Hrvati i Hrvatska ime Hrvat

 OCR of the book. 

Needs formatting but good enough to put into Google Translate

Hrvati i Hrvatska ime Hrvat
u povijesti Slavenskih naroda

Vjekoslav Klaic, 1930

IME HRVAT U POVIJESTI SLAVENSKIH NARODA.

1. Hrvat u zemljama slovenačkim.

Kad su god. 568. po Is. Obri ili Avari obladali srednjim Podunavljem i Potisjem (u današnjoj Ugarskoj), stadoše se brojna plemena slavenska seliti na zapad u nekadašnje rimske pokrajine Panoniju, Norikum i Karniju. Seoba ta trajaše do konca VI. stoljeća. U to doba (568.-592.) dakle bijahu današnje istočno-alpinske zemlje: Austrija, Štajerska, Коruška, Kranjska, istočna čest Tirola, Furlanska, Gorica i sjeverna Istra naseljene slavenskim plemenima, od kojih postade narod, koji se săm zove Slovenci. Susjedni Nijemci zvahu i zovu danas Slovence imenom Winden (Vinidi, Winidi).

U zemljama današnjih Slovenaca pojaviše se kasnije nakon dovršene seobe dvije zasebne oblasti: a) Karantanum (Carantania, Carinthia), koja

postade od rimske pokrajine Norikum, a obuhvataše

današnju Štajersku, Korušku i istočni dio Tirola. Po

zemlji prozvaše se kasnije i tamošnji slavenski žitelji Korutani (Carantani, ruski ljetopisac Nestor zove

ih još u 12. stoljeću Horutani. b) Karniola, koja postade od jednoga dijela stare Kranije (s toga i diminutiv Karniola) i onoga dijela stare Panonije, koji je međašio s Karnijom. Ime Karniola zamijeni u X. stoljeću slavensko ime Krajina ili Krajna (Chrain, Chreine), odakle postade današnje ime Kranjske. 

U staroj Karantaniji vladahu isprva domaći slavenski knezovi. Središte njihove vlasti bijaše nesumnjivo u okolici današnjega Celovca (glavnoga grada Koruške) i Vrpskoga jezera, naročito pak na glasovitom Gosposvetskom polju, kojim protječe rijeka Krka (Gurk s Glinom (Glan), i na kojem nekad stajaše slavni rimski grad Virunum.¹) Poimence se spominju Knezovi Borut (749.), Gorazd, Hotimir (753.). No već g. 772. dode Karantanija pod susjednu bavarsku Vojvodinu, a god. 788. zajedno s njom pod vlast franačkoga kraljevstva. Od toga časa ostade pod tuđim (njemačkim) gospodstvom do danas. Nijemci potisnuše ili ponijemčiše kroz stoljeća stare slavenske žitelje Karantanuma tako, da ih danas imade na okupu samo na jugu Drave, dočim su krajevi na sjeveru Drave i oko gornje Mure skroz ili pretežno njemački.

Od staroga Karantanuma (Carinthia), koji bi 995. god. podignut na samostalnu vojvodinu, postadoše uz ino i dvije današnje zemlje: Štajerska i Koruška. Da vidimo, imade li u njima kakova traga imenu hrvatskomu.

U sjevernoj Štajerskoj, a uz gornju Muru stoji medu Ljubnom (Leoben) i Judenburgom mjesto, koje se zove Kraubat. To se ime spominje mnogo puta već u poveljama 11.-13. stoljeća, a piše se redovito Chrowat«.2) Njemački spisatelj M. Felicetti, koji se je mnogo trudio oko stare topografije Štajerske, tumači to ovako: Mit dem urkundlichen Ausdruck »Crawat« war in der alten Zeit weniger der Begriff eines Ortes, als der einer gewissen Gegend zu beiden Seiten der Mur verbunden. Es wird (1074) eine »decima ad Chrowat ex utraque parte fluminis; (1196) die ecclesia s. Georgii ad Chrowat« (das heutige Kraubat) und die ecclesia sancti Stephani

1) Klaić Vj., Slava na Gosposvetskom polju (Vijenac od god. 1889., str. 28.)

2) Zahn J., Urkundenbuch des Hercogthums Steiermark, I. i II., Graz 1875.-1879. Vidi I. svezak str. 66, 91, 177, 185, 192. 230, 509, 686, 696, zatim II. svez. str. 237, 501, 502, 575, Tu se spominju i vlastela: Wernherus, de Chrowat, Chunrat de Chrowath, Otto miles de Crowat, Otto de Chrawat et filius suus; zatim judicium generale de Chrawat, i.t.d. in Chrowat« (das heutige St. Stephan in der Lobming) genannt. Beide Kirchen waren Filialkirchen der Pfarre Liesnich (St. Michael), welche nachweisbar dem Leobner Comitate zugehörte³). Pošto i sam Felicetti sudi, da se je pod »Chrowat« razumijevao neki predjel, to je nedvojbeno taj »Chrowat« bio slavenska župa, koja je po svoj prilici dobila ime od slavenskoga plemena, zvana Chrowat ili Hrvati. Sam Krones veli naime: »Eine andere Grundbedeutung (za Chrowat) als »chruvat« —»hrvat« (Mikl., 91) lässt sich allerdings schwerlich auffinden).«  Prema svemu tomu nema nikakove sumnje, da je još 11.-13. stoljeća u gornjoj Štajerskoj postojala uz gornju Muru slavenska župa »Hrvati«; koja je opet prozvana od istoimenoga plemena, što no se je možda još u 6. ili 7 stoljeću ondje naselilo. No podimo dalje.

U Koruškoj imade u okolišu Miljskoga jezera mjesto, koje tamošnji Nijemci zovu Kraut. To je ime skroz iskvareno od sredovječnoga »Chrowat«, koje se više puta spominje u listinama 11. i 12. stoljeća. U celovačkom je muzeju izvorna povelja, kojom predstojnica manastira sv. Jurja god. 1190. daje grofu Otonu od Ortenburga »einen Fischbezug von 2 Huben in Chrowat« 5). Nesumnjivo je također, da i taj Chrowat potječe od imena Hrvat.

Čini se, da je sve u današnji Tirol dopiralo ime hrvatsko. Ima jedna povelja Kralja Otona III. od 19. srpnja 993., izdana, u Magdenburgu, koiom on dariva cuidam Sclavo Zebegoj nominato duos mansos in uillis Suarzdorf, Podinauviz, Duchumuzlidorf, Gumulachi et Donplachi nominatis et in pago Croudi vocato et in comitate Otgeri comitis iacentes. Neki tvrde, da se mjesto Donplachi (Douplachi-Toblach) mora tražiti na Toblaškom polju u Tirolu, pa da je onda i »pagus Croudi Hrvati« tamo stajao; no tomu se opet protive drugi povjesničari, kao Krones i Felicetti.)

3) Felicetti von Liebenfels M., Ueber die Lage des Pagus Chrouuat. (Beiträge zur Kunde steiermärkischer Geschichtsquellen, 5. Jahrgang, Graz 1868., str. 103.)

4) Krones, Die deutscke Besiedelung der östlichen Alpenländer Stuttgart, 1889., str. 339., nota 77. 

5) Krones, op. cit. 338. nota 75.

Sigurno je međutim, da je u staroj Karantaniji u X. stoljeću opstojala župa slavenska, koja se u spomenicima naročito zove »pagus Crouuati«. Ta se župa spominje u samim vjerodostojnim kraljevskim poveljama. Evo izvatka iz njih:

a) 954. god. Kralj njemački Oto I. dariva u Regensburgu 31. kolovoza kleriku Dietprechtu »hobas duas proprietatis nostrae in loco Zuric ac in pago Crouuati et in ministerio Hartuuigi<").

b) 961. god. Kralj Oto dariva u Regensburgu 13. veljače kleriku Dietprechtu predium... inter duos montes Coroztou et Coziae, a uertice montis Zuuetlobrudo usque ad uillam Bulcsisc. in pago Crauuati et in ministerio Hartuuigi comitis«³).

c) 979. god. Kralj Oto II. dariva u Riedu 9. listopada cuidam fideli Aribo nominato. tres regales hobas in villa Lebeniah et Glanadorf et Malmosic ac Buissindorf et Bodpechach in regimine uualdpodonis Hartuuici in pago Chruuat sitas").

U Karantaniji (Karentani) opstojala je dakle god. 954.-979. slavenska župa zvana pagus Chrouuat, u kojoj je vladao u ime njemačkoga kralja grof Hartwig (uualdpodo walpoto Gewaltbate). Pomenuti već spisatelj Felicetti nastojao je posebnom raspravom¹º), da što točnije ustanovi položaj i prostranstvo te slavenske župe. Sabravši još ine podatke o grofu Hartwigu odredi najprvo sijelo njegove državine, a onda s pomoću mjesnih imena u gornjim trima poveljama označi točno položaj i opseg župe »Chrouuat. Po njegovu nepobitnu istraživanju prostirala se je ta župa upravo na Gosposvetskom polju i u njegovoj okolici,

6) Felicetti, str. 103. Krones str. 338, nota 75.

7) Zahn, op. cit. I., str. 27.

8) Ibid. str. 28.

9) Ibid, str. 34.

10) Ueber die Lage des pagus Chrouuat pag. 98-103.

 dakle na onom rimskom starinom posvećenom tlu, gdje su stolovali prvi slavenski knezovi Karantanije. Felicetti priložio je svojoj raspravi i kartu župe »Chrouuat«, po kojoj se vidi, da se je ta župa prostirala naokolo rijeke Krke (sravni Krku u Dalmaciji) i Gline (sravni Glinu u Hrvatskoj), da je na njezinu tlu bio starorimski grad Virunum, da je na nju spadao teritorij današnjega Celovca (glavnoga grada Koruške), da je u njezinu kotaru bila glasovita crkva od Gospe svete (Marija Saal, Maria in Solio, Maria ad Karantam), možda najstarija kršćanska crkva u današnjoj Koruškoj. U opsegu župe Chrouuat uzdizala se napokon i stolica njemačkoga kralja (sedes regalis), prozvana kasnije »civitas Carantana (Karnburg, Krnski grad), ispod koje je staj tajao kameni ka stol, na kojem je sve do god. god. 1414. umještao (instalirao) korutanski seljak svoga vojvodu.

Župa Chrouuat bila je dakle u političkom središtu staroga rimskog Norikuma i sredovječnoga Carantanuma. Po tome su i slavenski žitelji njezini, koji su se bez sumnje zvali Hrvati¹¹), imali najodličniji položaj u čitavoj zemlji. Ta oni su bili odabrani podanici kraljevske zemlje (das Pfalzgebiet Kärntens u Kronesa), gdje je stolovao najprvo kraljev pouzdanik facgraf, a u kasnije doba vojvoda čitavė Karantanije.

Uzevši sve to na um, laglje nam je sada shvatiti jedno mjesto u nekom pismu 11. stoljeća, koje se je doslije skroz krivo tumačilo.

11) Krones op. cit. na strani 339. piše: »Obnum jenes Crouati als Gaubezeichnung Kärntens sich auf dem Namen des Volkes bezieht welches um die Mitte des siebenten Jahrhunderts im Süden der Donau im Binnenlande Dalmatiens, in Hochkroatien und Bosnien, gleichwie auf den Inseln des Quarnero und der westlichen Adria heimisch wurde und dann mit den Slovenen an der Save und Drau verschmolz, indem es sie in den Bereich seiner Macht zog, oder ob der Name auf slovenischem Boden mit den Kroaten nichts gemein hat, sondern einen landschaftlichen Bruchtheil des Slovenenvolkes darstellt, gehört zu den nicht eben seltenen Rätselfragen dieser dunklen Zeiten.«

Nije prošlo ni pedeset godina iza toga, što se pagus Chruuati u poveljama spominje, kad je za njemačkoga kralja Henrika II. postao karantanskim vojvodom Adalbero iz porodice Eppensteina. I on je bez sumnje poput svojih predšasnika stolovao u Krnskom gradu, i njemu su negdje Hrvati Gosposvetskoga polja bili najmiliji i najpouzdaniji podanici. No najednom se god. 1028.-1 1035. stade svadati s njemačkim kraljem Konradom. II., nasljednikom Henrikovim. Razmirice se napokon svršiše tako, da je kralj god. 1035. vojvodu Adalbera udario državnim progonom i lišio ga vojvodine njegove.

Ali Adalbero spremi se na žestok otpor. Ο njegovim pripravama piše se u nekom pismu od iste god. 1035., pa se javlja među inim, da se govori, »kako je Adalbero, uzdajući se u Hrvate i Mirmidonce, nakanib oprijeti se kraljevoj vlasti« 12).

12) Ergo dicunt, ipsum Adalberonem, confisum Cruvvatis et Mirmidonibus, regiae potestati velle resistere. Giesebrecht, Geschichte der deutschen Kaiserzeit, Aufl. IV. Band II. str. 700.

Tko su ti Hrvati, u koje se Adalbero pouzdaje? Neki hrvatski posvjesničari tvrdili su dosad, da se je Adalbero sporazumio s kojim hrvatskim kraljem (Stjepanom I.); ali po svemu, što smo doslije spominjali, nema sumnje, da su ti Hrvati od god. 1035. žitelji karantanske župe pagus Chrouuati od god. 954.-979.

Iza godine 1035. nismo našli više spomena tim Hrvatima u Karantanumu.

2. Hrvat u zemljama srpskim.

I. Najstariji domaći ljetopis, koji priča zgode Hrvata i Srba, jest kronika popa Dukljanina«. Ти je kroniku sastavio u polovici XII. stoljeća neki pop dukljanske ili barske nadbiskupije, upotrebivši za svoje djelo koje stare knjige, koje pričanje starijih ljudi.18)

Pop Dukljanin pripovijeda, da je u staro, doba čitava zemlja od Jadranskoga mora do Drine, Save i Šare planine (na jugu) bila podložna jednome kralju. To jedno slovinsko kraljevstvo (regnum Sclavorum) obuhvatalo je velik dio kasnijih pokrajina i oblasti hrvatskih i srpskih. Prvi kraljevi slovinski bili su pogani, te su sa svojim pukom progonili stare latinske žitelje Dalmacije. No najednom prigrlio je jedan od tih slovinskih vladara kršćansku vjeru, pa je onda nastojao, da u sporazumku s carem bizantskim i rimskim papom uredi svoju državu i obnovi kršćansku crkvu u podložnoj zemlji. Da bi se to lakše izvelo, sazove kralj sav puk podložne zemlje zajedno s banovima, županima i satnicima njegovim na veliki sabor (shod), koji će se sastati na prostranom Duvanjskom polju (in planitie Dalmae).

Kad se je u određeno doba skupio narod na Duvanjskom polju oda svih rusagov, koji su bili pod kraljem, dođoše i kardinali i biskupi, poslani od rimske stolice, a za njima stigoše i poslanici bizantskoga cara. Sabor trajaše dvanaest dana; osam dana vijećalo se o Božjem zakonu i o crkvenim stvarima, četiri pak dana raspravljalo se o kraljevskoj vlasti, o vojvodama i o županima. Čitale se i povelje, latinske i grčke, izdane od papa i careva. Na posljetku okrunjen bi kralj od legata rimskoga pape svečano po običaju rimskih kraljeva (more Romanorum regum).

Poslije krunisanja uređivala se crkva i država Najprvo biše posvećeni i namješteni nadbiskupi (jedan u Spljetu Saloni, drugi u Duklji); i sva sila biskupa; tom bi prigodom ustanovljeno, da biskupi ne smetaju jedan drugomu, nego da svaki biskup upravlja svojom biskupijom.

Iza toga uređena bi država. Prema starim povlasticama i poveljama razdijeljeno bi slovinsko kra18) Crnčić Ivan dr., Popa Dukljanina ljetopis. U KraIjevici 1874. ljevstvo po toku rijeka u pojedine pokrajine i oblasti, kojim biše međaši određeni. Sva zemlja, kojoj rijeke s planina Mutječu utječu u bi Primorje u more (jadransko), prozvana (Maritima); ona zemlja pak, kojoj rijeke teku s planina na sjever u Dunav, nazvana bi Srbijom (Surbia). rbia). Primorje razdijeljeno bi opet u dvije pokrajine: oblast od Duvanjskoga polja, gdje je bio sabor, pa na sjever do Vinodola (Valdevino) dobi ime Bijela Hrvatska ili Dolnja Dalmacija (Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia), te imaše biskupije u Spljetu, Trogiru, Skradinu, Zadru, Ninu, Rabu, Ösoru, Krku i Dubrovniku; oblast pak od Duvanjskoga polja pa na jug do Drača dobi ime Crvena Hrvatska ili Gornja Dalmacija (Croatia Rubea, quae et superior Dalmatia); u toj oblasti biše ustanovljene biskupije u Baru, Budvi, Kotoru, Ulcinju, Svaču, Skadru, Drivastu, Pilotu, Sorbiju, Bosoniju, Trebinju i Zahumlju. Jednako bi i Srbija ili Zagorje (Surbia, quae et Transmontana) razdijeljena na dvije oblasti: na Bosnu, koja je sezala od rijeke Drine na zapad do planine Borave (ad montem Pini); i na Rasu (Raška zemlja), koja je opet od Drine dopirala na istok do rijeke Laba i Lipljana (na Kosovu polju).

Razdijelivši tako kraljevstvo namjestiše u nekim pokrajinama po jednoga bana (t. j. vojvodu) od braće i rođaka kraljevih, zatim župane i satnike (centuriones) od plemenitih ljudi. Svaki ban imat će pod sobom sedam satnika, koji će pravedno narodu suditi, danak primati i banovima ga predavati; od dobivenog danka dat će bani polovicu kralju, a polovica ostat će njima. Župani imat će uza se po jednoga satnika, koji će puku suditi; od svoga dohotka dat će kralju dvije trećine. Župan će upravljati svojom oblasti samostalno, te se ne će pokoravati banu, nego jedino kralju. I biše još mnogi drugi dobri zakoni i običaji ustanovljeni kako se može čitati u slovinskoj knjizi, koja se zove »Methodios«.14)

14) Ljetopis popa Dukljanina, glava I.-X. (po Crnčićevu izdanju).

Eto tako priča pop Dukljanin o velikom saboru na Duvanjskom polju. Ne znamo, kad se je sastao taj sabor, pače ne znamo, da li ga je kad i bilo, ali iz pričanja Dukljaninova razbiramo ipak dvoje:

1. da je on još u polovici 12. stoljeća mislio i vjerovao, da su u staro doba Hrvatska, Bosna i Srbija bile pod jednim pladarom kao jedna država; i 2. da je on čitavo staro-dalmatinsko primorje od Duvanjskoga polja do grada Drača zvao Crvenom Hrvatskom, kojoj je pribrajao gradove Kotor, Skadar, Bar, Ulcinj, Svač i t. d. Grad Dubrovnik bio je po njegovu u Bijeloj Hrvatskoj, ili bolje, međi Bijele i Crvene Hrvatske. na

II. Pa i poslije Duvanjskoga sabora kako Dukljanin priča vladao je slovinskim kraljevstvom, t. j. Primorjem i Zagorjem (Hrva Hrvatskomi Srbijom) uvijek po jedan kralj i jedna kraljevska porodica. Nasljedstvo nije bilo određeno: sad je naslijedio sin oca, sad mlađi brat starijega. Dva brata blizanca razdijeliše si pače kraljevstvo, te je jednoga zapala Hrvatska ili Primorje, a drugoga Srbija (Zagorje). Preživjeli brat ujedini opet državu. Kasnije se odmetne Bijela Hrvatska, pa je tadanji kralj skuči s pomoću Bosanaca i Rašana. Iza toga pobuniše se opet velikaši Bosne, te ubiše jednoga kralja. Njegov sin međutim zajedno s banom svlada ustaše, te ih kazni strašnom smrti. Bilo je kasnije krvavih smutnja i u kraljevskoj porodici, kad se dizao sin na oca; bilo pače i bezvlada, kad su pojedinama pokrajinama vladali bani, u Raši pak veliki župan (jupanum majorem), kojemu su se pokoravali ostali tamošnji župani. Nato zavladaše opet potomci stare kraljevske porodice u čitavoj državi, kojima se međutim otimahu veliki župani u Raši. No jedan kralj iznova pokori Rašu. Bijaše to kralj Bela, koji u slavu svoje pobjede sagradi u Raši hram sv. Petra apostola. Kad kralj Bela umre, potomci velikoga župana Raškoga ne htjedoše priznati udove njegove ni sina njegova. Za Rašanima povedoše se bani i župani ostalih pokrajina. Kad mladi kralj odraste, oženi se kćerju bana u Bijeloj Hrvatskoj. Za sinova njegovih raspade se slovinsko kraljevstvo: jedan sin njegov po imenu Prelimir, ostade kraljem u Crvenoj Hrvatskoj, drugi sin Krešimir zavlada kao kralj u Bijeloj Hrvatskoj, koji svojoj kraljevini pridruži još i banovinu Bosnu. Za Rašu nema spomena, bit će da su tamo opet samostalno zavladali veliki župani. Malo zatim umre bugarski car Petar (god. 968.).15)

15) Ibid. glava XI-XXX. 

Tako se po Dukljaninu negdje u prvoj polovici 10. stoljeća raspade slovinsko kraljevstvo na troje: na kraljevinu Bijelu Hrvatsku s Bosnom, gdje no vladaše Krešimir i njegov rod, zatim na kraljevinu Crvenu Hrvatsku, gdje upravljaše Prelimir i napokon na Rašu, gdje zagospodovaše samostalni veliki župani.

Pop Dukljanin pripovijeda odsad jedino zgode Crvene Hrvatske od 950. do 1150.; ο Raši govori tek mimogredce, Bijelu pak Hrvatsku i njezine vladare više ni ne spominje (osim sina Krešimirova Stjepana).

Još za Prelimira nastavlja Dukljanin nastadoše opet tjesniji snošaji među Crvenom Hrvatskomi skom i Rašom, jer se Prelimir oženi Prehvalom, kćerju raškoga velikoga župana, te vrati njezinu ocu Rašu, koju mu bijahu Grci oteli. Poslije toga razdijeli Prelimir svoju državu među svoja četiri sina: jednomu dade Zetu (Zentae regionem, staru Duklju) s Papratnom, Budvom i Grbljem; drugome dade Travunju (Trebunia) s devet župa (Kruševica, Vrm, Risan, Dračevúca, Konavli), trećemu dade Hum s devet župa (Ston, Dabar, Popovo); a četvrtome udijeli Podgorje (Submontana) s Onogoštem, Pivom, Komom, Neretvom i Ramom.16)

16) Ibid. glava XXX.

Potomci kralja Prelimira vladahu uz razne nevolje i borbe Crvenom Hrvatskom i dalje. God. 1018. pokori bizantski car čitavu Bugarsku, Rašu, Bosnu i Dalmaciju i čitavo primorje sve do meda doljne Dalmacije (Bijele Hrvatske). Tako dođe Crvena Hrvatska pod Grke. No već za koju godinu obnovi potomak stare kraljevske porodice, po imenu Dobroslav (Stjepan Vojislav?) staro kraljevstvo crveno-hrvatsko. Za Dobroslavom sjedne na prijestolje sin mu Mihajlo. Taj Mihajlo pošalje svoga sina Petrislava, da bude veliki župan u Raši, drugoga pak sina Bodina dade Bugarima za cara. No Bodin bude od bizantske vojske razbit i zarobljen. Oslobodivši se sužanjstva stupi Bodin kasnije na očevo prijestolje. Oko g. 1085. osvoji on Bosnu i Rašu. U Raši namjesti dva župana od svoga dvora: Uukana i Marka. Po smrti Bodinovoj poče njegovo kraljevstvo padati, dok je Raša za Vukana i njegovih nasljednika jačala. Bodinovi nasljednici sve se teže otimahu raškim velikim županima: Urošu i sinu mu Deši. Poimence je Deša u doba bizantskoga cara Emanuela Komnena (1143.-1180.) radio na zator crveno-hrvatskoga vladara Radoslava, koji je bio tako slab, da se nije više ni zvao kraljem, nego naprosto knezom.17)

S Radoslavom svršava pop Dukljanin svoje pričanje. I opet ne ćemo potanko razglabati svaku njegovu riječ; nama je dovoljno da istaknemo:

1. Pop Dukljanin u 12. stoljeću znade, da su od Duvanjskoga sabora sve do smrti bugarskoga cara Petra (968.) Hrvatska bijela i crvena, Bosna i Raša tvorile jednu jedinu državu: tek u polovici X. stoljeća razdvojila se ta kraljevina u dvije ili tri državice.

2. Crvena Hrvatska postojala je iza toga kroz daljna dva stoljeća kao samostalna kraljevina, dok joj nije zaprijetila propast od raških velikih župana u doba bizantskoga cara Emanuela Komnena.

1) Ibid. glava XXX.-XLVII.

III. Pop Dukljanin znade dakle za Bijelu Hrvatsku i za Crvenu Hrvatsku. On, koji je prije osnutka posebne srpske države i prije Stjepana Nemanje napisao zgode slovinskoga kraljevstva, on, koji je živio u srcu gornje Dalmacije, u gradu Baru, on, koji je crpao iz pisanih izvora i iz narodne tradicije (a patribus nostris et antiquis senioribus veridica narratione referre audivi) taj pop Dukljanin izrijekom kaže, da se je čitavo primorje dalmatinsko od Duvanjskoga polja do grada Bara zvalo Crvena Hrvatska. Dukljanin poimence nabraja sve primorske gradove Crvene Hrvatske, on znade, da su njoj pripadali Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr.; on znade, da su se onuda sterale četiri oblasti: Hum, Travunja, Podgorje i Zeta; on napokon potanko nabraja sve župe tih oblasti. Dukljanin, ma da je mnogo toga pobrkao, ipak je mogao znati, kako se je zvala zemlja, koja mu bijaše postojbina, a sigurno nije imao razloga, da je inače krsti, nego što se odista zvala. Zato ne ćemo pogriješiti, ako mu povjerujemo, da se je zemlja od Duvna do Bara u staro doba (prije Nemanjića) zvala Crvena Hrvatska, i da je barem do polovice 10. stoljeća bila s Bijelom Hrvatskom jedna država.

Za čudo je, kako Dukljaninovo pričanje donekle utvrđuje i bizantski car Konstantin Porfirogenet, najstariji grčki povjesničar o Hrvatima i Srbima, koji je pisao upravo dvijesto godina prije Dukljanina.

Istina doduše, car Konstantin, opisujući hrvatske zemlje, kakove su bile upravo u onaj čas, kad je on svoje djelo »de administrando imperio sastavljao (naime god. 949.-952.), ne zna za onu Hrvat(naim sku, koju Dukljanin zove crvenom, pače se čini, da je Konstantin pribrajao oblasti Hum, Neretvu, Travunju i Zetu srpskim zemljama, a ne hrvatskim; no uza sve to podudara se Konstantin toliko s Dukljaninom, a i pobija neke svoje tvrdnje indirektno, da se upravo tim može dokazati ispravnost Dukljaninova kazivanja.

a) Konstantin opisuje potanko onu Hrvatsku, koju Dukljanin zove bijelom, i za čudo, da se gotovo na vlas slažu. Konstantinu je ono Hrvatska uopće, što je Dukljaninu bijela Hrvatska napose; po Konstantinu se ta Hrvatska stere od Livna i Imotskoga do Gačkoga (Otočca), a po Dukljaninu od Duvna do Vinodola. Konstantinu je pače poznato čak i ime Bijela Hrvatska (ἡ μεγάλη καὶ ἡ ἄσπρη Χροβατία), samo on ne traži te zemlje u Dalmaciji, nego negdje na sjeveru Karpatâ, pak kaže, da ima svoga vlastitoga kneza, koji se pokorava velikomu kralju Otonu od Francije i Saske.

b) Konstantin se slaže potpuno s Dukljaninom opisujući Srbiju. I on zna za oblast Bosnu (Χωρίον Βόσωνα) kao sastavni dio Srbije, njemu je Σερβλία isto, što Dukljaninu Surbia ili Zagorje.18)

18) Zanimljivo je, što Konstantin u 30. glavi govori o medašima: πρὸς τὰ ὀρεινά – ἡ πρὸς τὴν παραταλασσίαν. Eto traga Dukljaninovu Zagorju i Primorju.

c) Konstantin ne zna za crvenu Hrvatsku, ali je zato u najvećoj neprilici, kad mu je govoriti o onim oblastima, koje sastavljaju Dukljaninovu crvenu Hrvatsku. Zato on ni ne pribraja te oblasti Srbiji (kao sastavne česti njezine), već reda njihove žitelje uz Hrvate i Srbe, očit znak, da sam ne zna pravo, kamo bi s njima. Tako primjerice kaže u 29. glavi πᾶσα ἡ Δελματία καὶ τὰ περὶ αὐτὴν ἔθνη οἷον Χρωβάτοι, Σέρβλοι, Ζαχλοῦμοι, Τερβουνιώται, Καναλείται, Διοκλητιανοί καὶ ᾿Αρεντανοί. Čemu to nabrajanje, ako su Zahumci, Travunjci, Konavlani, Dukljani i Neretljani i onako Srblji?

Čitajući pozorno glavu 32.-36. Konstantinova djela, lasno ulazimo u trag, odakle potječe njegova bludnja. On naime misli, da Srblji, Humljani, Travunjci, Dukljani i Neretljani potječu od »nekrštenih Srba« na sjeveru, te znade za »bijele Srbe« upravo kao i za »bijelu Hrvatsku« na sjeveru Karpata, otkud su, kako veli, došli Hrvati. Konstantin je međutim u očitoj bludnji, kad tvrdi, da južni Hrvati i Srbi potječu od sjevernih.19) Ako dakle ne stoji, da su južni Hrvati i Srbi potekli od sjevernih, onda ne stoje ni konsekvencije njegove tvrdnje, da su Humljani, Travunjci, Dukljani i Neretljani za to Srbi, što su se tobože poput južnih Srba doselili od bijelih Srba na sjeveru.

Srpsko porijeklo Humljana, Dukljana, Travunjaca i Neretljana osniva se u Konstantina jedino na krivoj premisi, da su se ta plemena doselila poput južnih Srba iz zemlje bijelih, nekrštenih Srba na sjeveru; pošto pak ta njegova premisa ne stoji, otpada također sve, što se iz nje izvodi.

d) U poglavlju 30. govori Konstantin, kako su Hrvati, razbivši Avare, obladali za bizantskoga cara Heraklija starorimskom provincijom Dalmacijom (κατεκρατήθη παρὰ τῶν Χρωβάτων). No kano da Hrvatima nije stara Dalmacija bila dosta prostrana, jer Konstantin namah dodaje, da se je jedan dio Hrvata odružio od braće svoje, pak zavladao Ilirikom i Panonijom (ἐκράτησε τὸ Ἰλλυρικὸν καὶ τὴν Παννονίαν), te osnovao državu s posebnim vladarom. Vječna je šteta, što Konstantin nigdje ne opisuje te druge hrvatske države u Iliriku i Panoniji. Da je Hrvata od iskona bilo u Panoniji, suviše je poznato; no gdje su bili ti ilirski Hrvati, gdje je taj od Hrvata osvojeni Ilirik? Neki misle, da je taj Konstantinov Ilirik bio čak na gornjem Vardaru oko Skoplja, a na istoku

10) Ako je tomu tako, onda se sama po sebi ističe neosnovanost Konstantinove tvrdnje, da (južni) Srbi proističu od nekrštenih ili bijelih Srba; jer južni Srbi spadaju na drugu granu slovensku, naime na jugoistočnu, kojoj osim najsrodnijih im Hrvata pripadaju još Slovenci, Bugari i Rusi. Rački Fr. dr. Bijela Hrvatska i bijela Srbija (Rad jugoslav. akad. LII. str. 175). Poredi još i to: S toga ona tvrdnja Konstantinova, da naime južni Srbi polaze od bijelih nekrštenih Srba njegove dobe, ne imajući nikakova znanstvenoga osnova, ima se smatrati pukom kombinacijom njegovom, bijače istovjetnošću imena zaveden. Ibid., pag. 177. koju gradu Draču 20); no mi ne ulazimo ovaj čas u to, nego samo bilježimo, da je po samome Konstantinu hrvatski narod naselio ne samo Dalmaciju (koja se (koja je sterala od Istre uz more do Drača, au nutarnjoj zemlji do Dunava), nego još i Panoniju i Ilirik. Ako je pak hrvatski narod napučio Dalmaciju i Ilirik, kako da onda ne stoji Dukljaninova gornja Dalmacija ili Crvena Hrvatska«?"

20) Teže se može protumačiti, kakov opseg mogao je imati Ilirik po Konstantinu Buduć na gore navedenom mjestu Konstantin razlikuje Ilirik od Dalmacije. acije... ne bismo se usudili Ilirik urinuti u koji kut Dalmacije u navedenom opširnijem smislu (naime od Bara do Istre i Dunava). S toga sudimo, da je Konstantin pod Ilirikom tudier razumievao eparhiju II. Macedonije s glavnim gradom Στόβοι, Bot. U ovoj eparhiji staroga Ilirika Konstantin uz ine gradove navadja ovaj pak, nekad stolica biskupa, ležao je na gornjem Vardaru okolo Skoplja, dakle u staroj Dardaniji... Rački Fr. dr. Ocjena starijih izvora, Književnik I. 62-63. Zanimljivo je, što Stojan Novaković u jednoj raspravi misli o tom Iliriku. On naime, pobijajući Nijemce Krause-a i Dümmlera, tumači Konstantina tako, da su Hrvati Dalmaciju naselili, a Panoniju i Ilirik samo osvojili t. j. da su tamošnja slavenska plemena pokorili. Novaković piše: Konstantin Porfirogenit sam deli osvojenje od naseljenja. No na čemu osniva Novaković tu svoju hermenevtiku? Konstantin naročito veli u glavi 30., da je Dalmacija od Hrvata κατεκρατήθη. a Ilirik i Panonija da je dio Hrvata ἐκράτησε. Kakva je tu razlika? No Novaković dao se je zavesti latinskim prijevodom grčkoga teksta, gdje je prevodilac prvi put preveo »posessa, a drugi put occupavit. Navodimo to samo za primjer, da se vidi, kako neki te neki grade historiju (Vidi Novakovićeve Srpske oblasti X. i XII. veka, 104-105).

e) U 31. glavi govori Konstantin o Hrvatskoj, kakova je bila za njegova vijeka, to jest u polovici X. stoljeća, kad je on svoje djelo pisao. Tada je kraljevina Hrvatska obuhvatala po prilici onu oblast, koju Dukljanin zove Bijela Hrvatska, naime.zemlju od ušća Cetine i Imotskoga do grada Labina u Istri. U to doba imala je ta Hrvastka, kako Konstantin javlja, već svoju mornaricu i narodnu vojsku, pače on izrijekom veli, da je tada imala 30 velikih brodova na moru. No on namah dodaje, da je Hrvatska u prijašnje doba imala još veću vojsku i mnogo veću mornaricu; hrvatska vojska da je brojala 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, zatim 80 velikih i 100 manjih brodova sa 5200 mornara. Taku vojenu silu imala je Hrvatska za svojih vladara Trpimira i Kresimira; no kad je poslije Kresimira sjeo na prijestolje njegov sin Miroslav, diže se nakon vladanja od četiri godine na njega ban Pribunja, te ga ubije. Sada nastadoše smutnje, s kojih oslabi hrvatska sila na kopnu i moru: mjesto pređašnjih 80 velikih brodova imala je Hrvatska u njegovo doba samo 30, dakle za pedeset manje! Ako je pak Hrvatska prije Konstantina imala veću vojsku na kopnu i na moru, e onda je morala u pređašnje doba biti i veća, mnogo veća nego u polovici X. stoljeća, kad ju Konstantin opisuje.

Upravo dakle podaci Konstantinovi o vojnoj snazi Hrvatske nukaju nas, da ustvrdimo, da je Hrvatska prije polovice desetoga stoljeća morala biti kud i kamo veća, nego u njegovo doba, kad je dopirala od Imotskoga i Cetine do Istre. No gdje da tražimo one pokrajine, koje su za bune bana Pribunje otpale od Hrvatske? I tu nam Konstantin sam ide na ruku, kad naročito spominje, da se je pomorska sila hrvatska smanjila od 80 velikih brodova na 30; one dakle pokrajine, koje su poslije Miroslava otpale od Hrvatske, morale su biti uz more. Pošto je primorje od Istre do ušća Cetine još za Konstantina bilo bitni dio Hrvatske, tražiti nam je te otpale pokrajine na jugu Cetine: u zemlji Neretljana, Humljana, Travunjaca i Dukljana, dakle u onim oblastima, koje pop Dukljanin zove skupnim imenom Crvena Hrvatska. Konstantin tim indirektno potvrđuje Dukljaninovu Crvenu Hrvatsku. 21)

21) Imade mjesto jedno u mletačkoga ljetopisca Ivana (Johanis chronicon Venetum, Pertz. Monumenta Germaniae, Scriptores VII. 22-23), po kojem bi se moglo tvrditi, da je još god. 912. Zahumlje ili Humska zemlja pripadala Hrvatskoj. On naime javlja, da je Petar, sin mletačkoga dužda, vraćajući se iz Carigrada dum Chroatorum fines... transire vellet, a Michaele Sclavorum duce fraude deceptus, omnibusque bonis privatus, atque Vulgarorum regi, Simeoni nomine, exilii pena transmissus est. Mihajlo bio je tada knez humske zemlje. A samo mjesto u kronici ima se prevoditi: Kad je (Petar) htio proći (a već je prolazio) kroz hrvatske oblasti (finis pagus, regio; vidi Du Cange, Glossarium), prevaren bi lukavošću od Mihajla, kneza slovinskoga. Sto se Mihajlo zove dux Sclavorum, ne smeta ni najmanje, pošto se i Domogoj u Ivana zove Sclavorum pessimus dux (str. 20), pa i Trpimir, Sedeslav (str. 21). Uopće valja istaknuti, da je Ivanu ime Sclavi i Croati istovjetno, kako se razbira iz opisa vojne Petra II. Orseola 997 i 998 godine (dux a Croatorum iudex, Sclavorum regis, Sclavorum regis frater Surigna, itd. (Str. 31. do 33.).

f) Konstantin priča, kako već napomenusmo, da se je rasap hrvatske države zgodio poslije Kresimira, a za njegova sina Miroslava, na kojega se digao ban Pribunja. To se dogodilo u polovici X. stoljeća, oko g. 950. Znamenito je, što i pop Dukljanin pripovijeda, da se je slovinsko kraljevstvo« razvrglo u Bijelu i Crvenu Hrvatsku nekako prije smrti bugarskoga cara Petra (968.), dakle također u polovici desetoga stoljeća. Dukljanin čak i prvoga bijelo-hrvatskoga kralja zove Kresimirom; napokon i Dukljanin govori o bunama, koje su pojedini bani podizali proti Kresimiru i ocu njegovu.

Ogledavši dakle pobliže Konstantina, uvjerismo se, da on ne pobija Dukljanina i njegove Crvene Hrvatske, nego da ga pače indirektno potvrđuje.

IV. Crvenu Hrvatsku popa Dukljanina ne pobija car Konstantin, pače je indirektno potvrduje. No kako je s drugima bizantskima (grčkima) ljetopiscima i povjesničarima?

Sto godina poslije cara Konstantina a nešto manje od sto godina prije popa Dukljanina živio je i pisao grčki povjesničar Ivan Scylitzes. On je sastavio ljetopis (Επιτομὴ ἱστοριῶν), u kojem je zabilježio zgode bizantskoga carstva od god. 812. do poslije god. 1077.22)

22) Rački dr. Fr. Scriptores rerum chroaticarum (Rad. LI., str. 166-168. Izdao odlomke Scylitzesove kronike Bekker u Bonnu (Corpus script. histor. Byzant. 1839).

Ivan Scylitzes živio je i pisao dakle u ono doba, kad je Dukljaninova Crvena Hrvatska« bila već davno odijeljena od Bijele Hrvatske, kad je u svakoj zemlji vladala posebna dinastija. Ivan Scylitzes živio je u doba, kad je u nekadašnjoj Bijeloj Hrvatskoj vladao kralj Petar Kresimir Veliki (1059. do 1073.), a u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj knez ili kralj Mihajlo, otac Konstantina Bodina.

Knez ili kralj Mihajlo, kojega sam rimski papa Gregorije VII. god. 1078. zove u pismu »rex Sclavorum, vladao je Duklji (Zeti), Travunji, Humskoj zemlji, pače i Raši, te je po tom bio gospodar svih onih zemalja, koje su po caru Konstantinu u polovici X. stoljeća bile srpske. Pa da li ih Ivan Scylitzes u XI. stoljeću zove srpskima?

Ne obzirući se na one događaje, koji su se zgadali prijašnjih stoljeća, iznijet ćemo samo ono, što Scylitzes pripovijeda kao suvremenik. Govoreći o vladanju bizantskoga cara Mihajla VII. Duke pripovijeda ovako: »Prve godine toga cara, indikcije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izade da pokori Bugarsku23). Iza toga priča Scylitzes potanko, kako su se god. 1073. digli Bugari na noge, da se oslobode bizantskoga gospodstva, pa kako su zamolili dukljanskoga kralja Mihajla, da im dade svoga sina Bodina za cara.24) Mihajlo privoli i pošlje sina Bodina u Bugarsku, pridavši mu u pomoć trista kršnih junaka i za savjetnika nekoga Petrila. U Prištini na Kosovu polju proglasiše Bugari Bodina za svoga cara i razbiše zatim bizantsku vojsku, koja ih je htjela ponovo skučiti. Iza te slavne pobjede rastavi Bodin svoje čete: s jednom udari on sam prema Nišu i Podunavlju, a drugu pošlje na jug prema gradu Kosturu, povjerivši je svomu prvom savjetniku Petrilu. No Petrilo bi kod Kostura od grčke vojske razbit i jedva živ preko planina pobjegne u Duklju (Zetu). (Zetu). Malo Malo zatim bude razbijen i Bodin, pače bi zarobljen i odveden u Carigrad. 25)

23) Τῷ δὲ πρώτῳ ἔτει τῆς βασιλείας αὐτοῦ τὸ τῶν Σέρβων ἔθνος, οὓς δὴ καὶ Χρωβάτας καλοῦσι, τὴν Βουλγαρίαν ἐξῆλθε καταδουλωσόμενον. Joannes Scylitzes pag. 714-5.

24) Joan. Scylitz. 715-717. Rački Franjo dr., Borba južnih Slovena za državnu neodvisnost u XI. vieku. (Rad Jugosl. akademije XXVII. pag. 123 i dalje).

Ivan Scylitzes, govoreći o tom, kako su bizantski vojvode suzbili Petrila i kako je on jedva u Duklju k Mihajlu umakao, dodaje još: uhvatiše pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru (bizantskomu).26) Ivan Scylitzes dakle, ne samo što veli, da se žitelji dukljanskoga kraljevstva zovu još i Hrvati, nego također javlja, da je Petrilo, pouzdanik kralja Mihajla i savjetnik sina mu Bodina, bio vladar nekakvih Hrvata. No tko je taj Petrilo i gdje su ti njegovi Hrvati?

Nema sumnje, da je Petrilo bio znamenita ličnost u kraljevstvu dukljanskom, pošto sam Scylitzes za nj kaže, da je bio prvak uz Bodina. 27) Nadalje razabiremo, da je morao biti kakav župan, ili knez, pošto je imao svoju oblast, u kojoj je vladao, a ta njegova oblast morala je biti negdje blizu ratišta bugarskoga, pošto su bizantski vojvode umah nakon pobjede kod Kostura, čim je on pobjegao u Duklju kralju Mihajlu, provalili u njegovu zemlju i zarobili njegova nasljednika. Petrilova dakle oblast morala se je sterati negdje među Dukljom i Prištinom, na Kosovu polju, a to onda nije drugo, nego upravo oblast Raša (današnja Stara Srbija). Naše nagađanje potvrđuje pop Dukljanin, koji izrijekom kaže, da je za kralja Mihajla vladao u Raši Petrislav, bizantski Petrilo.28)

25) Rački. Borba juž. Slov. 126-127.

26) το αἱροῦσι δὲ καὶ τὸν μετὰ τὸν Πετρίλον ἐν Χροβάτοις τε ταγμένον, καὶ πρὸς τὸν βαδιλία δεσμώτην απάγουσιν (capiuntque eum, qui post Petrilum in Chrobatis secundum ordinem ducebat, et ad imperatorem vinctum perducunt). Joann. Scyl. 717. 

27) ... Πετρίλον τινὰ τὰπρῶτα παρὰ τῷ Βοδίνῳ φέροντα Ibid, pag. 716.

28) Bladimirus cum suis fratribus perrexerunt in Rassam, et obtinuerunt eam. Deditque eam (Rassam) filio Petrislavo ad dominandum. Post hoc perrexerunt at Bulgariam et commiserunt praelia multa cum Graecis... Crnčićevog izdanja str. 52.

Ivan Scylitzes zove dakle žitelje oblasti Raše naročito Hrvatima i podaje tako imenu hrvatskomu veći opseg, nego sam pop Dukljanin, koji Rašu pribraja bezuvjetno Srbiji. Međutim nama se to čini čudno, jer se sjećamo povjesničara X. stoljeća, cara naime Konstantina, koji kaže, da je od onih Hrvata, koji su naselili Dalmaciju, pošao jedan dio u Illyrik i zauzeo tu zemlju. Illyrik pak Konstantinov ne bi bilo drugo, nego stara Dardania ili kasnija Raša s Kosovim poljem. Dakle Ivan Scylitzes zove žitelje oblasti Raše naročito Hrvatima, 29) a to je bez sumnje u vezi s onim, što smo izložili u prijašnjem poglavlju govoreći o Konstantinovoj vijesti, gdje javIja, da je čest Hrvata pokorila Illyrik.

Za čudo, kako se sa Scylitzesom podudara suvremenik njegov, ljetopisac Nicefor Brienij. Taj ljetopisac bijaše rodom iz Orestije u Macedoniji i najstariji sin patricija jednakoga imena, a suprug duhovite Ane Komnene, kćeri bizantskoga cara Alexija I. Komnena.30) Nicefor napisa povijest svoga vijeka, naime događaje od godine 1057.-1081. u četiri knjige. On je pod prije već spomenutim bizantskim carem Mihajlom VII. bio poglavarom Bugarske (1073.), a kasnije ga premjestiše god. 1075. u grad Drač, dakle u neposrednu blizinu dukljanskoga kraljevstva, da suzbija kralja Mihajla, ako bi se nanovo digao, da oslobodi Bugarsku. Nicefor dakle, kao neposredni susjed Duklje i Bugarske, valjda je znao, kako se zovu narodi, s kojima je ratovao, te ih suzbijao. Pa kako on zove svoje najbliže susjede?

29) Rački Fr. dr. u raspravi Scriptores rerum chroaticarum (Rad LI. pag. 168) piše: »Pa Scylitzes, suvremenik tomu (bugarskomu) ustanku, govoreći o Mihalju i njegovu sinu Bodinu, te o narodu njim podčinjenu upotrebljuje riječi sada τῶν Σέρβων ἔθνος. Σέρβοι, sada Χροβάτοι prem političkih Hrvata ondje nije bilo. Značajno je, da on (Scylitzes) u početku svojega pripovijedanja narod u državi Mihalja zove τῶν Σέρ βων ἔθνος" pak dodaje: τὃς δὴ καὶ Χροβάτας καλοῦσι. kano da bi reći: Srbi su se digli; ali imade ih, koji te Srbe zovu i Hrvati...

30) Rački, Scriptores rerum chroaticarum, str. 171.

Umah god. 1075. planu rat među Bizantom i dukljanskim kraljem. Sam Nicefor piše, da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa da su čitav Illyrik uznemirivali.31) No Nicefor stade kroz neko vrijeme vojsku kupiti, pa onda povede vojsku na Dukljane i Hrvate.32) Kralj dukljanski Mihajlo dočeka ga u klancima svoje države, ali iza ljute borbe bude razbit. Nicefor nato zauze neke znamenitije gradove na granici Duklje, pa se onda slavodobitno vrati u svoju stolicu, u Drač.33)

Nicefor dakle, opisujući vojnu svoju s dukljanskim kraljem Mihajlom, zove svoje protivnike »Hrvati i Dukljani«. No tko su ti Niceforovi Hrvaţi? Evo što Rački piše: ». on (Nicefor) opisujući te dogadjaje, kojih je glavom svjedok bio, neprijatelje nazivlje Χωροβάτοι και Διοκλεῖς. Pod ovim drugim imenom razumievao je ljetopisac jamačno stanovnike Dioklije (Zete, sadanje Crne-gore); pod onim prvim imenom (Hr (Hrvati) nije mogao razumievati stanovnika države hrvatske (Kresimirove i Zvonimirove), jer se ona nije zaratila s carevinom, nego je razumievao stanovnike susjednih Diokliji zemalja, koje su medjašile s dračkom themom i bili saveznici Diokliji.34) Niceforovi Hrvati bez sumnje su dakle oni Scylitzesovi Hrvati, nad kojima je vladao Petrilo i nepoznati nam nasljednik njegov, koji je

1073. dopanuo bizantskoga ropstva. Žitelje Duklje i susjednih joj zemalja na istoku i jugu zovu Hrvatima i drugi još bizantski

31) ἐκεῖθεν δ᾽ αὖθις Χωροβάτοι καὶ Διοκλεῖς ἀποστάντες ἅπαν τὸ Ἰλλυρικὸν κακῶς διετίθουν (inde rursus Chorobati et Dioclenses rebellantes universum Illyricum infestabant) Nicephori Bryenii Commentariorum liber III. (bonsko izdanje) str. 100.

32) βραχὸν δὲ τινα χρόνον ἐκεῖσε ἐνδιατρίψας ὥστε τὰ πρὸς τὸν πόλεμον ἐξαρτῦσαι, ἐστράτευσε κατὰ Διοκλέων καὶ Χωροβάτων (sumpto autem ibi aliquo non magno temporis spatio ad expeditionem comparandam duxit exercitum contra Dioclenses et Chorobatos)... Niceph. Bryen. op. cit. str. 102.

33) Rački, Borba južnih Slavena, str. 128-129.

4) Rački, Scriptores rerum chroat. str. 171.

pisci sve do 13. stoljeća, poimeno poimence pak Georgius Cedrenus, Ivan Zonaras i Nicetas Choniates. Georgius Cedrenus, mlađi suvremenik Scylitze-

sov, napisao je historičko djelo (Σύνοψις ἱστοριῶν) koje počinje stvorenjem stvorenj sviieta, a svršuje godinom 1057. Govoreći za za godinu go 840. po prilici o žiteljima Panonije i Dalmacije, zove ih sve zajedno Skitima, pa ih onda redom nabraja: Hrvati, Srbi, Zahumci, Travunjci, Konavlani, Dukljani i Neretljani, 35) Po tome je očito, da on ne pribraja Srbima Zahumce, Travunjce i t. d., kako ne čini ni car Konstantin u 29. glavi svoga djela de administrando imperio«. Pripovijedajući dalje, kako je god. 1019. bizantski car Vasilije II. osvojio Bugarsku, namah dodaje: »Svladavši Bugarsku, pokori se njemu i susjedni (Bugarima) narod Hrvata i dva njegova vladara, dva brata, kojima car udijeli časti i obilne darove«.36) Ovo se je mjesto sve do nedavno tako tumačilo, kao da se tiče dalmatinsko hrvatskih (bijelo hrvatskih) kraljeva Kresimira II. i Gojslava; no nakon temeljitog istraživanja Račkoga upravo je nesumnjivo, da su ti »hrvatski vladari stolovali u poriječju Raše i Lima, i da se potom ta vijest ne tiče ni malo kraljevine Hrvatske (stare bijele Hrvatske).37) Cedren dakle, govoreći o dva vladara hrvatska, kako se god. 1019. pokoriše bizantskomu caru, misli na one zemlje i plemena, koja su po caru Konstantinu u polovici X. stoljeća bila srpska.

35) ἔτι δὲ καὶ τῶν ἐν Παννονίᾳ καὶ Δαλματίᾳ καὶ τῶν ἐπέκεινα τούτων διακειμένων Σκοθών, Χρωβάτων φημί καὶ Σέρβων καὶ και χλούμων, Τερβουνιωτῶν τε καὶ Καναλιτῶν καὶ Διοκλητιανῶν καὶ Ῥεντανών Georg Cedreni historiarum compendium (edit. Bon.) II. pag. 218-219.

36) Τα δε βασιλεί προςερρύησαν τῆς Βουλγαρίας δουλωθείσης αὐτῷ, καὶ τὰ ὅμορα ἔθνη τῶν Ανὴ τῶν Χορβατών (contermina Chorbatorum gens).. Georg. Cedr. histor, comp. II. p. 476. 

37) Scriptores re rerum chroat. pag. 169-171; Hrvatska prije XII. vijeka jugosl. akadem. U prvoj raspravi čitamo ovo: »Iz opisa naime bugarsko-grčke vojne slijedi, da je najprije (i to g. 1018.) Bugarska svladana, čim su sve njezine pokrajine od Crnoga mora do Jadranskoga mora u okolini dračkoj i ohridskoj, te od Balkana do Podunavlja i Pomoravlja pridružene istočno-rimskoj carevini; zatim se mirnim putem preda pogranični narod Hrvata t. j. u onom smislu susjedne Bugarskoj u gornjem Pomoravlju zemlje, u porječju Kaške i Lima pag. 170.

 Ivan Zonaras živio je za vladanja cara Aleksija I. Komnena (1081.-1118.), te je bio kroz neko doba i tajni pisar carev. On je sastavio historijsko djelo u 18 knjiga, te je nanizao u njem sve dogadaje vremena do smrti od najstarijih cara Aleksija 1. (1118.). I on u dva maha spominje one Hrvate, koje car Konstantin pribraja Srbima. Za god. 1019. kaže također i Zonaras, da se je nakon pokorenja Bugarske pokorio i narod Hrvata i Srijem rimskom (bizantskom) caru; «38) a kasnije opet za god. 1075. pripovijeda: Treće godine vladanja njegova (cara Mihajla VII.) narod Hrvata, koje neki zovu također i Srbima, navali da zauzme Bugarsku...) Po izloženim već prije stvarima znademo, da se ti podaci tiču naročito kraljevine dukljanske i susjedne joj Raše; ovdje samo konstatiramo da i Zonaras zove žitelje tih zemalja Hrvatima, premda sam dodaje, da ih neki zovu također i Srbima.

Posljednji bizantski spisatelj, koji potvrđuje Crvenu Hrvatsku popa Dukljanina, jest Nicetas Choniates (Acominatus), koji je živio u drugoj polovici 12. stoljeća i umro oko god. 1206. On je sastavio povijest bizantskih careva u 21 knjizi, te priča dogadaje od 1117.-1203. On poznaje Srbiju (Rašu) i tamošnje vladare, koje zove σατράπης; Srbe zove također Triballe; 10) no pored Srbije znade on

38) Της Βουλγαρίας δὲ δουλωθείσης τὴ τῶν Ῥωμαίων ήγιμονίᾳ καὶ τὰ τῶν Χορβάτων ἔθνη ὁπέκυψαν, ἀλλὰ μὴν καὶ τὸ Σίρμιον (Bulgaria domita etiam Crouatorum gens et Sirmium Romano imperatori se submiserunt). Joannis Zonarae Annales liber XVII. , сар. 9. edit. Dindorf, 124.

pag δ'έτει τῆς βασιλείας αὐτοῦ τὸ τῶν Χροβάτων ἔθνος, οὓς δὴ καὶ Σέρβους τινὲς καλοῦσι, κεκίνητο, τὴν τῶν Βουλγάρων χώραν ἐπικεχειρηκός κατασχεῖν (Tertio anno imperii illius gens Chroatorum, quos nonnuli Servios vocant, Bulgariam occupare aggressa est). Joan. Zon. Annal. lib. XVIII. c. 17. edit. Din-

dorf, pag. 223. 40) Nicetas Choniates (izdanje Bonsko) pag. 23, 119, 120, 121, 122, 178 i dr.

35

i za neku Hrvatsku. Pripovijedajući naime o ratovima, što ih je bizantski car Emanuel Komnenac († 1180.) vodio sa Stjepanom Nemanjom, satrapom Srbije, govori za godinu 1169. po prilici ovako:

»Car (Emanuel) bijaše dočuo, da je Stjepan Nemanja (Νεεμᾶν Στέφανος) čovjek nemirna i nezasitljiva duha, udario na susjedne zemlje, pa da si zaboravivši na svoj prijašnji udes (μήτε μὴν τὰ οἰκεῖα ε δὼς) prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku (Χορβατίαν καὶ τῶν Καττάρων τὴν κυριότητα...) 41)

Da bismo si mogli predstaviti, što je Niceti bila »Hrvatska i Kotorska oblast, nužno nam je neke stvari objasniti. Car Emanuel bijaše iza dugotrajnoga i zatornoga rata s ugarsko-hrvatskim kraljevima, koje su srpski veliki župani i bosanski bani pomagali, napokon sjajno pobijedio sve svoje protivnike, te već god. 1166. zadobio čitavu Dalmaciju, kako je nekad bila još prije seobe Hrvata. Tako je car Emanuel osvojio ne samo Hrvatsku i Dalmaciju, kojom su prije vladali Kresimir i Zvonimir, nego uz Bosnu još i čitavu Dukljansku kraljevinu ili Dukljaninovu Crvenu Hrvatsku. O tom pripovijeda potanko suvremeni grčki povjesničar Ivan Cinnamus. On naime kaže, da je god. 1166. bizantski vojvoda Ivan Dukas, prešavši oblasti srpske provalio u Dalmaciju, te ju svu zauzeo, poimence pak pedeset i sedam gradova, kao Ostrvicu, Skradin, Šibenik, Spljet i Trogir, zatim je pokori pokorio pleme Kačića, i napokon i sam grad (točnije bi bilo zemlju) Duklju.42) Od osvojenih zer zemalja stvori Emanuel dvije oblasti; jednu sjevernu ili nekadanju Hrvatsku i Dalmaciju Kresimira i Zvonimira, kojom vladaše u ime carevo »>dux Constantinus Sebastus (in toto regno Dalmacie et Chroacie);43) a drugu južnu, sastavljenu od Du-

41) Ibid, pag. 206-207.

42) Tom je prigodom osvojena i: «Διοκλεία τε πόλις περι φανής, ἣν Διοκλετιανὸς ὁ Ῥομαιων εδείματο αὐτοκράτωρ". Joanni Cinnami epitome rerum (Bonsko izdanje, 43) Kukuljević, Codex diplomaticus 1836), pag. 248-219. pag. 87 i 88. Tu se čita u jednoj splitskoj povelji: »sub tem-

36

klije i južnodalmatinskih gradova, te se upravitelj ove južne oblasti već god. 1166. zove »dux Dalmacie atque Dioclie. Upravo taj dux Dalmacie atque Dioclie, po imenu »kyr Izanacius, bijaše 20. svibnja 1166. god. nazočan u gradu Kotoru, kad je tamo kotorski biskup Maio s drugima katoličkim biskupima nadbiskupije dukljansko-barske (albanensis, drivastensis, dulcinensis) posvetio crkvu sv. Trifuna u istom gradu.")

Prema onome, što smo netom izložili, biva jasno, gdje da tražimo Nicetinu »Horvatiju. Stjepan je Nemanja god. 1169.-1173. nastojao svom snagom, da osvoji Zetu (Duklju) sa susjednim dalmatinskim gradovima (Kotorom), 45) pa tako znademo, da je Nicetina Horvatija bila svakako na jugu, dakle u oblasti Dalmacia atque Dioclea« od god. 1166. ili u Crvenoj Hrvatskoj. Tim i Nicetas potvrđuje popa Dukljanina.

V. Oblast »Dalmacia atque Dioclea« ili Nicetina Horvatija ostade u bizantskoj vlasti sve do smrti cara Emanuela 1180. Tek po smrti njegovoj pođe srpskomu (raškomu) velikomu županu Stjepanu Nemanji za rukom, te on oko god. 1184. osvoji, kako sin njegov Stjepan Prvovjenčani pripovijeda, zemlje »Dioklitiju (Zetu) i Dalmaciju. Tom prigodom ra-

pore magnifici imperatoris nostri Manuelis, in civitate nostra spalatina et in toto regno Dalmatie et Chroatie imperante Constantino Sebasto

44) Kuk., op. cit. 73. Tu se čita: imperante piissimo et semper triumphatore Hemanuhele, duce existente Dalmacie atque Dioclie kyr Izanacio, qui in eadem dedicatione sua gratuita voluntate et benignitate affuit. Imademo dakle u opsegu stare Dalmacije dvije oblasti: regnum Dalmatiae et Croatiae i opet ducatus Dalmatiae atque Diocliae. No koje su mede obima? Tu nam pomaže suvremeni arapski geograf Edrisi, koji Dubrovnik zove posljednjim gradom u Hrvatskoj (Horwasia), dočim grad Kotor meće u oblast Isqlawonias. Potom je Dubrovnik za Emanuelova vladanja pripadao onoj oblasti, koja se zove regnum Dalmatiae et Chroatiae. O Edrisiju vidi još V. Klaića Crtice è starom Dubrovniku (Vijenac od god. 1889. str. 316-318). Novaković Stojan. Zemljište radnje Nemanjine, str. 35-43.

zori on dalmatinske gradove Danj, Sardoniki, Dri. vast, Rosaf ili Skadar, Svač, Ucinj (Ulcin) i slavni grad Bar; grad Kotor ostavi sazida u njem svoje i dvore.46) Iz toga pričanja razabiremo uz ino i opseg one »Dalmacije, koja je od god. 1166. bila uz Duklju, ali podjedno vidimo, da je ta Dalmacija obuhvatala upravo one gradove, koje pop Dukljanin pribraja gornjoj Dalmaciji ili Crvenoj Hrvatskoj.47) Prema tomu i sudimo zajedno s Račkim, da je pop Dukljanin svoje djelo pisao nekako tik prije Stjepana Nemanje, a svakako za cara Emanuela Komnena (1143.-1180.).

Dakle god. 1184. nestade Crvene Hrvatske (Dioklitije i Dalmacije) kao samostalne zemlje, pošto bi ona pridružena od Stjepana Nemanje srpskoj (raškoj) zemlji. Tako postade Crvena Hrvatska sastavni dio srpske države i ostade u vlasti srpskih Nemanjića do godine 1360., kad se u njoj podigoše Balšići.

Stjepana Nemanju naslijedi kao veliki župan srpski sin njegov Stjepan Prvovjenčani (1196. do 1224.). Oženivši se on (1217.) unukom mletačkoga dužda Andrije Dandula, zaište u rimskoga pape Honorija III. kraljevsku krunu i blagoslov za svoju državu. Papa mu radosno pošlje krunu i dade ga 1220. njom vjenčati, pa tako se Stjepan prozove prvovjenčanim kraljem Srbije. Veoma je zanimljivo promatrati titulaturu novoga kralja u to doba. U jednoj povelji, kojom dariva samostanu sv.

40) Ibid. pag. 47.

47) Item ab eodem loco Dalmae usque Bambalonam civitatem, quae nunc dicitur Dyrrachium, Chroatiam Rubeam vocavit, quae et superior Dalmatia dicitur. Et sicuti inferiori Dalmatiae Salonitanam ecclesiam constituit metropolim, similı modo superiori Diocletanam ecclesiam pro iure antiquo statuerunt metropolim, sub cujus regimine has ecclesias declararunt, scilicet Antibarium (Bar), Buduam (Budva), Ecatarum (Kotor), Dulcignum (Ulcinj), Suacium (Svač), Scodram (Skadar), Drivastum (Drivast)... Crnčićevo izdanje, pag. 17. Dukljaninu je dakle Crvena Hrvatska ili Gornja Dalmacija ono, što je Stjepanu Prvovjenčanomu Dioklitija i Dalmacija zajedno.

38

Marije na otoku Mljetu neka sela, imade on naslov »az grešnij Stefan, velij kralj, namêstnik i gospodin use srpskije zemlje i Dioklije i Dalmacije i Travunije i hlmske zemlje, a potpisuje se na koncu povelje: »Stefan po milosti božijoj venčanij kralj i samodrž'c usje srpske zemlje i pomorskije. 48) Stjepan dakle razlikuje u potpisu točno vse srpske zemlje i onda opet pomorske, koje nisu srpske. No koje su te pomorske zemlje, a nisu srpske? To nam tumači sam naslov kraljev, u istoj povelji, gdje najprije spominje vse srpske zemlje, i onda poimence nabraja ostale zemlje, koje nisu srpske, a te su Dioklija, Dalmacija, Travunja i Hlmska zemlja. Prvi dakle kralj od porodice Nemanjića jasno da priznaje, pomorske zemlje njegove, poimence Dioklija, Dalmacija, Travunja i Hum unja i Hum nisu srpske zemlje, jer ih inače ne bi posebice izbrajao, nego bi ih naprosto zvao srpskima i uvrstio među vsu srpsku zemlju«. Da to točno razlikovanje srpske zemlje od nesrpskih nije možda slučajno, svjedoči namah druga povelja Stjepanova, kojom osniva manastir Žiču. U toj povelji imade on naslov vênčani prvi kralj vse srpskije zemlje, Dioklije i Travunije i Dalmacije i Zahlmije, pa se tako i opet konstatira, da već i prvi Nemanjići nisu Dioklije, Travunje, Dalmacije i Zahumja (pomorsku zemlju) smatrali srpskima. A kako bi ih i smatrali za srpske, kad su znali, da su one još nedavno sačinjavale Dukljaninovu Crvenu Hrvatsku!

Zabilježiti nam je iz vladanja Stjepana Prvovjenčanoga još jednu znamenitu stvar. Prije njega pripadala je pomorska zemlja« t. j. Crvena Hrvatska zapadnoj kosmopolitskoj crkvi, a za njegova vladanja pridružena bi istočnoj, odnosno srpskoj pridružena narodnoj crkvi. Istina, i prije je u »>pomorskim zemljama bilo pristaša istočne crkve,50) no sada biše tamo

48) Miklosich Fr. Monumenta serbica, str. 9 i 10. 40) Ibid pag. 11.

50) Već god. 1067. spominju se za dukljanskoga kralja Mihajla u nadbiskupiji dukljansko-barskoj samostani mona-

39

osnovana i grčko istočne biskupije. Dvije godine naime iza toga, što je Stjepan Prvovjenčani bio okrunjen po poslaniku pape Honorija III., dođe u Srbiju kraljev brat sv. Sava, kojega bijaše nicejski patrijarka German posvetio za samostalnoga nadbiskupa (istočne crkve) u Srbiji. Sv. Sava najprije svoga brata po drugi put okruni po obredu istočne crkve (1222.), a onda stade utvrđivati i uređivati grčko-istočnu crkvu u državi njegovoj. U to ime osnuje osam biskupija, među njima dvije u pomorskoj zemlji, naime jednu u manastiru sv. Mihajla u Prevlaci za Diokliju ili Zetu, a drugu u Stonu za Travunju i Humsku zemlju.51) Obje biskupije budu podčinjene nadbiskupu Srbije, koji je stolovao u Žiči. Tako dođe pomorska zemlja pod srpsku narodnu crkvu.

Premda su oblasti nekadanje Crvene Hrvatske bile sada i državno i crkveno sjedinjene sa Srbijom, ipak ih još dugo nisu smatrali za srpske zemlje. Nasljednici Stjepana Prvovjenčanoga neprestano razlikovahu točno srpske ili raške zemlje od pomorskih. Tako primjerice Stjepan Vladislav (1231.-1243.) imade u jednoj povelji naslov kralj vseh raških zem'l i Dioklitije i Dalmacije i Travunije i Zahlmije, a u drugoj se potpisuje opet: kralj vseh srpskih zem'l i pomorskih«.52) Jednako rade redom svi Nemanjići. Napokon i sam Dušan Silni (1331. do 1355.) radi tako, te se naročito prije krunisanja za

steria tam Latinorum quam Graecorum siue Sclavorum, koji su međutim svi bili podređeni nadbiskupu barsko-dukljanskom. Rački, Documenta historiac croaticae periodum antiquam illustrantia. str. 201. Zanimljivo je međutim, da se je još god. 1198. u Zadru služila misa grčkim jezikom i po grčkom obredu. Te godine piše Papa Inocent III. zadarskom kaptolu: Cum igitur in ecclesia vestra, que sub obedientia sedis apostolice perseverans, Grecorum hactenus et ritum servaverit et linguam Kukuljević, Codex diplom. II. pag. 189.

51) Jireček Konst. dr., Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters, str. 34-35.

53) Miklosich, op. cit. p. 25. i 27.

40

cara redovito zove kralj usijeh srpskih zemalj i pomorskih ili u latinskim spisima »rex Servie, Dalmatie, Dioclie, Albanie, Zente, Chelmenie et maritime regionis«. Pače i kano car ne zaboravlja na »pomorske zemlje. Godine 1351. zove se car Srbljem i Grkom, samoderžac vseh srbsceh i pomorsceh zemljah. U drugim poveljama zove se također još »samodržac Srbljem i Grkom, Blgarom i Arbanasom, ali ne zaboravlja zapadnije strani, koje su isto, što i pomorske zemlje«.53)

VI. Premda su oblasti Dukljaninove Crvene Hrvatske više od stoljeća i (1184.i pol -1360.) bile pod srpskim n Nemanjićima, ipak ih sami Nemanjići nisu nikada smatrali za srpske. oske. No zato se ne može poreći, da se je vladanje Nemanjića znatno doimalo tih zemalja u tom smjeru, da se je ime srpsko stalo u njima polagano širiti. Tomu su dakako najviše doprinijele dvije stvari: državna zajednica sa Srbijom i jedinstvo srpske narodne crkve.

a) Državna zajednica. Da su u državi Nemanjića upravo Srbi sačinjavali jezgru državne snage, i da su bili i gospodari njezini, nema sumnje. Mlađi knezovi kraljevske porodice stolovali su i vladali u Duklji i Humu, a pokraj njih bili su i drugi državni časnici u tim zemljama većinom Srbi. Nadalje su i srpska vlastela dobivala ondje zemalja i posjeda od kraljeva, pa tako je polagano sva vlast došla u ruke samih Srba.54) Proti toj premoći Srba dizala se ko-

3) Ljubić Šime, Opis jugoslavenskih novaca, pag. 78.

4) Primjera radi spominjemo, da je već Stjepan Nemanja namjestio svoga brata Miroslava za kneza humskoga (Klaić, Povijest Bosne, pag. 99-100); nadalje da je god. 1196. svomu mlađemu sinu Uuku (Vukanu) predao upravu Dioklije ili Zete. Vuka naslijedio je kao kralj Duklje (rex Dalmatiae et Diocliae) sin njegov Juraj (1208). Srpski su prijestolonasljednici kasnije za života svojih roditelja bili obično vladari u Zeti ili Diokliji. (Rački, prilozi za zbirku srpskih i bosanskih listina, Rad jug. akad. I. 125). I Dušan Silni upravljao je Zetom (Dioklijom) za života svoga Uroša III. Dečanskoga. Balšići, koji su od 1360. vladali Zetom, bijahu takoder rođaci Nemanjića.

41

jiput i oporba, naročito u Humu, gdje se iza kneza Miroslava, brata Stjepana Nemanje, podigoše domaći knezovi, po imenu knez Andrija (1240.-1249.) i sin mu Radoslav (1254.). »Veli knez humski Andrija, a još više sin njegov župan Radoslav u očitoj su opreci prema srpskim Nemanjićima; Radoslav pače ugovara 1254. savez s Dubrovnikom proti Nemanjiću Stjepanu Urošu I., te se obvezuje, da će biti »držan činiti rat kralju Urošu i njegovim ljudima«. 55) No sva oporba pojedinih knezova i župana humskih nije koristila: vlast se je Nemanjića u oblastima Crvene Hrvatske ipak trajno utvrdila, te se već na koncu 13. stoljeća spominju zetski i humski episkopi (istočnoga obreda) uz srpskoga kral lja.56) Nije nam sada pokazivati, kako i koliko politička vlast u kojoj zemlji može utjecati u promjenu etnografskih prilika njezinih, ta to nam razjašnjuje povijest gotovo svih evropskih naroda i država. Najbolji su nam primjer za to alpske zemlje austrijske, gdje je politička premoć Nijemaca gotovo zatrla nekad brojno pleme slavensko. Ako je pak to moguće bilo među inorodnim narodima, kako da ne bude moguće među dva plemena jednoga naroda?

b) Jedinstvo srpske crkve. Kud i kamo više od državne zajednice doimalo se je crveno-hrvatskih oblasti crkveno jedinstvo sa Srbijom. Otkad su za Hum i Diokliju (Zetu) osnovane biskupije istočnoga obreda, a te su bile zavisne od metropolite čitave Srbije, počeše se i žitelji onih zemalja smatrati udovima narodne crkve srpske, pak se stadoše lučiti od onih svojih zemljaka, koji su pristajali uz dukljansko-barskoga nadbiskupa i njegove sufragane zapadne crkve. Bit će, te se je već u ono doba počeo puk nekadašnjih crveno-hrvatskih oblasti dijeliti po crkvi (vjeri) na Srbe i Latine. To se je dijeljenje kasnije za turskoga vladanja utvrdilo i do današnjega dana održalo, tako da se naročito u Bosni i Hercegovini i danas još na osnovu vjerskih prilika dijeli narod jednoga jezika na tri naroda. 57)

55) Klaić, Povijest Bosne, 103-104.

56) Ibid., 105.

42

Mnogo je napokon širenju srpskoga imena u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj doprinijelo još i neprestano seljenje Srba u tu zemlju. Započeloje to seljenje već u devetom stoljeću za bugarsko-srpskih ratova, kad su Bugari stali Srbe potiskivati na zapad i otimati im njihova prva sjedišta na poluotoku. Car bizantski Konstantin naročito spominje, kako je srpski veliki župan Zaharija s jednim dijelom svoga puka morao god. 924. bježati u Hrvatsku, pak dodaje, da je tada Srbija ostala gotovo pusta.58) Vjeojatno je, da se je za malo vremena opet najveći dio srpskih bjegunaca vratio u svoj zavičaj; no nema sumnje, da ih je štogod ostalo i u Hrvatskoj. Seljenje se nastavilo i za kasnijih ratova srpskih budi s Bugarima budi s bizantskim carstvom. Tako se naročito znade, da su se roditelji Stjepana Nemanje također iselili iz Raše u Zetu (oko god. 1113.), pa da se je onda u Zeti u Ribnici rodio Stjepan Nema-

57) Jukić u svom djelu Zemljopis i povjesnica Bosne piše god. 1851. ovo: »... u Pridorskoj, Staromajdanskoj i Bihaćkoj nahiji kršćani (katolici) zovu se Madžari, mislim rad toga, što su jednakog (katoličkog) s njima zakona, onako isto kao što rišćane (pravoslavne) zovu Srbima, a u Hercegovini kršćane Latinimas, pag. 48. Jukića potvrđuje god. 1859. Hilferding, kad piše: Zitelji Bosnii sostavljajut, kak po sobstvenomu svoemu ponjatiu tak i po oficialjnomu priznaniju, tri naroda, hotja vse prinadležat k odnomu i tomu že po Hilferdingovu mnijenju) serbskomu plemeni i govorjat odním jazikom. Eti tri naroda sut: Turki t. e. musulmane, Latinm (inače krštjane, prezriteljno Šokci), t. e. katoliki, i Serbi (inače Rištjane), prezriteljno Vlahi, t. j. pravoslavnie (Bosnija, Hercegovina i Staraja Serbija, pag. 416). Sravni još i str. 385, gdje beg Moharrem zove ruskoga cara Srbom, jer je pravoslavne vjere. Dioba žitelja po vjeri (crkvi) na Srbe i Latine mora da je uopće veoma stara, jer ju nalazimo već u opisu sandžakata Skadarskoga od god. 1614., što ga sastavi Marijan Bolica. I tu se žitelji stare Duklje ili Zete, a današne Crne gore i Brda luče po vjeri: n. pr... Sono in tuto undeci villagi Cinque d'essi fa alla serviana et sei altri allo romana. Li serviani o greci sono del rito romano: (Starine jug. akad. XII. str. 181-182)

58) De adm. imp. cap. 32 (edit. Bonn.), pag. 157-8.

43

nja.59) Velika međutim seoba Srbalja u oblasti nekadašnje Crvene Hrvatske započe iza katastrofe na Kosovu (1389.), te trajaše onda kroz više stoljeća. Tada budu po svoj prilici naseljena i Brda (u današnjoj Crnoj oj gori) od srpskih uskoka. Neki pače misle, da je i prava Crna gora napučena od samih uskoka.60) Kako u Crnu goru, tako dođe i u ostale oblasti nekadašnje Crvene Hrvatske mnogo Srba iz istočnih zemalja srpskih. Naročito vrijedi to za Hercegovinu, koja bijaše postala od prijašnjih oblasti Huma i Travunje. U onaj isti mah, kad su mnogi stari crveno-hrvatski žitelji Hercegovine, koji se nisu htjeli poturčiti, ostavljali svoju domovinu, pak odilazili u Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, njihova je postojbina napučena pridošlicama iz srpskih krajeva. Nisu međutim ti bili samo uskoci, kako u Crnoi gori i Brdima, nego je tu bilo kud i kamo više turskih podanika, tako zvanih martoloza, koji su doduše ostali kršćani, ali su morali služiti Turke kod kuće i na vojsci. Etnografska slika tadanje Hercegovine bila je nesumnjivo jednaka slici suvremene Bosne, pa zato i navodimo iz putopisa Slovenca Benedikta Kuripešića od god. 1531. jedno mjesto, gdje no govori o narodu donje Bosne od rijeke Une do varoši Sarajeva. On kaže, da je u donjoj Bosni našao tri narodnosti (nationes) i tri vjere. »Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimsko-kršćanske vjere, a tim je Turčin, kad je osvojio Bosnu. ostavio vjeru. Drugi su Srbi (Surffen), koje zovu Ulasi, a mi, (naime on) ih

5) Novaković Stojan, Zemljište radnje Nemanjine, pag. 10-1100)

*0) Man könnte behaupten, dass der grössere Theil der jetzigen montenegrinischen Bevölkerung aus solchen Uskoken, die sich dort nach und nach angesiedelt haben, besteht. Vuk Stefanović Karadžić, Montenegro und die Montenegriner, pag. 55. Demnach darf man vermuthen, die heutigen Montenegriner seien Nachkommen von Uskoken (Eingesprungene), Flüchtlingen, die in den schwer zugänglichen Felsenbergen Schutz vor den Türken gesucht. Miklosich, Die serbischen Dynasten Crnojević (Sitzungsberichte der k. Akademie der Wissenschaften CXII. Band, pag. 76.). Ime Crna Gora spominje se već god. 1435.

44

zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi (Marcholosen). Ovi dolaze iz Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch Weyssenburg), a vjere su sv. Pavla. Mi (on) ih držimo za dobre kršćane, jer ne nalazimo, da ima kakove razlike između njihove i rimske vjere. Treći su narod pravi Turci, koji su vojnici i činovnici, a vladaju sasvim tiranski objema prije pomemenutim plemenima, kršćanskim podanicima«.61)

Kako u Bosni, tako je bez sumnje i u Hercegovini zaostalo lijepo čislo katoličkih starosjedilaca, koji su sada pokraj Srba-martoloza sačinjavali kršćansko žiteljstvo te zemlje. Naročito u okolišu primorskih gradova počevši evši od Dubrovnika do Drača počevši dosta živjelo je tih kršćana-katolika slavenske narodnosti, a to su bili potomci nekadašnjih crvenih Hrvata.

VII. Izložili smo ukratko, kako se je u nekadašnjoj Crvenoj Hrvatskoj radi državnih i vjerskih prilika, pa i radi seobe Srba stalo udomljivati srpsko ime. No sve te okolnosti nisu ipak bile tako moćne, pa ni asimilaciona snaga novih došljaka tako jaka, da bi se nekadanja Crvena Hrvatska bila prometnula u Srbiju, kako se je primjerice u XVI. stoljeću jedan dio stare slovinske zemlje (naročito županije zagrebačka, varaždinska i križevačka) dolaskom hrvatskih doseljenika preobrazila u Hrvatsku. Imade dapače podataka, po kojima se može nagoviještati, da je sve do početka ovoga stoljeća ime hrvatsko živjelo u primorju od Cetine do Bojane na jugu, i da je sveđer bilo naroda, koji se je ponosio tim imenom. To nam svjedoče tamošnji spi-

satelji, kojih su djela do nas doprla. Ogledamo li spisatelje, koji su onih stoljeća pisali u kraju medu Cetinom i Bojanom, naročito pak spisatelje latinske crkve u primorskim gradovima i na južnim otocima, na prvi ćemo mah raza-

otoku 1) Matković Pet. Pet. dry Putovanja dr., po balkanskom poluMartolozi od grč(Rad. jugosl. akad. VI. ajinio christliche Grenzkoga ἁμαρτωλός wächter (Diefenbach, Võlkerkunde Ost-Europas II. 114).

45

1

brati, da oni ne znadu za ime srpsko, nego da redovito svi od Makarske pa do Kotora zovu svoj narod i jezik slovinskim ili slavinskim. Tako rade ne sanio Dubrovčani, nego i Bokelji i Hercegovci, a i Krajinci u Makarskoj. Slavinskim ili slovinskim jezikom pišu Bokelji Nenadić Ivan iz Perasta (1768.) i Matović Josip iz Dobrote (1775.), Hercegovac Lekušić Marijan iz Mostara (1730.), kao i Kačić Andrija iz Brista (1759.). Svi su ti gotovo suvremenici, pa se krasno slažu zovući svoj jezik i narod slovinskim. Ali što je još važnije, oni se u tom pogledu podudaraju i s najvećim dijelom spisatelja nekadašnje Bijele Hrvatske, kojim hrvatsko ime nitko još porekao nije. Eno nam pisaca od Spljeta na sjever, pa do kvarnerskih otoka, i većina njih zove svoj jezik i narod slovinskim. Tu su Spljećani Alberti (1617.), i Dražić (1715.), Zadrani Budineo (1583.) i Baraković (1656.), pače i Lošinjanin Butterin (1725.). Ako dakle spisatelji bokeljski, hercegovački, dubrovački i krajinski zovu svoj jezik ślovinskim, ne čine oni to, što ne bi znali za ime hrvatsko, nego zato, što se povode za svojim starijim drugovima na sjeveru Cetine, koji tako isto zovu svoj jezik i narod slovinskim.62)

Pored slovinskoga imena preotima naročito u XVIII. stoljeću maha tuđim utjecajem uneseno ime ilirsko ili iliričko, koje smatraju istovjetno sa slovinskim. Tako poimence Kadčić Antun (1729.) svoje djelo manuductor illyricus prevodi sa rukovod slovinski. No što njima znači slovinski ili ilirički? Evo nekoliko podataka.

a) Filipović Ivan, rodom ispod Sinja, izdade u Mlecima god. 1704. ćirilicom štampanu knjižicu

3) Kukuljević Ivan, Bibliografija hrvatska, sub voce Nenadić, Lekušić, Dražić i t. d. Uostalom valja spomenuti, da se i u povelji hrvatsko-dalm. kralja Petra Kresimira od god. 1059. čita insula, que in vulgari sclavonico Veru nuncupatur< zatim u drugoj povelji istoga kralja od godine 1070.: a castro latine Murula uocitato sclauonice Stenice. Rački, Docum pag. 73 i 88

46

(Pısma, koja se piva ili kanta...). Na kraju knjižice čitamo ovo: Svagda nam bilo ime Isusovo na pomoć, i ob dan i ob noć, i prisveto trojstvo i divica Marija naša pomoćnica i sveti Jerolim, sveti Juraj mučenik, sv. Ilija, naše protekturi, Bosne, Ercegovine, Harvata i svega slavnoga slovinskoga naroda i jezika harvatskoga, molite za nas. 63) Ako dobro razumijemo, smatra Filipović »slovinski narod i jezik harvatski za sinonima, ier inače ne bismo mogli protumačiti njegovih riječi.

b) Mažarović Kristo, vlastelin iz Perasta u Boci, dade 1712. u Mlecima latinicom štampati treće izdanje doslije dva puta ćirilicom štampane knjige: »Cvijet od kriposti duhovni i tilesnie«. izvaden iz jazika latinskoga u jezik ilirički aliti slovinski. Na koncu knjige ima ovaj dodatak: Broj knjig hervatskih u butigi (poslovnici) Bartola Okki, knjigara na rivi od Harvatov (dei Schiavoni)«. Zanimljivo je, što se upravo na izdanju Peraštanina Mažarovića »riva dei Schiavoni« prevodi sa riva od Harvatov«, i što se spominju hervatske knjige knjigara Okkija.64)

c) Grabovac Filip iz Vrlike izdade u polovici XVIII. stoljeća u Mlecima dvije knjige Historija naroda iliričkoga ili arvackoga« (1745.) i »Cvit razgovora naroda iliričkoga ili arvackoga« (1749.)65) Što smo po Filipoviću i Mažaroviću tek nagađali, to nam je sada kao sunce jasno, da su naime naši spisatelji prošlih vjekova smatrali hrvatsko ime, istovjetno s iliričkim i slovinskim. To potvrđuje napokon i Dubrovčanin

d) Stulli Joachim (Ragusinus) u svojem znamenitom djelu »Lexicon latino-italico-illyricum (Budae 1801.). U predgovoru veli on među inim i ovo: Itaque quotquot Illyri qualibet dialecto utantur, hic suas voces reperient«. On dakle u svom rječniku imade sva narječja iliričkoga jezika. A što on razu-

3) Kukuljević, Bibliogr. pag. 11. br. 76.

4). Ibid. pag. 12 br. 86. 65 Zlatović Stipan, Franovci u Dalmaciji p. 471.

47

mijeva pod iliričkim jezikom? Evo on sam tumači riječ ilirički u svom rječniku: illyrice slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski. Dvoje dakle razbiramo iz Stullijeva rječnika; prvo da on na početku našega stoljeća ni ne zna za srpski jezik, a drugo da mu je ilirski jezik ono isto, što slovinski ili hrvatski!

Prema svemu, što smo doslije izložili, nema sumnje, da je većina spisatelja, koji su živjeli među Cetinom i Bojanom, razumijevala pod slovinskim ili iliričkim jezikom, i narodom naprosto hrvatski jezik i narod. No bijaše ih i takovih, koji su svoj jezik izrijekom zvali hrvatskim. U tom su kolu upravo prvi kolovođe naši dični Dubrovčani. Na čelu im je pjesnik Nikola Nalješković (1510.-1586.), koji se s korčulanskim (krkarskim) vlastelinom Ivanom Vidalom upravo natječe, tko će koga bolje počastiti hrvatskim imenom.66) Nalješković poručuje Vidalu, kako narod Hrvata vapije i viče, da je on kruna od zlata, kojom se svi diče; a Vidale mu otporučuje: »Časti izbrana Niko i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika«.. zatim kaže za Dubrovnik: »Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti... svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove... Nalješković rabi hrvatsko ime i u svojim poslanicama pjesniku Petru Hektoroviću i vlastelinu hvarskomu Hortensiju Brtučeviću, po čem možemo suditi, da je tada ime hrvatsko na otocima Hvaru i Korčuli kao i u Dubrovniku dobro poznato bilo.

Još jedan pjesnik dubrovački priznaje se izrijekom za Hrvata, a to je Zlatarić Dominik (1556. do 1610.). Od njega ima dva izdanja, gdje on naročito svoj jezik zove hrvatskim. Evo ih iz Kukulievićeve bibliografije:

2139. Zlatarić Dominik, Elektra, tragedija, Ljubimir, pripovies pastirska; Ljubav i smart Pirama i

*) Klaić Vj., I opet o starom Dubrovniku (Vijenac god. 1889., str. 378-379.)

48

Tisbe, iz većeg tudjieh jezika u hárvatski izložene. U Bnecih po Aldu 1597.

2140. Zlatarić Dominik, Elektra, tragedija u harvacki izložena. U Mletcih pri Marku Ginamu 1621.

No ne samo pjesnici Nalješković i Zlatarić, nego i prozaičari dubrovački krstili su svoj jezik hrvatskim. Evo primjera iz Kukuljevićeve bibliografije: 1426. Pavlović Bernardin, franceškan iz Dubrovnika...67) Pripravljanje za dostojno reći svetu misu... u hårvaski jezik pomnjivo i virno Drive-

deno. 1747.

1427. Pavlović Bernardin, franceškan iz Dubrovnika. Pokripljenje umirućih... u hàrvaski jezik popravi i prištampa.. za korist naroda Harvaskoga... 1747.

U razdoblju dakle od g. 1564.-1747. spominje se u Dubrovniku ime hrvatsko kao narodno ime jezika i puka dubrovačkoga, pa tako ćemo sada lasno razumjeti čestitoga Francuza Bruèra Derivauxa, kad na početku našega 19. stoljeća jadikuje, kako su se Dubrovčani odrekli hrvatske starine«, pa se stide čisto slovinski govoriti!68)

7) Neki da taj Pavlović nije bio rodom iz Dubrovnika. No svakako je bio rođen u kotaru općine Dubrovačke Zlatović (Franovci str. 473) spominje, da je bio iz Stona.

3) Klaić, I opet o starom Dubrovniku (Vijenac od god. 1889. str. 379). Na kraju najstarije kronike dubrovačke od nepoznata pisca (Annales Ragusini Anonymi), što ju je štampao N. Nodilo (Monumenta historica Slavon. meridionalium XIV), imade popis vlasteoskih porodica dubrovačkih, te se za svaku kaže, odakle je došla u Dubrovnik. Premda je taj popis netočan i osobito što se porijekla pojedinih porodica tiče nepouzdan, ipak je vrijedno iz njega saznati, što su sami Dubrovčani mislili o svom porijeklu. U popisu imade 154 porodice, a od tih je došlo u Dubrovnik: iz Zete 11, iz Huma 15, iz grada Kotora 22, iz Travunje (naročito iz Epidavra Cavtata) 30. Dakle iz zemalja crveno-hrvatskih došlo je u Dubrovnik više od polovice vlasteoskih porodica. Ostale porodice došle su: iz Bosne 7, iz Arbanaske 8, iz Zadra 6, iz Srbije 4, iz Bugarske, Spljeta, Trogira i Osora po jedna, napokon iz Italije i daljih zemalja 47.

49

No ne samo Dubrovčani, nego i drugi spisatelji iz zemalja među Cetinom i Bojanom znadu za ime hrvatsko. Eno nam Hercegovca Lovra Ljubuškoga (Šitović iz Ljubuškoga), koji je svoju pjesmu »Pisma od pakla« (Mleci 1727.) izveo u harvatski jezik.) No još je zanimljivije, što on sam pjeva na str. 72. o toj svojoj pjesmi:

V' Makarskoj premda je pisana, Vazdi želim da bude pivana: Kršćanskomu dragomu narodu, Ki po svitu jošte živi gredu.

I kršćanom, i još kršćanicam, I didičkom, i još divičicam; Razumi se, onizima pukom, Ki govore harvatskim jezikom.

Pavičić Dominik Ivan, Hvaranin iz Vrbanja, za dva svoja djela kaže, da su iz talijanskoga prenesena u harvatski jezik (1749.-1754.). Pa i Andrija Kačić Miošić, premda pjeva o narodima i zemljama slovinskim, ipak u (127) pjesmi od vitezova Kotorskih pjeva ovako:

Ej Kotore, gnjizdo sokolovo, visokoj savijeno, Gdi se legu zmaji i sokoli, Koji caru puno dodijaše!

Svijeno je na jeli zelenoj, Ter pokriva Buku od Kotora, Koja no je dika od Hrvata I vitežko srce od junaka.

Da bismo mogli razumjeti Kačića, koji Boku zove dikom od Hrvata, pak da bismo mogli vjerovati, da je on zaista Boku smatrao hrvatskom, obazreti nam se je na jednoga putopisca Rusa, koji je

69) U latinskom predgovoru zove on taj jezik illiricum idioma. I njemu je dakle hrvatski i lirički isto.

50

koncem XVII. stoljeća putovao uz hrvatsko-dalmatinsko primorje do Boke, te nam taj svoj put i opisao.

Poznato je, da se je ruski car Petar Veliki osobito zanimao za brodovlje e i plovidbu po moru. U to je ime i sam putovao u u Holandiju, u to je ime šiljao rusku mladež u različite zemlje Evrope, da se uvježbaju u vojničkim i pomorskim stvarima. Jedni su se učili u Holandiji, drugi opet u Engleskoj, Španiji i Mlecima. Saznavši Petar Veliki, da negdje blizu Mletaka imade nekakva zemlja sklavonska«, u kojoj živu vrsni mornari slavenskoga roda, dade god. 1697. nalog nekom Ostrovskomu, da potraži, tu »slavonsku« zemlju i da ju prouči. Podjedno bi za Ostrovskoga sastavljena uputa, kako da tu Rusima nepoznatu zemlju prouči, naročito pak neka ispita, >moćno l' s njimi t(imi Slaveni) ruskomu čelovêku o vsem govorit' i razumêt' «.70)

Ostrovski ne bijaše izvršio zadata mu naloga, no zato je tu zemlju slučajno našao drugi Rus, naime stolnik P. A. Tolstoj, koji je god. 1697.-1698. putovao po Italiji na otok Maltu.") Putujući 1698. Italijom zašao je Tolstoj i u sklavonsku zemlju naime u Dalmaciju. Ne imajući pri ruci njegova izvornika, mi ćemo priopćiti samo ono, što je Pipin iz njega izvadio. Evo dakle doslovce Pipinova izVatka.

V Dalmacii piše Pipin on vstrečilsja (sastao se) konečno, s naselenijem slavjanskim, no ne vidno čto bi eto opstojateljstvo ego osobeno zainteresovalo. Neselenije dalmatinskih gor po slovan jego, sostavljali Raguzane, kapitani morskie, i astronomi i marinari; strojenije domovnoe imêjut kamennoe samoe maloe i nužnoe, takže hleba i

70) Pipin A., Obzor ruskih izučenij Slavjanstva u Vestniku Evropi 137 tom., godina XXIV. (1889.) pag. 173.-175. 71) Putešestvije v Italiju i na o. Maltu stolnika P. A. Tolstogo v 1697. i 1698. godah izdao N. A. Popov u »Ate-

nei 1850., Nr. 7 i 8. 72) Pipin A., Op. cit. pag. 189-191.

51

skota (stoke) imêjut malo; a govorjat vsê slavjanskim jazikom, a itālijanskoj jazik vsê znajut, i nazivajutsja Hervati, vêru deržat rimskuju«. Iz Korsulja (Korčula) Tolstoj proplil mimo ostrova sv. Andreja ... V Raguzê ili Dubrovnikê on osmotrêl dostoprimê rimê čateljnosti, krepost (tvrdju) monetnij dvor Otpravivši s daljeje daljeje Kastel Kast Nuovo (Ercegnovi u Boci), ci), Tolst Tolstoj vstrêčils ja sja (sastao se) tam s drugimi Moskvičani, tak k že jezdivšimi po Italiji Dalše put put ležal mimo beregov, zaselennih Horvatami, do Perasti albanskom knjažestvê; v gorodê i t. Turki i v okrestnih poselenijah živut. okolo mnogo Serbov grečeskoj vêri. A tê Serbi pod deržavaju Venetskoju, nedavno izbežali ot ruk prokljatih Bu surmana (Musulmana) ot deržavi tureckago sultana; i živut smežno s tureckimi gorodami i derevnjami. Tê Serbi ljudi voennie, podobjatsja vo vsem donskim Kazakam, govorjat vsê slavjanskim jazikom, platje (odijelo) nosjat hervatskoje; ženi ih i dočeri (kćeri) vo vsem podobni hervatskim ženam, v platje i v obiknostjah, i zazor ot mužeska pola imejut i skrivajutsja. Të Serbi hleba i živnostej i fruktov, imėjut dostatok, živut meždu velikih i visokih kamenih gor, doma imêjut stroenija kamennago; k moskovskomu narodu zêlo privêtni i počitatelni«. Etu privêtnost Tolstoj ispital i v okrestnostjah Perasti. V den pjatidesjatnici on jezdil v selo Rizu (Risan) gdê »bil prinjat s ljubovlju i velikim počtenjem, a kak pojehal nazad, to provožali ego do Lodki velikim

mnogoljudstvom«. Putopis taj veoma je važan za naše istraživanje, jer ga je pisao Slaven, Rus, a na izmaku 17. stoljeća. Tolstoj putuje južnom Dalmacijom od Korčule do Dubrovnika, a nalazi, da je ta Dalmacija naseljena Hrvatima; on nadalje putuje Bokom Kotorskom od Ercegnovoga do Perasta, pa kaže da su morski bregovi, kraj kojih putuje, naseljeni Hrvatima. Tek u Perastu čuje prvi put za Srbe, koji se nedavno iz turskoga carstva doseliše u mletačku Boku (Albaniju). Onda ide u Risan tražiti te Srbe, pa eto na-

52

lazi, da su oni odijelom i običajima skroz nalik na Hrvate, samo ih rastavlja vjera. Ako je dakle Tolstoj na koncu 17. stoljeća u Boci nalazio Hrvate, je li čudo onda, kad starac Milovan 60 godina iza njega zove Boku Dikom od Hrvata«?

VIII. Pokazali smo, da naročito spisatelji zapadne crkve u nekadašnjoj Dukljaninovoj Dukljaninovoj Cr Crvenoj Hrvatskoj od XVI-XIX. stoljeća nisu znali za srpsko ime, nego da su svoj narod i jezik jezik zvali slovinskim ili ili iliričkim, a kad bi ga točnije htjeli označiti, također i hrvatskim. No možda su bar Srbi smatrali njihov jezik srpskim? Da vidimo.

Opće je poznato, da je za cara Leopolda I. velik broj srpskog naroda ostavio svoju staru domovinu u Raši, pa se sa svojim patrijarhom Arsenijem Crnojevićem doselio u Ugarsku i istočnu Slavoniju. Bijaše to godine 1690. Tom je prigodom otišlo do 36.000 srpskih porodica iz svoje stare postojbine, te je napučilo Srijem, Bačku i Banat. Sličnih seoba bijaše i prije i poslije toga velikog selenja. (1699. za Dorda Brankovića, 1787. za patrijarha Arsenija Jovanovića), pa stoga možemo s punim prvom zajedno s Jagićem reći, da se je tako cviet stare Srbije, stolica srpske patrijaršije<78) preselila s juga na sjever u Podunavlje i Posavlje.

Seobama u drugoj polovici XVII. stoljeća prijeđe dakle jezgra srpskog naroda, koja je bila podloga državi Nemanjića, iz Raše na sjever, pa tako bi i pozorište srpske političke i kulturne historije preneseno na sjever. Peć, Prizren i Priština opustješe, a njihovo mjesto zapremiše Karlovci, Novi Sad i na posljetku Biograd. Pa kako su se ti doseljenici, koji su bez sumnje svi govorili štokavštinom ekavskoga izgovora, ponijeli prema piscima u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj, koji su pisali štokavštinom ikavskoga i ijekavskoga izgovora? Da li su oni te ikavce i ijekavce smatrali za Srbe, a njihov jezik srpskim?

God. 1818. izdao je izviždenijem« novosad73) Jagić V., Iz prošlosti hrvatskog jezika (Književnik I pag. 440).

53

skog knjigoprodavca Jankovića neki Gavrilo Kovačević u Budimu ovu knjigu: Pêsnoslovka, povêst o narodu slavenskom iz knjige g. Andreje Kačića izvedena: i po obrazu, vkusu i glagolu serbskom ustrojena. Ta je pojava za nas veoma zanimljiva. Srbin Kovačević izdaje Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga, ali ga je prije toga morao po obrazu vkusu i glagolu serbskom ustrojiti. Zar Kačić pisao srpski, pošto ga je njemu nije morao tek posrbiti? Kovačević nije svakako Kačićev jezik smatrao za srpski, kao što nije Stefan Raić držao Reljkovićeva »Satira za srpsko djelo. Slavonac naime Matija Antun Relković pisao je svoga »Satira krasnim pučkim jezikom, pa ipak je Stefan Raić za Srbe izdao djelo: Relković Antun, Satur ili Divij čovek... preveden že na prosto serbski jezik.15) Dakle Raić morade štokavštinom pisana Satira Relkovića tek prevesti na prosto serbskij jezika, da bi ga mogli tobože razumjeti Srbi. Jagić misli, da su Srbi »prevodili ta djela zato, što im nije bilo poćudno latinsko pismo, pak veli: »Samo ovako može se protumačiti, što su (Srbi) i od svih književnih pojava, latinicom pisanih, zazirali kao od najveće napusti: što pisa istodobnik Relković, što Lanosović i toliki drugi, smatralo se kao da nije njihovo, kao sasvim tude. Relkovićeva »Satira morao je istom prevesti »na prosti serbskij jezik St. Raić itd. Tomu se još godine 1824. čudi Nijemac Grimm...76) Nama se međutim čini, da Srbi nisu prevodili tada Kačića i Relkovića samo zato, što su oni pisali slavenosrpskim jezikom i što su mrzili latinicu, nego također i iz drugog razloga, koji ćemo kasnije iznijeti. Sada samo ističemo, da oni Kačićev i Relkovićev jezik nisu smatrali srpskim jezikom. To nam dokazuje i treća knjiga, koja je izašla nekako u sredini među srpskim izdanjem Kačića i Relkovića. Jest to knji-

74) Novaković Stojan, Srpska bibliografija za noviju književnost p. 111.

7) Ibid. pag. 32. 7) Jagić u Književniku I.. pag. 451. nota 2

54

ga: Mihaljević Georgije, Aždaja sedmoglava (Vida Došena)... s dalmatinskoga jazika na slaveno-serbskij prečišćena, 1803.. Eto Mihaljević prevodi ili prečišćuje »Aždaju sedmoglavu Vida Došena iz dalmatinskoga jazika u slaveno-srpski, te potom vidimo jasno, da je on Došenov jezik smatrao tudim, dalmatinskim, a ne srpskim. Novaković u svojoj bibliografiji veli: Ovo, kao i preštampavanje Reljkovićeva Satira pokazuje na kakvom je niskom stupnju stajala onda naša (srpska) književnost, kad je ma kome u ono vrijeme moglo podnijeti da naštampa prijevod s dalmatinskog«.77) Nama se medutim čini, da tomu pojavu opet nije kriv samo tadašnji niski stupanj srpske književnosti, nego izvodimo iz te činjenice još i zaključak, da još na početku XIX. stoljeća Srbi nisu jezik Kačićev. Relkovićev i Došenov smatrali za srpski. S toga upravo razloga držao je i god. 1827. Srbin Jevta Popović za potrebito, da posrbi i Gundulićeva Osmana, premda je Gundulić pjevao čistom štokavštinom ijekavskoga izgovora. 78)

Sve dosada mislilo se kako već prije napomenusmo, da su srpski spisatelji posrbljivali i prevodili Relkovića, Došena. Kačića i Gundulića samo zato, što su njihova djela bila pisana zazornom im latinicom i pučkim narječjem, dok su srpski spisatelji pisali ćirilicom i umjetnim slaveno-srpskim jezikom. Ali ta djela prevođena su na srpski god. 1793.-1827., a kad tamo, već 1783. bijaše se digao medu Srbima vrli Dositije Obradović proti slavenosrpskoj pisariji, a na obranu pučkoga jezika u književnosti. 7) Srpski su dakle spisatelji tada morali već znati, da slaveno-srpski jezik nije pravi srpski jezik; ako su pak to znali, onda su morali znati i to, da se njihov pučki govor malo razlikuje od jezika

17) Novaković, op. cit. pag. 58. 7) Ibid. p. 143. pag. 48. br. 544. Kukuljević. Bibliografija Hrvatska 70) Jagić, op. cit. pag. 451-454.

55

Kačićeva, Došenova i Gundulićeva, pa sigurno ne bi taj jezik smatrali tudim, dalmatinskim! Po našem sudu pravi Srbi razlog u U toj čudnoj č pojavi upravo je taj, što su Srbi u Ugarskoj i Srijemu još na početku XIX. stoljeća eća jedino svoj ekavski dijalekt smatrali za srpski jezik, dok su štokavštinu ikavsku i ijekavsku držali naprosto za jezik dalmatinski ili čak hrvatski.

Nepobitan dokaz za to mišljenje pravih, historičkih Srba na pečetku XIX. stoljeća vadimo iz spisa klasična svjedoka, naime iz djela Vuka Stefanovića Karadžića. Godine naime 1815., dakle prije srpskih izdanja Kačićeva »Razgovora (1818.) i Gundulićeva Osmana« (1827.) štampao je Vuk Stefanović u Beču djelo: »Narodna srbska pêsnarica, čast vtora. U toj knjizi, koju je posvetio Janeju Kopitaru Kranjcu, ima narodnih pjesama ekavskoga i ijekavskoga govora, kako ih je Vuk gdje čuo i zapisao. Sam Vuk piše o tom u predslovju svoga djela ovako: »Pêsne su ove sve tako napečatane, kao što sam ih ja prepisivao iz usta Srba i Srbkinja, i zato su pravilnije u smotreniju govora narodnog, nego one prve, koje sam u dêtinstvu slušao, i lani ovdê pisao. A što su jedne štampane po Hercegovačkom dialektu, a druge po Sremačkom, to će mi (nadam se) svakij oprostiti iz sledujućeg uzroka: da sam ih napečatao kao što je u korenu (koje bi najpravije bilo za obe strane n. pr. dêvojka, dêca, viděti, letêti i dr.), onda bi svaki imao pravo reći: ovo su narodne pêsne, pak zašto ih nije napečatao kao što ih narod pêva; jer mi i sami znamo, kako bi trebalo, nego smo radi znati kako narod govori; da sam sve napečatao Hercegovački (n. p. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i dr.), onda bi rekli Sremci (a osobito varošani i varoške): pa šta ovaj nama sad nameće Horvatskij jezik; a da sam sve napečatao sremački (n. pr. devojka, deca, viditi, letiti i dr.), onda bi povikali Sarajevci, Mostarci, Pazarci, Zvorničani, Užičani i svi ostali Srblji Hercegovačkog dialekta (od Adriatičeskog mora do Osêka, Loznice, Valêva, i do Kara-

56

novca): gle! kako je pokvario i nagrdio naše pêsne«.

To znamenito mjesto iz Vukova predgovora jasnije od sunca pokazuje, da su pravi historički Srbi, naime Srijemci ekavci još god. 1815. mimo sve nastojanje Dositejevo i Vukovo smatrali i perhorescirali ijekavski hercegovački dijalekt kao tudi, kao hrvatski, pa zato bijedili Vuka, im nameće hrvatski jezik, kad je štampao narodne pjesme hercegovačkim dijalektom. Kad su dakle ti isti suvremenici Vukovi prevodili Kačića i Gundulića na srpski jezik, činili su to najviše zato, što su jezik Gundulićev, a kud i kamo još jezik Kačićev (ikavštinu) smatrali za tuđi, hrvatski jezik.

To instinktivno odvraćanje pravih, historičkih Srba od hercegovačkog dijalekta održalo se je sve pored nastojanja Vukova i Daničićeva i do danas. U naše doba gotovo i nema pravoga Srbina, koji bi pisao ijekavštinom. Pače i oni ijekavci pravoslavne vjere, koji se osjećaju Srbima, rado odnemaruju, ćak u govoru ijekavštinu, pak se trude govoriti ekavštinom.

Opreka među ekavskim i ijekavskim govorom duboko je ukorijenjena. Ona je veoma zanimljiva pojava narodne psihologije, a osniva se nesumnjivo na prastarim historičkim činjenicama. Pače i u samom puku, gdjegod ima štokavaca sremačkoga i hercegovačkoga dijalekta, postoji opreka, te se ijekavac podruguje ekavcu, i opet ekavac ijekavcu nadimkom Sijak. To nam i opet potvrđuje Vuk u svome Rječniku, kad kaže: »Hercegovci zovu Šijacima Srblje, koji ne govore kao oni (n. pr. lijepo, bijelo, mlijeko nego belo, lepo, mleko); a Srijemci i Bačvani zovu Šijacima Hercegovce, Dalmatince i Hrvate«.

3. Hrvat u zemljama ruskim.

Kako je dovoljno poznato, postala je ruska država tek oko god. 862., kad su varjaško-ruski knezovi Rurik, Sineus i Truvor pokorili neka slavenska ple-

57

mena stare Sarmatije. Od toga časa zvala se pokorna im zemlja Rusija ili Ruska, a slavenski narod u njoj Rusi. No prije polovice IX. stoljeća, t. j. prije dolaska varjaško-ruskih knezova ne sačinjavahu Slaveni stare Sarmatije jedan narod, nego bijahu podijeljeni na mnoga plemena, među kojima se osobito ističu Poljani, Drevljani, Kriviči, Severjani i dr. Uz ta se plemena spominje već u najstarije doba još jedno pleme, koje se zove Hrvati.

Najstariji ljetopisac ruski, koji priča o sudbini svoga naroda prije dolaska varjaško-ruskih knezova a i poslije njega, jest kijevski kaluđer Nestor (1056.-1118.). Njegov ljetopis u više prilika spomiHrvate, koji se kasnijih stoljeća zajedno s ostalim slavenskim plemenima stare Sarmatije pretvoriše Ruse. Namah III. poglavju pripovijeda Nestor, kako su se Slavenivoga diela prih sijela svojih u Podunavlju raselili na sve krajeve Evrope. Među Slavenima, koji napučiše kasniju Rusku, naročito spominje Poliane, Drevljane. Dregoviće, Poločane, Slovêne i Sêverjane. U IX. poglavlju nastavlja popis tih plemena. te govori ovako: >Poljanom že živuščem osob, jakože rekohom, suščem ot roda slovenska, narekoša sja Poljane, a Drêvljane ot Slovên že, i narekoše sja Drêvljane. Radimiči že i Vjatiči od Ljahov: bjasta bo dva brata v Liasêh, Radim, a drugij Vjatko, i priš'dša sêdosta Radiın na Sožju i prozvaša sja Radimiči, a Viatko sêde s rodom svojim po Ocê, od negože prozvaša se Viatiči. I živjahu v mirê i Poljane i Drêvliane i Sêver i Radimiči i Vjatiči i Horvate. Dulêbi že živiahu po Bugu, kde ninê Volinjane, a Ugliči i Tiverci sêdjahu po Dnêstru, prisêdjahu k Dunajevi, i bê množtvo ih, sêdjahu bo po Dnêstru i do morja, i sut

gradi ih i do sego d'ne...«80) Po Nestoru dakle življaše uz ruska plemena: Dulêbe, Radimiče i Vjatiče također još jedno pleme, zvano Hrvati (Horvate). Šteta je vječna, što Nestor

80) Miklosich, Chronica Nestoris, Vindobona 1860, pag. 6.

58

nije označio i sjedište toga plemena. Za Radimiče kaže, da se nastaniše uz rijeku Sožu, za Vjatiče, da se naseliše uz Oku, a za Dulebe, da su živjeli uz rijeku Bug (Bužani) tamo, gdje su u njegovo doba bili Volinjani; jedino za Hrvate ne kaže ništa potanje, nego ih naprosto imenuje. Gdje su dakle živjeli ti Nestorovi Hrvati?

Slavni ruski historičar Solovjev misli, da je pleme »Hrvati« stanovalo »na beregah Buga, na Voljini, pak sudi, da su Dulebi ili Bužani bili samo »otrasl (ogranak) horvatskago »plemeni«.81) Ruski zemljopisac Barsov piše opet ovako: »Horvatov ona (načaljnaja lêtopis Nestora) ukazivaet v sosedstvê Uličej, Tuvercev i Dulêbov, no točnago položenija ih ne opredeljajet. Têm ne menêĉe samoe nazvanie etago plemeni dajet osnovanie dumat, čto ono razselilos' po sklonam tatranskih Karpat, kotorie do sih por u galackih (galičkih) Russkih nazivajutsja Gorbi (Hrbi, Hripi), i sostavljalo vêrojatno otrasl velikoga plemeni Belohorvatov, o kotorih govorit i sama načaljnaja lêtopis (Nestorova) i Konstantin Porfirorodnij. Na ih obširnoe rasprostranenie, imenno v Prikarpatskoj oblasti mogut ukazivat mnogočislenija mêstnosti, uzderžavšija do ninê horvatskija nazvanija od istokov Visloka, Bêloj i Sana na jug do Tissi i po eja pritokam Hernadu, Bodrogu, po Samošu i Krasnoj do Pruta, na vostok do Dnêstra, na sêver do Visli«.82) Kako dakle vidimo, ruski učenjaci podavaju hrvatskomu plemenu velik opseg. Solovjev ga traži na obalama Buga u Volinju, pače drži, da i Dulebi ili Bužani (kasniji Volinjani) nisu bili ništa drugo, nego samo ogranak velikoga plemena hrvatskoga. Barsov rasprostranjuje Hrvate još dalje. Po njemu ispunjavahu oni najveći dio današnje istočne Galicije, pače i sjeveroistočnu Ugarsku, naročito pak

84) Solovjev Sergej, Istoria Rossii v drevnějših vremen, I. pag. 48, 195.

83) Barsov N: P., Očerki ruskoj istoričeskoj geografii. Geografija načaljnój (Nestorovoj) lêtopisi. Izdanic vtoroe, Varšava. 1885., pag. 94-96.

59

Crni les u Ugarskoj. Po Barsovu sudeći bili bi gotovo svi današnji Malorusi u Ugarskoj, Galiciji i Bukovini plemena hrvatskoga, pošto je to pleme obuhvatalo zemlju od izvora Visloka i Sana na jug do Tise i njezina pritoka Samoša; na sjever mu je oblast dopirala do Visle, a na istok do Dnjestra.

I hrvatski historičar Rački bavio se je pitanjem o sijelu tih ruskih Hrvata, a rezultat njegova istraživanja jest, da su oni zapremali prostor između gornjega Buga i Dnjestra s jedne, a gornje Visle s druge strane. Taj se je prostor nastavlja Rački prislanjao na gore, koje porječje Visle i Dnjestra dijele od Mađarske, odnosno od dunavskih pritoka.83) Mada je po svemu gotovo nemoguće točno odrediti međe hrvatskoga plemena, ipak je sigurno, da je to pleme na koncu IX. stoljeća bilo brojno i jako, i da je obitavalo u današnjoj istočnoj Galiciji, zatim u današnjem ruskom Podolju.

Pleme Hrvata živjelo je dugo samo za se i neovisno. No otkako je varjaško-ruski knez Oleg (879.-912.), nasl nasljednik Rurikov, zavladao zemljom Poljana i stolicom njihovom, gradom Kijevom, pokoravaše on redom svojoj vlasti i razna plemena današnje Ruske, naročito pak Sêverane, Radimiče i Dulêbe. Tako mu pođe za rukom negdje na početku X. stoljeća, da pokori i najzapadnije pleme Hrvata. Malo zatim skupi Oleg ogromnu vojsku, da udari na bizantsko carstvo. Opremivši do 2000 brodova spusti se rijekom Dnjeprom u Crno more, pak dođe pod Carigrad, da ga zauzme (907.). Bizantski car Leo VI. prepade se velike sile Olegove i plati mu ogromnu ucjenu zlatom i svilenim tkaninama. O toj vojni Olegovoj god. 907. na Carigrad pripovijeda Nestor ovako: »V lêto 6412., v lêto 6413., v lêto 6414., (904.-907.) ide Ol'g na Greki, Igorja ostaviv v Kijevê; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviča i Merju i Poljani i Sever i Drêvljani i Radi-

*) Rački, Biela Hrvatska i biela Srbija (Rad jugosl. akadem. LII. pag. 162).

60

miča i Horvati i Dulêbi i Tiverca, iže sut tolkovniki: si vsi zvahut sja Velikaja Skut, i s simi ysêmi pojde Ol'g na konih i v korablih, i bê čislom korablij 2000, i pride k Cesarju Gradu (Carigradu)«.84) Iz pričanja dakle Nestorova razbiramo jasno, da je god. 907. u Olegovoj vojsci bilo i Hrvata, a to su bez sumnje bili oni Hrvati, koji su stanovali u susjedstvu Dulêba i drugih ruskih plemena.

God. 907. dakle bili su Hrvati nesumnjivo podanici kijevskoga kneza Olega. Po svoj prilici da je tada već u njihovoj oblasti stajao grad Peremišlj (Przemysl) na Sani, kao što su u oblasti plemena Dulêba bili gradovi Bužski grad, Velinj (Volinj) i Červenj. Pošto su tim gradovima počeli označivati također i prostrane oblasti, koje su njima pripadale, to su kasnije i sama imena gradova stali služiti za čitave oblasti njihove, pa tako su sve više zaboravljali plemenska imena pojedinih oblasti. 85) Samo tako može se razumjeti, što se imena plemena Hrvata kao i drugih plemena sve manje spominju.

Za kneza Igora (912.-945.), a još više za njegove udove Oljge i njezina sina Svjatoslava odmetala su se redom nedavno svladana plemena slovenska od kijevskih knezova. U to doba, čini se, da se je i pleme Hrvata odvrglo od Kijeva, pa bilo s voljom bilo silom priznalo vlast svojih zapadnih susjeda, Poljaka ili Ljeha (Ljaha), kojim je tada vladao knez Mečislav. Ali Hrvati ne ostadoše dugo pod Poljskom. Čim je ruskim knezom u Kijevu postao sv. Uladimir (980.-1015.), prva mu bijaše zadaća, da otme Poljakom oblast Hrvata s gradom Peremišljem i zemlju Dulêba s gradom Červenjem. Već za godinu 981. pripovijeda Nestor: »ide Vladimêr k Ljahom (Poljakom) i zaja gradi ih, Peremišlj, Červenj i ini gradi, iže sut i do sego d'ne pod Rusiju«.86) Iza

4) Miklosich, Chronica Nestoris, cap. XXI. pag. 14-15. Sravni još Račkoga, Biela Hrvatska i biela Srbija, pag. 162. 85 Barsov, op. cit. 103-104.

Miklosich, Chron. Nestor. cap. XXXVIII. pag. 48 Barsov, op. cit. 104.

61

kratka rata dakle osvoji Vladimir i Permišlj i Črvenj te od obiju oblasti njihovih sastavi novu oblast, udjelnu naime kneževinu, kojoj postade stolicom grad Uladimir (Volodimir). Od toga grada prozvana bi kasnije i čitava zemlja Hrvata i Dulêba kneževinom Vladimirskom ili Vladimirijom (Lodomerija), koje joj ime ostade kroz sva kasnija stoljeća pa do danas.

Još jednom samo spominje se u ruskim izvorima pleme Hrvata. Kad je god. 992. knezom poljačkim postao slavni Boleslav I. Hrabri, čini se, da se je namah digao, da ruskomu knezu u Kijevu otme Vladimirsku kneževinu. Tom je prigodom valjda i pleme Hrvata ustalo, da se oslobodi vlasti kneza Vladimira. No taj pohita da ih pokori. O toj vojni piše Nestor ovako: »V lêto 6501.993.) ide Vladimêr na Hrovati. Priš'dš'ju že jemu s vojni Hrovatskija, se Pečenézi pridoša po onoj stranê od Suli, Vladimêr že poide protivu im, i srête je na Trubeži na brodê, kde ninê Perejaslavl«.87)

Nakon rata god. 993., za koji se doduše ne kaže, kako je ispao, ali se je sigurno svršio pobjedom Vladimirovom, ne spominje se više u ruskim spomenicima pleme Hrvata. Poljski ljetopisac Vincentije Kadlubek priča doduše, da je slavni poljački knez i kralj Boleslav I. Hrabri (992.-1025.) pokorio svojoj vlasti nekakve Hrvate, ali nije lako točno ustanoviti, da li su ti Hrvati bili na istoku ili na zapadu poljačke države. 88) Vjerojatnije je, da su bili bliže današnjoj Češkoj nego Ruskoj.

87) Miklosich, Chron. Nest. cap. XLV., pag. 74. Vijes o tom Vladimirovu ratu na Hrvate ima i poljski ljetopisac Dlugosz: Vastatis co anno dux Russiae Carvatis infertur illi (duci) a Pieczyngis (Pečenegi) bellum, contra quos egressus ad fluvium Rubiessa (Trubež) cos offendit... Dlugosi seu Longini Historiae polonicae I. (ed. Krause I. pag. 123).

88) Hunnos seu Hungaros, Cravatios et Mardos, gentem validam, suo mancipavit imperio, Chronica Polonorum Vincentii Cracoviensis episcopi (Bielowski A., Monumenta Poloniae II., pag. 279).

62

Godine 1861. štampao je Mihajlo Lebedkin u »Zapiscih« imperatorskoga ruskoga geografičeskoga občestva statističku raspravicu s natpisom: >0 plemennom sostavê narodonaselenija zapadnago kraja rossiskoj imperii«. U toj raspravi nastoji Lebedkin na temelju historičkih podataka iz Nestora prikazati etnografsku sliku današnje zapadne Rusije. On se obazire na Nestorovu vijest o plemenu Hrvata, pak misli, da je našao ostatak tih Hrvata, koje točno razlikuje od Velikorusa, Malorusa, Bjelorusa, zatim od Poljana, Drêvljana, Bužana i dr. On kaže, da se »Hrvati nahode u Volinjskoj guberniji, i to u Dubenskom ujezdu (oko grada Dubna).80) Zatim navodi

za žiteljstvo Ve Volinjske gubernije ove brojeve: Volinjska gubernija ima:)

Malorusa

597.671 duša

Bjelorusa

28.534

Velikorusa

8.634

Bužana

74.845

Dulêba

12.904

Poljana

106.514

Drevljana

196.364

Horvata

17.228

Poljaka

174.100

Litavaca

11.243

Žmudja

4.812

Lotiša Nijemaca

4.480

Jevreja

4.999

Tatara

183.890

209

Svega 1,426.427 duša

Dvije stvari ne mogu se razabrati iz Lebedkinove radnje. Prvo, da li su njegove brojke samo aproksimativne ili je on zaista te žitelje prebrojio; drugo, žive li među tih 17.228 ruskih »Horvata« ime hrvatsko, ili ih je on samo po svojoj kombinaciji tako prozvao?

6) Zapiski imper. russkago geograf. občestva, knjižka 80) III. S. Peterburg. 1861. pag. 140. 50) Op. cit. pag. 145.

63

4. Hrvat u zemljama češkim.

I. U onoj zemlji, koja se danas zove Češka, prebivahu u davno doba celtski Boji. Po njima dobi kasnije ta zemlja ime Bojohemum (Boihaemum, Boehemi, Bohemia, Böhmen). U Bojohemum doseljivahu se u petom stoljeću po Is. (451.-495.) sa istoka slavenska plemena različitih imena, tako da je na početku 6. stoljeća Bojohemum bio sav napučen slavenskim pukom. Najznatnije od tih slavenskih plemena bili su Česi (Čechy, Čechové). Oni zauzeše upravo sredinu zemlje među Ogrom, Labom i Vltavom, te se u njihovoj oblasti spominje gora Rip, zatim gradovi Tetin, asten (kasnije Vyšehrad), Dêvin, Prag (Praha), Levý, Hradec, Budeč i Kazin. Kako je pleme Čechy bilo najmoćnije i najbrojnije, ono je tečajem vremena pokorilo susjedna plemena slavenska, te je svoju vlast raširilo sve do prirodnih međa Bojohemuma. Tada nestade ostalih plemena slavenskih i njihovih imena, a čitav ujedinjeni narod prozove se kasnije Čechy, a po njem i ona zemlja, u kojoj je prebivao.

Tako postade češki narod i češka država. Međutim ipak sve do konca 10. stoljeća održaše se u mnogim krajevima Bojohemuma stara slavenska plemena, kojima su vladale pojedine kneževske porodice, ili pokoravajući se knezu češkoga plemena, ili otimajući se njegovoj vrhovnoj vlasti. Od tih plemena, spominju se poimence Lučani, Bêlina, Ljutomirici, Dêčani, Lemuzi, Pšovani, Dudlebi, Sedličani i napokon dva plemena, zvana Hrvati (Chrouati, Crouati, Charvati). Da vidimo, gdje su ti Hru današnjoj Češkoj prebivali? vati u

Najznamenitiji spomenik, koji govori o Hrvatima u današnjoj Češkoj, jest povelja njemačkoga kralja Otona I. od g. 973., kojom bijaše ustanovio međe netom osnovane biskupije Praške. Tu je povelju preštampao najstariji ljetopisac češki Kozmas u svojoj kronici, pa je tako sačuvao i stara imena

64

plemena slavenskih u današnjoj Češkoj."") U toj se povelji naime crta opseg novo osnovane biskupije Praške tako, da se redom nabrajaju sva plemena slavenska, koja joj pripadahu. Opis počinje na zapadu, gdje se navode plemena Sedličani, Lučani, Dêčani, Ljutomirici i Lemuzi, pa se onda natavlja nabrajanje plemena na sjeveru, sjeveroistoku, istoku i jugu ovako: »Deinde ad aquilonalem hii sunt termini: Psovane, Chrovati et altera Chrowati, Slasane, Trebowane, Boborane, Dedosane, usque ad mediam silvam, qua Milcianorum occurunt termini. Inde ad orientem hos fluvios habet terminos: Bug scilicet et Ztir cum Cracoua civitate provinciaque, cui Wag nomen est, cum omnibus regionibus ad praedictam urbem pertinentibus, quae Cracoua est. Inde Ungarorum limitibus additis usque ad montes, quibus nomen est Tritri (Tatri), dilatata procedit. Deinde in ea parte, quae meridiem respicit, addita regione Moravia usque ad fluvium, cui nomen est Wag, et ad mediam silvam, cui nomen est Moure, et eiusdem montis, eadem parochia tendit, qua Bavaria limitatur«. 02)

U doba, kad je osnovana biskupija u Pragu, vladaše u Češkoj knez Boleslav II. Pobožni (967. do 999.). Po izloženom popisu meda biskupije Praške razbiramo dakle ne samo to, dokle je god. 973. dopirala politička vlast toga kneza, nego slutimo još i to, da je većina u povelji izbrojenih oblasti i plemena tek nedavno priznala vlast čeških knezova, pošto se još tako živo ističe osebujnost njihova. Što se napose tiče Hrvata, vidimo, da su tada opstojala dva plemena toga imena (Chrovati et altera Chrowati), zatim da su ta plemena prebivala negdje na zapadu grada Krakova i rijeke Odre, a na sjevero-zapadu visoke Tatre i rijeke Vaga, napokon na sjeveru (tada veoma stegnute) oblasti Morave. Uzmemo li još na um, da su Hrvatima na zapadu stanovali Pšovani

1) Cosmac Chronicon Boemorum (Emler Jos. dr., Fontes rerum Bohemicarum tom. II. pag. 116). 2) Ibid. pag. 116.

65

(oko Melnika kod sutoka Vltave i Labe), to ostaje plemenima hrvatskim današnja sjeveroistočna Češka do gora Krkonoša, zatim jugoistočna Češka do Morave. Potom su oba plemena hrvatska zapremala čitavo porječje gornje Labe (i njezinih pritoka) od izvora njezina u Krkonošama pa na zapad nešto preko sutoka njezina s Jizerom. Hermenegild Jireček opredijelio je je sjedišta jednoga i drugoga plemena po prilici ovako:03)

a) Prvo pleme Hrvata prebivalo je u području ke Jizere pa sve do Labe, dakle rijeke u današnjem Boleslavskom okružju. Tim plemenom vladao je u prvoj polovici X. stoljeća kao udjelni knez Boleslav, mladi brat sv. Većeslava. Boleslav dade na desnom brijegu Labe podići grad, koji bude po njem prozvan Boleslav (Boleslavgrad). Grad stoji još i danas, te se zove Starý Boleslav (Alt-Bunzlau) za razliku od mladog Boleslava (Jung-Bunzlau).

b) Drugo pleme Hrvata prebivalo je na istoku i jugoistoku prvomu, i to s jedne Ine i drug druge strane gornje Labe. Glavno mjesto u njegovoj oblasti bijaše grad Ljubica kod utoka rijeke Ljubice (danas Cidline) u Labu, u kojem stolovaše slavna porodica Slavnikovaca, iz koje potječe sv. Vojtjeh, drugi biskup u Pragu (1997.). Osim Ljubice stajaše u oblasti toga hrvatskoga plemena još grad Chlmec blizu utoka Orlice u Labu (danas Hradec Kralové Köniesgrätz), u kojem opet stolovaše plemenita porodica Dobroslavića (Dobroslavici).

Udjelni knezovi i vlasteoske porodice jednoga i drugoga plemena hrvatskoga vodile su mnogo upornih borba s knezovima glavnoga plemena češkoga, dok ih ti nisu svladali i skršili snagu njihovu. Već za sv. Većeslava (926. do 935.) spominju se razmi-

3) Jireček Hermenegild dr., Slovanské právo v Čechách a na Moravê. V Praze 1863. I. pag. 53-55. O objema plemenima piše on: Charvati, plémê dvoji, velmi četné, jedno sousedící s druhym, rozsaděné po všem Polabi, od Lémuzů, Ljutomíriců i Pšovanů počínajíc až k horám (Krkonošima i Sudetima) a k Moravê«.

66

rice među njima i mlađim mu bratom Boleslavom, udjelnim knezom Jizerskih Hrvata. Te se razmirice svršiše tako, da se je Boleslav na posljetku urotio proti svomu bratu, pak stao o tom raditi, da ga ubije. Kad je Većeslav malo zatim došao u Boleslav u pohode svomu bratu, pa 28. rujna (935.) iz kneževskoga grada išao u crkvu na jutarnju misu, navali na nj brat Boleslav, te ga ovoga sluge Česta, Tyra i Gnêvša pred crkvenim vratima umoriše. Na to bude poubijana i pratnja Većeslavova, a Boleslav pohita, da ugrabi vlast kneževsku. Tijelo Većeslavovo ostade pred crkvom ležati, dok se ne nađe neki svećenik Chrastêj, koji ga podiže i kabanicom zaorgnu.94)

Silovitu smrt kneza Većeslava pripovijeda potanko neka slavenska legenda o sv. Većeslavu, koja se je sačuvala u rukopisima XIII. i XIV. stoljeća, ali je sastavljena negdje odmah iza smrti njegove. U toj se legendi priča također, kako je majka Većeslavova, po imenu Drahomira, začuvši za smrt njegovu, plačući pohitala, bacila se na grudi njegove, pa ga onda dala odnijeti u svećenički dom. Legenda onda nastavlja: Ubojavši že sja mati jego (Drahomira) smerti i bêža v Horvati (Krovati); strašna bo jest smert od čjužduju ruku... Boleslav že, hotja ubiti ju, i posla po neja zlij sovêtnici, i oni že šedše i ne obretoše jeja<.05) 95) Saznajemo dakle, da je Drahomira, progonjena od neharnoga sina Boleslava, što ja žalila za starijim sinom Većeslavom, pobojala se smrti, te iz grada Boleslava pobjegla k »Horvatom<, gdje ju ne nađoše progonitelji njezini. No kojim Hrvatom pobježe Drahomira? Da li k Jizerskim ili k onim bliže Moravi? Čini se, da se je sklonila k potonjima, jer u oblasti Boleslavovih Hrvata teško da bi bila našla takova zaklona, da je ne bi stigla njegova potjera.

)Palacký Fr., Geschichte von Böhmen, Prag 1864., I. Bnd., pag. 207-209. bo Život sv. Vaclava u zborniku: Fontes rerum Bohemicarum I. pag. 133.

67

Kad je iza smrti Većeslavove sio na kneževski stolac u Pragu ubojica njegov, Boleslav I. Grozni (935. do 967.), nestade udjelne kneževine u oblasti Jizerskih Hrvata. No zato se silno podigoše kod drugoga plemena hrvatskoga vlastela Slavnikovci. Najznamenitiji od njih bijaše upravo sam Slavnik († 981.), otac sv. Vojtjeha i mladi suvremenik bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta. Ljetopisac Kozmas zove ga insignis dux, a vita s. Adalberti kaže za nj, da je vir magnus inter eius terrae habitatores, potens in honore et in divitiis. On je vladao gotovo čitavim sjevero-istočnim dijelom staroga Bojohemuma, stolovao u gradu Ljubici, a imao je uz ostalo još i gradove Lutomysl na moravskoj i Kladsko na poljskoj medi.) No na koncu 10. stoljeća upravo tragično propade porodica Slavnikovaca. Sin tadanjega češkoga kneza Bol Boleslava II. Pobožnoga, Boleslav III., združi se s ljutim dušmanima njezinim, s Vrševićima (Vrševice), jer se jedan od Slavnikovaca, po imenu Sobêbor, sklonio pod okrilje poljskoga kneza. Slavnikovcima (Spytimiru, Pobraslavu, Porêju, Časlavu i u i njihovu njihovu rodu) budu redom otete zemlje i radovi njihovi, a napokon padoše dušmani njihovi i pod stolicu njihovu, pod grad Ljubicu (26. rujna 996.). Slavnikovci se opriješe, ali zaman; oni moradoše ostaviti svoj grad, pak se skloniše svi, muževi, žene i djeca u neku crkvu. Odanle ih na vjeru izmamiše i do jednoga poubiše. Ljubica bi razorena, spaljena, te se je jedino u neseobini Li-

bici sačuvala uspomena njezina.07) Padom Slavnikovaca izgubi političku moć i drugo pleme hrvatsko. I ono se poput Jizerskih Hrvata stopi s glavnim plemenom češkim u jedno, pa tako u XI. stoljeću nestade i imena hrvatskoga u istočnoj Češkoj. Održala su se do danas jedino neka mjesna imena; naročito su tri mjesta zvana Char-

06) Jireček, Slovanské pravá. I. pag. 55. Rački Franjo dr., Biela Hrvatska i Biela Srbija. Rad LII. pag. 159. 7) Palacký. Geschichte von Böhmen. I., 242-243. Jireček op. cit. 1. 55.

68

watice (Charwatec), koja opominju na nekadašnja plemena Hrvata.)

II. Druga češka zemlja, naime Morava, mnogo je prije od same Češke (gotovo za jedno stoljeće prije) postala političkom cjelinom i stala živjeti državnim životom.99) Upravo stoga izgubila su i tamošnja slavenska plemena mnogo ranije svoju plemensku osebujnost, tako da se mnogima nije sačuvalo ni ime. U kasnije doba spominju se doduše od moravskih plemena jedino Opoljani, Holasovici i Lovatici; no nema nikakove sumnje, da je nekad u Moravskoj bilo i takovih plemena, koja su se zvala Čechy i Charvati. O tom piše moravski historičar B. Dudik ovako: »Že se na Moravê průchodem času byli Lechove, Čechové, Charvati a jiní se usadili, dosvědčuji četna od têchto kmenů přijatá jimena osob a mist, jako: Lechy, Leška, Čechovice, Češka, Charvati atd., o nichž Index Codicis Diplom. Moravie Brunae 1850. dostatečnou podává zprávu«. 100)

98) Noch wird die Erinnerung an sie (Chorwaten) durch den Namen dreier Dörfer Charwatice im leitmeritzer, rakonitzer und bunzlauer Kreise erhalten (vrgl. den Marktflecken Karbicze oder Karwitze im leitmeritzer Kreise, vielleicht Charwatice?). Safařik P. J., Slawische Alterthümer, II pag. 444. Češke Hrvate, čini se, spominje već u IX. stoljeću po Is. engleski kralj Alfred (871 do 901) u svom opisu Germanije. On medu inim piše: Nordöstlich von Mähren wohnen die Daleminzier (Dalamensan), und östlich von den Daleminziern die Horithi (Horiti), und nördlich von den Daleminziern die Sorben (Surpe), und westlich von da die Syssele. Nördlich von Horithi ist Mägdaland (Mägdhaland), nud nördlich von Mägdaland ist das Sarmatenland (Sermende) bis zu den ripphäischen Bergen (beorgas Riffin). Safařik. Slaw. Alterthümer II. pag 672. Gotovo svi straživatelji historije drže, da su Alfredovi »Horithi ona dva hrvatska plemena u Češkoj. Srávni Rački Fr. dr., Biela Hrvatska i biela Srbija, Rad LII. str. 154-157.

Ime Morava kao ime oblasti spominje se prvi put god. 822. Dudik B. dr. Dějiny Moravy I. pag. 52. 100) Dudik B. dr., Dějiny Moravy I. pag. 57, nota 2. 1. Šafařik u djelu Slawische Alterthümer (II. 499-500) piše ovako: Dass unter den in Mähren und im Slovakenlande angesessenen Slavenstämmen auch Lechen, Czechen. Chorwaten u. s. w. sich befanden. bezeuget eine übergrosse Menge Ortsund Personennamen, Lechy, Leška, Čechowice, Češka, Charwaty u. s. w., die in alten Urkunden dieser Länder häufig vorkommen.

69

Od brojnih imena mjesnih, koja potječu od plemena Havata, održalo se je jedno sve do danas. To je ime sela Charwath (340 stanovnika) u okružju i kotaru grada Olomuca. Nesumnjivo je potome, da je u okolišu olomučkom nekad prebivalo nekakvo pleme Hrvata, i da je to pleme bilo susjed Hrvatima u istočnoj Češkoj. Tih moravskih Hrvata možda se tiče i vijest poljskoga ljetopisca Vincentija Kadlubeka, koji javlja, da je slavni poljački knez i kralj Boleslav I. Hrabri (992. do 1025.) pokorio »Hunne ili Hungare, Hrvate i Marde, narod krepak.101)

No još jedna stvar mogla bi se protezati na moravske Hrvate. To je legenda o hrvatskom kraljeviću Ivanu. Legenda pripovijeda po prilici ovo: Borivoj, knez moravski (pravo češki), hrišćanin grčkoga zakona, pođe jednom u lov i spazivši košutu ubi ju strelicom. Ona pak nastrijeljena stade bježati i pobježe pod gore k velikoj, gustoj šumi. A iz tih gora teče voda čista i košuta tamo leže. I iscuri iz nje mlijeka tako mnogo, da su se svi ljudi Borivojevi dovoljno napili toga mlijeka. I malo vremena zatim prode, kad iz tih gora izađe čovjek strašan, kosmat, te stade govoriti Borivoju, nazivajući ga imenom: Zašto si ti ubio moju košutu?« Knez i svi njegovi drugovi prepadoše se ljuto njega. I zapita ga knez: »Tko si ti i šta ovdje radiš?« On mu pak reče: »Ja sam Ivan hrvatski, živim u toj pustinji Boga radi četrdeset i dvije godine; i nitko me doslije nije vidio osim tebe; a to zvijere dano bi mi od Boga za hranu. Na to ga Borivoj pozove, da ide s njime, pa da se nahrani. Ali mu on odgovori: »Pošlji mi popa«. Borivoj mu posla popa i konje. No on ne sjede na konja, nego pođe pješke u crkvu i primivši tamo pričest nije više ništa jeo ni pio. I opet se vrati u pustinju, u kojoj je prije živio. Pa uzevši hartiju i crnila napisa im (Borivoju i drugovima), da je on sin kralja hrvatskoga. Nato umre, te bude od Bori--

101) Vidi notu 88.

70

voja časno sahranjen. A na grobu njegovu darova Bog mnogim ljudima zdravlje.102) Ovako pripovijeda legenda. Tko je bio knez

Borivoj, suviše je poznato; on je bio knez češki (djed sv. Većeslava), te je vladao u ono doba, kad je na Moravi stolovao silni Svatopluk. Borivoj je zajedno sa svojom ženom Ljudmilom još oko god. 873. primio sv. krst od sv. Metodija, te je tako prvi zaveo kršćansku vjeru u Češkoj. No tko je taj pustinjak Ivan, sin kralja hrvatskoga? Palacky je mislio, da je bio sin kojega kneza čeških Hrvata; no na to dobro opaža Rački, da su u ono doba češki Hrvati bili još pogani, pa misli, da je Ivan bio potomak kneževske porodice iz južne Hrvatske, koji se je pred 'progonom svojih rođaka sklonio čak u češke gore. Nama se opet čini, da je kraljević Ivan bio sin nekoga kneza ili kralja, koji je vladao plemenom moravskih Hrvata oko Olomuca ili kojim drugim plemenom hrvatskim bliže Tatrama, možda čak sin ili rođak nitranskoga kneza Privine, kojega je još prije god. 846. otjerao moravski knez iz njegove oblasti u Nitri. Da je kraljević Ivan potekao od kneževske porodice moravskih ili slovačkih Hrvata, slutimo među drugim stvarima još i po tom, što se u starom latinskom prijevodu te legende kaže: beatus Ivanus fuit Ungarus, de stirpe regia progenitus,103) po čem sudimo, da je kraljević Ivan bio od onih Hrvata na sjeveru, koji su nakon propasti veliko-moravske države pali pod Ugarsku i Mađare. Plemena hrvatska u opsegu moravske kneževine bila su nadalje i prije primila sv. krst, nego Hrvati u kasnijoj Češkoj.

5. Hrvat u zemljama polapskih Slavena

Polapski Slaveni bili su rascjepkani na svu silu manjih i većih plemena; ali ni u jednom poznatom spomeniku ne nalazimo, da bi se ma koje pleme iz-

102) Rački Fr. dr., Documenta historiae croaticae periodum antiquam illustrantia, pag. 377-378. 103) Latinska legenda o sv. Ivanu u Fontes rerum Bohemicarum, I. pag. 112.

71

rijekom zvalo Hrvati. No ipak nema sumnje, da je i kod polapskih Slavena bilo ime Hrvat poznato i da je bilo tamo plemena toga imena. To nam dokazuju naročito mjesna imena, od kojih su se neka do danas održala.

Zanimljivo je, da je ime Hrvat živjelo upravo na skrajnjoj sjevero-zapadnoj medi Slavena i Nijemaca, naime u porječju rijeke Saale u današnjoj pruskoj provinciji Saskoj oko grada Halle-a. Evo što o tom piše Šafařik: »Der Name Chrwaty war einigen polabischen Ortschaften eigen, z. B. Chruuati bei Dithmar im Jahre 981. jetzt Korbetha bei Halle; Churbate in einer Urkunde Heinrichs III. von 1055., Grawat in einer Urkunde Heinrichs IV. von 1086., Chruaziss in einer Urkunde Heinrichs II. von 1012., Curewate in der halberstädter Chronik, jetzt das südliche Korbetha an der Saale bei Weissenfels u. a. Ob diese Charwaten unmitų lbar aus den hinterkarpatischen Landen oder aus dem Riesengebirge (wo es gleichfalls Charwaten gab) gekommen sind, ist. unbestimmt464)

Šafařikovo nagađanje potvrđuju i najnovija istraživanja njemačkih učenjaka. U raspravi Die slawischen Ansiedelungen im Hassengau« od H. Grösslera i Nehringa čitamo ovo:

»>Gross-Corbetha an der Saale (Curuvadi und Curuvati, 1012.-1023. Curewate, 1279. Chorwet, 1282. Corwethe, 1320. Corwete, Kurwete) ist eine deutsche Ansiedelung, die ihren slavischen Namen dem gegenüber gelegenen, nur durch den Saallauf getrennten Klein-Korbetha, der eigentlichen slavischen Niederlassung verdankt; weiter unten, ebenfalls dicht an der Saale, finden wir ein anderes, Sand-Corbeiha: der Name dieser Dörfer ist identisch mit dem Stammnamen der Groaten altslov. Nom. Plur. hrbvati; vrgl. russ. chorvačo čeh. chrvatce und charwatce; kašubisch charwatenjô (d. i poln. charwatyńa) im Regbz. Danzig«.105)

104) Op. cit. II. pag. 612. 105) Jagićev Archiv für slavische Philologie, V. pag. 343..

72

Obredali smo redom sve današnje slavenske narode, pa smo našli, da je ime Hrvat bilo gotovo kod svih poznato i da se je njim ponosilo barem po jedno pleme u svakom narodu. Našli smo Hrvate u Alpama, u planinama Balkanskoga poluotoka, u Karpatima i Tatrama, u češkim Krkonošima i Sudetima, napokon i na obalama Saale. Istina, i druga imena slavenskih plemena nalazimo u jedan mah na dva, tri mjesta, ali ipak ni jedno od njih nije kod starih Slavena bilo tako rašireno, kako upravo ime Hrvat. Ime srpskoga plemena primjerice živi ne samo na jugu na balkanskom poluotoku, nego i na sjeveru kod polapskih Slavena; ali zato nema mu traga ni u zemljama slovenačkim, ni ruskim, ni češkim.

Još jedno nam je istaknuti. Ime Hrvat našli smo najviše u historiji slavenskoj X. stoljeća. Poslije ga nestaje sve više, jer preotimlju mah druga imena. No ako je ime Hrvat u X. stoljeću bilo tako rašireno, da ga je bilo gotovo u svakom slavenskom narodu, nije li ono možda prije X. stoljeća bilo još više poznato i razgranjeno? Nije li možda ime Hrvat bilo nekad genetično?

Pa zar Hrvata nije bilo u poljačkim zemljama? O tom ćemo govoriti u drugoj, narednoj studiji o Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj.

78