Biography: Petar grof Zrinski
Petar Zrinski
Biography from
"Arkiv za povijest nicu jugoslovensko", IX.
https://www.digitale-
https://books.google.com/books?id=NIwAAAAAcAAJ&pg=211
Petar grof Zrinski.
Zrinius Illyrici splendescit gemma decoris,
Quae primi, superans, arma tulere viri.
Christophorus Kalmandi.
Illyrico genitore satus, quoque clarus avorum,
Stemmate, Bellantum summus stimulator avernum
Nec ventos, nec acerba Poli molimina saevi
Zrinius extimuit.
Jo. Fr. Lib. Baro Chikulini.
O Petru Zrinskomu dala bi se napisati čitava knjiga, jer malo s kojim od Hrvatah bješe tako tiesno skopčana sudba države i naroda, kako s ovim nesretnim rodoljubom. Nu mi želimo samo na kratko prosboriti o njem, pošto smo obširnije govorili o njegovoj supruzi, te ćemo priobćiti samo onoliko iz njegova života, koliko uprav našemu predmetu pripada, i koliko je neobhodno potrebito, da se čitatelji upoznadu s glavnimi crtami njegova života.
Petar bijaše sin Jurjev, a prauunuk Nikole Sigetskoga. Rodio se dne 6. lipnja 1621 u Verbovcu, imanju križevačke županije, i to u drvenom dvorcu pod vrati Kastela vrbovačkoga'. Njegov otac Juraj, sin Jurjev, vekovečni knez od Zrinja, cesarove svetlosti tolnačnik i komornik, slovenskoga i hrvatskoga orsaga ban, Čakovoga turna slobodan gospodin i krajine legradske kapetan«, kako se sám u listinah pisà, bijaše godine 1625, bečkoga dvora i kraljevu srdžbu na se navuko, o čem pisà Juraj dne 1. lipnja g. 1625 tadašnjemu biskupu zagrebačkomu Petru Domitroviću, primjetivši, da će biti na oprezu. Još iste godine položi on čast bansku natrag u kraljeve ruke, nu ovaj, na prošnju SS. i RR. hrvatskih, nehtede ga riešiti ove časti. Ali malo zatim bude ban Juraj pozvan u vojsku Vallenšteinovu; za banove namjestnike imenovà kralj Ferdinando dne 20 svibnja 1626 grofa Žigmunda Erdöda, kapetana zemaljskoga i prabilježnika Stjepana Patačića. Ban Juraj Zrinski otide u vojsku mjeseca travnja čil i zdrav, ali po svjedočanstvu suvremenikah, Peteva Grgura i Ratkaja, bude kod Vallenšteinova stola otrovanom rotkvom počašćen, te umre od otrova u Požunu dne 18. prosinca 1626, navršiv jedva dvadeset i devetu god. Njegovo tielo odvezeno bi kasnije u Čakovac, te je dne 4. rujna 1627 uz veoma svećani sprovod zakopano u porodičnu raku svetojelenskoga monastira.
Njegova dva sina Nikola, star šest, a Petar pet godinah, premda jim je majka Katarina Sećijeva jošte živila, dobiše četiri skrbnika: Stjepana Senjeja biskupa vackoga, Petra Domitrovića, biskupa zagrebačkoga, Stjepana Patačića prabilježnika, i Tomu Mikulića Brokunovečkoga. Uz ove još i petoga Franju Baćana, kao glavnoga upravitelja svih njihovih imanjah. Kako se je za ovu sirotčad skrbilo, može se viditi od tuda, što je Baćani jur g. 1628 za svoj trud od skrbnikah dobio na dar Zrinsko imanje Rakovec s kaštelom, i što je isti Baćani jur za sprovod njihova otca, pokraj tolikoga velikoga imetka, morao posuditi od Martina Sandrića, kapetana u Vinodolu, dvie stotine srebrnih talirah i četiri stotine ugarskih srebrnih dukatah, za koje novce založene su mu njeke zemlje kod Ribnika, zajedno s kmetovi. Oba brata odgojivana su u mladosti ponajprije od Ježuitah. God. 1635 bijahu oba po kardinalu Pazmanu, na zapovjed cara Ferdinanda II poslana na nauke u Italiju, kasnije podaše se naukom vojničkim, a naš Petar napredovà osobitom revnoštju u nauku topničtva i vatrometah, te je jur kao mladić sa svojimi vatrometi predgradje turske Kaniže u prah i pepeo obratio. Kolike je tjelesne snage bio, pokazuje najbolje znameniti čin, što ga je kod Požuna u lovu na veprove pred očima kralja Ferdinanda II. počinio, kad je, napadnuvši razjarenoga vepra, svojim mačem čitavu mu glavu razkolio. Sedamnaest godinah star, postane Petar g. 1638 komornikom, a zajedno se je pisao nasliednim legradskim kapetanom, te se dvie godine kasnije oženi sa Anom Katarinom Frankapanovom, o kojoj govorismo gore. U ovo doba poče Petar u novoj vojničkoj krajini jur
1
vojevati proti Niemcem. God. 1642 osvoji s Nikolom Frankapanom njeka miesta, što bješe posjeli njemački vojnici, te pobaca carske orlove; na što ga Ferdinando III. sa dva dekreta od 22. kolovoza i 10. prosinca 1642 krivcem veleizdaje proglasi. (Hofkriegsraths-Acten). Nu jur u dvadeset i šestoj godini bio je kraljevski kapetan i dvih hrvatskih pukovnijah zapovjednik, dočim je njegov brat iste godine 1647, dakle u dvadeset i sedmoj godini, imenovan banom hrvatskim. Godine 1648 povede Petar Zrinski znatnu četu Hrvatah u pomoć caru Ferdinandu proti Švedom i sjedinjenim protestantom. U njegovoj vojsci bijahu kao kapetani Juraj Frankapan Trsački, sin Vuka i brat Petrove žene Katarine; Juraj Ratkaj, poviestnik hrvatski; Toma Esterhazi, Damjan Požežanin, Stjep. Bogdanić i Kristo Lamberger. Predstavivši se sa svojom četom u Plznu svomu kralju, probudila je četa hrvatska najveću pozornost čitave carske vojske, tako radi liepote, nošnje i oružja, koliko radi junačkoga ponašanja. Vojujući s ostalom vojskom hrvatskom pod Isolanom i Vertom, proslavi se višekrat u bojevih. Vrativ se doskora u Hrvatsku, nastavi Petar svoja četovanja proti Turkom, pobjedi g. 1649 kod Slunja u junačkom okršaju Turke, izkazà se sa svojim junačtvom sad kod Legrada i Kaniže, sad na južnoj hrvatskoj granici, te bješe radi. zabranjenih četovanjah i radi pomoćne vojske, što ju je kupio za Mletke proti Turkom god. 1652, od gradačkoga vojenoga vieća, kao veliki kapetan, za njeko vrieme svoje časti lišen, koju mu ipak doskora vratiše, trebajući njegovu mišicu i njegovo slavno ime. Uzeše mu takodjer za zlo što je godine 1650 bez dozvole otišao na hodočastje u Loretto. Pozvan u Gradac na odgovor, pusti se u dogovaranja s Mletčani i otide u Beč (1652) na opravdanje, a g. 1653 htede po moru u Kandiju i Kretu, što mu nebješe dozvoljeno, pošto se saznalo, da je s Mletčani tajno se u Mletcih dogovarao, i njim brodove i drva iz svojih šumah obreko. God. 1654 ratovà po moru u Dalmaciji i zarobi na moru, 100 miljah izpod Zadra (valjda kod Kotora) tursku jednu brigantinu, koju je predao zadarskomu zapovjedniku, a od Kotoranah radi toga za nagradu dobio dragocienu sablju. Radi toga četovanja bješe pozvan opet u Gradac na odgovor, ali on se izpriča, da nemože doći, jer da mora voditi jednu četu u Slunj proti Turkom; na što ga po drugi put iste god. 1654 u kolovozu lišiše
1
časti. Isto tako zabraniše mu da neima dopisivati s Turci; nu on otide na to s Franjom Berislavićem u Mletke, i poče se dogovarati s nova s Mletčani. Petar bijaše tada lahkih konjanikah general, a karlovačkih konjanikah, kao i slunjske, velomiričke i jamničke tvrdje, isto tako starih Uskokah, veliki kapetan. Uzprkos tomu, što ga lišiše častih, proslavi se on opet u srpnju 1655 uz generala Auersberga i potuče Turke (7000 njih) kod Visibabe, načinivši veliki plien. Uslied toga postade g. 1657 senjskim i svega primorja velikim kapetanom, premda su ga g. 1656 na tužbu Niemacah i opet u Gradac na odgovor pozivali, čemu bijaše posliedica, da je njemački vrhovni general Auersberg pod iztragu pao, a carskim povjerenikom grof Tattenbach, otac nesretnoga Erazma, u Hrvatskoj imenovan. Nu pošto se proti rečenomu generalu nije postupalo po pravici, odreče se Zrinski g. 1657 u Prosincu sám svoje vojničke časti, i dodje g. 1658 u Gradac, odkuda ga opet poslaše u Hrvatsku, jer su Turci s nova počeli navaljivati preko granice, te potuče u mjesecu studenu kod Berloga i Perušića Turke. Isto tako potuče ih g. 1659 kod Senja i posjeti iste godine Beč, kamo se Niemci neprestano tužiše, da Zrinski i Frankapani njihove zapovjedi neslušaju. Negledeć na over tužbe i uvriede, pozdravi Petar g. 1660 putujućega po svom carstvu cara Leopolda na osobiti način. Pošto bješe jur u Ljubljanu otišla pred cara iz Karlovca jedna četa od 600 hrvatskih plemićah, bogato odievenih i risovom kožom uresenih, pred kojimi je na neosedlanom konju mladić od dvadeset godinah stojeći, umjetno se kretao i plesao, i to uz skladno sviranje sviralah i bubanjah; dočeka Petar u Trstu osobno svoga kralja, i kad ovaj prispije u Djevin grad, da se tamo odmori, dodje Petar, obučen kao kapetan morski, na svom bogato urešenom brodu sa 60 svojih plemićah pretvorenih u voźce, da poveze cara u Trst. Car Leopoldo, vidivši ovaj toli ugledan brodić, premda i Trstjani po njega krasnu brigantinu poslali bješe, odabra ipak brodić Zrinskoga, a ovaj staviv se na krmu, dovede u najvećem slavju cara u Trst, na što njetko sliedeće distike načini:
Quilibet Augusti navarchus ducere remos
Nescit, ac in proprios Numina ferre lares.
Aut maris ipse Deus velocia carbasa tendet,
Aut Comes iste Jovi vela beata ciet.
Nu jur sliedeće godine uvriediše Petra opet Niemci, čim su mu pod vrhovnim zapovjedničtvom Auerspergovim, proti volji oteli važnu kapetaniju senjsku, podavši mu kapetaniju ogulinsku, s naslovom primorske pokrajine generala. Iste godine 1661 razori Petar tursku tvrdju Kulu u Lici i grad Ostrovac. G. 1662 ode na ugarski sabor, i posieti kasnije Mletke, na što ga opet Niemci tužiše, a Zrinski se pismeno g. 1663 obrani, te iste god. slavnu pobjedu nad Turci kod novoga Zrinja, a zatim kod Jurjevih stienah i Drenova Klanjca održà. Tu uhvati i brata Čengić-paše Sokolovića, radi kojega je kasnije s generalom Auerspergom imao prepirakah. Ljuta je imao takodjer okapanja s Niemci, što je višeputah pošiljao pomoći svomu bratu u Medjumurje proti Turkom; našto Niemci nikada privoljeti nehtedoše. U mjesecu studenu 1664 dobi strašnu viest o smrti svoga brata Nikole, i javi ju u Beč s molbom za dozvolu, da smije otići u Čakovac. U isto doba odlikovan bi od pape častnim nazivom „Branitelja Evandjelja", a od svojih zemljakah izabran bi vodjom one vojske, što je imala pod Petrom Patačićem, podkapetanom zemaljskim, braniti Medjumurje proti turskim Tatarom, koji su se spremali iz Kaniže na Hrvatsku.
Iza rečene strahovite smrti svoga brata Nikole bana, kojega dne 18. studena 1664 u lovu divji vepar razderà, imenovan bi Petar god. 1665 u mjesecu siečnju banom hrvatskim, i namješten bi kao takov dne 6. studena 1666, a njegov sin Ivan Antun, imenovan bi kapetanom ogulinskim, premda bijaše još diete.
Koliko je god prije u turskom i švedskom ratu počinio osobnih junačtvah, toliko je sada kao vodja svoga naroda svakom prigodom pokazao, koliko ima u njega oštra uma, ne samo za ratne, nego i za sve državne poslove. Ali pokraj svih tih poslovah, sliedeć primjer svoga brata Nikole, posveti se osobitom ljubavi književnosti, i to izključivo svojoj narodnoj, hrvatskoj knjizi, dočim je njegov brat, kako ćemo kasnije viditi, gojio izključivo magjarsku knjigu. Koliko su oba ova brata brinula se za književnost i umjetnost, svjedoče nam krasne i bogate zbirke knjigah i umotvorinah, što su jih čuvali u Čakovcu, Kraljevici, Ozlju i u drugih svojih gradovih, pokazuju nam napokon njihova trudoljubiva duševna djela, što su jih iza sebe ostavili.
Pa ipak je ovu braću njeki nesretni udes pratio od djetinstva sve do groba. Vriedni naš domaći pisac reda sv. Pavla Josip Bedeković veli: da je tomu njihovomu i njihove djetce udesu kriv bio njihov djed Juraj, što je zabacio vjeru rimsku i poprimio novu protestantsku. Nu mi tražimo najveći povod nesreće obitelji Zrinske, što su imali veliko blago, velika imanja u sadašnjoj civilnoj i vojničkoj Hrvatskoj, a k tomu još veće ime. Ovo je krstilo puteve mnogim privatnim ljudem, koji hlepiše za tim blagom, i za timi imanji, a ljude vladajućim kormilom u ruci, priečila je jedina porodica Zrinska i Frankapanska, da polovicu Hrvatske već od davna pod svoje samosilne nokte dobili nisu.
Petar Zrinski bješe, kako vidismo, jur prije nego postade banom, kao i kasnije, često putah od njemačkih generalah u krajini, kao od Auersperga, Herbersteina, od gradskoga vojnoga vieća u Beču, itd. ljuto uvriedjen. Banska čast padaše sve to na manje, osobito u Krajini. Prava zemlje gaziše se nogami. Niemci preoteše svuda mah. To sve nemogaše on podnositi hladnokrvno. Stojeći u tiesnu savezu s ugarskimi velmožami, osobito od onoga vremena, odkad je krasnu svoju kćerku g. 1666 udao za Franju Rakotzia1, vodju kasnijih buntovnikah ugarskih, podžigavahu mnogi prijatelji ugarske i hrvatske nezavisnosti u njem sve to veću ogorčenost i nezadovoljstvo, dok se napokon u savezu sa svojim šurjakom Franjom Krstom Frankapanom, sa štajerskim upraviteljem i strastnim prijateljem Katarine Zrinske Erazmom Tattenbahom, kao i s ugarskim palatinom Vešelenjem i dvorskim sudcem Nadaždom u otvorenu urotu upusti, i kroz svoje kapetane Franju Bukovačkoga, Franju Berislavića i Boltižara Pogledića od Turčina pomoć potraži (1669.). Medjutim podigli su se u istoj njegovoj domovini stari neprijatelji porodice Zrinske proti njemu. Nikola Erdödy, koj već odavna za njegovom častju i za imanji vrebaše, otide u Beč, i odkrije urotu; njemački generali, kapetani Oršić, Delisimunović, Baćani Mih., Rebrović, Vojnović Ivan, J. Josip Herberstein i udova Nikole Zrinskoga Maria Sofija Löblova pomagahu što izdajstvom, što mačem Erdödu. Tattenbacha izda sluga mu Josip Riebl u Štajerskoj. Nadaždi bi doskora uhvaćen u svom krasnom gradu Pottendorfu. Od Turakah nedodje pomoć, a u Hrvatskoj nebijaše ništa pravo organizirano za ustanak; dočim iz Kranjske i Štajerske, kao iz karlovačke i varaždinske krajine, vojska udari na malene čete Zrinskoga i Frankapana, otme tvrdi grad Brod na juriš, osvoji Zagreb, Pokupsko,
1 Dne 6. studena 1666 dobi iz Gradca njemački general dozvolu, da može dati 60 konjanikah na svadbu Zrinskove kćeri. (HofkriegsrathsAkten).
Berkiševinu, Sredičko i sve Posavje i Pokupje, te dobi po predaji grad Čakovac, kamo se bijahu donekle zatvorili sa 2000 ljudih ban Petar i Frankapan Videći oni da se u svoju vojsku uzdati nemogu, pobjegoše u noći u Ugarsku, gdje ih na putu u svom gradu Kobersdorfu kao goste izdade magjarski grof Kery, premda Zrinski i Frankapan sami odoše u Beč, kako vidismo u životu Ane Katarine Frankapanke, iza kako Zrinski po biskupu Borkoviću i patru Forštalu iz Beča dobi poštenu rieč, da mu se neće ništa zgoditi, ako se dobrovoljno stavi pred cara i svoga sina za taoca pošalje. Nu negledeći na to, bude carskim patentom od 30. ožujka 1670 ban Petar lišen svih svojih častih i dobarah, a pomilovanje obećano onim ustašam, koji se uzpokore1. Grad Čakovec, gdje ležaše bolestna nesretna žena banova Katarina Frankapanka, zauzme general Spankau, zarobi tu Zrinskove kapetane Franju Berislavića, Baltazara Pogledića, Cinderia i Ivanovića, a carski povjerenici komore gradačke porobiše i izplieniše sav grad, kao što su sve ostale gradove i dvorove Zrinsko-Frankapanske izplienili kojekakovi njemački i hrvatski komisari, á ponajviše Herberstein, Nikola Erdödi, Ernesto i Žigmundo Paradeiseri, Petar Prašinski, itd. Nu veliki dio blaga i dragocienosti otide u bečko-carske riznice i zbirke. U tamnici zatvoren, napisà Zrinski za cara Leopolda, na latinskom jeziku, dugačko svoje opravdanje, u kojem htede svoju nevinost dokazati, pozivajući se ujedno na carsku dobivenu rieč, na obećanja Lobkovićeva, i na velike zasluge svojih djedovah, svoga brata i svojih vlastitih, učinjenih za dinastiju i za krštjanstvo. Ali sve bijaše zahman.
Jednu godinu i jedan mjesec zatim, kako bješe ban Petar cars. patentom lišen svojih častih i dobarah, t. j. dne 30. travnja 1671 o devetoj uri u jutro, bude on i njegov šurjak Franjo Krsto Frankapan Trsački, po njemačkom, za Hrvate i Ugre nezakonitom sudu, u Neustadtskoj oružnici smrtju kažnjen, i nakon višekratnih po krvniku učinjenih krivih udaracah, glave obojici od tiela mačem u pravom smislu odrubljene. Trupla jim baciše u jednu jamu na
Uslied toga pokoriše se Fraujo Berislavić, Gašpar Čolnić, Vladislav Černkoci, Juraj Gotal, Stjepan Gereci, Juraj Malenić, Baltazar Pogledić i Ivan Kamenjan, te bješe pomilovani.
2 Ovo svjedoči suvremeni zagr. kanonik Toma Augustić, bivši tad u Beču. (MSC.)
grobju sv. Mihalja, i pribiše nad grobom na zid kapele sv. Mihalja malu pločicu sa sliedećim napisom1:
Hoc in Tumulo iacent Comes Petrus Zriny Banus Croatiae et Marchio Franciscus Frangepan ultimus Familiae, qui quia caecus caecum duxit, ambo in hanc foveam ceciderunt.
Discite mortales et casu discite nostro :
Observare fidem Regibus atque Deo.
Anno Domini MDCLXXI, die 30. Aprilis hora nona. Ambitionis meta est tumba. Posliednja radnja Petra Zrinskoga u oči grózne svoje smrti, bijaše hrvatsko pismo pisano svojoj ženi Katarini.
Još nam je radi karakteristike onoga vremena priobćiti u izvadku tri pisma, što jih car Leopoldo I. pisa na talijanskom jeziku grofu Humbrehtu Ivanu Černinu od Hudenicah o našem Zrinskom i Frankapanu.
1
» Dne 15. travnja 1670.
Caro Conte. E' pur troppo vero che Satanas aut Ottomanus intravit in Petrum et eius socium, al qual un bel humore per Frange pane, chia frange fede, e pero ancora vero che ambi dicono con il medesimo Giuda: peccavi tradere sanguinem etc. onde ricorrono a chiedere da perdono, peró est (res) magna, chi si puo fidare da questa marmaglia, io faró le parti mie, et lascio far le sue, chiedendol' mi assista in tutto. Io mi trovo bene et tutti li miei. Vorrei scrivervi d'avvantaggio, peró il tempo mi manca et debbo andare a cena che importa più. Leopoldo".
"Dne 23. travnja 1670.
Il Zrin et Frangepane giá stanno in gabbia et cominciano a cantare; perro il Raccoci nel Ungaria superiore ha cominciato nuovi imbrogli; lascio peró marchiare li miei Reggimenti, et spero che con questo presto si ridura tutto ad una buona quiete. Leopoldo".
"Dne 29. tranja 1671 u oči smrti Zrinskoga i Frankapana.
Mal se la passano li tre signori Zrin, Frangepan e Nadasti, dovendo di mani patire quello che la giustitia vindicativa, contra mia voglia, ma per obligo del mio offitio, gli dettó. Nadasti
Ova ploča pribijena je sada na vanjskom zidu župne crkve. 2 Gledaj arkiv VIII. p. 227.
e Zrin sono patientissimi, peró quel Kroato Romanizato (Frangepan) muore di pessima voglia, et quasi stá per perder l'anima col corpo. Iddio assista a tutti tre et gli doni il cielo. Non voglio trattenermi di questa materia tragica, che giá si sapra poi in publico. Leopoldo".
Da imamo ovdje miesta i vremena pisati poviest bune Zrinsko-Frankapanske, morali bi odkriti nedozrelost mislih, koje su potaknule i vodile tu bunu; morali bi dokazi potvrditi slabost vodjah, pokraj neodvažnosti i mlitavosti naroda; morali bi opisati skrajnu pokvarenost i strastvenost mnogih sunarodnjakah, koji su izdavali Niemcem svoje zemljake i u prilog radili njemačkomu narodu, a na korist proti svomu pravu narinutim zapovjednikom Krajine, radi kojih vodile su se najveće tužbe, jer po njih bješe ljuto uvredjena čast i dostojanstvo hrvatskoga bana, koj u civilnoj Hrvatskoj bijaše bez svake sile, pošto ju je uništavala velika sila oboružane Krajine, stojeće pod zapovjedju njemačkom. Ali budući da imamo ovdje drugu svrhu, ostavljamo pisanje povjesti ove bune drugim, koji će se sakupljenim dosada jur gradivom dobro poslužiti moći. Po uništenju porodice Zrinsko-Frankapanske digoše i Turci s nova opet glavu, dočim je prije od g. 1612 do 1672, kako izvieštja u Arkivu bojnoga vieća svjedoče, ukupno 87 okršajah bilo, kod kojih su uvjek rečene porodice sudjelovale.
Još nam je primjetiti, da su Petra Zrinskoga, osim republike mletačke, takodjer stališi kranjski i koruški imenovali svojim sugradjaninom, poslavši mu povelju plemstva; da su zatim po primjeru Dubrovčanina Vladislava Menčetića i baruna Franje Čikulina u svom djelu „Ideae Magnanimitatis Illyricae et Pannonicae" još njeki drugi nepoznati latinski pjesnici poslie Petrove smrti opje' vali njega i šurjaka mu Frankapana, koje piesme, pošto su u rukopisih veoma riedke, priobćujemo ovdje:
In gladio ferali quo Comites Zrini et Frangepani capite truncati,
haec cernitur inscriptio.
Hicce rebelle caput vindex demessuit ensis,
Frangepane tibi, Petre tibique Zrini.
Ex altera parte gladii.
Frangepan et Petrus gladio cecidere sub isto,
Zrinius iste Comes, Marchius alter erat.
Statua Honoris
Petro Zrinio et Francisco Frangepan erecta.
Sta, vide, lege.
Quisquis viator vel Indigena, vel Advena.
Hic jacent
Infelicissime truncati, necati
Comites Croatiae duo:
Petrus Zrini et Franciscus Frangepan.
Viri aeterna memoria digni,
Qui tantis meritis clari, admirandi,
Infelici cadunt ictu.
Viri Hungari
Extra patriam suam Hungariam
Iussu Leopoldi, veh!
Capite nefando plectuntur.
Non citati, non judicati, secundum
Leges patrias, ut fas erat.
Condemnantur tamen et morti addicuntur.
Obstupesce, quisquis es!
Libertatem quaeruntur et Rebelles audiuntur.
Malum imminens avertere volentes,
Habentur pro Hostibus, ac tamdiu saevitur,
Donec infaustissime cadunt
Neostadii A. O. R. MDCLXXI. die 30. Aprilis.
Tumbae Zrini.
1.
Multos, velut inglorios, oblivio, obruet;
Hic posteritati narratus, superstes erit.
2.
Detur hoc illustris Zrinii manibus:
Eum occubuisse generose.
3.
Infelix patria, nec quidem ossa mea habes.
Franciscus Christophorus Frangepani. Forma juventa, animus, vegetoque in corpore virtus, Spem dederant, longas vivere posse dies.
At nimis infausti rapior dum sidere fati
Heu periere simul forma, juventa, animus.
Munde vale! - Nulla hic est constans patria, Coelum Per te Christe datur patria firma piis.
In Petrum Zrini.
Dum Patriae tristes satagis reparare ruinas,
Petre, ruis gelidae victima opima necis.
Praemia quae referunt aliis vitamque perennem
Virtutis, uni huic causa fuere necis.
Heu! quam tuta ad eos solet adventare senectus,
Qui nimis animi dotibus exsuperant.
In Franciscum Frangepan.
Conderis heu Fatis mundo sublatus iniquis,
Dum nimium celeri tendis ad astra gradu.
Ambobus.
Si dolor et lacrymae possent vos reddere vitae,
Reddiderint vitae vos dolor et lacrymae
Jam dudum, quid tum, dolor et lacrymae testis.
2.
Amborum pietas manet aeternumque manebit,
Pyramis haec quando saxaque pulvis erunt.
3.
Vivite felices aeterna laude sepulti,
Quorum animas coelum, corpora terra tenet,
Zrinium laesi deplorant.
Nos gemitus angunt fletus lamenta dolores,
Et Lacrymae, luctus, cura, loquella, labor.
En procul abjectis risu, clamore, cachino,
Plangimus occasus optime Petre tuos.
In Zrinium Heroem.
En jaceo generis Columen laudabile nostri,
En patriae jaceo spes opulenta meae.
Pannonis ora dedit dulcem, rapit Austria vitam,
Ultrix injustae aspera caedis erit.
Truncum terra tenet, si rex non abnuet urnam,
Et mea iam terris nomina nota volent.
2.
Quis jacet hic truncus? Cujus caput ense recisum est? Quae natat in tetro sanguine canities?
Hic est ille potens Zrini! Sic fata rependunt.
Tristia multa bonis, et bona multa malis.
Quae circumsistunt Divae lugubre cadaver,
Diva tenex veri, Fama potens, Nemesis!
Interiit Corpus, vivit sed gloria, vivit
Spiritus. In solo corpore mors patuit'.
Petar Zrinski poznat je kao pjesnik po velikoj epičnoj piesmi: "Adrianszkoga mora Syrena", koja je štampana u Bnecih godine 1660. Mi se usudjujemo kazati, da Petar, neimajući mnogo sposobnosti za pjesničtvo, nikada nebi bio pisao hrvatski epos, da mu brat Nikola nije pjevao i pisao magjarski. Petra potaknu na prevadjanje i preradjivanje Nikolina Eposa jedina ljubav k svomu jeziku i duboko usadjeni ponos hrvatski, kojega je sve do svoje smrti pokazivao. On bijaše veći junak i rodoljub, nego li pjesnik, premda bi čitav njegov i njegove porodice početak i konac života služiti mogao predmetom najuzvišenijega Eposa ili najžalostnije tragedije.
O Petrovoj Sireni napisali su u »Književniku« God. III. svezku 3. i 4. gg. profesor Jagić i dr. Fr. Iveković dva obširna članka kritičkim razmatranjem, s toga držimo za suvišno, o duhu i smieru, o sadržaju, jeziku i poetičkoj vriednosti ovoga eposa još dalje rieči trošiti, jer rečeni članci mogu o tom svakoga podpuno zadovoljiti.
Petar pokaza ovim Eposom, kojega je dvaputa prevodio, koliko je imao ljubavi prama knjizi hrvatskoj, i koliko je želio podići narod ne samo mačem, nego i duhom, kao i narodnom knjigom. Ovo su znali ne samo njegovi bližnji prijatelji, od kojih mu rodoljubivi Juraj Ratkaj posveti svoju povjest brvatskih banovah, nego i naš preko velebitski narod sve do Dubrovnika i Kotora, te s toga se nemoramo čuditi, da je Dubrovčanin Vladislav Menčetić njemu na slavu zatrubio u svoju miloglasnu „Trublju slovinsku“, ni da ga je grad. Kotor počastio dragocienom počastnom sabljom. Od Zrinskoga imamo još krasnu apologiju, pisanu u tamnici na latinskom jeziku prije svoje smrti za cara Leopolda, koju na talijanski prevedoše Gvaldo Priorato i Naldini.
Više rečeni epos posveti Zrinski :
„Virnim i pridnim junakom vṣe Harvacke i primorske krajine hrabrenim vitezovom", jer je u ono doba, kad je piesmu pisao, bio njihov vojvoda ili general. U posveti kaže da neće ni pomisliti, da se svojim prevodom učini takmac svomu bratu Nikoli, koj
Iz rukopisah Sećenjanskih u peštanskom Muzeu.
je novu historiju na vugerski jezik spravil i popisal", nego veli, da je preveo piesmu iz trih uzrokah. Prvo „Da svit vidi kakove sini i viteze ov naš orsag (hrvatski) zdarži, redi i poštuje, prem da od vnogih zapuščeni i skoro za nemar deržani jesmo. (Nije li tu i na svoga brata mislio ?). Drugo "Da se mi u slavna ova dila kako u zarcalo nagljedajući poznati moremo, kim i kakovim načinom nastojat imamo polag vere karšćanske, polag doma našega, polag vernosti gospodina, žitak naš, i karv našu nesparati izlijati. Tretje zato Da se sa mnom diče i raduju ostanki onih (Hrvatah) kojim pridji z banom Zrinskim Mikloušem hrabreno, čestito i vridno večnu krunu u nebesih zadobiše, svagda na najveće precinivši istinsku rič onu: Dulce pro patria mori«.
Za mali primjer jezika i skladanja, evo izvadak iz 1. i 2. pjevanja :
Ženski obličaj
Del I. 75-78.
Oh Bože! Ča ženski sam obličaj može,
Koji cvit junački tako vred premože;
Nij sin človičanski tako tvàrde kože,
Koga, kad će, taki ovi spol ne zmože.
Ima neč u svojoj divojka naravi,
Ča z naturom u njoj višnji Bog postavi,
Jer čim je mlahavoj već moći i glavi,
S tim je sve u većoj človičkoj ljubavi.
Samima očima kad će da govori,
Kako strilom s njima sardašce umori,
Od tud nestanoma tužni človik gori,
Bolje bi veoma, da ga smart umori.
Sam on, kij' s pàrvine zlu ljubav otiral,
Sagdaj od kupine žitka cvit zastiral,
Da, kij' tad medvene tila slasti zbiral,
Nezbavi se brane, dok bude umiral.
Turci.
Del II. kitica 57--59.
Prezpametan zisto ki Turkom veruje,
Ki njim navlastito život naručuje.
Grih darži Turčin to, da rič obdàržuje
Kauru, pod mito kad se zavežuje.
Prošti vsakojačke svita historije,
Nastojanja Sarbske i pisma Sirije,
Latinske, dijačke slova vse meštrije,
I kronike gårčke nove i starije.
Čim turačke vere vidiš marljivije,
Tim su već neverne, nestanovitije,
Čim ti ričom dvore nasladnostivije,
Tim manje govore ča bi priličnije.
Niemci.
Del VI. kitica 32-36.
Ako se pak ufaš Bane v pomoć nimšku,
Da od nje prijimaš tvoju sriću Zrinsku,
Veruj Niemcu, da znaš, kako suncu zimsku,
Od njega moć imaš, kad primeš smart tminsku.
Još i sám to bolje moraš razumiti,
Da bi te rad glublje pod zemljom viditi,
Neg da živa sablje moraju sliditi,
Take j' Nimac volje, tebi ugoditi.
Malo ki priazan jur nimšku ne spozna,
Ugrom je protivan i kruto dotožna,
Harvat ki j' već viran, tomu j' već nazlobna,
Vnoga j' zato vsak dan vsud prilika složna.
Nimcu li viruješ ti razumni Bane?
Od njega ščekuješ pomoći poslane?
Ki, s kimi vojuješ, želi zakopane
Prij', neg ku ziskuješ, u pomoć se gane.
Priaznosti nimške gdo b' neznal poznati,
Kako z Vugri zliske znadu baratati,
Katane vugarske za ništar daržati,
Hiljad znam istinske na to pelde dati.
Comments
Post a Comment