Nikola VII Zrinski's Memorandum to the Kaiser andKing Leopold, July 17, 1664 (HR)

 Memorandum to the Kaiser andKing Leopold,

Vienna, July 17, 1664

Zrínyi Miklós összes művei, 2, levelek, 360-373, Klaniczay Tibor, 1958

Zrínyi Miklós Válogatott levelei, 213-222.

Upravo sam krenuo na put kada sam primio pismo vašeg Milostivog veličanstva datirano 3. srpnja ovog mjeseca. Prema tome, (v.v.) saznalo je da sam napustio logor i otišao u Čakovec, a zatim je milostivo zapovjedilo i naredilo da, budući da nam predstoji ujedinjenje pomoćnih postrojbi pod zapovjedništvom grofa Badenskog, a operacije će se tek potom zahuktati, da što prije „letim“ u logor vašeg veličanstva kako bi u mojoj prisutnosti upornost i oduševljenje ugarske vojske u logoru bila još veća. stoga sam, nakon što sam pročitao pismo vašeg veličanstva, odlučio da ću zacijelo ostati. No, nakon pomnog razmatranja gore navedenih razloga, uvidio sam da se situacija koju vaše veličanstvo predviđa potpuno promijenila i da su svi naši ratni planovi naglavačke preokrenuti. Nakon što zauzme tvrđavu veliki vezir ju je kanio definitivno srušiti. stoga je sedmog dana ovog mjeseca zapalio zgrade u unutrašnjosti, dijelom ih je minirao, a, kako su bjegunci i zatvorenici jednoglasno tvrdili, i sam je razmišljao o povlačenju u kanižu u roku od dva dana. Čuvši ovu vijest, grof Montecuccoli (iako mi je prethodno obećao da ćemo okušati sreću s udruženim snagama), bez da me kontaktirao ili obavijestio, promijenio je prethodni ratni plan, poslao grofa Badenskog do granice sa Štajerskom, a Francuze je poslao malo dalje kako bi privremeno prekino kontakte između vojski. Štoviše, kad sam izvijestio grofa Montecuccolija o svom odlasku, on me obavijestio da će, čim dobije vijest o povlačenju velikog vezira, odmah krenuti, makar i na dužoj ruti, slijedit će ga. tako, iz takvog razloga svi naši vojni pothvati kojima smo se nadali ostali su neostvareni i propali.

Međutim, što se tiče ugarske i hrvatske vojske, okupili su se u oduševljenju i u prilično velikom broju. No kad su vidjeli da nema ozbiljne namjere za borbu, niti prilike da steknu slavu, pojeli su ono malo hrane koju su ponijeli sa sobom i otišli kući. do mog odlaska ondje je ostao samo grof Batthyány, čije vojnike, koliko sam mogao, o vlastitom trošku opskrbljivao sam kruhom. No, kako se veliki vezir približavao njegovim posjedima i ta su mjesta bila izložena očitoj opasnosti, bio je prisiljen otići i on. tako da sada u logoru nema ugarske i hrvatske vojske osim grofa Nádasdyja koji je međutim izjavio da nije podređen meni, nego Montecuccoliju, te da neće učiniti ništa po mojim uputama. dakle, nakon još jednog pomnog razmatranja gore navedenog, nisam našao razlog koji bi u najmanjoj mjeri opravdao moju prisutnost u logoru. uostalom, nisu napravljeni niti zahvati niti planovi (osim možda pojedinačno, o čemu ništa nisam znao). i da bih bez ikakvog čina, časti ili poštenja, sam sa svojih 20-30 ljudi (jer ih više ne bi moglo biti, kako ću vam reći u nastavku), izlažući se smijehu svojih neprijatelja, ostao bih tamo, mislim da vaše veličanstvo ne bi željelo ovu službu (uslugu) od mene, da to ne bi bilo po vašoj milostivoj volji.

A razlozi koji me navode da stanem pred vaše veličanstvo zasigurno su takvi da sam morao pobjeći ovamo, do kraljevskog prijestolja, osim ako nisam želio da sa mnom bude uništena cijela domovina i pokrajine vašeg veličanstva. No kako zbog moje zauzetosti i gomile prepreka još nisam stigao obavijestiti vaše veličanstvo zašto je opsada kaniže ukinuta, ponizno molim vaše veličanstvo da sasluša moj najvjerniji izvještaj.

Svjestan sam, Milostivi gospodine, da se stvari koje završe nesrećom nikada ne mogu naslikati tako nježno da ne bi izgledao krivim koji se pravda, ali ja se toga ne bojim, čak se i veselim, što sam imao priliku iskreno obavijestiti vaše veličanstvo o tijeku ovog slučaja. Nikako se ne želim pozivati na zlu kob poput onih koji se opravdavaju zbog svojih grešaka. s više žara, spremnosti za borbu, boljim rasporedom potrebnih stvari, boljim mjerama stvari su mogle biti lako okrenute nabolje, i kao što neki kažu, završene s više sreće.

Prije svega, međutim, moram iskreno reći vašem veličanstvu ono što ne samo slutim, već na temelju najjasnijih zaključaka usuđujem se sa sigurnošću reći da osim bavarskog generala Puchera, koji je i tijekom ove opsade i u svim drugima uvijek pokazivao veliku revnost nisam ni od bilo kojeg drugog višeg časnika ili generala primijetio da imaju dobre namjere ili dobru volju. Ostali su otvoreno gunđali zbog ranog rata, niske ili nikakve plaće, hrane, krme i zbog drugih manje značajnih razloga, iako sam ovo sve, sukladno svojim skromnim mogućnostima, uspio ukloniti. Otvoreno su naglašavali to i pred vojnicima. Mišljenja koja su viši vođe potajno širili, opasnosti zbog opsade, od kojih su se odavno odviknuli, odvratile su vojnike od opsade. Pripreme su se odvijale kao prije lova za koji najmanje marimo. Bilo je nekih prividnih poslova, ali entuzijazma, volje i, što bi iz toga proizlazilo, revnosti, razdvajao ih je cijeli svijet. grof Hohenlohe sasvim otvoreno izrazio je svoju averziju prema ovom plemenitom pothvatu; ne samo svojim riječima, već i svojim kašnjenjem i nevoljnim dolaskom. Neću ponavljati njegove riječi, njegovi postupci i ponašanje tijekom opsade posve svjedoče o tome. ipak, nitko od generala nije se usudio otvoreno odbiti sudjelovati u opsadi. Pa kad smo sretno završili zimski pohod i zauzeli Babócsu, Berzence, segesd, zapalili osječki most, svuda uokolo uništili cijeli kraj, te se činilo da je došlo vrijeme za opsadu kaniže i zbaciti jaram sa štajerske krajine, koja ga trpi već 63 godine, mislio sam da mi je dužnost dati poniznu preporuku u svezi s tim. ukratko ću sve sažeti.

Prvo sam želio čuti (bliže) stavove dvorskih vijećnika i članova ratnog vijeća, stoga sam im napisao; Preko Wassenhovena obavijestio sam ih o uspjesima cijelog pohoda, a ujedno i da je ovo dobro vrijeme za okupaciju kaniže. Zamolio sam ih, ako se slažu sa mnom, da svoje mišljenje izravno prenose vašem veličanstvu i da brzo učine potrebne korake. Budući da se kaniža mora opsjesti prije uskrsa, u protivnom postoji bojazan da će nas veliki vezir (koji će nesumnjivo na sve moguće načine priskočiti u pomoć ovoj tvrđavi, o kojoj ovisi cijeli ovaj kraj) otjerati odande. Je li im se svidjela ova dobra prilika, bolje od vašeg veličanstva nitko ne zna. uostalom, oni su naglašeno i s oduševljenjem pozvali na opsadu i obećali svu opremu, samo da se vaše veličanstvo udostoji poslati onih trinaest tisuća pješaka koje sam zatražio za pothvat. konačno, 18. ožujka, vaše je veličanstvo milostivo odlučilo i naredilo da se ovaj vojni pothvat pokrene što je prije moguće, što bi bilo od velike koristi ne samo za ove pokrajine, već za kršćanstvo u cjelini, te da se vojna oprema koja je u grazu pripremljena, dok je Wassenhoven u regensburgu čekao dvadeset i četiri dana na milostivu odluku vašeg veličanstva -, preveze ovamo što je prije moguće.

Vidjevši to, dvorski i tajni savjetnici vašeg veličanstva poslali su k meni Wassenhovena, koji se vratio iz regensburga, i naglašeno me nagovarali da odredim dan za opsadu. Priznajem, činilo se da je mnogo vremena već izgubljeno, ali kad sam iz pisma vašeg veličanstva jasno vidio njegovu milostivu volju i entuzijazam Štajeraca, odlučio sam pokrenuti opsadu 8. travnja. kad je vaše veličanstvo to milostivo odobrilo, a i Štajerci su odobravali, obećavši da od potrebitih stvari ništa neće nedostajati, odmah sam priopćio i Mađarima te ih zamolio da se u što većem broju pojave na zakazani dan. No kad sam na sličan način poslao istu poruku Nijemcima u Štajerskoj, neki su odgovorili da ne mogu biti tamo prije 12., a drugi da uopće ne mogu doći.

Ratno vijeće na sve ih je načine pokušalo nagovoriti da odu, ali nije postiglo ništa. u međuvremenu su zadani dani prošli, Mađari su se okupili, ali su onda vrlo nevoljko otišli kući. Najbolje vrijeme za odlazak u rat time je bilo isteklo, i već sam mislio da od svega neće biti ništa, zbog čega ni sam ne bih bio požalio, jer je bilo očito da opsjesti kanižu i s tako malom vojskom sebe obraniti od vojske za spašavanje, koja zasigurno stiže, kad smo mi već u tolikom zakašnjenju, ne bismo mogli. O tome sam ponizno izvijestio vaše veličanstvo, a također sam to detaljno predočio i dvorskim savjetnicima, kad je konačno stigao grof strozzi, general-potpukovnik vašeg veličanstva, dovodeći sa sobom pukovnika Holsta kao zapovjednika topništva i još neke topničke časnike te dva inženjera, no vidio sam da je sve sređeno tako da bi u slučaju mog protivljenja krivac za izostanak opsade naizgled trebao biti ja. a budući da vijest o okupljanju neprijatelja još nije stigla, pristao sam posjetiti kanižu sa strozzijem, Holstom i Wassenhovenom.

Tako smo 19. travnja sa okupljenom vojskom otišli pod kanižu. utvrdili smo da močvare nisu tako široke kao što smo mislili. uostalom, s obzirom na to što smo na licu mjesta razmotrili, nije nam se činilo nemogućim zauzeti tvrđavu osim ako nas neprijateljska oslobodilačka vojska u tome ne spriječi; ta je mogućnost oduvijek postojala.

U međuvremenu se vratio i grof Hohenlohe pa smo se odlučili sastati u grazu, no kako ne bismo izgubili još više vremena, činilo se poželjnijim, uz izmjenu plana, ratno vijeće održati 21. Na to su Štajerci poslali baruna Johanna Christiana galléra koji je, nakon što je u vijeću sve razmotrio, ponudio i obećao sve potrebito u ime svojih nalogodavatelja što su Wassenhoven i Holtz tražili. stoga smo 28. travnja zajedničkom odlukom odredili kao dan opsade kako vojska ne bi dangubila na smještajima, a mi bismo propustili ovu priliku. Hohenlohe je stvar primio vrlo hladno; rekao je da će još morati pričekati dok trava ne naraste. No, kad smo se 27. okupili u mojoj novoj utvrdi, ustanovili smo da oprema još nije stigla kao što je bilo obećano.

Međutim, u međuvremenu su se trupe okupile, iako u nedostatku opreme rado bismo se bili odrekli opsade – ipak se činilo da su stvari došle do te točke kada se više ne mogu zaustaviti da se bez obeščaščenja oružja vašeg veličanstva dadu prekinuti, tim manje što je Johann senkmeier, povjerenik dvorske komore za hranu, tvrdio da se prema danom obećanju sve „dogodilo“ i da će stići sljedeći dan.

Kao što smo odlučili kanižu smo 28. opkolili i prvim napadom protjerali neprijatelja iz predgrađa. Zatim smo odmah odredili pozicije pješačkih rovova i baterija. No, dok smo devet dana čekali topništvo i druge potrebne stvari, neprijatelju koji je u početku bio toliko zbunjen da nije znao što činiti prijeteća opasnost otvorila je oči: naime treći dan počeo je opkoljavati to mjesto zemljanim šančevima; ranije to nije radio.

Drugi razlog zašto nismo zauzeli kanižu bio je taj: osim što smo potrošili toliko dana, vrlo vrijednih s obzirom na neprijateljsku oslobodilačku vojsku, već smo svojom nehajnošću čak ojačali nespremni grad. toj se nevolji „priključila“ i druga, naime da smo topništvu u tijeku opsade namijenili važnu ulogu, pa smo odlučili da ga nećemo baciti u borbu sve dok svi topovi i minobacači ne budu u stanju staviti tvrđavu pod unakrsnu vatru da cijelu zapale, te nastalu vatru raspiruju neprestanim granatiranjem i zapaljivim bombama tako da se ne može ni ugasiti. Ovaj je požar nesumnjivo toliko mogao oštetiti kanižu da nakon toga ne bi mogla dugo pružati otpor. Međutim, iz logora grofa Hohenlohea, gdje je bio mužar neke bombe su bile ispaljene mi ga naime nismo imali. kad je neprijatelj to vidio, odmah je prepoznao našu namjeru i brzo rastavio krovove, pa bombe nisu imale učinka (ionako ništa nisu vrijedile, jer su eksplodirali u zraku ili se nisu zapalili na vrijeme).

Treći i glavni razlog zašto nismo zauzeli kanižu bio je taj: čak i da su granate bile najbolje, teško da smo s njima mogli postići bilo što – kao što je iskustvo pokazalo kada smo 2. kolovoza dobili dobre granate koliko smo puta zapalili kanižu! uklanjanjem zapaljivih materijala neprijatelj je lako ugasio malu vatru. također je bio veliki problem što su naši topovi, unatoč našem očekivanju i na iznenađenje svih nas, nakon nekoliko hitaca bili toliko izgorjeli i oštećeni da smo ih, kad nam je topovska vatra bila potrebita, jedva da smo ih mogli uopće upotrijebiti. to je neko vrijeme ometalo naše aktivnosti, a neprijatelju dalo hrabrosti i prriliku da 21. svibnja zapali, na našu veliku štetu, prilazne rovove (kao što je to učinio 6. i 8., kada su Mađari napravili rovove, ali bez uspjeha).

Četvrti razlog: obećanih trinaest tisuća vojnika pješaka nije stiglo. u početku je strozzi imao tisuću petsto vojnika, spick tisuću dvjesto, jer su preostali ostali u radkersburgu i Ferslangfeldu, spaar tisuću dvjesto, liga četiri tisuće, ukupno sedam tisuća devetsto. iako se njima kasnije priključilo devetsto Bavaraca i na kraju tisuću sedamsto pod pukovnikom Munfortom, bilo ih je tek 10 500. Zbog toga nije ih bilo dovoljno za mnoge dužnosti stražarenja, za rad, pa je trebalo zapostaviti mnogo toga što je moglo, da je od početka bilo trinaest tisuća i petsto ljudi, olakšati opsadu.

Mnogo je drugih stvari koje su nas uvelike ometale, ali vašem bi veličanstvu bilo dosadno pročitati detaljan prikaz svega i izazvalo bi u vama samo gorčinu.

Stoga, budući da ono što se dogodilo ne može biti nedogođeno, odlučio sam da ću ukratko otkriti barem ona četiri glavna razloga zašto nismo zauzeli kanižu da vidi vaše veličanstvo da nije nedostajala prigoda, već tražena i obećana oprema te dobra volja. ali čak i ovako kaniža je dospjela u takvo stanje kao što smo kasnije čuli od zarobljenika da smo ostali još pet ili šest dana, bila bi prisiljena predati se. Bastion, koji nas je mogao spriječiti u prelaženju jarka, posljednjih smo dana novim topovima uništili u tolikoj mjeri da se u njemu više nisu mogli držati ni topovi ni ljudi.

Iz ovoga je jasno, zanemarimo li sve ostalo, koliko je štete nastalo odgađanjem opsade s 8. na 28. travnja, te da smo i nakon toga devet dana besposleno potratili. Za nesretnike sve ide po zlu, a greška vodi u pogrešku. kada se vijest o približavanju velikog vezira prvi put proširila, mi smo u vijeću „muški“ odlučili umrijeti u šančevima umjesto da odustanemo od posla koji smo započeli, samo ponizno molimo vaše veličanstvo da nam udostoji poslati pomoć. No, kako se vezir približavao, promijenili smo odluku i toliko požurivali odlazak da na to nikad neću moći misliti bez boli. Opirao sam se, opirao, bunio se, ali bez uspjeha. Hohenlohe je požurivao, strozzi zahtijevao. kad sam pitao razloge, odgovorili su mi da neprijatelj ima šezdeset tisuća vojnika, a mi toliko malo da ne možemo obraniti svoje šančeve. ali odakle im to da je neprijatelj brojčano tako velik? Wassenhoven je naime dva puta otvoreno protestirao protiv toga, ali nije ništa postigao; možda zato što su napokon imali priliku otići. ali to čak nije bilo ni točno, jer neprijatelj tada nije imao više od 20.000 ljudi. a da mi je Hohenlohe došao kao što sam tražio, lako bismo mogli obraniti crtu. ali ni on nije htio čuti za to, već je zahtijevao da napustivši svoj logor odemo do njega.

Ono što sam želio ja zadržati ih ovdje – za to nisam nisam imao ovlaštenje, pa sam morao s voljom ili nevoljno trčati s njima. Zapravo ni to nisam mogao postići da našu prtljagu pošaljemo prije povlačenja, i da se tek onda uredno povlačimo. kaos je sve stvorio metež i mnogo toga izgubio. No krivim mjerama ovdje nije kraj. Naime, kad je bilo pitanje gdje se utaboriti, definitivno sam predložio da pješaštvo stavimo na brdo ispred moje tvrđave. Budući da bismo na taj način donekle držali kanižu okupiranom, osiguravali bismo Novi Zrin i Muru, a imali bismo i vrlo dobru priliku svaki dan napasti neprijatelja. ali kao da sam govorio u vjetar. Prešli smo preko Mure i utaborili se u niskom, vlažnom predjelu, a brdo smo prepustili neprijatelju.

Kad je veliki vezir to primijetio, četvrti dan nakon toga (četvrt dana?) nas je slijedio, a nedaleko od tvrđave utaborio se na planini. Opet sam predložio Hohenloheu i strozziju da je ovo dobro vrijeme za napad na neprijatelja, te sam ih zamolio da napadnu noću dok je umoran i dok mu je logor u neredu. Ne moramo se naime ničega bojati, jer se uvijek možemo lagodno povući. ali nisu htjeli ni čuti za to, kao da sam im preporučio najveće besmislice. Na to se tada neprijatelj toliko osokolio da je s dvjesto ljudi prešao Muru i ukopao se na otoku. Međutim, s njima smo se obračunali. Zapravo, da to nisam vidio vlastitim očima, ne bih mogao vjerovati nikome drugome da je usred bijela dana, možda oko jedanaest sati došlo petsto turaka, koji su se počeli ukopavati na jedan puškomet, pa čak su tog dana izgradili liniju obrane kroz brdo. Ponovno sam zahtijevao da ih noću istjeramo odatle, no bez uspjeha.

Tako se neprijatelj približavao iz dana u dan, i što sam više tražio da ih uznemiravamo, sve se manje se događalo, jer se odgađalo do datuma kada bi trebao stići grof Montecuccoli. s velikim nestrpljenjem smo to iščekivali, no udario sam u scyllu dok sam htio izbjeći Charybdis-a (scila i Haribda). On je odmah počeo poduzimati mjere na temelju čega sam mogao lako shvatiti koje su mu namjere. Zamijenio je zapovjednika i sbe „stavio“ (imenovao) za „branitelja“ Međimurja i tvrđave.

Mogao sam se oduprijeti, ali nadajući se da ćemo, nakon što stigne generalpotpukovnik spork, pokušati učiniti „pravu stvar“ protiv neprijatelja, kako je obećao u vijeću, s toga sam radije šutio. No nakon što je spork stigao, to mu više nije bilo u mislima, ali je rekao: moramo čekati grofa od Badena. u međuvremenu nisam mogao postići ni najmanji korak kako bi se učinilo nešto u zaštitu tvrđave. Štoviše, kad sam jedne noći htio poslati dvije tisuće Mađara, zapovjednik kojeg je imenovao Montecuccoli, odgovorio je da ih mogu poslati, ali ih bez pismenog naloga neće pustiti u tvrđavu. kad sam to čuo, znao sam koji su mu planovi, pa sam i od toga odustao.

U međuvremenu se neprijatelj iz dana u dan sve više približavao, naši vojnici su „uništavali” Međimurje. Provaljivali su u crkve, obeščašćivali žene, ali u borbu nitko nije ušao. Štoviše, umjesto da se brane, bez otpora su „bili izgubljeni”. Ovo je nečuveno!

Pedeset turaka, naoružanih samo mačevima potjeralo je tristo pedeset Nijemaca iz jarka i i šanca, a mnoge od njih ubili. samo jedan čovjek ispalio pušku, mač nitko nije izvukao. Činilo se da je Montecuccoli ljut, čak je rekao da će izreći strogu kaznu, no to je bila samo puka prijetnja.

Ali zašto da smetam vašem veličanstvu podrobnijim opisivanjem ove „sramotne stvari“? Na kraju krajeva pedeset turaka je natjeralo u bijeg sve naše ljude iz jarka i šanca, a popevši se na zidine ne samo da su pobili mnoge Nijemce, već su ih toliko zbunili da su odmah napustili svoje položaje i dali se u neuredni bijeg prema mostu. a turci su baš kroz ta mala vrata koja su uplašeni bjegunci ostavili otvorena, pohrlili u tvđavu i svakog koga su tamo našli nemilosrdno su sasjekli.

Molim vaša svetost, razmotrite je li postojala dobra namjera u grofa Montecuccolija da zaštiti tvrđavu kad je bez mojega znanja sve pripremio tako da, potkopajući šančeve i bastione, na prvi znak neprijateljskog napada mogao je dići tvrđavu u zrak? (kao što su bastioni dignuti u zrak, prije nego što se itko pokušao popeti na njih.) dan prije okupacije tvrđave zapovjednik je, bez sumnje po naredbi grofa Montecuccolija, također naredio da se povuku iz tvrđave mojih stotinu vojnika koji su bili tamo stacionirani, kao što je rekao, ima dovoljno Nijemaca. Štoviše, kad je posljednje noći grof Batthyány zatražio da dvjesto njegovih vojnika pusti u tvrđavu, nije udovoljio njegovu zahtjevu. Možda su se bojali da bi mogli dulje zaštititi tvrđavu nego što je bilo poželjno.

Prošle godine svega je sto dvadeset Nijemaca i sto pedeset Mađara branilo tvrđavu od tri potpuno neočekivana i vrlo žestoka napada, nanoseći neprijatelju velike gubitke. sada pak je tisuću devetsto vojnika i cijela ogromna vojska sramotno izgubila tvrđavu.

Zacijelo lijepa pomoć koja mi je „oduzela“ tvrđavu, uništila Međimurje, protjerala i ubila kmetove! Za mene su to velike stvari, ali me sve to ne boli toliko kao činjenica da su moji vojnici koji su toliko godina štitili ne samo Međimurje već i pokrajinu vašeg veličanstva, i Štajersku, protjerani iz svojih domova i prisiljeni da sa ženama i djecom bježe sa svojih ognjišta. da i ne spominjem kako je ovime bačena mrlja i na čast oružja vašeg veličanstva.

Ovo su razlozi, Milostivi gospodine, koji su me natjerali da požurim do vašeg veličanstva i saznam što sada učiniti? Moja imanja su opustošena, kmetovi raštrkani, sam, lišen svojih vojnika u uništenom, pustom Međimurju čija su vrata otvorena pred neprijateljem, koje sam s puno znoja i krvi sebe i svojih četrdeset godina branio protiv ogromne moći Osmanlija, a sada mi prijeti propast od onih od kojih sam trebao iščekivati pomoć u koju sam polagao svo svoje povjerenje i nadu.

I koja je moja najveća bol: što nisam mogao služiti vašem veličanstvu, niti sam mogao koristiti kršćanstvu, a sada čekam naredbe vašeg veličanstva s ovim svojim mačem na boku.

u Beču, 17. srpnja 1664.

Ponizni i vječno vjerni podanik vašeg Presvetog veličanstva Comes Nicolaus a Zrinyo