Petar Zrinjski i Krsto Frankopan Hrvatski Mučenici

Source: http://virtualna.nsk.hr/zrinski/petar-zrinjski-i-krsto-frankopan-hrvatski-mucenici/

Ante Štefanac

Čisti prihod namijenjen siromašnim 
učenicima trgovačke škole u Karlovcu.

Tisak M. Fogine, Karlovac, 1921.

Prije nego što ću govoriti o katastrofi najvećih hrvatskih junaka u svoje doba, moram najprije istaknuti neke činjenice iz prošlosti naše povijesti. Nesretnom nagodbom izmedu Hrvata i Madžara sa Kolomanom, naša je domovina izgubila samostalnost, jer je bila vezana na madžarske kraljeve. Samostalnost Hrvatske i uza sve to se u mnogom uščuvala i to u hrvatskim saborima, jer bez odobrenja hrvatskog sabora nije se mogao ni jedan zakon nametnuti, ni jedan novčić uzeti od naroda. Hrvatski ban ujedno je bio najveći sudac i prvi vojskovoda hrvatske narodne vojske. Hrvati su imali nadaIje i kovaonicu svoga novca sa slikom bana, te se taj novac zvao banovac. Imade dosta mjesta, gdje se hrvatski ban potpisuje i potkralj.

Tko je po pravu u ono doba krojio zemlji pravicu? Nije cjelokupni narod, nego samo plemstvo. U hrvatskoj dijelilo se plemstvo u domaće i strano. U domaće plemstvo spadali su: Šubići, Frankopani, Kurjakovići, Svačići itd, a strano plemstvo bili su Madžari ili Nijemci. Već od 13. stoljeća uvijek je domaće plemstvo prijekim okom gledalo tuđe vladare i doseljenike, to nam kazuje historija.  Već kralj Petar Svačić htio se otresti tuđega upliva. U to doba stvorena je hrvatska liga, u kojoj su bili udruženi ugledni Hrvati, koj su se htjeli otresti tuđeg gospodstva. Vidimo kako hrvatska liga najprije bira Karla Dračkoga za svog kralja, poslije njegove smrti prijanjaju Hrvati uz bosanskog kralja Tvrtka, jer je njihovog plemena i jezika. Već kralj Tvrtko uz pomoć hrvatske lige imao je namjeru da provede jedinstvo svih zemalja, gdje se govori hrvatski. Tu vidimo Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Bosnu, gdje se sve ove države bore proti nametniku tuđincu Sigismundu. I da je bilo malo sloge, danas bi mi sasvim drugačije stajali.

Od hrvatske lige prošlo je dosta vremena, dok su se Hrvati odlučili otresti tudih kraljeva. Možda bi taj preokret bio i prije započeo, ali Turska najezda od kosovske bitke pomrsi sve račune, jer su Hrvati imali dosta okapanja u velikim i malim turskim ratovima, gdje su ginuli, stradavali i osiromašili, pa su se ogledavali, da sa kojom velikom državom dodu u savez, da mogu obraniti svoju grudu.

Kad se misli provesti državni udar, tomu je potrebno ljudi i vremena. U 17. stoljeću u Hrvatskoj uspeše se na vrhunac slave dvije odlične hrvatske porodice a i to su bili Zrinjski i Frankopani, junaci na glasu a i k tomu neizmjerno bogati.

Osobito se istaknuše dva brata Zrinjski: ban Nikola i njegov brat Petar. Nema u Hrvatskoj komada zemlje, gdje nijesu oni vodili krvave borbe sa Turcima; nema bitke, u kojoj nijesu oni sudjelovali; bili su strah i trepet Turcima. Nijesu se bavili ličnim intrigama i spletkama sa plemstvom, nego im je jedini cilj bio, da spase svoju domovinu.

Još više ih je boljelo, što Nijemci haraju Hrvatskom kao i Turci, te su se s jedne strane morali boriti sa Turcima, a s druge strane s Nijemcima. Habsburška kuća sa ondašnjim carevima odobravala je sva bezakonja svojih generala proti Hrvatima, gledala je mirnim okom, gdje Turčin hara Hrvatskom, te se je i veselila, da se na ovaj način naša domovina ništi.

Nadalje je centralistička težnja bečkoga dvora išla za tim, da od Hrvatske učini austrijsku provinciju i da je podvrgne svojim dvorskim uredbama. Dvorsko vijeće vrebalo je uvijek da uhvati zgodnu priliku, da može upropastiti glavne velikaše.

Kad su Petar i Nikola Zrinjski vidjeli, da ne mogu ništa postići od dvora zakonitim putem, to se ogledaše za savezni cima i to za Ljudevitom XIV. francuskim kraljem i za nekim velikašima madžarskim, koji su bili proti Leopoldu, tadašnjem austrijskom caru, te sklopiše savez, da Leopolda kao posljednjeg Habsburgovca izbace sa prijestolja i da drugog vladara biraju.  Glava ovog saveza bio je hrvatski ban Nikola Zrinjski, a glavni pomagač njegov bio je njegov brat Petar i šura mu Krsto Frankopan.

Urota je u početku uspijevala dobro, ali kad je Nikola Zrinski u lovu poginuo, Ljudevit XIV. čim je postigao od austrijskoga dvora što je htio, ostavio je Zrinjskoga a tako isto i prevrtljivi Madžari. Ostadoše jedini Petar Zrinjski i njegov šura Frankopan kao vođe urote.

Zrinjski je uvidio, da je od sviju ostavljen, ali Hrvatska se ipak mora spasiti od zuluma austrijskoga dvora i od njemačkih generala. On je išao zatim, da Hrvatska, Slavonija i Dalmacija dođu pod jednoga vladara, a taj vladar da bi na svaki način bio on. Sada se istom uočuje njegov pravi cilj: slobodna Hrvatska pod vladarima narodne krvi. Austrijskoga cara i njegov dvor silno je mrzio, jer je mogao lako razabrati, da su oni išli samo zatim, da unište našu domovinu. Hrvati su im bili dobri samo onda, kad je za njih trebalo krv prolijevati, i kad ih je trebalo na sve moguće načine izrabljivati.

Zrinjski je uvidio, da Hrvatima nema slobode dokle god budu stenjali pod jarmom austrijskih vladara.

On poče sada uz pomoć svojih kapetana, na sve strane kupiti vojsku. Desna ruka u tom poslu bio mu je Krsto Frankopan, ali što je to sve bilo naprama sili austrijske vojske. Radi toga morade se ogledati za saveznikom, te pošalje svoga kapetana Bukovačkog u Carigrad, da učini savez sa Osmanlijama. Snovao je, da kad pomoću Turaka svlada Nijemce, da će iza toga i s Turcima lakše obračunati, jer njihova slava i tako započela iščezavati, a naročito je mislio na gorostasnu Rusiju, koja će mu sigurno pomoć pružiti: Mislio je i na spas jednokrvne braće u Bosni, a u toj nadi krijepilo ga i to, što je bosansko muslimansko plemstvo također mrzilo osmanlijsku upravu.  Njegove osnove o oslobođenju širili su po Bosni kapetani Pogledić i Berislavić, koji su se naročito u Sarajevu zadržali, gdje su medu Hrvatima širili ideju Zrinovića. Sigurno je, da bi se to oslobodenje proteglo i na Srbiju, jer Zrinjski je već onda mislio na ujedinjenje cijeloga našega naroda. Sve ovo ponuka ga, da učini savez sa vladikom Gavrom Miakićem.

Sultan i veliki vezir ne mogoše povjerovati Zrinjskome. Pa i kako bi? Taj Zinjski je toliko puta Turke potukao i granice neprestano uznemirivao.  Čim Zrinjski ojača, navalit će opet na Turke. Zrinjski je nekada bio u rodu sa srpskim kraljevima, jer je Mladen III bio šura Dušana Silnoga. Radi te rodbinske veze lako bi Zrinjski i Srbe digao proti Turcima.  Sve je to sultan dobro znao, te odbije ponudu Zrinjskoga. Zar nije bolje da Zrinjski padne, a čim se to do dogodi, eto Osmanlija u zapadnu Evropu, koju je sada jedini Zrinjski branio

Kad je Zrinjski opazio, da se sve proti njemu urotilo, pa i nekoji od domaćega plemstva, kao: Erdedi i Draškovići, što mu drugo preostade, nego da se sa kraljem izmiri, i da čeka na bolju zgodu, kada će moći domovinu osloboditi.

Ode u Beč sa šurjakom Krstom Frankopanom, da se sa carem izmire, jer on im je zadao poštenu riječ, da im se ništa dogoditi ne će.  Ali car Leopold ne održa svoje riječi i baci ih u tamnicu. Nijemcima je bila lozinka: “Dok god Zrinjski živi, car nije siguran".

Nakon godine dana tamnovanja smaknuše Nijemci Zrinjskoga i Frankopana, što je Zrinjski htio ispod Habsburške vlasti osloboditi Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju i proglasiti se kraljem.

Zrinjski i Frankopan pogiboše od njemačkog krvničkog mača 30 travnja godine 1671.

Smrt naših heroja prenerazi cijelu Evropu, koja je dobro znala, što znači taj gubitak Hrvatska ostade zapanjenja. Hrvati ne mogoše pojmiti, da bi njihovi branitelji ovako jadno svršili !

Na hrvatski narod pade teška tuga, on izgubi svaku vjeru u spas i poče se raseljivati, jer kad nema Zrinjskih, nema ni slobode.

Iza njihove smrti haraju njemački generali i vojnici Hrvatskom i plijene imanja Zrinjskih i Frankopana. Tko njihovo ime spomene, smatra se veleizdajnikom.  Austrijski car zatvori hrvatski sabor. Kroz deset godina nema Hrvatska bana, toga simbola slobode.  Učestaše i turske provale. Alibeg Čengić zove Turke pod oružje, jer više nema Zrinovića bana. Hrvatska bude uništena i potištena, ali u hrvatskim srcima tinjala je mržnja i osveta naprama svemu što je tuđe. Osveta na Habsburge i Nijemce, osveta na Madžare i na sve one, koji ne ljube svoje domovine.

Nu Hrvati ipak ne zdvojiše, čekali su samo na pravu zgodu. Div narodni sklonio se u pećinu i čekao sunce slobode.

Duh Zrinjskoga i Frankopana odletio je iz njemačkoga grada u Hrvatsku, da sa nesretnim Hrvatima dijeli zajedničku tugu, ali i da se nada boljoj budućnosti. Zrinjski nije umro, on živi i navjek će živjeti u našim srcima. On nam je pokazao put, kojim se dolazi do slobode. On nas je naučio onu: “Ne vjeruj Nijemcu, kao nă zimskom suncu.”

Slobode bez krvi nema, 
Sloboda niče samo u slozi, 
Jedinstvo jednokrvne braće 
Dok je i jedan Habsburg, 
Hrvatima nema slobode.

U progonstvo je otjeran i vladika Gavro Miakić, te je u Šleskoj i umro. Čim bude zgoda prevest će se njegove mučeničke kosti u domovinu.

Katarina, ta umna žena bana Petra mučenica, diplomatkinja i hrvatska spisateljica, strašne je muke trpjela od surovih njemačkih generale. Poludjela je i u Grazu umrla.  Petrove kćerke moradoše po odredbi odvratnih Habsburga poći u samostan; sin mu Gnade umre u tamnici, a sinovca Adama ubiju Nijemci kod Slankamena.  Tako kleti Nijemac uništi Zrinjske Frankopane.

Pjesnik pjeva:

Kad bude i zadnji tiranin iz Hrvatske bježao, onda će kosti naših mučenika dolaziti u Hrvatsku.

I to se obistinilo! Tirana više nema, Habsburškoj kući zauvijek je odzvonilo.

Ne slušamo više jezik tuđinca, pravda Božja je pobijedila. Dok Habsburg bježi kao nitkov i zločinac a kosti naših mučenika Zrinjskog i Frankopana okićene hrvatskim cvijećem dolaze u triumfu u dragu nam domovinu. Nad lijesovima milih pokojnika pjevaju slavuji, nad Habsburgima gavrani grakću Hrvati tihu molitvu šapću.

Hrvati mogu biti ponosni, jer među njima uvijek je bilo heroja, koji su radili za slavu i slobodu Hrvatske koji su i život žrtvovali za svoju Hrvatsku.

Hrvati su danas smireni i šalju molitvu svemogućemu Bogu za spas domovine. Ne putuju više u tuđinu, da se pomole na grobu svojih velikana, nego mole u svojoj domovini; mole se nad lijesovima, koji leže u zemlji onoj, koju su mučenici ljubili, htjeli je osloboditi i za koju su stradali i poginuli!

Zrinjski i Frankopani spavaju, ali se često puta od sna prenu.  Pred oči im dolaze četiri vile u crno zavijene: vila primorkinja, vila Istrijanka, vila Dalmatinka i vila Slovenkinja i pričaju mučenicima, kako još imade našega naroda, koji stenje pod tudim jarmom. Zato mi, koji želimo, da san naših mučenika u našoj zemlji bude miran i spokojan, zakunimo se na njihovim svetim grobovima, da nikada mirovati ne ćemo, dok i zadnji pedalj naše zemlje ne oslobodimo ispod tuđinskoga jarma. To je najljepša zadužbina našim mučenicima.

Slava hrvatskim herojima Petru Zrinjskomu i Krsti Frankopanu!