Ivan Antun grof Zrinski

O 240. obljetnici njegove smrti 1703.—1943. 

Emilije Laszowski, Prazmaj Ozaljski i Brložki.

Ivan Antun Zrinski jedini je sin grofa Petra Zrinskoga i Ane Katarine grofice Frankopan. 

Obćenito se drži, da se je Ivan Antun Zrinski rodio u Ozlju god. 1651. i to po izkazu samoga Ivana Antuna Zrinskoga u pismu g. 1670., u kojem veli, da mu je 19 godina.  O. Marko Forstal, reda augustinaca, koji je živio na dvoru Petra Zrinskoga i bio odgojiteljem njegove djece, a radio je i na poviesti roda Šubića-Zrinskih navodi, da je Ivan Antun rođen g. 1654. i kršten 26. kolovoza, a Adam Zrinski, sin Petrovog brata Nikole, g. 1662. i kršten 24. studenoga. — Kad je Petar Zrinski po svom pouzdaniku o. Forstalu g. 1667. dao sebi izdati od Republike mletačke, od Vieća desetorice, 17. svibnja potvrdu o tom, da je njegov predak Pavao Šubić g. 1314. dobio mletačko plemstvo, pomno je izrađena filijacija od tad živih članova obitelji Zrinskih od Ivana Antuna i Adama Zrinskog sve do Pavla Šubića, bana hrvatskoga i kneza trogirskog. 

Nadnevak rođenja Petra Zrinskoga, njegova sina Ivana Antuna i nećaka Petrova Adama prisegom potvrdiše Ivan Frankolin, sin Petra veslača (remiger), i Stjepan Šimatornjaj, sin Ivana Zagrebčana (de Zagabria), koji su zacielo bili službenici Zrinskih i boravili u času poroda rečenih u kući Zrinskih. Van svake je dvojbe, da su to i dalje znali roditelji Ivana Antuna, ali kao interesenti u tom času nisu mogli izdati svjedočanstvo. Stoga držim, da je nadnevak rođenja Ivana Antuna Zrinskoga g. 1654. svakako izprava n.  

Gdje je zapravo rođen Ivan Antun Zrinski?  I za Jelenu, kćer Petra Zrinskoga, kaže se, da se je rodila u Ozlju g. 1643. ali to ne stoji, jer njezin djed Vuk K. Frankopan svojom je vlastitom rukom u svoj dnevnik g. 1649. zabilježio u mjesecu ožujku: »23. došal je Špišić iz Medmurja, iz Podbresta z listi i glasom, da je gospa Zrinska etc. pred tim toga drugu noć med 11. i 12. urom porodila kćer, koja taki je krščena imenom sv. Helenae«.  U Čakovcu posjećivao je Petar Zrinski svoju suprugu, koja je bila od poroda nešto obolila. Dakle Jelena Zrinska je rođena u Čakovcu, a ne u Ozlju. 

Kad su braća Petar i Nikola Zrinski g. 1649. podielili svoja imanja, dopao je grad Ozalj Petru Zrinskomu. Odonda stanovao je Zrinski s obitelju svojom u Ozlju, pak je svakako vjerojatno, pače i sigurno, da se je Ivan Antun rodio u Ozlju. Ondje je sa suprugom Anom Katarinom podigao i kapelicu sv. Antuna Padovanskoga moguće kao zavjet za sreću svoga sina, koji je nosio i ime toga obljubljenoga svetca. 

Roditelji su se pomno brinuli za odgoj Ivana Antuna. Bio mu je odgojiteljem Ivan Smoljanić, rodom iz Kostrene, čovjek učen i vriedan Hrvat. Kad je Petar Zrinski počeo pregovarati s francuzkim kraljem Ljudevitom XIV. snujući osloboditi Hrvatsku od tuđega gospodstva, tražio je kralj, da mu kao taoca pošalje u Pariš svoga sina Ivana Antuna, koji bi na kraljevskom dvoru nastavio svoje nauke. To se je snovalo g. 1664., ali se to nije dogodilo. 

Već g. 1665., kad je Ana Katarina Zrinska odpočinjala diplomatske veze s Rakoczyem u Ugarskoj i kćer svoju Jelenu Zrinsku udavala za Franju kneza Rakoczy-a, snovala je i ženitbu Ivana Antuna s kćerkom kneževom. Dok je prvo uzsliedilo, drugo nije. U toj vezi smatrala je bitno ojačanje roda Zrinskih i njezinih i muževljevih velikih snovova. 

G. 1665., 9. rujna, imenovan je Smoljanić biskupom senjskim i ostavio dvor Zrinskoga.  Na mjesto njegovo uze Zrinski o. Marka Forstala, dr. teologije i provinciala austrijskih augustinaca. Taj je već prije bio u službi kod brata Petrova Nikole Zrinskoga s godišnjom plaćom od 150 talira. Služio mu je kao tajnik, naročito u dopisivanju s Mletačkom republikom. Bio je to muž vrlo uman i liberalan. U službi Petra Zrinskoga bio je marnim odgojiteljem Ivana Antuna, te je s ovim putovao u Koln i Lowen, odkuda se vratiše g. 1669. 

Forstal i roditelji odgajali su sina u duhu vjernosti prema vladaru, kralju Leopoldu I., što je podpunoma razumljivo gledeći na njegovu mladost, i svakako su držali pred njim u tajni osnove protiv bečke kamarile i kralja i svoje nesimpatije prema njemačkim vojnim zapovjednicima u Hrvatskoj, koji su u duhu bečkoga dvora mučili i ponizivali Hrvate i Hrvatsku. Nije onda ni čudo, da je mladi Ivan Antun bio odan kralju Leopoldu. Forstal, kad je saznao, što snuje Zrinski i njegovi drugovi, iako je bio sam protivnik bečkoga dvora, ne može mu se, kao tuđincu — Ircu — zamjeriti, da se nije slagao s velikim osnovama Zrinskoga, i počeo se buniti. On je doista bio pouzdanik Zrinskoga, te mu je ovaj kao i biskupu zagrebačkom Martinu Borkoviću povjerio pregovore s kraljem Leopoldom. Vrativši se Forstal iz Beča (1670.) zavaran i zasliepljen, počeo je Zrinskoga i šurjaka njegovoga grofa i markeza Franju Krsta Frankopana nagovarati na pouzdanje u cara i kralja Leopolda. Već iz Beča 2. travnja 1670. pisao je Zrinskomu, da sina Ivana Antuna’što prije makne iz Čakovca, i da ga pošalje ili na carski dvor u Beču ili kuda u inozemstvo, da na nj ne padne sumnja, da je išta sudjelovao u uroti. 

Videći Petar Zrinski, da njegove velike osnove propadaju i da je ostao gotovo osamljen, da su njegove osnove odkrivene, Bukovački da nije ništa izhodio kod Porte, a pomoći nije dobio ni od Poljske ni od Francuzke, poslušao je o. Forstala, te je na sam uzkršnji ponedjeljak 8. travnja 1670. poslao svog jedinca iz Čakovca u Beč. Do Graza, kamo je Ivan Antun stigao 9. i. mj., pratio ga je poručnik zrinske dragunske kumpanije Lovro Prinelssen. U Grazu je Ivana Antuna dočekao o. Forstal, s kojim stigne 12. travnja u Beč. Odsjedoše u samostanu augustinaca. 

Saznavši princ V. Lobkovic, da je Ivan Antun Zrinski u Beču, dade ga jedne noći zajedno s Forstalom dopremiti do sebe. On preda Ivana Antuna pod pazku bečkog gradskog namjestnika. Kod ovoga nije mu bilo zlo. Taj ga je tješio pustom nadom u veledušje carevo. Ivanu Antunu bilo je gotovo nesnosljivo, kako je to razlagao 15. kolovoza princu Lobkovicu, jer, »da iz dana u dan bježi vrieme bez ikakova uspjeha«. On želi »ne bi li mogao na drugi način trošiti svoje vrieme i da ne zaboravim toli koristno sve ono, što sam naučio u toliko godina, s tolikim troškovima i s radom, toli nauke koli vježbe, pošto je uviek glavna težnja moje duše bila, da mogu biti upotrebljen u službi njegovog veličanstva . . .« 

Ivan je Antun živio u Beču pod strogom pazkom gradskog namjestnika, dok su se carevi ministri i dvorska komora bavili njegovom sudbinom. Kralj je konačno odlučio, da Ivana Antuna premjesti u Prag. 

Međutim je bila prekinuta svaka veza između Ivana Antuna i njegovoga otca, koji je gotovo pod »salvus conductus« pošao sa šurjakom Frankopanom u Beč i ondje nastupio put Golgote do stratišta 30. travnja 1671. O toj bolnoj tragediji ne možemo na ovom mjestu govoriti. . . 

Već 5. rujna 1670. dobila je dvorska komora nalog, da se pobrine za putne troškove Ivana Antuna za put u Prag. Dne 17. rujna odredio je kralj, kako se ima Ivan Antun prevezti u Prag. Imao ga je pratiti njegov dvorski meštar i dva sluge. Putem će na njih paziti dva o. isusovca, Tomo Grasser i Ivan Wargl, koji se imadu s njime voziti u kočiji. Za troškove prehrane na putu dozvoljeno je 400 for. 

Ivana Antuna zacielo se hotjelo učiniti podpunoma nepogibeljnim, staviti ga u kakav samostan, gdje bi zaboravljen i gotovo nestao, izčeznuo sa svieta. Zavaravahu ga, da polazi u Prag, da ondje nastavi nauke. 

Uman mladić, kakav je bio Ivan Antun, to je opazio te je 19. rujna iz Beča pisao caru, da je učio humanistiku i filozofiju i ne želi više učiti, a najmanje bi se htio posvetiti teologiji, jer ne osjeća poziva u sebi, da bude »fratar ili svećenik«. Ne treba više ni prefekta ni skrbnika, i ne će više u školu ili konvikt. »Nisam ništa sagriešio protiv Vašeg Veličanstva, dapače gorko sam plakao, kad sam čuo takova šaputanja i došao sam veselo pješke i pod zaštitu Vašega Cesar. Veličanstva, a bio bih pobjegao, da nisam mogao doći do drugog izlazka.« Moli kralja, da mu dade jednu satniju u kojoj pukovniji, ili da mu dopusti, da nauči vitežke vježbe. »Lišavaju me mojih sluga a ja ću biti u neprekidnom strahu, jer ne mogu zamisliti, zašto ne bih mogao odabrati slugu, koji bi mi bio vjeran. Vaše Ces. Veličanstvo vrlo je dobrostivo i milostivo prema nevinima. Mnogo je mlađih od mene u vojničtvu, koji ne će prolievati svoju krv, kao što ju ja želim proliti za Vaše Ces. Veličanstvo .. .« 

Ovo je pismo slabo koristilo, on je morao u Prag. Od tud je 27. rujna pisao Lobkovicu moleći ga, da mu priskrbi kakovu carsku službu. Navodi svoje nauke i da vlada sa 7 jezika: hrvatskim, talijanskim, njemačkim, španjolskim, francuzkim, latinskim i mađarskim. 

Značajan i odlučan bijaše korak Ivana Antuna, koji je učinio u svrhu Spašavanja svoga otca. To je i dokaz vanredne ljubavi prema otcu. On na svoju ruku poduzimlje upravo nešto diplomatskog i velikog. On je dobro znao, da je saski knez-izbornik Ivan Juraj II. prijatelj njegovoga otca i da je u službi ovoga bio Janko Šubić Peranski, kao zapovjednik tjelesne garde — »Leib-Compagnie Kroaten zu Ross«, u kojoj su služili sami hrvatski plemići. Zrinski su Peranske uviek smatrali pripadnicima svoga plemena, i sam Ivan Antun Zrinski naziva Janka Peranskoga dragim rođakom. I Ivan Antun obraća se 28. rujna iz Praga na Peranskoga, te ga moli za pomoć od kneza izbornika otcu svomu. 

Nije nam potrebno govoriti o sadržaju toga pisma, jer ga u cielosti priobćujemo, i znat ćemo sve: 

»Služba moja da je Vašoj milosti preporučena, kako mojemu dragomu gospodinu i rođaku etc. 

Moj gospodin otac je vsigdar imal najači jedino ufanje u prošnih hercega saxonskoga, i u vaše milosti marlivosti, i buduć da vsi vele, da ako bi tri lectori (knezovi izbornici) štili prositi za oprošćenje moga otca, nih svitlost (Car) nebi se kratili. Moj gospodin otac i ja pošiljamo nosnika ovoga lista gospodi curfirštom, (knezovi izbornici) i budući da moj otac nemore već pisati nikomu, ja kao dužen sin izpunjujem s ovim mojim listom i prosim vašu milost u ime moga otca i moje, da nam pomorete i preporučenoga imate nosnika ovoga lista, koj za sada se zove Ferenz Palmerini, da bi mogal dobiti od milostivnoga poglavara preporučanja i sa prošnja listi, kako on hoće sam prositi i k koncu dajte mu u sem veruvanje, kaj povi u ime moga otca i moje. I buduć da mi sad nikaj nimamo, prosim vašu milost, da nam posudite sto zlatnih dukat na trošak ovoga gospodina, znate dobro, da s našega orsaga pravicom ja nemorem zgubit moje imanje, i ako bi na brzom potribuvali, moja sestra je u redu, da se plati. Moj gospodin otac je rekal, da bi dal na prikazan jedno imanje vašoj milosti, ako bi se pašćili pri electorih za njegovo oslobođenje. Vaša milost znade dobro, da od tuliko let naša familia je cvituvala, kakti da bi sada (tako rekuč) nemarlivo izginula, koju ako vaša milost izdignete nebude li nam dika i hvala ni samo pri ljudih, nego i pri Bogu, buduć da se nigdar priatel nemore spoznati nego u potribćini, ja sam se vsigdar u Vašu milost ufal, i ufamo se, da nas nećete ostaviti, buduć da sam vsigdar bil i budem, Pragi, 28. novembris 1670. vaše milosti sluga i priatel 

Grof Zrini Januš v. r. 

P. S. ovo pošiljam memorial moga otca, katerega je cesarskoj svetlosti dal, iz kojega vaša milost morete izneti vas red našega dugovanja, ostavljajuč drugo gospodinu Palmeriniu«.

I ovo pismo nije donielo željenoga uspjeha. 

Car Leopold naložio je češkoj komori u Pragu 6. listopada 1670., da ima Ivanu Antunu Zrinskomu na godinu izplaćivati 1500 for. za nastavljanje njegovih nauka. Kad je Ivan Antun stigao u Prag, izplatila je komora četvrtinu toga iznosa, te je zamolila dvorsku kancelariju, da se pobrine, da se taj prinos za nauke Ivana Antuna od drugud negdje namiruje. To je tek uredila bečka dvorska komora, kad je 27. rujna 1671. naložila blagajniku i kontroloru dvorskom, da češkom dohodarstvenom uredu pošalje 2000 tor. kao godišnji prinos za uzdržavanje Ivana Antuna Zrinskoga, a dvorskoj komorskoj blagajni imat će to nadoknaditi ugarska komora. 

7. listopada opet se je Ivan Antun obratio na kralja s molbom, da ga uvrsti među svoje službenike, i preporučuje otca milosti kraljevoj. 

Sve to osta bez uspjeha ... Sudbina Petra Zrinskoga bila je zapečaćena ... 

O sudbini svoga jedinca sina nije bio upućen ni sam njegov otac. U oprostnom pismu, što ga je 29. travnja 1671. uoči svoje smrti pisao svojoj ženi Katarini, veli ... »Više ništarne znam pisati, nitza sina, niti za druga dokončan ja našega siromaštva; ja sam se sve na Božju volju ostavil...« 

S Ivanom Antunom Zrinskim bavili su se štajerski stališi, kad su 7. srpnja 1671. držali svoj sabor u Grazu. Ovomu je bilo javljeno, da je Petar Zrinski zbog veleizdaje smaknut. Zrinski je izgubio i indigenat (Landmannschatt) štajerski, i nastalo je pitanje, da li se to proteže i na Ivana Antuna. Stoga je sabor štajerski molio ratno vieće, da o tom izda svoje mnienje. Car Leopold je 29. kolovoza riešio to preko komore: da je i Ivan Antun Zrinski osudom otčevom izgubio štajerski indigenat, ali prepušta rješenje na volju štajerskim stališima, — jer je Petar Zrinski pretrpio već svoju kaznu. Tako je bio upućen zemaljski kapetan Štajerske Sigmund Ferdinand grof Trautmannsdorf.  Što su štajerski stališi odlučili, ne znamo. 

Bečki dvor bio je zatim u strahu pred Ivanom Antunom. Ne će li ovaj podići bunu, da osveti otca svoga? Nu ovaj je bio miran, skroman i kralju vjeran. Ali ministri carevi smišljahu, da Ivana Antuna smjeste što dalje od domovine njegove. Odlučiše ga odpremiti u Španjolsku, gdje je vladao Habsburgovac Karlo II., a njegova setra Margareta bila je žena careva, pa su s toga i odnosi između Austrije i Španjolske bili najbolji. Ta Španjolci su kao častnici služili u austrijskoj vojsci, i obratno. Ivan Antun znao je španjolski, a kako je Španjolska tad držala Vojvodinu milansku, kraljevinu Napulj, Siciliju i Sardiniju i čitavu Belgiju, mogao je Ivan Antun svojim znanjem i junačtvom postići i velike časti. Otvorena mu bijaše i španjolska Amerika! 

Kad je to u jeseni 1671. javljeno Ivanu Antunu, da će morati u Španjolsku, silno ga je zbunilo, te je 18. studenoga i. g. pisao dvorskom  kancelaru Hocheru, da nije nikad želio poći u Španjolsku, gdje je nepoznat, i gdje bi mnogo trpio od spočitavanja otčeve nevjere. Molio ga je, da posreduje kod kralja, da se to ne učini s njime tim više, jer je saznao, da za nj posreduje i knez izbornik saski. Moguće je ipak Hocher nešto učinio, jer je Zrinski ostao u Pragu. Postade častnik u vojsci, ali se nije smio maknuti iz Praga. Čini se, da ga je to smirilo, i on se vjernošću posveti vojnoj službi, ne bi li tako ugodio kralju i spasio za se baštinu svojih roditelja. 

Dok je 1673. umrla mu majka, zatočena u samostanu dominikanki u Grazu, 16. studenoga, sestra mu Jelena kneginja Rakoczy snovala je osvetu protiv bečkoga dvora. I ona se je mnogo zanimala za njegovu sudbinu, saznala je g. 1678., da je u milosti dvora. Kralj ga je imenovao pukovnikom jedne pukovnije, i stavljeno mu je u izgled, da će mu se vratiti imanja. 

U Ugarskoj je tad bjesnio rat protiv »kuruca«, koji su vojevali, da spase Ugarsku od tuđinaca, dok su »labanci« vojevali s carskom vojskom. Bijaše to rat strašan i nemilosrdan, bez milosti i praštanja. U srpnju 1678. došao je Ivan Antun s vojskom u Zborovo, gdje se je sastao sa sestrom Jelenom. Poslije je Ivan Antun s jednom četom »labanaca« kretao iz Pataka prema Munkaču tražeći okršaj s »kurucima«. On se kod Vekena sukobi s njima, ali bude potučen i uhvaćen. »Kuruci« ga zarobljena odvedoše u Sedmogradsku, gdje je neko vrieme živio vrlo oskudno, dok se nije za nj zauzeo vođa »kuruca« Mirko T6koly, koji je vrlo zabolio Jelenu,, koja je već od g. 1676. bila udova iza kneza Franje Rakoczy-a. Tokoly ga izbavi iz ruku »čanaglja«, te ga uze k sebi. Postupao je s njime veoma dobro davši ga samo dobro čuvati pod stražom. 

Učinio je to, kako je koncem veljače 1674. pisao Jeleni, s »obzirom na buduće rodbinstvo milosti njezine.« Qualay, jedan od vođa »kuruca«, i Mihalj Apafi, knez sedmogradski, htjedoše Ivana Antuna predobiti za svoju stranku, a moguće je to činila i Jelena, ali Zrinski ostade vjeran kralju. Sedam mjeseci živio je Zrinski kao zarobljenik u Sedmogradskoj, a tada ga pustiše na slobodu. Zbog kuge u Dolnjoj i Gornjoj Austriji i Češkoj, i zbog seljačke bune u Češkoj (1679.), nije se mogao Ivan Antun povratiti ni u Prag ni u Beč. Car je sklopio u ožujku 1680, primirje s Tokolyjem na pol godine, te makar je Tokoly imao veliku vojsku a pomagao je i francuzki kralj Ljudevit XIV., želio je ipak, da se izmiri s kraljem. Ivan Antun Zrinski opet je želio za ovo pomirenje posredovati, te je tako mnogo dopisivao s Tokolyem. Ali jedno takovo pismo skoro da je bilo kobno po Ivana Antuna. 

Kad se je Ivan Antun vratio u Prag, pisao je 3. travnja 1680. Tokolyu šifrirano pismo te mu javlja, da je prije pet dana (30. III.) stigao u Prag i da je prije toga četiri dana razpravljao o miru s generalom Leslieom. Savjetuje mu, da se u daljnjem radu o miru obrati na ostrogonskog nadbiskupa, ali da bude oprezan, jer bi Niemci mogli i nadbiskupa prevariti. Iz razgovora s Leslieom razabrao je, da Tokoly ne će mnogo polučiti od onoga, što mu je povjerio. Piše mu dalje, ako ostavi buntovnike, da će osim svojih imanja dobiti i neka druga, ali ne sva ona, koja želi. 

Ovo pismo bude od carskih ljudi uhvaćeno, Zrinskog staviše u zatvor kao sumnjivca i veleizdajnika: jer dopisuje s Tokolyem, piše šifrom i što upozorava ovoga, da bi Niemci mogli prevariti nadbiskupa. 

Iztragu je vodio dvorski kancelar Pavao Hocher, koji je prema Zrinskom pokazivao mnogo plemenitosti i obzira. 20 svibnja 1680. preslušavan je u Pragu od 7 do 9 sati prije podne. Izkazao je, da je pismo pisao sa znanjem generala Lesliea, i da mu je htio pokazati i samo pismo, ali ga nije našao kod kuće. Povjerenje svoje kod Tokolya upotrebio je samo, da posluži kralju, Szalay da mu je uzalud govorio, da ne će ništa postići kod kralja, što više nagovarao ga je, da ostane kod »kuruca«, i da ne čini mir s kraljem, dok ne bude uzpostavljen u otčeva imanja. I knez Apafi obećavao mu je svašta, da će biti zadovoljan. Na sve to nije htio pristati, jer je htio uztrajati u vjernosti kralju tako, da je odbio i službe, koju mu nudiše Francuzi. Pisao je to pismo za vrieme primirja, što se obćenito činiti može. Sviestan je, da nije počinio nevjere, uspjelo mu je opravdati se, jer je već sliedeći dan 21. svibnja predložilo ratno vieće u Pragu kralju, da se Zrinski pusti iz zatvora i da nije prekršio vjernosti kralju. Neka mu se dopisivanje s Tokolyem oprosti. Kralj to potvrdi, on bude pušten na slobodu, a češka komora dobije 3. rujna 1680. nalog, da i nadalje izplaćuje Zrinskomu godišnju rentu od 2000 for. 

Ivan Antun svakako je dobro poznavao nekadašnje imovinske prilike svojih pređa, i počeo je misliti, kako bi i on došao do svoje djedovine. Pouzdavao se je u kralja Leopolda, da od njega izprosi »milost«, da mu se povrati baština. Dobro se je sjećao staroga sjaja Zrinskih, a zacielo je težio za svojim rodnim gradom Ozljom i divnom Kraljevicom na žalu hrvatskoga Jadrana. Negdje početkom g. 1682. zamolio je kralja, da mu »milostivo« povrati njegovu djedovinu. 10. siečnja sastadoše se u vieću u Beču biskup grof Leopold Kolonić, odvjetak starog hrvatskog roda Kolonića, tada predsjednik ugarske dvorske komore, i barun Krsto Abele, predsjednik dvorske komore. Ovi izviestiše kralju, da je imovina Petra Zrinskog tako prezadužena, da, ako se izplate svi dugovi, ne će ostati ni krajcara! A od majke nema što da traži — jer je i ona veleizdajnica! Po pravici nije kralj dužan Ivanu Antunu ništa dati. Predložiše, da se Ivanu Antunu dade »iz milosti« odpravnina 100 tisuća for.! Dok mu se to ne izplati, neka bere od toga kamate 5000 for. na godinu: 3000 od ugarske i 2000 for. od češke komore. 18. veljače održalo se opet vieće pod predsjedanjem samoga kralja. Prisustvovaše: grof Martiniz, Nostiz, R. Stahremberg, Konigsecke, Schaffgotsch, Joeger i Abele. Ovo odobri priedlog o odpravnini. 27. veljače obaviešten je o tome Zrinski. 

Kako je to primio Ivan Antun do znanja, ne možemo reći, svakako bolnim srdcem, ali se je time svakako smirio, jer je znao, na čemu je. Ali kada i kako će ova odpravnina biti mu izplaćena? Ta bečki dvor nije bio baš tako savjestan u svojim obećanjima. 

Zrinski stoji opet u milosti kraljevoj, i nastoji, da je očuva. I doista je bečki dvor tu milost i pokazivao, kad mu je povjerio, da vodi pregovore s Tokolyem, koji je dobio i kraljevo odobrenje, da se Jelena Zrinska, udova Rakoczy, uda za Tokolya. 

Već u svibnju 1682. nalazimo Ivana Antuna u sjevernoj Ugarskoj, gdje se je uzevši sa sobom maloga svog nećaka Franju Rakoczy-a sastao s T6kolyem u Lelešu. Poslije je s kraljevim savjetnikom Izdencziem tražio od Tokolya uvjete mira s kraljem Leopoldom. To je ovaj učinio. Trudio se je Ivan Antun mnogo oko toga, da izmiri kralja s Tokolyem. 26. svibnja bio je u Levoči, odkud je putovao u Beč s uvjetima pomirenja. Ali uzaludan bijaše trud njegov. Bečki dvor ne pristade na Tokolyeve uvjete, koji se je 15. lipnja i. g. vjenčao s Jelenom Zrinskom. Ivan Antun još je po posljednji put pregovarao s ugarskim nezadovoljnicima u Rosicama 23. srpnja i. g. Rat protiv Tokolija odpočne iznova u ljetu i. g. Tokoly osvoji brzo sjevernu Ugarsku. Zavladao je veliki nemir kod kralja i u Beču, jer opet zaprieti rat s Turcima. Turci krenuše pod Kara Mustafom na Beč, i podsjednu ga 17. srpnja 1683. Kralj Leopold pobjegne u Linč, a Beč je branio grof Guido Stahremberg. Beč oslobodiše porazom Turaka poljski kralj Ivan Sobjeski i princ Ljudevit Lotarinžki. 

Te godine 1683. nastaje upravo tragičan preokret u životu jadnoga Ivana Antuna Zrinskoga. Pisac djela »Geschichte der Landvvehre in Oesterreich ob der Enns« (Linz 1811. I. 224) Kurz objeduje Zrinskoga, da je bio vođom 4000 Tatara i da je nedaleko rieke Aniže ulovljen i poslan kralju u Passau, kamo je pobjegao pred Turcima. Ova grozna vješt nema nigdje svoje potvrde. Nit ima o tom kakovih iztražnih spisa, nit se potvrđuje budi u kakovom pismenom spomeniku i daljnjem postupku sa Zrinskim. Neistinitost potvrđuje i dotadanje vladanje Zrinskoga prema kralju i njegova sliepa vjera i pouzdanje u kralja. 1 poslije, kad čami u tamnicama, postupa se s njime kao s odličnom osobom. Ne vjerujemo, da bi bio ostao na životu i poginuo bi bio pod krvničkim mačem poput otca svoga, da je to bila istina. To je puka potvora nesavjestnoga pisca baš tako, kako je izmišljotina, da je Zrinski dobio ime »Gnade«, što se nigdje u službenim spisima ne spominje. On živi, trpi i umire nazivan grofom Zrinskim. 

Doista je činjenica, da je g. 1683. Zrinski uhapšen i bačen u tamnicu. To je bio plod i svrha politike dvora bečkoga i dvorske kamarile. Ta on je bio Zrinski, brat Jelene i šurjak Mirka Tokolva. Golema baština, sladak mamac .. . I on je morao nestati, da utrne hrvatski rod slavnih Zrinskih, kako je utrnuo i rod Frankopana s Franjom Krstom . . . Sva njegova krivnja bila je izmišljotina, kleveta, neoprostivi grieh zlobnika i zavidnika. . . ubogi car marioneta svojih ljudi . . . 

Ivana Antuna zatvoriše najprije u Oberhause-u, kako to potvrđuje pismo dvorske komore, upravljeno 25. veljače 1684. češkoj komori, kojim se određuje, da se Zrinski premjesti u tamnicu grada i tvrđave Rattenburg u Tirolu, i gdje se do daljnje odredbe ima uzdržavati s onih već doznačenih 2000 for. na godinu. Već 25. veljače odredila je dvorska komora dvorskoj blagajni, da kapetanu rattenburžkom Tobiji pl. Kleblspergu od toga doznači 300 for. za nesretnoga Zrinskoga. 

Bolno je to djelovalo i na njegovu sestru Jelenu već i s toga, jer je smatrala sebe krivom zbog njegovih patnja. To se vidi iz njezinog pisma, koje je 10. lipnja pisala iz Tokaja svom mužu Tokoly-u i medu inim piše: »Ali toga, što se vi brinete za oslobođenje siromašnoga moga brata sužnja, možda nije u vas zaslužio, ipak će se on, ako ga Bog nakon toli mnogih patnja uzdrži na životu, valjda opametiti, pa će (Vam) onda služiti do svoje smrti... Ne bi li bilo dobro, da pišem poljskoj kraljici? Njezino bi veličanstvo bilo sredstvo za njegovo oslobođenje: i jedna njezina rieč mnogo čini pred drugima. Možda bi se ponudilo njezino veličanstvo? Ali glede toga ostavljam stvar.vama, dragomu gospodaru srdca moga; znadem, da ćete mu biti dobar zagovornik. To dobro znadem, da poradi mene trpi ono robstvo, zašto neka naplati njegovom veličanstvu, što se tako razumije u pravicu!« 

Ivan Antun mnogo je patio. On, sin velikoga i slavnoga bana hrvatskoga, potomak preslavnih predaka, gotovo nekoć dinasta u Hrvatskoj. On, koji je kao dječak gledao slavu svoga otca, oklevetan i ponižen, bez ikakove krivnje, pa čami u mraku strašne tamnice. Nije onda ni čudo, da mu je potamnio um. Možda je i znao gorku sudbinu svoje majke i nesretne druge sestre Zore Veronike, koja je silom strpana u cjelovački uršulinski samostan, dok se opet od svoga bratića Adama Zrinskoga nije mogao nadati pomoći, jer taj bijaše vojnik i služio je kralju i caru Leopoldu. 

Za uzdržavanje njegovo u Rattenburgu doznačivano je samo 1 for. 30 krajcara dnevno, a od g. 1685.—1687. utrošeno je samo 5000 for. na njega! Tim je novcem razpolagao upravitelj rattenburžke tvrđave Ferdinand Spunyi. Do konca g. 1695. predala je dvorska komora u Rattenburg 6447 for. 30 krajcara, dakle više 1447 for. 30 kr. nego li je primila od češke komore, koju je to teretilo plaćati. Po nalogu carevom od 13. listopada 1696. imala je gornjo-austrijska komora doprinositi za uzdržavanje Zrinskoga tako dugo, dok se ne odredi, odakle će se to namirivati. Gor. austrijska komora izdala je do 26. lipnja 1698. u to ime 2251 for. 23 krajcara. Konačno je gornjo austrijska komora molila cara, da joj se taj izdani novac vrati, te je car pozvao dvorsku komoru, da to učini. I odsad doprinosila je dvorska komora za uzdržavanje Zrinskoga. Međutim se je Zrinski nešto oporavio i trebalo je izdatak za nj povisiti, jer je on »i z a mnogo godina pokazivane slabomunosti došao do priličnoga razuma«. 

Biedni Ivan Antun Zrinski tužno je provodio svoje dane u rattenburžkoj tamnici — gotovo zaboravljen od cieloga svieta, što više, kao da su zaboravili i njegovo pravo ime Ivan Antun. Pače i službeni carski spisi nazivaju ga Nikolom, — grofom Nikolom Zrinskim, a pod tim imenom i umire i pokapa se! 

Kad je buknuo rat o španjolsko priestolje, ratovahu Bavarci s Francuzima protiv Austrije, odnosno cara Leopolda. Oni provališe g. 1703 u Tirol. To zaplaši bečki dvor. Da ne oslobode Zrinskoga iz Rattenburga, bude Zrinski prevezen u Graz. Već 13 srpnja i. g. nalazimo Ivana Antuna ondje, ukonačena u gostioni »Hasenhaus«, dakako pod jakom stražom. Ali se pobojaše za nj, da ga ne bi oslobodili hrvatski i ugarski đaci, koji su bili na naukama u Grazu, »kao njegovi patrioti«. Stoga je dvorska unutar, austrijska komora u Grazu naložila kapetanu gradske tvrđave »Schlossberg« Josipu grofu Rabati, da ga preuzme, gdje ga ima stražiti i uzdržavati (verwachet und verkart vverden solle), tako da trošak za nj ne prekorači na dan 3 do najviše 4 for. O tom je isti dan komora gotovo -slično javila caru moleći, da njezinu ovu odredbu odobri. 

Rabatin »kapitenlajtnant« u schlossberžkoj tvrđavi Đuro Sigismund v. Gerterau smatrao je nedovoljnom stražu, koja je bila u tvrđavi, pa je predlagao, da se natrag pozove onih 15 momaka tršćanske garnizone. To je bilo tim pogibeljnije, jer je u Schlossbergu bio i francuzki general Barbessien, kojega je također valjalo dobro stražiti. 

Za Zrinskoga nabavljene su.i potrebne stvari za.njegovu ćeliju. Po odredbi unutarnje dvorske komore imala je dvorska blagajna (Hofpfeningamt) izplatiti za posteljinu (petgewands Leibacher, und Petspanten) 30 for. 30 kr. To je (Beth und Liegerstat) nabavio Gerterau, kako je to 17. srpnja javio unut. austr. dvorskoj komori. S pogledom na sigurno čuvanje Zrinskoga mnogo je dopisivano i izvješćivano i komori i kralju. Naročito se naglašavalo, da straža tvrđave u slučaju vatre u gradu izilazi u pomoć gašenju, te bi slaba straža u tvrđavi, koja bi u tom slučaju ostajala tamo, bila preslaba, ako bi se što poduzelo za oslobođenje Zrinskoga. Kralj je 21. srpnja odobrio tjedni trošak za Zrinskoga 4 for., a tako i pojačanje straža, te dozvolio, da se natrag pozove ono* 15 momaka tršćanske garnizone. Dozvolio je Zrinskomu, kad uztreba izpovjednika, liečnika, brijača i slugu, koji svi imaju biti pouzdani i vjerni ljudi. Dozvolio mu je i prisustvovati misi nedjeljom i blagdanima u tvrđavnoj kapelici. Dok mu je to dozvolio, najstrože zabranjuje, da s kime razgovara ili se dopisuje, ali želi znati, što ustmeno ili pismena poželjava imati. Niti častnici u tvrđavi ni tko drugi nije smio ni sa Zrinskim, ni s Barbassierom, ni s njihovim slugama razgovarati. 

Sam Gerterau uviđao je, da je opredieljena tjedna svota od 4 for. odveć malena za uzdržavanje »tako zdravoga i jakoga čovjeka«, dakle dnevno 34 krajcara, dok je u Rattenburgu doznačivano za nj 7 for. na tjedan. Zrinski si je zaželio nekoliko novih košulja i škarice za nokte. Dozvolom kralja nabavljeno mu je 5 košulja i škarice bez šiljka. Obskrbnina povišena je na 6 for. na tjedan! To i druge neke potrebne stvari nabavljene su Zrinskom za 52 for. 32 kr. To je uredilo knjigovodstvo unut. austr. komore u Grazu. 

Kako li tužno zvuče želje, koje je Zrinski napisao, kad ga se pitalo, da ih izjavi. Napisao je njemačkim jezikom: »Ja zapravo ne znam, što hoćete, da vam pišem, jer meni manje kažu mnoge stvari. U taj čas ne pada mi na pamet, čega mi sve treba. Dajte mi škare, da režem nokte i vlasi. Dok sam boravio u Rattenburgu, šišao mi je kosu brijač, dočim sam nokte ja sam rezao nožem. Trebalo bi mi također više košulja, jer sada nemam više, nego li tri prane košulje.« 

Tako je evo biedno stajalo sa sinom slavnoga bana Petra Zrinskoga. Kako vidimo, gospoda unutar, austr. komore u Grazu: predsjednik Jngochi, tajnik Abele, Webersperg, Conduzi, Kainbach, Prandtegger, Paumann i Kellersberg milostivo dozvoliše te sitnarije . . . Još mu nabaviše jedan gunj, jer je nastalo hladno jesensko doba. 

K svoj toj nevolji nadošla je i bolest, jer vidimo, da je na ljekarije za nj potrošeno 16 for. Liekovi su nabavljeni kod dvorskog ljekarnika Adama Grienbaladta. Nije ni čudo, da ga je snašla bolest. Hladna i vlažna ćelija, bez svietla i zraka, duševne patnje shrvaše tielo. Zacielo dobio je upalu pluća. U noći od 10. na 11. suđenoga 1703. patio je Zrinski od silnih boli. Prizvan je gvardian kapucina o. Gabriel. Ovomu se je izpovjedio, pokajao se i primio posljednju pomast. U jutro 11. između 5 i 6 sati izdahnuo je svoju izmučenu dušu . . . Tielo pokojnika ostalo je u tamnici do 6 sati navečer, 12. studenoga, kad je na prostim seoskim kolima (Landgutchi) praćeno sa 6 svjetiljaka (Windlichtern) prevezeno do samostana dominikanaca u murskom predgrađu i ondje u samostanskoj crkvi sv. Andrije položeno na vječni počinak u grobnicu t. z. »Totenkapelle« i »Kreuzkapelle«. 

U matici umrlih gradačke rkt. župe na strani 334. upisano je: »nouembris 1703. 12. Der hoch und wohlgeborne Herr Franz Antonius Graff von Serini ein Gefangener in dem Schloss dobren, ist in Gott verschieden und bestattet vorden. Bey p.p. Dominicanern«. 

Pokopan je u mraku, bez sprovoda, bez pratnje, bez tugujućih kao prosjak i prognanik . . . 

Gradačka komora platila je za grobnicu (Liegort der Begrabnus) 30 for., za seljačka kola za prievoz mrtvog tiela 8 for., te 30 misa po 20 krajc. To je izplatila blagajna komore. O tom je Karlo grof Breiner izvjestio 12. i. mj. kralju, koji je to 28. studenoga odobrio. Još su izplaćeni drugi neki izdatci, koje je učinio za Zrinskoga Gertenau. 

Grob Zrinskoga nije označen nikakovim nadpisom, nit grobnom pločom ... on je imao biti zaboravljen i brisan iz uspomene ljudi . . . 

Ivan Antun Zrinski, odgojen kao Hrvat u lojalnom duhu prema vladaru i domovini, u vještinama vitežkim i vojničkim upućen, ostaje kroz sav svoj život željan službe kraljevske. Stalan i postojan u ovim načelima nije se dao zavesti na put nevjernosti ni od sestre, ni od šurjaka Tokolya, ni od Gualay-a, vođe Kuruca, ni od kneza sedmogradskoga Apaffy-a, ni nuđenim službama sa strane Francuzke, — on je uztrajao u vjernosti kralju i željan vojničke službe. Imao je podpune osebine Hrvata.* 

* Kako je stvorena objeda Ivana Antuna Zrinskoga, da je ortačio s Turcima i vodio turske čete g. 1683., tako je nastala nikako utvrđena viest, da se Ivan Antun Baltasar Zrinski u tamnici u Gracu ustrielio. Ovakovu činjenicu donosi Herder: Konversationslexikon III. Aufl. pod: Zrinyi. 

Da na toj viesti nema ništa istine, svjedoči nabolje činjenica, da je Ivan Antun Zrinski pokopan u crkvi, a po kanonskom pravu nema samoubojica pravo na crkveni pokop. 

VRELA 

D r. Rački Fr.: Izprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr. Frankopana. Zagreb. 1873. 

PosIjedni Zrinski i Frankopani. Mat. Hrv. 

Laszowski: Knezovi Zrinski kao mletački plemići. Vjestnik hrv. slav. dalm. zem. ark. XIII. 

Laszowski: Prilozi o posljednjim danima Ane Katarine grofice Zrinski i njezinoga sina Ivana Antuna. Viest. hrv. slav. dalm. zem. arkiva. 

Kurz: Geschichte der Landeswehre in Oesterreich ob der Enns. Linz 1811. I. 

Forstal Marko: Stemmatographia mavortitiae familiae comitum a Zrin. Rukopis u sveuč. knjižnici u Zagrebu. 

Bogišić Valtazar: Acta coniurationem Petri a Zrinyi et Francisci de Frankopan necnon Francisci Nadasdy illustrantia, Zagreb. 1888. 

 KUKULJEVIĆ, Zmaj Sakcinski: 

IVAN ANTUN ZRINSKI 

(1654.—1703.) 

Zar još se ne će srdce ti ledeno 

Na milost sklonut, silni care ti? 

Raztopit zar se ne ćeš, mrka stieno, 

Sa suzah što ih proli oko mi; 

Zar ne ć’te pasti ni vi lanci kleti, 

Zar ne će nikad svršit se moj jad; 

Zar Zrinskih zadnji mora ovdje mrieti — 

Ne mriet: poginut kano onaj gad — 

Što mračnome u kutu gmiže tamo 

A jedini mi, jaoh, prijan sad?! 

I ne smije 1’ sunce jednim trakom samo 

Da usreći, vaj, podzemni taj hlad? 

Već nema zlata, oružja u mene, 

Velikaš bijah, sad sam biedni rob; 

U smradu ovom da mi tielo vene, 

Strovališe me živa u taj grob. 

A s čega? Ljubljah žarko domovinu, 

Veličju, slavi njenoj živjeh mlad — 

Pred cara dođoh, pogledom me šinu: 

»Taj buntovnik je, s njim u Kufštajn-grad! 

Sa zmijom neka živi ondje zmija, 

I s miši hulja nek se druži ta!« 

Ja klekoh preda nj, — care se nasmija: 

»Zar holi Zrinski klečat zna? ha! ha! 

Od cara milost prosiš? Ne ćeš više 

To ime nosit, vjeruj, brajko moj, 

Sa svieta nek se spomen Zrinskih briše: 

U »Gnade« mienjam, robe, pridjev tvoj!« 

Tad riknuh poput lava, — mignu care: 

»Ajd! pograbite dvorani ga vi 

I dajte njemu zaslužene dare: 

Za roba ’e prnja, za njeg zlato ni!« 

Dopratiše me amo, baš je zora 

Svanjivat stala, — bio krasni maj — 

I spazih grad taj usred zelen-gora, 

Milotom draži cvatući taj kraj; 

U doli tihoj rukalo je stado, 

Tajinstveno žuborio je In, 

Čobanče s briežka pjevuljilo mlado: 

Pozdravljo zoru slobodan je sin, 

I vrisnuh: »Sve na novi život usta 

A s onih kula meni prieti smrt!« — 

»Ni rieči više s poganih ti usta!« 

Zareža na me stražar, biesan hrt: 

»Ej, tamničaru, evo tebi roba; 

Najružnija mu izba nek je stan, 

O kruni može snivat tuj do groba, 

A crkne V: tielom nek se gosti vran!« 

Oh, grozni dane, jošte živ si meni, 

A dvaest minu već od onda liet, 

Da dvaest, strašno, — smrti amo kreni! — 

II ne ću I’, jaoh, nit umrieti smjet?« 

Umuknu jadnik, glavu na kam spusti 

I zveknu lanci, čupat stade vlas: 

Posiedio ju bujnu grob taj pusti 

I zgrbio mu ponositi stas. 

Zatvorio je utruđene oči, 

U kulu pada sad za gostom gost: 

Na prenoćak se sova s sovom roči — 

Ta rupa Kufštajn-grad imade dost! 

A1 odkle jek taj? Vjetar li zauji 

Kroz mrki zid? Ne, žica to je zuj, 

I tihom kulom sladka pjesma struji. 

Što? Pjesma, žice, u tamnici tuj? 

Otvoriše se vrata, mjesec skoči 

Na bliedo lice sužnja, svietla čar 

Iz sna ga trže, dignu se, ukoči: 

»Govori, tko si? Šalje li te car?« 

Potočca poput glasak zaromoni: 

»Ta ja sam, Mare tvoja!« »Oh, moj raj! 

A što li ono slađano zazvoni?« 

»To lutnja bje, s njom blažit ću ti vaj!« 

»Zar smiješ?« »Nema doma nam gospara, 

Daleko ode, otac mi je sam, 

I moljah njega, tvoga tamničara, 

Da samo časa dva pokloni nam. 

Dozvolio mi, eto me sad sretne: 

Uz tebe, Ive« »Oh, na moju grud! 

Obuzeše mi pamet misli sjetne, 

Oj goni je i anđeo mi bud! 

O daj mi siedu ko što daše mladu 

Da srknem s rumen-usna tvojih med, 

Ah pogledaj me, oči nek mi znadu, 

Da nebo stvara bajnijim tvoj gled, 

Ko nekad, djevo, zlatnu rječcu šani: 

»Ja ljubim te!« — ta jedina bje ti, 

Što sužnja Zrinskog ljubiti se skani, 

Da ljubit sužnja tamničara kći!« 

»Oj ljubim te! — gle mirisno to cvieće, 

U planini ga ubrah zelenoj, 

Tom izbom kužnom nek mu miris lieće, 

Na grud ću ti ga djeti, mili moj!« 

»Ne, cvieća ne! — zar ljepši još ne leti 

Iz duše tvoje meni miris, aj? 

Uz žice lutnje umiješ pjesme pjeti, 

O pjevaj, što te nauči tvoj kraj!« 

Lelija žica zuj se poput vaia, 

I sužanj sluša, ostavlja ga jad; 

Kroz rupu zraka mjesečine mala 

Proviri: slušat i ona je rad. 

Sad drhtnula na žicah Mari ruka: 

»Uspavat znala uz taj zuj me mat, 

Već peto ljeto za njom srdce kuka — 

A s njom mi umre seka, Jerko brat!« 

I zalila joj vrela suza oko. — 

»Oj ne plač!« on će »i ja znam tu bo: 

U Ozlju gradu rastoh: mladi soko, 

Za svjetske jade tad još nisam zno; 

Hrvatom ban bje roditelj mi slavni, 

S junačtva poznat bje u šir i dalj 

A djedovom mi sviet taj nema ravnih, 

Veličao ih silni car i kralj. 

Od Frankopana roda bje mi majka, 

Nadvisio sve žene njezin duh; 

Koliko krasnih zgoda, priča, bajka 

Djetence jošte od majčice čuh! 

Oj kako sladko uspavat je znala 

Sa sekami me uz pjesama poj, 

A zorom djeca čim bismo ustala, 

Izljubila bi žarko porod svoj. 

Uzrastoh, svakdan bježo sam u gore 

I lovih zvieri, disah zdravi zrak, 

U duhu mi se zlatne misli stvore, 

Slobodu svetu pojmit tuj bjeh jak! 

Zaželjeh svieta, i na put se dadoh: 

I pustih otca, majku, rodni dom, 

Proučat zemlje i narode stadoh — 

Ta nauk slast bje vela srdcu mom. 

Pa kad se vratih, otac poslao me 

Pred carski priesto, smjerno javih ja: 

»Pokorio ban se Zrinski caru svome!« 

A Leopold će: »Ej, momče, u prah! 

Baš svom si otcu slika i prilika, 

Gle ona popa pobožnika dva: 

Izučit će te, znaj, za redovnika, 

A buntovniku suditi ću ja!« 

Zatvoriše me, vidio nisam više 

Premilog otca; poslije stiže glas, 

Da roditelj mi, jaoh, već ne diše; 

Zavrisnuh s boli i protrnuh vas: 

Da ja redovnik budem, za slobodu 

Dok u mene je ruka? Nikad, ne! 

Sve sile, klikoh, posvetit ću rodu, 

Oj, sa mnom Zrinskih ime nek ne mre 

U domu mrtvo oružje mi visi, 

Na živu ruku čeka britki mač; 

Da svetiš otca smrt, odabran ti si, 

Tajinstven glas mi šapnu, kosi drač! — 

I pobjegoh iz uze; — baš je sjelo 

Na počin sunce, dol zagrli hlad, 

I zadrhta mi izmučeno tielo: 

Pred čakovački padoh mili grad. 

Tuj klekoh, zemlju vrela kap orosi — 

Ko diete nisam tako plakat zno — 

Na vrata kucnuh, glas zaori: »Tko si?« 

»Gospodar tvoj sam, diži gvožđe to!« 

Otvorio mi — tuđin bješe kleti; 

Protrnuh: »Kako dođe amo ti?« 

»Zar ja?« će stražar, »sad ćeš razumjeti, 

Da carev grad je taj, tvoj više ni«. 

»Ti znaš me?« — »Znam, da sin si Petra bana, 

On pade, luda, kraljem htjede bit!« 

»A1 ja sam stabla Zrinskog zadnja grana 

I baštinik sam Petra zakonit!« 

Ko biesan lave dvoranama letih: 

Sve pusto, prazno, — kud je zlata sjaj? 

Kud oružje? kud slike? Bože sveti! 

Sve odnije gladni vuče, tuđin taj. 

Pod oružjem iz čakovačkog grada, 

Odvedoše me vezana u Beč; 

Slobode tuj me mine zlatna nada: 

»U Kufštain s tobom!« to bje cara rieč. 

Tad dođoh amo, — vaj!« i glava klone 

Izmučena mu na djevojke grud, 

»Tu svršit ću. — Na pogreb, čuj, već zvone — 

Hrvati kupe se, gle, odasvud: 

Preda mnom kleče, — što li se to blista 

Na jastuku što drži plemić mlad? 

Gle, zlatna kruna, kruna ona ista, 

Što Zvonimir je nosio kralj najzad. 

»O nemoj umriet!« zbore, Petra nema, 

Od Zrinskih ti nam osta Petrov sin«. 

Ne, ne, pogleđte, već se krvnik sprema 

Na otcu da izvede strašni čin, 

Sad hrlo skoči da zaveže oči: 

Odrubio mu sjajnu glavu, joj! 

Iz trupa krv se vrela toči, toči 

I njemški puk se prepo, bježi; — stoj! 

Gle, pit sad možeš krvi zvieri gladna, 

Ta žeđao si tako za njom pre, 

Iztoči krv tu, sieći možeš sad na 

I moju glavu — sieci! — tako! — he! — 

Gle, — žezlo, kruna, priesto u prah pada, — 

Već idem otče, — Hrvatska! — ha, ha!« 

Poludio ie,-smrt ga crna svlada, 

I plače Mare, s njom Hrvatska sva! 

Junačkih nema sada Zrinskih više 

A1 hrvatska u žilah krv još vri, 

I još nam srdce bije, duša diše — 

I budi sviest se, živi još smo mi! 

(»Vienac« 1882. Br. 17.)