Zrinski-Frankopani

 Source:  book "Zrinski-Frankopani",  arranged by R.F. Magyer, 1921.   

Hrvatski Mučenici Ban Petar Zrinski
i Franjo Krsto Frankopan 

by Milutin Mayer 

I. 

Nema u Hrvatskoj porodica, čija bi imena većim sjajem sjala na obzorju hrvatske prošlosti kao što su sjala imena starih hrvatskih rodova knezova Šubića- Zrinskih i Frankopana. Dične te porodice preko šest stoljeća sudjelovahu u političkom i kulturnom životu hrvatskoga naroda. Ove su podale hrvatskom narodu dvanaest banova, od kojih su neki zaista odlučivali udesom hrvatskoga kraljevstva. Tko se ne sjeća samo slavnog primorskoga bana Pavla I Šubića-Bribirskoga (1272— 1312), koji je ustao protiv zadnjega Arpadovića Andrije III. „Mlečanina“? Tko se ne sjeća toga diva, koji je svojim patriotskim radom i nastojanjem spriječio zlonamjerne osnove Andrijine matere, podle i lukave Mlečanke Tomasine Morosini i njezinog brata Albertina Morosini, koji su htjeli da divnu hrvatsku zemlju i modri hrvatski Jadran posvema spreme pod vlast grabežljivoga krilatog lava sv. Marka? A što da reknemo tek o najvećem junaku svih vjekova i vremena, sigetskomu lavu i hrvatskom Leonidi Nikoli Šubiću- Zrinjskome, tome uzoru viteštva, junaštva i zadane riječi? To sve bijahu muževi, koji su ostavili časnu uspomenu svim poznijim hrvatskim naraštajima i podali im svijetao i sjajan primjer, kako se bori za njezinu i našu dragu i slatku slobodu! 

II.

Hrvati izabravši Ferdinanda Habsburgovca na Cetinu za kralja hrvatskoga, nadahu se, da će im on biti čvrsta potpora i obrana u boju protiv Turaka. Ali nažalost, njegovim izborom slabo bi pomoženo Hrvatskoj. Ne samo da se nijesu riješili krvoločnih Turaka, već si naprtiše na vrat i drugo, još veće zlo, koje im posla bečki dvor kao nagradu za njihove tolike žrtve. Surove čete njemačke soldateske, te njemački oficiri i generali poplaviše doskora naše krajeve i izvađahu na jadnomu narodu gore i teže zulume od samih Turaka, od kojih nije patio samo prosti puk, već i velikaši, koji su uzalud slali u Beč tužbe i jadikovke na zulume njemačke soldateske. Po svojim pouzdanicima slali su njemački časnici neprestano u Beč lažne poruke, da su hrvatska gospoda ponajviše kriva, što Turci često provaljuju u hrvatske krajeve, jer da oni upravo hotimično izazivlju kavge s njima. Naročito su karlovački generali mrzili odlične rodove Zrinjskih i Frankopana, koji su po cijeloj Hrvatskoj imali svoje kićene gradove i bogate posjede. Divni gradovi i zamci bijahu trn u oku njemačkim generalima i njihovim pomagačima u Beču, koji su neprestano snovali, na koji način da se dokopaju toga bogatstva. 

Decenije šurovali su potajno s Turcima i ove huškali, da provaljuju u krajeve, gdje su Zrinjski i Frankopani imali svoje posjede. Razumljivo je, da predstavnici tih rodova nijesu mogli skrštenih ruku gledati, kako im Turčin uništava bogate posjede, a bijedni narod kolje i odvodi u sužanjstvo. Uslijed tih neprestanih i krvavih bojeva s Turcima počela se slava roda Zrinjskoga pronositi cijelim zapadom, a Turci počeli su sve jače strepiti pred njihovim junaštvom. Nikola VII Zrinjski, praunuk sigetskoga junaka Nikole IV, kao i njegov kršni brat Petar IV. Zrinjski bijahu proslavljeni junaci, koje su poštivali svi zapadno-evropski vladari i odlikovali ih mnogim častima. Sam Nikola VII piše u jednom svom listu o svom srećnom ratovanju s Turcima: „ar gusto krat gospodin Bog da nam se turske sramote nagledati“ . . . 

A slično postupao je s Turcima i njegov brat Petar, koji je u svojoj dokolici provodio srećne dane u krugu svoje umne žene Katarine Frankopanke, te velike i oduševljene Hrvatice, koja je svim srcem ljubila svoju domovinu, koja je od tadanjih hrvatskih velikašica jedina iskreno ljubila i narodni hrvatski jezik i u njemu pisala nabožne i ostale knjige. Zaista svijetla ženska pojava u ono tužno doba! Petar bijaše „strah i trepet Bosne i Hercegovine“, a podjedno u vječnoj borbi i kavgi s njemačkim krajiškim časnicima i s karlovačkim generalom grofom Herbartom Auerspergom. Na njegove podle spletke slavni je Petar svaki čas prifnao iz Beča zabrane i poruke, da ne smije ratovati s Turcima, jer da ih time vrijeđa i izazivlje. 

Ali kada su u Beču počeli ozbiljno pomišljati o tome, .kako da Ugarsku i Hrvatsku pretvore u austrijske provincije, tada planuše braća Zrinski. Rođenu svoju grudu bili su spremni braniti i oružanom rukom protiv svakoga pokušaja bečkoga dvora. U to umre upravo kralj i car Ferdinand III. dana 2. travnja 1657, a naslijedi ga njegov 17-godišnji sin Leopold I. On bijaše ružan i mlitav. U vladarske poslove slabo se razumio. Tu nije mislio svojom glavom, već glavom svojih prepredenih i neiskrenih savjetnika, među kojima su se osobito isticali: grof Ivan Porcija, knez Ivan Auersperg, stariji brat karlovačkoga generala Herbarta i knez Većeslav Lobkovitz. 

To bijahu ljudi slaba značaja, kojima je glavna i jedina briga bila, kako da se lakše i brže zabogate. Ivan Auersperg bijaše među njima najgori i najpodliji. Preko mjere tašt i bezumno slavohlepan, bijaše općenito omražen, naročito među Hrvatima i Ugrima. 

Većeslav Lobkovitz bio je odličnoga držanja i vanjštine, a uz to vanredno duhovit. Radi porugljivih i peckavih primjedaba postao je također dosta omražen.  Uz to bio je također „nemilosrdan i bez ikakvoga pravnog i moralnog osjećaja“. Vazda je imao pred očima samo vlastite interese kao i njegov predšasnik Auersperg. Leopold se u njega silno pouzdavao. On je bio onaj, koji je dične prvake roda Zrinskoga i Frankopana doveo na stratište i prikazao ih Leopoldu kao najveće veleizdajnike i buntovnike. 

Uz takove „tajne savjetnike“ nije nikakvo čudo, da je Leopold u hrvatskim velikašima'' gledao same buntovnike, koji rade na zator bečkoga dvora. Pogotovo je to izbilo u jačoj mjeri iza Vašvarskoga mira, koji je sklopljen 10. kolovoza 1664. — Premda je Leopoldu vojskovođa general Rajmund Montecuccoli pomoću francuskih pomoćnih četa održao kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi sjajnu pobjedu nad velikim vezirom Ahmedom Koprolijem (Ćuprilićan), to ipak bečko dvorsko ratno vijeće sklopi tako sramotan mir na 20 godina, da su pobjedenim Turcima ostale ne samo sve zemlje, koje su dosele imali u rukama, već im se Leopold obvezao platiti još i 200.000 talira ratne odštete! 

Ovaj sramotni mir nakon ovako sjajne pobjede presenetio je sav kršćanski svijet. Hrvatska i Ugarska, koje su najviše stradavale od turskoga zuluma, htjele su da se rat za oslobođenje svom snagom nastavi, jerbo je svetogotthardska pobjeda bila prva sjajna pobjeda kršćanstva, koja je potkopala temelje silnoga i dosele nepobjedivoga osmanlijskoga carstva. — Ali time, što je u Vašvaru sklopljen onaj sramotni mir, bile su sve lijepe nade Hrvatske i Ugarske pokopane. 

Pošto bečki dvor nije nikako htio dozvoliti, da se redovito sastanu sabori, na kojima bi se iznijele na javu sve tegobe i nevolje, s kojih pati Hrvatska i Ugarska, planuše mnogi velikaši rodovi, da prava svoja i svoga naroda zaštite pred nasiljima bečkoga dvora. 

U prvi mah pomišljali su nezadovoljni velikaši, da potraže pomoć u Poljske i Švedske. No doskora uvidješe, da im od njih ne može biti mnogo pomoći. Pomišljalo se i na Veneciju, ali jer je ova sama bila u ratu s Turcima, odustalo se brzo i od nje. Preostade samo još Francuska, čiji je vladar Ljudevit XIV. iz svih sila nastojao, da uskoleba svjetski položaj Habsburgovaca. Francuski poslanik u Veneciji, Petar de Bonzy, biskup bezierski, bio je posrednikom između nezadovoljnih hrvatskih i ugarskih velikaša, koje je nepravda bečkoga dvora više zbližila nego dosele, naročito Nikole i Petra Zrinjskoga, palatina Franje Wesselenyi, a ostrogonskoga nadbiskupa Djure Lippaya, državnog suca (iudex curiae) Franje Nadasdy-a i drugih, koje je podupirala u njihovim nastojanjima i umna Petrova žena Katarina sa svojim mlađahnim bratom Franjom Krstom Frankopanom Tržačkim. Duša svega pokreta bio je ban Nikola Zrinski, koji se nakon vašvarskoga mira sastao u Beču s nekim odličnim Francuzima i sklopio lična prijateljstva. 

Njima je Nikola živim riječima opisao patnje i ne volje hrvatskoga i ugarskoga naroda, tako da je markiz Gintry, jedan od Ljudevitovih dvoranika, izjavio da bi najbolje bilo, da Hrvati i Madžari izaberu Ljudevita XIV. za svoga kralja. Kao moćan i ugledan vladar, on bi bezuvjetno uzeo u zaštitu ove dvije zemlje i doskora ih oslobodio i bečkoga i turskog jarma. — Dakako da je ban, kao i njegov brat Petar, objeručke prihvatio ovu ponudu, tako da je već sredinom rujna 1664. knez Petar poslao svoju ženu Katarinu u Veneciju da ondje stupi u dodir s poslanikom biskupom Petrom de Bonzy. Dapače knez Petar bio je tako oduševljen za savez s francuskim kraljem, da je htio osobno doći u Veneciju da vodi pregovore. No poslanik de Bonzy, po savjetu samoga kralja Ljudevita XIV, poruči Petru neka ne dolazi u Veneciju, jer bi to moglo kome pasti u oči, već neka posrednikom bude koja povjerljiva ličnost. Zrinski predložiše Bonzyju pismeni sastavak, da je Hrvatska i Ugarska nezadovoljna pod njemačkom upravom i da krunu sv. Stjepana nude Ljudevitu XIV. Sa svojim četama, kao i sa pomoćnim četama francuskim provalili bi na tursko zemljište, započeli rat za oslobođenje i u isto vrijeme detronizirali Leopolda, izabrali Ljudevita XIV. 

Međutim dogodi se velika nesreća. Na 18. studenoga 1664. pogibe ban Nikola u lovu u Kuršanečkom lugu, nedaleko od Čakovca. Vele, da ga je razderao divlji vepar koji je bio ranjen. Neki u to sumnjaju i drže, da je iz zasjede napadnut i ubit. Čudno je svakako da takav junak, kakav je bio ban Nikola, nije ni pucao ni sjekao, premda je imao uza se i mač i pušku. 

Smrt njegova bijaše za nezadovoljnike velik udarac, dok za Turke neopisiva radost. Kaniški su Turci na pr. dali od veselja pucati, a nekoji bečki ministri nijesu također tajili, da isto osjećaju kao i Turci. 

Nakon dvomjesečnoga krzmanja imenova Leopold kneza Petra Zrinjskoga hrvatskim banom, i to 24. siječnja 1665. Da mu polaska kralj, nazva ga u diplomi junakom raznim starim hrvatskim junacima Želimiru, Zvonimiru i Krešimiru. Nazvao ga i „štitom kršćanstva a strašilom Turaka“. 

Ovo laskavo priznanje i imenovanje ipak nije Petra odvratilo od njegovih osnova. U svojoj duši ostao je protivnik bečkoga dvora. Narodne nevolje i ustavne povrede bile su prevelike,.da bi ga odvratile od dobro promišljene osnove. U to vrijeme udade svoju krasnu kćer Jelenu za kneza Franju Rakoczyja u Trenčinskim Toplicama i podjedno sklopi s njime pismeni ugovor na spas Ugarske i Hrvatske. U rujnu 1667. nađe novoga saveznika u bogatog štajerskog upravitelja Erazma Tattenbacha, koji je također bio nezadovoljan s politikom bečkoga dvora. 

I upravo u času, kada je ban Petar mislio da će najlakše provesti oslobođenje svoje domovine, snađe ga osjetljivi udarac. Lukavi francuski kralj Ljudevit XIV. nakon oduljega šaranja izjavi, da mu ne može pomoći i da ga ostavlja „zauvijek“. To napuštanje uslijedilo je najednom zato, jer se Ljudevit tajno nagodio s Leopoldom zbog diobe španjolske baštine i polučio ono, za čim je toliko težio. 

I tako ostade Petar Zrinski na cjedilu. Niti Poljska niti Venecija ne htjede ga poduprijeti, budući se ova posljednja izmirila s Turskom. Ali htijući pošto po to provesti svoje namjere, odluči najviše, po nagovoru svoga ljubimca kapetana Franje Bukovačkoga sklopiti savez i sa samom Turskom. U to ime posla samoga ' 

Bukovačkoga u Solun k sultanu Mehmedu IV, koji ga vrlo lijepo primi na sam Badnjak 1669. Uvjeti saveza bijahu: da Ugarska i Hrvatska dolaze pod pokroviteljstvo sultanovo i plaćaju godišnji danak od 12,000 talira, koji se ne može nikada povećati. Sultan će obim zemljama očuvati ustav i njihove stare sloboštine. Petar Zrinski i njegovi potomci vladat će Hrvatskom i Ugarskom, a pomagat će ga budimski Paša sa 30.000 vojske. Gradove, koje bi Turci oteli Nijemcima, predat će Hrvatima i Ugrima. 

Ali tadanji veliki vezir Ahmed Koproli bijaše protiv toga ugovora, jer nije imao volje da se zarati s Leopoldom, a valjda nije pravo ni vjerovao Petru Zrinskomu. No Bukovački, držeći da će sa samim sultanom utanačeni savez uspjeti, dojavi banu po svom drugu kapetanu Poglediću tobožnji povoljni rezultat poslanstva. Na tu vijest uze se ban spremati sa šurjakom Franjom Krstom Frankopanom na ustanak. Sve svoje kmetove na Primorju i u Gorskom kotaru pozove na oružje i obećaše im oslobođenje, ako se za njih dignu. Pouzdanik pako Krste Frankopana, kapetan Gašpar Colnić, pode opet s 30 konjanika u Zagreb j na Markovom trgu pozva gričke građane, da se priključe banu Petru Zrinskomu, što ovi veseljem i učiniše, ali zagrebački Kaptol bijaše protivan. Colnić ode preko Save u Breznicu i pozva hrvatsko plemstvo da se priključi banu i da se tako oslobodi njemačkoga nasilja. 

Dok se to sve zbivalo u Hrvatskoj, dozna bečka vlada kroz svoga rezidenta kod porte Ivana Casanove što je Zrinski utanačio preko Bukovačkoga sa sultanom, pa se uze ozbiljno spremati da odbiie taj udarac. 

Međutim opazi ban Petar, da ga i Turci varaju, pa našavši se od sviju napušten i slomljenih krila, odluči, da se konačno izmiri s bečkim dvorom, te u tu svrhu posla zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića u Beč, da posreduje, a malo iza njega i svoga sina jedinca Ivana Antuna. No još prije nego li je ban Petar dobio bilo kakovi povoljni glas iz Beča, odnosno zatraženo oproštenje, provali ujedared carska vojska u Međumurje i udari na Čakovac, gdje su u to doba boravili Petar Zrinski sa obitelji i knez Franjo Krsto Frankopan. Ban je u prvi mah htio, da se opre carskoj vojsci, ali ga jedan od njegovih kapetana jedva odgovori od toga. On sam ne htjede se sastati s njemačkim generalima, koje je iz dna duše mrzio, već iste noći u 11 sati oprosti se od žene Katarine i sa šurjakom Franjom Frankopanom i s pratnjom od nekih 25 ljudi krene na put u Beč. Jadnik, nije ni u snu slutio, da se nikada više živ ne će povratiti k svojoj ljubljenoj Katarini, niti će njegove oči više ugledati drage hrvatske domovine . . . . 

Međutim surova njemačka soldateska ušavši u Cakovac, stala je nemilo po njemu harati. Najprije se bacila na izvrsna vina u podrumu čakovačkoga grada i opijala se u tolikoj mjeri, da su časnici morali izbijati dna od bačava i prolijevati vino, samo da ih odvuku od njega. Iza toga uslijedilo je pljačkanje. Lakomi časnici prednjačili su u svemu. Divno pokućtvo, sjajno oružje, skupocjeni sagovi, kuhinjske sprave, pet pari konja i kočije s opremom odvukoše iz Čakovca. General Spankau prisvojio si je konje i kočiju, 2 ure, mnoštvo sagova, 1 srebreni mač i 12 velikih srebrenih vrčeva. Pukovnici Grana i Leslie, oružje i ostale konje, kapetan Kanicki 12 srebrnih tasa i stonjaka, a drugi skupocjene velike srebrne svijećnjaka, uopće sve, što se dalo odnijeti tako, da kada je poslanik ratnog vijeća Franjo barun Widstein došao da u carevo ime plijeni u Čakovcu, nije već ništa našao, a carski časnici stavljali su mu sve moguće zapreke. 

Banici Katarini nije ostalo nigdje ništa, pa se punim pravom potužila caru, da su joj carski vojnici i časnici sve odnijeli, ne ostavivši joj „ni zdjele, ni ražnja“. — A slično zbivalo se i po ostalim Zrinsko - Frankopanskim gradovima (Svarča, Ozalj, Ribnik, Novigrad, Severin, Bosiljevo itd.) gdje je opet haračio Herberstein. Na Ozlju gradu istrgali su vrata i prozore i poskidali iste brave . . . 

U to isto vrijeme stigoše Petar Zrinski i Franjo Krsto Frankopan u Beč, da se lično pred Leopoldom opravdaju . . . 

III. 

Isprva postupalo se s Petrom Zrinskim i Franjom Frankopanom na oko lijepo i udvorno. Osobito se u tom Ijubežljivom susretaju isticao ministar Lobkovic. Na njegov nagovor napisao je Petar Zrinski odulje pismo svome zetu Rakoczyju i kćeri Jeleni, neka odustanu od daljega pokreta protiv Beča, jer da je Turčin prosta varalica. 

Ova pisma zaista su pomogla bečkom dvoru. Ustanak u sjevernoj Ugarskoj odmah je prestao, ali Zrinskomu i Frankopanu, nije bilo ništa pomoženo. Ne samo, da se nijesu smjeli više medjusobno sastajati već nijesu ni nikoga drugog k njima puštali. Staviše ih pod oštri nadzor i pasku. Pred njihove sobe staviše jake vojničke straže s golim sabljama. 

Lobkovic je tro ruke od radosti, da se na ovaki laki način domogao Zrinskoga i Frankopana, za koje je već unaprijed stvorio osnovu, kako će ih mimo svakoga zakona i propisa kraljevstva hrvatskog staviti pred tuđi bečki sud, koji nije u nikojemu slučaju bio kompetentan, da sudi hrvatskim velikašima. Istraga vukla se preko reda dugo tako, da je jednom zgodom Petar Zrinski izjavio sucu istražitelju Hocheru, „da ne vjeruje, da će ga i na sudnjem danu ovako teško mučiti“ . . . . 

Zlobni neprijatelji njihovi složiše se konačno jednoglasno u sudu, da su Zrinski i Frankopan počinili zločin veleizdaje, koji im je nedvojbeno i dokazan, pa da se mogu staviti pred sud. 

Parnicu Frankoponavu uzeo je sud u raspravu dne 9 i 10 travnja, ustanovivši najprije svoju tobožnju kompetentnost, odbivši dakako jednoglasno prigovor Frankopanov protiv te kompetentnosti. Na 11. travnja bude Frankopan odsuden na smrt, jer je krivac, što nije bečkom dvoru prijavio savez Petra Zrinskoga s Turčinom, već mu se još pridružio i u svemu ga podupirao. 

Protiv Zrinskoga sastao se sud na dan 18. travnja. Sudac Abele uložio je svu snagu svoga uma, znanja i mržnje, samo da dokaže, kako je Zrinski prvi i glavni vjerolomac, buntovnik i lupež, pa ga stoga treba osuditi na smrt i to tako, da mu se pored glave odsiječe još i desna ruka, sva imanja zaplijene, a odsječena glava nabije na kolac i istakne u Međumurju. Takova teška kazna zato, jer je htio da bude ono isto što je Njegovo Veličanstvo, t. j. vladar Hrvatske, pa stoga neka se mjesto krune takne kobac njegove glave. I zaista istoga dana bi Petar Zrinski odsuden na smrt i to da mu se odsiječe glava i desna ruka, dok je nabijanje glave na kolac zabačeno. 

Na 21. travnja skupiše se u Lobkovićevom stanu tajni savjetnici u vijeće, kako da se caru Leopoldu predloži pravorijek suda. Lobkovic je sve sile upeo, da se onako osuda predloži, kako je to sud izrekao. „Dok je god Zrinski živ, car nije pred njim siguran!“ govorio je i uvjeravao Lobkovic. Konačno nakon dugog vijećanja bi zaključeno, da je parnica provedena u redu i korektno i car se umoljava, da potvrdi smrtnu osudu. 

28. travnja oko 4 sata poslije podne proglasiše carski komisari Krsto Abele i dr. Leopold Molitor, Petru Zrinskome i šurjaku mu Franji Frankopanu smrtnu osudu. 

Drugi dan 29. travnja Zrinski i Frankopan provedoše zadnji dan u pripravi za smrt i vječnost. Obojica napisaše oprosna pisma svojim dragim drugaricama. Jedno i drugo pismo puno je ljubavi i nježnosti. Petar Zrinski, kao ban i Hrvat, napisao je svojoj dragoj Katarini u hrvatskom jeziku ovo pismo: 

„Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag božjega dokončanja sutra o deseti uri budu meni glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe prošeci ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam pripraven, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu su tra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam sve na volju božju ostavil.“ 

Bijedna hrvatska banica, koja je bila utamničena u Gracu, nije to posljednje pismo svoga supruga Petra nikada primila. Neprijatelji roda njihova nijesu joj dozvolili niti posljednjeg dirljivog pismenog oproštaja njezinog muža. Tako daleko dopirala je njihova zloba i mržnja! 

Mladi Franjo Krsto Frankopan, pisao je posljednji list svojoj ljubljenoj mlađahnoj ženi Juliji Naro, ro đenoj Talijanki, u talijanskom jeziku, koji u hrvatskom prijevodu glasi ovako: 

„Predraga i preljubljena Julijo, m,oja draga! Pošto mi je voljom neba i božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja Ijubezna blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli. Ja ti sa svoje strane opraštam od sveg srca i sa svom dušom i zaboravljam na svaki povod nesporazumljenja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene. Opraštam se od svih rođaka i prijatelja mojih i preporučam ti se za jedne zadušnice za moju dušu. Nadam se, da će ona za nekoliko sati uživati božanski pogled milošću i pomoću božjom. Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše, da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ali sam go i siromah. No zamolio sam Njegovo Veličanstvo, da se napram tebi iskaže veledušan po svojoj prirođenoj dobroti i milosti, kao dokaz moje zahvalnosti prema tvojoj vjernosti, pa stoga ni ne sumnjam, da ćeš osjetiti dokaze slavnoga veledušja. Opraštam se također s Orfejom i molim ga, da mi oprosti, štogod sam mu na žao učinio, te ga zaklinjem ljubavlju, koju mi je vazda iskazivao, da zamoli oproštenje najponiznijom molbom od Njegovog Veličanstva cara, ako ga je čim god uvrijedio, što bi dalo povoda srdžbi. Vrata milosti ne će mu biti zatvorena, a može dapače da bude dionikom koje carske blagodati, za što smjerno zamolih Njegovo Veličanstvo. Neka mi ne zamjeri, što mu ne ostavljam nikakove uspomene, jer nemam ništa njega dostojna. Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik kod Boga. Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubljeniji i najvjerniji muž Franjo Frankopan. 

U Wiener Neustadtu 20. aprila 1671. 

P. S. Ako bi sluga Bernardin došao k tebi, preporučam ti ga, moja draga Julijo, za ljubav moju i za vjernost, kojom mi je služio.“ 

Napokon osvanu kobni dan 30. travnja 1671. Zrinski i Frankopan slušahu oko 6 sati u jutro svetu misu i ostadoše u molitvi do 8 sati. U to doba pripremahu carski povjerenici sve za smaknuće. Oko 9 sati uvedoše najprije kneza Petra u prvo dvorište carske oružane, gdje su već čekali povjerenici. Smrtna osuda bude jcš jednom pročitana sa svim njezinim razlozima. 

U zadnji još čas stiže vijest, da je car Zrinskoga pomilovao, te mu se oprašta siječenje desne ruke. Tada se uspne na uzvišeno mjesto, koje je bilo prekriveno crnim suknom, sam si skine gornju haljinu, te ju predade svome komorniku Teodoru, razgali sebi odjeću i izvadi zlatom vezeni rubac za oči, koji mu sveza komornik. Dignuvši bujnu podulju kosu i ne rekavši ni riječi, spusti se na koljena i prigne glavu. Odbivši ura deveti sat, zamahne krvnik, dok Zrinski ;zavapi: „U Tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!“ Prvi udarac ne odrubi glave, već istom drugi. Truplo Petrovo odnesoše četvorica ljudi na stranu i pokriše ga crnim suknom . . . . 

Zatim odoše povjerenici u drugo dvorište, gdje se imalo obaviti smaknuće Franje Frankopana. Doveden na stratište, Frankopan je slabo slušao čitanje osude, već se neprestano usrdno molio Bogu i nekoliko puta poljubio raspelo. Uspeo se na stratište, sam si je također razgalio vrat i po sluzi Bernardinu dao si zavezati oči. Uskliknuvši „Isuse i Marijo“ primi prvi udarac, ali tako nesrećno, jer ga je krvnik zahvatio po desnom ramenu i bacio svom silom na tle.  Nesrećni knez htjede da ustane, no u tom ga zapriječi drugi udarac, koji mu konačno odrubi glavu . . . Prisutni narod nije mogao da gleda toliko mrcvarenje, uzbuni se, a krvnik bi zatvoren. 

Trupla obojice mučenika smjestiše u lijesove prekrivene crnim suknom, te ih odvezoše u crkvu i ondje sahraniše. Petru Zrinskom bijaše pedeset, a Franji Frankopanu tek trideset godina. . . . 

S banom Petrom Zrinskim leže u grob „oduševljeni Hrvat u misli i u radu, kome bijaše samostalnost njegove domovine i naroda glavno načelo i težnja“ . . . dok s mlađahnim Franjom Krstom Frankopanom pade u grob posljednji svoga roda, koji je oduševljeno pristao uz svoga svaka Petra Zrinskoga, da bijednoj i ispaćenoj svojoj hrvatskoj otadžbini pribavi oslobođenje ispod tuđinskoga jarma . . . 

Na grob njihov staviše im ovaj sramotni natpis u latinskom jeziku: „U ovom grobu počivaju grof Petar Zrinski, ban hrvatski i markez Franjo Frankopan, posljednji od porodice, koji, jer je slijepac vodio slijepca, oba u ovu padoše jamu. . . Učite se smrtnici i po našem se učite slučaju uzdržavati vjernost kraljevima i Bogu. God. Gosp. 1671. dana XXX. Aprila, ure 9.  Cilj taštine je grob.“ 

Niti mrtvima nijesu mogli podli i zavidni neprijatelji da oproste, već su im na nadgrobnu ploču stavili sramotni napis „jer je slijepac vodio slijepca , oba u ovu padoše jamu “ . . . Dakle jednog Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana nazvaše slijepcima I to samo zato, jerbo ne htjedoše sagnuti glave pred nasiljem i nepravdom,- jerbo ne htjedoše biti izdajice svoga naroda i domovine!. . . 

IV. 

Mučeničkom smrću Petra Zrinskoga na stratištu u Bečkom Novom Mjestu nastali su za njegovu obitelj preteški i crni dani. Nastale su takove patnje i poniženja kakovih nije doživjela niti jedna velikaška niti plemićka obitelj u Hrvatskoj. Naše pero nije kadro da opiše sve one boli, patnje i nevolje što ih je morala prepatiti najveća hrvatska žena i naša narodna mučenica Katarina Zrinska i njezina draga djeca. Krvožedni bečki dvor išao je svom snagom za tim, da do skrajnosti provede svoju paklenu osnovu i da zatare najslavniji rod u Hrvatskoj. 

General Spankau, koji je 14 travnja 1670 došao sa 12-14,000 carske vojske, sve samih Nijemaca pred grad Čakovac, u kom je boravila Katarina Zrinska, počeo je ondje nesmiljeno pustošiti, otimati i zapravo krasti sve do čega je došao i što mu se naprosto svidjalo. Odmah nakon zaposjednuća Čakovca šalje Spankau carskom ratnom vijeću izvještaj, da je Cakovac zaposjednut od carske vojske, a banica Katarina Zrinska u njegovoj vlasti. Car Leopold nalaže iz Beča, neka banicu dobro čuvaj u i neka ju zatvore naprikladno mjesto, a kćer njezinu Zoru Veroniku neka smjeste u kakav samostan. Ratno vijeće predložilo je caru Leopoldu neka se Katarina Zrinska pošalje u Bečko Novo Mjesto, ali car ne pristade na to, već odredi da se Katarina odvede u Karlovac, Koprivnicu ili u koju drugu tvrđu, gdje će biti dobro čuvana. 

Pošto je ratno vijeće zaključilo da za Katarinu nema niti u Karlovcu niti u Koprivnici zgodnog stana, odlučiše da ju zatoče u generalovom stanu u Varaždinu, gdje će ju stražiti 24 vojnika. Međutim je Katarina obolila i predbježno ostala u Čakovcu, jer je tamo bilo više njemačke vojske koja je na nju pazila, nego u Varaždinu. 

No za kratko vrijeme, sumnjičavi car Leopold opet mijenja «svoju odluku, te nalaže ratnom vijeću u Gracu, da se Katarina ima spremiti u Judenburg (na Muri u gornjoj Štajerskoj). Ondje ju treba zajedno sa kćerkom predati u ženski samostan. 

Ratno vijeće, koje je iz dna duše mrzilo Katarinu Zrinsku, moli cara da promijeni ovu svoju odredbu, jer da grofica Katarina Zrinska nije prikladna za samostan radi svojih „sumnj ivih čarolija “ , što bi poremetilo samostansku stegu . . . 

Pošto se bijedna banica nije mogla dulje vremena oporaviti, izvješćuje ratno vijeće caru „ da . se banica pretvara“ , pa da bi bilo uputno da se odmah makne iz Čakovca. Po ovom nemilosrdnom predlogu ratnog vijeća vidi se kako su Nijemci mrzili ovu veliku hrvatsku ženu. Zato je vjerojatno ono što je mletački poslanik Marin Zorzi 31. svibnja 1670. pisao iz Beča: „ da bi bečko m dvoru bila mila smrt ove žene“.  

Konačno odluči car Leopold da se banica mora smjestiti ili u Grac ili u Ljubno ili u Bruk. Pa kada je Katarina dočula da će morati iz Čakovca putovati u daleki tudi kraj, obrati se molbom na kneza ministra Lobkovitza i zaklinje ga „ sa pet rana Isusovih“ neka pomogne njoj, njezinom mužu i čitavoj njezinoj obitelji. Ali njezine molbe ostale su bez uspjeha. Dana 15. srpnja 1670. u 4 sata poslije podne otišla je bolesna banica za uvijek iz svoga Čakovca. Kako je bila bolešću shrvana, mo.rala je prekinuti put i više dana odležati u Radgoni i Vildonu. Na 22. srpnja stigla je pod oboružanom pratnjom u Grac i odsjela u gostionici kod „Crnoga slona“.

Katarina Zrinska zaista je mnogo prepatila u Gracu. Trpila je ne samo tjelesne već i teške duševne muke. Preko osam mjeseci nije čula nikakovih vijesti o svome mužu Petru, sinu Ivanu Antunu i bratu Franji Krstu Frankopanu. Osim toga okružili su ju njemačkom jakom stražom i dali joj njemačku sluškinju, koja ju je iz dana u dan vrijeđala najprostijim psovkama i koja je nesrećnoj banici upravo ispijala krv. 

Da bude njezina bol jača, a nesreća veća, otkinuše silom od nje njezinu dragu kćerku Zoru, koju otpremiše u Uršulinski samostan u Celovac, dok banicu Katarinu staviše u samostan sestara Dominikanka u Gracu. 

Lako si možemo sada pomisliti onu silnu bol i duševnu muku, koju je sada patila ova bijedna žena. Muž joj je bio mrtav, brat isto tako, a svi ostali članovi njezine obitelji raspršeni na sve strane. Ona sama zatočena u Gracu, najstarija joj kći Jelena udata daleko u sjevernoj Ugarskoj, srednja kći Judita Petronila opatica u Zagrebu, najmlađa joj kći i ljubimica Zora u Celovcu, a jedinac sin Ivan Antun opet zatočen u Pragu. Nesrećna majka dobro je predmjevala da jamačno više nikada u životu ne će vidjeti nikoga od svojih milih i dragih. Sve je to na nju tako djelovalo, da je od prevelikih duševnih muka konačno poludjela! Bijedna hrvatska banica, nekoć slavna, bogata, ugledna i moćna, morala je ovako jadno svršiti. Na 16. studenoga 1673 uze je dragi Bog k sebi. Tijelo joj pokopaše u Gracu, i to u grobnici ispod crkve sestara Dominikanka . . . 

Najmlađa kći njezina, Zora, preživjela je svoju majku mučenicu. Kada je zapravo umrla, nije nam poznato, ali imamo podataka da je još godine 1683 živjela. I ona je poput svoje starije sestre Judite Petronilo našla zaklonište u tihim samostanskim zidinama, da u postu i tihoj pobožnoj molitvi izmoli upokoj plemenitim dušama svojih velikih ali nesrećnih roditelja. 

Najstarija kći Petrova i Katarinina, glasovita ljepotica Jelena, bila je prvi puta udana za kneza Franju Rákoczyja, najbogatijega madžarskog velikaša, koji je umro već u 31. godini života svoga, dana 4. srpnja 1676. — Kasnije se udova Jelena preudala za grofa Mirka Tokólija, koji je sa svojim ustašama zadao vrlo mnogo jada nezahvalnom i nevjernom bečkom dvoru. 

Srednja Katarinina kći, Judita Petronela, koja je bila predstojnica reda Klarisa, umrla je negdje koncem XVII vijeka u Zagrebu, a bila je sahranjena u samostanskoj crkvi presvetoga Trojstva. Ta crkva bude porušena godine 1837. i tom zgodom zametnule se i kosti Judite Petronele Zrinjskove, te danas ne znamo, gdje počiva kćerka velikoga hrvatskog bana. 

Jedinac sin Petrov, Ivan Antun Zrinjski, također je vrlo mnogo prepatio u životu. Kao muški odvjetak slavnoga bana, bio je i on bijednik mnogo proganjan i zlostavljan. Poput svoje nesrećne majke i on je konačno poludio u tamnici rattenburškoj . . . Na 11. studenoga 1703. u jutro između 5 i 6 sati ispusti svoju dušu. S njime pade u' grob zadnji potomak najslavnije hrvatske velikaške porodice!. .. 

* * * 

Ali hrvatski narod, koji je častio svetu uspomenu narodnih svojih velikana, nije zaboravio niti njihovih zemnih ostanaka, toga jedinog amaneta, što mu je ostao od tih velikih i slavnih narodnih branitelja. Nakon punih 247 godina prenio je kosti bana Petra Zrinjskoga i kneza Franje Krste Frankopana iz tuđine u dragu otadžbinu Hrvatsku. Uz neopisivo slavlje i kraljevske počasti položene su njihove kosti dana 30 travnja 1919 na vječni počinak u biskupskoj grobnici veličanstvene katedrale zagrebačke. 

Da, 247 godina počivale su svete kosti naših narodnih hrvatskih mučenika u tuđoj njemačkoj zemlji. A tada dopriješe do njihovoga dragog groba u tuđini gromovni glasovi njihovoga ispaćenog naroda. Dopre do njih osvetnički ali pobjedonosni krik: „Divovi naroda hrvatskoga, mučenici roda svoga, vi ste osvećeni! .Grabežljivi austrijski dvoglavi orao svladan je i hrvatski narod polaže ga otkinutih padža i slomljenih krila na Vaš dragi grob, s kojega se ne će više nikada vinuti u visine, da odanle i opet zaokruži nad Vama i Vašim plemenitim i junačkim narodom!“ . . . 

Na tom dragom grobu kazivat će očevi hrvatski i majke hrvatske djeci svojoj patnje Vaše, boli i borbu Vašu . . . Ali kazivat će im i to, da ste Vi nakon dva i po vijeka ipak slavno pobijedili nepravdu i silu . . . Vaš hrvatski narod još živi, kao što još stoje i Vaši ponosni gradovi, u kojima ste snovali i radili za slobodu Vašega naroda. Vaša uspomena živi i živjet će u vjekove, živjet će dotle, dok bude hrvatskoga imena i plemena, koga ne će nekažnjeno nitko maknuti sa svjetskoga poprišta! 

EPIGRAM 

Najgušće žestoke

    Jele vjetri viju, 

Višnji turnji gorke

    Već mahe pojimlju, 

I gore visoke

    Najveć strieli biju, 

U doline nizoke

    Trieski ne dospiju. 

Petar Zrinski   

The inscription on the grave stone of Petar Zrinski
and Krsto Frankopan in Wiener Neustadt.  

HOC IN TVMVLO IACENT PETRVS ZRINIVS BANVS CROATIAE ET MARCHIO FRANCISC. FRANGIPAN VLTIMVS FAMILIAE QVI QVIA CAECVS CAECVM DVXIT AMBO IN HANC FOVEAM CECIDERVNT. 

In this mound (grave) lies Petar Zrinski, Ban of Croatia, and Marquis Francisco Frankopan, the last of his family, who, because the blind led the blind, they both fell into this hole.  

Underneath the inscription is an executioner’s sword
with two decapitated heads and the words:  

DISCITE MORTALES ET CASV DISCITE NOSTRO
OBSEVARE FIDFM, REGIBUS ATQVE DEO
ANNO DOM. MDCLXXI DIE XXX. APR. HORA IX
AMBITIONIS META EST TVMBA. 

Learn, mortals, and by us (our example),
learn to maintain fidelity to kings and God.
In the Year of Our Lord 1671, the 30th day of April, at the 9th hour. 

The goal of vanity/ambition is the grave