The Zrinski-Frankopan Conspiracy (1664-1671)

Zavjera Zrinsko-Frankopanska (1664-1671)

by Ferdo Šišić, 1926.

Sadržaj.

Borbe izmedju vladara i velikaša. Ban Juraj Zrinski († 1626). — Mladost i odgoja braće Nikole i Petra Zrinskega. — Prvi im istup u javni život. — Banovanje Nikole Zrinskoga (1647 - 1664). — Javni rad Petra Zrinskoga. — Književni rad Nikole i Petra Zrinskoga te Katarine i Frana Krste Frankopana

Bečki Dvor i njegova politika spram Hrvata. — Ličnost cara Leopolde I. (1657 - 1705)— Iluzornost državne nezavisnosti Madžarske i Hrvatske. — Veliki rat s Turskom (1663 -1664). — Uloga braće Zrinski u tom ratu. Vašvarski mir (10 augusta 1664).

III

Nezadovoljstvo Hrvata i Madžara s Vašvarskim mirom. — Začeci zavjere protiv bečkoga Dvora. — Ban Nikola Zrinski pregovara s francuskim kraljem Ludovikom XIV. — Nenadana smrt Nikole Zrinskoga (18 novembra 1664).

Posljedice smrti bana Nikole Zrinskoga. — Petar Zrinski postaje hrvatskim banom (1665-1670). — Jelena Zrinska udaje se za kneza Franju Rákóczyja (1 marta 1666). — Sporazum izmedju bana Petra Zrinskoga i palatina Franje Wesselényja (5 aprila 1666) — Madžari traže buntovničke veze s Turčinom. Smrt palatina Franje Wesselényja (27 marta 1667)

Državni sudac grof Franjo Nádasdy. — Ludovik XIV sklapa s carem Leopoldom I tajni ugovor o diobi španjolske baštine (19 jan. 1668). — Liga grofa Erazma Tattenbacha i Petra Zrinskoga (9 sept. 1667). — Bečki Dvor saznaje za zavjeru madžarskih i hrvatskih velikaša. — Ludovik XIV napušta svoje veze s Petrom Zrinskim (u septembru 1668). Grof Josip Herberstein postaje karlovačkim generalom (3 juna 1669). — Neuspjela akcija Petra Zrinskoga u Poljskoj (u julu 1669). — Sukob Petra Zrinskoga s bečkim Dvorom.

Petar Zrinski dolazi u veze s Turskom. — Kapetan Bukovački polazi na Portu (u novembru 1669). — Audijencija kapetana Bukovačkoga kod Porte (24 dec. 1669). — Neuspjeh akcije Bukovačkoga kod Porte i njegove zlokobne pcsjedice.

VII

Saznavši za akciju Bukovačkoga kod Porte, bečki se Dvor sprema, da uguši bunu Petra Zrinskoga (na proljeće 1670). — Grof Petar Erdödy ustaje protiv bana Petra Zrinskoga (u martu 1670). — Pismo Frana Krste Frankopana kapetanu Čolniću (9 marta 1670). — Petar Zrinski sprema se na oružani istup. — Uapšenje grofa Tattenbacha (22 marta 1670). — Petar Zrinski šalje u Beč kao posrednika za izmirenje zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića. — Tajna Konferencija zaključuje, da se ima upropastiti Petar Zrinski (19 marta). — Bečki Dvor mami Petra Zrinskoga u Beč. — Petar Zrinski šalje u Beč kao novoga posrednika patra Forstala (potkraj marta 1670).

VIII

Akcija Frana Krste Frankopana u Zagrebu i u Brezovici (sredinom marta). — Akcija kapetana Bukovačkoga u Pokupju (u martu 1670). — Oružani istup karlovačkoga generala Herbersteina protiv Frankopana i Bukovačkoga. — Frankopan uzmače u Čakovac, a Bukovački predje u Tursku (početkom aprila). — Zrinski i Frankopan napuštaju svaki otpor i polaze u Beč (13 aprila)..

Petar Zrinski primiruje sjevernu Madžarsku. — Istraga protiv Zrinskoga i Frankopana. Parnica protiv Zrinskoga i Frankopana zbog veleizdaje i uvrede veličanstva. Osuda i smrt (30. aprila 1671). I

Poznato je da je znatan dio srednjevjekovne evropske historije ispunjen borbama izmedju vladalaca i velikaša. No u drugoj polovini XV. vijeka poprimila je ta borba novo obličje. Sve do toga vremena naime, bili su složni velikaši stalno jači od vladalaca; otada pak uze malo po malo sve većma jačati moć vladalačka, dok najposlije u XVII i XVIII vijeku ne preuze potpuno maha (apsolutizam). Mnogobrojne gorde velikaške familije, što su nekoć drskim preziranjem, onako preko ramena, posmatrale svoje »prirodne gospodare«, bile su otada srećne, da su im ovi dopuštali, da svojom rasipnom prisutnošću smiju uvećati dvorski sjaj. Dabome, ni Hrvatska ni Madžarska nisu izmakle toj gigantskoj borbi; šta više, ta se borba baš ovdje osobito strastveno i žilavo vodila više stoljeća. Započela je još za Matijaša Korvina (1458-1490), kad ovaj čuveni kralj uze silovitom rukom zatirati premoćnu gospodu. No znatne mu centralističke uspjehe ipak je najzad omela nenadana smrt. Tako se zgodi, da se za vladanja cbaju slabih nasljednika njegovih, Jagelovića Vladislava II (1490-1516) i Ludovika II (1516-1526), plemstvo, naročito velikaši, ponovo podigoše i osiliše kao nikad ranije. Tu su borbu potom nastavili kraljevi iz kuće Austrijske (Habsburške), no tada se i opet izmijeni njen značaj: plemstvo, to jest tadašnji politički narod, nije se više borilo toliko za ličnu vlast i za svoje privilegije, koliko za staleški (feudalni) ustav; šta više, u tu su se borbu umiješala još dva druga faktora: vjera i narodnost. Katolici naime bijahu na carevoj (kraljevoj) strani, dok su protestanti (kalvini) bili u najžešćoj opoziciji. S tim u vezi i postade borba izınedju kralja i plemstva doskora istovjetnom s borbom hrvatstva, odnosno madžarstva, protiv nijemstva. Ta je borba tekla više decenija, sada otvorenim nasiljem, sada bez nasilja, ili bar bez otvorena rata, a naročito od sredine XVII vijeka dalje, otkad se Austrija našla poslije Tridesetgodišnjega rata primorana, da se Westfalenskim mirom (1648) odreče carskih sanja u Njemačkoj. Odsada je Habsburška dinastija stalno nastojala, kako bi se kod kuće po francuskom uzoru domogla apsolutne vlasti. Budući da je praška Bjelogorska bitka (1620) učinila kraj nezavisnosti i ustavu Češke i Moravske, a uspješna protureformacija satrla opoziciju austrijskih, štajerskih i koruških staleža, od svih zemalja Habsburških ostale su još jedino Madžarska i Hrvatska, u kojima car Ferdinand III nije vladao apsolutno. Došlo je stoga do očajne borbe u cilju, da se Madžarska i Hrvatska preobraze u nasljedne pokrajine, a ta se borba uzdigla do vrška baš za Ferdinandova sina i nasljednika Leopolda I., za čijega se vladanja i odigrala Zrinsko-Frankopanska zavjera i katastrofa.

Ali još prije negoli se damo na glavni naš zadatak, nužno je, da se upoznamo s glavnim ličnostima: s oba brata Zrinska, Nikolom i Petrom, pa Petrovom ženom Katarinom Frankopankom i njenim bratom Franom Krstom Frankopanom.

Braća Nikola i Petar bili su sinovi Jurja Zrinskoga, hrvatskoga bana od 1622 do 1626, a praunuci poznatoga sigetskoga junaka Nikole Zrinskoga (1566), nekoć takodjer hrvatskog bana. Otac njihov Juraj Zrinski zasio je na bansku stolicu još kao mlad čovjek od 24 godine, pun zanosa za svoje visoko zvanje i pun lične hrabrosti. Početkom 1626 podje po želji cara Ferdinanda II u Tridesetgodišnji rat s 1250 momaka. sabranih od česti u hrvatskom Mediumurju (još od 1546 spahiluk grofova Zrinskih), a od česti oko Zagreba. Juraj Zrinski vojevao je u vojsci poznatoga carskoga generala Wallensteina, i to na bojištu u bivšoj sjevernoj Madžarskoj, no ovdje ga nenadano obori smrt u Požunu (danas Bratislava) dne 18 decembra 1626. Već su suvremenici pričali, da je Wallenstein dao iz mržnje i zavisti otrovati mladoga Hrvata, no tome ipak nije tako, kako jasno izlazi iz mnogobrojnih danas nam pristupnih pouzdanih i objektivnih suvremenih dokumenata.

Smrt 28-godišnjega bana Jurja Zrinskoga oplakivala je udovica njegova Magdalena Széchyjeva s dva malodobna sina, starijim Nikolom, rodjenim 1 maja 1620 u Čakovcu i mladjim Petrom rodjenim 6 juna 1621 u Vrbovcu nedaleko od Zagreba. Kako se mlada udovica skoro preudata, ostala su djeca na brizi nekim hrvatskim i madžarskim velikašima, koje im je car u smislu oporuke Jurja Zrinskoga i tadašnjih zakona odredio za skrbnike.

Odgoja braće Zrinskih do očeve smrti i u najranijoj mladosti, sastojala se poglavito u tome, što su djeca vidjela kod kuće. Otac im je tražio slave na bojištima ili je polazio sabore u Zagrebu ili u Požunu, i tako se dosta rijetko bavio kod kuće. Zato je sva briga oko prve odgoje mladića pala na mater, Madžaricu Magdalenu Széchyjevu, kojom se Juraj Zrinski vjenčao još 19 maja 1619 u kaštelu Murska Subota (u Prekomurju). Ali ni Ozalj na Kupi (nedaleko od Karlovca) ni Čakovac u Medumurju, gdje su djeca tada izmjenično boravila — ljeti na Ozlju, a zimi u Čakovcu — nisu bila mjesta za taki tihi posao, jer ih je i suviše često bunila ratna buka. Pred očima obaju dječaka naime zgadjahu se prizori, koji im se duboko zasjekoše u dušu. Poslije borbe s Turcima vraćala bi se redovito hrvatska banska vojska na Ozalj ili u Čakovac noseći bogat plijen i brojne pobjedničke znakove. Oboružani ljudi ulazili bi u grad dižući u vis otete zastave i sjajno oružje ili bi tjerali pred sobom bogato opremljene konje sa zarobljenim turskim odličnicima; osim toga bilo je vidjeti i nataknutih glava na kopljima i čakljama. Razumije se, ovaki su prizori već u ranoj mladosti priučavali nejake Zrinoviće, ne samo na ratne strahote, već su ih i proželi snažnim ubjedjenjem, da je junaštvo najveća slava. Ali djeca nisu samo gledala na svoje oči slavne bojeve sadašnjosti.

Pred njihovim je duševnim očima lebdjela i slavna prošlost njihovih predja: ta baš čakovački grad bio je pun uspomena i dokaza o slavi familije Zrinski. Dugi hodnici bili su nakićeni turskim zastavama i svakovrsnim oružjem, a dvorane opet slikama djedova i njihovih ratnih djela. Djeca su promatrala dugi niz svojih otaca, koji su boreći se za domovinu postali veliki, a naročito slavni im pradjed Nikola Sigetski. Pored toga još je na oba dječaka uticao i duh vremena tražeći od velikaša, da mu glavnim i jedinim životnim pozivom bude: borba na obranu domovine. Sve ovo pak izgradjivalo je s vremenom u mladih Zrinovića misao, da i oni treba da podju putem svojih djedova, putem borbe, pobjede i slave.

Ali pored toga braća Zrinski primili su i valjano duševno vaspitanje, jer je baš u to vrijeme sistem odgoje mladih velikaša stao poprimati nov smjer. Išlo se naime nastojanjem Isusovaca za tim, da se sinovi odličnika upute u znanosti i da postanu gorljivi katolici; ta još je otac braće Zrinskih bio sve do svoga vjenčanja protestant! Tako se zgodi, da su braća Nikola i Petar dovršili humanističke nauke na novoj isusovačkoj školi u štajerskom Gracu, a onda prešli u sjevero-madžarsku (danas českoslovačku) Trnavu (Nagy Szombat, Tyrnau), gdje su izučili retoričke nauke, a s time i sve ono, što im je po mišljenju onoga vremena trebalo da znadu. Vaspitanje braće svrši se najzad putovanjem u Italiju; bili su i u Rimu, gdje ih je veoina ljubazno primio papa Urban VIII, taj veliki prijatelj Hrvata. U Italiji zavolješe braća još većma znanost i umjetnost, a naročito se Nikola oduševio za pjesnika Tassa i političara Machiavella, dok je Petra opet više zanimala ratna znanost, napose artiljerija. Za vrijeme ovih šestgodišnjih nauka prisvojiše sebi braća Zrinski pored od kuće im poznata hrvatskog i madžarskog jezika, još i latinski, njemački i talijanski. Francuski jezik onda još nije imao onaj značaj, što će ga dobiti poslije nekoliko decenija, u vrijeme kralja Ludovika XIV, jer tada je to mjesto u medjunarodnoj diplomaciji zapremao talijanski jezik.

U februaru 1637. vratila su se braća u domovinu i brzo ih proglasiše punoljetnima. Tako istupiše još kao osamnaest godišnji mladići na pozornicu javnoga života. I doista, još iste godine 1637. pobiše se braća sa susjednim Kaniškim Turcima na obranu svojih medjumurskih posjeda. Od sada dalje bio im je rat s Turčinom glavno zanimanje; a to pokazuju i njihova gesla, što ih sebi odabraše, prema velikaškom običaju onoga vremena: »Treba samo sreće imati« (Sors bona nihil aliud) kazivao je Nikola, a »Pobjediti ili umrijeti« (Vincere aut mori) Petar. Iduće godine 1638 podijeliše braća cjelokupnu familijarnu imovinu na dvije polovine, tako da su obojica kao suvlasnici ostali u Čakovcu i na Ozlju, gdje su im bila središta obrane i ekonomije. Ipak valja istaknuti, da je Nikola volio da živi u medjumurskom Čakovcu, a Petar na hrvatskom Ozlju, i tako se desi, da se stariji brat više družio s madžarskom, a mladji s hrvatskom gospodom. Posljedica toga bila je, da je Nikola Zrinski bio više sklon madžarstvu, i čak postao glavnim starijim madžarskim pjesnikom — onako kao Gundulić kod nas — opjevavši u velikom epskom djelu o opsadi Sigeta junačku obranu i smrt svoga pradjeda Nikole Zrinskoga. No uza sve to, madžarski pjesnik Nikola Zrinski ipak se nije smatrao Madžarom — kako to neispravno vole da tvrde moderni madžarski pisci nego Hrvatom, jer sam izrijekom kaže g. 1658 prijatelju, zagrebačkom podžupanu Ivanu Ručiću: »Uostalom ja sam sebi svjestan, i ne ću se odroditi, da sam Hrvat, i to Zrinski«.

U ono vrijeme naime još nije bilo nacionalnih protivština i neprijateljstva izmedju Madžara i Hrvata, pa tako je i Nikola Zrinski mogao pisati madžarskim jezikom, jer ga je bolje naučio blagodareći prilikama u kojima je živio, nego li hrvatski. Pored toga valja uvažiti još i to, da je tada glavni jezik i hrvatskom i madžarskom plemiću i velikašu bio latinski, a ne narodni. Da je uopće narodni jezik došao u XVII vijeku do veće cijene, a u prvom redu u literarnu upotrebu kod Hrvata i kod Madžara, ima se pripisati Isusovcima, jer ti ga podigoše na taj stepen zato, da tako većim i sigurnijim uspjehom mogu suzbijati protestantizam, a taj je kako je dobro poznato uzeo baš narodni jezik za osnov svoga rada i propagande.

Živeći stalno u Hrvatskoj, na Ozlju gradu, Petar Zrinski lako je došao u prijateljske veze s karlovačkim graničarskim generalom Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, junakom i vojvodom na glasu, nekoć glavnim prijateljem njegova oca Jurja Zrinskoga. Vuk Frankopan imao je kćer Katarinu, koja se rodila oko 1625, vjerojatno na gradu Bosiljevu, nedaleko od Karlovca, gdje joj se otac najradije bavio. Od matere, jedne njemačke grofice, naučila je — pored očinskoga hrvatskoga — još u djetinstvu i njemački jezik, a docnije latinski, madžarski i talijanski. Uz to Katarina Frankopanka bila je i žena rijetke tjelesne krasote, neobično visoka stasa, puna i snažna. Njome se Petar Zrinski vjenčao u Karlovcu 2 oktobra 1641, u kući generala Vuka Frankopana, i tako se ove dvije najmoćnije hrvatske familije toga vremena sjediniše. Brat Katarinin, Fran Krsto Frankopan, rodio se negdje potkraj godine 1643 i on jamačno u Bosiljevu. Primio je isto velikaško vaspitanje kao i braća Zrinski, samo je kod njega prevladao talijanski uticaj u tolikoj mjeri, da ga je Petar volio od šale nazivati »Talijanom«. Taj je uticaj samo ojačao, otkad se Fran oženio iz Italije, groficom Julijom Naro, rodjakinjom čuvene familije Barberini. Nikola Zrinski opet oženio se 1645, groficom Euzebijom Draškovićevom Trakošćanskom, no ona je skoro potom umrla, našto se Nikola drugi puta oženi Njemicom barunicom Sofijom Löbl. I Petar i Nikola imali su djece, i to prvi sina jedinca Ivana Antuna, i tri kćeri: Jelenu, Juditu i Zoru, a drugi jedinca sina Adama.

Pored manjih neprekidnih okršaja sa susjednim Turcima oko Kaniže i na Hrvatskoj Krajini, braća Nikola i Petar učestvovali su lično i u Tridesetgodišnjem ratu, i to Nikola 1646 u hrvatskoj banskoj vojsci s trista svojih mediumurskih konjanika, a Petar 1647. Oba su se brata tom prilikom odlikovala zamjernim junaštvom, o čemu su puni onovremeni službeni i privatni izvještaji, a onda imenova car Ferdinand III potkraj 1647 Nikolu Zrinskoga hrvatskim banom. Za njegova banovanja (1647-1664) stvoren je 11 januara 1655 u Zagrebu u hrvatskom saboru važan zaključak, u kojem je sabrano hrvatsko plemstvo izjavilo, da se s razloga, što kraljevina Hrvatska i Slavonija živi s Madžarskom u slobodi, hrvatski poslanici na zajedničkom državnom saboru u Požunu imadu postarati, kako bi iz zakonskih i inih tekstova nestalo izraza »podjarmljene strane« (partes subiectae) i da se ima u buduće upotrebljavati jedino stari legalni izričaj »Kraljevine Hrvatska, Dalmacija i Slavonija.

Uz političke poslove, ban Nikola Zrinski dospio je i do toga, da se bavi pjesništvom i ratnom znanošću pišući madžarske i latinske knjige. Od njegovih pjesničkih djela najznatniji je epos u petnaest pjevanja »Sirena Jadranskoga mora« (Adriai tengernek Syrenája), štampana prvi puta u Beču 1651, a obradjuje — po uzoru Tassova »Oslobodjena Jerusalima« — opsadu grada Sigeta i junačku smrt pjesnikova pradjeda Nikole Zrinskoga. Ovo je djelo Nikola napisao — kako sam priznaje — zimi 1645 na 1646, a odlikuje se pravim pjesničkim ljepotama i stvaralačkim talentom. Bez svake sumnje ep Nikole Zrinskoga visoko natkriljuje pjesničkom vrijednošću nešto stariji slični ep Gundulićev (spjevan oko 1635) o katastrofi sultana Osmana II (1622), kako je još 1866 dobro primijetio Vatroslav Jagić, (»Književnik« vol. III). Šta se pak tiče vojničkih djela Nikolinih, koji je i sam bio jedan od najboljih vojskovodja svoga vremena, treba reći, da je spremajući se za svoj posao proučavao svu ratnu prošlost ne samo Madžarske i Hrvatske, nego i svega svijeta. Počeo je s klasičnim piscima a onda je proučio sva djela i sve promjene u ratnoj znanosti sve do Gustava Adolfa (dakle sve do svoga vremena) nastojeći, da s onim što mu se činilo da je najbolje, upozna Madžare i Hrvate. Kod toga bio mu je cilj, da se uvede stalna disciplinovana vojska, s kojom bi se onda dalo započeti posao oko oslobodjenja domovine ispod turskog jarma, i to bez austrijske pomoći, jer je Nikola Zrinski bio duboko uvjeren, da su složni Hrvati i Madžari i sami dovoljno jaki, da to golemo djelo srećno privedu kraju.

No ban Nikola nije bio samo teoretik nego i praktik. Kaniškim je Turcima zadavao toliko jada, da su najposlije s njime utanačili osobit »lokalan« mir, a onda se ljeti 1652 — iako je bio mir izmedju Porte i Beča — baci na južnu Hrvatsku, s namjerom, da Turke kazni zbog njihova stalna provaljivanja i pljačkanja po hrvatskoj teritoriji. Nikola Zrinski slavno pobije dušmana pod Kostajnicom na Uni, pa se onda vrati natrag. Dobrza stiže ga teška neprilika, kad je iduće godine 1653 buknula seljačka buna na spahilucima grofa Emerika Erdödyja i zagrebačkoga Kaptola. Ban sazove hrvatski sabor da se posavjetuje s hrvatskim plemstvom, kako da se uguši ta opasna buna, jer se bilo bojati, da će se ona proširiti i na neke druge krajeve. Ali kad se sastao sabor i ban uzeo u toj stvari riječ, raspali se grof Erdödy i reče, da niko nema prava da miri njegove kmetove, niti da nadzire i istražuje njegovo postupanje s njima. Zbog ovoga sukoba planu neugasiva mržnja izmedju Zrinskih i Erdödyja, a ta će docnije mnogo doprinijeti katastrofi Zrinskih.

Sličan život kao Nikola provodio je i grof Petar Zrinski, za koga reče brat mu Nikola, da je »strah i trepet Bosne i Hercegovine«, ali i Nijemaca, s kojima je Petar bio u stalnoj zavadi, naročito kad je po smrti Vuka Frankopana (1652) karlovačkim graničarskim generalom postao grof Herbard Auersperg. Ove su zavade i kavge nastale iz neobuzdane Petrove želje, da se bije s Turčinom. To je tako daleko došlo, da se Petar više nije zadovoljavao četovanjem po Hrvatskoj Krajini, već je stao 1653 kupiti vojsku, da podje u pomoć Veneciji čak na ostrvo Kretu (Kandiju), za koje je republika vodila s Turskom rat još od godine 1645 pa sve do 1669. Ali taj mu je pohod zabranila bečka vlada, a na to se Petar dade na ratovanje po moru i kopnu u Dalmaciji kao mletački saveznik. Petar učini Turcima teške štete, dok ga Kotorani nagradiše dragocjenom počasnom sabljom. Vrativši se u domovinu, Petar i opet napade Turke u julu 1655 kod Visibabe nedaleko od Perušića u Lici, pa je tim povodom imenovan velikim kapetanom (divizijskim generalom danas) ogulinskim, senjskim i svega Hrvatskoga Primorja. Sve to vrijeme Petar je imao neprestano okapanja s njemačkim graničarskim oficirima, a ti su ga jednako tužakali u Beč.

Kao Nikola Zrinski, i Petar se je bavio pjesništvom, samo što je Petar, inače svjestan nacionalni Hrvat, pisao hrvatskim jezikom, i to čakavsko-kajkavskim ispremiješanim dijalektom, kakim su tada pisali i drugi hrvatski književnici. Glavno je Petrovo djelo »Adrijanskoga mora sirena«, odštampano u Veneciji 1660. To je u stvari nešto malo izmijenjen hrvatski prijevod madžarski napisana epa brata mu Nikole. U predgovoru kaže Petar izrijekom, što ga je navelo na taj posao. Prvo, da svijet vidi, kake sinove i vitezove ova naša hrvatska zemlja ima, radja i poštuje. Drugo, da i mi Hrvati gledajući u ova slavna djela kao u zrcalo, uznastojimo, da prolijemo krvi za domovinu i vjeru. Treće: »Da se sa mnom diče i raduju potomci onih, kojih su predji boreći se hrabro, čestito i vrijedno s banom Nikolom Zrinskim, zadobili u nebesima vječnu krunu, utvrdivši zauvijek onu istinsku riječ »dulce est pro patria mori« (slatko je za domovinu umrijeti). Inače provejava ovo djelo snažan hrvatski patriotizam, a naročito treba podcrtati Petrovu neugasivu mržnju na Nijemce, jer da idu za tim, da Hrvate unište.

Ali nije samo Petar Zrinski bio ljubitelj knjige. I žena njegova Katarina Frankopanka bavila se književnošću napisavši za narod na hrvatskom jeziku molitvenik s natpisom »Putni tovariš« (drug), štampan u Beču 1661. U uvodu izrijekom kaže, da se dala na taj posao, jer je veoma žalosno, što tako malo štampanih knjiga na hrvatskom jeziku ima«. No knjigom, i to pjesništvom, bavio se i njezin brat Fran Krsto Frankopan. Osobito je značajno, da se on povodio ne samo za tadanjom talijanskom poezijom, koju je dobro poznavao, nego da je i veoma vješto imitovao našu narodnu pjesmu. U tome on daleko nadvisuje Dubrovčane i Dalmatince, jer ovi su zapravo iznosili prave narodne pjesme. Inače ima Frankopan u svojoj poeziji i snažnu patriotsku žicu. Tko ne pozna njegovu divnu pjesmu: »Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani..«

»Draže vam budi glas, ime, poštenje, neg hip (časak) naslade, nagnuće (ljubav), sramotno življenje; navik on živi, ki zgine pošteno!«

Sve nam ovo pokazuje, koliko su vidnu ulogu igrali Zrinski i Frankopani, ne samo kao odlični i hrabri vojnici, nego i kao odlični naši narodni kulturni radnici, a te im je zasluge priznavao i čitav naš narod, koliko je tada bio slobodan od turskoga jarma.

Ferdinand III umro je 2 aprila 1657, a naslijedio ga je osamnaestgodišnji sin Leopold I (1657-1705). Novi vladar (rodjen u Beču 9 juna 1640) bio je sitna rasta, neobično mršav i tako slabašna gradja, da se općeno držalo, da ne će ostarjeti, baš kao ni otac mu Ferdinand III (umro u 49 godini) ili stariji brat Ferdinand IV (umro u 21 godini). U svojim kretnjama bio je čudo nespretan, a uz to još i nesigurna hoda, dok mu je lice bilo duguljasto, blijedo i potmulo, bez ičega što bi se svidjalo. U jednakoj mjeri odbijao je i njegov ozbiljni mračni i mrki pogled.

Bio je — kako rekoh — mladji sin Ferdinanda III i zato dok mu je živio stariji brat, prestolonasljednik i već okrunjeni kralj madžarsko-hrvatski (16 juna 1647) i češki (15 augusta 1646) Ferdinand IV, odredjen bi za svećenič. stalež i dobio je prema tome odgovarajuće vaspitanje. Tako se i zgodi, da je Leopold još i kao car vazda ostao više kalugjer, negoli vladar, zvan da ravna jednom velikom državom. Mnogodišnjim marljivim učenjem stekao je doduše mnogo znanja i postao strastven knjigoljubac, ali uza sve to ipak je bio i suviše praznovjeran. Ne samo da je vjerovao u čudesa i proročanstva, nego čak i u alkimiju i vještačko pravljenje zlata. No mnogo je gore za nj kao vladara bilo to, što je miješao vjeru s politikom i vladao svojim zemljama kao kaki gorljivi protureformatorski katolički biskup u svojoj biskupiji. Tome još se pridružiše apsolutistički pogledi o načinu vladanja i neodoljiva antipatija spram staleških privilegija, pa slabo poznavanje ljudi i stalna bojazan od svake samostalne odluke. U svakom času svoga života Leopold je bio u punom smislu riječi robom svoje okoline, i ako je u njezinu izboru redovito bio veoma nesrećan. Tek bi koga učinio svojim savjetnikom, pouzdavao bi se u nj bezuvjetno i bio bi mu do krajnosti sklon, premda je dobro znao, da je taj čovjek sasvim nesposoban a često čak i nevaljao. Na taj su način za Leopolda vladali rdjavi mu savjetnici i nedostojne ulizice, koji su pred svijetom doduše u velike hvalili visoki um mladoga vladara, njegove sposobnosti i osjećanje, »ali — pisao je kući u Veneciju svojoj vladi poslanik Giustiniani — dosada od svega toga nije se još ništa primijetilo«. Ovi savjetnici pak sastajali bi se u tako zvane Tajne Konferencije (die Geheime Konferenz), a to znači da su bili ono, što se danas kaže ministarski savjet. Ta je Tajna Konferencija rješavala najvažnije državne poslove, osobito pitanja spoljnje politike, a redovito joj je predsjedao sam car Leopold. Mislim da dobro činim, upozorim li već sada, da je baš ova Tajna Konferencija bila posljednjoj instanciji ona vlast, koja je najzad odlučila o pitanju života i smrti Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana.

Medjutim svi su carevi savjetnici bili isključivo Nijemci, i zato u Leopoldovoj okolini niti je bilo Madžara niti Hrvata. Ovaj nam krupni fakat najbolje pokazuje, koja su mjesta tada zapremale Madžarska i Hrvatska u dvorskoj politici.

No još to ne bi bilo tako veliko zlo. Državni su naime zakoni pomno bdili nad posvemašnjom nezavisnošću i samostalnošću Madžarske i Hrvatske. U njima bilo je izrijekom istaknuto, da se Madžarskom i Hrvatskom ima upravljati samo u smislu njihovih vlastitih zakona i da se bar svake treće godine ima da sastaje državni sabor u Požunu. Dalje tražilo se i to, da se kralj u madžarskim poslovima može oslanjati samo na Madžare, a u hrvatskim na Hrvate, da po utvrdama uz tursku granicu imaju komandovati isključivo madžarski odnosno hrvatski oficiri. Tako je isto bilo odredjeno i u pravosudju; ono se imalo provoditi samo u smislu domaćih zakona. Slobodne i nezavisne dakle bile su Madžarska i Hrvatska, i zato i nije u teoriji bilo nužno da na bečkom Dvoru kod rješavanja državnih posala bude prisutno još i Madžara i Hrvata. Medjutim sve je to u praksi bilo drugačije. Ono pravno stanje, kako su ga odredjivali zakoni, postojalo je tek na papiru, u knjizi zakona, a faktične su prilike bile u direktnoj i jasnoj suprotnosti s njima.

Kad je Leopold stupio na prestolje, produžio je vladanje u onom duhu, što ga je baštinio od oca. Doduše još su uvijek postojala starodrevna vrhovna nadleštva u Madžarskoj i Hrvatskoj, a to su: u Madžarskoj palatin, u taj par grof Franjo Wesselényi hrabar vojnik i obrazovan političar rodoljubna osjećaja, onda vrhovni državni sudac (iudex curiae regiae), tada grof Franjo Nádasdy, jedan od najumnijih ljudi tadašnje madžarske generacije, a u Hrvatskoj ban, već nam poznati grof Nikola Zrinski. Pa i na čelu ostalih nadleštvi u obim kraljevinama stajali su Madžari i Hrvati, velikaši i plemići. Medjutim u stvari bilo je važnije to, što nijednome od svih ovih dostojanstvenika, odnosno nijednom nadleštvu, nije ostao stari, dakle pravi i potpuni djelokrug. Zato de facto oni nisu ni bili upravitelji Madžarske i Hrvatske, već su to bili carevi pomenuti savjetnici, smatrajući kod toga oba kraljevstva prosto neke vrste pograničnim provincijalnim teritorijama sa zadatkom, da drže tursku opasnost daleko od nasljednih austrijskih zemalja. Zbog toga se i dešavalo, da je bečki Dvor i ako ne pravno, a ono faktički prepuštao Madžarsku i Hrvatsku Turčinu samo zato, da neposredno od sebe otkloni ratne nevolje.

Premda je tadašnje javno evropsko mišljenje smatralo cara glavnim predstavnikom u borbi kršćanstva protiv islama, ipak je u stvari bilo tako, da je sam Dvor već odavna odbacio tu zastavu, trudeći se punih pedeset godina samo oko toga, kako bi sa sultanom ma budi pod kakim mu drago uvjetima sklopio stalan i trajan mir. Najposlije Dvor je svoj cilj i postigao, i živio je poslije konvencije na ušću rijeke Žitve u Dunav nedaleko od Komorana (11 novembra 1606) s Portom stalno u miru. Ali tako nisu Madžarska i Hrvatska, jer je Turčin kazao, da se nije »vjenčao s Madžarom i Hrvatom, već samo s Nijemcem«, i zato da ih i nije dužan da štedi. Šta više, bečki Dvor ne samo da nije Madžara i Hrvata branio, nego im je da ne razdraži Porte čak i zabranio svaku odmazdu i samoobranu od turskih napadaja i izazova. Tako je Turčin svojim pljačkaškim napadajima i zulumima jednako smetao mir Madžarske i Hrvatske. Suvremenici računali su, da su Madžarska i Hrvatska od turskih navala odsjekom gubile na godinu oko hiljadu duša. Samo na ropskom lancu dakle otjerali su Turci iz tih kraljevina za pola vijeka »mira« preko 50.000 ljudi u roblje! Dabome, gubitkom radne snage propadala je zemlja i ekonomski, a tako je hrvatski narod postajao sve siromašniji i slabiji ra svakom polju ljudskoga nastojanja.

Zbog toga Madžarska i Hrvatska nisu više imale nezavisna životnoga cilja, i nisu više ni živjele za sebe, već tek za to, da austrijskim nasljednim zemljama pruže obrare primajući i odbijajući turske navale. Smatrali su ih kako već rekosmo prosto svojom krajinom i prema tome s njima i postupali, ne vodeći mnogo brige o njihovim potrebama i interesima. Njihova zakonom garantovana prava nisu u Beču uvažavali. Šta više, u Beču su baš oko toga vremena odlučno pregli, da Madžarima i Hrvatima ponište pravo da sebi slobodno biraju kralja, i ako je to pravo tada imalo više moralne važnosti negoli faktične sadržine. Evropa poznavala je doduše Madžarsku i Hrvatsku kao izborno kraljevstvo, ro sve je to u ovo vrijeme bilo tek prividna ustavna igra, jer su Madžari i Hrvati vazda birali kraljem samo habsburškoga prestolonasljednika. Ali vladajuća porodica ipak je željela, da madžarsko-hrvatsku kraljevsku krunu učini nasljednom, i to zato, da uveća svoj medjunarodni ugled. Stoga su i privrženici ove ideje rado isticali, da će Dvor, ispune li Madžari i Hrvati kralju ovu želju, za uzdarje skupiti svu svoju snagu na oslobodjenje zarobljenih krajeva Madžarske i Hrvatske ispod turskoga jarma. Na tu poruku pak Madžari i Hrvati odvraćali su, neka Dvor najprije oslobodi one krajeve, a onda će oni odmah, iz blagodarnosti, izabrati Austrijsku kuću svojim vječnim« gospodarom. No bečki Dvor nikad nije za taki plan imao ni smisla ni vremena; baš obratno. On je stalno polazio suprotnim pravcem. Interesovao se jedino za evropski Zapad nastojeći da ondje uveća svoju moć, dok je svoj pravi i prirodni poziv, da bude vodjom u borbi protiv islama, shvatao tek tako, da je on vodjom samo onda, kad ga sultan napadne, a inače da se ima na koji mu drago način starati, da živi s Portom u miru. Šta više, u Beču se sasvim ozbiljno mislilo, kad ne bi Madžarska i Hrvatska bile od veće česti u turskom ropstvu, i kad bi carska sila ove zemlje zaista oslobodila, da ih nitko više ne bi mogao držati na uzdi, jer bi Madžari i Hrvati mjesto Habsburgovaca izabrali nekoga izmedju sebe za kralja. Fran Krsto Frankopan čak je pričao, da je neki Leopoldov savjetnik otvoreno izjavio: »Bolje je da bude i Beč turski nego da Budim opet bude madžarski«. Pored ove glavne politike bečkoga Dvora još je bilo i nekih starijih spornih pitanja izmedju Hrvatske i Madžarske pa Austrije. To je bila u prvom redu Krajina. Nju je Dvor već prije pola vijeka prisvojio kao carsku teritoriju otevši je hrvatskoj banskoj (odnosno madžarskoj palatinskoj) vlasti. Da ovu teritoriju sebi bolje zajamči, Dvor je u njoj namjestio kao oficire (»cifrake«, kako su ih Hrvati zvali) ponajviše Nijemce, a bilo je i dosta njemačkih vojnika. Budući da Dvor nije ovih četa uredno plaćao, uzeše one da grabe i otimaju, a uz to još su пароse objesni oficiri provodile nemoralan i razvratan život. Neprilika je bilo i sa Srbima, doseljenima u Krajinu, naročito po golemim spahilucima Zrinskih i Frankopana. Grofovi su naime od njih tražili, da im budu kmetovi (čifčije), jer su se nastanili na njihovoj zemlji. No Srbi su to odlučno odbijali, jer da su došli da služe kao krajiški vojnici, pozivani od carskih generala, na pustu i neobradjenu zemlju, koju su morali tek da učine urbarnom.

Prirodna posljedica svih tih sporova i sukoba bilo je to, da se hrvatsko plemstvo, a to je u ono vrijeme bio pravi i jedini politički hrvatski narod (ili »Hrvati izvora), stao približavati madžarskom plemstvu (ili »Madžarima« izvora). Otale onda i prilično redovna pojava, da je hrvatski velikaš i plemić toga vremena gledao u. Madžarskoj (Hungaria) širu, a u Hrvatskoj užu domovinu, jer ga je prije svega vodila ideja zajedničke obrane od njemačkog nasilja i od turske nevolje. Hrvat je dakle bio Hungarus u širem političkom smislu, a samo Hrvat u užem, domorodnom. Je li stoga čudo, da su se s takim shvatanjem onoga vremena u vezi, baš Zrinski voljeli nazivati »braničima obiju domovina« (defensores ambarum patriarum), i da je jedan brat madžarski književnik, a drugi u isto vrijeme hrvatski, pa ipak su obojica bila sebi svjesna, da su Hrvati po krvi i po domovini? Eto, tako je pukao dubok jaz izmedju glavnih madžarskih i hrvatskih velikaša i plemića pa bečkoga Dvora, a taj je sve to većma produbljavala neodoljiva mržnja s obiju strana. Mržnja se ova samo pojačala, kad je zbog erdeljskih smutnja godine 1663 najzad buknuo veliki turski rat, za kojim su toli željno vapili madžarski i hrvatski plemići.

Još pred pravi sukob, u junu 1660, kad je u tadašnjoj turskoj Kaniži prigodom udarca munje poletjela u zrak barutana a sve gradske utvrde ostale oštećene, jurne bar. Nikola Zrinski na grad i uze ga podsjedati. Na taj glas bečki je Dvor odmah izdao banu strogo naredjenje, da se okani Kaniže, jer da car nije nikako voljan, da zbog toga eventualno ugazi u rat s Turčinom. To je naredjenje toliko ogorčilo Nikolu, da je u srdžbi bacio na zemlju mač, a onda se ozlojedjelim srcem vratio u Čakovac. No duboko uvjeren, da je sukob s Turskom samo pitanje kratkoga vremená, riješio se, da će izgraditi novu utvrdu na obranu Hrvatske i Štajerske, a koja bi bila u prvom redu uperena protiv turske Kaniže. Ne zatraživši ni od koga dopuštenje za svoju nakanu, ban se odmah dao na posao, a susjedne županije varaždinska i križevačka dale su mu besplatne seljake radnike. Ovu je novu utvrdu Nikola Zrinski podigao na svom medjumurskom spahiluku nedaleko od sastavaka Mure i Drave, nešto više od Legrada, i dade joj zvučno ime, Novi Zrinj. Nije to bio izgradjen grad, već samo rovovima i opkopima jako utvrdjeno i strateški prikladno mjesto, u kojem se moglo smjestiti dosta vojske.

Bojazan Nikole Zrinskoga zaista se ubrzo pokazala opravdanom. Glavni povod velikom turskom ratu bilo je učestvovanje erdeljskoga kneza Gjure Rákóczyja, unatoč izrične zabrane i sultanove i careve, u poljsko-švedskom ratu. Napušten od Šveda, a sramotno potučen od Poljaka, morao se Rákóczy vratiti kući, gdje ga je Porta smijenila s kneževske časti, našto su erdeljsko prestolje zasjeli neki turski štićenici, najposlije Mihajlo Apafy (1661 do 1690). Kako se Rákóczy ne htjede da pokori sultanovoj odluci, niti htjede da drugoga prizna za erdeljskoga kneza. došlo je do sukoba, u kojem Rákóczy pogibe (7 juna 1660) ostavivši udovicu Sofiju Báthory, gorljivu katolikinju i sina Franju Rákóczyja, budućega zeta Petra Zrinskoga. Opiranje Gjure Rákóczyja pak i njegova smrt, dadoše Turcima željenu priliku, da se upletu u erdeljske poslove, a s jasnom tendencijom, da Erdelj najposlije pretvore u pašaluk. U tu su svrhu brzo zauzeli i priklopili ravno svojoj vlasti neke važnije gradove, a medju njima i Veliki Varadin (Nagy Várad, danas u Rumunjskoj). Ali ovo je napredovanje Turaka izazvalo reakciju bečkoga Dvora, jer taj ne samo da je Erdelj smatrao svojim, nego nikako nije ga mogao prepustiti Turčinu. Tako je eto 1663 došlo do velikoga turskoga rata, a vodio se u Madžarskoj i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj i u južnoj Madžarskoj vodili su vojsku braća Zrinski, a u preostaloj Madžarskoj, kao na glavnom bojištu, carski general, rodom Talijanac iz Modene, Rajmondo Montecuccoli, no s tako malom srećom, da se čitavo madžarsko i hrvatsko plemstvo glasno uzvikalo.

Spram poraza na madžarskom bojištu tim je slavnije odsijevalo vojevanje braće Zrinskih. Ban Nikola provalio je prije svega iz Medjumurja s 3000 momaka do Budima, a onda vrativši se natrag, pobije do nogu kaniškoga Ali pašu pod Novim Zrinjom. U isto se vrijeme odlikovao i Petar Zrinski na hrvatskoj Krajini. U jesen 1663, baš kad se spremao da s bratom Nikolom podje u sjevernu Madžarsku, stiže mu glas, da je Ali paša Čengić provalio iz Bosne s 10.000 ljudi u Hrvatsku, u cilju da zauzme Otočac i Brlog, a onda da provali u Kranjsku i da je primora na plaćanje danka. Tek što se saznalo za tursku provalu, čuvar hrvatske Krajine, general karlovački Herbart Auersperg, pobježe u Ljubljanu, dok se Petar Zrinski s 2.500 ljudi požuri pred pašu. Do boja došlo je 16 oktobra 1663 kod Jurjevih Stijena nedaleko od Otočca u Lici, a učestvovao je u njem i Petrov šurak, mladi Fran Krsto Frankopan. Iznenadjene prve turske čete bile su na podnožju neke uzvisine brzo rastjerane, ali jezgra turske vojske čekala je napadaj s druge strane uzvisine u potpunom bojnom redu. Prvi bi napadaj Hrvata odbijen. Uto stiže Petar Zrinski s četrdeset konjanika na vrh uzvisine i vidje, gdje njegovi ljudi uzmiču. Nato se bijesno zaleti medju bjegunce i stade ih lijepim i ružnim riječima goniti natrag. I opet se razvila žestoka bitka. Uto prepozna grofa jedan Turčin, koji je nekoć bio u ropstvu Petrovu, i reče paši: »Došao nam je kraj, bježmo!« I zaista, Turci se toliko uplaše, da su im se redovi stali kolebati i malo potom nagnu bježati. Sam je Petar Zrinski »za potjere okupao ruke u krvi do lakata«; 2000 njih, a medju njima i pašin sin, pa hercegovački i udbinski (lički) sandžak-begovi, ostadoše mrtvi, osam stotina konja i petnaest zastava bi zaplijenjeno, a osamdeset odličnih Turaka, medju njima i sam Ali paša Čengić, zarobljeno dok je Petar izgubio razmjerno malo ljudi. Skoro potom zaključi hrvatski sabor u Varaždinu (12 decembra 1663), da se ima sve što može da nosi oružje, dići na Turčina, a onda započe ban Nikola Zrinski na početku 1664 čuvenu svoju zimsku vojnu, kojoj bješe svrha, da se razvali čuveni turski most preko Drave kod Osijeka. I doista s vojskom od kojih 20.000 momaka, Nikola osvoji redom južnomadžarska mjesta Brezovicu (Berzencze), Bobovišče (Babocsa) i Barč, a onda skrene na Pečuh, zauzme varoš, ali bez utvrde (29 januara). Od Pečuha pošao je potom s konjicom do Drave kod Osijeka i popali pomenuti most, što ga je još 1529 na portonima podigao sultan Sulejman, i to ne samo preko same Drave, nego i iznad nepreglednih močvara do blizu Darde. Poslije toga vrati se u Pečuh (5 februara), a onda u Novi Zrinj (15 februara). Posljedica ove zimske vojne bila je, da je Zrinski nemilice opustošio svu zemlju na daleko i široko, i time docnije, na ljeto, kad su Turci opet opravili osječki most, u velike otešćao njihovoj vojsci prehranjivanje i tako ih prinudio, da su sporo napredovali.

Pobjeda Petrova kod Otočca i uspješna Nikolina zimska vojna, neobično su proslavile braću. Hrvatska, Štajerska i Kranjska, koje su oni obranili, bile su poštedjene od turskoga bijesa, dok su iz Austrije i Moravske, koje su bile povjerene obrani njemačkih carskih četa, Tatari (krimski) odvukli u roblje oko 100.000 ljudi. U Čakovac dolazila su pisma puna priznanja i hrabrenja od saskoga i bavarskoga kneza izbornika. mantovskoga i toskanskoga vojvode, pa španjolskoga i francuskoga kralja i pape rimskoga. Zrinske pomagati moralno i materijalno, značilo je tada toliko, koliko činiti uslugu kršćanstvu. Španjolski kralj Filip IV odlikova zato Nikolu ordenom »Zlatnoga runas, dok mu je francuski kralj Ludovik XIV podijelio titulu francuskoga velikaša (paire de France) i suviše još mu je poslao 10.000 talira gotova novca u ratne svrhe. I sam se car Leopold u privatnom pismu svome španjolskom poslaniku, grofu Pöttingu, nije mogao da dosta nahvali Nikole. Braća Zrinski bila su na početku 1664 na vrhuncu svoje slave, a to im je ne samo prirodjeni familijarni ponos još većma podizalo, nego i neodoljivu mržnju spram Nijemaca još jače raspirivalo. Ali i Hrvati gledali su u njih velikim pouzdanjem nadajući se oslobodjenju, napose od bana Nikole.

Šta više, u narodu nastalo je vjerovanje, da će se banu pridružiti čak i pobunjeni kršćani u Turskoj. Eto što piše 4 juna 1664 srpsko-pravoslavni vladika Gavra Mijakić iz Marče (kod Križevaca) zagrebačkom biskupu Petru Petretiću hrvatskim jezikom: »Kažu da su Turci na pol mrtvi bojeći se obadvaju Zrinskih. Ufanje božije dobit će sada hristijani, naš presvetli car i gospodin ban. I tako kažu: ako izide doli (t. j. u Bosnu) gospodin ban (Nikola Zrinski), pristat će k njemu sto jezer (= hiljada) hristijana, Vlaha i Bošnjaka, i hoće se biti s Turčinom, a nami su u pomoć. A zemlja je turska većma gladna negoli naša (nadbiskupski arhiv u Zagrebu).

Znajući da će se još iste godine 1664. podijeliti odlučni megdan, bečki je Dvor zatražio pomoći od svega kršćanstva. Odazvali su mu se u prvom redu staleži njemačkoga carstva (das Reich) i Ludovik XIV. Francuski kralj poslao je pred ljeto 1664. Leopoldu 6000 momaka pod komandom vojvode de Feuillade, grofa de Coligny, markiza de Guitry i još nekih drugih. I zaista, u maju započe veliki vezir Amed Köprili (Cuprilić naše narodne tradicije) vojnu i to tako, da se prije svega riješio da kazni braću Zrinske, a onda je namislio, idući granicom zapadne Madžarske, pasti pod Beč. Na početku juna stigao je veliki vezir s 50.000 vojnika pod Novi Zrinj i uze ga podsjedati. Ova nenadana diversija glavne turske vojske prinudi sada i glavnu carsku vojsku i njena komandanta generala Montecuccolija, da se brže bolje iz sjeverne Madžarske primakao Novom Zrinju. Ali Montecuccoli mjesto da je pregnuo da obrani Novi Zrinj, kako su to tražili i Hrvati i Madžari, riješi se, da će ga kao nepotrebnu tačku prepustiti Turčinu. Valja znati, da je zavidni Talijanac bio lični protivnik junačke braće Zrinskih, a napose bana Nikole, s kojim je još nedavno vodio ogorčenu javnu polemiku o nekim pitanjima iz ratne znanosti. I tako pade Novi Zrinj Turcima u ruke 30 juna, a onda ga dade veliki vezir sravniti sa zemljom i krene potom na sjever prema rijeci Rabi. General Montecuccoli pak slijedio ga je s francuskom i njemačkom pomoćnom vojskom uzastopce.

Teško povredjen ovim ponašanjem carske vojske i njena komandanta, Nikola Zrinski podje poslije pada Novoga Zrinja u Beč k caru Leopoldu, da mu se žali, dok je Petar Zrinski preuzeo obranu Medjumurja. Stigavši u Beč ban Nikola zatraži audienciju, ali Leopold pod uticajem svoje njemačke sredine dade Montecuccoliju pravo, našto se Nikola ogorčen odreče komande nad južnom vojskom«. Dvor je njegovu ostavku vrlo ravnodušno primio, a to s tim više, što je upravo u taj par stigla u Beč radosna vijest, da je sjedinjena kršćanska vojska 1 augusta 1664 pobila vojsku velikoga vezira Ahmeda Köprilija u času, kad je htjela da kod mjesta Szent-Gottharda predje preko rijeke Rabe. I odista, ovo je bila jedna od najslavnijih pobjeda kršćanstva nad Turcima, a početak je onoga niza srećnih uspjeha, koje su poslije pedesetak godina upropastile velevlasni položaj osmanlijskoga carstva u srednjoj Evropi.

Uza sve to general Montecuccoli nije imao ni volje ni srca da iskoristi uspjeh i da se dade u potjeru za velikim vezirom, već je oprezno ostao na drugoj obali Rabe puštajući u miru doduše demoralizovanu, ali ipak još uvijek jaku tursku vojsku; od 50.000 naime, izgubila je ona — najviše u nabujaloj Rabi — oko 10.000 momaka, dok je Montecuccoli svega imao kod sebe oko 20.000 ljudi, od toga oko 5000 Francuza. Na taj je način veliki vezir imao kad, da sabere razbijenu vojsku i da joj da malo odmora pa da se onda, poslije nekoliko dana, nesmetano povuče niz Rabu preko susjedne varoši Körmenda do grada Vašvara (Vasvár — Željezni grad). U taboru velikoga vezira nalazio se još od Beograda kao pratilac carski rezident kod Porte Simon Reniger. On je imao instrukciju od Dvora, da uznastoji da pošto poto s Turčinom utanači mir. I zaista, sada poslije poraza kod Szent-Gottharda i gdje se već približavala jesen, Ahmed Köprili dao se najzad u Vašvaru nagovoriti od Renigera, da prihvati ponudjeni mir, i to na bazi, kao da i nije bilo ratne godine 1664 i bitke kod Szent Gottharda. Preliminarne točke mira uglaviše njih dva u najvećoj tajni u čadoru velikoga vezira 10 augusta; 11 augusta potpisaše ih, a 15 otpremiše u Beč Dvoru na odobrenje. O tome nije znao niko ništa ni u turskoj a još manje u kršćanskoj vojsci, pa ni sam general Montecuccoli. Nacrt mirovne konvencije vašvarske sastojao se od deset članaka, a jezgra bila im je ovo: Carska i turska vojska napuštaju Erdelj, a Mihajla Apafyja priznaju erdeljskim knezom i car i sultan; po Apafyjevoj smrti Erdeli bira sebi slobodno nova kneza. Turci pridržaju sve, što su osvojili od 1660 do 1663, a naročito Nove Zamke (Ersek Ujvár, Neuhäusel) nedaleko od Dunava više Vaca (danas u Čehoslovačkoj republici) i Veliki Varadin, dok se porušeni Novi Zrinj više ne smije obnoviti. U znak prijateljstva car će Leopold poslije četiri mjeseca počastiti jednom zauvijek darom vrijednim oko 200.000 forinti sultana, a taj će mu uzvratiti doličnim uzdarjem. Mir sklapa se na dvadeset godina, a ima da bude stroga tajna, dok ga car ne objavi. Zbog toga vojske još ne će prekinuti neprijateljstva, nego će i dalje mane. vrirati, dok Leopold ne prihvati i ne potpiše konvenciju. I zaista, poslije ovih pregovora pošao je veliki vezir prema Ostrogonu — znak da je plan na Beč posve napušten — a general Montecuccoli za njim, spremajući se jednako na nov udarac, kad li stiže glasnik i neočekivano javi, da je mir potpisan (27 sept. 1664). Tim je činom iznebuha svršio dvogodišnji veliki turski rat.

III

Vašvarski je nedolični mir, poslije slavne szentgotthardske pobjede upravo zgranuo sav svijet, jer se općeno očekivalo, poslije novih pobjeda, oslobodjenje izgubljenih dijelova Hrvatske i Madžarske ispod turskoga jarma. U Njemačkoj vikalo se na sva usta, da je Leopold samo zato brže bolje i krišom sklopio s Turčinom mir, da se uzmogne nesmetano vjenčati sa španjolskom princezom Margaretom Terezijom, »i zato — govorahu Nijemci — treba odsada da staleži budu oprezniji u državnom saboru, kad caru votiraju kake pomoći. Osim toga njemačkim je državnim staležima bilo krivo i to, što je car potajno, bez njihove privole i učestvovanja, utanačio mir. U Fran. cuskoj mislio je Ludovik XIV — ne bez razloga — da je mir u prvom redu uperen protiv njega, jer je Leopold na taj način stekao slobodne ruke na Zapadu. Venecija, koja je još od 1645. bila u ratus Turčinom zbog otoka Krete, takodjer se uskomešala, uplašivši se, da će Turska sada da okrene svu svoju snagu protiv nje.

Ali kud i kamo gore bilo je raspolaženje u Madžarskoj i u Hrvatskoj, gdje je novost o neočekivanom. Vašvarskom miru primljena teškim ogorčenjem. To se raspoloženje pogoršalo, kad se uzeše širiti neispravne glasine o nekom tobožnjem tajnom utanačenju, naime da je Turčin dobio nesmetan prolaz kroz Hrvatsku u Furlansku, to jest na mletačku teritoriju. Pored toga — a to je bilo ispravno — općenito se smatralo krupnom povredom ustava to, što kod sklapanja mira nisu bili prisutni još i madžarski i hrvatski izaslanici, da iz nesu svoje zahtjeve, kao što su oni prisustvovali 1606, kad se sklapao s Turcima mir na ušću rijeke Žitve. Zato ne htjedoše glavni državni velikaši, kad ih je dvor pozvao u Beč na vijećanje, da odobre Vašvarski mir. Šta više, madžarski palatin, grof Franjo Wesselényi, uložio je u Požunu pred kaptolom, kao pravnim javnim miestom (locus credibilis) svečani protest protiv Vašvarskoga mira i zatražio je podjedno od Dvora, da što prije povuče njemačke čete iz Madžarske i da odmah sazove državni sabor u Požun, koji će raspraviti sva sporna pitanja i o njima stvoriti nužne zaključke. Ali Dvor, dabome poslije srećno dovršena rata, nije se ni osvrtao na sve to. Niti je sazivao sabora, niti je izveo svoje njemačke čete iz zemlje. Sasvim je zato prirodno, da je zbog toga obladalo madžarskim i hrvatskim plemstvom duboko ogorčenje, a bilo je tome odista i mnogo razloga. U Madžarskoj i Hrvatskoj javno je mišljenje već više godina glasno tražilo rat, očekujući samo od njega uklonjenje narodnih nevolja. Najzad došlo je i do željenoga rata, sve protiv volje bečkih odlučujućih faktora. Nema riječi koje bi opisale, što su prepatile za toga dvogodišnjega rata Madžarska i Hrvatska, a napose Madžarska, gdje se vodio tako zvani veliki (glavni) rat. A sada eto, bečka je vlada, unatoč svih tih muka i nevolja, poslije szentgotthardske pobjede, ipak bacila Madžarsku i Hrvatsku Turčinu baš za plijen. Dosada obično se mislilo, da Beč ne može da oslobodi zemlje, Vašvarski je mir pak stao stvarati uvjerenje, da je on upravo ne će da oslobodi. Dvor je doduše iznio kao razlog što je obustavljeno dalje ratovanje, umornost vojske i nestašicu hrane, pa onda i zapletaje na Zapadu zbog Španije, koji su svaki čas mogli da postanu akutni. Ali svak je ipak znao, da se pravi uzrok iznebuha utanačena mira ima da traži u prvom redu u nepovjerenju Dvora spram Madžara i Hrvata, a naročito spram braće Zrinskih, kao i u tome, što se u Beču vazda prije svega mislilo na sebe i na svoje obezbjedjenje, a malo računa vodilo o interesima Madžarske i Hrvatske. Šta više, tada se svagdje govorilo na sva usta, da u Beču uporno žele, da Madžarska i Hrvatska pate od Turčina, »jer — kazivahu —samo strah turski drži ih u njemačkoj kordi«. Pored toga općeno se držalo, i to ne bez razloga, da je Dvor podržavao njemačke garnizone u zemlji samo na štetu njene slobode i ustava. Konačno treba i to podvući, da je Dvor u svojoj mržnji na Hrvate i Madžare stalno vrebao zgodnu priliku, koja bi mu omogućila, da u interesu svojih političkih ciljeva uzmogne »zakonito« upropastiti glavne narodne velikaše i otpornike.

Kad se dakle ogorčeni i nezadovoljni Hrvati i Madžari uvjeriše, da Beč ne će da napusti Vašvarski mir, odluče sebi pomoći na drugi način. Nezadovoljnicima stao je na čelo ban Nikola Zrinski, tada najpopularniji čovjek i u Hrvatskoj i u Madžarskoj, a uza nj bili su još kolovodje madžarski palatin Franjo Wesselényi, ostrogonski nadbiskup i glava katoličke crkve u Madžarskoj i Hrvatskoj Gjuro Lippay, banov brat Petar Zrinski i žena mu Katarina Frankopanka.

Još od prvoga časa bacili su Zrinski oko na Francusku. Već sto i pedeset godina bila je ona u borbi s Habsburgovcima, a u cilju, da uskoleba njihov svjetski položaj. Ludovik XIV bio je jedan od najsposobnijih predstavnika ove tradicionalne francuske politike, ali nije se služio samo ubojitim oružjem, već i razumom, spretnošću i diplomatskom vještinom. U tu svrhu imao je svojih diplomatskih zastupnika po različitim središtima Evrope, a ti su opet imali svoje političke uhode. U Veneciji sjedio je u to vrijeme biskup bezierski Petar de Bonzi, a djelotvornost njegova obuhvatala je ne samo Veneciju, nego još i Beč, Madžarsku i Hrvatsku. Već u aprilu 1663 javlja tadašnjem francuskom ministru inostranih djela Lionne-u, da Madžari i Hrvati gaje neodoljivu mržnju na Nijemca i čak na sama cara Leopolda. Pače, biskup Bonzi javlja još i to, da su oni »ponudili krunu Sv. Stjepana grofu Zrinskomu (Nikoli), ali taj da ju je odbio, što je očito bila bajka, no ipak veoma karakteristična, jer jasno pokazuje, kake su prilike tada vladale u Madžarskoj i u Hrvatskoj. Taj se glas ipak snažno dojmio Ludovika XIV, i tako na proljeće 1664, poslije slavne zimske vojne Nikoline, kralj je poslao, kako sam već kazao, banu oveću sumu gotova novca »kao potporu za vojevanje braće Zrinskih u interesu čitava kršćanstva«. Medjutim je izbio poznati nam antagonizam izmedju bana Nikole i generala Montecuccolija, a kao posljedica javlja se činjenica, da je u maju 1664 Petar Zrinski u sporazumu s bratom stupio u direktne veze s kraljem Ludovikom XIV, posredovanjem zastupnika mainckoga kneza izbornika, inače privrženika francuskoga kralja, baruna Reifenberga. Doskora došlo je do razorenja Novoga Zrinja (30 juna) i Vašvarskoga mira (10 augusta), a na to je oko sredine septembra pošla potajno u Veneciju Katarina Frankopanka, sporazumjevši se u tome s mužem Petrom i djeverom Nikolom. U Veneciji izjavila je Katarina francuskom poslaniku biskupu Bonziju, da su braća Zrinski, pošto Leopold i njegovi savjetnici s njima nedolično postupaju, spremni, da se stave pod protektorat Ludovika XIV. Primi li ih kralj, voljni su podići bunu, jer je madžarsko i hrvatsko plemstvo ogorčeno i jedva čeka, da uzmogne da dodje u položaj, da sebi izabere drugoga kralja. Zrinski posjeduju, reče Katarina Frankopanka — golema imanja i luku Bakar, koja sama može da primi čitavu vojsku s mornaricom. Na ovu ponudu odgovori Ludovik XIV (17 oktobra) po svom ministru Lionne-u, da sa radošću prihvaća ponudu Zrinskih. Podjedno naredi svom poslaniku u Veneciji, da nastavi pregovore i da ih zaključi formalnim tajnim ugovorom. Skoro potom stiže u Veneciju Petrov kapetan Franjo Bukovački. U prvoj polovini novembra predložio je francuskom poslaniku Bonziju u ime braće Zrinskih memorandum, u kojem je izjavio, kako Zrinskima i ostaloj gospodi pod njemačkom vladom prijeti propast i zato žele, spasa i oslobodjenja svoga radi, da biraju drugoga kralja. Nude dakle krunu sv. Stjepana Ludoviku XIV. No da se ta namjera Zrinskih uzmogne i ostvariti, Bukovački zatraži, da kralj Ludovik XIV pošlje u Bakar svoju ratnu mornaricu s vojskom pa i gotova novca za njenu opskrbu, jer Zrinski su se dugim ratovima sasvim istrošili. Sa sjedinjenom francuskom i hrvatskom vojskom, moći će onda braća Zrinski da izvedu svoje namjere, a podjedno još će steći i nužnu pomoć protiv Turčina za oslobodjenje domovine. Ali francuskom poslaniku, koji je, dabome, znao intencije svoga gospodara, kao da se nije pravo dopala ona namjera Zrinskih s Turčinom, pa je zato odmah upozorio Bukovačkoga, da će braća Zrinski, u slučaju da dodju pod protektorat Ludovika XIV, morati da služe isključivo kraljevim interesima. Najposlije sporazumjeli su se tako, da će Bukovački poslije tri nedjelje opet doći u Veneciju s detaljnom instrukcijom i opunomoćenjem braće Zrinskih.

Uto zbio se presudan dogadjaj, koji je bitno utjecao na sav dalji razvoj stvari. Dne 18 novembra naime, pogibe iznenada ban Nikola Zrinski u Koršanečkom lugu izmedju Čakovca i Drave kod Varaždina, za vrijeme lova, teško izranjen od nastrijeljena vepra. Tužnu ovu novost primili su u čitavoj Hrvatskoj i Madžarskoj, a tako i po čitavoj kršćanskoj Evropi, dubokom žalošću. Karakteristično je za javno mišljenje onoga vremena, da je u nenadanoj smrti banovoj gledalo njemačku (austrijsku) zamku i ubijstvo iz zasjede, a to znači, da nije bilo toga zla, što ga tadašnja generacija ne bi u svom ogorčenju naprtila mrskom Nijemcu. Ali mnogobrojni autentični spisi, kao što su pisma Nikoline udovice Sofije Löblove, brata mu Petra, pa čak i iskazi vjerodostojnih svjedoka očevidaca, u prvom redu nepomirljivoga dušmanina Beča, madžarskoga velikaša grofa Bethlena, kojem je sam Nikola Zrinski, čas prije nego li će izdahnuti, kazao: Grdno li me iznakazi taj vepar«, jasno dokazuju neispravnost tvrdnje o ubijstvu.

Smrt Nikole Zrinskoga bio je prvi, a jamačno i najteži udarac za nezadovoljnike, jer je čitavoj akciji oduzela još u prvom zametku najpozvanijega vodju. Odsada dalje nema više jedinstvene radnje, jer sve to većma prevladava egoizam i partikularizam pojedinaca, a to i jeste poglaviti uzrok, ne samo neuspjehu, nego i katastrofi čitava pregnuća.

Još prije smrti Nikole Zrinskoga pozvao je Dvor k sebi u Beč za 25. novembra glavne madžarske i hrvatske velikaše, da ih primiri i da im opet da opravdanje u stvari naglo utanačena Vašvarskoga mira. Tim se podjedno u Beču mislilo izigrati sastanak zahtjevana državnog sabora. Konferencija zaista je i održana, no carski ministar knez Lobkovic ipak ne postiže svoje svrhe, jer prisutni velikaši nikako nisu htjeli da uvaže njegovih argumenata, već složno zatražiše, da se sazove državni sabor. Malo potom stiže u Beč, po bratovoj sahrani, i Petar Zrinski. Umah po svom dolasku stupi u veze s bečkim francuskim poslanikom Gremonvilleom, jer je Ludovik XIV želio, da se pregovori, započeti još u Veneciji, ovdje nastave. Chevalier de Gremonville bio je doduše duhovit i spreman diplomata i dobar poznavač ljudi, ali inače nije pokazivao osobite samostalnosti i inicijative. Bio je naime slijepo orudje svoga gospodara, čiji su mu interesi bili nada sve. Istina, spram nezadovoljnih Hrvata i Madžara imao je mnogo poštovanja, napose spram Petra Zrinskoga, no srca nikakova.

Stigavši u Beč Petar Zrinski uze odmah tražiti da ga imenuju hrvatskim banom, a tek je onako iz daleka natuknuo i o svom imenovanju karlovačkim graničarskim generalom, jer se tada već znalo, da je general Vuk Auersperg na smrt bolestan. Ali Dvor je s prvim imenovanjem nekako oklijevao, dok o drugom ne htjede ništa ni da

čuje. Tek kad stiže sredinom januara 1665 u Beč vijest, da je iz Bosne provalilo 10.000 Turaka u Hrvatsku, imenova car Leopold Petra banom (24 januara). Medjutim je Petar u Beču opravio još jedan krupan posao. Shvaćajući važnost sjeverne Madžarske i onamošnje bogate familije knezova Rákóczy, braća Nikola i Petar još su u vrijeme Vašvarskoga mira naumili udati Jelenu, kćer Petrovu, za Franju Rákóczyjá. Ovu su ideju povjerili francuskom kralju Ludoviku XIV a taj je i odobri. No smrt Nikole Zrinskoga omete dalji rad u tom pravcu, dok Gremonville sada opet ne podsjeti Petra na tu srećnu misao. I zaista, u maju 1665 budu proglašene zaruke u Stubničkim Toplicama (nedaleko od Trenčina). Na tu slavu došli su glavni madžarski i hrvatski velikaši, a medju njima i palatin Franjo Wesselényi, vrhovni državni sudac Franjo Nádasdy, koji se sada takodjer priključio nezadovoljnicima, pa nadbiskup ostrogonski Gjuro Lippay i palatinova žena Marija Széchyjeva. Uporedo sa zarukama uzeše gospoda vijećati o političkom položaju, no unatoč trodnevnoga raspravljanja ipak nisu došli do složna zaključka. Zato se razidjoše s obavezom, da će se ubrzo opet sastati, a dotle ima državni sudac Franjo Nádasdy da izradi osnovu, kako da se pomogne nevoljama potlačene Madžarske i Hrvatske.

Poslije Stubničkoga sastanka podje Petar Zrinski i opet u Beč, gdje je uzeo tražiti od Dvora, da ga svečano dade instalirati banom u hrvatskom saboru, jer bez toga, u smislu hrvatskoga ustava toga vremena, ne bi ga nitko smatrao pravim banom: niti je mogao suditi u činu vrhovnog suca u zemlji, niti predsjedati od kralja sazvanom saboru. Sjem toga Petar je i opet carskim savjetnicima iznosio glavnu svoju želju: da se što prije počne s ratom za oslobodjenje Hrvatske. Obećali su mu, dabome, sve, no učinili nisu ništa.

Malo potom zadesi nezadovoljnike drugi teški udarac, kad je 3. januara 1666 umro ostrogonski nadbiskup Gjuro Lippay, muž čelična karaktera i iskren patriota. Udarac bio je s tim teži, što se bečki Dvor požurio, da njegovim nasljednikom imenuje bezuvjetnog svoga privrženika, dotadašnjega madžarskoga kancelara i titularnog kaločkoga nadbiskupa Gjuru Szelepcsényja, čovjeka beznačajna, prekomjerno odana piću i halapljiva za novcem. Sam gorljivi katoliki miljenik Isusovaca, Franjo Nádasdy, napisao je o njemu još za njegova života ovo: »Nema te podlosti, koje u njega ne bi mogao novcem kupiti«. I odista, novac bio mu je Bogom, jer su za nj i protestanti mogli da od njega kupe toleranciju. A da ne mora ništa žrtvovati za potrebe zemlje i kralja od golema svoga blaga, što ga je na odurni način stekao, tješio je svakoga svojom skorom smrću i testamentom.

Baš tada spremao se Petar Zrinski da uda svoju kćer Jelenu za Franju Rákóczyja. Još 28 decembra 1665 javio je budućem svom zetu s grada Ozlja, da će se vječanje obaviti 1. marta 1666., a onda krene s velikom pratnjom u cik proljeća oko polovine februara sjeverno-madžarski Sárospatak (danas u Čehoslovačkoj). Na slavno, upravo kraljevskim sjajem obavljeno vjenčanje na Rákóczyjevom gradu Makovicama, došlo je mnoštvo gostiju sa svih strana svijeta: iz Madžarske, Hrvatske, Austrije, Poljske, Italije, Francuske i čak iz udaljene Španije. Skupocjenih darova poslaše Jeleni Zrinskoj kralj Ludovik XIV., papa Aleksandar VII, dužd mletački i drugi odličnici.

Jamačno u smislu dogovora o svadbenim svečanostima, krenu poslije nekoliko nedjelja Petar Zrinski i Katarina Frankopanka u Stubničke Toplice, gdje se sastadoše s palatinom Wesselényjem i konačno se s njime sporazumješe u pitanju zajedničke akcije »na spas potištene domovine«. Dne 5 aprila 1666 izmijenili su prema običaju onoga vremena dvije isprave, kojima se jedan drugome obavezaše tvrdom vjerom, da će u smislu zakona i ustava kraljevine, kao i punktacija kraljevskih inauguralnih diploma (prigodom krunisanja) zajedničkom snagom pregnuti, da uklone preteću propast »od kraljevine Madžarske, premile naše domovine i njoj pridruženih kraljevina«. Podjedno zakleli su se, da »ne će u tim tužnim prilikama kraljevine ni u sreći ni u nesreći jedan drugoga ostaviti, nego se uzajamno braniti do posljednje kapi krvi«. Poslije toga raspraviše ban i palatin s ostalom prisutnom gospodom pitanje, kako da se digne buna u Hrvatskoj i u Madžarskoj. No ipak prije negoli izvuku mač iz korica odlučiše, da će još jednom pozvati Leopolda na poštivanje ustava, a ne bude li ni to od koristi, onda da će u smislu člana XXXI »Zlatne bule« kralja Andrije II od 1222 —podići oružje na kralja. I zaista, palatin je još jednom pozvao Leopolda, da hitno sazove sabor, koji bi imao raspraviti i naći načina, da se uklone sve tegobe. Madžara i Hrvata. Ali se kralj nije odazvao. Sada su nezadovoljnici (»interessati« — kako se sami prozvaše) mislili, da rade sasvim legalno, dignu li se na otpor i ustanak protiv nosioca krune sv. Stjepana.

U prvi je kraj najviše nade za pomoć bilo u francuskom kralju Ludoviku XIV. Napose je to zagovarao ban Petar Zrinski. Sada traži on od Gremonville-a, da bi kralj što brže poslao novaca, da se uzmogne organizovati vojska od 15.000 konjanika i toliko pješaka. No uskoro se pokazalo, da Ludovik XIV nema ozbiljne volje, da faktičkiistvarno pomogne hrvatskim i madžarskim nezadovoljnicima, nego da ide samo za tim, da se oni bune i da prave Leopoldu neprilika. Zbog toga nastupi u neku ruku prelom izmedju Petra Zrinskoga i Frana Wesselényja. Videći naime palatin, da od udaljenih Francuza nema i ne može tako lako ni da bude pomoći, uvjerio se, da je ideja sjeverne Madžarske mnogo praktičnija. Ova pak nadala se spasu jedino od Erdelja i od Turčina. Stoga se palatin Wesselényi, sve protiv izrične volje Petra Zrinskoga, obratio na erdeljskoga kneza Mihajla Apafyja s molbom, da bi otpremio na Portu poslanika s porukom, da su Madžari, ako im sultan zagarantuje slobodu, pripravni pokloniti se i plaćati godišnji danak. Malo potom, u augustu 1666, jurio je na brzom konju Erdeljac Ladislav Balló put Carigrada.

Medjutim Petar Zrinski nije još uvijek izgubio nadu u francuskoga kralja. U isto vrijeme naime, kad su se Madžari kušali da približe Turčinu, Petar je preko Gremonvillea tražio od Ludovika XIV garantiju, da će ustav, slobodu i prava hrvatskoga naroda ostaviti nepromijenjene, dabome u slučaju, postane li on ili koji francuski princ vladarom Hrvatske. Za sebe pak tražio je Zrinski jamstvo, da će mu biti vraćeni izgubljeni posjedi (na Uni) i predana nasljedna vrhovna vlast u Kranjskoj (et le gouvernement de la Carniole pour lui et ses successeurs). Kao dokaz da iskreno misli, nudio je Ludoviku XIV svoga trinaestgodišnjega sina jedinca Ivana kao taoca, koga da je spreman da pošlje u Paris pod izlikom, da ondje uči. Najzad zatraži Petar Zrinski još jednom, da bi kralj što prije otpremio u Hrvatsku pomorskim putem što više vojske, oružja i novaca. Ludovik XIV odgovorio je brzo (1 oktobra): on pristaje na sve, ali vojske i oružja ne može da pošlje, jer toga treba i sam, a tako isto nije mu ni mladi Zrinski potreban kao talac, jer on, kralj, vjeruje banu. Dakle i opet riječi, riječi i samo riječi!

Malo potom zadesi i Madžare sličan poraz na Porti. Veliki vezir Ahmed Köprili odbio je Apafyjeva poslanika Ladislava Balló riječima: »Kad sam stajao (1664) kod Novih Zamaka (u Madžarskoj), onda je bilo vrijeme za bune, a ne sada. Čekajte još dvije godine, kad svršim s Kandijom (Kretom), pa ćemo onda razgovarati«.

Baš oko toga vremena umro je palatin Franjo Wesselényi u Banjskoj Bistrici (danas u Čehoslovačkoj), 27 marta 1667, poslije duge bolesti. I tako je stvar nezadovoljnika za kratko vrijeme pretrpjela već i treći teški udarac.

Po palatinovoj smrti ostadoše još jedino kao vodje nezadovoljnika u Madžarskoj vrhovni državni sudac Franjo Nádasdy, a u Hrvatskoj ban Petar Zrinski. Medjutim u suprotnosti njihova karaktera leže razlozi njihove propasti, a te suprotnosti jesu mediu. sobna antipatija i egoizam. Petar Zrinski bio je u prvom redu vojnik vitez a tek u drugom političar, i to doste slab. Bio je preiskren i suviše povjerljiv spram ljudi, pa žestoke ćudi, slušajući više glas srca negoli hladna razuma. Još od mladosti glavno mu je za. nimanje bilo vojevanje, napose famili. jarni rat s Turčinom. Gremonville crta ga svome kralju ovim riječima: »Zrinski je marcijalna pojava, veoma snažan i stasit, a gledom na srce i hrabrost smjeliji od lava. Tek mu fali nužna razboritost da prosudi ljude i njihova die. la, tako da se u nevolji umije teško da snadje«. Kako već rekoh, Nijemce (Austrijance) mrzio je iz dna duše i još je kao mladić kidao u Hrvatskom Primorju, nedaleko od Bakra, dvoglave orlove, pa i docnije, kao zreo muž, nikad nije tajio taj svoj osjećaj. Umnim sposobnostima bješe Franjo Nádasdy daleko nad Petrom, ali zato veoma slab karakter. Jedan moderni madžarski historik, Acsády, kaže za nj, da se zavjeri samo formalno priključio, i to zato, da njegovom pomoći lakše postigne svoje lične ciljeve. Šta više, za sudbene istrage u Beču 1670, Nádasdy je sam priznao, da se tek zato pridružio zavjerenicima, da ih budi ukroti i primiri, budi u zgodan čas prokaže i izda, ne bi li tako kod Dvora stekao zasluga za sebe, a nagrada imala je da bude palatinat. I zaista, kad se smrću Wesselényjevom ispraznila palatinska stolica, Nádasdy sve se više jagmio za njom, svak čas spreman da oda bečkom Dvoru čitavu stvar. U prvi kraj postigao je samo toliko, da ga je Leopold 30 aprila 1667 imenovao zajedno s ostrogonskim nadbiskupom Szelepcsényjem, namjesnikom palatinske časti (locumtenens palatinalis), odnosno kraljevskim namjesnikom Madžarskoj, dakle ipak glavom Madžarske. Podjedno mu je obećano, da će se ubrzo sastati u Požunu državni sabor, jer taj je imao da po ustavu bira palatina. I tako se eto zgodi, da je Nádasdy bio i pouzdanik Dvora i vodja zavjerenika! Čitava je stvar dakle već u klici bila bolesna i trula.

Uto vratio se Ladislav Balló iz Turske i javi madžarskim nezadovoljnicima poruku velikoga vezira. Sada se i Madžari povedoše za Petrom Zrinskim i bace se svom žestinom i nervoznošću na francuskoga poslanika Gremonvilla. Ovaj je opet — u smislu instrukcija, što ih je primao od Ludovika XIV — jednako odgadjao konačno rješenje i tražio strpljivosti. Razlog tome postupku danas nam je dobro poznat. Još u septembru 1665 naime umro je španjolski kralj Filip IV, a nejaki mu i bolešljivi četirigodišnji sinčić Karlo II zasjede prijesto države u kojoj nikad nije zalazilo sunce«. Španjolska monarhija toga vremena naime posjedovala je sjem Španije, Sicilije, Sardinije, Lombardije, Napulja i Nizozemske (to jest današnje Belgije i Nizozemske zajedno) još i veliku čest Amerike, naročito srednju i južnu. S Karlom II — kao s posljednjim španjolskim Habsburgovcem imala je ta loza izumrijeti, a tom se dogadjaju Evropa nadala iz dana u dan, i ako se zbio tek 1700. Tako se, eto zgodi, da se već sada uzelo ozbiljno računati i s diobom bogate španjolske baštine. Ludovik XIV i Leopold imali su za žene dvije sestre od istoga oca Filipa IV, ali od dviju matera. Razumljivo je zato, da su se njih dva za to pitanje i najviše zanimali. Naročito je Ludovik XIV htio da steče čitavu Nizozemsku, to jest svu lijevu obalu Rajne do njena ušća, kao prirodnu granicu Francuske«. Ali Leopold nije bio samo zet pokojnoga kralja, odnosno šurak živoga Karla II, nego još i bliži im rodjak, Habsburgovac, dakle u očitoj prednosti spram Ludovika XIV. To su u Parizu veoma dobro znali, pa otale i težnja francuskoga Dvora, da to pitanje što prije riješe u svoju korist. Baš u drugoj polovici 1667 vodili su se o tom tajni pregovori izmedju oba Dvora. Leopold se doduše u prvi kraj nećkao da utanači ma kaki ugovor, jer se smatrao jedinim zakonitim universalnim baštinikom Karla II, no Gremonville znao je novcem predobiti glavne Leopoldove ministre, grofove Auersperga i Lobkovica, i time je i smekšan carev otpor. Ovi pak tajni pregovori bili su razlogom, da se Ludovik XIV nikako ne htjede da upusti s Petrom Zrinskim i s ostalim zavjerenicima bilo u kake stvarne i faktične pregovore, nego tek u pusta i dvolična obećanja. Tek za slučaj neuspjeha i rata s Leopoldom, imao je na umu, da učini nešto ozbiljno. No Gremonville-u je povjerena misija potpuno uspjela: dne 19 januara 1668 potpisao je Leopold tajni ugovor s Ludovikom XIV o diobi španjolske baštine. Taj ugovor doduše nije nikad stupio na snagu, no uza sve to, ipak je od presudne važnosti po Petra Zrinskoga i njegove drugove.

Uto se oko toga vremena zbiše dva krupna dogadjaja. Još krajem 1665 približio se Petru Zrinskom štajerski velikaš, grof Erazmo Tattenbach, no do formalnoga saveza došlo je medju njima tek 9 septembra 1667, kad su oni sklopili »ligu« i izmijenili isprave uz obavezu medjusobne obrane i pomoći »do posljednje kapi krvi«. Taj je savez odista mogao da bude Petru Zrin. skomu od znatne koristi, jer Tattenbach, iako je bio veoma razuzdan i lakomislen čovjek, ipak je bio veoma bogat a svojim južnoštajerskim posjedima neposredni mu susjed. Ali taj uspjeh brzo je paralizovalo nešto drugo. Još od 1645 bjesnio je Kandijski rat izmedju Venecije i Turske. Upravo u to se vrijeme najbješnje vodio (1667-1669) i to srećno po Turke. Zbog toga uzeše u Veneciji pomišljati na savez s Leopoldom, spremni da makar i teškim novcem predobiju za sebe careve ministre. No za ovu je namjeru prepredene Signorije još za vremena saznao veliki vezir Ahmed Köprili, i zato da otudji Austriji Veneciju i da je odbije od mletačkoga saveza, odluči se da će Leopol du izdati tajne planove nezadovoljne madžarske gospode. S tim u vezi dakle, službeni je tumač kod Porte, Grk Atanasije Panajoti, redom (24. januara, 7 sept., 24 dec. 1667 i 28 febr. 1668) izvijestio, po naredjenju i po informacijama velikoga vezira, bečki Dvor o misiji Ladislava Balló-a. Ali imena glavnih nezadovoljnika ipak nije odao, prosto zato, jer ih ni sam Ahmed Köprili nije znao, pošto se Balló za svoje audijencije imao tek onako općeno izražavati. Gotovo u isto vrijeme odaše zavjeru i neki njeni članovi, i to palatinov kapetan, drevna madžarska pijanica, Ladislav Fekete, nadbiskupu Szelepcsényju uz pjanu čašu i gorke pokajničke suze, a onda i sama palatinova udovica Marija Széchy. Nju je muž ostavio u toliko očajnom financijalnom stanju, da je najposlije pod uticajem svoje pokvarene sredine predala carevom tajnom savjetniku grofu Rottalu, po svom sekretaru Mihajlu Boryju, za 30.000 forinti glavne zavjereničke spise, a koji su se čuvali na njenom gradu Murányju (danas u Čehoslovačkoj).

Tako se zgodi, da je zavjera bila otkrivena i izdana prije, negoli je uopće došlo do ma kaka efekta. Ali ova novost nije u Beču kod mjerodavnih faktora izazvala nikake uzbudjenosti. Pače, zbilo se upravo obrnuto. Znajući dobro da su Madžari i Hrvati sami preslabi, da izvedu štogod ozbiljnije i da ne mogu računati ni na čiju pomoć (Francuske, Turčina ili Venecije), bečki su ministri odlučili, da će nezadovoljnike pustiti u miru, da nesmetano produže započetim poslom, a sve to N promišljenoj namjeri, da ih onda, kad dodju u položaj, da štogod faktički i urade, uhvate i legalnim argumentima« unište.

Od ove zlokobne peripetije dalje, stizava Petra Zrinskoga udarac za udarcem. Kad je Ludovik XIV postigao kod bečkoga Dvora što je htio. onda je, dabome, napustio i svoje veze s nezadovoljnicima. Najprije izostala je redovita novčana potpora (od 1665), a kad je zbog toga Petar Zrinski zatražio od Gremonville-a objašnjenje, odgovori mu u ime kralja Ludovika XIV dne 13 septembra 1668 ovako: »Neka se od Nj. Veličanstva više ne nada ni najmanjoj potpori, jer se kralj s njime (Petrom Zrinskim) rastaje zauvijek«. 1 tako su svršili francuski pregovori preokretom, kakom se Petar Zrinski nije nadao. Razumije se, ban je umro i nikad nije došao u priliku, da bi mogao i slutiti o onom već pomenutom tajnom ugovoru izmedju Ludovika XIV i Leopolda u pitanju diobe španjolske baštine. Treba uopće priznati i istaći, da je Petar Zrinski jednim dijelom i žrtva egoističke politike Ludovika XIV.

Taj je udarac donekle ublažen, kad je Dvor najposlije dao 5 novembra g. 1668 uvesti Zrinskoga u bansku čas u hrvatskom saboru u Zagrebu. To bi nam moglo da znači, kao da Petar nije bio tako jako kompromitovan. No zapravo išlo se u Beču baš za tim, da se i sam Zrinski obmami u takovoj pomisli. Uto umre 28 aprila 1669 karlovački graničarski general Vuk Auersperg, brat ministrov. Sada uze Zrinski raditi iz svih sila, da se domogne ove časti. Ali carevi savjetnici izjavili su, da to ne može da bude, jer da je generalska služba inkompatibilna S banskom. Sama Katarina Zrinska pošla je zbog toga u Beč kraljici Margareti, no sve je bilo uzalud. Karlovačkim je generalom imenovan već 3 juna dotadašnji varaždinski general grof Josip Herberstein, na najveću srdžbu Hrvata, a upravo neobično ogorčenje Petra Zrinskoga.

Slični ga neuspjeh stiže i u Poljskoj, kad je ondje pregnuo, da novo izabrana kralja Mihajla Wišniowieckoga nagovori, da se oženi jednom danskom, dakle neutralnom princezom, a spriječi njegov naumljeni brak s jednom austrijskom. Kod toga išao je Zrinski za tim, da osujeti poljsko-austrijsko zbliženje i da uvuče Poljsku u sferu neprijatelja bečkoga Dvora. U tu je svrhu dakle potajno poslao iz Beča, gdje se bavio u junu i julu 1669, kao svoga poslanika Talijanca Bargiglija k poljskom kralju s opsežnom instrukcijom, u kojoj je pokušao da odvrati Mihajla Wišniowieckoga od saveza s Austrijom. U toj instrukciji napisao je Petar medju ostalim i ove po nj i po njegovu politiku i hrvatsku dušu toliko značajne ri ječi: »Austrijska vlada traži u nemiru drugih svoj mir, u nesreći drugih svoju sreću, a u poništenju sloboština iu potpunom podjarmljenju Madžarske l Hrvatske svoju veličinu i svoju slavu. Nema vlade na svijetu — kaže Zrinski — koja bi bila tako pokvarena i koja bi gajila tako opakih osjećaja spram Boga i prava naroda, kao što austrijska, a kod toga najgore je to, što nema nade, da će se to ikad popraviti«. Značajno je, da je Petar napisao koncept ove instrukcije hrvatskim jezikom, a preveo ju je na talijanski Fran Krsto Frankopan, koji se tek sada pridružio buni. Prije toga bio je s Petrom u zavadi zbog neke baštine, a pored toga još se duže vremena bavio u Italiji. Medjutim sve nastojanje Petrovo bješe uzalud. Kralj Mihajlo Wišniowiecki ipak se oženio Eleonorom, polusestrom cara Leopolda, i tako bješe austrijski uticaj u Poljskoj ustaljen.

U takim prilikama Zrinski je dabome gutao bijes i srdžbu. Naročito se uzbudjivao zbog toga, što je bečka vlada vazda na nj trpala take dužnosti, koje su bile povezane s mnogo troška, i da je unosna mjesta davala nespretnim i često nevrijednim ljudima. Zato se sada riješio, da će energično zatražiti kod Dvora da mu isplate 3000 forinti u ime naknade za različite preizdatke, a što su mu tobože i obećali učiniti. Ali kad je došlo do isplate, primjeti Zrinski. da mu je tih 3000 forinti dano kao predujam na račun njegove buduće plaće. To je bilo potkraj jula 1669. Zrinski sada plane. »Ne znam - reče - da li me Dvor drži za dijete ili za ludu«, a srdžbe svoje nije utažio ni u samom predsoblju kraljevu. »Još ćete me se bojati, dovikne prijeteći se uzdignutom pesnicom zaplašenim dvorjanicima i poleti na brzom konju u Hrvatsku.

Sada nastupi kod Petra Zrinskoga velik i presudan preokret.

Još od velikoga rata 1664 nalazio se na gradu Ozlju kao banov ratni zarobljenik neki Omer spahija, šurak bosanskoga Mehmed paše. Nekom prilikom povjeri on svom čuvaru, kapetanu Bukovačkomu, kako sultan Mehmed IV visoko cijeni Petra Zrinskoga. Kad je to kapetan ispričao banu, pozove ga Petar preda se. Sada mu je Omer spahija sve ono ponovio i onda ga zamoli, da ga pusti na slobodu, a on da će mu ubrzo od sultana donijeti poruku. U prvi kraj ban je tu čudnu ponudu odlučno odbio, ali dosjetivši se, da bi se na taj način dalo doznati, što se na Porti misli, pristade i izruči preko Omer spahije sultanu pozdrav. Omer spahija podje potom zaista u Solun, gdje se u to vrijeme nalazio sultan sa svojim dvorom, ali ne dospje pred Mehmeda IV, već samo pred neke druge visoke ličnosti, a te onda isporučiše po Omeru Petru Zrinskome nekė poruke. Kad je potom na proljeće 1669 ban stigao u Beč, pričao je na Dvoru, onako u šali, o tom dogadjaju. Ali ovdje rekoše mu, kako bi zaista bilo veoma zgodno, da se ban upusti sa sultanom u prepisku, jer bi se možda tako dala doznati i gdjekoja tajna osnova Turaka. Pače, sam grof Rottal predao je Zrinskomu jedno madžarskim jezikom napisano pismo s molbom, da ga prevede na hrvatskii onda otpremi na Portu. Svrha toga pisma bila je, da se sultan zaplaši nekakvim fingiranim kršćanskim trojnim savezom«. Kad se Petar povratio u Hrvatsku preda zbilja Omer spahiji takovo pismo što ga je sam svojom rukom napisao i potpisao. Primivši pismo, sultan naredi bosanskom Mehmed paši, da odmah otpravi neke vješte ljude k Zrinskomu. No ovi tek četvrti puta zatekoše bana kod kuće na Ozlju, ali sjem izmjene običnih fraza udvornosti, ništa se nije zbilo. Eto, tako je Petar Zrinski došao ne samo sa znanjem, nego baš na želju bečkoga Dvora, u saobraćaj i prepisku s Turčinom.

Medjutim zgodi se, da je Petra iznevjerila Francuska, a izmakla mu se i Poljska; pa i od Nádasdya i ostalih Madžara nije se ničemu mogao nadati. Šta više, u oktobru 1669 pade kukavac Nádasdy Leopoldu pred noge i prizna sve svoje zavjereničke veze, pa izdavši podjedno svoje drugove, zamoli oproštenje, koje je privremeno i dobio. Pored toga Petra je ljuto uvrijedilo imenovanje Herbersteinovo karlovačkim generalom, pa i afera s onih 3000 forinti, dok su njemački oficiri i vojnici jednako haračili i pljačkali u Hrvatskoj, kao da su baš naumice htjeli, da natjeraju Petra do bjesnila.

U takovom raspoloženju zatekoše Petra, poslije povratka u Hrvatsku, glasine, da će Turčin, sada, poslije sklopljena mira s Venecijom (16 septembra 1669), okrenuli svu svoju silu na Hrvatsku i napose na omraženoga Zrinskoga. Ban je znao da ga u Beču ne vole, no to još nije bilo ništa. On je naime i to dobro znao, da će ga Dvor, u slučaju turske najezde, prosto žrtvovati ne hajući za propast njegovu. Sasvim je dakle pojmljivo, da je došao na ideju, da će bolje biti, ako se sam sporazumije s Turčinom, nego da se da uništiti. Predlog u tom smislu učinio mu je kapetan Bukovački. Petar Zrinski isprva se nećkao i od same pomisli, da ozbiljno stupi u pregovore s tradicionalnim dušmanom svoje familije. No kad ga je Bukovački stao zaklinjati »Bogom i krvlju Isusovom da ga posluša, pa bilo baš samo u uhodarske svrhe, da ispita turske namjere, pa kad je to odobrila i banica Katarina Frankopanka i svi ostali njegovi kapetani i oficiri, Petar je najposlije popustio.

I tako je oko polovine novembra 1669 pošao kapetan Bukovački Tursku. Petar Zrinski dao mu je pismo na bosanskoga pašu u Banjaluci, s porukom, da je spreman pokoriti se sultanu. Zato moli pašu, da mu »za dobar novac bude posrednikom kod Porte i neka se postara za putne isprave njegovih poslanika. Osim pisma Zrinski je dao Bukovačkomu još i vjerodajnlcu i svoj pečatni prsten s grbom Zrinskih, ali inače nikake pismene instrukcije. Ban je naime još uvijek sve to smatrao samo pokušajem. Tek je toliko bio sam sobom na čistu, da, u slučaju, ako se Bukovački zaista sporazumije uz povoljne uvjete s Turčinom, ne će plaćati više od 12.000 talira godišnjega tributa. S Bukovačkim pošli su na put još i kapetani Pogledić i Berislavić, a obećaše banu, da će se vratiti do Bogojavljenja. Stigavši u Banjaluku, pošao je potom Bukovački ravno u Solun u pratnji konjušnika bosanskoga paše, dok su kapetani Berislavić i Pogledič ostali u Sarajevu i nastanili se u nekoj odjeljenoj kući govoreći isprva da su mletački poslanici. No docnije - onako uz vino - priznaše bosanskim katolicima, da su Zrinskovi ljudi. Još su govorili, kako je kršćanima u Turskoj bolje negoli njima kod kuće, ali svrhe svoga poslanstva ipak nisu odali. Za odlazak Bukovačkoga u Tursku znali su osim Petra i žene mu Katarine još samo kapetani Juraj Malenić i Gašpar Čolnić. Inače razglasiše, da su Bukovački i njegovi drugovi pošli u sjevernu Madžarsku banovom zetu Rákóczyju.

Stigavši 19 decembra u Solun, Bukovački se odmah obratio na Portu i zatražio audijenciju kod sultana. Na sam Badnjak stavio je onda sultanu, u velikoj svečanoj audijenciji, u ime Petra Zrinskoga ove ponude:

Madžarska i Hrvatska dolaze pod pokroviteljstvo sultanovo a plaćat će godišnji danak od 12.000 talira; ova se svota nlkad ne smije povisiti. U ime sultanovo vladat će Madžarskom i Hrvatskom Petar Zrinski i njegovi potomci. Po izumrću koljena izabrat će Madžarska i Hrvatska sebi same novu dinastiju. što ima sultan da potvrdi.

Sultan ima da prizna Madžarskoj i Hrvatskoj vjeru, staru slobodu i ustav.

Zrinskoga pomagat će budimski paša s 30 hiljada momaka, a ustreba li, i čitava turska vojska.

Gradove što će ih turska vojska preoteti Nijemcima, predat će Turci Madžarima i Hrvatima.

Mjesto Apafyja zauzet će erdeljski kneževski prijesto Franjo Rákóczy, Petov zet.

Pašama u Divanu veoma je laskala ponuda »Zerin-oglu-a (Zrinovića) 1 većina ih bila je za to, da se ponude njegove prime. Šta više, najviše se za grijavao za stvar sam sultan Mehmed IV., ali ipak nije imao petlje, da štogod odluči bez privole svemoćnoga velikog vezira Ahmeda Köprilija. Zato je Divan i uputio Bukovačkoga, da krene k velikom veziru na otok Kretu (Kandiju), gdje se tada nalazio. Videći Bukovački povoljno raspoloženje na Porti, javi banu iz Soluna, još prije negoli se ukrcao za Kretu, svoj puni uspjeh i podjedno stavi mu do znanja, kako je »od prvih turskih dostojanstvenika doznao, da se namjeravalo čitavom turskom silom uništiti bana, njegovu fanmi liju i čitav hrvatski narod«. No sada je ta opasnost uklonjena uz veoma povoljne uvjete.

Ali prisutnost Bukovačkoga na Porti i njegova misija, nisu mogle da ostanu tajna portinom službenom tumaču, Grku Janikiji Pajanotu, koji je bio u austrijskoj plaći. Pajanoti je zato odmah sjutradan javio čitav tečaj audijencije, kojoj je službeno prisustvovao, austrijskom predstavniku kod Porte, rezidentu Ivanu Casanovi. I tako je, već 26 decembra Casanova bio u položaju, da tačno izvijesti bečki Dvor o audijenciji Bukovačkoga i akciji Petra Zrinskoga kod Porte. Medjutim stiže Bukovački na Kretu, ali ga veliki vezir ne htjede da primi u audijenciju, nego se odlučno protivio ponudi banovoj, kad je za nju saznao od svoga tumača Atanasija Panajota, brata Janikijeva, koji je takodjer bio u austrijskoj plaći. Ipak ne htijući da se javno stavi u protivnost sa željom sultanovom, veliki je vezir pisao u Solun, da se u Zrinskoga ne valja pouzdavati i zato da nikako nije probitačno, s bečkim carem započeti nov rat. Stoga neka sultan Zrinskomu ne pruži stvarne pomoći, već neka ga samo hrabri. U tu svrhu neka mu piše ljubazno pismo i neka mu da kićenu titulu vrhovnoga vojskovodje svih kršćanskih četa u otomanskoj carevini.

I odista, s tim rješenjem u vezi, i sultan Mehmed IV, ne htijući da dodje u protimbu s velikim vezirom, otpusti Bukovačkoga, kad se s Krete vratio u Solun, kući u Hrvatsku s porukom, da će njegov gospodar službeni odgovor primiti preko bosanskoga paše. I tako svrši misija kapetana Bukovačkoga u Turskoj potpunim neuspjehom, ali nažalost Bukovački toga nije znao, a po njemu, dabome, ni Petar Zrinski. Kad se vraćao, Bukovački bio je duboko uvjeren, da je turska pomoć protiv mrskih mu Nijemaca obezbijedjena. Medjutim u isto su vrijeme braća Panajoti izvijestila austrijskoga rezidenta Casanovu o pravom stanju stvari, a ovaj opet bečki Dvor. Janikije Panajoti čak je svjetovao, da treba Zrinskoga što prije smaknuti jer veliki je vezir zasad doduše odbio njegove ponude, no vremenom mogao bi ih ipak prihvatiti. Treba zato uhvatiti priliku, da se taj opasni čovjek učini zauvijek neškodljivim«.

VII

Misija kapetana Bukovačkoga osobito je važna tačka u historiji ovoga pokreta, jer su Casanovini izvještaji dali bečkom dvoru dovoljno prilike i vremena, da se spremi i da promisli. kako će upropastiti Petra Zrinskoga i njegove drugove. Već u februaru 1670 primio je karlovački general Herberstein instrukciju, da budno pazi na svaki korak Zrinskoga i šuraka njegova, dvadeset i šest godišnjega Frankopana. On je još 1669. imenovan senjskim kapetanom, ali nikad nije uveden u svoju čast i položaj, što je značilo baš toliko, koliko da i nije imenovan. Ta je otvorena nelijepa igra bečkoga Dvora toliko razgnijevila Frankopana, da se pun oduševljenja pridružio zavjeri svoga šure i sestre, i odobrio poslanstvo Bukovačkoga k Porti.

Medjutim je Dvoru poslužio kao zgodno orudje grof Nikola Erdödy. Već sam istaknuo kako je familije Zrinski i Erdödy još od 1643 razdvajala bijesna mržnja. Sada, na početku marta 1670 proširi ujedared grof Nikola Erdödy glas, tobože na osnovu pričanja nekoga vojnika, koji se nedavno spasao bijegom iz turskoga ropstva, da je Bukovački bio u Turskoj. Poput lavine uzela je ta glasina poprimati sve to veći i opasniji oblik, tako da se ujedared Hrvatskom proširio opći glas, da je ban Petar Zrinski izdajica i turski saveznik.

Medjutim je Petar bio na živim mukama. Kad se pak na početku marta 1670 vratio Bukovački, i ako nije donio sobom nikaka pisma od Porte, ipak je Zrinski od toga časa stalno računao na tursku pomoć. U toj ga je vjeri još većma učvrstilo pismo bosanskoga Meismed paše s kićenom adresom — u smislu predloga velikoga vezira — »Petru Zrinskomu, knezu Madžarske, Hrvatske, Erdelja i Moldavske i vrhovnom komandantu čitave otomanske vojske«. Žena mu Katarina takodjer je ovu stvar uzimala kao sigurnu i tako je njihova vjera prešla i na Frankopana, kako to najbolje pokazuje njegovo osobito značajno hrvatsko pismo od 9 marta 1670 kapetanu Gašparu Čolniću. Izvjestivši ga najprije, kako su se »naši ljudi (t. j. Bukovački i njegovi drugovi) s dobrim opravkom (rezultatom) vratili«, kaže, da će dići oružje na Nijemce i komaj (jedva) čekam, da naše kape pomešamo s čalmami; a tako mi Boga, da krilaki (šeširi njemački) budu frkati (letjeti) po zraku«. Pače Frankopan je spreman, »ako potribno bude, hoću i sam do paše bosanskoga pojti, za bolje govoriti i utvrditi dugovanje (posao) našemu početku (buni)«. Prema bojovnom raspoloženju Frankopanovom, pozvao je i Zrinski iz Čakovca na oružje svoje podanike, napose one na Primorju oko Bakra i one u Gorskom Kotaru oko Broda na Kupi obećavši im, da će ukinuti kulučenje (robotu) i kmetstvo, a po episkopu Ge vri Mijakiću kušao je s dosta uspjeha, da predobije i Srbe u Varaždinskoj (Slavonskoj) Krajini. Podjedno obratio se 10 marta pismom na svoga zeta Rákoczyja, uvjeravajući ga, da je turski savez obezbijedjen i da se on dao pod sultanovo pokroviteljstvo uz godišnji danak od 12.000 talira.

Ovo sumnjivo kretanje u Hrvatskoj sasvim je prirodno brzo izazvalo pažnju susjedne Štajerske i Kranjske, gdje su se onamošnje oblasti uplašile, da bi i slovenačko seljaštvo znalo listom ustati na oružje za Zrinskoga. Petar pak i jeste faktički računao na Štajersku i na svoga saveznika Tattenbacha. Šta više, Tattenbach je uvukao u zavjeru još i zemaljskoga kapetana u Primorskoj Gorici (Görz), grofa Karla Thurna. Uza sve to prokšeni se Tattenbach brzo pokazao kao prava kukavica. Još na prvi šušanj o Zrinjskovoj zavjeri, Tattenbach je uapšen i dovučen u Grac (22 marta). Već u prvom preslušanju on je odmah priznao štajerskoj zemaljskoj vladi sve svoje veze sa Zrinskim, i to baš u onaj čas, kad je po banovom računu trebao da se digne na oružje. Izdaja Tattenbachova porazno je djelovala na Petra, a kad je skoro potom stao uvidjati, da ni turska pomoć, jedino mu još uzdanie i uporište, bez kojega se, dabome, nije dalo ni pomišljati na ozbiljnu bunu protiv Beča — nije sigurno, jer su se naokolne paše, bosanski, kaniški i budimski, na njegove očajne poruke izgovarali, da nisu primili nikako naredjenje od sultana, da mu pomognu sa svojim četama, uze Zrinski uvidjati, da mu ne preostaje drugo, već naći načina, kako bi se opet približio i izmirio s bečkim Dvorom. Kod toga bilo je odlučno to, da Petar Zrinski nije ni slutiti mogao da su u Beču bolje poznavali njegove veze s Portom od njega samoga. U tu je svrhu dakle zamolio za posredovanje zagrebačkoga biskupa, pobožnoga bezazlenoga sedamdeset godišnjega starca Martina Borkovića. Biskup zaista podje u Beč i stiže onamo uveče 17. marta. Sjutradan 18. marta pošao je knezu Lobkovicu i stavi mu predlog, da se Zrinski »i ako je kriv«, pomiluje. Drugi dan popodne, 19 marta, raspravljao je tadašnji glavni ministar Leopoldov, knez Lobkovic, o aferi Zrinskoga u Tajnoj Konferenciji s državnim kancelarom Hocherom, generalom Montecuccolijem i carskim savjetnicima grofovima Schwarzenbergom i Lambertom. Zaključili su, da ga treba uništiti, jer da je i onako već davno zaslužio smrt. Ali dok carska vojska ne stigne do Čakovca, treba s njim postupati na oko ljubazno i milostivo. Tako se dakle zgodi, da se vrhovna tadašnja carska vlada, taj neustavni apsolutistički faktor, o kojem je već ranije bilo govora, dala na to, da različitim izmišljotinama i smicalicama zavara preko biskupa Borkovića zbunjena Petra Zrinskoga, samo da ga nekako domami u Beč. »U interesu dobre stvari zaključiše carski ministri u toj Tajnoj Konferenciji može se Njegovo Veličanstvo pretvarati pred čovjekom, koji ga je u rdjavoj nakani htio tako gadno da prevari«. Osim toga bit će to i od znatne koristi, jer konfiskovanom imovinom Petra Zrinskoga i drugih zavjernika, doći će Njegovo Veličanstvo božijom pomoći do izobilnih sredstava, kojima će moći podići i izdržavati vojsku, i suviše još platiti mnogo dugova«. Zato dakle treba nastojati, da »Njeg. Veličanstvo po ovoj dobričini (durch diesen bonum virum), biskupu zagrebačkom« Zrinskoga prevarii domami u Beč. U tu svrhu neka car odmah pošlje biskupa natrag k banu, pače neka mu i piše onako općenito, da mu - dodje li lično u Beč te se pokori - »vrata milosti ne će biti zatvorena«. Ali o pomilovanju ili o izmirenju, car ne smije ni riječi pomenuti, jer se u Zrinskoga više ne može pouzdati. Ta on se još prošle godine (u julu 1669), pred svoj odlazak u Hrvatsku, onako sablažnjivo zapretio u carskom predsoblju (»Još ćete me se bojati«) i već je samim tim činom zaslužio smrt. Osim toga zna se, da on traži za svoga zeta Erdelj, a za sebe Hrvatsku. Treba ga dakle egzemplarno kazniti, a ne obasuti milostima. »Zato neka milost bude samo zamka« svjetuju ministri caru Leopoldu. Ovaj osobiti moral« jedna je od glavnih karakteristika Habsburgovaca i nekadanjega bečkoga Dvora, ne samo u ovoj stvari, nego u toliko drugih.

I zaista, 21 marta odobrio je Leopold sve zaključke svojih savjetnika. S tim u vezi povjerio je osobitim pismom od istoga dana biskupu Borkoviću misiju, da se vrati k Zrinskom i da mu kaže koliko ga car voli«: kako očekuje, da će, slijedeći trag svojih djedova, izvršiti dužnost svoju spram općega dobra, vjere i domovine. Neka ga uvjeri, da će, bude li slušao kraljeve opomene, njega i njegove opet primiti s osobitom carskom milosti, pa da će on, car, tu dobru volju dokazati i djelima. Šta više, car je istoga dana, (21 marta) napose još pisao i samom Petru latinsko pismo. Nagovorio ga je »milim grofom Zrinskim» (chare comes a Zrin), a završio je pismo sa frazom »u ostalom ostajem Vam mojom carskom i kraljevskom milošću naklonjen dakle kao da ništa nije bilo. Javio mu je, neka se pouzda u ono, što će mu isporučiti biskup Borković u njegovo, carevo ime i neka tako radi, kako mu nalaže primjer djedova i njegova »vjernost i odanost«. Sam knez Lobkovic opet reče biskupu Borkoviću na rastanku: »Znamo mi ovdje cijeniti Zrinskoga; neka samo dodje«. S ovako »dobrim glasovima« požurio se bezazleni Borković u Čakovac, pun radosti i nade u povoljno rješenje stvari.

Medjutim je car Leopold potpuno ušao u svoju ulogu. Dne 26. marta 1670 - baš toga dana vratio se biskup Borković u Čakovac - pisao je iz Beča svom španjolskom poslaniku, grofu Pöttingu u Madrid, ovako: »U Madžarskoj i Hrvatskoj buknuli su veliki nemiri. Zasada dosta je, ako Vam kažem, da je grof Zrinski, čiji su predji nekoć bili tako vjerni, spao dotle, da se pokorio Turčinu i da se od njega dao proglasiti vladarom Hrvatske i još nekih drugih zemalja. Izgleda mi kao san, ali je ipak istina. Ne bih ni vjerovao, kad u svemu tomu ne bih gledao vlastitu opasnost. Ali ja se nadam, da će mi Bog pomoći i da ću ih već pritjerati k pameti (ad mores) i lupiti po prstima, da će im glave poletjeti«. Kako vidimo, Leopold govori već 26. marta 1670, dakle još prije svake istrage i suda, o smicanju glava. Tako je eto sudbina Zrinskoga i Frankopana bila odlučena još od prvoga časa, i to u prevarnoj nakani. Baš to je ono, što ih i čini narodnim mučenicima. Nije se naime išlo toliko za tim, da budu kažnjeni, koliko da se iskoristi zgodna prilika, da se oni i njihove familije upropaste, a golemi im imetak zaplijeni u korist carskoga fiska.

Biskup Borković još nije stigao u Čakovac, kad li je nestrpljivi i nemirni Zrinski potajno otpremio nova povjerljiva posrednika u Beč, patra Marka Forstalla, rodom Irca, odgojitelja svoje djece. Ali ni ovo poslanstvo nije smelo bečki Dvor u provodjenju njegove osnove. Potkraj marta naime razaslana su carska naredjenja, koja su Zrinskoga prosto proskribovala, digla s banske časti i ostalih položaja. Još prije toga započelo je i koncentrovanje carske vojske u južnoj Štajerskoj, a njen komandant, general Spankau, primio je zapovijed, da u zgodan čas zauzme Čakovac i da uhvati Zrinskoga i ženu mu Katarinu ili žive ili mrtve«. Medjutim su u Beču postupali i s Forstallom veoma ljubazno. Uvjeravali su ga, da ministar Lobkovic ne će izdati »mila rodjaka«, pa i sam kancelar Hocher reče, ako se Zrinski pokaje, da mu ta »zabluda ne će škoditi«.

Pater Forstall sve je to uzimao pod istinu i pismom zamolio Zrinskoga, da što brže pošlje u znak kajanja sina Ivana u Beč, a onda krene 3 aprila sa Lobkovicovim pismom u Čakovac. U tom je pismu knez Lobkovic obavijestio Zrinskoga, da se može bez bojazni pouzdati u carevu milost, jer dokaže li da je caru vjeran, zauzet će se i on za nj svom snagom.

VIII

Medjutim je Petar Zrinski, i ne sluteći opasnost, koja mu se nad glavom nadvijala, čitavo ovo vrijeme proveo u Čakovcu u neradu. Ali zato su Frankopan i Bukovački razvili živo djelovanje; pače oni se javno uhvatiše oružja i time su čitavoj stvari dali sasvim drugi oblik.

Kad je naime Fran Krsto Frankopan ostavio sredinom marta Medjumurje, pronio se opći glas, da Zrinski namjerava zauzeti Zagreb i Varaždin, i predati ih Turčinu. Varaždinci bili su i onako na banovoj strani, a oni, koji su mu bili protivnici, pobjegoše iz grada. Uza sve to ipak valja priznati, da je većina hrvatskoga plemstva, na čelu mu grofovi Erdödy i Draškovići, lični protivnici familije Zrinski, bila protiv banovih osnova i držala s carem. Ali jer su bili preslabi da se opru Zrinskomu, a osobito u slučaju, ako mu se pridruže i Srbi (u Varaždinskoj i Banskoj Krajini), željeli su i zagovarali mirno rješenje čitave afere. U to je 20 marta Frankopan stigao u Zagreb s trideset banskih konjanika. Gradjani a to znači današnji gornji grad primili su ga veoma lijepo, a onda im je na Markovom trgu, golom sabljom u ruci, održao govor, i pozvao ih na pokornost i priključak banu. Kad se potom sastalo općinsko vijeće, izjavi ono svoju pokornost, jer hoće da učini ono isto, što i ostala zemlja«, dok se Kaptol izjavio protiv bana. U taj se par biskup Borković još nije vratio iz Beča, a govorilo se po Zagrebu, kako je neki dan u Čakovcu bana opominjao kao sina«, da se okani svojih djavolskih osnova« no Zrinski da mu je odvratio: »Već je sve gotovo, pa puklo kud puklo, ma u vražje ime! Pozovite Kaptol da mi se pokori«, i ban ode da legne. Iz Beča pak javio je biskup kanonicima - i to se razgovaralo - da se odrekao mitre i da će se povući u samostan«, a oni neka samo ostanu vjerni kralju«. Medjutim Frankopan se malo starao za sva ova pričanja i ozbiljno se uhvatio posla. Budući da mu je bilo mnogo stalo do tako uplivna faktora, kaki je u narodu kler, uzeo je lijepim riječima 21 marta nagovarati kanonike, da se pridruže banu. Pozivao se na njihovu mudrost i savjetovao im, »da nije probitačno plivati protiv struje». Neka zato ne izvrgavaju svoju imovinu opasnosti, nego će za njih bolje biti, ako novcem i hranom pomognu Zrinskoga i njegove ljude, a napose ako banovim četama, kad stignu s Primorja, dadu konaka i hrane. Urade li tako, »spasti će sebe, svoju imovinu, najzad i domovinu od propasti«. Kaptol zatraži trodnevni rok za razmišljanje, što mu je Frankopan, ne htijući se laćati nasilnih sredstava, i dopustio. Još isti dan 22. marta prošao je u prekosavsku Brezovicu, gdje je sazvao zbor naokolnoga hrvatskog plemstva.

Zbor je otvorio sam Frankopan 24. marta. Objasnio je prije svega stajalište Petra Zrinskoga i njegovih drugova. Reče, da je Turčin još minule godine pozvao bana, da mu se pokori. Učini li ban to, obećao mu je izvršiti svaku želju; ne učini li tako, Turčin se je zaprijetio banu i čitavoj Hrvatskoj potpunom propašću. Nato je Zrinski stavio do znanja kralju Leopoldu tursku poruku i zamolio ga, da se postara za obranu zemlje. Ali Dvor nije htio, unatoč molbe banove, nikad ništa da učini, držeći da je Turčin dovoljno zaposlen na drugom mjestu (t. j. na Kreti). Medjutim Turčin nije čitavo dalje vrijeme prestao da se preko bosanskoga paše prijeti Zrinskomu, i zato je ban, da se o svemu tačno obavijesti, najposlije poslao Bukovačkoga na Portu. Prilike su dakle Zrinskoga primorale da pošlje Bukovačkoga u Tursku, ali taj je pošao onamo s instrukcijom, ako bi Turčin štogod zatražio, što bi bilo na štetu domovine, onda da to ima odbiti, a može se upustiti samo u pošten savez«. Trebalo je dakle birati izmedju dva zla manje, jer inače propast će zemlja. I zaista, Bukovački se s Turčinom tako sporazumio, da će sultan vazda ostaviti netaknutu vjeru, slobodu i ustav zemlje, a da će one, koji se budu dali pod njegovu zaštitu, braniti protiv svakoga. To im Zrinski javlja zato, jer ni on ni njegovi privrženici ne znaju u tom žalosnom stanju drugi način, kako da se očuva domovina i njeni sinovi, a svakomu je dopušteno, da u slučaju, kad je spas njegov u pitanju, bira onaj način, koji mu se čini da je najbolji. Dalje je Frankopan skrenuo pažnju hrvatskoga plemstva na haračenje Nijemaca u Hrvatskoj, a osobito na drske njemačke čete u Krajini. Najzad reče, da nije ni to isključeno, da će hrvatski plemići morati plaćati ratni porez, kao oni u Štajerskoj i Kranjskoj, dok će Srbi izgubiti ona privilegija, koja su dobili 1630. kao slobodni krajiški vojnici; šta više, Beč hoće da im otjera episkopa Gavru Mijakića i sve popove i kalugjere, u cilju, da im uzme vjeru i da ih privede katoličanstvu.

Vatrene Frankopanove riječi nisu ostale bez dojma, i zato je najveći broj prisutnih Zrinskomu obećao vjernost. Ali za Frankopanova bavljenja u Brezovici jedna je njegova četa kod »Kraljeva broda« na Savi (otprilike ondje, gdje je današnji savski most kod Zagreba) naišla noću na neke splavi, na kojima je štajerska vlada poslala iz Celja hrane njemačkom garnizonu u Petrinji. Kad su to saznali Frankopanovi momci, navale na splavi i zaplijene - pozivajući se na neko banovo naredjenje - četrdeset bačava brašna i pošlju ih u Zagreb. U isto su vrijeme pošli još i neki drugi Frankopanovi momci do Susjedgrada, gdje su kod tamošnjega savskoga broda budno pazili na svakog prolaznika, a za koga bi znali da drži s carem, odmah bi ga uhvatili. Sam Frankopan opet nosio se tada idejom, kako bi ipak s dvjesta ljudi odmah zaposjeo Zagreb, no onta se sjeti, da je bolje, podje li prije u Pokupje i ondje pregleda vojsku, koju je kupio kapetan Bukovački, i da podjedno digne na oružje Bansku Krajinu. Bukovački je naime, vrativši se iz Soluna, ostavio u drugoj polovici marta turski Zrinj i prešavši Kupu namjestio se na svom gradu Degoju, u Banskoj Krajini izmedju Siska i Karlovca, gdje Nijemci nisu zapovijedali. Kapetani pak u Banskoj Krajini bili su drugovi i istomišljenici Bukovačkoga, naročito Gašpar Čolnić, pa Kamenjan i Župčić, i zato su mu umah i došli u susret. Potom sazove Bukovački za 18 marta opći narodni zbor u turopoljsku Lomnicu, a i inače još, kud god je došao, svagdje je razglašavao snažnim glasom naredjenja banova, ljude zaklinjao na vjernost i objavljivao je svijetu, da je sultan Zrinskomu već poslao kraljevske znakove (t. j. krunu, žezlo, plašt i mač), buzdovan i zelenu svilenu zastavu kao svome vazalu. Još se u tim stranama govorilo i to, kako će sultan Zrinskoga imenovati karlovačkim generalom, a Bukovačkoga komandantom Petrinje. Iz Degoja okrenuo je Bukovački prema Petrinji i ondje zaplijenio stoku, a vodenice pustio niz Kupu, nadajući se, da će na taj način grad lišiti hrane. Poslije toga podje do Drenčine, male utvrde na Kupi nedaleko od Siska, gdje se u svrhu odmora zadržao nekoliko dana.

Medjutim je karlovački general Herberstein doznao za Frankopanov i Bukovačkov istup. Herberstein je već pred nekoliko dana imao razloga, da bude na oprezu, pa je zato i zatražio iz Graca pomoći. Ali ne samo da je nije dobio, nego čak ni precizna naredjenja, ima li ili ne Zrinskoga, Frankopana, Bukovačkoga i njihove privrženike smatrati neprijateljima, njih uhititi »žive ili mrtve i zaplijeniti im imovinu. Uza sve to on je ipak istupio veoma energično na svoju ruku krenuvši sa 7.000 momaka noću 22. marta prema Turopolju protiv Frankopana. Kad je mnogo slabiji Frankopan u Brezovici čuo, da mu se primiče karlovački general, povuče se najprije u Zagreb, a onda podje odavde u Čakovac Zrinskome. Nagli njegov uzmak bio je od teških posljedica, jer sada je panički strah obuzeo sve banove privrženike, dok su carevi ljudi, napose zagrebački Kaptol, pozdravili Herbersteina kao spasitelja. Sada se u takim prilikama predadu generalu kapetani Čolnić, Kamenjan, Berislavić, Malenić i drugi, a jedini Bukovački umakao je sa ženom i trideset vjernih vojnika preko Kupe na tursko zemljište u Zrinj (4 aprila). Ipak se Herberstein nije usudio da podje za njim, već je samo postavio straže uz Kupu uništivši još i sve prevoze.

Uto je i Frankopan oko 1 aprila prispio u Čakovac i obavijestio Zrinskoga o Herbersteinovom neprijateljskom nahrupu. Sada je ogorčeni ban još jednom hitro pozvao susjednoga kaniškoga Mustafa-pašu u pomoć, no Turčin mu je odgovorio, da mu ga je žao, iako se sumnja, da će mu sultan svaku štetu naknaditi; ali bez izrična naredjenja Portina on se ne smije ni maknuti. Jedino u slučaju, kad bi mu »zaprijetio posljednji čas«, mogao bi nešto za nj učiniti, a i to jedino pod uvjetom, ako mu ban preda sina Ivana za taoca. Ova poruka, pa onda vijest, da se u Štajerskoj skuplja carska vojska protiv Medjumurja, sasvim su prirodno zbunile Zrinskoga. On se sada našao u pravoj stupici. Osobito ga je zabrinjavalo to, što se bojao, da će mu zet knez Rákóczy, u smislu njegova poziva, prije vremena skočiti na oružje u sjevernoj Madžarskoj, jer taj bi korak Rákóczyjev znao Dvor toliko ogorčiti, da bi mogla pasti u vodu svaka nada u izmi renje, a to mu je sada dolazilo kao jedino povoljno rješenje. U svom bijesu Petar nije pravo ni znao šta radi, i tako se ujedared uze spremati na otpor. Na zidine čakovačkoga grada dao je izvući topove, postavio je straže spram štajerske strane i ljutito kazao Frankopanu: Prije nego me se Nijemac samo dotakne, pokušat ću i posljednje sredstvo. Izgubio sam imovinu, čast i poštenje; još imam jedino glavu, ali tu ću toliko skupo prodati, da će me se vazda sjećati. Poslat ću paši sina za taoca, a ustreba li, postat ćui sam Turčinom, da spasem sebe i da pobijedim u boju!« Ni Frankopan nije klonuo, već je nasuprot bana hrabrio i nagovarao da udari na Štajersku, »gdje i onako toliki (t. j. Slovenci) samo čekaju naš dolazak«.

Ali u to vrati se pater Forstall iz Beča i uze Zrinskoga uvjeravati o kraljevoj milosti tolikom iskrenošću i sigurnošću - jadnik nije ni slutio, da je bio prosto orudje perfidne politike bečkoga Dvora - da mu je najzad uspjelo nagovoriti i bana i Frankopana, da su napustili ideju svakoga otpora i najposlije riješili se za izmirenje s Bečom. Zato pošlju odmah sjutradan, 7 aprila, Forstalla natrag u Beč oskrbivši ga neograničenom punomoći. Šta više, u znak da iskreno misli, Zrinski pošlje s Forstallom u Beč i sina jedinca Ivana, koga nikad više vidjeti ne će, i podjedno napisaše oba velikaša caru Leopoldu pismo, u kojem ga zamoliše za oproštenje. No tek što je Forstall s mladim Zrinskim ostavio Čakovac, primače se general Spankau sa svojom vojskom medjumurskoj granici, spreman, da uhvati Zrinskoga i njegove ljude žive ili mrtve«. Kad je to Zrinski saznao, napiše generalu pismo i uze ga uvjeravati o svojoj vjernosti caru; konačno zamoli ga, da dodje lično k njemu u Čakovac, gdje će ga o svemu tačno informirati. Medjutim primiše u Beču mladoga Zrinskoga veoma ljubazno. Ali njima nije bio dovoljan sin, oni se htjedoše da dočepaju u prvom redu oca. Zato i opet javi knez Lobkovic Petru, da vrata milosti Njeg. Veličanstva nikad nisu ni pred kime bila zatvorena«; neka dakle samo što brže lično dodje u Beč!

Ovo pismo još nije stiglo u Čakovac, kad li se Zrinski i Frankopan sami odlučiše poći u Beč, jer su bili obaviješteni, da operacije Spankauove vojske neposredno predstoje, a o turskoj pomoći da nema govora. U takoj tjeskobnoj situaciji eto, bez nade u pomoć, bez vojske, a u opasnosti da budu sramotno, kao ženetine, uhvaćeni od mrskoga im njemačkoga generala, koga su prezirali iz dna duše kao teoretičarsku blunu i kukavicu na megdanu, oni pouzda vajući se kao luda djeca u lažljiva bečka obećanja zajahaše 13 aprila oko 11 sati noću konje i ostave s malom pratnjom Čakovac. Katarina Frankopanka bila je prisutna kod putnih priprava. »Bog te čuvao«, reče joj Petar hrvatski na rastanku, a ona, i ne sluteći da se više nikad ne će sastati ni s mužem ni s bratom, ne proli suze. Poslije odlaska Petrova i Franina, Katarina se požuri u dvor i uze, vjerojatno u sporazumu s mužem i bratom, bacati u vatru sva ona pisma, koja je držala opasnima. Medju njima bila su neka pisma Frankopanova, onda ona bosanskoga i kaniškoga paše, pa Tattenbachova »liga« i diploma, napisana ćirilskim pismenima i crkveno-slovenskim jezikom, kojom je ban Petar Zrinski imenovao Gavru Mijakića pravoslavnim episkopom u Hrvatskoj. Jašeći puni ogorčenja, uzbudjenja i sumnja tik turske granice, Petar Zrinski jedan je čas pomislio, da bi ipak razboritije bilo, ako njih dvojica podju u sjevernu Madžarsku k Rákóczyju, nego li pred cara. I odista Petar stavi u tom smislu Frankopanu predlog, ali on ga najodlučnije odbije. Doskora došli su u položaj, da više nisu nikud ni mogli da umaknu.

Dne 16 aprila naime stigli su u Kabold, nedaleko od austrijske granice. Ovdje su oni odsjeli kod grofa Franje Kéryja, odlučnoga privrženika careva. Kéryja je nenadani dolazak obojice »buntovnika« toliko smeo, da je još iste noći, dok su njegovi gosti spavali, javio u Beč, da su Zrinski i Frankopan kod njega. Njegovo pismo stiglo je caru u ruke 17 aprila uveče. Još istoga dana u osam sati uveče pisao je sam car Leopold grofu, neka svakako gleda da nagovori oba hrvatska velikaša, da podju u Beč. No ako bi oni htjeli da okrenu kuda drugud, onda neka ih zadrži »budi milom budi silom« (vel arte vel marte) i to neka odmah javi u Beč, da mu se pošalju vojnici u pomoć. Ali Zrinski i Frankopan pošli su sjutradan ujutro ravno dalje za Beč, a ozbudjeni grof Kéry, ne znajući što da radi, pošao je takodjer s njima, tobože kao da ih prati iz počasti«. Na putu sastane se Kéry sa svojim službenikom koji mu je nosio onaj carev odgovor iz Beča. Sav smušen zapita ga Kéry pred Zrinskim i Frankopanom, ima li kako pismo za nj, našto je mnogo hladnokrvnji službenik odgovorio, da nema. Taj se naime pobojao, da bi sadržaj pisma mogao oba velikaša odvratiti od puta u Beč. I tako jašući čitavu noć stigoše najzad 18 aprila ujutro u carski grad i odsjedoše u augustinskom samostanu u predgradju Landstrasse.

Dolazak njihov izazvao je, dabome, veliko iznenadjenje i Dvor se požurio, da ih pod plaštem najveće udvornosti što prije dobije u svoje šake. Knez Lobkovic poslao je po njih čak svoju kočiju, koja ih je oko podneva dovezla u grad do gostionice »K bijelom labudu«, na Kärntnerstrasse, bez svake straže. All već uveče razdvojiše ih i staviše u stanovima nekih oficira pod stražu. Nekoliko dana docnije opet, strpaše ih - odvojene - u zatvor. Tada je car Leopold pisao - 23 aprila - grofu Černinu: »Zrinski i Frankopan već su u krleci i začinju pjevati (II Zrin et Frangepane già stanno iz gabbia et cominciano a cantare)«.

Medjutim su se na Primorju i u Medjumurju odigravale užasne stvari, a glas o zauzeću Čakovca stigao je u Beč još prije Zrinskoga i Frankopana. General Spankau došao je 13 aprila u blizinu Čakovca, a da nije naišao ni na kaki otpor, pače ni na pripreme, koje bi smjerale na tako što. Uza sve to ipak je oprezno čekao svu noć i tek se sutradan 14 aprila jutrom pojavio pred Čakovačkim gradom u potpunom bojnom redu. Na prvi mu poziv da se posada preda, otvoriše se vrata, a jedan baničin dvoranin iznio je pred generala ključe s porukom, da je »Čakovac vazda otvoren za carske čete«. Kad Spankau nije našao ni Zrinskoga ni Frankopana u gradu, približio se grofici Katarini, koja se takodjer spremala na put, i zamoli je, da još malo ostane. Potom počasti banica njemačke oficire divljači i vinom, no oni se na toj udvornosti pokazaše malo blagodarni. Momčad je prva uzela grabiti. Počela je s vinom, pa je trebalo čak izbijati bačvama dno i vino razlijevati, samo da ih odvuku od zamamnog pića. Onda je uslijedilo pravo pljačkanje, kod kojega su prednjačili oficiri. Pokućtvo, oružje, skupocjeni ćilimovi, kuhinjske sprave, pet pari konja i kočije s opremom, sve je to otpremljeno iz Čakovca. General Spankau uzeo je sebi konje i kočiju, dvije ure, dvanaest srebrnih pehara, više ćilimova i jedan srebrni mač, a pukovnici Leslie i Grana konje i oružje, neki drugi oficir opet srebrne svjećnjake, a treći i četvrti nešto drugo. Katarina Zrinska ostala je u tren oka s neko šezdeset služinčadi gotovo bez hrane i zato se pismom potužila caru Leopoldu, da joj vojnici odnesoše sve, ne ostavivši joj »ni zdjele ni ražnja«.

Slični varvarski prizori odigravali su se i na ostalim Zrinsko-Frankopanskim posjedima, samo ovdje su haračili 1 pljačkali general Herberstein i njegovi oficiri. Sada opustješe do golih zidina Ozalj, Ribnik, Novigrad (kod Karlovca), Bosiljevo, Brod na Kupi, Kraljevica, Novi Vinodolski i Bakar. Na Ozlju nisu Nijemci ostavili ni vrata ni prozora; šta više, i brave su poskidali, dok je oficir Sauer odnio onaj kićeni karabin, što ga je nekoć Petar Zrinski zaplijenio Ali paši Čengiću. Na Primorju napose je stradala divna Kraljevica, gdje njemački vojnici nisu poštedili ni mramornih patosa ni kipova. Samo ženi Frankopanovoj, grofici Juliji Naro, još je za vremena srećno uspjelo, da je iz Kraljevice ladjom umakla u Italiju.

Onaj dan kad su Zrinski i Frankopan stigli u Beč, već je čitava njihova imovina bila razgrabljena, a sva Hrvatska u vlasti njemačke vojske i njenih generala.

Kad je Dvor dobio u svoje ruke oba hrvatska velikaša, u prvi je kraj s njima razmjerno dobro postupao; čak im nije ni sabalja oduzeo, tobože utješljiv znak, da ih se ne smatra uapšenicima. No u stvari razlog je tome bilo to, što su na Dvoru došli na praktičnu misao, da će mu Zrinski biti najpodesnije orudje za umirenje sjeverne Madžarske, gdje su faktički Rákóczy i njegovi drugovi na Petrov poziv pograbili oružje, zauzeli neke utvrde i zarobili neke njemačke oficire. I zaista, na Lobkovicovu molbu, dabome u carevo ime, Petar Zrinski odmah je napisao nekoliko pisama na zeta Rákóczyja i ostale glavne ljude u sjevernoj Madžarskoj s porukom, da ga je Turčin gadno i podľo prevario i zato se predao carskoj milosti. Moli ih dakle, da i oni napuste svaki bezizgledni otpor i da se s carem izmire. Zrinskova su pisma odista postigla svrhu: iznenadjeno banovom kapitulacijom sjevero-madžarsko plemstvo napusti svaki dalji otpor, dok je knez Rákóczy, posredovanjem Isusovaca, na molbu njegove matere Sofije Báthoryjeve, pomilovan i ostavljen u miru.

Postigavši svoj cilj u sjevernoj Madžarskoj, Dvor je sada skrenuo svu pažnju zavjerenicima. Zatvorio je i dao dopremiti u Beč još i grofa Nádasdyja, dok je Tattenbach čamio na Schlossbergu u Gracu još od 22. marta. U Grac dao je Dvor dopremiti iz Čakovca i Katarinu Frankopanku s kćerkom Zorom Veronikom, dok joj je sin Ivan dangubio u Beču pod vojničkom paskom, jednako čekajući da ga car primi u audijenciju.

Istragu protiv Zrinskoga i Frankopana povjerio je Dvor svome kancelaru barunu Hocheru, a pridružio mu je kao pomoćnika Krstu Abela, dvorskoga sekretara i perovodju Tajne Konferencije. Hocher je svoj posao započeo već 23 aprila preslušavši kao prvoga svjedoka Rudolfa Lahna, čakovačkoga konjušnika, koga je Zrinski slao u povjerljivoj misiji Tattenbachu u Štajersku tik pred proljetni ustanak 1670. Potom predali su u maju Zrinski i Frankopan svoje pismene obrane, adresirane na cara, a onda ih je Hocher preslušavao u junu, julu i augustu. Kušali su da se brane na svaki mogući način, ali Dvor je imao u rukama njihove spise, medju ostalima Petrov memorandum poljskom kralju Mihajlu Wišnioweckomu (juli 1669), a taj su u Beču tumačili kao tešku uvredu Veličanstva, i Frankopanovo pismo kapetanu Čolniću od 9 marta 1670, koje je kvalifikovano kao veleizdaja i uvreda Nijemaca. Pored toga Dvor je imao u rukama i sve ranije zavjereničke spise o odnosima s palatinom Wesselényjem i s ostalim Madžarima u sjevernoj Madžarskoj. Ali najvažnije bili su izvještaji rezidenta Casanove s Porte, koje je Dvor čuvao kao veliku tajnu i nikad se nije direktno s njima poslužio ni u istrazi ni u parnici, već samo onako općenito. Zrinski i Frankopan bili su zato veoma neprijatno iznenadjeni, kad su im predložili neke od njihovih spisa, a još više, kad im uzeše citirati različite njihove ranije izjave. Ovako se eto zgodi, da je Hocheru brzo uspjelo, da razbudi u Zrinskoga sumnju, da ga Frankopan izdaje da spase sebe, a tako je bilo i obratno. Sada je Zrinski bacao krivnju na Frankopana, a ovaj opet na bana; naročito se mladi Frankopan dao daleko zavesti, dok je Zrinski ipak vazda dobro promislio o svakoj riječi svojoj, prije negoli je ušla u zapisnik.

Kad je preslušavanje svršilo, započela je parnica. U tu svrhu prevezen! su Zrinski i Frankopan u septembru 1670. u Wiener Neustadt, i ondje su u utvrdi gradskoj (danas dio zgrade poznate vojne akademije) strpani u zatvor. Budući da su bili hrvatski velikaši, a po ustavu nije im nitko drugi mogao da sudi, nego samo zajednički državni madžarsko-hrvatski sabor, Dvor je odlučio da ih stavi pred jedno prigodno ad hoc sastavljeno sudište »izabranili i objektivnih ljudi«, dabome, isključivo neinteresiranih« Nijemaca. To »vanredno sudište« (iudicium delegatum), kojemu je predsjedao Hocher a članovi su bili uza nj još 11 austrijskih velikaša i plemića, u stvari dostojanstvenika iz različitih austrijskih nadleštva, zasjedalo je i raspravljalo u Beču, pa je zato vazda trebalo odlaziti u Wiener-Neustadt, kad se pokazala potreba preslušanja. Ulogu državnoga tužioca preuzeo je donjo-austrijski komorski prokurator Dr. Frey, a optuženicima bilo je dopušteno, da uzmu branitelje. Nije bila laka stvar pobijati glavne tačke optužnice »zbog veleizdaje, bune i uvrede veličanstva«. Zato su se optuženi, naročito Zrinski, dali u prvom redu na pobijanje kompetencije vanrednoga sudišta, dok su vezu s Turskom prikazivali kao nedužno smišljeno uhadjanje turskih osnova, a nipošto kao ozbiljno mišljeno pokorenje sultanu. Zrinski se pored toga odlučno pozivao i na carevo pismo, kojim je pozvan u Beč, tobože da mu je »sve oprošteno«. Nasuprot, Frankopan i Nádasdy mislili su, da će bolje proći, priznadu li skrušeno sve, i zato su baš njihovi iskazi jedan od najdragocjenijih izvora ove zavjere. U toj je ulozi Nádasdy i suviše pretjerao; šta više, on je pošao tako daleko, da je kazao, da su čitavu zavjeru zamislile dvije ambicione žene: banica Katarina Frankopanka i palatinka Marija SzéchyAli bečko sudište nije za sve to marilo. Ono je već davno znalo, kaki će rezultat biti. Što se pak sudovanje toliko oteglo, razlog je to, jer se htjelo u Evropi, gdje je svagdje »magnatski proces« privukao na sebe veliki interes, izazvati dojam, kao da se u Beču savjesno i objektivno stvar proučava, ali i zato, da se dobije vremena, kad će pasti onaj golemi interes za zavjerenike. Napose svagdje se u Evropi osudjivao čitav postupak s njima, kad se jednom saznalo za carevo pismo Zrinskomu od 21 marta 1670, kojim biše on i Frankopan domamljeni u Beč.

Najzad je odluka pala: 8 aprila za Nádasdyja, 11 za Frankopana, a 18 za Zrinskoga. Osudjeni su na smrt i konfiskaciju imanja zbog uvrede veličanstva, bune i veleizdaje. Sva dostojanstva i časti s njih se skidaju, uspomena im se ima brisati iz svijeta, a tijelo predati krvniku, koji će im odsjeći desnu ruku i glavu. Za Zrinskoga kaže osuda, da je »sagriješio više od drugih, jer je htio da bude ono, što je Njeg. Vel. to jest nezavisni kralj Hrvatske, i zato je zaista vrijedan, da dobije na glavu mjesto krune krvnikov mač«.

Po zemaljskom sudskom redu kralja Ferdinanda III imala se kod važnijih parnica sastati Tajna Konferencija, da prosudi temeljitost sudske odluke. Tako je bilo i sada. Po carskom se naredjenju nadjoše u stanu glavnoga ministra kneza Lobkovica dne 21 aprila ovi savjetnici: knez Dietrichstein, dvorski nadmeštar caričin, grof Schwarzenberg predsjednik dvorskoga savjeta, grof Lambert nadkomornik, grof Martinic dvorski radgrof češki, grof Nostic nadkancelar češki, grof Starhemberg dvor, nadmaršal, grof Rajmondo Montecuccoli predsjednik dvorskoga ratnoga savjeta, grof Auersperg zemaljski kapetan kranjski, grof Starhemberg kraljevski namjesnik u donjoj Austriji, grof Souches general, grof Sinzendorf dvorski nadmešetar kralj. ud. Eleonore, grof Trautmannsdorf zemaljski kapetan štajerski, barun Hocher dvorski kancelar, grof Sprinzenstein zemaljski maršal donjo-austrijski i državni potkancelar grof Königsegg. Nijednoga Madžara ili Hrvata nije bilo. Konferenciji predsjedao je grof Lobkovic, dok su Abele i Molitor imali da izvijeste o istrazi i osudi. Vijećanje trajalo je neobično dugo: od sedam sati u jutro do jedan i po popodne, pa onda opet od četiri popodne do devet sati uveče. Vijećnici razdvojiše se u mišljenju, a bilo ih je, koji su držali, da se Frankopanu ima oprostiti sječenje desne ruke. Tri su savjetnika bila za to, da se Zrinski ne osudi na smrt, nego samo na doživotnu tamnicu i da mu se zaplijeni imetak, jer ga je car u svom pismu uvjeravao o svojoj milosti, i jer je svoga sina poslao na vjeru u Beč. Medjutim predsjednik knez Lobkovic svjetovaše, da se ne pravi nikaka razlika: »Što će reći pošteni svijet - reče - kad sazna, da su glave buntovničke ostale nekažnjene. Pravednost i obezbjedjenje ličnosti careve i države traže smrtnu kazan. Dok god Zrinski živi, car nije siguran. Nato zaključi Konferencija, da je proces što ga je vodio kancelar Hocher, zakonito i potpuno u redu završen i da se ima car zamoliti, da potvrdi smrtnu kazan izrečenu nad zavjerenicima. I zaista, dne 25 aprila Leopold je potvrdio osudu i još popodne istoga dana sastala se i opet Tajna Konferencija, da vijeća, kako da se ona izvede. Dva savjetnika, jedan od viteškoga reda, a drugi naučenjak pravnik, imali su da zavjerenike obavijeste o osudi. Treći dan poslije toga ima se osuda izvršiti, i to na zatvorenom mjestu. Narod može, da gleda smaknuće, jer to je javan akt. Sudski pisar pročitat će osudu, a wiener-neustadski će gradski sudac na to prelomiti štapiće. U Wiener-Neustadtu čuvat će na dan smaknuća stražu četiri kompanije vojnika. Osudjenicima dopušteno je samo pobožne govore držati, a tek što bi počeli štogod o politici, neka im odmah svi bubnji prekinu riječ. Krvnik ne smije da ih dira; njihove će sluge s njih svući haljine. Na želju prijatelja i roda može se dopustiti, da im trupla budu »pošteno« sahranjena. Njeg. Veličanstvo neka na dan smaknuća podje u Laksenburg i neka vas dan ostane kod kuće. Ako bi baš htio da izidje iz kuće, neka ga prati tjelesna straža, jer se kaže, da ima još kakih 40 do 50 ljudi, koji su odlučili da ubiju cara. Ne bi zato bilo suvišno, da se zavjerenici u zadnjem času još jednom ispitaju o toj stvari. Koliki li strah!

U ponedjeljak 27 aprila poslije dva sata popodne otputovao je carski komisar Krsto Abele, a u pet i po popodne drugi komisar Dr. Leopold Molitor u Wiener-Neustadt. Tek što stigoše odmah potražiše kapucinskoga gvardijana i patra Otona, ispovjednike Zrinskoga i Frankopana, i javiše im, da su oba velikaša osudjena na smrt, ali to im danas još ne treba da kažu. Redovnici nisu se tome nadali, jer »poznavajući milost austrijske kuće, nisu ni pomišljali na to«, bilježi suvremeni Talijanac Buontempi. Poslije toga uzeše redovnici i carski komisari da vijećaju s gradskim načelnikom Matijom Eyrlom von Eyersperg is gradskim sucem Ivanom Pavlom Pleyrs von Pleyeren, kako da se izvrši smrtna kazan i kako da se obim velikašima najavi ono, što ih čeka. U tom se sporazumješe tako, da će sjutra rano carski komisari oba velikaša još jednom ispitivati o eventualnim sukrivcima i atentatorima, a kad ih ostave, onda neka udjuk njima redovnici i zapitat će ih, šta su nova čuli iz Beča; tom će ih prilikom nagovoriti, da sve prepuste volji božijoj. Da su osudjeni na smrt, javit će im komisari tek popodne, a odmah poslije toga, imadu se Zrinski 1 Frankopan premjestiti u gradsku oružanu, gdje će se smaknuće obaviti. Potom su komisari sa svojim neustadtskim pomagačima pošli u oružanu, da sve priprave za sutrašnji dan.

Sjutradan 28 aprila podju komisari u osam sati ujutro k Petru Zrinskomu i stanu ga ispitivati o sukrivcima io tom što znade o kakom zasnovanom atentatu na cara; to je ispitivanje trajalo do podne, i ako je svršilo potpuno negativnim rezultatom. Poslije podne preslušan je Frankopan s istim rezultatom. Kad su svršili posao, Frankopan ih je zamolio, da ga jednom puste iz zatvora, jer da je jednogodišnjim tamnovanjem već dosta pretrpio. Jadnik nije u tom času još ni slutio, što će čuti dva sata docnije. Medjutim udje poslije ručka u sobu Zrinskovu pater Oto i uze vršiti ugovoreni program. Tako je bilo is Frankopanom, kad ga ostaviše komisari.

Oko 4 sata popodne pošli su komisari u utvrdu, dadoše zatvoriti troja vrata osim »bečkih« i pripraviše dvije sobe u oružani za oba velikaša. Sada bi poslano 50 momaka pod vodstvom kapetana von der Ehr, da čuva stražu pred tamnicom. U isto vrijeme udjoše komisari najprije u sobu Petra Zrinskoga, Abele najavi mu smrtnu kazan i naredi mu, da podje za pomenutim kapetanom u gradsku oružanu. Kad je Petar čuo što ga čeka, problijedi prvi čas, ali ne rekavši ni riječi tek slegne ramenima i podje za kapetanom. Dok su prolazili kroz tamnicu pratilo ih je 60 vojnika i izišavši van, udjoše u kočiju, a njima se pridruži gradski sudac Matija Eyrl.

Od tamnice vozili su se pod pratnjom vojničkom do oružane, gdje su Zrinskoga smjestili u neku sobu već za nj pripravnu. Petar nije čitavim putem ni riječi progovorio gledajući mrko preda se. Poslije toga najaviše Frankopanu smrtnu osudu, našto. on zapanjen htjede da progovori, ali mu to Abele zabrani i naredi da podje s oficirom na odredjeno mjesto. Frankopan nije ni u kočiji bio šutljiv. Tužio se da je vrijeme do smrti veoma kratko, tako da ne može ni čestito da se ispovijedi, niti išta da odredi za svoju ženu. Odgovoriše mu, da mu je sav imetak pripao carskom fisku, i zato da i onako ne može nikomu ništa ostaviti. Četiri je puta Frankopan ponovio molbu putem gradskoga suca, dok najposlije nisu k njemu došli oko deset i po noću komisari Abele i Molitor, da čuju što hoće. Frankopan im sada oplaka svoju sudbinu, odbije grehove na račun mladosti, pomene zasluge svoje familije, koja će eto sada s njime izumrijeti, ako ga ne pomiluju. Najzad zamoli ih za dopuštenje, da se obrati pismeno na cara, ne bi li mu bar odgodili dan smrti. All Abele odgovori Krsti, da je car osudu izrekao razmislivši zrelo sve prilike i proučivši svu istragu, i zato neka se ne nada pomilovanju.

I Zrinski je želio da se još jednom porazgovori s komisarima. Bilo je već jedanaest i po, kad su oni došli k njemu. Petar im samo preporuči svoga komornika Todora, kojem duguje mnogo za iskazane mu usluge. Inače ne reče komisarima ni riječi, pače kapucinski gvardijan reče im, da mu je Zrinski kazao, da je pripravan i sutra umrijeti. Poslije toga se ispovjedio i pokazivao se cijelo vrijeme veoma miran. U isto vrijeme ispovjedio se i Frankopan.

Sav dan 29 aprila prošao je Zrinskomu i Frankopanu u pripravi za smrt. Sada napišu obojica i oproštajna pisma svojim ženama. Frankopan napisao ga je talijanski i služio se nježnim izričajima zaljubljena i dobra muža. Zrinski pak pokazao se i u tom času hrabar. Napisao je pismo hrvatskim jezikom, a glasilo je: »Drago moje srce! Nemoj se žalostiti nakon ovoga moga pisma niti burkati. Polag božjega dokončanja sutra o deseti uri budu meni glavu sekli i tulikajše na vkupe (zajedno) tvojemu bratu. Danas smo jedan od drugoga srčeno (srdačno) proščenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni »valete«, tebe proseći, ako sam v čemu zbantuval, ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam): cprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsemogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše meni hoće smilovati i ja ga budem molil i prosil (komu zutra dojt! ufam se), da se mi na vkupe (zajedno) pred njegovim svetim tronušem v diki vekivečni zastanemo. Veče ništar De znam ti pisati, nit za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na volju božju ostavil«.

Najposlije svanu tužni dan 30. aprila. Još rano u jutro zatvoriše sva gradska vrata, a oboružani gradjani skupljahu se pod četiri zastave na gradskom trgu.

Zrinski i Frankopan slušali su rano ujutro oko šest sati misu i ostadoše u molitvi do osam sati. Za molitve pade Petar jednom u nesvijest od silne obnemoglosti, jer nije uzeo hrane već tri dana. No on se brzo opet osvijesti. Medjutim priredjivahu carski komisari sve što treba za smaknuće u oružani, i onda podjoše k Petru. Ovaj im uruči pismo za ženu Katarinu, moleći ih, da joj ga predadu. Medjutim bijedna Katarina nikad ga nije primila. Šta više, Zrinski je i umro, a da nije saznao za nesrecnu sudbinu svoje žene i svoje djece. Uto udje u sobu vladin komisar Gjuro Domhofer i proglasi, da su Zrinski 1 njegovo potomstvo brisani iz listine plemića, jer bez te formalnosti ne bi ga se smjelo odvesti na stratište. Zrinski je i ovu gorku mirno poslušao i samo molio milost za svoga nedužnoga sina. Ista je procedura obavljena i s Frankopanom.

Oko deset sati uputiše se komisari na stratište, pripravljeno u prvom dvorištu oružane, da budu prisutni kod smaknuća. Kad je sve bilo pripravljeno, uvedoše Zrinskoga, i to ovim redom: prvi su išla oba carska komisara, or.da četiri vojnika, poslije njih Zrinski sa svojim ispovjednikom i najposlije kapetan von der Ehr na čelu svoje kuinpanije. Kad je Petar stupio na stratiste, progovori u kratko gradski sudac Pleyer, a onda bi pročitana osuda.

Razlozi koji se navode, bili su ovi: da je Zrinski naumio ocijepiti »Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju i nametnuti se ovim kraljevinama kao nezavisan vladalac i svoj rod učiniti nasljednim. Da to postigne, tražio je u inozemstvu pomoći, naročito u Turskoj, a onda je naumio udariti na zemlje kraljeve i careve. Osuda svršavala je ovako: »Ovo budi njemu za zasluženu kazan, a jednakima na užas i strahotu«. Za čitanja osude Zrinski je molio Boga držeći raspelo u ruci, a kad je osuda pročitana, gradski sudac prelomi štap i baci komadiće na zemlju. Sada upita Zrinski, je li došlo štogod iz Beča, našto izniješe carsko pismo od 29 aprila kojim bje obim velikašima oprošteno sječenje ruku.

Poslije toga zatvoriše i vrata od drugoga dvorišta i dovedu Petra na stratište do uzdignuta mjesta, koje je bilo prekrito crnim suknom. Kad je Petar opazio, kako ga sabrano mnoštvo gleda uplašenim pogledima, reče svome ispovjedniku ove značajne posljednje mu riječi: Ovi se siromasi više plaše moje smrti od mene. Stupivši na crno podnožje, sam skine gornju haljinu i preda je komorniku Todoru. Tako isto sam je razgalio svoju odjeću i izvadio zlatom vezeni rubac za oči, što mu učini komornik. Dignuvšt dugu kosu i ne rekavši ni riječi, spusti se na koljena i prignu glavu. Kad je ura odbila deveti sat, zamahne krvnik i poslije drugog udarca odsiječe glavu. Četiri čovjeka odniješe potom truplo banovo u stranu i pokriju ga crnim suknom.

Poslije toga pošli su komisari u drugo dvorište. Sada uvedoše Frankopana istim redom kao Zrinskoga. Osuda glasila je, da je sukrivac u zavjeri, a napose je istaknuto njegovo pismo od 9 marta 1670 kapetanu Čolniću, jer da je u njemu izrazio mržnju protiv cara, vojske i njemačkoga naroda. Za čitanja osude i Frankopan se molio Bogu, a onda je doveden na stratište. Sam je skinuo odijelo i predao ga sluzi, razgali vrat i dade po slugi svezati oči. Uskliknuv »Isuse i Marijo« primi udarac, ali tek drugi odrubi mu glavu. Potom položiše tjelesa obaju velikaša u lijesove i prekriše ih crnim suknom, a onda ih je osam ljudi ponijelo u crkvu, gdje su ih sahranili.

Ovako izgubiše glavu ova dva plemenita Hrvata, čiji je grijeh bio to, što su htjeli da oslobode domovinu svoju od njemačke vlasti.

No bolje nisu prošli ni njihovi drugovi. Istoga dana smaknut je u Beču i grof Nádasdy, dok je grof Tattenbach smaknut u Gracu tek poslije više mjeseci. Katarina Frankopanka čamila je u velikoj bijedi i nevolji u gradačkom dominikanskom ženskom samostanu, gdje je i najzad umrla 16. novembra 1673 i sahranjena u samostanskom groblju (gradačka onovremena župna knjiga umrlih vol. VII 371) Katarina nije poludila, jer je od njene ruke sačuvana njena priznanica na 100 for. mjesečne potpore od 4 novembra 1673, dakle dvanaest dana pred smrt. Obje njene neudate kćeri pak strpane su u samostan, gdje su umrle kao bezimene koludrice, dok je sin Ivan poslije mnogih muka i progona svršio na Schlossbergu u Gracu u tamnici 11. novembra 1703. Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskoga, živio je doduše kao slobodan čovjek i velikaš, no poginuo je u bitki kod Slankamena 19 augusta 1691. Tako je sav rod Zrinskih i Frankopana izumro. Od pomagača njihovih Bukovački je još više godina živio u Banjaluci u velikoj bijedi, no nikad se nije htio da poturči. Episkop Gavra Mijakić pak odveden je najzad u šlesku tvrdjavu Glatz i ondje svršio svoj život. Ostali kapetani i manji ljudi domogli su se opet slobode, ali ostadoše bez položaja bijedni prosjaci.

Ovako je Austrija 1671. naplatila Hrvatima pokušaj oslobodjenja. Već su i suvremeni Hrvati dobro shvatili ovu tragediju. Tako je zabilježio na glas o njihovoj smrti, jedan inače nepoznati Hrvat, ove značajne riječi: »1617, kada su dobroga gospodina Petra Zrinskoga Nemci pogubili i gospodina Frankopana Franca dobru gospodu junake nisu ih mogli Nemci viditi«.

Search This Blog

Croatian History

The Zrinski-Frankopan Conspiracy (1664-1671)

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

La Conjuration des Magnats Hongrois (1664-1671)

German pamphlet from 1663 about Novi Zrin

Hrvati i Hrvatska ime Hrvat