Država kao oblik života

Dr Nikola Peršić, Zagreb

source Hrvatsko Kolo, volume XXII, 1941

Geopolitičko shvaćanje države u Kjellenovu djelu
 — »Der Staat als Lebesform« 

Osnovno shvaćanje suvremene države, njezinih zadataka, postanja, razvoja i propasti znatno se je izmijenilo u posljednje vrijeme, osobito kroz posljednjih trideset godina. Promjene uzrokovane velikim događajima u miru i u ratu jako su pospješile razvoj nauke o državi, koja je do najnovijeg vremena bila isključivo područje u prvom redu pravnih nauka, a zatim diplomatske povijesti, sociologije i nacionalne ekonomije. Kako je kod država jedan od prvih uvjeta zemljište omeđeno granicama, i zemljopis u svome razvoju počinje se sve više baviti državom kao prostornom pojavom. Tu je najdalje otišao osnivač moderne antropogeografije Fridrich Ratzel u svome djelu »Politička geografija (zemljopis)«. 

Oslanjajući se na Ratzelov politički zemljopis Šveđanin Rudolf Kjellen, osnivač geopolitike, ide dalje i državu promatra kao živo biće. Od velikog broja znanstvenih radova sam Kjellen smatra svoje djelo »Der Staat als Lebensform« najvažnijim, pa za nj kaže, da se osnovne misli svih njegovih dosadašnjih proučavanja slijevaju u ovo djelo poput pritoka u glavnu rijeku i tu dobivaju jedinstvenost pogleda. Suvremena zemljopisna nastava svuda, a osobito u Njemačkoj, promatra i naučava sve više činjenice političkog zemljopisa kroz prizmu geopolitike. Suvremena politika i diplomacija također se ne mogu zamisliti bez geopolitičkih pogleda, pa ćemo ovdje razmotriti Kjellenovo shvaćanje o državi u njegovu glavnom djelu. 

Već u prvom poglavlju Kjellen upozoruje na jednu činjenicu, koja nije bez važnosti i za nas Hrvate: »Često se čuje, da ne kažem da je i općenito priznato, da naše švedsko stanovništvo nema darovitosti za politiku, a slično i za trgovačka zvanja«. 

Krivnju za to pisac pripisuje u prvom redu nedostatku i zaneMarivanju učenja političkih znanosti u školama i nepristupačnosti starijih teorija o državi. 

Slično se je s mnogo strana čulo i o nama Hrvatima. Te su tvrdnje opovrgli najnoviji događaji. Koliko tu ima i istine u pogledu Hrvata, uzrok su joj (pored onoga, što ga navodi Kjellen) u prvom redu, što Hrvati već kroz vjekove nisu imali svoje potPuno nezavisne države; velika krivica je i na onima, kojima je bila dužnost usavršavanje odgoja u tom pravcu. Mnogi profesori srednjih škola i — što je još gore — neki i na sveučilištu bili su po svom rođenju i shvaćanju daleko od težnja hrvatskog naroda, pa je sasvim jasno, da njegovoj mladeži nisu mogli usaditi ono, za što su bili pozvani, zapuštajući nesvijesno, a neki i svijesno, odgoj hrvatske omladine u političkom i ekonomskom pravcu. 

Prelazeći na dosadašnje shvaćanje o državi Kjellen navodi, da je prema tomu shvaćanju država prvenstveno pravni subjekt. Pojam države temeljio se je jedino na ustavu i ničemu više, pa je nauka o državi bila zapravo čista i isključivo nauka o ustavu. Da je država pravno biće i, prema tome, da je nauka o državi Pravna znanost, bilo je tako utvrđeno, da se o tome nije dugo raspravljalo. To shvaćanje nalazimo već kod Aristotela, Cicerona i Machiavellia. Tu dakle nismo više pred nacionalnom, već pred universalnom predrasudom; ali nije ni znanost zubom vremena nedirnuto veličanstvo. Kod današnjeg stanja države dolazi nauka o državi u iskušenje, da postane obrana slučajno oživotvorenog državnog ideala, mjesto da bude ogledalo državne ideje i državne stvarnosti. Ako se djelovanje države ograniči samo na održanje pravnog poretka, onda postaje poznavanje i čuvanje ustava i odgoj državnih činovnika glavna stvar, jer služiti državu znači služiti pravu ili — kako se dobro pisac izražava o naučavanju glasovite manchesterske škole »the minisers« — država postaje »dobavljač pravne zaštite«. 

Uviđajući sve to dolazimo do zaključka, da tradicionalnu nauku o državi moramo proširiti, poput prstena, koji je postao pretijesan. Kod toga nastaje pitanje: U kojem pravcu? Ovo pitanje traži pooštreno i neposredno promatranje predmeta naše rasprave. 

I. BIT DRŽAVE 

Htijući shvatiti bit države najbolje je »ne razumom utvrditi, nego iskustveno promatrati«. 

Kakva zapravo iskustva ima državljanin o svojoj državi? Prvi dojam bit će posve negativan. Većina državljana provodi svoj svakidanji život i uopće ne dolazi u dodir s državom. Ali usprkos tomu država je svagdje nazočna kao zrak. Tko hoće vidjeti i osjetiti državu, treba samo da se ogriješi o pravni poredak. 

Tada izlazi država sa svojim zakonima, dužnosnicima i ustanovama — redarstvom, sudom i zatvorom iz pozadine. I ništa ne pomaže, ako se pojedinac ili Skupina odupire. Država ima sredstva sile, da slomi otpor. Ovo je prvi način, na koji država pokazuje pojedincu, da ona postoji. S druge strane prvotno ograničenje slobode pojedinca predstavlja ujedno i zaštitu pojedinca ili skupine od drugih. U oba slučaja čuva država određeni pravni poredak i pojavljuje se kao volja i kao sila, koja zna što hoće i koja može što hoće. 

Prvo svojstvo države, koje smo upoznali tokom njenog promatranja, kao da nam daje dokaz više za učvršćenje mišljenja, da je država pravni subjekt. Bez sumnje država čuva pravni poreda, ali to nije jedina njezina zadaća. Kod daljnjega promatranja primjećujemo, da država i bez izazivanja sa strane pojedinaca izlazi sa tražbinama pred njih. Traži porez i bar jedanput u životu prekida posebnički slobodni život zdravih muškaraca tražeći od njih, da služe vojsku. U ratu traži sve, pa i život svojih državljana, koji su sposobni i potrebni za službu u vojsci. Time država još nije uzdrmala svoj pravni značaj, jer njezine su tražbine potrebne za održanje i očuvanje pravnog poretka od vanjskih i unutarnji neprijatelja.

Međutim, država ne oduzima samo pojedincu, nego još znatno više daje. Prosvjeta, ustrojba (organizacija) rada i privrede, am žavanje prometnih sredstava, javni radovi, uređenje društveni odnosa i t. d: su stvari, koje ni veći broj pojedinaca bez državne vlasti ne bi mogao izvršiti. Kod toga rada država ne postupa jedino na korist pojedinaca, već ispunjava više zadatke: ona podupire pojedince samo toliko, koliko to služi njezinim višim zadacima. Sve više i više vidimo, da država utječe sa vlastitom pobudom u kulturni, privredni i socijalni život. Na primjer, odnošaji između poslodavca i posloprimca već odavno nisu njihova posebnička stvar, a država također sve više sama neposredno preuzima ulogu privrednog poduzetnika. Moderna poljodjelska, šumarska i rudarska politika također sve jače zanima državnu zajednicu. 

Slika države, koju dobivamo na taj način, veoma je malo slična idealu države starijeg liberalizma, koji je puštao državi jedino pravnu zaštitu, a za opći napredak brinuli su se pojedinci. Prema tome nauka o državi mora priznati, da država nije samo pravna sila, nego također privredna i socijalna sila. To znači početak osamostaljivanja državne znanosti prema jurisprudenciji, ali ovdje dolazimo do opasnosti, da iz jednostranosti prijeđemo u protivnu krajnost, pa da država postane pojam, koji je isključivo društvu podčinjen; odlučimo li pak privredni život od socijalnoga, pravo dobiva opasne takmace i u sociologiji i u nacionalnoj ekonomiji, čijem bi krugu država jedino imala pripasti. Već nam to pokazuje, da naše dosadašnje istraživanje nije dovelo do željenog cilja, jer smo promatrali život države samo unutar njenih granica.  Da tu prazninu popunimo, sada ćemo promotriti državu i izvan njenih granica. Tu nam u prvom redu izlazi pred oči državno zemljište opasano granicama, i tu dolazimo do uvjerenja, da je država dio organiziranog čovječanstva na određenom području.  Kako su prema tome zemljišta i ljudstvo elementi novog pojma države, nije čudo, da suvremeni zemljopis traži taj predmet i za sebe. Fridrich Ratzel (1844.—1904.) je svojim istraživanjima dokazao, da između države i njezina prostornog područja postoje mnogo tješnji odnosi, nego se je to tada u nauci uzimalo, ali ni ovdje ne smijemo biti jednostrani, pa nauku o državi prepustiti jedino zemljopisu ili geopolitici, već moramo priznati, da su još važni činioci pravo, sila, društveno uređenje, povijest i privredna snaga. Nakon svega toga dolazimo do zaključka, da su države golema živa bića sa vlastitim ciljevima ili živi organizmi s vrlo različitim funkcijama. Država je dakle oblik života, između svih ostalih najugledniji. Ona postoji na zemljišnoj površini održavajući se vlastitim životnim snagama i naklonošću povoljnih prilika, u neprekidnom takmičenju s drugima, dakle u borbi za opstanak. Vidimo, kako se države rađaju, rastu i umiru, pa bi one mogle biti predmet biopolitike, jer povijest nema neposrednog zanimanja za postojeća velika bića, koja nazivamo državama, osim ako su države u pokretu, te povijest postaje tek pomoćna nauka za državnu znanost. 

Dalje ćemo promatrati sve činioce važne za državu i u državi, koji zajedno poput prsta na ruci u miru rade, a u ratu se bore, ali ćemo naročitu pažnju obratiti zemljištu i ljudstvu, dakle područjima geopolitike i etnopolitike, jer se tu najposrednije izrazuje biološki značaj države. 

II. DRŽAVA KAO ZEMLJIŠTE (GEOPOLITIKA) 

Geopolitika je nauka o državi kao zemljopisnom organizmu ili kao pojavi u prostoru. 

Bez zemljišta država postaje društvena pojava i ništa više. Samoupravna tijela dijele s državom nužno zemljišno obilježje, ali im ne dostaje pravo potpunog samoodređenja. Iz tog temeljnog stajališta slijedi, da može biti ljudstvo organizirano i prije postanka države. Stari Germani i Slaveni imali su svoje organizacije i donekle uređen ustav, prije nego što su osnovali svoje države. 

Ako pratimo povijesni razvoj država, opazit ćemo, da starovječne države nose skoro isključivo imena glavnih gradova (Atena, Šparta, Rim, Kartaga i t. d.), jer je tada jedino u gradu kucao državni život, a ostalo područje bilo je manje važno i kod državnih poslova sudjelovalo je tek posredno. Daljnji razvoj ostvaren je u Rimskom carstvu, i tada je Rim od države nazadovao na glavni grad carstva. Kasnije je za državu postalo čitavo državno područje skoro jednako važno, bez obzira, je li ono gradsko ili seosko, a čak i nenastanjeni dio područja nije bez važnosti za cjelokupnost države. 

Država je posjednik zemlje, ali je velika razlika između države kao posjednika zemlje i privatnog posjednika. Pojedinac može svoj posjed prodati, zamijeniti ili pokloniti, pa se i bez njega održati, ali država gubitkom svoga zemljišta propada. Ona je vezana uz svoju zemlju i ona umire, ako je izgubi. Uspoređena s biljnim svijetom, država naliči šumi. Država ne može, kao ni stabla u šumi, visiti u uzduhu, već je vezana na stanovitu zemlju, kao i šuma, koja iz nje crpi hranu za život i razvija stabla, koja po njoj isprepliću svoje korijenje. I kada se država konc: na osvajanja ili na naseljavanje, to je Tast, a ne kretanje, bez obzira na to, da li se radi o ispunjenju njezina prirodnog prostora ili se ona želi proširiti i izvan njega. Svaka država ima dakle jednom za uvijek utvrđeno svoje bitno područje (Kernland), od kojeg se ne može odijeliti i od kojega se može otrgnuti samo uz kao svoga vlastitog života. Tu nam država naliči pojedinom stablu, koje na istom mjestu postaje, raste i ugiba. Država lakše podnosi gubitke ljudi, nego gubitke zemljišta, jer je zemljište tijelo države.  Ozljeda zemljišta je ozljeda države, a ne njezinog posjeda, to je povreda osobnosti, a ne vlasništva. Ako država zbog vanjski nezgoda izgubi dijelove zemljišta, ovaj se gubitak ne može usporediti s gubitkom posjeda, već s operacijom dijela živoga tijela jer tu ona gubi i dio svoje životne snage. Ako je operacija dje ovala suviše duboko ili ako u nje ne postoji više prava životna snaga, država s vremenom ugiba. Ali tamo, gdje u njoj još ima zdravlja, pokazuje se želja i potreba, da se ono, što je vani izgubljeno, nadoknadi pojačanim unutrašnjim radom. Ovo bi mogli nazvati zakonom obnavljanja; ali gubitak najvažnijih dijelova u svakom slučaju donosi smrt. Prema tome su različita državna područja u sličnom medjusobnom odnosu, kao organi kod tijela, na kojemu pojedini dijelovi imaju različitu važnost za održavanje života cijelog organizma. Ovo svojstvo organizma još se bolje opaža pri usporedbi ljudstva i zemljišta. Čim dulje borave ljudi na izvjesnom području, tim oni više osjećaju zajednicu s njime (poput duše i tijela). Kod ljudstva se sve više razvija najuzvišenija ljubav — ljubav prema domovini. 

Svaka država, kao i svaki prirodni organizam, nastoji, da je tišti što manji vanjski pritisak. To postiže povoljnim smještajem i prirodnim granicama, koje joj olakšavaju miran unutrašnji razvoj.  Međutim Pitanje granica je u prvom redu pitanje snage dvojice susjeda, Jaka država lagano podnosi loše granice, koje za slabiju državu mogu biti sudbonosne, ali loše granice u svakom slučaju predstavljaju otvorena vrata. 

Oduvijek, a naročito u novijoj povijesti i u suvremenim događajima opažamo znatne razlike između malih država i velesila.  Kod velesila nije dovoljan velik broj stanovništva i veliko zemljište, već je potrebna k tome i jaka kultura, volja i sila. Države s velikom životnom snagom i s ogranicenim prostorom i životnim sredstvima stoje pod kategoričkom političkom nuždom, da uvećaju svoj prostor naseljavanjem, udruživanjem ili osvajanjem.  U tom je položaju prije bila Engleska, a danas su Njemačka, Italija i Japan. To nije sirovi nagon za osvajanjem, već prirodna potreba za samoodržanjem. Nad malim državama stoje velike, a nad ovima čovječanstvo, koje se služi jednima i drugi turnog razvitka. 

Oblik i položaj države također su važni činioci. Najpovoljniji je koncentričan oblik, dok je rastegnutost vrlo nepovoljna (Chile bivša Austrija i bivša Čeho-Slovačka).  Položaj države je izvanredno važan zbog podnebnih i prometnih činilaca. U razvoju države može nastupiti i promjena položaja bilo u povoljnem bilo u nepovoljnom smislu. (Otkrićapočetkom novoga vijeka nepovoljno su utjecala na Sredozemlje, dok su atlantske zemlje doišle u središte svjetskog prometa). Može se uslijed raznih razloga pomicati samo središte države (kod Hrvata od mora prema Podunavlju). 

Nezgodan je položaj takozvanih jastučnih država (Pufferstaat), čiji opstanak zavisi od ravnoteže pritiska susjednih velesila. 

III. STANOVNIŠTVO (ETNOPOLITIKA) 

Slijedeći korak vodi nas do promatranja stanovništva, kao drugog važnog činioca u državi. Država bez ljudstva je još manje moguća, nego država bez zemljišta. Ako promatramo vanjsko lice države u miru, onda se najprije opaža državno područje, ali ako je država u pokretu (u ratu), stanovništvo je prvi činilac.  Ljudstvo može biti starije od države, ali istom onda postaje ono državom, kad se veže sa zemljom i kad organizira zajednički život. I kod naziva države igra veću ulogu stanovništvo, nego područje. Skoro sva imena država stvorena su na etničkim temeljima (Hrvatska, Njemačka, Madžarska, Turska, Španjolska, Rusija i t.d.). 

Država je vezana uz stanovništvo, ali ako pojedini državljani ili veći broj stanovnika ostavi državu, ona ne će propasti, ako u domovini ostane zdrava jezgra. Na isti način može država primiti državljane stranih država, pa ih naturalizacijom učiniti svojima. Solidarnost države i stanovnika očituje se i u tome, što država podupire i čuva svoje članove, dok oni sami ne rastrgnu veze s njom time, što se naturaliziraju u stranoj državi. Država gubi svake godine na prirodan način neki broj ljudi, ali isto tako dobiva nove mlade državljane. Ovo je prirodna i stalna izmjena ljudi, koja državu ne zanima sve dotle, dok se to vrši u normalnim granicama, ali kada se pojača smrtnost (makar i uslijed rata ili bolesti) ili znatno padne rađanje, pa normalni godišnji prirast padne, onda država u svrhu svog održanja mora poduzeti sve, što je u njezinoj moći, da pojača prirodni prirast. Prema tome je jasno, da se ljudska podloga države stalno mijenja, a država stalno ostaje. 

Zajednički život više pokoljenja pod zaštitom jedne-te iste države mora već po ljudskoj naravi uzrokovati osjećaj skupnosti, i to bez obzira na veću ili manju srodnost njezina stanovništva u početku zajedničkog života. Stanovnike neke države naročito veže pravni poredak u miru i zajednička odgovornost u ratu. Time, što država veže državljane uz sebe, veže ih i stanovitim osjećajem skupnosti. Osjećaj zajedničkih prava, dužnosti i odgovornosti stanovnika neke države Kjellen naziva lojalitetom. Lojalitet je dinamički pojam, što znači, da se prema načinu vladanja, jednakopravnosti i pravednosti može tokom vremena ili kod izvjesne skupine u državi znatno mijenjati. Drugi važan činilac, možda za državnu zajednicu najvažniji, jest narodnost. Narodnost je kao i lojalitet značajna pojava osjećaja skupnosti, ali narodnost ne djeluje poput lojaliteta preko države, nego neposredno između državljana. 

Mnoštvo ljudi, koji su u izvjesnoj državi vezani samo: lojalitetom, zovemo ljudstvom, a mnoštvo, koje veže narodnost zovemo narodom. Odnos između ovih dviju pojava je glavni problem opće etnopolitike. U onim državama, čije je stanovništvo jedne narodnosti u golemoj većini, taj problem ne postoji ili je vrlo neznatan. 

Ovdje ne ćemo točno istraživati obilježja narodnosti, potrebna za utvrđivanje pojma naroda (krvno srodstvo, jezik, običaji, pravni pojmovi, povijest, domovina i t. d.), već ćemo nedvoumno ustvrditi, da je to osjećajna zajednica duša. Narodi stoje između pojedinaca i čovječanstva, kao neminovno potrebna veza. Narod je etnički ili potencirani individuum, jer kao skupnost posjeduje svojstva svojih članova, i to isključivo ona svojstva, koja oni posjeduju. Ali stupanj narodnosti je isto tako dinamičan kao i lojalitet.  Kod naroda, gdje većina pojedinaca svoje koristi stavlja pred opće, pa je osjećaj skupnosti manji od egoizma, narodnost je slaba, a gdje je pojedincima preča opća korist od osobne i gdje se u svim njihovim činima osjeća pripadnost zajednici, tamo je narodnost jaka i život naroda osiguran. Naravno je, da se kod svih naroda, slično kao i kod pojedinaca, opaža darovitost za izvjesne poslove ili pak obratno slabija sposobnost za neke vrste djelatnosti. 

Život i težnje različnih naroda su različiti, ali jedno je stalno kod svih naroda, a to je nagon za samoodržanjem i težnja za zemljištem. 

Život u obliku vlastite države je cilj svih nastojanja naroda, čiji su članovi postali svijesni, da su dio neke više i veće osobnosti. Tu se već razvija politički proces, jer narod svijestan svoje punoljetnosti traži, da ga i ostali činioci u međunarodnom životu takvim i prikazuju. Oživotvorenje narodnih ideala može se najbolje i skoro isključivo postići u vlastitoj državi, jer država daje narodu onaj viši narodni sadržaj, koji narodne skupine same po sebi nemaju. 

U praksi načelo narodnosti djeluje na dva načina. Kao centrifugalna sila tamo, gdje u istoj državi više naroda teži za slobodom, a kao centripetalna sila tamo, gdje više država istoga naroda teži za sjedinjenjem. I rasa i vjera mogu pojačati državnu homogenost, ali nisu bitni uvjeti za opstanak države. Također stupanj dinamike narodnog osjećaja može država donekle upravljati. I ovdje se ideal ne nalazi u krajnosti, već u razumnoj i potrebnoj umjerenosti. Ako se pretjeruje sa narodnošću (tu za primjer Kjellen uzima Srbiju), dužnost je države da zadržava mnoštvo, da ne bi osjećaj prešao sve granice razuma, ali ako je kod naroda počela narodnost jako slabiti (stara Poljska), dužnost je države da taj osjećaj pojača. 

Ni jedan narod ne živi sam na zemaljskoj površini, već se mora stalno takmičiti s ostalim narodima. Zbog toga svaki narod mora uz populacionu politiku dobro paziti, da ne oslabi borbeni duh naroda, kao što mora sva nepotrebna ratnička izazivanja raznih kasta i skupina onemogućiti. I kod svih tih pojava u vezi sa stanovništvom opažamo, da država mora poput razumnog bića različito postupati, već prema potrebama i pojedinim slučajevima. 

IV. DRŽAVA KAO KUĆANSTVO ' 

(Privredna politika — sociopolitika — politika vladanja.) 

Državno zemljište je stan i posjed pučanstva, koje si mora ovdje stvoriti mogućnost da zadovolji tjelesne potrebe života. Da postigne taj cilj, mora svoje područje organizirati poput velikoga kućanstva. Važnost državne privredne politike porasla je u vezi s jakim porastom stanovništva u sadašnjosti, te povećavanjem i proširenjem životnih potreba. U životu država su privredna politika i populacija u uskoj vezi. Posljedice prevelikog nesklada između njih mogu biti tako velike, da one diktatorski određuju čitavu vanjsku politiku izvjesnih država. Politički problem današnje Engleske je u prvom redu privredni problem, jer na otocima živi tri puta više ljudi, nego ih ti otoci mogu prehraniti. Kod Engleske je od najveće važnosti trgovina, koja uređuje životne potrebe poput krvotoka s arterijama i venama, i to na taj način, da se tvornički proizvodi izvoze, a sirovine uvoze. Gubitak izvora sirovina i tržišta stajao bi ovu zemlju života, za koju su zbog toga važni slobodni morski putovi, kojima se služi svjetsko gospodarstvo. Neke države uslijed veličine nagomilane glavnice nastoje tu glavnicu uložiti izvan države i na taj način povećati prihode. Neke velike države (poput Njemačke) nastoje pojačanim radom i dobrom organizacijom urediti državnu privredu. U potpunoj opreci prema engleskom gospodarstvu stoji gospodarstvo poljodjelskih država. Ako je ono prvo znak nadkulture i dolazi u opasnost skore propasti, ono drugo je znak još neizgrađene privrede i izvjesne podređenosti, premda je kod tih država trgovačka bilanca često aktivna (izvoz velikih količina sirovina i sredstava prehrane, a uvoz tvorničkih proizvoda). Vidimo, da i ovdje ideal nije u krajnostima, već u ravnoteži između dviju krajnosti. Punu autarkiju, to jest pokriće bitnih potreba stanovništva iz izvora sa vlastitog državnog područja, teško je provesti u bilo kojoj državi. Ni autarkijski sustav ne smije prelaziti u krajnost, već mora uvažiti izvjesne potrebe svjetskog prometa i trgovine — jer se inače sprečava svaka izmjena, pa i napredak — da zemlja ne bude osuđena na propadanje (stari Kitaj). Mjesto toga dužnost je svih državnika, da izgrade sve privredne mogućnosti svoga područja u različitim smjerovima, koje dopuštaju prirodne prilike zemlje u savezu sa zdravim privrednim načelima. 

Daljnji važan čimbenik u državnom životu je društvo, pa ćemo se kratko pozabaviti sociopolitikom, koja promatra društvene zakone u vezi sa državnim životom. Sociopolitika je često vezana uz gospodarske interese, koji stvaraju skupine ljudi, što vode međusobne borbe i time dobivaju socijalno značenje. Borba između proizvođača i potrošača, između poljodjelaca i veleobrtnika, između pristaša zaštitnih carina i branitelja slobodne trgovine i t. d. socijalni su odrazi privrednih interesa. Međutim sociopolitika ima i svoje samostalno područje. Privredna politika ide samo za rješenjem materijalnih potreba, a sociopolitika ide dalje i rješava osim odnosa pojedinih društvenih skupina i klasa još i važne potrebe duhovne kulture. Urazličenje klasa je posljedica diobe rada, pa je prema tome nuždan proizvod kulturnog razvitka, koji se može nadvladati samo u savezu s čitavom kulturom. Opasnost nastaje zbog toga, jer pojedine klase nastoje snagom države ili glavnice nametnuti svoje interese. Kod toga je prvi zadatak države, da ona unaprijed ne očituje više solidarnosti s bilo kojom klasom, nego što je potrebno za postignuće njezinih objektivnih (narodnih) svrha. Samo se po sebi razumije, da država smije posredovati protiv pojedinih klasa jedino uz posvemašnje poštivanje pravnog poretka, ali kad zbog djelovanja pojedine klase država dođe u opasnost, ona mora pokazati, da ne nosi uzalud svoj mač. Oružana sila i državno činovništvo moraju služiti neposredno u cilju socijalnog izmirenja. 

Način i metoda vladanja je također vrlo važan činilac u državnom životu. Glavni je interes vladavinske politike na području uprave zemlje, pa se ovdje dodiruju pravna i politička znanost.  Tu treba nastojati, da se stvori sklad između slobode i prava pojedinaca i probitaka zajednice. Tokom povijesnog razvoja mijenjali su se razni sustavi, a gdjekada su vladali i takvi, koji su se osnivali na nepotrebnim krajnostima i pretjerivanju, bilo kod slobode pojedinaca — što je dovodilo do anarhije — bilo na pretjeranom i nepotrebnom stezanju svake osobne slobode. Kada stanovništvo uvijek za sve zlo krivi svoju vladu, to je utoliko opravdano, što je dužnost vladajućih organa, da prilagode državni ustav tražbinama velikog zakona vremena, jer ne postoji »idealni ustav«, kako su to tvrdili neki filozofi 18. vijeka (Montesquieu). Svaki ustav mora biti u skladu sa osobitim duhom naroda i s općim duhom vremena. Država je važnija i trajnija od ustava. 

V. SVRHA, POSTANAK, RAZVOJ I PROPAST, DRŽAVA 

Dolazimo do pitanja: Koja je svrha države? Je li dobro i sreća pojedinaca jedina njezina svrha? U različnim vremenskim razdobljima nailazili smo na potvrdu tog shvaćanja (Bacon, Bentham, Locke, Kant), ali se je ono kasnije pokazalo kao neispravno, jer bi prema tome država bila sluga pojedinaca. Konačni cilj države, koja nije samo gomila pojedinaca, već organska jedinica, nije dobro pojedinaca, nego dobro naroda. Država za materijalistu nema druge svrhe, nego da se on u njoj iživljuje, prema svojim darovitostima i mogućnostima, ali idealista pored toga poznaje i osjeća odgovornost za pravac svoga života, a preko toga i za dobro države. Razvitak ljudskih darovitosti do sve veće potpunosti je zapravo zadnja svrha države. 

Naša istraživanja elemenata države su zaključena. Sada. se država ne pokazuje više kao neka slučajna ili umjetna, u pravnim pojmovima ukočena tvorevina; nego kao organski uzrasla pojava, dakle jednom riječju živo biće. 

Ako je dakle država neka vrst živog bića, nije li onda i ona podvrgnuta bitnim zakonima života, među kojima cje zakon prolaznosti najveći? Da se države zaista rađaju, već je dokazano time, što one postoje. Da mogu umrijeti, pokazuje nam i površan pregled u povijest (stari Rim i t. d.). Sigurno. je dakle, da mogu i države umrijeti. Ali ovo pitanje dobiva svoju ozbiljnost tek onda, ako upitamo: Moraju li umrijeti? Imadu li propisanu dužinu života?  I ovdje moramo nastojati da pronađemo neko rješenje, makar da osjećamo, da smo time došli do posljednjih granica našeg razuma, gdje od znanosti ne možemo više tražiti točnog odgovora. Kako se rađaju države? Kod toga procesa moramo razlikovati dva načina: primarno stvaranje država na slobodnom prostoru, i sekundarno u već gotovu sustavu država. Prvo zavisi isključivo od stalnog naseljenja i socijalne organizacije. To je dakle stvar narodnog napretka i razvoja. Tek kod sekundarnog postanka države dolazi do međunarodnih zapletaja, jer je država već kod svog rođenja opterećena krivnjom, da je prekršila međunarodno pravo, jer je nastala na račun jedne ili više država. 

Obvezana pretpostavka za postanak suvremene države je proglašenje samostalnosti, dakle narodnost, koja se je probudila. Proglašenje samostalnosti prvi je čin ovoga procesa. Život donosi zahtjeve i pretpostavke za njihovu opravdanost, ali ništa drugo, jer ni jedan narod ne može tražiti od drugih, da umanje svoje područje i tako promijene postojeću ravnotežu. Nadalje, narod dobiva svoje vrhovništvo tek međunarodnim priznanjem i primanjem u sistem država. 

Postojeće države — obično velesile — sakupe se u sudski zbor. Ovdje se ispituje, hoće li se tražbina naroda pretvoriti u djelo ili ne će. I tek kad to pozitivno utvrde, država se je rodila. 

Od nove države obično se traži slijedeće: Pored narodne svijesti novi član mora biti državno organiziran, te mora imati svoju vladu, koja može održati mir i red. Područje, što ga ona traži, mora biti približno prirodna cjelina, te ne smije odveć oštećivati ostale države, i — što je važno — narod mora dokazati, da može svojim samostalnim prinosima sudjelovati u izgradnji zajedničke kulture. Od prvenstvene su važnosti volja, snaga i odlučnost naroda, da pod svaku cijenu brani svoje »pravo osobnosti«. ; 

U mogućnosti reinkarnacije postoji oštra razlika između smrti države i smrti pojedinca. Ponovni postanak države Hrvatske je uskrsnuće stare države nakon vjekova. Dakle nije još sve izgubljeno, ako država propadne, a narod dalje živi. Jedan slučaj postoji, gdje za državu nema više nikakove nade, a to je smrt samog naroda kao naroda. 

Prije 2000 godina nije postojao gotovo ni jedan od sadašnjih velikih europskih naroda. Hoće li nakon daljnjih 2000 godina živjeti još koji od njih? Ovdje se dovršava put znanosti, a počinje put vjerovanja. 

Naše je istraživanje ipak dovelo do nekog rezultata: Život države je konačno u rukama pojedinaca. Od njih ovisi snaga ili slabost države i duljina njezina života.