Zrinski & Frankopan: Mučenička Smrt by Sisic

 3.  Mučenička Smrt

Dok je Zrinski pregovore vodio s dvorom i konačno se njemu u ruke bez otpora predao, razviše se dogodjaji u sjevernoj Ugarskoj sasvim drugim smjerom.  

Poslije banjsko-bistričke skupštine, koja se razišla ne obavivši ništa dne 28 marta, uzbudjenost sve je to većma rasla u Gornjoj Ugarskoj; sada se moglo čuti glasova, da kralj ne drži svoje zavjernice, da se ne brine za narodne interese i više toga još i gorega.  Usporedo s ovim javnim izjavama šaputalo se, da je Zrinskomu uspjelo sklopiti povoljan savez sa sultanom, pa tako će Turčin odsada biti prijatelj Magjara i Hrvata; on ne će dirati ni u vjeru ni u ustav njihov, dapače ne će ni poreza pobirati, jer se zadovoljio malim počasnim dankom, koji su jedni s 12.000, a drugi s 30.000 talira odredjivali.  Nadalje se povjerljivo pričalo, da je sultan Zrinskomu već predao svečani atnameh, te ga imenovao kraljem, ali ban da ga je odbio zadovoljivši se samo hrvatskim generalatom, a za kralja da će priznati onoga, koga će narod izabrati, „pa bio baš i čobanin”.  

Rákóczy, koga su glasine podigle na erdeljski kneževski prijesto, ne samo da je u to doba (početkom aprila) znao, da mu se tast složio s Turčinom, već se u smislu njegovih pisama dao na posao.  Sa Stjepanom Bocskayem pozove za 9 aprila u Saros Patak sve one muževe, za koje je držao, da su spremni ustati na oružje.  Pozivu se njegovom odazvaše gotovo svi, pa tom im je prilikom Rákóczy saopćio Zrinskova pisma, koja su primljena velikim oduševljenjem.  Medjutim se zgodi, da je isti dan došao na Patak zapovjednik tokajski grof Riidiger Stahrenberg u pratnji desetorice časnika; grof je bio kum knežev, pa je htio, da s njime u jednoj neznatnoj stvari razgovara.  Rákóczy ga je primio vrlo ljubazno, no već sjutradan 10 aprila javio je svojim drugovima nazočnost njemačkih časnika, našto ovi zaključe, da ih treba uhvatiti i tako započeti ustankom.  Odmah potom podjoše neki „interesati” k Stahrenbergu, te mu najave, da je uhvaćen i neka podjedno preda Tokaj, što je grof odbio, ali mač im je predao; isto učiniše i ostali časnici.  Potom otpremi Rákóczy grofa Stahrenberga s pratnjom na grad svoj Regecz, gdje su bili pridržani u pristojnom zatvoru.  

Uhvaćenjem Stahrenbergovim započe odista sjevero-ugarski ustanak, ah bez većeg uspjeha; nesložni i slabo disciplinovani „interesati” ne uzmogoše zauzeti nijedan grad, premda su to pokušali pod Tokaj em i Szatmárom.  Jedini vojnički čin bješe uspjeli okršaj Magjara s dvim satnijama njemačkim u megješkoj šumi kraj Szatmára (23 aprila).  U to dodje neočekivani glas, da je Zrinski s Frankopanom položio oružje i stigao u Beč, gdje su se predali na milost i nemilost dvoru.  

Kad su Zrinski i Frankopan stigli u Beč, odmah se izjavilo nekoliko ministra, da treba protiv njih strogo postupati i tako opet podići ugled Leopoldov.  Ali lukavi Lobkowicz, koji je bolje poznavao situaciju, uze se tome protiviti veleći, da treba oba velikaša primiti raširenim rukama već stoga, da se Rákóczy i ostali sjevero-ugarski nezadovoljnici još jače ne uzrujaju i sasvim ne bace u naručaj turski i erdeljski; Zrinski imade velik upliv na svoga zeta i cijelu sjevernu Ugarsku, pa stoga ga treba upotrijebiti za umirenje ustanka.  Ovaj predlog Lobkowiczev bi nato prihvaćen i od kralja odobren.  Radi toga dakle nije se u početku ništa takova činilo protiv oba velikaša, što bi ih moglo upozoriti, da su zatvoreni.  Ali pronicavi Zrinski nije o tom ni jednog časa sumnjao; njega nije zaslijepilo udvorno ponašanje, na koje je svagdje naišao, a ni to, što je slobodno primao posjete.  Bio je posve smućen, što su mu odavali lice, govor i držanje; jednako se tužio, da je zarobljenik, premda je svojim dobrovoljnim dolaskom jasno zasvj dočio vjernost svoju.  Skinuo je mač svoj i predao ga Ugarteu, ali ga ovaj ne htjede primiti, naprosto za to, jer mu car nije u tom smislu nikake upute dao.  Raspoloženje Petrovo najbolje karakterišu vlastite mu riječi, što ih je kazao Englezu sir Williamu Hedgesu, kad ga je ovih prvih dana posjetio: „Da su Turci riječ održali, zaista ne bih sada bio zarobljenik”.  

Poradi toga sasvim je razumljivo, da ban nije ništa dobra slutio, kad je dne 20 aprila stala pred njegovim stanom kočija kneza Lobkowicz-a, te ga odvezla do njega.  Petar bješe uvjeren, da će ga ispitivati.  Ali se prevario, jer Lobkowicz ga je vrlo ljubazno primio, požalio njegovu zlu kob i obećao mu svoju pomoć.  Medjutim — pridodade knez — potrebno je, da Zrinski pokaže nesumnjivu vjernost spram cara i to izvanrednom kakom gorljivošću, jednom riječju, neka piše Rákóczyju, da se okani ustaških osnova i smiri, kako to dolikuje vjernomu i pokornomu podaniku.  Zrinski se rado odazvao želji Lobkowiczovoj, jer se time nadao položaj svoj popraviti, te reče, da boljega savjeta zetu svomu ne može dati, već da slijedi njegov primjer; on da je pripravan pisati, što i kako ministri žele, te da moli Boga, da peru njegovom dade onu pravu snagu, koja će zeta njegova obratiti na poslušnost.  I napisao je dva pisma, jedno Rákóczyju, a drugo kćeri Jeleni, oba veoma nježnim i ljubaznim tonom.  Ponajprije je opisao, u kakovu su ga nesreću strovalili rgjavi savjeti i nepromišljene osnove, a onda im uze svjetovati, neka se nipošto ne pouzdaju u nevjernog Turčina, već neka se obrate caru, pa će živjeti u miru.  Njegova je sudbina u njihovim rukama, a oni neka sada pokažu, da ga vole i da su mu djeca.  

Pisao je još i uglednom magjarskom „interesatu" Stjepanu Barkoczyju: „Dao Bog, piše Zrinski, da vam živom riječi uzmognem prikazati tok naših stvari, jer u pismu ne mogu protumačiti onoga, što bi trebalo da kažem …”  U Beču je našao svaku milost, nastavlja, a Turčin je varalica, pa stoga ga nagovara, da podje k Rákóczyju, te da ga zamoli, da na slobodu pusti njemačke časnike.  Isto je tako pisao i Franji Nagyu i zamolio i njega, da podje k Rákóczyju i da mu kaže, neka ne vjeruje Turčinu, koji i onako ne voli njegove kuće, već poradi oca njegova; prevarit će ga, kao što je i njega.  On, Zrinski, piše od svoje slobodne volje, a ne prisiljeno, pa na svoje poštenje i vjeru obećaje, da će se Rákóczyju svaka želja ispuniti, ako se okani oružja; on će mu biti zaštitnikom u Beču preko moćnih svojih prijatelja, a opazi li, da ga dvor samo obmamljuje, onda neka slobodno radi, što hoće.  

Pisma Zrinskova odista su pomogla dvoru, jer su prouzročila toliko ogorčenje i zabunu, da je ustanak jednim mahom kao odrezan prestao.  Dašto uapšeni njemački časnici bjehu odmah pušteni na slobodu.  Apafyja se sudbina Zrinskova toliko dojmila, da je zaplakao, kad je o tom primio pisama iz sjeverne Ugarske, koja se, nadajući se mirnom izlazu stvari, takodjer predala na milost i nemilost dvoru.  Ali se u tome baš tako prevariše kao i Zrinski, kojega se nenadani preokret u sjevernoj Ugarskoj neobično dojmio podavajući mu nade u spas.  No doskora je s Frankopanom zajedno stao opažati, da se s njima strože postupa nego li prije.  Ne samo što im nije više bilo dozvoljeno, da se medjusobno sastaju, već nijesu nikoga drugog ni k njima puštali, jedino Ivan Zrinski mogao je još posjećivati oca.  Kad se u maju raširila naručena vijest, da je Frankopan htio pobjeći, onda upotrijebiše tu laž tako, da su pred njihove sobe postavili vojničku stražu s golim sabljama.  Sada su jasno uvidjeli, da su zarobljenici, protiv čega je Frankopan ljuto planuo.  On ne bi došao u Beč, reče, kad bi se osjećao krivcem, a oni razlozi, koji su ga ovamo doveli, još mu i sada nalažu, da se u svemu povjeri kralju.  Potom skinuše mačeve, da tako od sebe uklone svaku sumnju, a njihovi ih časnici sada primiše.  

Medjutim je dvor po raznim informacijama već mnogo toga saznao o njihovim namjerama i djelima, ma da još nije započela redovita istraga.  Jedino konjušnika banova Rudolfa Lahna preslušao je kancelar Hocher još na23 aprila, pa ga ponajviše ispitivao, kako i s kojom je namjerom Zrinski ostavio Čakovec i u kakovoj je svezi bio s Tattenbachom.  Mladi je Nijemac iz prva vrlo oprezno i rezervirano odgovarao, ali kad mu je Hocher zaprijetio mučilima i vješalima, iskreno je ispričao sastanak i razgovor svoj sa štajerskim grofom u Kranichsfeldu.  No taj izkaz nije mnogo teretio oba velikaša, jer je dvor kud i kamo o tom više znao.  

Doskora biše oba zarobljenika pozvana, da predadu neko pismeno očitovanje o svojoj stvari.  Oni to učiniše 2 maja.  Znajući dobro, da mu je glavna pogreška pregovaranje s Turčinom, Zrinski se dao na dokazivanje, da nikad nije imao ozbiljnih namjera, da se složi s Turčinom, „tako me Bog pomogao u smrtnom času.” Dopisivanje s njime započeo je na ponuku Rottalovu i Njeg.  Veličanstva, a Bukovačkoga je poslao u Tursku samo za to, da ondje uhodari, premda se pred njime izrazio, kao da bi ozbiljno htio sklopiti savez s Turčinom.  Bukovačkomu je pak bio glavni neprijatelj grof Nikola Erdody, pa kad je taj dočuo, da je pošao u Tursku, digao je veliku galamu u Hrvatskoj i kod gradačke gospode, te na sve strane huškao protiv njega i bana, kojemu je takodjer davni neprijatelj.  „Kad sam ja dočuo one izmišljene glasine o meni, nastavi Zrinski, zamolio sam zagrebačkoga biskupa, da ode u Beč i da vjerno prikaže položaj, a kad se on pokazao sporim, poslao sam još i Forstalla.  Za njegova boravka u Beču počeo je Bukovački, predobiven obećanjima turskim, gospodariti na granici,  te počinio stvari, što ih ne bi smio uraditi.  Ja sam ga poradi toga pozvao k sebi, no zapravo, da ga uhvatim.  

Medjutim se uplete u to karlovački general, koji ne samo da je Bukovačkoga prisilio na bijeg, nego je i na mene i moja imanja navalio opustošivši ih ognjem i mačem.  Vidio sam, da moji bečki poslanici kasne, vidio sam upravo očima, kako se sve bliže primiče propast moja, pa sam stoga morao pomisliti na to, da je protiv mene buknula srdžba kraljeva, te da hoće konačnu propast moju i sramotnu smrt.  U tom mišljenju potkrepljivalo me je prošlo iskustvo; došlo mi je u pamet, koliko li je oduvijek bila izložena porodica moja zanovetanju, koliko li me je još od mladosti mrzio knez Auersperg, kako mi je uzaludan bio sav trošak, sva moja vjerna služba što sam je kralju činio s pogibelju života i prolijevanjem krvi, jer nijesam nikad bio dionikom kake polakšice ni nagrade.  Konačno sam vidio, kako se moji zlohotnici rote protiv mene, pa sam pao u očajanje.  Onda sam zamolio moju snahu (Sofiju Lobi), da ode iz Čakovca, ali sam joj podjedno stavio na srce, da se zauzme za moju stvar kod dvora.  Tada sam postavio topove na zidove, izaslao straže na kršćansku stranu, pisao budimskom i kaniškom paši, a magjarskoj sam gospodi pretjerano opisao tobože postignute rezultate po Bukovačkomu (kod porte), no kamo su pisma moja zapala, toga ne znam.  Jednom riječi, učinio sam, što sam mogao, da odbijem one nevolje, što su se skupljale nad mojom glavom; i premda sam lako mogao počiniti zla, ipak nijesam toga uradio, već sam to uvijek odgadjao, uslijed česa grijeh moj nije imao nikakovih posljedic a.“ Medjutim je došao Forstall i donio sa sobom obećanje pomilovanja od strane kneza Lobkowicz-a, čije je sve uvjete izvršio: prekinuo je sve sveze svoje s dušmanima bečkim, pa samo Boga molio, da se opet može povratiti u milost kraljevu.  „Mislio sam, da sam prema s više strane zadanoj riječi u posvemašnjoj sigurnosti, kadno me napade s jedne strane general Spankau, a s druge Breuner s krajišnicima.  Ja sam se lako mogao svima oduprijeti, ali se nijesam htio boriti protiv kralja, o čijoj sume milosti uvjeravali.  Vidio sam, kako pustoše i plijene zauzeto Medjumurje, a iz uhvaćenih pisama naučio sam, da protiv moga Čakovca dolazi njemačka vojska sa spravama za podsjedanje.  Ne htijući se izvrći sramoćenju od strane mojih dušmana, zajašio sam noću konja, preplivao Muru i došao ovamo, da padnem do nogu Vašeg Veličanstva." Sve su mu opustošili, pa tako sada trpi za grijehe svoje više nego li je zaslužio.  „Ali neka bude uza sve to ipak blagosloveno ime Gospodnje!" 

Frankopan, čija je stvar po općem mnijenju mnogo gore stajala od Zrinskove, nije se zadovoljio s jednim pismom.  Od njega su ostala četiri spisa iz prvih dana mjeseca maja (2, 3, 4 i 5 [?]), u kojima je nastojao, da ispriča svoje čine pred Leopoldom i da se uz cijenu iskrenog priznanja spase.  Frankopan kaže: On je tek onda doznao za poslanstvo Bukovačkovo u Tursku, kad je stiglo kapetanovo pismo iz Soluna, a saopćili su mu ga Malenić i Čolnić.  Zrinski je sam pravu misiju Bukovačkovu pred njim tajio, jer mu je kazao na njegovo pitanje, gdje li je kapetan, da je otišao u sjevernu Ugarsku i u Erdelj — poradi ženidbe Ivana Zrinskoga.  Onda nastavlja: On nije imao druge svrhe, nego da dozna osnove banove i njegovih pristaša, te da zadobije njihovo povjerenje.  Ono „ružno pismo na sramotu carevu i njemačkoga naroda" pisao je „samo iz politike" i od nužde, te stoga „klečeći" moli oproštenje od Njeg.  Veličanstva „za tu drskost." 

Došavši u Čakovec doznao je neke potankosti o osnovi banovoj, naime, da treba s Turčinom i njegovom pomoći preplašiti dvor i od njega iznuditi na taj način neke pogodnosti.  On, Frankopan, nije te osnove odobravao, nego preporučio neku drugu, koju je Zrinski prihvatio.  Upravo za to, da dvor vidi, kako su mu s jedne strane vjerne pristaše Zrinski i Frankopan, a s druge kako je nepouzdan Turčin, on, Frankopan, preuzeo je na sebe razglašenje Bukovačkovog uspjeha po cijeloj zemlji i to tako, kao da su oni, naime ban i pristaše njegove, spremni, da ih prihvate.  Znali su dobro, da će se to odmah saznati u Gracu i Beču, pa da će ih onda pozvati na odgovornost.  

Tom pak prilikom nadali su se, da će moći pred kraljem dokazati nepokolebivu vjernost svoju i sve svoje poslove urediti.  Poradi toga govorio je u Zagrebu i okolici, da je Turčin Zrinskomu dao stanoviti rok za pokorenje, a to sada dušmani njegovi tako prikazuju, kao da je on to pokorenje preporučao.  Hranu poslanu Savom u Krajinu samo je za to zaplijenio, da ne padne u ruke Bukovačkomu.  Upravo s istoga razloga htio je i u Zagrebu ostaviti posadu, da tamo pribjeglo mnoštvo obrani od Bukovačkoga.  Da uopće nije išao za oružanim ustankom dokazuje to, što se pred Herbersteinom bez boja povukao i pošao u Čakovec, gdje ga je onda Zrinski uputio u svoje veze s Magjarima i s Tattenbachom, nadalje mu kazao, da je pisao mainckom nadbiskupu i mletačkom francuskom poslaniku, te da se obratio na mletačku republiku, — jednom riječi, Frankopan je mnogo opširnije i podrobnije ispri povije dio ono, što je Zrinski u svom očitovanju prikazao kao čine očajnosti.  

Napokon izjavi, da su glavni zavodnici i pokretači poslanstva u Tursku bili Bukovački, Berislavić, Malenić, Čolnić i Pogledić, a kasnije da im se još pridružiše kapetani Gereci, Črnkoci, Gottal, te braća Stjepan i Franjo Ivanović.  Posljednji bio je dvorski kapetan banov i vrlo pouzdan muž, kojem je svaku, pa i najveću tajnu saopćio.  „Ima još mnogo nižih, ali ih po imenu ne znam označiti; u kratko da se stvar nastavila i da ban nije odustao od  svojih osnova, pridružio bi mu se veći dio Hrvatske.”

Ali očitovanja ova nijesu mnogo pomogla zarobljenicima, dapače dvoru su ona bila tek napisana u svrhu, „da uzaludnim isprikama prikriju dobro promišljene spletke.” Isto im je tako malo koristio zagovor papinskog nuncija Spinole i kardinala Barberinija, a sve to zato, što je knez Lobkowicz svakako htio, da ovom „bunom” učvrsti svoj položaj i pokaže svoju državničku spremu.  U tu mu je svrhu dobro dolazio spor razvitak stvari, jer će tako kroz duže vremena biti sve oči u nj uprte.  Poradi toga knez nije nikako htio, da oba velikaša upozna s njihovom crnom budućnošću zavaravajući ih raznim frazama.  Tako je Zrinskomu odmah dojavio uspjeh njegova pisma na Rákóczyja, koji se odista pokorio kralju, ali podjedno od njega zatražio, da nastavi svoju ulogu i da nagovori županije, da se povedu za Rákóczyjem.  Ovo je Zrinskomu ulilo nekih nada u dušu, dapače on je otvoreno izjavio, da je kralju učinio takovu uslugu, koja je svakako vrijedna priznanja i nagrade.  

No samo prebrzo se razočarao, kad su mu mjesto nagrade postavili dvostruku stražu pred vrata, ispričavši se, da je to učinjeno zbog odsutnosti Leopoldove iz Beča.  Od sada Petar nije ni s kim više bez nazočnosti stražareve mogao razgovarati, pa stoga uzbudjen javi to Lobkowiczu s dodatkom, da bi ga trebalo poradi stvari Rakoczvjeve nagraditi, a ne kazniti.  Ali pismo mu ovo ništa nije koristilo, jer je sve ostalo pri starom.  

Koncem juna započe istraga; čast suca istražitelja zapala je Hochera, kojem su kao bilježnika dodali Krstu Abelea, dvorskog tajnika, njemu sličnog činovnika.  Hocher je 26 juna u jutro u 7 sati prvi put dao k sebi dozvati Zrinskoga, te ga opomenuo, da kaže istinu.  Petar je odgovorio, da nije nikad imao običaja nijekati, pa da će kao i dosele, tako i sada kazati golu istinu.  Na to uze Hocher ispitivati bana o stvarima, što ih je on naveo u svom očitovanju od 2 maja; započeo je sa sporednim ličnostima propitkujući se o barunu Locatelliju, koji je kao Tattenbachov prijatelj takodjer dopao tamnice, onda o kapetanu Caldiju, kojeg je Zrinski poslao pred Spankaua, a sada je kao sumnjivac takodjer sjedio u gradačkoj tamnici.  No Zrinski nije ništa iskazao, što bi ovu dvojicu moglo teretiti.  Tada je prešao na Franju Ivanovića, na poslanstva bosanskom, kaniškom i budimskom paši, na koja je pitanja ban otvoreno odgovarao.  Da Petar nije s Rákóczyjem imao nikakva saveza, ne htjede Hocher vjerovati dobacivši mu: „ Postoj i jedno pismo vaše kćeri Jelene, u kojem ona piše, kako je Stahrenberg na vašu zapovjed uhvaćen.”  „Nije istina” plane Zrinski, „ma pisala moja kći što mu drago.  Ja o toj stvari nijesam ništa znao.  Istina je samo to, da sam Rákóczyja nagovarao, da se digne na oružje, ali odgovora od njega nijesam primio.”

Potom je Hocher prešao na inozemstvo; što je pisao nadbiskupu mainckom, u kakovoj je svezi bio s Poljacima i Francuzima, zašto je bio Poljak Gicha u Parizu, koliko je novaca dobio iz Francusko.  Odgovarajući na ova pitanja, Zrinski je već više rezerviran bio, te je vrlo teško priznao, da se kod Francuza tužio na cara, a konačno je ljutit upitao Hochera, šta ga muči s Gichinom stvari, kad ga uhvatiše poradi saveza s Turčinom.  „Njegovo je Veličanstvo i to zapovjedilo,” odgovori Hocher.  Glede hrvatskih stvari Zrinski je naglasio, da je vazda tražio mir i sporazum te opetovao ono, što je još 2 maja očitovao.  Nadalje reče, da nije znao za ono, što je Frankopan radio u Zagrebu'i okolici, a kad je saznao, da nije odobravao, jer je težio za mirom.  Na upit Hocherov, je li on poslao Bargiglia u Poljsku i gdje je taj redovnik sada, odgovori ban, da ga je odista poslao u Poljsku, ali za to, da mu pribavi poljsko plemstvo; gdje je Bargigli sada, toga ne zna.  

Ispitivanje trajalo je do podne, a onda se Zrinski zakleo na poštenu plemićku riječ, da je sve ono, što je kazao, istinito; ujedno je zamolio, damu se dade ljetno odijelo i nekoliko bačava vina iz Čakovca.  Kad se vratio u svoju sobu, jedan mu se odgovor nekako nije dopao.  Za preslušavanja naime Hocher mu je pročitao i ono pismo, što ga je 21 marta pisao Frankopanu i u kojem ga je bodrio na brzi rad.  Medjutim ovo pismo nikad nije došlo markezu u ruke, zašto i kako, to se ne zna, već ga nadjoše kod jednog vojnika, koji ga je htio turiti u pušku nad barut.  Na upit Hocherov Zrinski je tek toliko kazao, „da ga je pisao u najvećoj zdvojnosti i to onda, kad je pisao u Tursku, Budim i sjevernu Ugarsku.”  Sada pak, kad je o tome stao razmišljati, činio mu se taj odgovor veoma pogibeljnim, pa je gledao, kako da to popravi.  Podjedno stala ga je uzrujavati i sumnja (dašto, bez osnova) da je jedino sam Frankopan mogao to pismo predati Hocheru, pa je stoga u srdžbi svojoj stao krivnju bacati na svoga šurjaka, ali ipak ne tako, da bi njemu škodio, već, da se nekako obrani.  Poradi toga zamolio je sjutradan Abelea, da bi došao k njemu, jer je rad nešto da popravi u svom iskazu.  No Abele mu je poručio, da bez Hochera ne može doći, a još manje štogodj promijeniti u zapisniku; medjutim ako ima kaku primjedbu, neka je pismeno saopći, što je ban i učinio.  Juče je, pisao je 27 juna, iz zaboravnosti nešto kazao, što mora sada nakon duljeg razmišljavanja i dozivanja dogodjaja u pamet, promijeniti.  Pisma od 21 marta naime niti je pisao iz zdvojnosti, niti iz proračunana lopovstva, već ga je napisao jedino, da Bukovačkoga domami iz Turske.  Onda nastavlja: „Kad je Bukovački prvi puta pisao, da je sve uspješno obavio, ja sam, umjesto da se odmah uhvatim oružja, poslao zagrebačkoga biskupa kralju, da se pobrine za me, a to za to, da me kralj ne ostavi.  Ostao sam miran još i onda, kad je Bukovački ljutito ponovno pisao Frankopanu, zašto već ne započesmo neprijateljstva.  Ovo je pismo Frankopan meni poslao, a ja preplašivši se pisao sam mu onda ono uzbudjeno pismo, samo da se ne pobune i da Bukovački dodje što prije k meni.  

Slično sam pismo odpremio i na Bukovačkoga, a taj je potom otišao k Frankopanu, dok k meni nije htio da dodje." U to pak doba bila je strašna zima, a visok snijeg ležao je po cijelom kraju, tako da je trebalo za poći i vratiti se iz Turske kaka tri mjeseca.  Pa kako da bi bilo možno zauzimati gradove i zemlje! „Drugi povod pismu bila je želja, da Bukovačkoga uvjerim o mojoj iskrenosti spram Turčina, jer je on o njoj sumnjao, dapače mislio je, da se bojim, da će se on podići protiv mene s Frankopanom, koji se dušom i tijelom pridružio pokretu.  Gdje bi dakle ostalo onih 5.000 Turaka, kad sam baš 11 to dobao slao u Kanižu, da pitam, mogu li pomoći dobiti, ako mi je ustreba, a paša je odgovorio, da bez odlučne zapovjedi portine ne smije ništa učiniti." 

To znadu Frankopan i Ivanović, dok je biskup zagrebački svjedok, da o Frankopanovim zagrebačkim poslovima on nije ništa znao.  Ni u gornju Ugarsku ne bi bio pisao, da ga Frankopan nije upozorio, da Magjari u Banjskoj Bistrici drže skupštinu.  Frankopan mu je pisao, da pobuni Magjare; „nijesam htio, a samo kad su me napali i kad je to Frankopan ponovno zahtijevao, učinio sam, kao što sam se već očitovao.  Ni veziru budimskom ne bi bio pisao, da nije bilo Frankopana, koji je onamo poslao i svoga ispovjednika Tomasija.  Osim toga otpustio sam tri satnije vojnika, a ne bih je bio ni sastavio, da nije Frankopan jadnu moju ženu na to naveo.  To zna i karlovački general, a znadu i ostali.  Jednom riječi, Frankopan je bio svemu kriv, jer ga je.  zanijela mladost njegova, vatra i slavohleplje, ali nadam se, da će se vremenom vratiti k pameti i znati služiti Njegovo Veličanstvo i domovinu." 

Kad je Zrinski to pisao, već je Hocher preslušao i Frankopana.  Pozvao ga je k sebi istoga dana 26 juna u pet sati po podne i stavljao mu pitanja u svezi s njegovim očitovanjima.  Frankopan je ostao u glavnom kod svojih tvrdnja, tek je tamo amo ponešto proširio.  Medjutim i kod njega je Hocher znao udesiti stvar tako, da je i on ujedared u Zrinskomu gledao najvećeg dušmana i opadača svoga, a nema sumnje, da su to već neki drugi i prije učinili, kod čega im je osobito zgodno bilo to, što se oba uznika već od konca aprila nijesu sastala i sporazumjela.  Pa tako se zgodi, da je Frankopan na prigovor Hocherov, da Zrinski nije ništa znao o njegovom djelovanju u Zagrebu i Turopolju, kazao, da tome nije tako, jer da ga je ban posebnim pismom od 24 marta (koje je docnije i predao) opunovlastio, da se s velikašima, plemićima i kapetanima, ili bilo kojim mu drago rodoljubima Hrvatske i Slavonije porazgovori o stvarima u korist domovine, a sve ono, što će on s njima utvrditi i učiniti, priznati kao svoje.  Ostala je pisma Zrinskova, reče, spalio, a uopće nije ništa drugo učinio nego ono, što je s banom prije utanačio.  Odlučno je zanijekao tvrdnju Zrinskovu, kao da bi on bio buntovnik.  „Lako je takova šta reći, ali treba i dokazati.  To je isto takova neistina, kao da sam ja sada na drugom svijetu." 

U uzrujanosti svojoj i usplamćeloj mržnji na šurjaka svoga, dodade na to, Zrinski je još i nakon što je sina poslao u Beč, kazao, da će se Herbersteinu ljuto osvetiti, i da će se, jer se Turčin u nj očito ne pouzdaje, poturčiti.  On, Frankopan, vazda ga je mirio; on ga je upravo doveo u Beč i spriječio, da nije otišao u sjevernu Ugarsku.  Za Bargiglija je priznao, da je pošao u Poljsku, da spriječi ženidbu nadvojvodkinje Eleonore s kraljem Mihajlom, a uputu njegovu da je preveo na talijanski iz Zrinskovog hrvatskog koncepta; njemu se koncept na više mjesta činio preoštrim, pa ga je htio ublažiti, ali Zrinski toga nije htio dozvoliti.  Na pitanje Hocherovo, da li je pripravan na sve ovo, što je izjavio, i prisegu položiti, odgovori, da jest i neka bude Bog s njime onako milostiv, kako.  je u svom očitovanju govorio istinu.  

Medjutim se Zrinski u zatvoru svom jednako grizao i jedio; on, koji se dobrovoljno pokorio i na poziv carev došao u Beč, pa onda takovu uslugu učinio Leopoldu umirenjem Rákóczyjeve bune, on da je sada rob bez nade u oslobodjenje! Osjećao je, da je glavni grijeh što ga tereti, pregovaranje s Turčinom, pa je s toga upeo svu umnu snagu svoju, da dokaže nevinost svoju.  Ta kako bi on, Zrinski, koji je od rane mladosti naučio mrziti Turčina i njegovu podmuklost, mogao ozbiljno na to pomišljati, da da se s njime složi! On je pregovaranja samo kao zamku shvaćao, onako, kako se to čini u boju; na svrhu treba paziti, a ne na sredstva.  To pak najjasnije dokazuje njegovo ponašanje u doba tako zvanog ustanka, jer onaj, koji ima na umu, da štogodj zbilja i učini, taj bi zacijelo drugačije radio.  Što ga ne puštaju na slobodu, pripisivao je opet tomu, da se boje njegove osvete, i zato se u svojoj spomenici što ju je u julu poslao Hocheru i caru izjavio spremnim priseći na oltarski sakramenat, da nikad ne će na nju pomišljati.  Ta što bi mogao caru učiniti on, jedan crv, sve kad bi i htio! Nadalje je spomenuo, da će se Bukovački, ako mu Bog nije pameti uzeo, vratiti iz Turske, samo ga car treba da pomiluje i odšteti.  Frankopan pak davni je njegov dušmanin, koji mu je već više puta o zlu radio, pa stoga ne valja vjerovati, da bi mu se on bio posve povjerio.  Medjutim on se ne čudi njegovim činima, jer ni najveći mudrac nije u mladosti drugčiji.  

Ovu je spomenicu Zrinski predao 24 jula poslije podne Hocheru, kad su ga opet pozvali k njemu.  Tada je dvor imao u rukama oba banova pisma Rákóczyu (od 10 i 23 marta), pa je Hocher o njima započeo preslušavanje.  Zrinski ih dašto nije mogao zanijekati, već je iskazao, da ih je napisao samo zato, da Rákóczya privuče k sebi, dok je sve ono o savezu s Turčinom i o novčanoj pomoći bila laž.  Više se smeo, kad je Hocher prešao na poljske stvari, na Gichu i Bargiglija.  Kod toga se Hocher poslužio varkom rekavši, da su Gicha i Bargigli već sve priznali, te da je prvi izjavio, da je Zrinski zamišljenu bunu saopćio Ludoviku XIV i od njega tražio novaca i vojne pomoći; nije li to istina ? „Nije istina, odgovori ban žestoko; neka ga vrag nosi, Gicha laže".  Medjutim našli su u Novom medju Frankopanovim spisima i koncept njegovog prijevoda udute za Bargiglija, te izvještaj fratrov.  Hocher je sada upitao Zrinskoga, nije li Bargigli imao u Poljskoj i drugog posla, a ne samo da mu pribavi poljsko plemstvo.  Kad je Petar odgovorio, da nije imao, kancelar mu naprooto uruči onu uputu i reče: „Bargigli je sam priznao, da je pošao u Poljsku poradi ženidbe kralja Mihajla".  „To je bila misao danskog poslanika,” odgovori uzrujano Zrinski, „koji me je umolio, da preporučim stvar, ali onda još nije ni govora bilo o udaji nadvojvotkinje Eleonore".  

Onda nastavi: Bargigli se brzo povratio, a uputu je ovu načinio Frankopan; on, Zrinski, molio gaje, neka je ne predade kralju i drži, da je fratar tako i uradio.  Kad mu je Hocher dobacio, da Frankopan njega proglasu je autorom upute, neobično se lecnuo i pun bijesa i ogorčenja uze vikati i dokazivati, da to nije istinito, jer da on za take stvari nema pameti, nego samo Frankopanova talijanska prepredenost.  Zanijekao je i to, da je Tattenbacha nagovorio na savez protiv cara, našto mu Hocher na njegovo gorko iznenadjenje pruži jedno očitovanje štajerskog grofa, što ga je napisao 7 maja u gradačkom zatvoru i u kojem je vjerno prikazao postanak „lige”.  Sva su ta pitanja Zrinskoga tako smela, da je napokon klonuvši rekao, da ne vjeruje, da će ga na sudnjem danu tako teško mučiti, jer nikad nije ni sanjao, da bi ikad imao danas sutra za svaku svoju riječ tako odgovarati.  

Od svega još je najviše briga zadavala Zrinskomu uputa Bargigli ju, za koju je i opet držao, da ju je samo kleti mu dušmanin Frankopan predao dvoru.  Bio je to novi grijeh i to protiv ličnosti Leopoldove, a ne uspije li mu, da ga sa sebe skine, nije se mogao ničem dobrom nadati.  S toga je treći dan nakon preslušanja pisao Hocheru (26 jula), neka mu pošalje Abelea ili neka njega samog primi, jer mu ima nešto važna saopćiti.  Hocher je bio spreman da mu pošalje svoga bilježnika, poglavito stoga, da ga navede na to, da ne niječe svojih jasnih sveza s Tattenbachom.  Ali Abele nije se usudio poći k banu.  „On je bana samo dva puta vidio, reče, i to prilikom obiju preslušanja, a inače nije s njime ni riječi progovorio.  No uza sve to on se, a da ni sam ne zna zašto, boji tog čovjeka.  Tu se i onako radi 0 važnim stvarima, pa za to nikako ne bi htio s njime razgovarati na samu”.  Hocher je uvažio strah Abeleov, pa je stoga Zrinskoga još isti dan pozvao k sebi u dva sata popodne.  Ban mu reče, da je onu uputu načinio Frankopan i njemu je dao, da je pročita.  Koncept je medjutim ležao kod njega na stolu osam dana, a da ga nije ni pogledao, premda je Frankopan jednako požurivao stvar, da Bargigli može što prije poći u Poljsku.  Bargigli pak se dugo nije htio primiti poslanstva, a i vratio se vrlo brzo, jer su nastale razne priče i sumnje o „opatu Palmeriniju”.  

U kratko: Frankopan je koncipirao tu uputu, Frankopan ga je požurivao i pobudjivao da je pošalje, pa stoga je on glavni i jedini krivac.  Ali Hocher i Abele bili su drugog mnijenja.  Iz ovoga priznanja, rekoše, vidi se, kako je Zrinskoga već i Bog ostavio; što se više ispričaje, sve se većma zapliće priznavajući i sam, da je protiv ličnosti careve pcčinio najteži grijeh, jer je ovaj „sramotni spis” držao osam dana kod sebe, čitao ga i napokon predavši ga tako reći odobrio i prihvatio kao svoj.  

Dok je istraga ovako tekla, sve se više glasova čulo iz Ugarske i Hrvatske, da Beč i njemački sudovi nijesu kompetentni, da sude hrvatskim velikašima, nego jedino ugarski i hrvatski sabor.  Za saziv sabora izjavio se i sam kancelar ugarski Toma Palffy.  No njemačkim ministrima nije se taj predlog svidjeo; tko zna, rekoše, kad bi se i mogao sazvati sabor, pošto se zemlja još nije umirila kako treba, a onda da se i umiri, na saboru ne bi većina stališa bila velikašima sudac, nego odvjetnik i zagovornik.  

Da požuri istragu, Hocher jc potom 13 augusta još jednom preslušao Frankopana, nakon što ga je za podne dao zvati k sebi.  Frankopan je ponovno potvrdjivao, da govori istinu i da je svaku riječ kadar dokazati svjedocima i ispravama, a u koliko se štogod zgodilo na samu, spreman je izjavu svoju Zrinskomu u oči kazati.  Glede Zrinskova očitovanja učinjena u julu, da je on autor Bargiglijeve upute, reče: „Vrlo slabo poznajete Zrinskoga, ako ga držite samo hrabrim vojnikom, a inače jednostavnim i za prepredenosti nesposobnim čovjekom.  Zrinski vrlo dobro znade; da ga obično smatraju ovakim, pa sada hoće, da se pomoću toga neispravnog mnijenja opere od krivnje.  Ali Bog n? može dozvoliti, da jedan krivac umakne kazni na račun nevinoga.  

Ni sam Zrinski ne može toga reći, da je s njegovim znanjem poslao Bukovačkoga u Tursku, ili da je on ma išta 0 svemu znao, prije nego li je stiglo Bukovačkovo pismo iz Soluna.  Ako je dakle u toj stvari ustvrdio neistinu, onda je lako sebi zamisliti, koliko treba vjerovati i ostalim njegovim izjavama.  On, Frankopan, nije ništa znao 0 ranijem razvitku zavjere, a nadju li kakovo pismo, što se na to odnosi, sam će sebi suditi.  U najnovijim pak dogadjajima sudjelovao je samo prividno, sa željom, da može služiti Njeg.  Veličanstvu.  U Čakovcu je doduše pristao na Zrinskove osnove, da Turčina prividno upotrijebe u svoju korist, ali to je on učinio samo iz srdžbe, što ga gradačka vlada nije htjela da uvede u senjsku kapetaniju, a i inače još vazda su ga zapostavljali i mimoilazili, tako da od stida nije više mogao ostati na Krajini, već se zadržavao čas kod Erdodyja, čas kod Zrinskoga, čas opet kod Draškovića.  Tekkr kod bana je saznao za njegovu osnovu; istina je, on se njoj pridružio, ali jedino za to, da se osveti Štajercima i da im pokaže, tko je on.  Da su ga instalirali u Senju, nikad ne bi o čitavoj stvari ništa znao, a ni Zrinski mu nikad ne bi ništa kazao, jer je vazda u njega, Frankopana, sumnjao.  Čitava stvar uopće nije bila ozbiljna, što se najbolje vidi po tomu, da je došao banu u Čakovec u jednom odijelu bez ratne opr me, bez vojnika, bez više konja i bez novaca.  Nadalje nije istinito, da je on koncipirao uputu Bargiglijevu, jer ju je samo ispravio, da zadobije banovo povjerenje i da može kralju služiti.  Na to je spreman položiti prisegu, digne Frankopan žestoko glas, i neka ga strijela mahom udari i neka s mjesta propadne u zemlju, ako mu je Zrinski išta kazao o Bargiglievom poslanstvu ili da je on štogod od toga znao.  Neka stoga ne trpaju Zrinskove grijehe na njegova pleća, pa napokon tko da i vjeruje, da će se vodja, — a to je Zrinski spram ostalih zavjerenika i bio — dati voditi od svoga podložnika.  S toga moli Njeg.  Veličanstvo, da mu oprosti počinjene pogrješke, a Bog mu je svjedok, da nikad nije imao prave namjere nešto protiv njega uraditi.  

Nakon ovog dvostrukog preslušanja obih velikaša Hocher je držao, da je njihova krivnja jasno ustanovljena; dapače on je već i prvo njihovo očitovanje od 2 maja smatrao dovoljnim dokazom.  Zrinski je doduše tvrdio, da je tek prividno radio, Frankopan pako, da prouči osnove šurjakove, ali iskaz Lahnov, pregovori s Turčinom, poslanstvo u Poljsku, da ometu udaju nadvojvotkinje Eleonore, onda misao, da u Ugarskoj i Hrvatskoj stave na prijesto novog kralja, konačno spisi upravljeni protiv ličnosti Njeg.  Veličanstva učinili su njihov grijeh nesumnjivim, ter im je dokazan zločin uvrede veličanstva.  S toga treba započeti protiv njih parnicom, da cijeli svijet vidi, šta je na stvari i da bude postupak kraljev opravdan, ali ne pred ugarskim i hrvatskim saborima, nego pred austrijskim sudom.  Zrinski i Frankopan naime uzeti su medju plemiće štajerske i kranjske, dakle su i Austrijanci, te se mogu i u Austriji odsuditi.  Kao vojnički časnici i onako spadaju pred ratni sud, a protiv Austrije zagriješili su u Austriji sklopivši u Beču u doba careve ženidbe savez i ugovarajući u Štajerskoj s Tattenbachom.  Griješili su nadalje i u Njemačkom carstvu i to pismom otpravljenim mainckomu nadbiskupu, a prema mjestu, gdje je inkriminirani čin počinjen, može car kao car i kao austrijski nadvojvoda jednako kompetentno suditi.  

Nema sumnje, da jedan isti čovjek može imati više kompetentnih sudaca, ali onda mu sudi onaj, koji ga je prvi uhvatio.  Zrinski i Frankopan pako bili su uhvaćeni u Beču, a ondje su i griješili.  Iz toga, što bi se moglo postupati protiv njih po ugarskom i hivatskom zakonu, još ne slijedi, da se upravo mora, pa stoga su ministri jednoglasno zaključili, da se ima započeti s parnicom protih obiju velikaša i da se za trajanja njezina stave u zatvor u Viennaer-Neustadtu, posebice odijeljeni jedan od drugoga; advokata mogu, ako žele, svaki sebi uzeti.  Ona konferencija, koja je taj postupak ustanovila — Lobkowicz, Schwarzenberg, Montecuccoli, Lamberg i Hocher — nadala se, da će možda još štogodj i protiv Nikole Zrinskoga izaći na vidjelo, „koji je u svom mozgu takodjer kraljevske želje nosio”, pa je 29 augusta izrazila mnijenje, da dok živu Zrinski i Frankopan, te ostali urotnici, ne će biti mira, — a njemačke su garnizone u Ugarskoj i Hrvatskoj banbadava.  

Medjutim bavio se Frankopan u zatvoru uredjenjem svojih hrvatskih pjesama, dok je mnogo ozbiljniji Zrinski dovršio novu spomenicu na Leopolda, u kojoj je u glavnom opetovao sve ono, što je već češće kazao, a težište svega prenio je taj puta na obećano mu pomilovanje.  Pozivao se na Forstalla, s kojim je razgovarao i poslije svoga utamničenja u Beču.  „Forstall je imao, napisao je medju ostalim, punomoć od kneza Lobkowicz-a, kojoj sam morao vjerovati, a ako je on možda bez dozvole prekoračio granice, što ne vjerujem, neka se onda njegova pogrješka ne upisuje meni u grijeh, jer ja sam učinio ono, što sam imao raditi.  Pregovarao sam nadalje s knezom Lobkowiczem i kancelarom Hocherom, kao s javnim zvaničnicima, carskim zastupnicima i njegovim glavnim ministrima.  Njihova riječ dakle za mene je carska riječ.  „Carta biancha ne veže samo mene, nego i njih, jer čemu je onda car dao na njoj napisati one uvjete, a ne drugo, ako se nije s njima zadovoljavao.  „Carski orao ne hvata muhe”! „Riječ velikodušnoga kralja valja i velikodušno tumačiti, a ne cjepidlačariti ili je umanjivati.” Nadalje se Zrinski potužio, kako je već šest mjeseci u zatvoru, a s njime i sin, koji je time otkinut od viteške putanje, a od svega toga niti ima car, niti država ikake koristi.  „Mi trpimo, kliče bolno, protiv prava i zakona domovine, što ih je kralj prisegom svojom potvrdio, a prema kojima nije nikoga slobodno zatvoriti, njegovih ga dobara lišiti i kazniti, prije nego li je zakonito pozvan pred sud, te nakon saslušanja njegove obrane po zakonitom sucu i odsudjen.  Naši zakoni nadalje odredjuju, da nijedna porodica ne smije izgubiti drevnih dobara svojih poradi krivnje jednoga svoga člana, a mi smo medjutim iskusili ono, što je svemu ovomu protivno.  Kod nas se započelo zaplijenom zakoni, koji su drugima uvijek koristili, nijesu više zaštićivali njih, od kojih car ne samo da nikad nije imao vjernijih i drevnijih slugu, nego tek malo njima sličnih.  Neka izvoli Vaše Veličanstvo milostivo promisliti, da se za nas ne mogu upotrebiti carski zakoni ili zakoni druge provincije.  Vaše se Veličanstvo obvezalo na ugarske i hrvatske zakone.  Medjutim puštajući sve to s vida, pozivam se na milost austrijske kuće; kuća se Vašeg Veličanstva rodila milošću, porasla je milošću i postala velikom, te ne može propasti, jedino ako izumre milost.” Potom je Zrinski spomenuo, da nema primjera u povijesti austrijske kuće, da ne bi jednoj velezaslužnoj porodici oprostila „običnu pogrješku, ako je već hoće, da tako zovu”.  Pozivao se na prošlost, koliko li su Zrinski učinili za carsku kuću, pa on i brat njegov Nikola za Štajersku, Korušku i Kranjsku.  Konačno zamoli kralja da vrati sinu njegovu slobodu i da mu dade prilike da uči, a onda da i njega, nakon što će predati obranu svoju, puste iz zatvora (5 septembra).  Ovaj je spis ban predao baronu Ugarteu, kod koga je bio zatvoren, s molbom, da ga pošalje na ruke kraljeve.  

No uspjeh bio je taki, kakvom se ban zacijelo nije nadao.  Sjutradan u jutro došla je najprije po njega, a onda po Frankopana posebna kočija, koje su ih pod paskom konjaničkom odvezle u ViennaerNeustadt, gdje ih zatvoriše u tamošnjoj tvrdjavi u za njih već pripravljene sobe.  Svakomu od njih dozvoliše po jednoga slugu: Zrinskomu Gjuru Tatrodyja, njegovog paža, a Frankopanu mladog Bernarda Wernera.  Osim toga postaviše u tvrdji stotinu vojnika pod komandom kapetana grofa Franje Henrika Mansfelda.  Potom se dvor pobrinuo za sudište, pred kojim će austrijski komorski državni odvjetnik dr.  Gjuro Frey protiv oba velikaša podići optužbu radi uvrede veličanstva.  Jednom jedinom mužu ili članovima jednog istog zvanja takodjer nijesu htjeli stvar povjeriti, već se odlučiše za tako zvani „iudicium delegatum”, to jest za izvanredno sudište sastavljeno od ljudi raznih staleža, koji će tobože biti nepristrani.  Tako se dakle zgodi, da su se pod predsjedništvom kancelara Pavla Hochera u tom sudištu našle ove ličnosti: grof Gottlieb Windischgratz, baron Hanns Henrik von Herbart, baron Zdenko Caplir, grof Joakim Windhag, baron von Andlern, Julije Bucelini, Justus Brünig, Krsto Abele i doktori Ivan Leopold von Lovventhurm, Ivan Molitor i Ivan Krumbach.  U početku nešto se mislilo, pozvati i Adama Forgacha, magjarskog plemića, no doskora se od toga odustalo poradi bojazni, da bi on bio u stanju da posred parnice ujedared počne prigovarati kompetenciji suda, što bi samo smetalo redovitom toku stvari.  Nakon što je sud tako sastavljen bio, bi državnom odvjetniku Freyu dne 20 septembra naloženo, da podigne protiv Petra Zrinskoga i Franje Frankopana redovitu parnicu.  

Sada se dr.  Frey dao na posao, tako da je dne 7 novembra predao pomenutomu sudu optužnicu protiv oba velikaša.  Ponajprije je istaknuo onako općenito, kako je uvreda veličanstva težak grijeh.  Sam zdrav razum kaže, da od blagostanja careva zavisi mir i sreća cijelog svijeta, a tko zgriješi protiv veličanstva, taj počinja najveći grijeh, jer vrijedja Boga, od koga proističe svaka vlast i čiju sliku nose vladari na zemlji; on griješi protiv prirodnog prava, pak je izdajica, podli vjerolomac i ocoubica u jednoj ličnosti, a takav je veleizdajnik Petar Zrinski.  Po vlastitom priznanju, tom nesumnjivom svjedočanstvu je jasno, da je šurovao s Turčinom, a pismo Frankopanovo Čolniću dokazuje isto.  Nadalje je naveo iskaz Rudolfa Lahna, uputu Bargiglijevu, zavjerno pismo s Wesselényijem, sve kao dokaz, kakovim li je opasnim osnovama Zrinski sebi tr’o glavu.  Podsjetio je nadalje sud na Vitnyédyjeve točke, na pregovore s Vojenskim i Gichom kao potvrdu, da se Zrinski izim Turčinu još i na druge neke vlasti obraćao, bez sumnje jedino u interesu svoje grješne osnove.  Pošto se pak u svakom nan du ovako teški zločini kao što su buna i uvreda veličanstva najtežim kaznama kazne, moli sudce, da izvole u tom smislu izreći svoju odsudu.  Protiv Frankopana pak ustao je Frey kao protiv sudionika, koji da je znao za Zrinskovu veleizdaju, ali je nije otkrio, već je riječju i djelom pomagao.  A tko zna za veleizdaju, ali je ne će da otkrije, taj se kazni prema zakonima isto tako kao i sam veleizdajnik.  Da je Frankopan znao za Zrinskove posle, jasno se vidi iz njegovih iskaza, te iz pisma Čolniću i očitovanja banova.  Medju pojedinim njegovim činima optužnica je napose istaknula uputu Bargiglijevu, u kojoj je toliko sramotio cara, te mu se narugao, a veleizdaja može se počiniti ne samo djelom, nego i riječju.  Konačno je Frev stavio predlog, da se oba velikaša odsude na smrt i da im se zaplijene imanja.  Još isti je dan sud obje optužnice riješio tako, da se one imadu u roku od četrdeset i pet dana predati obrane radi obim optuženicima, dopustivši im podjedno, da uzmu sebi branitelje.  

Medjutim je Zrinski postajao „u svojoj sramotnoj tamnici”, kao što reče, sve to nestrpljiviji.  Progoni, što sustigli porodicu njegovu i imanja njegova, ni jesu za nj bili tajna; znao je, da su mu polumrtvu i bolesnu ženu izvukli iz kreveta, bacili je iz njezina Čakovca i odvukli u zatvor u Grac.  I o sinu je dosta toga znao, ali ni iz daleka ne sve.  S toga se obrati pismom na Leopolda, nadajući se jedino od njega pomoći.  „Milostivi gospodaru moj” pisao je 8 oktobra.  „Od odvjetka šugave ovce svak se gadi.  Tko će da se brine za mog sina, kad sam u očima vašeg veličanstva omražen i bez milosti”.  Takovim snažnim izrazima neprestano je jurišao sada na Leopolda, sada na Lobkowicz-a moleći, da mu se smiluju i da se zadovolje dosadanjom njegovom nevoljom i propašću, za što se nikad ne će osvetiti.  Bezuspješne molbe njegove ni jesu ga poništile; još se uvijek nadao, pa je velik dio vremena svoga posvetio sakupljanju data i izraza, što ih je kasnije upotrebljavao u pismima.  Duša mu se vratila u minula ona vremena ratne slave njegove, kad se na obali Mure ili pod stijenama Kapele i Velebita borio s Turcima.  

Sabrao je u bilješkama, koliko je u Lici, Krbavi i Bosni ljudi zarobio i koliko li ovaca dotjerao, sjetio se homerskoga dvoboja svoga, što ga je bio na čelu svojih četa s begom Badanjkovićem, sjetio se zastava, koje je zarobio na razbojištu i od kojih su još i sada njih četrdeset i tri ukrašavale bečke crkve.  Iz onoga pak, što je čitao, povadio je mjesta, što su naglašavala svetost zadane riječi i održanje vjere, no bilo je i slučajeva, kad bi u snatrenju narisao ladju usred vihra, možda sliku budućnosti svoje, ili tužnu glavu s dugim kosama, koja je donekle njemu sličila.  

U tom tužnom i čemernom raspoloženju svom primio je 12 novembra optužnicu državnoga odvjetnika, na koju nije bio spreman.  Odmah je pisao kancelaru Hocheru i zamolio ga, da ga poštedi s parnicom: ta on ne zna čitati njemačkoga pisma, ne zna prava, a ako već mora biti proces, neka ga onda odvedu u Beč, da se sporazumi s odvjetnicima i pravoznancima.  Obratio se dašto i na cara: nakon tog okrutnog zatvora još mu i parnicu stavljaju na vrat! Kad je pročitao optužnicu, zgrozio se; neka ga već jednom puste na slobodu, neka ga ne vucaraju po sudovima, neka ga ne mrcvare parnicama, ta on nije nikad ni ugarskog prava učio, pa kako da tek tudje znade, kako da se bori s odvjetnicima, koji su cio život svoj tom zanatu posvetili! 

No Zrinski se nije samo tužio, već se podjedno odmah dao i na sastavljanje obrane svoje.  Za dva dana bio je s njome gotov, kako je već umio, a onda je i kralju napisao drugo pismo, „premda je znao, da će biti dosadan, ali nijemog djeteta ni mati ne razumije”, a car je njegov otac, gospodar i sve, pa na koga da se drugog onda obrati? „Plašim se pisati, započe pismo Leopoldu, jer nikad ni jesam volio brbljavosti i samohvale.  Bojim se, da će moje pismo izgledati ne samo nepristojnim, nego oholim i preuzetnim, ali nesreća me sili, da govorim, da vičem i da otvorenu istinu kažem.  Tako zvanom grijehu momu zahvaljuje Vaše Veličanstvo najveću slavu, mir svojih zemalja i jakost.  Ma koliko se hvalio, kao drugi što to vole činiti, pravom ipak mogu reći, da Ugarska ima meni da zahvali opstanak svoj.  

Kod sv.  Gottharda smutila je najviše velikog vezira vijest: „Zrinski su nam za ledjima!”, pa uslijed toga nije poslao pomoći onim svojim četama, što su se borile na drugoj strani Rabe”.  Magjare pak vazda je odgovarao od saveza s Turčinom, a osim toga još je i kralju otkrivao svojih osnova tražeći vazda boj s Turcima.  Čitav svijet znade, kako je ime Zrinski strasno kod Turaka, a eto sada je za nagradu vjernosti svoje opkružen paklenskim spletkama, koje ga hoće da upropaste.  „Imam sina, nastavlja ban, koji uživa zaštitu Njeg.  Veličanstva, ženu, koju tako nemilosrdno optužuju, kćeri, glasovite rodjake i sve, što čovjek slične sudbine posjedovati može, pa ipak milost, pravednost i milosrdje, što drugima koriste, Zrinskima su samo na propast.  Svaka se naša zasluga i vjerna usluga prikazuje kao grijeh, a ono, što se drugima oprašta, nama se upisuje u zločin.  Zatvoren sam, da me svijet zaboravi, da propadnem i da se sramota moga imena po svijetu širi”.  

Ono malo dobara u neplodnoj Krajini hrvatskoj pustoše gladne zvijeri, a tako i Medjumurje, koje su Zrinski s toliko krvi i truda očuvali, i to pod izlikom obrane! Njegovu tako glasovitu porodicu, koja je uvijek za austrijsku kuću stavljala na kocku život i imetak, sada sramote i progone, a svemu tomu može velikodušnost i milost kraljeva pomoći i za to se obraća na Njegovo Veličanstvo.  

Zrinski je ovo pismo poslao Hocheru, da ga preda caru, ali je više nego samo sumnjivo, da li ga je on i primio, kao što uopće sva pisma naših velikaša kroz sve vrijeme njihova tamnovanja, jer nikad nijesu dobili odgovora.  Pored toga pisma ban je predao i svoju obranu, koja je 27 novembra primljena u urudžbeni zapisnik „iudicium delegatum”-a.  I u njoj je Zrinski pošao običajenim dosadanjim putem svojim.  „Magjarska poslovica kaže, tako počinje, da je teško od željeznog čavla načiniti britvu, ali meni je možda još teže biti odvjetnikom, jer niti imam za to pameti, niti iskustva, niti znanja, što ovime svečano izjavljujem, niti znam, zašto moram stupiti pred sud, nakon što je već zapljena mojih dobara potpuno provedena, te mi je ostao samo još ovaj bijedni, dosadni, tamnicom i sramotom izmučeni život”.  On ne će da govori kao pravnik, već će kazati golu istinu, pa se nada, da će kralj imati obzira spram njegovog neiskustva, te da će mu oprostiti, ako se ne bi mogao posve obraniti i tako ostala na imenu njegovu kaka ljaga.  Onda nastavlja: Nikad nije imao ozbiljne nakane složiti se s Turčinom, a ono što je kasnije u aprilu učinio, naime poslao glasnika budimskom paši, čin je tek časovite zdvojnosti.  

Magjarima opet pisao je, da se izvuče iz pogibli, no ta pisma ipak najbolje dokazuju, da se ne može govoriti o promišljenoj i unaprijed pripravljenoj buni, pa ipak svi su Magjari pomilovani, a samo jedino on da bude kažnjen! Dapače, on se odmah pokorio na nalog kraljev, pa zar ga sada zato vuku po sudovima kao prostog zločinca ? Istina je, on je smiono diktovao uvjete kralju, ali to je pogrješka, glupost, a ne uvreda veličanstva; zar nije već dosta radi toga trpio ? U daljem toku Zrinski je priznao svoje dopisivanje sa stranim vlastima i svoj savez s palatinom, ali iz toga ne slijedi još ništa zla.  Pisao je i mainckom knezu izborniku, koji je uvijek bio veliki njegov zaštitnik, no toga ipak ne će nitko vjerovati, da je on njegovim posredovanjem htio, da pregovara s Francuskom.  Istina je, od mletačkog je francuskog poslanika tražio novaca u martu 1670, ali samo protiv Turčina.  On, Zrinski, uvjeren je, „da je pisao Plutonu”, da bi mu i to sada u tim tužnim prilikama zamjerili.  Što je Bukovačld volio Turčinu, nije on kriv, a kad je vidio hrpu pepela mjesto svoje kuće, razumljivo je, da nije mogao kod kuće ostati, gdje ga je samo kolac čekao; što je pisao iz Turske, ono je pisao na zapovijed tursku ili iz nužde.  Potom nastavlja Zrinski ovako: S Wesselényijem sklopio je savez protiv dušmana domovine i njezine slobode, što nipošto ne valja tumačiti kao protiv kralja.  

Kad se on palatinu ne bi bio odazvao, punim pravom moglo ga se smatrati rgjavim rodoljubom.  No kad su Magjari zatražili savez s Turčinom, onda se on tome svom silom opr’o i tek se onda primirio, kad je tu osnovu uništio, što mu može dokazati grof Rottal.  Glede uvjeta pak, pod kojima su se Magjari htjeli složiti s Francuskom, izjavio je, da ih nikad nije vidio, tek sluti, da ih je Vitnyédy složio, koji se osobito oduševljavao za Francuze.  Glede Bargiglijeve upute ostao je kod prijašnjeg iskaza, naime da ju je Frankopan napisao i da se on, Zrinski, nije uplitao u udaju Eleonorinu.  Gichu je poslao na francuski dvor samo radi pomoći protiv Turčina, što se ni najmanje ne kosi s vjernošću spram Leopolda.  Frankopan pak njegov je dušmanin, i to stranom iz zavisti, a stranom poradi nekih porodičnih zahtjeva.  On bi se sada htio sa svojom lukavom pameću miješajući istinu s neistinom na njegovu štetu spasti, pa stoga se hvali, da je on njega u Beč doveo i izmišljava takove stvari, na koje je i samo pomisliti strašno.  U istinu pak krivi su obojica; „zlo je on radio, što je takovo što počinjao, a zlo je, što sam se u nj pouzdavao ili bolje reći, što mu nijesam rekao, da mu ne vjerujem”.  Ako je Orfej Frankopan pisao Ali begu, nije za to on, Zrinski, kriv; u ostalom taj je Ali beg kod Turaka glasovit samo po svojoj gluposti.  Na molbu istoga Orfej a dao je neke zapovijedi svojim kmetovima, koji inače nikako ne mare za oružje, već im je sva briga, kako da sebi pribave koji komadić kruha.  Orfej u u ostalom nikad ne bi bio ništa povjerio, jer nije ni za kaprala, te ne bi niti jedne satnije znao urediti; s njim teško da je više od tri puta u životu govorio.  U kratko: oba su Frankopana ljudi jednake vrste, u koje se nikad nije pouzdavao; vazda je znao, da idu za propašću njegovom, a naročito Franjo.  Rudolfa Lahna pak poslao je Tattenbachu samo za to, jer je u Čakovcu bio jedini trijezan čovjek, a svi ostali pijanice.  Njegov put nije imao druge svrhe, nego da upita Tattenbacha, što se sprema protiv Zrinskoga.  Konačno on nije Tattenbachu nikad ni govorio ni pisao štogod o buni, a da je baš to htio, onda se ne bi poslužio kao poslanikom tako mladim i neiskusnim čovjekom, kao što je, Lahn.  „Ja sam — svršava Zrinski — Vašemu Veličanstvu kroz moje tako zvane grijehe ne samo koristio, već mu i slavu pribavio.  Recimo medjutim, premda nije tako, da me je Turčin sa svojim obećanjima osvojio, — ne mogu li služiti zrcalom mnogima, kad sam na opomenu Vašeg Veličanstva tako sjajna obećanja od sebe odbacio i uništio, te se povratio pokornosti spram kralja; a jesam li mogao pružiti veći dokaz poslušnosti, nego li onda, kad sam pao pred koljena Vašeg Veličanstva ? „Zlo se služi vlašću onaj, kaže Savedra, koji se onomu osvećuje, koji se je već predao”, a i geslo je Vašeg Veličanstva: „Parcere subjectis et debellare superbos”.  Ja se ne mogu posve oprati, a i nemoguće bi bilo, da nijesam u svom duševnom nemiru uslijed nepromišljenosti pogriješio.  Ali zato nijesam nikad zaboravio poštovanja i vjernosti spram Vašeg Veličanstva.  Upravo za to i jesam svojevoljno došao do prijestola milosti Vašeg Veličanstva, da mi pogrješku, ako sam je počinio, oprosti.  Ne raznose pravednici, nego grješnici slavni glas milosrdja.  Oni kažu, da je u naravi austrijske kuće da baca zrake samilosti i susretljivosti kao jutarnja zvijezda ili kao pun mjesec u tamnoj noći.  Dixi, verbum autem domini manet in aeternum.” 

Frankopan se nije tako žurio sa svojom obranom, a i u zatvoru se dosele mnogo mirnije ponašao od Zrinskoga; očito se jadnik nadao povoljnom riješenju.  Kad je čuo, da mu je dozvoljeno uzeti advokata, odmah se tim pravom poslužio, pa tako je za nj napisao obranu na njemačkom jeziku bečki odvjetnik dr.  Ivan Eylers dne 21 decembra.  Taj je spis bio pun pravničkih citata i pun opširnosti onodobnoga kurijalnog stila.  Optužba, kaže obrana, iznenadila je Frankopana, koji se zapravo ne bi ni trebao da brani, već jedino da moli oproštenje, te svu nadu položiti u kraljevsku milost.  On je zapravo onaj, koji je otkrio zavjereničke tajne i tako u smislu rimskog prava vrijedan milosti i oproštenja.  On se uopće nada, da će kod odmjerenja pravde biti više obzira na onu zdjelicu, u kojoj su njegove vlastite zasluge i one njegovih djedova, nego li na onu, u kojoj leži njegov grijeh.  Nadalje mora izjaviti, da nije nikako mogao odmah izdati zavjereničkih osnova banovih, jer onda je imao preslab pojam o njima, a kamo li bi ih mogao dokazati.  Kasnije pak, u Beču, sve je priznao, pa sada to očitovanje ponavlja, tumačeći opširnije neke tvrdnje.  Tako kaže, da je Čolniću pisao ono pismo samo za to, da ga zavara, što se vidi iz onog mjesta u pismu, po kojem će on s trista drugova ispod Karlovca projašiti, čega nikad nije učinio.  Sa Bargiglijem nije nikaka posla imao, a Vojenskoga, kojemu je fratar bio poslan, nije ni poznavao.  Sve se to vidi najbolje iz toga, što Bargiglijev izvještaj ne glasi na njega, nego na Zrinskoga.  Nikad nije ustao protiv kralja, dapače pred Herbersteinom se odmah povukao, čime je na sebe povukao prigovor kukavičluka, a učinio je to jedino iz poštivanja spram carskoga oružja.  Još onda je htio u Beč, ali se bojao, da će Zrinski, ne bude li tkogod uza nj, tko će ga uzdržati, učiniti kaki zdvojni čin.  Samo njemu ima se zahvaliti, što Zrinski nije pošao u sjevernu Ugarsku.  Nadalje je spomenuo, da je već devet mjeseci zatvoren i kroz to živi mrtvac, dok mu se istodobno imetak na strahoviti način plijeni.  

Dosta je dakle trpio, čak i za taj slučaj, kad bi ga Njeg.  Veličanstvo, što ne misli, smatralo krivcem.  Potom je nanizao, ali vrlo netočno nekoliko podataka iz prošlosti familije Frankopanske; kazao je, da su njegovi predji, koji su zajedno s Habsburškim grofovima potekli od rimskih Anicija, učinili neprocjenjivih usluga kralju Beli IV za tatarske najezde, pa da su stoga i nagradjeni bili rijetkim sloboštinama i imanjima.  Uslijed toga potpadali su Frankopani jedino pod kraljevski sud, oni su bili oslobodjeni od svakog poreza i tereta, te vršili kraljevskom vlašću „ius gladii”; imah su pravo ulaziti u kraljevsku prijestolnicu i u kr.  slobodne gradove razvitom zastavom i udaranjem u bubnjeve, a za slučaj, da im loza izumre — iznimno od općeg državnog zakona — mogli su oporukom po volji raspolagati svojim imetkom.  

Osim ovih imali su još i inih privilegija, na koja se, pošto kao zarobljenik pisama nema pri ruci, sada ne sjeća.  Potom nastavlja: Obitelj je Frankopanska izgubila do osamnaest imanja samo radi toga, što je pristajala uz austrijsku kuću.  Jedan Frankopan, koji je kao carski general pao u mletačko ropstvo, morao je da iskupi slobodu svoju uz cijenu otoka Krka, jer inače Mlečani ne htjedoše da sklope mira, premda je austrijska kuća bila dužna, da ga oslobodi iz ropstva.  Otac, Vuk Frankopan, borio se od 16 godine do 71 za austrijsku kuću, branio Krajinu i nad Mlečani ma u Furlanskoj (u uskočkom ratu) odnio takovu pobjedu, da plodove njezine austrijska kuća još i sada uživa.  Braća njegova, kako je opće poznato, prečesto su pobjedjivala Turke, a i on sam konačno učestvovao je s pokojnim banom Nikolom Zrinskim u svakoj bitci: bio je (1664) kod opustošenja Moslavine i Sopja, kad je zapaljeno osamnaest sela i 1200 kršćanskog robija oslobodjeno iz ropstva.  U prošlom je ratu izdržavao 400 vojnika o svom trošku, a s Petrom Zrinskim borio se protiv paše Čengića.  U kakovoj je pogibli tada bio, bilo bi dugo pripovijedati, ali cijela Hrvatska, a osobito Krajina znade, šta je sve on učinio u interesu kralja i kršćanstva.  Nada se, da Njeg. Veličanstvo ne će paziti toliko na tužbe koliko na zasluge njegove i njegovih djedova, pa da će mu u svom poznatom milosrdju bez dalje parnice vratiti slobodu, čast i imanja, što i ponizno moli.  

Obje obrane, Zrinskovu i Frankopanovu, dobio je državni odvjetnik Frey dne 3 januara 1671 Dok je na odgovoru radio, oba su velikaša mogla iskusiti, kako je isprazna njihova nada glede preokreta na bolje.  Božični blagdani, „koje svaki čovjek u veselju i radosti provodi”, žalosno su im prošli „bez nade i u tuzi”, kao što je to Zrinski pisao Hocheru.  Krajem stare godine sudbina se njihova dapače i pogoršala.  Dosada mogli su primati neke posjete, koji ih bar donekle uputiše o onom, što se u svijetu zbivalo, no jednom se dvorskom naredbom od 31 decembra sve to promijeni: nikomu nije više dozvoljeno k njima doći, a mjesto udvornoga grofa Mansfelda bi namješten kao kapetan nad stražom Ivan von der Ehr.  Ova se strogost vrlo neugodno dojmila zarobljenika, dok je bečku famu sasvim bez temelja navela na misao, da se našlo nekoliko ljudi, koji su ih htjeli osloboditi.  Primivši do znanja dvorsku naredbu, Petar „u svemu ostavljeni, u tuzi i žalosti, te ogavnoj sramoti ploveći i ginući rob”, kako sam kaže, uhvati pero, te se potuži grofu Rottalu: „Upravo taj čas stigla je zapovijed, da nas se nikud više ne pušta, pa i razgovor s drugima, kojeg je i dosada malo bilo, sada nam sasvim zabraniše, pa tako ležim sada u toj užasnoj, mračnoj i zadimljenoj rupi kroz cio dan i ne znam kako da sve to ponovljenje strašnih boli mojih shvatim.” I Frankopan se potužio, što „iz svoje rupe, iz ove užasno hladne špilje, koje ni ložiti ne smiješ”, više ne može izlaziti, pa da cio dan mora sam „bez društva i utjehe provoditi”.  No na tužbe se njihove niko ne obazre.  

Medjutim je državni odvjetnik Gjuro Frey spremio odgovor na prigovore i obranu obih velikaša (14 febr).  Sa Zrinskovom obranom bilo mu je dosta lako; ban je gotovo sve priznavao, te samo nastojao, da svoja djela sebi u prilog protumači, ili kako Frey reče: „On je nastojao, da ih uljepša praznim riječima”.  Stoga je ponovio optužbu svoju istaknuvši, da je Zrinski „pogibeljan čovjek, buntovnik i začetnik zločina”.  „Možno je, reče medju ostalim, da je porodica Zrinski u junačkim bitkama protiv Turčina stekla sebi besmrtno ime i velikih zasluga, no takim djelima, kao što ih je počinio Petar Zrinski, one se ne samo ne mogu uvećati, nego će baš protivno sasvim izniknuti”.  Zrinski je mogao u svojim privatnim poslovima pisati, komu je htio, „no u javnim nije se nipošto smio, mimoilazeći Njeg.  Veličanstvo, obratiti na strane vladare i njima koješta otkrivati, od njih tražiti pomoći i savjeta za svoje nezrele osnove, a to s tim manje, što je dobro znao, da i Njag.  Veličanstvo nastoji svom snagom da sačuva mir i blagostanje svojih zemalja i svojih podanika”.  

O obrani Frankopanovoj govorio je Frey s više poštivanja, tobože jer je bila djelo jednoga pravnika.  Priznao je, da je dr.  Eylers radio s velikom marljivošću, ali uza sve to ipak mu nije uspjelo ni djelomično, a kamo li potpuno oboriti optužbe.  Frankopana naime poglavito je teretilo njegovo pismo Čolniću i Zrinskova uputa na bunu od 21 marta.  Dašto, s tim dvim ispravama u ruci, državnomu odvjetniku nije bilo teško pobijati sve izjave Frankopanove o vjernosti.  Uzalud je Franjo tvrdio, da banova pisma nije primio, jer se ono našlo medju njegovim spisima, — „dakle ga je bezuvjetno morao primiti”, reče Frey.  Isto tako nije vrijedio Frankopanov izgovor, da nije urote mogao odati kralju s toga, što je nije potpuno poznavao, jer mu je upravo dužnost bila, da gospodara svoga potajno upozori na prijeteću mu pogibao.  „U ostalom sam je priznao, da ga je stvar senjskoga kapetanata veoma razljutila, dakle je jasno, da se iz osvete pridružio Zrinskomu”.  Prema svemu tome državni odvjetnik potpuno zabacuje obranu Frankopanovu, kao nešto, što je „bez temelja”.  Njegovi djedovi (ako je istinito ono, što o njima iznaša) činili su samo ono, što su bili prema božjem i ljudskom zakonu dužni učiniti.  

Odgovor Freyev bio je već sjutradan u rukama velikaša.  Sada je i Zrinski uvidio, da mu treba branitelj, pošto državni odvjetnik nije htio da uvažineupućenosti njegove u pravnu znanost.  Njegovoj molbi udovolji sud tako, da mu je odredio za branitelja bečkoga odvjetnika dra.  Adama Ignaca Strellea, koji je bana posjetio koncem februara u tamnici.  No Strelle shvatio je dužnost svoju vrlo lakoumno.  On, „ne imajući nikake nade”, nije se nikako trudio oko svoga posla, tako da je promašio zakoniti tridesetdnevni rok, kad se ima obrana predati sudu.  

Frankopanov branitelj dr.  Eylers bio je točan, tako da se njegov posao već 18 marta nalazio u rukama suda.  Obrana kuša u dvadeset i šest točaka da pobije tvrdnje državnoga odvjetnika i da ishodi milost kraljevu.  Ponajprije se tuži na rijetku i besprimjernu strogost, kojom sud postupa prema njemu, i to sud, koji zapravo nije kompetentan, da mu sudi, „jer su Frankopani dužni da odgovaraju jedino pred sudom ugarskoga kralja”.  Potom se Frankopan pozivao na milost Njeg.  Veličanstva, na kraljevu naredbu od 30 marta 1670, kojom bi svakom, koji položi oružje, obećano pomilovanje, a onda nastojao dokazati, da nije počinio uvrede Veličanstva i veleizdaje.  Iz pisma pisana Čolniću to se ne može već radi toga izvesti, jer je ono napisano 9 marta, a on je tek 12, kad je došao u Čakovec, saznao za Zrinskove osnove.  Što u onom pismu Petra nazivlje „glavarom”, to ne znači „glavu zavjere”, već „glavu Hrvatske”, to jest bana.  U ostalom priznaje, da je u tom pismu trebao „pero svoje većma ukrotiti”.  

Što se tiče Zrinskova pisma od 21 marta, upozorava sud na iskaz Petrov, koji je postanak njegov jasno protumačio, pa neka ga je pisar u koju mu drago svrhu napisao, odatle se ipak još nikako ne može okrivljavati on, Frankopan; Zrinski hoće da se ispriča time, što optužuje Frankopana, ali baš zato ne zaslužuje obzira.  Državni odvjetnik traži od njega, Frankopana, da dokaže nevinost svoju, ali „milostivi Bože, kako da pribavim dokaze medju tima dva hvata debelim zidinama, otkinut od svakog ljudskog društva”.  Još jednom je spomenuo zasluge svojih predja, te se posve predao na volju i milost kraljevu, podsjetivši ga, da Caesar nije ništa lakše zaboravljao od uvreda, a Ruđolf Habsburški rekao je: „Već sam se često pokajao, što sam bio strog, ali još nikad što sam bio milosrdan i pomirljiv”.  Ferdinand II pak oprostio je i onima, koji su ga za dugmeta vukli, mjesto da ih je dostojno grijeha njihovoga bacio u vrelo ulje.  On se nada, da će se i njemu, Frankopanu, otvoriti vrata austrijske milosti, i da će ga Njegovo Veličanstvo pustiti iz tamnice povrativši mu podjedno posjede i njegov bivši položaj.  

Parnicu Frankopanovu uzeo je sud u raspravu dne 9 i 10 aprila.  Ponajprije ustanovio je kompetentnost svoju.  Frankopan je doduše stavio protiv toga prigovor — rekoše — ali prekasno i to tek u protuodgovoru; u ostalom on pripada kao član nutamjo-austrijskoga ratnog vijeća, nadalje kao komornik, senjski kapetan i nutarnjo-austrijski plemić takodjer i pod austrijske zakone.  Privilegij njegovog plemena, tobože da mu može tek ugarski i hrvatski kralj suditi, nije ispravama dokazao; no taj je privilegij porodica izgubila uslijed nevjere, a protiv „iudicium delegatum”-a ne može se ni iznašati, jer se taj sud, kao neposredni izljev kraljevske vlasti, ima smatrati kao da sam car i kralj sudi.  Po tom su sudci prešli na Frankopanovu obranu, koja ih, dašto, nije mogla uvjeriti o nevinosti njegovoj.  Sjetiše se njegove spomenice nadbiskupu mainckom, što ju je napisao malo iza vasvarskog mira 1664 i u kojoj je bijesno navalio na vladu i na rečeni mir.  Doduše, rekoše, da se netko pridruži neprijatelju s namjerom, da posluži svojoj domovini, nije ništa neobično; tako eno Judita u starom svetom pismu, ili Zopir u perzijskoj historiji, kad je Darije zauzimao Babilon, pa i mnogi drugi —, no nema nikakva razloga povjerovati, da i Frankopan spada medju ovake uzorne primjere.  Ta i sam se zaletio, te kazao, da se radi senjskog kapetanata ljutio na kralja, a uputa Bargiglijeva, kojoj su sudci pripisivali veću važnost nego li državni odvjetnik dr.  Frey, takodjer je jasno svjedočanstvo dušmanskog osjećanja njegova.  Forstall je za nj rekao, da je „vipera i nepopravljiv”, a što je onda, kad se carska vojska već približavala i svaka buntovna osnova uslijed toga propala, došao u Beč sa Zrinskim, još uvijek ne dokazuje ništa.  Ta oni su u Beč došli samo zato, jer ni jesu nikud drugud mogli pobjeći.  Za ustanak u sjevernoj Ugarskoj još nijesu ništa znali, a Turčina su se bojali, pa tako im je put na istok bio zatvoren.  Sa zapada došao je Spankau, s juga Herberstein i Breuner, koji su im zakrčili put u Italiju, a na sjever spram Požuna takodjer nijesu mogli poći, jer bi ih tamo prepoznali.  Bili su dakle prinudjeni pribjeći pred carske noge.  Manifest od marta prošle godine, dodao je sudac Abele uz odobravanje svojih drugova, ne može Frankopan iznijeti na svoju obranu, jer za nj on nije ni znao, kad je iz Čakovca pobjegao, dakle nije ni oružja položio uslijed toga manifesta.  Što se tiče zasluga njegovih predja, ima pored svjetlih strana još i tamnih, kao primjerice Ivan i Bernardin Frankopani, koji su (prema Bonfiniju, koga citira), u vrijeme Vladislava II bili buntovnici, te se složili s Turčinom.  

Sasvim je prirodno, da je uz ovakovo shvaćanje stvari „iudicium delegatum”, kad se 11 aprila prihvatio sudjenja, Frankopana odsudio na smrt, s razloga, što nije prijavio savez Zrinskoga s Turčinom, što mu se pridružio, što je kapetanu Čolniću napisao pismo, u kojem je carsko oružje i čitav njemački narod opsovao, te iznio buntovničke osnove svoje, što je nastojao, da na svoju stranu premami grad Zagreb, stališe hrvatske i puk, te Srbe, što je hranu poslanu u Petrinju zarobio, što je više puta slao poslanstvo u Tursku, te napokon što je u uputi Bargiglijevoj teško povrijedio ličnost kraljevu.  

Sada je trebalo riješiti parnicu Zrinskovu, no to nije bilo možno, jer je dr.  Strelle svoju zadaću tako olako shvaćao, da je tek 8 aprila pošao u Viennaer Neustadt, poradi svoga protuodgovora.  Ovaj nemar bio je i Hocheru zazoran, pa je stoga po Abeleu podijelio odvjetniku strogi ukor i nalog, da ima do 13 aprila svoj posao dovršiti, pa makar radio „dan i noć”.  Tom se nalogu dr.  Strelle odazvao i odista 14 aprila predao svoj protuodgovor, koji u bitnosti nije ništa novo sadržavao.  Obrana ova u glavnom bila je pravničkim frazama razgažen bivši elaborat banov.  Osim toga prigovorio je i Strehe kompetenciji suda, te se pozivao na zlatnu buhu (1222) i još neke druge ugarsko-hrvatske plemićke zakone.  

Sud se sastao 18 aprila i najprije i u toj parnici utvrdio kompetentnost svoju, a onda se oborio na Zrinskoga.  Kod toga je posla Abele uložio svu snagu svoga uma, znanja i mržnje.  Spomenuo je sva njegova djela, te iz njih stvorio zaključak, da je veleizdajnik, dapače da je on „najglavniji, najpogibeljniji i najškodljiviji”, jer nije bilo bune ili buntovne osnove, u kojoj ne bi bio sudjelovao: Šurovao je s Wesselényijem, po njegovoj smrti s Apafyjem i sjevero-ugarskim Magjarima; po vlastitom priznanju poslao je od svoje volje bez znanja Frankopanova i Nádasdyjeva Bukovačkoga u Tursku.  Nádasdy je takodjer šurovao s Grémonvilleom, ali novaca nije nikad primao od njega; Zrinski medjutim dobio je 12.000 for.  Ni Nádasdy ni Frankopan nijesu huškali Rákóczyja na ustanak, niti su Gichu slali u Pariz a Bargiglija Poljacima.  Ako i jest Nádasdy napisao onu sramotnu „Oratio”, Zrinski nije s toga bolji, jer od njega potječe isto tako infamna uputa Bargigliju.  Za preslušavanja nitko nije tako bezočno negirao kao on što je, nitko nije tako oholo pisao iz zatvora kao on što je, nitko nije dobio još 1669 pomilovanje od cara, te opet tako brzo natrag u zlo pao! Jednom riječju: Zrinski je prvi i glavni vjerolomac, buntovnik i lupež, pa ga stoga treba smrću kazniti i to tako, da mu se pored glave odsiječe još i desna ruka, sva imanja zaplijene, a odsječena glava nabije na kolac i istakne u Medjumurju; on je uopće više zgriješio od drugova svojih, jer je htio da bude ono, što je Njeg.  Veličanstvo, naime vladar Hrvatske, pa stoga treba da se njegove glave mjesto krune takne kolac.  

Potom je sud dne 18 aprila izrekao odsudu svoju: Zrinski bi o dsudjen na smrti to da mu se odsiječe glava i desna ruka, dok je nabijanje glave na kolac zabačeno.  Odsuda je motivirana baš onako, kako je Abele predložio, to jest nije drugo, nego opetovanje Abeleovih riječi.  Kad je sud ovu odluku izrekao, upravo se navršilo godinu dana, što je Petar došao sa šurjakom u Beč.  Ova okolnost nije izbjegla Abeleu, pa u tom dobrom raspoloženju s uspjele optužbe još je za trajanja sjednice napisao nekoliko šepavih latinskih distiha kao epitafij živu čovjeku: Nekoć je Zrinski govorio „Sors bona nil aliud” (dobra sreća i ništa drugo), a sada može reći: „Mors bona” (smrt dobra) i ništa drugo.  „Ovdje leži Petar Zrinski, prije junak domovine, kasnije izdajnik njezin.  Putniče, ne hvali stoga dana prije sunčana zalaza!”

Abeleov „Epitaphium“ glasi u cijelosti ovako u originalu: 

Mirandum! ante annum venisti hac luče Viennam, 

Nunc in ea ad mortem diceris esse reus.  

„Sors bona“ nil aliud quondam proferre solebas, 

Dicere nunc poteris: „Mors bona“ nil aliud.  

Hic iacet in tumulo Petrus cognomine Zrinus, 

Qui fuit ante heros, proditor ast patriae.  

Ergo diem ante occasum non laudare, viator, 

Convenit, est etenim regula falsi, semel 

Qui bonus existit, quod tališ desinat esse.  

Felix perpetuo, qui bonus et pius est.  

Ap.  Rački Acta pg.  526—527

No sud je mogao suditi obim velikašima, kako je htio, javno je mnijenje ipak općenito bilo po cijeloj Evropi, da Zrinski i Frankopan moraju biti pomilovani, jer su na vjeru pošli u Beč i što je Petar svoga sina predao kao taoca kralju.  Ali svi se prevariše, jer su stvari pošle posve drugačije.  

Po zemaljskom sudbenom redu kralja Ferdinanda III imalo se kod važnijih parnica sastati tajno vijeće, koje je prosudjivalo temeljitost sudbene odsude; tako je i sada bilo.  Po kraljevskoj se zapovijedi skupiše u stanu glavnog ministra kneza Lobkowicz-a dne 21 aprila ovi tajni savjetnici: knez Dietrichstein dvorski nadmeštar kraljičin, grof Schwarzenberg predsjednik dvorskog vijeća, grof Lambert nadkomornik, grof Martinitz dvorski nadgrof češki, grof Nostic nadkancelar češki, grof Stahrenberg dvorski nadmaršal, Montecuccoli predsjednik dvorskog ratnog vijeća, grof Auersperg zemaljski kapetan kranjski, grof Stahrenberg kraljevski namjesnik u doljnjoj Austriji, grof Souches general i gradski poglavar, grof Zinzendorf dvorski nadmeštar kraljice Eleonore, grof Trautmannsdorff zemaljski kapetan štajerski, barun Hocher Hohengranski dvorski kancelar, grof Sprinzenstein zemaljski maršal doljnjoaustrijski i državni podkancelar grof Königsegg.  

Ni jednog Hrvata ili Magjara nijesu pozvali, već samo njemačku gospodu, u koju su se pouzdavali.  Vijeću je predsjedao knez Lobkowicz kao prvi tajni savjetnik.  Abele i Molitor imali su da izvijeste o istragi i odsudi.  Vijećanje je dugo trajalo, od sedam sati u jutro do jedan i po po podne, te onda od četiri po podne do devet sati na večer.  Vijećnici se razdvojiše u mnijenju, a bilo ih je, koji su držali, da se Frankopanu ima oprostiti siječenje desne ruke.  Tri su savjetnika bila zato, da se Zrinski ne odsudi na smrt, nego na doživotnu tamnicu i da mu se zaplijeni imetak, jer ga je kralj uvjeravao u vlastoručnom pismu o svojoj milosti i što je sina svoga na vjeru u Beč poslao.  Predsjednik Lobkowicz svjetovaše, da se nikakva razlika ne pravi u odsudi.  „Što će reći pošteni svijet, reče, kad dozna, da su glave buntovničke ostale nekažnjene; pravednost i sigurnost careva i države zahtijevaju smrtnu kazan.  Dok je god Zrinski živ, car nije siguran”.  Nato zaključi vijeće, da je parnica, koju je vodio dvorski kancelar Hocher, sasvim zakonita i u redu, te umoli Njegovo Veličanstvo, da potvrdi smrtnu kazan, baš kao što je Ferdinand II odobrio sudbenu odluku protiv čeških buntovnika iza bjelogorske bitke.  

Dne 25 aprila potvrdi kralj Leopold odluku, a po podne istoga dana sastalo se vijeće, da drži pregovore o izvršenju njenom.  Dva savjetnika, jedan od viteškoga roda, a drugi naučenjak, imali su da obznane urotnike o odsudi.  Treći dan iza toga ima se odsuda izvršiti i to na zatvorenom mjestu.  Narod može da gleda smaknuće, jer je to javni čin.  Sudbeni pisar pročitat će odsudu, a gradski će sudac na to prelomiti štapiće.  U Viennaer Neustadtu čuvat će stražu četiri satnije vojnika.  Odsudjenicima je dozvoljeno „samo nabožne govore” držati, a čim bi što počeli o politici, neka im odmah svi bubnji riječ prekinu.  Krvnik ne smije da ih dira; njihove će sluge svući haljine s njih.  

Po želji rodbine i prijatelja može se dozvoliti, da im budu trupla „pošteno” zakopana ili u Hrvatsku prenesena.  Njeg.  Veličanstvo neka na dan smaknuća podje u Laxenburg, te neka vas dan ostane kod kuće; ako bi baš htio da izidje iz kuće, onda neka ga piati tjelesna straža, jer da ima još 40 do 50 ljudi, koji su željni ubiti cara.  Stoga bi dobro bilo, da se urotnici još jednom 0 tom i o sukrivcima ispitaju.  U ponedjeljak dne 27 aprila iza dva sata po podne otputova poštom kraljevski komisar Krsto Abele, a u pet i po poslije podne drugi komisar dr.  Leopold Molitor na privatnoj kočiji put ViennaerNeustadta.  Čim stigoše onamo, odmah potražiše kapucinskog gvardijana i oca Otona, koji su bili ispovjednici obaju uznika, te im javiše, da su velikaši odsudjeni na smrt, ali toga da im još danas ne kažu.  

Fratri se nijesu tome nadali, jer „poznavajući milost austrijske kuće, nijesu ni pomišljali na to”, veli Italijanac Bontempi.  Iza toga su spomenuti kraljevski komisari i oba fratra stali vijećati s gradskim načelnikom Matijom Eyrl von Eyersperg i gradskim sudcem Ivanom Pavlom Pleyers von Pleyern, kako da se izvrši smrtna kazan i kako da se obim velikašima najavi ono, što ih čeka.  U tom se sporazumješe tako, da će sjutra rano kraljevski komisari oba uznika ispitivati još jednom o sukrivcima, a kad ih ostave, onda neka udju fratri k njima, te će ih upitati, što su nova iz Beča dočuli; tom će ih prilikom nagovoriti, da sve prepuste božjoj volji.  Da su odsudjeni na smrt, to će im komisari tek po podne javiti, a odmah iza toga imadu se Petar i Franjo premjestiti u gradsku oružamicu, gdje će se obaviti smaknuće.  Poslije vijeća podje povjerenstvo u gradsku oružarnicu spremiti sve za izvršenje odsude, te ujedno odrediti mjesto, gdje će ih sahraniti.  

Sjutradan dne 28 aprila dodju komisari u osam sati u jutro k Petru, te ga stanu ispitivati o sukrivcima i o tom, što zna o kakvom atentatu na kralja; to je ispitivanje trajalo do podne.  Za toga preslušanja zaplaka Zrinski češće, premda mu nije bila još doglašena kazan i premda nije očekivao toli stroge; to su povjerenici naslućivali po tom, što je Petar točno bilježio njihova pitanja i svoje odgovore.  Iza toga pozvaše komisari Frankopana preda se, te ga stanu isto ispitivati od podne do dva sata po podne.  Kad su svršili, mladi ih je Franjo zamolio, neka bi ga jednom pustili iz zatvora, jer da je jednogodišnjim tamnovanjem jur dosta pretrpio; jadnik nije ni slutio, što će čuti dva sata kasnije.  Medjutim objedovaše nesrećni mu svak, a poslije objeda udje k njemu otac Oto i stane da vrši svoj program; isto je bilo i s Frankopanom, pošto ga ostaviše povjerenici.  

Oko 4 sata poslije podne uputiše se komisari u carski grad, dadoše zatvoriti troja vrata osim bečkih i pripraviše dvije sobe u oružarnici za oba uznika.  Sada bude poslano 50 momaka pod vodstvom kapetana von der Ehr, da čuva stražu pred tamnicom.  U isto doba podjoše komisari najprije do Zrinskoga.  Abele mu najavi smrtnu kazan i naloži, da podje za pomenutim satnikom u gradsku oružarnicu.  Kad je Petar to čuo, strašno problijedi, pa ne rekavši ni riječi, tek slegne ramenima i podje za kapetanom.  Dok su prolazili kroz tamnicu, pratilo ih je 50 vojnika, te izišavši napolje, udjoše u kočiju, gdje im se pridruži gradski sudac Matija Eyrl.  

Od tamnice vozili su se pod pratnjom vojničkom do oružarnice, gdje su Zrinskoga smjestili u pripravljenoj za njega sobici; na cijelom putu Petar ne progovori ni riječi, mrko gledajući preda se.  Iza toga najaviše Frankopanu smrtnu kaznu, našto on zapanjen htjede da progovori, ali mu Abele zabrani i naloži, da podje na odredjeno mjesto.  Franjo nije bio ni u kočiji šutljiv; tužio se, da je vrijeme do smrti prekratko, tako da se ne može ni čestito ispovjediti, niti išta odrediti za svoju ženu.  Nato mu rekoše, da toga ne može, jer da mu je sav imetak pripao kraljevskom tisku, a ako ima što da odredi za dušu, to neka povjeri kraljevskoj milosti.  Četiri je puta Frankopan ponovio svoju molbu po gradskom sudcu, napokon dodju k njemu oko deset i po noću povjerenici Abele i Molitor, da ga čuju.  Franjo im sada oplaka svoju sudbinu, grijehe svoje odbije na mladost, spomene zasluge svoje porodice, koja će eto s njime da izumre, ako ga ne pomiluju.  Napokon ih zamoli za dozvolu, da se smije pismeno obratiti na kraljevsku milost, da mu se barem odgodi dan smrti.  Ali Abele odgovori Frankopanu, da je kralj odsudu izrekao promotrivši zrelo sve prilike i proučivši svu istragu, pa stoga neka se ne nada pomilovanju; konačno mu obeća, da će kralju predati njegovo pismo.  Zrinski takodjer zaželi, da se porazgovori s komisarima; bilo je jur 12 i po noću, kad su došli k njemu.  Petar im tek preporuči svoga komornika Todora, kojemu da nešto duguje za iskazane mu usluge.  Inače ne reče komisarima ni riječi, dapače gvardijan kapucinski reče komisarima, da mu je Zrinski rekao, da je pripravan i sjutra umrijeti.  Iza toga se ispovijedi, pokazavši se veoma mirnim cijelo vrijeme; istodobno se i Frankopan ispovijedao gvardijanu.  Od sada ostalo je oko oba velikaša neprekidno šest kapucina, koji su ih tješili i pripravljali na smrt.  

Drugi dan, 29 aprila, preuze Ivan Podesta, izaslani povjerenik i tajnik za istočne jezike, medju koje se onda i hrvatski brojio, sve spise i stvari osudjenika, a tajni dvorski pisar Valentin Vogten ih popisa i u zapisnik unese.  Medjutim predade Frankopan spomenicu na kralja, koju je prošle noći oko 11 sati napisao, a u kojoj ga zaklinje i moh, da bi ga pomilovao, „jer, veli, neka se obazre Vaše Veličanstvo svojim milostivim očima na moje cvatuće doba, u koje mi je tako rano umrijeti; promotrite, milostivi care, da sam tužan posljednji član one obitelji, koja toliko i toliko godina služi prejasnoj austrijskoj kući, neoskvrnjenom vjernosti i odanosti”.  

Sav dan 29 aprila prodje Zrinskomu i Frankopanu u jednakoj pripravi za vječnost i smrt.  Petar je oko deset sati u jutro slušao misu, te se i pričestio, a iza toga dodjoše k njemu carski komisari, koji su takodjer misi prisustvovah.  Mladi je Frankopan isto tako sproveo podne u molitvi i u slušanju mise, a poslije toga pozove k sebi povjerenike, te im preporuči osobitoj milosti svoga bratića Orfea, komornika Bemardina Veneria i ženu Juliju, na koju će otpraviti pismo; napokon zaželi, da se sastane sa svakom Petrom.  Sve mu je to bilo obećano i dozvoljeno, samo mu glede žene rekoše, da je sada u Mletačkoj, no inače da se mogu i ona i Orfej nadati carskoj milosti.  

Dok su povjerenici otišli po Petra, napisa Franjo tahjansko pismo svojoj ženi Juliji Naro, rodjenoj Talijanki: 

„Predraga i preljubljena Julijo, moja draga! Pošto mi je voljom neba i božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za božije milosrdje oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka.  Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.  Ja ti sa svoje strane praštam od svega srca i sa svom dušom i zaboravljam na svaki povod nesporazumljenja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene.  Opraštam se od svih rodjaka i prijatelja mojih i preporučam ti se za jedne zadušnice za moju dušu.  Nadam se, da će ona za nekoliko sati uživati božanski pogled milošću i pomoću božjom.  Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše, da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ah sam go i siromah.  No zamolio sam Njegovo Veličanstvo, da se napram tebi iskaže veledušnim po svojoj prirodjenoj dobroti i milosti, kao dokaz moje zahvalnosti prema tvojoj vjernosti, pa s toga ni ne sumnjam, da ćeš osjetiti dokaze slavnoga veledušja.  Opraštam se takodjer s Orfej om i molim ga, da mi oprosti, štogod sam mu na žao učinio, te ga zaklinjem ljubavlju, koju mi je vazda iskazivao, da zamoli oproštenje najponiznijom molbom od Njeg.  Veličanstva cara, ako ga je čim god uvrijedio, što bi dalo povoda srdžbi.  Vrata milosti ne će mu biti zatvorena, a može dapače da bude dionikom koje carske blagodati, za što smjerno zamolih Njeg.  Veličanstvo.  Neka mi ne zamjeri, što mu ne ostavljam nikakove uspomene, jer nemam ništa njega dostojna.  Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom biti ću ti najvjerniji posrednik kod Boga.  Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubij enij i i na vjerniji muž Franjo Frankopan.  U Viennaer Neustadtu 29 aprila 1671 P.  S.  Ako bi sluga Bernardin došao k tebi, preporučam ti ga, moja draga Julijo, za ljubav moju i za vjernost, kojom mi je služio.”

Medjutim upita Petar carske povjerenike, e da li još ima nade na milost; kad mu ovi rekoše, da je nema, odgovori Zrinski, da će rado umrijeti, no samo da bi mu bar zadnje želje ispunili.  U to ime predade im dvije cedulje, na kojima je sve zabilježio; na jednoj zapisa ono, što želi, da mu se učini za spas njegove duše, a na drugoj ostavlja svomu binu Ivanu Antunu jednu kuburu i srebren buzdovan.  Oba predmeta bila su od velike vrijednosti i znamenitosti; kubura bijaše nekad svojina velikoga sultana Sulejmana, kašnje poljskog kralja Stjepana Bathoryja, a ovaj je pokloni Petru radi osobitog junaštva; buzdovan oteo je Petrov djed Juraj u boju jednom turskom paši, te se čuvao u Zrinskoj porodici kao amanet.  Jesu li povjerenici ispunili Petrovu želju, ne zna se, no to stoji, da su se još nedavno obje rijetkosti čuvale u bečkoj ambrazerskoj zbirci.  Kad su povjerenici primili cedulje, rekoše, da Petar ne može da raspolaže ničim, jer da mu je sav imetak zaplijenjen.  Čuvši ovo, upita Zrinski, na kaki će se način obaviti smrtna kazan, na što mu povjerenici odgovoriše.  Petar na to tek zamoli, da bi mu se oprostilo siječenje desne ruke, preporuči im sina Ivana Antuna, ženu Katarinu i kćer Zoru Veroniku, te zamoli, da bi mu dali priliku, da se oprosti sa svojim svakom.  Iza kratkog dogovora javiše povjerenici Petru, da mu dozvoljavaju oprost i sastanak s knezom Frankopanom, ali uz taj uvjet, da se oproste u nazočnosti njihovoj i kapetana Ehra, te da razgovaraju njemački.  Tako se i zbude.  Frankopan došao je u Petrovu sobu, te mu prvi reče, da je došao k njemu, da ga prije smrti još jednom vidi i da ga zamoli za oproštenje za sve ono, što je protiv njega zgriješio i da mu se zahvali, što ga je od mladosti naučio ne plašiti se smrti; nada se, da će mu kao učitelj i svak dobrim primjerom to pokazati; on bi rado umro, kad bi time mogao spasti život Zrinskoga.  „S Bogom, reče, nadam se, da ćemo se sutra zagrliti na drugom svijetu i to većom utjehom i mirom nego li ovdje.“ 

Zrinski je s manje kićenosti, ali više mira zahvaljivao Frankopanu, što je k njemu došao.  On se ne boji smrti, reče; često joj je u bojevima gledao u oči, davno je pozna, no boli ga, što i on, Frankopan, mora umrijeti.  Oprašta mu sve, što be zgodilo od njihova rastanka, a neka i on njemu oprosti.  Potom se zagrliše i izljubiše uzevši posljednji s Bogom.  „Dakle samo junački, reče Frankopan, sutra u to doba grlit ćemo se na drugom svijetu", te se vrati u svoju sobu.  To je bio prvi sastanak njihov otkad su ih u Beču zatvorili, ali i posljednji.  

Tako prodje dan 29 aprila do pod veće.  Izmirivšrse Petar s Bogom i sa svojim šurjakom, sjedne za stol i napiše svojoj nesrećnoj ženi Katarini oprostno pismo.  Kao ban hrvatski i pisac hrvatski on je svojoj ženi banici i spisateljici hrvatski pisao.  Evo toga pisma: 

„Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga inoga pisma, niti burkati.  Polag božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.  Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli.  Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi.  Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo.  Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju božju ostavil." 

Napokon svanu kobni dan 30 aprila.  Još rano u jutro zatvoriše sva gradska vrata, a oboružani gradjani skupljahu se pod četiri zastave na trgu gradskom.  Zrinski i Frankopan slušahu rano u jutro oko šest sati misu i ostaše u molitvi do osam sati.  Za molitve pade Petar jednom u nesvijest sa silne slabosti, jer nije uzeo već tri dana hrane; no doskora se opet osvijesti.  Medjutim priredjivahu carski povjerenici sve, što treba za smaknuće u oružarnici, te onda podjoše do Petra.  Ovaj im uruči pismo na ženu Katarinu, moleći ih, da joj ga predadu.  Potom dodje u sobu vladin izaslanik Gjuro Domhofer, te proglasi, da je Zrinski i njegovo potomstvo brisano iz plemićke listine, jer ga inače ne bi smjeli dovesti na stratište.  Petar i ovu gorku mimo posluša, te jedino umoli milost za svoga nedužnoga sina.  Isto bi na to javljeno i Franji.  Oko devet sati uputiše se povjerenici na stratište pripravljeno u prvom dvorištu oružane, da budu nazočni kod smaknuća.  Za njih je bila pripravljena posebna klupa prekrita dragocjenim turskim sagovima.  Kad je sve bilo pripravljeno, onda uvedoše Petra, i to ovim redom: najprije idjahu oba carska povjerenika, onda četiri strijelca, iza njih Zrinjski sa svojim ispovjednikom, konačno kapetan von der Ehr na čelu svoje satnije.  Kad je Petar stupio na stratište, progovori na kratko gradski sudac Pleyer, cnda pročita bilježnik kaznenog suda Maximilian Hange osudu.  

Razlozi, koji se navadjaju, jesu ovi: Da je Zrinjski naumio otcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, te se ovim kraljevinama nametnuti kao slobodan i nezavisan vladar i svoj rod učiniti nasljednim.  Da to postigne, tražio je u inozemstvu pomoći, naročito u Turskoj, te onda nakanio udariti na nasljedne kraljevine i zemlje njegovog carskog veličanstva.  Osuda ovako svršava: „Zrinski je lišen sviju časti, povlastica i dostojanstva, oduzima mu se sav imetak, spomen mu se briše sa svijeta, a njegova se ličnost napokon predaje krvniku, koji mu imade odsjeći desnicu i odrubiti glavu.  Ovo budi njemu za zasluženu kazan, a jednakim na užas i grozotu.” Za čitanja osude Zrinski moljaše Boga držeći raspelo u ruci, a pošto je pročitana, gradski sudac prelomi štap i baci ga iz hodnika na dvor; onda upita Petar, nije li stiglo kakvo pomilovanje, na što mu odgovori gradski sudac, da će pitati povjerenike.  Abele doista pošalje po gradskom bilježniku Mihajlu Steckeru carsko pismo, datirano u Laxenburgu od 29 aprila, kojim car Leopold oprašta siječenje desnice obim osudjenicima.  Čuvši to Petar, nakloni se gradskom sucu u znak zahvalnosti.  

Sada zatvoriše vrata i od drugog dvorišta, te dovedoše Petra na stratište do uzvišenog mjesta, koje je bilo crnim suknom prekrito; kad je Petar opazio, kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: „Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja." Stupiv Zrinski na crno podnožje, sam si skine gornju haljinu, te je predade svomu komorniku Todoru; isto tako sam sebi razgali donju odjeću i izvadi zlatom vezeni rubac za oči, koji mu sveza komornik.  Dignuvši podulju kosu i ne rekavši ni riječi spusti se na koljena i prignu glavu.  Kad je ura odbila deveti sat, zamahne krvnik, dok Petar progovori: „U tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!“.  Udarac pade na vrat, ali ne odrubi glave, nego tek drugi put.  Četvorica ljudi odnesoše truplo na stranu i pokriše ga crnim suknom.  Nato reče otac gvardijan, neka bi se svi pomolili za pokojnikovu dušu, što svikolici učiniše.  

Iza toga predjoše povjerenici u drugo dvorište; sada uvedoše Franju istim redom, kao što su Petra.  Osuda je naglasila, da je Franjo sukrivac u uroti, a osobito da je važno njegovo pismo od 9 marta 1670 na kapetana Čolnića, jer da je u njemu izrazio mržnju proti caru, vojsci i njemačkom narodu.  Za čitanja osude Frankapan se glasno moljaše Bogu i češće je poljubio krst; doveden u dvorište do stratišta opet je do dvadeset minuta glasno na latinskom jeziku molio.  Iza toga sam skine odijelo i predade ga sluzi Bernardinu, razgali sam sebi vrat i dade po slugi zavezati oči.  Uskliknuvši: „Isuse i Marijo!" primi udarac, ali još nesrećnije od svoga svaka, jer ga krvnik zahvati po desnom ramenu i baci glavom na tle.  Frankopan htjede da ustane, no u tom ga zapriječi drugi udarac, koji mu odrubi glavu.  Puk ne mogaše već gledati toliko mučenja, pa se uzbuni; odmah iza smaknuća bi krvnik zatvoren.  

Tjelesa obaju hrvatskih velmoža smjestiše u lijesove, prekrivene crnim suknom, te onda po osam ljudi nosilo ih je u crkvu, da ih sahrane.  Na samom stratištu i pogrebu bilo je više hiljada ljudi nazočno.  

Oba poginuše u najljepšoj dobi: Petar u pedesetoj godini, potpuni muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od trideset godina, pun zanosa vatre i ushita, više pjesnik nego li vojskovodja, nježan i osjetljiv, dok mu je svak bio hrabar, podnošljiv i mukotrpan.  Petar bio je oduševljen Hrvat u misli i u radu.  Samostalnost njegove domovine i naroda bijaše mu glavno načelo i težnja.  

Koliko se Evropa zanimala za sudbinu obih velikaša, toliko je i žalila njihovu kob, kad se pročuo tragični konac od 30 aprila.  Lijepo piše mletački poslanik svojoj vladi, kad joj javlja smrt Zrinskoga i Frankopana: „Ovo je nesrećni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šestnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica." 

Isti dan izgubio je glavu u Beču i grof Franjo Nádasdy.  Znamo, da se državni sudac još koncem 1669 izmirio s dvorom, te od onda živio u miru i daleko od svake političke spletke.  No to nije bilo dosta krvnom dušmaninu njegovom grofu Ivanu Rottalu, jer taj je jednako snovao, kako da ga konačno upropasti, što mu je i uspjelo.  

Kad je Rottal pošao u Levoču u sjevernu Ugarsku kao predsjednik povjerenstva za istraživanje „interesata", odmah pokuša, da u urotu uplete Nádasdyja, nastojeći, da iz iskaza uhvaćenika sabere nove podatke za njegovu krivnju.  Lako ih je dobio, čim su okrivljenici naslutili njegovu svrhu.  Osobito mu je kod toga pomagao Franjo Nagv nadajući se time spasti samoga sebe.  Skupivši tako raznih podataka o krivnji Nádasdyjevoj, Rottal se 22 augusta 1670 obrati na Lobkowicz-a s molbom, da dade državnoga sudca zatvoriti, a ujedno zatraži, da se sudište iz udaljene Levoče premjesti u bližnji Požun.  Vrhovni carski ministar odazove se obim željama grofovim: rano u jutro dne 3 septembra opkoli vojska dvor Pottendorf, uhvati državnoga sudca još u krevetu i otme mu sve, do čega je samo došla; bilo je vojnika, koji su ostavili dvor s plijenom vrijednim do 15.000 for.  

Grofa Nádasdyja otpremiše u Beč, s mjesta staviše pod strogu pasku, a golema imanja zaplijeniše.  Koncem novembra još mu zatvor pooštri še, što ga je nemilo uvrijedilo.  Istragu vodio je protiv njega takodjer Hocher; grof se na nj često obraćao svojim pismima, dok mu sudac istražitelj okrutno ne stavi do znanja, da mu više ne dosadjuje.  Konačno dojavljena je Nádasdyju smrtna odsuda 28 aprila 1671 Još prije toga preslušao ga je Hocher o sukrivcima, a onda dao prenijeti iz dosadan je tamnice u gradsku vijećnicu, gdje je u dvorani bilo postavljeno stratište.  

U devet sati u jutro 30 aprila bi pogubljen.  Iza njega nije ostala udovica, koju bi mogli uništiti, već mnogobrojna djeca, kojim su dali po 15.000 for.  svakomu, ali im je inače sav očev imetak zaplijenjen.  Iza podulje istrage pogubljen je 1 decembra 1671 i grof Erazmo Tattenbach.  Njegova se parnica samo zato tako dugo otezala, jer je bradenburški knez izbornik takodjer naglašavao svoje pravo na njegov imetak.  Pa tako sve dok nijesu baštinu njegovu bečki i berlinski kabineti podijelili, nije se diralo u nj.  Mnogo je bolje prošao knez Franjo Rákóczy.  Za nj se zauzela uplivna mu mati Sofija Bathorv i njeni jezoviti, pa tako oteše zeta Petra Zrinskoga pandžama Hocherovim.  Sofija Bathory osim što je mnoge „pozlatila", morala je pristati na to, da je u sve svoje gradove osim Munkača primila njemačku posadu, a morala je još fisku platiti odštetu od 400.000 for.  i to polovicu u gotovom novcu, a polovicu u prirodninama i imanjima.  Na taj je dakle način Rákóczy izbjegao uapšenju i stratištu (21 febr.  1671).  

I udovica palatinova Marija Szechy nije tako lako prošla.  Iz Muránya dovedoše je pred požunsko sudište (13 febr.  1671), koje je nije odsudilo na smrt, ali joj je zaplijenilo sav imetak i zatvorilo u Beču.  Tek na jesen 1676 pustiše ju na slobodu k rodjacima u Kiseg, gdje je 18 jula 1679 umrla.  

Od banovih glavnih drugova spasio je život Franjo Bukovački, i to tako da je ostao u Turskoj živeći ovdje u velikoj bijedi, jer se nikako nije htio poturčiti.  Godine 1673 spominje se u Drenopolju, a zna se i to, da ga je austrijska vlada jednako zvala da dodje natrag, ali joj se nije odazvao.  

Mnogo gore prošao je episkop Gavro Miakić.  On bude 5 decembra 1670 skinut s časti i uapšen kao banov sukrivac.  Zatvoriše ga u Sleskoj u tvrdjavi Glatz, gdje je skoro potom umro.  Razloge krivnje njegove iz dosada poznatih spisa ne vidimo.  

Najbolje su prošli kapetani Zrinskovi Gašpar Čolnić, Fran Berislavić, Ivan Kamenjan, Stjepan Gereci, Vladislav Črnković, Juraj Gotal, Juraj Malenić, Stjepan Ivanović i Franjo Frankulin, koji biše svi pomilovani, dok je fra Bargigli nestao netragom.  Kaka je sudbina zadesila Katarinu Zrinsku i njezinu djecu, pokazat će nam slijedeći članak.