1663-4 in Historija Turskog Osmanskog Carstva

By Joseph von Hammer-Purgstall, translated by Nerkez Smailagić, 1975. 

GLAVA PEDESETČETVRTA 

Od velikog vezirata Ahmeta Kopruluja do izmjene tursko-autrijskih poslanstava 

[Ahmet Koprulu je imao za učitelja Osman-efendiju, cije­ njenog znalca zakona, vlasnika velike biblioteke koju je kao vakuf, tj. neotuđivo vjersko dobro, ostavio Selimovoj džamiji u Carigradu. Mehmed Koprulu je smatrao da je u nesigurnom, vremenu, kakvo je bilo ovo, održanje života i dobra njegova sina najsigurnije, ako ga progura u ulemu; zato je ovaj već kao dijete došao pod zaštitu glasovitog muftije-historičara Karače­ lebi-zade Abdulaziza kao mulazim, tj. kandidat za mjesto mu­ derisa, a u šesnaestoj godini već je bio na mjestu osmaka, tj. jednog od osam muderisa na Mehmedovoj džamiji. Deset go dina razvijao se u tom smjeru, a onda ga je častoljublje odvelo u državne službe, tako da ga je, tri godine pred smrt, otac po­ stavio za namjesnika Erzuruma i godinu kasnije Damaska. U tom svojstvu imao je goleme vojne, upravne i organizacione uspjehe, osobito protiv Druza.

1.11.1661. 

Nije navršio ni godinu dana na ovoj službi, kada ga hatišerifom pozovu u Carigrad, gdje mu je otac u velikoj starosti i bolesti trebao pomoć. Kada ovaj i sultan pođu za Edrene, Ahmet postane kajmakam; četrdeset osam dana kasnije pozvan je u Edrene, gdje mu je dan pečat po očevoj smrti. Već prvi njegovi potezi pokazali su da će pro­ voditi oštru pravdu; nekolicina koja se usudila staviti primjedbe na račun njegova oca, među njima i sam muftija Esir Mehmed iz Bruse, bili su prognani. Prvu smrtnu presudu izrekao je nad grčkim preobraćenikom, bivšim metropolitom Rodosa, koji je postao sobar; onda je u tom svojstvu izvršio dvije smrtne kazne nad sucima Rodosa, no pri tom je od njih zadržao 30.000 pjaste­ ra; tada ga optuži brat jednog od pogubljenih za utaju, te bude i sam pogubljen. 

U odnosima s Erdeljom i Ugarskom nastavljala se ista po­ litika. Već sasvim bolestan pozvao je Mehmed Koprulu austrij­ skog rezidenta i saopćio mu da se miješanje u poslove Erdelja neće trpjeti i da će se samo Apafy priznati za kneza.  [mj.7.1661. ] Tada su turske i tatarske snage prošle cijelu zemlju harajući i zauzi­ majući gradove, rastjerajući suparničku vojsku Kemenvja, za­ robljavajući i pokoravajući sve redom. [3.1.1662.  23.1]  Kemeny je, usprkos odvraćanju, ponovio početkom Nove godine pohod na Apafyja.. Ali-paša, namjesnik Silistre, pozvan u pomoć, pošalje sandžak­ bega Jenea, Kučuk Mehmeda, koji sa 2.000 konjanika hitro napadne, razbije hrvatske i njemačke trupe, a sam Kemeny pa­dne s konja i bude sasječen. 

Sultaniji-validi i njezinom tajnom savjetniku, reis efendiji Šami-zadeu nije se sviđao početak vladavine Ahmeta Kopriiliija obilježen brojnim pogubljenjima. Oni su ga, stoga, prisilili da svoga utjecajnog ćehaju pošalje u Dijarbekr za namjesnika, a trudili su se potaći i sultana da zavlada. No to nije imalo nekog uspjeha. Veliki vezir, da bi se osigurao od valide-sultan, isticao je na sve moguće načine reis-efendiju, u svemu ga slušao i tako postigao smjenjivanje kizlarage Solak Mehmeda. No to nije ublažio caricu-majku (valide-sultan), pa joj je veliki vezir na­ stojao učiniti po volji. Da bi se umilio vođi strogih pravovjer­ nika, šejhu Vaniju, dao je razrušiti sve crkve, što su ih Grci nakon požara ponovno podigli, a njihove graditelje zatvoriti. Kako valide-sultan nije bila zadovoljna brzinom izgradnje svoje džamije, pozove zbog toga na odgovornost mimarbašu (nad­ zornika gradnje) koji se ispriča zatvaranjem najboljih radnika. Na validino zauzimanje, ovi smjesta budu pušteni, ali se bijes velikog vezira izlije na mimarbašu koji bude pogubljen a ime­ tak m u oduzet. 

Opremanje protiv Ugarske osokolilo je Veneciju na nove mirovne pregovore koji nisu imali uspjeha, jer je u to vrijeme venecijanska flota razbila eskadra od četiri egipatska broda i dvadeset osam čajki. Engleski poslanik je postigao obnovu kapitulacije, uz dodatak iz s Alžirom sklopljenog mira. da se engleski brodovi ne pretražuju. Na francuski upit, da li bi se primila zadovoljština za bezobzirnost ranijeg poslanika i da li bi se prihvatio novi poslanik, odgovoreno je pozitivno. Došao je izaslanik erdeljskog kneza koji se žalio na pašu Kučuk Meh­meda, molio smanjenje golemog danka i vraćanje odsječenih dijelova; no to je bila uzaludna molba, jer je došao trenutak da se kneževstvo Erdelja pretvori u pašaluk, a austrijsko protiv­ ljenje samo je približavalo rat. Austrijanci su slali u Carigrad više izaslanika u nadi da će uspjeti održati mir. Veliki vezir je odgovorio da je Erdelj osmanska nasljedna zemlja i uputio Reningera na Ali-pašu, serdara na granici, koji je ovlašćen za izmirenje, no koji je odbojno primio austrijskog poslanika. [19.7 .1662] Ovaj dobije iz Beča dokumenat o miru koji on podnese velikom veziru radi obnove. O tome se raspravljalo na tajnom vijeću, koje se sastojao od velikog vezira, muftije, reis-efendije, ćehajabega i janjičarskog age, a i na javnom vijeću. No nisu se mogli složiti. 

Odlučeno je da se slijedećega proljeća pođe u rat protiv Ugarske. Sultan i veliki vezir otišli su u Edrenu, a u Carigradu je Ismail-paša, prijašnji budimski zapovjednik, imenovan kajmakamom. [19.3. 1663.] Bilo je to četvrti put što je sultan pošao iz Carigrada u Edrenu, odakle je veliki vezir pošao uz običnu svečanost. Sam sultan stavio mu je na glavu dvostruku čapljinu perjanicu, odjenut je s dva krzna od samurovine i opasan mačem, ukrašen dragim kamenjem; u ruke mu je predan sveti stijeg; tako je imenovan seraskerom. Svečano je ušao u Beograd, njemu s de­sna su bili beglerbezi, s lijeve strane sandžakbezi, a sprijeda čauši i muteferike, defterdarpaša, nekadašnji general oružarnice i kovačnice. [8.6.] On je opravdao što ga je veliki vezir odabrao ministrom financija; što je brže mogao, dao je dopremiti teško oružje i hranu; neposredno su pred velikim vezirom bila njegova  dva brata, Mustafa-beg i Ali-beg. Tako je prolazio kraj ovih, koji su se postavili lijevo i desno, kroz redove spahija i janjičara koji su mu poželjeli dobrodošlicu i ušao u svoj šator. Dva dana kasnije saslušao je veliki vezir carske opunomoćenike koji su u Beogradu dočekali njegov dolazak, baruna od Goesa i komor­noga savjetnika Berisa. Oni su već u Temišvaru uzalud prego­varali s Ali-pašom i s opunomoćenikom Reningerom koji je s logorom pošao iz Carigrada. Nisu im u susret poslani ni čauši ni janjičari i nisu ih pogostili ni kafom ni duhanom. Veliki vezir im je predbacio da su povrijedili mir upadom u Erdelj, da su zaposjeli Sekelhid (Székelyhíd ), da su sagradili tvrđavu Zrinjskih kod Kaniže, pa je zahtijevao da se povrati Sekelihid i da se poruši Novi Zrinj. U smislu ovih zahtjeva sastavili su odgovor vojvodi od Sagana i odložili odgovor za dva dana u Osijeku kuda se išlo dalje. 

Veliki je vezir dao carskog poslanika, baruna od Goesa, odvesti na jednu uzviisnu da mu pokaže svu snagu svoje vojske koja je brojila stotinu dvadeset i jednu tisuću i šest stotina ljudi, stotinu dvadeset i tri topa, dvanaest naprava za opsadu, a vodio je sa sobom i šezdeset tisuća deva i deset tisuća mazgi. Nakon tri sedmice veliki je vezir ušao u Osijek i tamo održao drugo pregovaranje s tom dvojicom opunomoćenika za prego­ vore, barunom od Goesa i vladinim zastupnikom Reningerom. Car je u svom pismu tražio obnovu mira; rečeno im je da su pri­ pravni potpisati ga. Na konferenciji, kojoj su prisustvovali reis-efendija, ćehaja, janjičarski aga i spahije, iznio je veliki vezir, osim gornjih zahtjeva o predaji Sekelhida i rušenju Novog Zrinja, još i stari zahtjev, po Sulejmanovu kanunu uobičajeni godišnji danak od trideset tisuća dukata. To je bio najbolji dokaz kako mu je malo bilo stalo do mira. Opunomoćenici su uzeli na diskusiju prve dvije tačke, ali su izjavili da o trećoj ne smiju caru ni govoriti. Kad su prešli osječki most, došla su pisma tatarskoga hana, kojemu je poslan čaušbaša Ahmet s uobičajenih deset tisuća dukata za tobolac. On je javio da će njegov sin Ahmet-Giraj doći sa stotinu tisuća Tatara i osim toga je još obećao petnaest tisuća Kozaka poslati naknadno Porti na službu. Onda su stigle vijesti o izviđanju od budimskog namjesnika Husein-paše, brata Sijavuš-paše, kojega je stari Ko­priilu naročito preporučio svojem sinu na samrti kao junaka s granice. Išlo se prema Budimu, a poslanike su zatvorili u tvrđavu. 

[27.7.1663.] U velikom ratnom savjetu iznio je veliki vezir svoje mišljenje da među tri tvrđave koje treba napasti, Raba, Komarna, Ujvara (Neuhausel — Nove Zamkv), ova posljednja obe­ ćava da će se moći lakše osvojiti nego Rab, kuda se može do­ spjeti samo kamenitim putevima, Komarn brane vodeni jarci, a da Ujvar, gdje je carev drugi vezir zapovjednik, obećava veli­ ki plijen. Pet dana kasnije poslanici su opet pozvani na prego­ vore u šator velikoga vezira. Unutra su našli serdara Ali-pašu, beglerbega iz Damaska Mustafa-pašu, janjičarskog agu i reis-efendiju; veliki vezir nije bio prisutan, ali je vjerojatno bio sakriven iza tapeta u šatoru. Ali-paša je u njegovo ime vodio riječ. Nudio je opunomoćenicima ili Sulejmanov mir, tj. s godi­šnjim dankom od trideset tisuća dukata ili onaj staroga Murat-paše, t j . dar koji će se dati jednom zauvijek, dar od dvije sto­tine tisuća guldena. Opunomoćenici, koji su bili spremni izjas­niti se za rušenje Sekelihida i Novog Žrinja, molili su odgodu radi izvještaja, jer Turci nisu više bili zadovoljni s rušenjem erdeljskih tvrđava nego su htjeli da se potpuno predaju u njihove ruke. Ali-paša im je dao rok od četrnaest dana, ali je uje­ dno izjavio da za vrijeme toga neće biti obustavljen pohod na Ujvar nego ga treba nastaviti. 

Dva dana nakon toga logor se podigao da udari na Gran. Bilo je naređeno da se pred Granom napravi most, ali on još nije bio dovršen pa je veliki vezir ostao tamo četiri dana i čekao njegovo dovršenje. [5.8.] Prvoga dana na početku nove mjesečeve godine prešli su ga serdar Alij paša i Gurdži Mehmed-paša s otprilike osam tisuća ljudi. Grof Forgacs, zapovjednik Ujvara (Neuhausel — Nove Zamky), prevaren krivim izviđačkim izvještajem da je most slomljen, požuri sa šest tisuća husara i hajduka, s osam manjih četica konjanika i pet stotina ljudi svoje najbolje pješadije ovamo da bi napao Turke od kojih ih je po njegovu mišljenju dijelila rječica. Kada su se približili Turcima koji su bili kod Parkana, opet je postavljen ponton, kojeg su maknuli da bi most izgledao razbijen. Turci su prešli s oko dvadeset tisuća ljudi preko njega, a vodili su ih Ibrahim­-paša i Kaplan-paša. Ovi su s četama serdara Alije i Gurdži Mehmeda napali mađarsku vojsku i udarili na njezinu glavninu.  Više od polovine ih je palo u boju, Forgacs se samo s mukom spasio u Ujvar (Neuhausel — Nove Zamkv), a Palffy je samo s dva konjanika uspio doći do palatina koji je dolazio iz Gornje Ugarske. [7.8.] Sedam stotina zarobljenika smaknuli su pred velikim vezirom, djelomice su ih dovršili kao telad i svinje, a tri sto­tine četrdeset i dva zarobljenika poslali su u Budim, među njima kapetana Rublada i baruna od Welssa. Za dovedene za­robljenike dao je veliki vezir za svakoga četrdeset do pedeset pjastera, a za donešene glave dvadeset i pet do trideset. Veliki vezir, koji se za vrijeme boja s Forgacsem nije odvažio izaći iz svoga logora, pošao je sada preko mosta u Parkan i poslao pred sebe Ali-pašu, Mustafu i Gurdžija da postave mostove na putu za Ujvar (Neuhausel — Nove Zamky) preko Zitve i Nitre. Jedan zarobljeni glasonoša imao je kod sebe više od dvadeset i pet pisama — opomene za oficire Nograda i Ujvara i ukor za Forgacsa zbog izgubljene bitke. [17.8.] Grof Forgacs je pozvan jednim pismom velikoga vezira da preda tvrđavu. »Prvi vezir, serdar Sipehsalar od velikoga zemaljskog padišaha daje Forgacsu na znanje: da je došao s nebrojeno mnogo vojske, čiji teret ze­mlja ne može nositi, da bi osvojio Ujvar za vladara Islama. Ako dobrovoljno predaju tvrđavu, neka im imetak i život budu osi­gurani, a ako to ne učine, tako nam Boga svemoćnoga, stvorite­lja neba i zemlje, sve ćemo posmicati. Kad bi Mađari znali kako im je padišah sklon, rado bi mu ponudili svoju djecu kao žrtve za bitku i tako živio onaj koji slijedi pravo vodstvo!« Budući da u tvrđavi nitko nije znao čitati turski, rečeno je dvojici donosilaca pisma da mole da ga donesu napisano na mađarskom jeziku. Na mađarsko pismo odgovorio je Forgacs usmeno: »Reci Tvome gospodaru da tvrđava nije moja, preko noći ćemo promisliti, a sutra dođi po odgovor.« Još u noći za­počeli su rovove, a za vrijeme jutarnje molitve su za blagoslov sretnog pothvata zaklali žrtve (kurbane). Na tvrđavu je zagrmio dvadeset i jedan veliki top, koji su izbacivali po dvadeset i dvije, trideset i pet, četrdeset i osam i šezdeset funti, uz sto­ tinu i pedeset malih topova. Arslan-paša je odsjekao s kopačima laguma vodeni jarak koji je iz Nitve vodom punio opkope tvrđave i dao odvesti vodu ispod temelja. 

[27.8.] Sin tatarskoga hana, Ahmet-Giraj došao je na čelu stotinu tisuća Tatara, a uskoro zatim stigne i njegov brat Mehmed-Giraj na čelu dvadeset ti­suća Kozaka. Ahmet-Giraja su počastili sabljom i bodežem, tobolcem i samurovinom, njegova brata kaftanom od zlatotkanice, crvenom kapom i kalpakom od samurovine, a kozački het­man je dobio kontuš i kalpak. Njega su slijedili moldavski i vlaški vojvoda sa svojim četama. Da bi odbili pomoć, što ju je Montecuccoli htio dovesti tvrđavi, poslali su na drugu obalu Nitre Kaplan Mustafa-pašu s Tatarima. Koliko god je snažna bila grmljavina opsadnih topova, bila su to većinom gađanja u lukovima i za prvih dana su oni u tvrđavi pokupili sedam stotina tanadi od tri pedlja opsega. Do sada bedemi nisu pre­trpjeli mnogo štete; jedno zrno iz tvrđave pogodilo je najveću tursku napravu, braunšvajški stroj za lomljenje zidina i slomilo mu dio koji služi za prodiranje u zid. Veliki vezir je podijelio momčad, koja nije bila zaposlena u logoru ili u rovovima, u če­tiri odreda koji su se naizmjence smjenjivali u donošenju ze­mlje do nasipa. On i ćehaja s čitavom Portinom pratnjom tvo­ rili su prvi odred, u drugom je bio defterdarpaša s činovništvom svih njegovih ureda. Treći su sačinjavali muteferike i čauši, a četvrti spahije i silahdari. Budimski namjesnik, vezir Husein, određen je za vrhovnog nadglednika ovoga odreda. 

[18.9.] Dan i noć odzvanjali su bubnjevi i svirale, trublje i bubnjevi i svake noći je veliki vezir obilazio rovove i hrabrio kopače laguma da svojim kopanjem dovedu rovove do zidina. Kada je kod bedema Sjerotin zaplamtjela kuća, jedan je paša opet s dvije zastave pozvao tvrđavu na predaju. [22.9.] Nakon četiri dana jurišali su na bedem Fridrihin, a slijedeći dan na Forgačin, pa slijedeći dan opet na Fridrihin. Turci su bili već nasred bedema, pa su suzbijeni, a markizi Pio i Grana su ranjeni. Nasip pred Sjerotinom bio je visok koliko i bedem tako da su branitelji bedema mogli biti naprosto pometeni s nasipa. Pripravljali su se za opću navalu, ali oni opsjedani to nisu očekivali. Mađari i Nijemci prisilili su svoje zapovjednike, markiza Pija i grofa Forgacsa na predaju. 

[24.9.] Predaja je potpisana s osam točaka: slobodan odlazak ljudi sa stvarima, a da se ne približe suviše ni taboru ni Tatarima, a onda im je trebalo biti dano tisuću kola. Jedno pismo velikoga vezira caru trebalo je dokazati da je posada izvršila svoju duž­nost, do krajnjih granica. Sve dok posada nije izašla, neka ni jedan pobjednik ne uđe. Ranjenici koji su zasad prisiljeni ostati, neka odu kad budu ozdravili, kuda god hoće. 

[28.9.] Otišli su uz svi­ranje glazbe. Našlo se četrdeset topova i četrnaest tisuća kilo­grama (sedam stotina buradi) brašna. Nakon četiri dana dvije su velike crkve u Ujvaru pretvorene u džamije. Četiri tisuće janjičara spahija, džebedžija, topdžija, abaza i letećih s čaušima i pisarima, čija je godišnja plaća iznosila tri milijuna osam stotina tisuća sedam stotina trideset i dvije akče, ostavljeni su kao posada, a svim palankama (drvenim utvrdama) u okolici razaslana su pisma o milosti. Budući da je zauzimanje Ujvara (Neuhausel — Nove Zamky) bio prvi ratni podvig novoga ma­đarskog rata, koji je obnovljenim mirom na ušću rijeke Žitve bio odložen, to je ovo zauzimanje uzbunilo čitavu Njemačku. 

Nikada se nije toliko pisalo o Turskoj, nikada nije bilo toliko antiturskih propovijedi, proricanja, savjeta i opomena kao ove i slijedeće godine. Budući da je tvrđava bila pod opsa­ dom čitave turske vojne snage, s takvom premoći i tako dugo, o ovoj je opsadi, o kojoj se govori još i danas u Ugarskoj i u Austriji kao o velikom utrošku snage, tvrdokornoj postoja­ nosti i neprestanom udvaranju, nastala uzrečica: »Kao Turci pred Ujvarom«. 

[12.9. 1663.] Četrnaest dana prije osvajanja Ujvara (Nove Zamky), upravo kad je veliki vezir otišao u rovove, bile su, a da prije toga nitko nije ništa naslućivao i na najveće čuđenje čitave voj­ske, Šami-zadeu, reis-efendiji i validinom tajnom savjetniku koji je Koprulujeva oca podigao na čast velikoga vezira, i Šami-zadeovu puncu, Kazi-zade Ibrahim-paši, odsječene glave. Razlog ovom pogubljenju bio je manje u tom što je Šami-zade bio sklon miru, savjetujući protiv rata, a u što su vjerovali neki evropski suvremeni historiografi, a više u tom što su osman­ski historičari naveli: Šami-zade je Koprulujevu sinu bio manje sklon nego njegovu ocu i vlastitom puncu, pa je sultanu ovoga predložio za velikoga vezira umjesto Kopriiliija. Kad je veliki vezir za to saznao, rekao je sultanu da kruže glasine o takvoj promjeni što smeta odvijanju poslova, pa je potrebno uklonitite smetnje. Prema tome je uklanjanje tih zapreka s najvišega mje­sta odobreno i izvršeno. 

[29.9.] Čuvši za pad Ujvara (Nove Zamky), došao je brat velikoga vezira u Budim, gdje su se tri dana zaredom održavale svečanosti. U Carigradu je naređeno da ih slave sedam dana, pri čemu su doveli u grad sedam stotina zaroblje­ nika od Forgacseva poraza i tri stotine drugih koje su sproveli u trijumfu. Među njima se nalazio Ivan Aur iz Bratislave, koji je opisao patnje jedanaestogodišnjeg tiranskog zatočeni­štva u »Sedam kula«. Nove-Zamky (Ujvar), što ih je biskup Pavao Vardai najprije sagradio kao tvrđavu, onda su bile za homonajskih i bethlenovskih nemira zauzeti uz pomoć Turaka pa ovima opet otete, uzaludno su opsjedane od carskog genera­ la Bouquoija koji je pred tvrđavom zadobio šesnaest rana i od njih umro. Sada je grad pretrpio šestu i najžešću opsadu i njegov je pad odjeknuo kao pad ugarskog bedema Kršćanstva pred neprijateljem. 

Nekoliko dana nakon dolaska erdeljskoga kneza u turski logor došao je i vrhovni sobar s carskim pohvalnim pismom i sa znacima sultanove milosti, sa sabljom i bodežom, perjani­ com, počasnim krznom i kaftanom; u pismu je bila uobičajena formula: neka sultanov kruh prija svim njegovim robovima koji su se u službi vjere i carstva smjestili na kamenju i ležaj prostrli na zemlji. 

[28. 9.] Već slijedeći dan nakon zauzimanja Novih Zamky (Ujvar), veliki je vezir razaslao pozive na okolne utvrde i palan­ ke, u Levice, Nograd, Nitru, Freistadtl (Dvory) i Schintau (Surany). [18.10.] Kaplan-paša, koji je poslan protiv Nograda, javio je da se utvrda brani i molio je oružje. Husein-paša, budimski namjesnik, kojeg je zapao zadatak da ide protiv Nitre, javio je da se posada dobrovoljno predala i da joj je dopustio da slo­bodno ode sa svom svojom imovinom. Husein-paša se iz Nitre okrenuo prema Levicu, čija se posada odlučila isto tako hrabro boriti kao i ona iz Nograda. Veliki vezir je sebi pridržao pravo da zauzme oba grada. Međutim su Tatari po drugi puta upali u Moravsku i Šlesku.  

[2.9.] Već u kolovozu (avgustu) je šest tisuća Tatara došlo u kraj oko Trnave, Freistadtla (Dvory), sv. Georgena. Silovali su djevojke, djecu bacali o zid ili ih sjekli mačem ili stavljali u vreće i bacali na konje, a muškarce i žene su kao pse vezivali zajedno i tjerali ih preko Morave i Weissenberga u Moravsku upavši i dalje od Landshuta, ali su ih tu presreli ugarski pogranični husari i otjerali. Freistadtl (Dvory) i Schintau (Surany) su se hrabro držali. Deset tisuća janjičara je deset dana navaljivalo na Freistadtl (Dvorv), ali su se povukli nakon tri uzaludne navale, pošto su srušili most preko rijeke Vah. 

[13. 9.] Tatari su žarili i palili kod Nikolsburga, Ravenburga, Brna sve do tri milje prema Olomoucu. Posjedi knezova Dietrichstein i Liechtenstein nestali su u grabežu i dimu. Samo je u Liechtensteinu bilo trideset i dva opustošena sela. Tatari su na ro­bovski trg u Nove-Zamky (Ujvar) dovukli dvanaest tisuća ro­bova. Nakon što su pale Nove Zamky, ponovo su krenuli pre­ma Bratislavi, zapalili Sv. Georgen i Gajersdorf, preplivali Vah i na prijevoju Rozinko upali u hradiški okrug. Četrnaest tisu­ ća Tatara, janjičara i husara projurili su kraj Brunaua prema Klobaku, gdje su žarili i palili, ubijali i šibali. Tjerali su pred sobom bičevima gomilu od dvije tisuće zarobljenika s razasu­tom kosom i četiri četveroprežna kola puna žena. Vraćali su se u Ugarsku. Kada su se vratili u logor Nove-Zamky (Ujvar), sasjekao je grof Nikola Zrinjski iz jedne zasjede četiri stotine, ali bio je prisiljen povući se pod topovima Komarna, jer je protiv njega iz logora pošao paša Haleba. Sretniji je u oružju bio njegov brat Petar protiv Džengdži-paše, bosanskoga namje­ snika, koji se nadao bez jednog Zrinjskog lakše potući drugo­ga, pa upasti u Štajersku. U tu je svrhu došao s deset tisuća ratnika iz Bosne, ostavio dvije tisuće u Lici i Krbavi pa, s dru­ gima pošao prema Otočcu i Karlovcu, da odande napadne na Novi Zrinj, a ako napad ne bi uspio, poharao bi Štajersku. 

[17.10.] Petar Zrinjski ga skriven dočeka s četiri tisuće Hrvata u jednoj šumi i, kada je pola vojske prošlo, napao je drugu polovicu, od koje je ostalo tisuću mrtvih, a dvjesta pedeset i šest ih je zarobljeno s osam zastava. Broj zarobljenika koje su leteći od­redi gonili iz Moravske, Šleske i Ugarske iznosio je četrdeset tisuća. Koncem listopada digao je veliki vezir logor kod Novih 28. 10. Zamky (Ujvar). Bilo je to teško vraćanje preko rijeke Nitre, Žitve, Grana i kroz kraj koji su jesenje kiše još više pretvarale u glib. U Gran je poslano dvadeset oštećenih topova iz Novih Zamky, među njima dva još iz vremena sultana Sulejmana. Levice, koje su također negativno odgovarale na poziv velikoga vezira, ipak su se nakon tri dana predale. Posada je otišla sa čitavom imovinom, a u čitav kraj su razaslana sigurnosna pi­sma, pa se poklonilo više od dvadeset tisuća podanika. Sand­ žak Levice dan je Čatrapatra Ali-paši, a u tvrđavu je ostavlje­no četiri stotine ratnika posade. Ujedno je stigla i vijest da je Kaplan-paša, nakon opsade od dvadeset i sedam dana, zauzeo Nograd koji se dobrovoljno predao, ali s gubitkom od osam stotina do tisuću ljudi, koliko je grad stajala opsada. Kasim-paša je ostavljen s posadom od četiri stotine ljudi. Erdeljski, moldavski i vlaški knezovi otpremljeni su iz logora s počasnom odjećom, a barun Goes, koji je do sada bio zatvoren u Budi­mu, pušten je dobivši uljudno pismo s pitanjem da li poslanik tako slabo uviđa dobrobit mira ili nije imao dosta punomoći da ga sklopi. U Osijeku je primljen jedan poljski poslanik koji je predao kraljevu molbu da se pomogne Tatarima protiv Ru­sije i kojemu je odgovoreno: Tatarima se ne može odobriti po­moć, jer je taj čas i ovdje potrebna i, ako bi se Poljaci umije­šali u svađu Nijemaca s Portom, onda bi tatarskoga hana posla­li protiv Poljske. Stalno obitavalište velikoga vezira premješte­no je iz Budima u zimovalište u Beograd, Kaplan-pašino u Kanižu; Tatari su prešli Segedin, Sombor i Pećuh; Husein-paša je dobio naredbu da iz Budima obrani pothvate Zrinjskoga. 

Strogu zimu je carska vojska koristila za nove poduhvate na Muri i Dravi. Grof Wolf Julius od Hohenloha, zapovjednik carskih četa, pošao je sredinom siječnja (januara) sa šest ti­suća pješaka i tisuću konja iz Ptuja, staroga »Pettoviuma«, ko­jega u povijesti odlikuju mnogobrojni spomenici iz rimskoga doba i mjesta gdje je propalo carstvo s posljednjim carem Augustulom. U Novom Zrinju, novom čvrstom gradu koji je Ni­kola Zrinjski sagradio na Muri da prkosi Turcima, bilo je zborno mjesto gdje su se sastali Zrinjski, hrvatski ban i ugarski vojskovođa sa svojim graničarima i grof Bathyany koji je vo­dio Mađare i general-narednik od Pucharda koji je vodio Bavarce sa sedam stotina pješaka i šest četica pikolominijskih ja­hača pod zapovjedništvom grofa Leslieja. Vojska je brojila sve­ga dvadeset i tri tisuće vojnika. 

[21.1.1664.] Iz Novog Zrinja vojska je po­šla prema Berzencu koji se nakon dva dana predao. Iz tvrđave je otišlo osam stotina duša, među njima četiri stotine naoru­žanih Turaka, stotinu Tatara i trideset i sedam aga, dok je u tvrđavi ostavljeno petnaest topova. Hajduci i husari su napali Tatare, Zrinjski ih je otjerao udarcima mača. Jedan mađarski Ciganin bio bi i njega samoga ubio da ga nije ustrijelio jedan sluga grofa Hohenloha. 

[25.1.] Još iste noći navalili su na Baboču, a četvrti dan nakon toga tvrđavu je napustilo tisuću sedamdeset i dva čovjeka, među njima jedanaest aga; pratili su ih sve do Drave, a na obali je spaljen Barč, čiju su utvrdu napustili Tur­ci. Pobjednicima je kod Baboče palo u ruke šesnaest topova, a kod Barča četiri. Slijedećega dana je Zrinjski s konjicom po­šao naprijed prema prolazu za Siget i, kako nije bilo pri ruci teškoga oružja za opsadu, pošao je kraj Sigeta u Pečuh. Na tom pohodu spaljena je palanka Turbek, gdje se nalazi tekija (derviško stanište), na mjestu gdje su nakon zauzeća Sigeta pokopali Sulejmanovu utrobu i srce. Pečuh je također spaljen sa svojim olovom pokrivenim džamijama; samo utvrda nije mogla biti zauzeta bez oružja za opsadu. Kako je u ovom pothvatu glavna namjera i onako bila ta da se slijedeće godine oteža nadiranje turskoj vojsci, prošli su kraj Šikloša i uputili se prema osječ­kom mostu. Stigli su i do palanke Darde, gdje su došli do mostobrana koji je branio most, pa za dva dana spalili čitav krasni most, djelo Sulejmana Velikoga, osam tisuća pet stotina šezde­set pet koraka dugoga (oko 6 km). Sva su sela duž ovoga poho­da, a bilo ih je više od pet stotina, zaplamtjela poput vatrenih stupova za ovoga haranja.  

[30.1.] Kada je pečuhski Murat-beg javio da Zrinjski ide na Siget, veliki je vezir bio time vrlo uznemiren, a bio je u zimovalištu kod Osijeka i imenovao serdarom Mehmed-pašu. Bili su mu podređeni paše iz Sekešfehervara, Jenea, Kaplan-paša i Tatari, a dan mu je i nalog da najhitnije pođe na put. Sam je kod Beograda istakao svoje tugove i za slije­ deći dan odredio polazak bez prtljage. Zaista je slijedeći dan s tisuću ljudi svojih domaćih četa i s dvije tisuće janjičara pre­šao u Zemun. 

[21.2.] Kada je u Mitrovici dobio vijest da su se neprijatelji odrekli opsjedanja Sigeta i otišli odande, vrati se opet u zimovalište u Beograd, naredivši da serdar Mehmed-paša bra­ni Siget, a Kaplan-paši, begu iz Beke, bosanskom alajbegu, bu­dimskom muteselimu, kološvarskom i temišvarskom paši pre­dao je obranu Pečuha. Apafy je javio odmah i o zauzimanju Kluja, Sekelhida i drugih erdeljskih utvrda kao i o palatinovu pismu koje mu je upućeno, što je bila ugodna vijest. Zimsko ratovanje Zrinjskoga izazvalo je u Edrenu i u Carigradu mno­go pretjeranih glasina, nazivali su ga vojnim pohodom gvozde­noga stupa, ali je pažnju javnosti zaokupilo i nekoliko smaknu­ ća istaknutih osoba i promjene . . . 

Došlo je proljeće, a veliki vezir na pismo, što ga je dao ba­runu Goesu, nije dobio nikakav određeni odgovor. Tako su s početkom proljeća na beogradskoj ravnici istaknuti tugovi, a nakon tri sedmice taborovao je veliki vezir na ravnici pred Zemunom. [20.3.]  Da vojsku upotpuni, pozvao je ovaj puta sve posjednike s plaćom koji inače nisu išli u rat i u adrmralskom uredu upi­sane nosioce pomorskih lena i tri umirovljena vezira: naime, smijenjenoga kairskog, bagdadskog i dijarbekrskog namjesni­ka. Da most, što je u najvećoj žurbi za tri mjeseca sagrađen kod Osijeka, ne bi još jednom neprijatelj spalio, naređeno je da ga brane Kibleli Mustafa-paša koji je bio u osječkoj posadi, Ismail-paša, bosanski beglerbeg i samsundžibaša. Kako već dugo nije padala kiša i u čitavoj se zemlji osjećala nestašica vode, odredio je veliki vezir da se čitaju propisane molitve za nesta­šicu vode. 

[20.4.] Na obali Save je uređen mihrab (molitveno predvodno mjesto) i treći dan je obilna kiša nagradila molitvu vjerni­ka. U isto vrijeme su u Carigradu, Edreni i u čitavome carstvu održane javne molitve za rat, kao što je to učinjeno nekad za Murata i Mehmeda III pri odlasku u otvoreni rat. Te su moli­tve izazivale ovaj puta živahnu raspru između muftije Minkari-zade Jahje i šejha-tumača vjere Vanija. Šejh je bio za javne molitve, a muftija je bio protivan ovome zato jer musliman u džamiji i pojedinačno moli, što je nebu isto tako drago kao javna molitva koju zajednica moli na javnome mjestu. Pobije­dilo je Vanijevo mišljenje, jer ne samo da je bio u naročitoj sultanovoj milosti, nego je uživao milost velikoga vezira, koji ga je upoznao za svoga namjesničkog boravka u Erzurumu. Svo­je je ime dobio po rodnome mjestu Van; bio je veliki fanatik, zakleti neprijatelj sufija (mistika) i kršćana, ali isto tako veliki Tartuffe kao pravovjerni, koji je smatrao da je stroga nauka potrebna samo narodu a ne njemu.. . Sultan je živio naprosto za lovački i haremski užitak. Nije se vraćao u Carigrad, a nije ni s vojskom htio napredovati. »Što da radim u Carigradu?« — odgovorio bi kadiaskeru koji mu je govorio da onamo otpu­tuje, »zar Carigrad nije stajao moga oca života? Zar moji pre­đi nisu tamo uvijek bili zatočenici pobunjenika? Prije nego li tamo odem, radije bih ga spalio i sa zadovoljstvom bih gledao kako grad i seraj propadaju u plamenu.« Njegovu razonodu i razonodu glavnih gradova u carstvu oživljavala je sedmodnevna rasvjeta, naređena zbog rođenja princa Mustafe. To je za sultana bila to veća radost, jer je prinčeva majka bila nova mi­ljenica, sultanija-haseki, rođena Grkinja s Krete koju su odveli kao robinju pri zauzimanju Retima; [2.6.] Deli Husein ju je predao serdaru, a zatim je poklonjena sultanu. Kao sultanija zvala se Rebija Giilnuš, tj. »proljetni ružin napitak«. Njezin utjecaj je sada počeo bivati u ravnoteži s validinim, Ruskinjom Tarhan Sultan (ova je druga bila žarka plavuša, a ona prva tamna smeđokosa). Sultan je živio između valide i haseki, između radosti što su mu ih pružali vrt i lov. A sa ratom koji se vodio bavio se još samo utoliko ukoliko su astrološka predskazanja proricala veliko prolijevanje krvi, a predskazanja su onda bila na dnev­nome redu u Njemačkoj kao i u Turskoj. 

Tugovi su bili još istaknuti na zemunskome polju kad su sa svih strana počeli pismima zahtijevati da se ubrza s pola­skom. Erdeljski knez Apafy poslao je pismo satmarskog ka­petana o carevu naoružanju i o pojačanju njegove vojske po­moću saveznika i francuskih četa. Beglerbeg Haleba, Gurdži Mehmed-paša, koji je u Sigetu bio u posadi, javio je da dolazi »Željezni stup«, Zrinjski, prema Sigetu i Kaniži, a Husein-paša iz Novih Zamky javio je da ratni oružar, grof Souches, opsje­da Nitru. Da se osigura Ujvar (Nove Zamky) i spasi Nitra, na­ređeno je beglerbegu Velikoga Varadina, Kiičiik Mehmed-paši, onome iz Jenea, Kasim-paši, Halil-paši iz Egera, erdeljskome knezu Apafvju i Jali-agi Ahmetu da pođu i da okupe Tatare koji su u zimovalištima. Vrhovni konjušnik je polaznicima u rat donio sultanov hatišerif ohrabrenja, dvije počasne odjeće (krz­no i kaftan), sablju i bodež optočen draguljima, dvije perjanice i deset konja iz carske ergele i isto toliko drugih darova od kajmakama, silahdara i kapuage. 

[7.5.] Na dan polaska stigne ne­sretna vijest da je Nitra, opsjednuta od premoćne vojske, bila prisiljena na predaju i da Souches, pošto je Kiičuk Mehmed-pašu kod Sent Keresta na rijeci Gran potukao, odande ugrožava Levice. Husein-paša iz Ujvara (Nove Zamky), Halil-pašin brat iz Egera, budimski reis-efendija i defterdar, koji su se zbog isplate vojske nalazili u tvrđavi, morali su je napustiti, pošto je četiri stotine konjanika i dvije stotine pješaka otišlo sa svim što su imali. Osvajačima su prepustili četrdeset topova s dosta municije, ali bez živežnih namirnica (zbog nedostatka živeža su se morali predati). Na Reningerov poticaj poslao je veliki ve­zir odavde opet pismo, napisano vlastitom rukom vojvodi Saganu kako bi mu javio da je doduše uvijek spreman za mir, ali da će sada naići »vojska poput mora«. U Vukovar je stigao je­dan izvještaj paše Huseina iz Kaniže, koji javlja da je od kra­ja travnja opsjednuta tvrđava od Zrinjskoga, Hohenloha i Strozzija i da na njih gađaju bombama, pa postoji krajnja opasnost ako ne dođe brzo pomoć. [14.5.] Sredinom svibnja je veliki vezir pre­ šao preko dovršenog osječkog mosta. Pohvalio je bosanskoga i srijemskoga beglerbega zbog mara što su za tri mjeseca za­vršili gradnju mosta kao i izgradnju mostobrana kod palanke Darde. U Mohaču je zaodjeo počasnom odjećom hanova sina koji je tamo boravio u zimovalištu. Iz Šikloša je poslao tajne naredbe u Kanižu da razveseli posadu radosnom viješću da se nalazi u blizini. U Pečuhu je pogledao zgrade što su izgorje­le za posljednjeg opsjedanja. Na mostu Čankal, dva sata uda­ ljenom od Sigeta, dogovarao se s Gurdži Mehmed-pašom, zapo­ vjednikom Sigeta, koji ga je obavještavao o logoru u Kaniži. 

25.5. Kod Sigeta su ga svečano dočekali dobrodošlicom zapovjednik Mehmed-paša, požeški Kaplan i anadolski beglerbeg. [26.5.] Došli su paše-namjesnici Moreje, Rumelije, Nikopolja i Ohrida s tisuću albanskih strijelaca puškom te Tatari. Održano je ratno vi­jeće o tome da l i treba zauzeti palanke Baboča i Berzence, koje
su zatvarale ravnu cestu za Kandžu i l i ih zaobići polazeći te­
škim putem kroz močvare. Pretpostavili su ovo posljednje, ali
se ratno vijeće u isto vrijeme održalo u carskom logoru pred Kandžom. Odlučili su prekinuti s opsjedanjem, jer vojska ve­likoga vezira broji preko trideset tisuća ljudi, a opsjedatelji su
jedva upola tako jaki i jer vlada nestašica živežnih namirnica,
pa postoji opasnost da neprijatelj odsiječe vojsku od Novoga
Zrinja i da pođe preko Mure u Ptuj, Radkersburg i Grac. Car­ska vojska se povuče sa čitavim topništvom u Novi Zrinj, novu tvrđavu što ju je sagradio Zrinjski na lijevoj obali Mure. Pa­lanke Baboča i Berzence pale su same po sebi pošto su ih po­sade napustile i spalile. Kod Baboče je velikoga vezira stigao vrhovni kafedžija valide-sultanije koji mu je od nje predao sku­ pocjeni dar u povezima za glavu, samurovinu i bodež ukrašen draguljima. Sat hoda pred Kanižom, na mostu Boganu, veliki
vezir primi radosnu vijest da neprijateljski logor odlazi. 

[31.5.] Sam je pošao u tvrđavu i obukao hrabroga branitelja Husein-pašu 

u samurovinu, dao mu bodež ukrašen briljantima, podijelio kaftane među oficire i deset kesa novca među ranjenu posadu. Proganjao je carsku vojsku koja je odilazila, a da nije gubio vremena. Carska je vojska bila prisiljena povući se na desnu obalu Mure. Veliki vezir je imao trostruku prednost: šumu da ga štiti, uzvisinu da s nje puca na napo u zemlju zakopani No­vi Zrinj i otvorenu cestu za napadanje. Zrinj, velika jabuka raz­dora u ratu, koji je »Željezni stup«, Zrinjski protiv ugovora i protiv careve volje sagradio kao mostobran za most što vodi preko Mure, bio je povod turskim optužbama, što bi car rado bio izbjegao. Grad je bio bez jarka, bez puta koji bi ga štitio, bez bokova, u nepovoljnom položaju. Na grad se moglo uda­rati s jedne uzvisine s dvije strane i bedemi nisu dosezali do vode, bili su otvoreni, uski, za ono malo branitelja krajnje te­ški. Prvotno je to bila tako mala tvrđava, da su je obično na­zivali samo ovčji tor. Dvorsko ratno vijeće je već odlučilo da tvrđavu razori i da sagradi novu, ali je zbog izbijanja rata ova bezoblična tvrđava morala biti popravljena svim mogućim po­moćnim sredstvima umijeća učvršćivanja i stavljena u obram­beno stanje. Napravljeni su jarci, bunari, mine i protumine, skriveni izdupci i bokovi, odsjeci, podzemni pokriveni rovovi, košare, postolja za topove, ručne bombe, bombe-lumbarde i umjetni vatromet. Na ničemu se nije štedjelo da se Novi Zrinj stavi u najpotpunije obrambeno stanje. 

Kad su Turci došli pred Novi Zrinj, najprije su obratili pažnju na prijelaz preko Mure, pa su za to dobavili splavove kojima je upravljalo tri stotine janjičara i isto toliko segbana. Polovina se već iskrcala na otoku na Muri i tu se ukopali, kada ih je grof Strozzi pobio mačem u ruci sa stotinu i pedeset strijelaca puškom. Druge dvije splavi s posadom od četiri stotinu drugih janjičara također su uništili. Strozzi se veselio što .mu je uspio taj oružani pothvat, kad li ga pogodi tane i on umre junačkom smrću. 

[6.6.] Njegova je smrt ubrzala dolazak vrhov­noga vojnoga zapovjednika Montecuccoli]a, koji je deset dana nakon toga stigao u logor i preuzeo vrhovno zapovjedništvo za obranu Novoga Zrinja i sprečavanje prijelaza preko Mure. Car­ske čete su stajale od utoka Mure u Dravu do Zrinja, preko pu­ ta na lijevoj obali Drave. Odavde do Kotoribe bile su sjedinje­ne carske čete pod Hohenloheovim zapovjedništvom, onda su od Kotoribe prema gore bili hajduci i husari pod Zrinjskim, Bathanvjem i Nadasdijem.  

[22.i 23. 6]  Opsjedanje je išlo svojim tokom. Dva prodora iz grada nisu uspjela, jer je kišom razmočeno tlo bilo presklisko a da bi se ovi iz grada mogli domoći uzvisine preko puta na koju bi se neprijatelj s topovima mogao uspeti. Prijedlog da se opsjedatelje obiđe straga, tj. dva puta preko Drave, a jedanput ispred sastavka Drave i Mure gdje bi kod Drnja trebalo prijeći obje sjedinjene rijeke i otkriti se na obali Mure, smatran je opasnim i neizvedivim. Odlučeno je da sa­čekaju dolazak njemačkih pomoćnih četa koje upravo trebaju doći, pod vodstvom markgrofa Leopolda Badenskoga i francu­skih četa pod zapovjedništvom grofa Colignvja. [29.6.] Bijesni nalet na polumjesec tvrđave bio je odbijen, a ponovni je pokušaj da se prijeđe Mura spriječen. Nakon dva dana su opsjedatelji već toliko uznapredovali da im vatra onih pod opsadom nije više mogla naškoditi. Balvani su u šančevima izgorjeli, oficiri Avancourt, Tasso, Buttler i Rossi pisali su da se ne mogu više držati i da će povući straže iz rovova prije nego ih silom protjeraju. Montecuccoli izda zapovijed da, ukoliko se ravelin više ne bu­de mogao držati, drvenu građu zapale, napunjene mine neka rasprsnu, a oni neka se povuku preko mosta. Tasso je vjero­vao da će se moći do slijedećega dana održati, ali jedva što se Montecuccoli udaljio, opsjedatelji su tako bijesno navalili da je među braniteljima nastala pomutnja, pa su počeli bježati preko mosta, a da tvrđavu ili most uopće nisu razorili. [29.6.] Tisuću i sto branitelja sasječeno je ili su se utopili u valovima Mure. Među mrtvima je bio poručnik grof Thurn sa mnogo kapetana. 

Za opsade je stigao novi miljenik i sultanov pouzdanik Jusuf sa carskim pohvalnim pismom, počasnim krznima i počasnim bodežima. Veliki je vezir tu čast nagradio darom od dvadeset kesa zlata za donosioca uz pošiljku od tisuću i sto odsječenih glava kao počasni dar za sultana. Iz tvrđave su odvezli tri merzera, šest falkauna (lakših topova) i jednu »zmiju« (vrsta sta­rinskog topa) u Kanižu, a nakon sedam dana je čitava tvrđava iz temelja porušena i minirana, graditeljima i braniteljima na vječnu porugu.  [7.7.] Za vrijeme opsade stigle su i zaostale paše Nikopolja, Avlonije i Ohrida. Husein-paši, beglerbegu Silistre, i Mustafa-paši iz Maraša naloženo je da pođu u Budim sa dva­deset topova i oružjem što je zaostalo kod Osijeka. Određeno je da veliki vezir pođe u Rab i da se vojske sjedine kod Stolno­ga Biograda (Sekešfehervara). [12.7.] Nakon pet dana pođe veliki vezir ujutro s Mure na put, a navečer je logorovao u Kaniži. 

Ovdje su se pcsavjetovali o pozivu Malom Komarnu; zapovjed­niku koji je, osim slobodnoga odlaska, zatražio još i druge pred­nosti, odobren je samo odlazak, a zapovjednik je dobio samo jedna kola. »Zar niste posade Baboče i Berzence poslali van bez smilovanja, gole usred zime«, rekao je veliki vezir prego­ varaču, »i kakve udobnosti još želite?« Blago posadi da je osta­lo samo pri toj izjavi i pri takvom ponašanju, ali pri odlaženju su vjerolomno pobijeni. Zaplijenjena su četiri topa, dvjesta centi puščanoga praha, a utvrda je razorena ognjem i puščanim pra­hom. [21.7.] Zatim su opet logorovali na rječici Kaniži, a nakon dva dana na Balatonu. Odavde je Kaplan-paša poslan prema Egersegu u izvide. Donio je glas da se posada upravo sprema napu­stiti i spaliti utvrdu. Ismail-paša, namjesnik Bosne, poslan je onamo, ali se namučio da spasi devet topova iz vatre i trideset zarobljenih muslimana koje je posada napustila u žurbi bije­ga. Opskrbljivač i pronalazač nastambi Husein-paša poslan je s dvije četice kretskih segbana na konjima i s tisuču Alba­naca prema Pelešku, čija se posada, pošto je mjesto bilo spa­ljeno, branila s najvećom hrabrošću u jednoj crkvi dvadeset i četiri sata, dok nisu crkvu zajedno s njima spalili. Uz više seg­bana ovdje je pao i sandžakbeg Dukađina. Palanke Egervar i Kemendvar, prva u močvari, druga na jednoj uzvisini, obje su negativno odgovorile na prvi poziv, ali su onda istakle bijelu zastavu pa je posada smjela slobodno otići; obje su minirane i razrušene. [27.7.] To se isto dogodilo s Kapornakom, koji su žitelji dragovoljno napustili. Iz Egervara su ponijeli sobom putokaze i pošli u Rab, pa su logorovali tu na obali rijeke, preko puta Kermenda. Gurdži-paša, Ismail-paša i Kaplan-paša, koji su vodi­ li prethodnicu, naišli su za vrijeme hoda na neprijateljsku zasje­du gdje su skinuli dvjesta glava. Onemogućeno im je da ovdje prijeđu Rabu, jer je na suprotnoj obali stajao Montecuccoli ko­ji je vojsku pojačao carskim četama i francuskim pomoćnim četama. Branio im je da tu prijeđu Rab, kao što je branio i pri­jelaz preko Mure. On i grof Colignv suprotstavili su se neprija­telju koji je nadirao. Francuski plemići vatrom su dočekali tu prvu priliku da učine djelotvornom tu hrabrost protiv nevjer­nika. General-ađutant Chateauneuf pao je na mostu, a vitez od S. Aignana ubijen je na obali; grof od Saulta i markiz od Troivillea teško su ranjeni. 

Dok je veliki vezir bio pred Novim Zrinjem, grof Souches je sa dvanaest tisuća ljudi napao i potukao pašu Novih Zamky 19.7. (Ujvar) koji je s dvadeset do trideset tisuća ljudi pošao prema Levicama u sv. Benedikt dvije i po milje iznad Levica; Tatari  i Moldavci su bježali prvi, a drugi su ih slijedili. Svo oružje i prtljaga su postali plijen pobjednika, a leševi, šest tisuća Osma­na, zajedno s njihovim vođom Ali-pašom, pokrili su polje. Samo su tri Turčina živa dovedena, a pet stotina (od glavnine) odrezanih janjičara bilo je ubijeno.  On je proganjao neprija­ telja do Parkanjija i ušao onamo kao osvajač. Montecuccoli je nakon pada Novoga Zrinja bio u neizvjesnosti što je neprijateljev plan, da li da ide na grad Rab ili duž rijeke. 

[16.7.1665] Kod Nojhofa je krenuo preko Mure da se sjedini s njemačkim i s francuskjjjj pomoćnim četama koje dolaze, da na lijevoj obali Rabe brani Austriju, [26.7] kao što je na desnoj obali Mure branio Štajersku.  Srećom je u Kermend stigao u isto vrijeme kad i veliki vezir. Pošto je ovaj bez uspjeha pokušavao prijeći rijeku i uza­lud pucati na grad, nastavio je ići desnom obalom Raba, a Mon­tecuccoli, koji mu je došao u susret sve do Kermenda, išao je uzvodno lijevom obalom Raba. U Kermend je stigao odgovor kneza Lobkovvitza i vojvode Sagana na pismo koje mu je veli­ki vezir uputio iz Beograda. Pismo je bilo već mjesec dana sta­ro, bilo da je zbog ratnih zbivanja zaista na putu kasnilo ili je namjerno stavljen kasniji datum. Carski zastupnik Reninger i carski tumač Panajotti pošli su s logorom velikoga vezira. Prvi je kao zarobljenik predan na čuvanje janjičarima, a dru­gi je slobodno obavljao službu Portina tumača. Reninger je vlastitim očima morao gledati sela u plamenu, otjerane skupi­ ne žena i djece, plaćanje za one odrezane od svojih, glave ba­čene pred šator velikoga vezira i gdje se za glavu plaćalo po tri talira. Na čitavom putu je turskoj vojsci pokazivao put alaj­beg iz Kaniže, preobraćenik na Islam Garba. [29.7.] Preko puta Čakanjija, koji se nalazi kao i Kermend na lijevoj obali Raba, pokušali su opet s prelaženjem, ali prethodnicu osmanske vojske je carska hrabro odbila. [31.7.] Nakon dva dana su dvije vojske stajale nešto više kod Sv. Gotharda jedna nasuprot drugoj, na desnoj obali Raba, tako da je osmanska vojska bila na strani Sv. Got­harda, a između obiju je bio Rab. Montecuccoli je pripravio slijedeću neizbježnu bitku u jednoj naredbi kako se treba po­našati, u četrnaest točaka, odredivši poredak skupina pješadije i konjičkih odreda, visinu i dubinu bojnih redova, poredak lahke i teške konjice, hoda i prtljage. Dok je Montecuccoli izdao naredbu za bitku, koja je trebala odlučiti sudbinu rata, veliki je vezir uzeo u Kermend pristigli odgovor vojvode Sagana, ko­ji je napisan općenitim izrazima, kao povod za četvrti razgo­ vor s carskim zastupnikom, a bila su kao i ona tri,u Beogradu, Osijeku i Budimu. Reninger je pozvan u šator velikoga vezira koji je okupio vojne starješine da na njega ne bi pala sumnja. Sam se nije pojavio, nego se držao skriven iza tapeta u šatoru. Veziri i beglerbezi, namjesnici Haleba, Budima, Damaska, Rumelije i Anadolije, age janjičara i spahija, ćehajabeg i reis-efendija bili su stupovi ovog odlučnoga, posljednjega savjetovanja. Reninger je iznio kao savjet prvi uvjet i posljednje po­puštanje cara, rušenje Sekelihida i Sv. Joba, na što su se oni samo nasmijali. Kad je na to tražio da mu vrate Nove Zamky (Ujvar), opet su se nasmijali i smijući se pitali, da li je on ikada čuo da su Osmani kršćanima dobrovoljno vratili nešto što su zauzeli. Kada je konačno predložio da se sagradi tvrđava na ri­jeci Vah, da bi se odbili leteći odredi između Nitre i Gute, usta­li su Ismail-paša, bosanski namjesnik, i janjičarski aga da iz­nesu prijedlog velikoga vezira. Sad se on sam pojavi na skup­štini, pa kao posljednju odluku objavi rezidentu: vraćanje No­vih Zamkv isto je tako nemoguće kao i rušenje Sekelihida i Sv. Joba. Postavljanje utvrde na desnoj obali Vaha može se dopu­stiti samo onda, ako se s carske strane ne sagrade više Mali Komarn i Novi Zrinj. Za Nitru ne može ništa obećati ako bi se oduprla osmanskom oružju. Baboča i Berzence, za koje je carski zastupnik tražio da ne budu opet utvrđeni, duboko su u zemlji i nisu kao Mali Komarn i Novi Zrinj na granici, nepo­sredno pred vratima Kaniže.  O obnovi mira na ušću rijeke Žitve uopće neće čuti. Mir, koji će se sklopiti, treba biti novi mir, po­čivati na novim temeljima pobjede i zauzimanja. Tako je otpra­vljen Reninger. [31.7.]  Slijedeći dan je pisao svoje izvještaje, a uvečer, baš kad je kurir trebao otići, prešla je turska prethodnica Rab. 

[1.8.]  Na granici Ugarske i Štajerske, na utoku rijeke Laufnic u Rabu (Laufnic dijeli u svom toku Štajersku od Ugarske), uzdi­že se na desnoj obali Rabe cistercitski samostan sv. Gotharda, koji je postavljen u povijesti zbog velike bitke koja se bila na drugoj, lijevoj obali. Raba dijeli s obje strane okruženu blagim uzvisinama plodnu dolinu, čija je široka strana (gdje se odigra­la bitka) udaljena samo dvije tisuće koraka. Jedan sat udalje­nosti iznad sv. Gotharda, na desnoj obali Rabe, leži selo Zeming, a u sredini između oba, neugledno selo Vindišdorf koje se tada nazivalo mađarskim imenom Ciašfalu; njemu preko pu­ta, na lijevoj obali, bilo je ugledno selo Mogersdorf, središte bitke, koja bi se zapravo trebala zvati po tom bitka kod Mogersdorfa, no prevladalo je ime po sv. Gothardu na suprotnoj obali, koji leži nešto niže od mjesta događaja. Ako svrnemo po­gled prema istoku, zatvara se pogled na dolinu Rabe kod sv. Gotharda, ali ako gledamo na zapad, otvara se dolina daleko prema gore sve do kupole brijega Hajnfeld, do kupastog bri­jega Glajhenberga, koji su isturene predstraže Štajerskih Alpa, koje se plave tamo u velikoj daljini. Na desnoj obali Rabe sta­jala je osmanska vojska, na lijevoj carska; šatori velikoga ve­zira na uzvisinama iznad Vindišdorfa, a carski preko puta, na podnožju uzvisine. Raba je ovdje samo deset do petnaest ko­raka široka, tj. samo upola toliko široka kao što je ispod ušća rijeke Laufnic koja joj je jednaka po količini vode. Između Mogersdorfa i Vindišdorfa, Raba se toliko savija da je krivina upadanja na desnoj obali prema isturanju krivine na lijevoj obali bilo Turcima najpogodnije mjesto za prelaženje, budući da je obala, koja se ugibala unatrag s krajnjih točaka toga lu­ka, otežavala unakrsnu obrambenu vatru s druge strane nepri­jatelju. Uvijanje i isturanje krivine bila je sredina između lo­gora koji su stajali jedan nasuprot drugome i ovamo je veliki vezir noću dao dopremiti petnaest topova, a nekoliko ih je smjestio na straga položenoj uzvisini da bi zaštitio prelaženje. Carske čete, koje su sačinjavale jezgro vojske, tako su nemar­no stražarile, da prijelaz Turaka, koji su se na lijevoj obali po­čeli utvrđivati rovovima, uopće nisu primijetile. 

[1.8.1664.] Slijedećega dana, u devet sati, navalio je veliki vezir sa čitavom svojom sna­ gom prema plićim krivine; Ismail-paša s tri tisuće spahija, koji su imali isto toliko janjičara za sobom u sedlu, prvi je prešao rijeku. Janjičari su se ušančili kod Mogersdorfa. Carske čete su bile u središtu (na desnom krilu bile su carske čete, a na lijevom francuske), nasuprot krivine koja se ugibala; poražene su bježale u takvom neredu da je grof VValdeck stavio oficirima sablje na leđa, a kneza Holsteina, koji je sam htio povesti Waldeckove odrede, slabo je tko slušao. Topnički general pao je po­gođen metkom, pogranični grof Durlach jedva se spasio, markgrof Sulzbach nije Schmidov odred mogao pokrenuti s mjesta, nasauški bataljon je pao, on sam je ubijen, a Schmid ranjen. Turci su bili jedva na udaljenosti metka iz pištolja od carskog logora i šatora markgrofa i imali su selo Mogersdorf. Princ Karlo Lotaringiški, na čelu odreda koji se okušao u budućem junaštvu, sam je svojom rukom ubio vođu tjelesne straže veli­koga vezira i Osmani su satjerani u polumjesec koji tvori ri­jeka. Mogersdorf je zauzet i spaljen. Sva žestina napada uprav­ljena je prema središtu kršćanske vojske. Da ne dođe do nje­zina razbijanja, požurio je Montecuccoli s desnog krila sa četa­ma Špara, Tassa, Lotaringije i Šnajdaua ovamo; napadne Turke sa strane i nagna ih natrag preko rijeke. Janjičari, koji su se ubacili u seoske kuće, dali su se radije spaliti, sa zadivljujućom upornošću, nego se predati. Budući da su nove čete prelazile rijeku, pošalje Montecuccoli francuskom zapovjedniku četa Colignvu obavijest da je sada došao čas da ga podupre. Colignv mu pošalje tisuću pješaka i četiri odreda konjanika koje su predvodili vojvoda od Feuilladea i Beauvoze. Pridružili su im se još i carski odredi Spicka i Pija kao pješaci, a Rappach na konju, i postavili vojni red. Kad je Koprulu vidio kako mu se približavaju Francuzi pod vojvodom od Feuilladea, rekao je: 

»Tko su te djevojčice?« — mislio je naime na napudrane peri­ke, ali se tobožnje djevojčice nisu dale zbuniti strašnom vikom: »Allah« i povikale su: »Naprijed! Naprijed! Ubijte, ubijte!« Ja­njičari, koji su se spasili iz bitke, nakon dugo godina nisu za­ boravili povike: »Allons, allons, tue, tue«, i ime Fuladija, tj. onoga čeličnoga, kako su nazvali vojvodu Feuilladea. Konačno je oko podne izgledalo da Osmani kane napasti krila. Četiri ve­lika odreda konjanika približila su se desnom krilu (carskom), tri druga lijevom (Francuzima), s druge strane rijeke. U isto vrijeme stvorile su se s ove strane rijeke, nasuprot središtu, skupine konjanika da se bace na ujedinjene carske čete, dok su se janjičari ušamčili na obali. Sada je turska konjica prešla ri­jeku pola sata iznad bojnog meteža, a drugi su se spremali da nešto niže prijeđu rijeku tako da je postojala opasnost da Tur­ci napadnu s obje strane i da ih opkole. Na desnom krilu car­ske vojske jurišali su jahački odredi Montecuccolija i Sporcka, a na lijevom Francuzi protiv Osmana koji su prelazili rijeku, a u sredini se Montecuccoli posavjetovao s generalima za za­jednički napadaj. Neki su već htjeli otići, Francuzi i carske čete su već poslagali svoju prtljagu u prtljažna kola, kad je vojsko­vođa savjetovao ujedinjen i brzi napad kao jedino sredstvo spasa. »Pobjeda ili smrt« dao je Montecuccoli znak vojnim kne­zovima, »pobjeda ili smrt« vratili su ovi lozinku svojim potčinjenima. General konjice Ivan od Sporcka koji nije znao ni či­tati ni pisati, ali je po hrabrosti bio jednak Homerovu Ajaksu, bacio se gologlav na zemlju i molio je: »Svemoćni generalissimuse tamo gore, ako nam danas, svojoj djeci, koja vjeruju u Krista, ne pomogneš, onda barem ne pomozi ni turskim psima, pa da vidiš kako ćemo im zapapriti.« Uskoro su zatrubili na ju­ riš. Sveopća bojna vika carske vojske začudi tursku vojsku ko­ ja je inače običavala začuditi neprijatelje svojim vikanjem Allahu. Na desnom krilu su bili Spickovi, Piovi, Tassovi, Schneidauovi, Lotaringijskog princa i Rappachovi pukovi, na lijevom krilu su bili Francuzi, u sredini carske čete. Čitav bojni red bio je savijen u polumjesec i najprije je napadao polumjesečeve zastave i nagnao pred sobom u polumjesec koji tvori krivina te rijeke. Janjičari, spahije i Albanci padali su jedni preko drugih u valove Rabe. Više od deset tisuća Turaka iskrvarilo je ili se utopilo, među njima bosanski namjesnik Ismail-paša, sultanov zet, janjičarski aga i aga spahija, trideset aga velikoga vezira i njegov maršal, konačno alajbeg iz Kaniže, Fethibeg-zade, tj. preobraćenik Garba, koji je vojsku i sebe poveo u propast. Po­kolj je trajao do četiri sata popodne. Trideset tisuća konjanika, koji su s one strane rijeke ostali mirni promatrači, dali su se u bijeg; ostavili su za sobom čak i petnaest topova. Ovi topovi i zastave bili su ratni trofeji. Zaplijenili su mnogo srebrnih i pozlaćenih oklopa, dragim kamenjem optočene sablje i bodeže, mnogo bogate odjeće i posuda, skupocjene spomenike pobjede. Od bitke kod Keresteša počinje propadanje Osmanskog car­stva zbog ubitačne štete što ju je prouzrokovala pobuna u ze­mlji, a od bitke na Rabi zbog otvorene rane vanjskoga rata ko­ji je dalje vođen protiv Venecije, Poljske, Rusije i konačno opet sedamnaest godina protiv Austrije. Taj je završio mirom u Karlovcima, što je međašni kamen propasti Osmanskog carstva. To je bila bitka, ne toliko značajna zbog broja poginulih ili zbog mira koji je uslijedio, a nije baš bitno promijenio po­ložaj niti je bio odlučan za tu situaciju, ali je ipak bio prekret­ nica osmanske ratne sreće u neobično važnoj bici za Kršćan­stvo, a bila se istoga dana kad se bila i znamenita pomorska bitka kod Abukira, 1. kolovoza (avgusta). 

[10.8. ]  Veliki vezir je nakon bitke kod sv. Gotharda udario tabor kod Vašvara, tj. Eisenburga, gdje je 10. kolovoza u deset čla­nova potpisao mir, a tri dana kasnije u najvećoj tajnosti izmi­jenio dokumente, jer sve do njihova potvrđivanja sa strane ca­ ra nije trebalo obustaviti neprijateljstva. Ovaj je mir u stvari bio nov, a ne obnova mira na 2itvi, o čemu veliki vezir nije htio niti čuti. Erdelj su trebale napustiti carske, ali i sultanove čete; Apafy je priznat od cara i od sultana za erdeljskog kneza, a sultanu će platiti dosadašnji danak. Od sedam mađarskih županija, koje leže između Erdelja i Tise, tri trebaju pripasti ca­ru, a četiri druge, koje su bile oduzete Rak6czyju, ostat će Osmanima. Nograd i Ujvar (Neuhausel — Nove Zamky) ostaju u sultanovu posjedu kao što se Sekelihid ostaje u carskom poje­du, a car slobodno može učvrstiti Levenc, Šintu, Gutu (Gy6r) i Nitru; novu tvrđavu može podići na rijeci Vah između Šinte i Gute (Gy6r). Stanovnici zemlje uz rijeke Gran, Vah i Nitru do Marha, slobodni hajduci, neka se ne prisiljavaju pokloniti Turcima, a vojnička upadanja treba obustaviti s obje strane. Novi Zrinj ostaje razrušen; s obje strane treba poslati velika poslanstva s poklonima od dvije stotine tisuća guldena da po­tvrde mir, a sve druge točke prošlih mirovnih pregovora osta­ju na snazi.  Ovaj mir je bio, unatoč sjajnoj pobjedi kod sv. Gotharda, daleko pogodniji za Portu, nego za Austriju koja nji­ me nije izgubila samo Novi Zrinj, povod ratu, nego osim toga još i važnu pograničnu utvrdu Ujvar (Neuhausel — Nove Zamky). Veliki vezir je došao pred Ujvar (Neuhausel — Nove Zamky) da odande, kako se čini, izvede pothvat protiv Nitre, kada se iz Beča vratila potvrda o miru koja je imala za posljedicu da se vojska povukla u zimovalište. [27.9.] Reninger je dokument o ugovoru, što ga je on bio sklopio, predao na svečanom prijemu i bio nadaren počasnim krznom i dobro opremljenim konjem. 

[22.10.]  Tursku potvrdu je donio kapidžija Jusuf s velikom pratnjom u Beč. Koncem listopada (oktobra) se tabor velikoga vezira po­krene iz Beograda u zimovalište. Sin tatarskoga kana nadaren je samurovinom, zlatnom sabljom i tobolcem, te otpušten. Ta­tari su na putu od sv. Gotharda u Stolni Biograd (Sekešfehervar) dobro poslužili, jer je nekoliko stotina njihovih ljudi upregnulo svoje konje pred topove da bi ih izvukli iz močvarnoga kraja; za to su dobili na dar nekoliko tisuća talira. Iz Budima je poslana u Carigrad glava Ali-paše, beglerbega Adane, budimsko namjesništvo predano je Gurdži Mehmed-paši, a njegovu prethodniku Huseinu dano je namjesništvo Haleba. Na glas da se veliki vezir nalazi na Rabi, bilo je naređeno da se Edrena osvijetli kroz sedam dana, ali kad je treći dan stigla vijest o porazu kod sv. Gotharda, rasvjeta je otkazana. Sultan je kra­tio vrijeme i hireve lovom. Na jednom takvom lovu, u okolici sela Čelmek, naišao je, umjesto na divljač, na leševe ubijenih i zbog toga je bostandžibaša Edrene kao vrhovni šumar smi­jenjen. Dvije su glave anadolskih razbojničkih bandi, Kemančedžioglua i Berzendži Araba, poslane u Edrenu; njima su kroz kožu provukli buktinje i tako ih okolo vodali i na smrt izmu­čili. Kada je veliki vezir poslao vijest o tom da je u Vašvaru sklopljen mir, izdan je o tom bez zatezanja dokument-potvrde. Da bi se izbrisali loši dojmovi o nesretnom svršetku rata, odlu­čeno je da se krene u lov u Jamboli; u taj lov je sutlana pratio kajmakam Kara Mustafa, zet velikog vezira, a u njegovoj otsutnosti kajmakama je zamijenio vezir Jusuf. Budući da se takvo polaženje u lov u osmanskim historijama obrađuje s isto ta­kvom važnošću kao i vojni pohod — osobito za Mehmeda IV koji je kao vrstan lovac išao stopama svoga pretka Bajezida I — neka nam bude dopušteno pratiti sultana u lovu, a on osim plijena divljači dopušta i da se geografski opiše kraj duž obale Tundže. 

[26.10.1664]  Sultan krajem listopada krene iz Edrene i dođe u Jamboli, gdje se smjesti u seraj tatarskog vladara. Dugo je tu boravio provodeći vrijeme, uglavnom, u lovu, nagrađivanju za usluge i kažnjavanju za nedjela. [28.11.] Nakon molitve u petak u sejrandžič- koj džamiji što ju je izgradio Sulejman, lovio je u Sarikizu; onda je, nakon dvadesetpetodnevnog lovljenja u predjelu Jambolija, krenuo u pet noćnih tabora u Osmanliju, Pašakoji, Derekoji, Kara Hausaliiju, Kirkkilise, gdje je propali vakuf (za­klada, vjersko dobro) džamije preporučen kizlaragi da s njim bolje upravlja, a sama džamija je odmah opremljena tepisima, buktinjama i petrolejskim lampama.  [24.12.] Sultanov prvi posao bio je imenovanje odobaše bostandžija Kara Mehmed-age, kojeg je predložio veliki vezir za velikog poslanika u Beč. [31.1.1665.]  Dodijeljen mu je rang beglerbega Rumelije i suma od 800.000 akči za opskrbu, te nalog da smjesta krene. Kao dar austrijskom caru nosio je dijamantni prsten, svileni veliki šator, dvadeset tepi­ha, pet perzijskih tepiha, stotinu zamotaka muslina, četrdeset zamotaka tkanine, dvije i pol funte ambre, dvanaest konja i dva opremljena cijelom jahačkom opremom za divansku svečanost.
Pratnja mu je bila od stotinu pedeset osoba, od kojih je pede­set bilo sa visokim titulama; najznačajniji je bio Evlija, koji je iz Beča produžio za Denkerk, Amsterdam, Švedsku, Češku, Poljsku, Rusiju i Krim i tek se nakon tri i pol godine vratio u Carigrad. 

Prije nego je bio zaključen mir, zbili su se neki događaji koji su potresli Carstvo. Prvi takav bila je vojnička pobuna u Kairu. Smijenjeni beg Džirdže, Mehmed-beg, vraćen je kao def­terdar u Kairo skupa s novim namjesnikom Omer-pašom, gdje je vršio neograničenu vlast. Paša se posavjetuje sa agom silah­dara, Uvejsom, koji ga nagovori da Mehmed-bega udalji dodje­lom namjesništva Džide. No ovaj podbode glavare trupa, poja­vi se s njima na divanu gdje Uveisa optuže za ubojstvo i pogube ga nepravedno; a i neke ćehaje. Kada su o tome izvijestili velikog vezira, dođe hatišerif da se izvrši pravda.  [2.9.1665.] Zato paša pripremi ubojstvo Mehmed-bega kojeg pogubi skupa s n jegovim miljenikom. Age trupa se pobune na to i zatraže smjenjivanje paše, a on za svoju obranu pokaže hatišerif. Oni otiđu, ali se četiri dana potom sakupe na Gvozdenim vratima, u Muhijedinovoj džamiji. Paša sazove dvadesetčetvoricu begova na divan, pročita carski nalog i tu se zaključi da se naloži trupama izru­čenje pet glavara-pobunjenika, što ove energično odbiju. Onda se džamija opkoli sa svih strana, trupe se predaju, a age po­gube. Bilo je gužvi i na Cipru, gdje su se žitelji tužili na namje­ snika Ibrahim-pašu. Povjerenik-ispitivač, kojeg je poslao veliki vezir, izvijesti u korist paše, ali sudac Antalije da suprotno mi­šljenje; paša bude pozvan u Edrenu, zatvoren i predan krvniku. I protiv njegovog nasljednika Dersi Ibrahim-paše bile su izne­ sene pritužbe i od žitelja i od suca. Povjerenik-ispitivač izvijesti u korist paše, te ovaj bude pušten iz zatvora, ali njegovo mje­sto bude dano jednom begu flote Abdulkadiru; žitelji budu osuđeni na 36.000 pjastera kazne, od čega pola padne na teret trupa, a pola podanika.