The last Zrinskis and Frankopans on the defence of the Homeland.

POSLJEDNJI ZRINSKI I FRANKOPANI 

Napisao Ferdo Šišić, 1907.

Source: https://digitalna.nsk.hr/?pr=iiif.v.a&id=22268



Posljednji Zrinski i Frankopani na Braniku Domovine.

Napisao Dr. Ferdo Šišić

I.  Prvi Sukobi

Velik dio sredovječne evropske historije ispunjavaju borbe izmedju vladara i visokoga plemstva.  No drugom polovicom XV.  vijeka stala je ta borba poprimati nov izražaj.  Sve do toga vremena naime bijahu složni velikaši jači od vladara, od tada pak počinje malo po malo sve to većma jačati snaga vladarska, da konačno u XVII i XVIII vijeku potpuno preuzme vlast (apsolutizam).  Nekadanje gorde velikaške porodice, koje su s drskim umalovažavanjem gledale na svoje „prirodne gospodare”, bijahu sada srećne, ako im bje dopušteno, da rasipnom nazočnošću svojom smiju uvećati sjaj dvorski.  

Borba ova ne samo da nije mimoišla Ugarske i Hrvatske, već se ona baš ovdje osobito strastveno i žilavo vodila kroz više vijekova.  Medjutim za kralja Matijaša I.  Korvina (1458 do 1490) nastade i kod nas preokret, kao i za Ludovika XI (1461 do 1483) u savremenoj Francuskoj.  Snažnom, bolje reći silovitom rukom, uze mladi kralj zatirati premoćne velikaše idući za tim, da u svojoj ruci skupi svu moć.  No znatne njegove uspjehe postignute u tom pravcu kroz trideset-godišnje vladanje omela je prerana mu smrt, tako da se za obiju slabih nasljednika njegovih, Vladislava II (1490 do 1516) i Ludovika II (1516 do 1526), plemstvo, a naročito velikaši, ponovno podigoše i osiliše kao nikad prije.  Borbu su ovu nastavili kraljevi iz kuće austrijske, ali se tada i opet izmijeni značaj borbe: plemstvo (to jest tadašnji naro d) nije se više toliko borio za ličnu vlast i svoja privilegija, koliko za ustav svojih kraljevina, šta više, u tu su se borbu umiješala još dva prije nepoznata faktora: vjera i narodnost.  Kao što se u XVII vijeku u Engleskoj borila high church uz kralja, a l0w church protiv njega, tako bijaše u Ugarskoj kroz jedno vrijeme katolicizam na strani kraljevoj, dok je protestantizam činio najstrastveniju opoziciju; dapače gotovo istodobno postade borba izmedju kralja i plemstva istovjetnom sa borbom Hrvatstva, odnosno Magjarstva, protiv Nijemstva.  Ova je borba tekla kroz više decenija, sada otvorenim nasiljem, sada bez nasilja, ili bar bez otvorena rata, a naročito od sredine XVII vijeka, kad je Austrija poslije krvava tridesetgodišnjega rata bila prisiljena, da se odreče carskih sanja u Njemačkoj.  Odsada dalje ona jednako nastoji, da se kod kuće dovine apsolutne moći: pošto je bijelogorska bitka (1620) uništila ustav Češke i Moravske, a uspjela protureformacija opoziciju austrijskih, štajerskih i koruških stališa, ostale su od svih zemalja još jedino Ugarska i Hrvatska, u kojima Ferdinand III nije neograničeno vladao.  I tako je došlo do zdvojne borbe sa ciljem, da se Ugarska i Hrvatska pretvore u nasljedne pokrajine, koja je kulminovala za Ferdinandova sina i nasljednika Leopolda I, za čijega se vladanja i odigrala Zrinsko-Frankopanska katastrofa.  

Prije nego li se damo na njezino razlaganje, svakako je potrebno, da se upoznamo s glavnim ličnostima njenim, to jest s oba brata Zrinska, Nikol om i Petrom, pak Petrovom ženom Katarinom Frankopankom i bratom joj Franjom Krstom.  

Braća Nikola i Petar sinovi su Jurja Zrinskoga, bana hrvatskoga od godine 1622 do 1626, a praunuci sigetskoga junaka.  Otac njihov zasjeo je bansku stolicu kao mladić od 24 godine, pun zanosa za svoje uzvišeno zvanje i pun lične hrabrosti, kako to dokazaše bojišta kod Kaniže i Kostajnice.  Sve do godine 1625 boravio je redovito na Ozlju gradu, nokad mu 23 marta iste godine umre stariji brat Nikola, preseli se u Čakovac.  Početkom godine 1626 podje po želji kralja Ferdinanda II u tridesetgodišnji rat sa 1.200 momaka, sabranih dijelom u Medjumurju, a dijelom oko Zagreba.  Dne 15 aprila stigao je u Szombathely, a onda podje preko Beča i Češke u Wallensteinov tabor kod Ascherslebena u Saskoj, kuda stiže dne 8 juna.  Doskora se dade Wallenstein u potjeru za Mansfeldom preko Sleske sve do ugarske granice, kojom su zadaćom u prvom redu bili zabavljeni Hrvati.  No Mansfeld ipak srećno umače u Ugarsku, gdje se združi sa Gavrom Bethlenom i njegovim turskim saveznicima.  Sada udje Wallenstein u sjevero-zapadnu Ugarsku, ali se tuđe ubrzo pokazao toliko slab i nevješt vojskovodja, da su se nazočni Hrvati i Magjari, u prvom pak redu ban Juraj Zrinski i palatin Nikola Esterhazy, s njim često puta ljuto porječkali.  Takom je jednom prilikom Wallenstein dobacio banu Jurju Zrinskomu neumjesne riječi: „Ako me ne ćeš slušati, objesit ću te na prvoj grani!”  Nakon potpuno neuspjele vojne povuče se Wallenstein pred zimu natrag na moravsku granicu, a kasnije u Slesku, dok se ban Juraj Zrinski sklone bolestan u Požun, gdje ga za koji dan dne 18 decembra u dvadeset i osmoj godini zateče smrt.  

Istom se brzinom raširi medju Hrvatima i Magjarima glas, da je Wallenstein dao Zrinskoga iz mržnje i zavisti otrovati, a savremenik i vojni mu drug, kanonik Rattkay, izrijekom kaže, da se to zbilo rotkvom.  Ipak je vjerojatnije da tome nije tako, pošto se Wallenstein u doba banove smrti nalazio u Moravskoj.  Tijelo prerano umrloga Jurja Zrinskoga prevezoše u Čakovac i položiše u obiteljsku grobnicu u pavlinskom samostanu sv.  Jelene.  

Smrt Jurja Zrinskoga oplakivala je udovica Magdalena Szechy-jeva s dva malodobna sina: starijim Nikolom, rodjenim 1 maja 1620 u Čakovcu, i mladjim Petrom, rodjenim 6 juna 1621 u Vrbovcu.  

No kako se mlada udovica brzo po muže vi j evo j smrti preudala za baruna Nikolu Malakoczyja Susjedgradskoga, ostadoše djeca sama.  Prema zakonu onoga doba, ako nije po smrti očevoj ostalo braće, ili ako bi otac umro bez oporuke, kojom bi odredio skrbnike svojoj djeci, išlo je to pravo kralja.  Juraj Zrinski nije doduše ostavio testamenta, no još 21 februara 1626 prije polaska u tridesetgodišnji rat obratio se iz Beča na svoga prijatelja nadbiskupa ostrogonskoga Petra Pazmanya, koji ga je (1619) s protestantizma preveo na katolicizam, s molbom, da se brine za djecu, ako se ne bi vratio iz rata.  I odista, po njegovoj smrti Pazmany preporuči kralju Ferdinandu II.  kao skrbnika za malodobne Zrinske zagrebačkoga biskupa Petra Domitrovića, kojemu se još pridruži Stjepan Patačić od Zajezde protonotar hrvatskoga sabora.  Po skoroj smrti biskupovoj (1628) i protonotarovoj (1630) bje imenovano skrbničko povjerenstvo, koje se sastojalo od četiri člana: prvi bijaše gjurski biskup i kraljevski kancelar Stjepan Sennyey, onda general hrvatske krajine i vrhovni kapetan gradački Žigmund Trautmannsdorff, treći kraljevski personal Toma Mikulić od Brokunovca, te konačno vicegeneral kaniške krajine Franjo Batthyanyi; pošto je taj posljednji bio unuk sigetskoga junaka, dakle blizi rodjak malodobnika, bje odredjen upraviteljem ukupnih imanja Zrinskovih, dapače njemu bje podan neposredni nadzor nad djecom.  Stoga i jeste za boravka Ferdinanda II.  godine 1628 u Čakovačkom gradu baš on predveo Nikolu i Petra pred kralja, kad ih je ovaj zaželio da vidi.  

Odgoj braće Zrinskih do očeve smrti i u ranoj mladosti sastojao se dašto poglavito od toga, što su djeca vidjela.  Otac im je tražio slave na bojištu ili polazio na sabore u Zagrebu i Požunu, pa tako dosta rijetko bio kod kuće; stoga je sva skrb oko prvog uzgoja pala na mater Magjaricu Magdalenu Szechy.  No niti Ozalj, niti Čakovac nijesu bila mjesta za takav tihi posao, jer ih je prečesto uzbunila ratna buka.  Pred očima obaju dječaka naime zgadjahu se prizori, koje nijesu nikad mogli da zaborave.  Poslije borbe s Turcima svraćala bi se redovito hrvatska vojska na Ozalj ili Čakovac donoseći plijen i pobjedničke znakove.  Oružani ljudi ulazili bi u grad noseći otete zastave i sjajno oružje, te tjerajući ispred sebe bogato opremljene konje i zarobljene odličnike turske; osim toga bilo je na kopljima i čakijama nataknutih glava.  Dašto, ovi su prizori već u ranoj mladosti priučavali nejake Zrinoviće ne samo na ratne strahote, već ih i prožeše dubokim uvjerenjem, da je junaštvo najveća slava.  Još godine 1623 prisustvovao je sasvim slučajno trogodišnji Nikola nedaleko Kotoribe jednom boju s Turcima, koji mu nije nikad mogao da izidje iz pameti, a naročito ovaj divlji bijeg Turaka prema Muri, gdje ih se tom prilikom do pet stotina utopilo.  Ali djeca nijesu samo na svoje oči gledala slavne bojeve sadašnjosti; pred njihovim je duševnim okom lebdila i slavna prošlost njihovih predja, čemu su mnogo uspomena i dokaza nalazili baš u Čakovačkom gradu.  Dugi hodnici bili su nakićeni turskim zastavama i svakovrsnim oružjem, a dvorane opet slikama djedova i njihovih ratnih djela.  Djeca su promatrala dugi niz otaca svojih, koji su boreći se za svoju domovinu postali veliki, a naročito slavni im pradjed Nikola Sigetski.  Pored toga još je na oba brata djelovao i duh vremena, koji je tražio od velikaša kao glavno i jedino životno zvanje: borbu za obranu domovine.  Sve ovo pak označilo je mladim Zrinskima kao cilj, da imadu poći putem svojih starih, to jest putem borbe, slave i pobjede.  

Medjutim baš u to je doba poprimio način odgoja plemićkih sinova nov pravac.  Išlo se naime nastojanjem ježovita za tim, da se mladići odličnika upute u znanosti onoga vremena i da postanu gorljivi katolici.  Po savjetu Petra Pazmanya budu oba brata godine 1630 odvedena u Grac, gdje su ježoviti osnovali neko odgojilište, koje se docnije proširilo u sveučilište.  Ovdje su Nikola i Petar dovršili humanističke nauke, a potom prijedju 1634 u Trnavu (Nagy-Szombat) nedaleko Požuna, gdje je još 1615 nadbiskup Petar Pazmany osnovao pod vodstvom ježovita više obrazovalište za velikašku mladež.  

Nakon dvije godine, 1636, dovrše braća retorične nauke, a s time i sve ono, što im je trebalo da nauče.  Za vrijeme ovih šestgodišnjih nauka prisvojiše sebi pored od kuće im poznatoga hrvatskoga i magjarskoga jezika još i latinski, njemački i talijanski.  Naročito je Nikola u Trnavi veoma zavolio magjarski jezik i narod magjarski, ali ipak ne tako, da bi se odrekao hrvatstva i smatrao rodjenim Magjarom, kako to redovito tvrde današnji magjarski pisci.  

Tome su najviše doprinijeli nadbiskup Petar Pazmany i palatin Nikola Esterhazy, s kojima je bio u neprekidnom saobraćaju.  Ipak ga hvale, da je već tada kao mladić volio i svojom glavom misliti: naročito treba istaknuti osobito značajnu okolnost, što je Nikola Zrinski uza sav ježovitski odgoj vazda bio u vjerskim pitanjima uzorno tolerantan ljubeći jednakim žarom katolike i protestante, te vazda naglašujući, da u slogi njihovoj leži bolja budućnost Ugarske, a u medjusobnoj borbi propast.  Dapače Nikola je spadao medju one rijetke muževe onoga vremena, koji je izrijekom tražio, da ne valja miješati vjeru u svjetske poslove, pa stoga i nije odobravao upliv svećenički u politiku.  Odgoj braće Zrinskih završio je putom u Italiju u pratnji kanonika Matije Senkviczyja.  Bili su i u Rimu, gdje ih je papa Urban VIII vrlo ljubazno primio i obdario sveskom svojih pjesama.  U Italiji zavolješe braća još većma znanosti i umjetnosti, a naročito se Nikola oduševio za Tassa i Macchiavella, dok se Petar opet više zanimao ratnom znanošću, naročito topništvom.  

U februaru 1637 vratiše se braća duševno valjano opremljena kući, gdje ih u brzo stigoše dva tužna glasa: 19 marta umro je nadbiskup Petar Pazmany, a malo potom 2 aprila kralj Ferdinand II oba moćna prijatelja njihova.  Po povratku budu Nikola i Petar proglašeni punoljetnima pa tako istupi še još kao osamnaest i sedamnaest godišnji mladići na pozornicu javnoga života.  Medjutim prema običaju onoga vremena to se tobože već mnogo ranije zgodilo, jer je Nikola još 1628 imenovan velikim županom zaladskim i šomogjskim, te vrhovnim kraljevskim konjušnikom (agazonum magister), dakle zastavnikom državnim, čiji je potpis i nazočnost bila potrebna kod sankcije saborskih zaključaka.  I odista vidimo gdje on kao takav potpisuje zakonski članak od godine 1630.  Uz to još se oba brata kitila naslovom kapetana legradskoga i medjumurskoga, koji ih je po porodu išao.  No faktično igranje uloge započe tek 1637, kad se oba brata prvi puta pobiše sa susjednim kaniškim Turcima na obranu svojih medjumurskih i južno-ugarskih imanja.  Od sada dalje bijaše im rat s Turcima glavno zanimanje, što pokazuju i gesla njihova: „Treba samo sreće imati" (Sors bona nihil aliud) govoraše Nikola, a „Pobijediti ili umrijeti” (Vincere aut mori) Petar.  

Slijedeće godine 1638 podijeliše braća posredovanjem bivšeg njihovog skrbnika personala Tome Mikulića od Brokunovca ukupni posjed svoj na dvije jednake polovice, tako da su obojica kao suvlasnici ostali u Čakovcu i na Ozlju, gdje su im bila središta obrane i gospodarstva.  Ipak valja naglasiti, da se Nikola radije zadržavao u Čakovcu, a Petar na Ozlju, pa tako se stariji brat više družio s magjarskom, a mladji s hrvatskom gospodom.  Sasvim je prirodno, da je Petar Zrinski uslijed toga došao u doticaj s karlovačkim generalom Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim, junakom i vojskovodjom na glasu, nekoć prisnim drugom njegova oca Jurja Zrinskoga.  Vuk Frankopan imadjaše tri sina i jednu kćer.  Sinovi bijahu: Gašpar, Juraj i Franjo Krsto, a kći Ana Katarina.  Oba starija sina umriješe prije nego li je došlo do sukoba s dvorom, pa tako su samo treći Franjo Krsto i kći Katarina upleteni u nj.  Kako rekosmo, Petar Zrinski brzo se upoznao s karlovačkim generalom Vukom Frankopanom i njegovom djecom, dapače on je s njima i polazio u bojeve protiv Turaka, a šesnaestgodišnjom se krasnom Katarinom vjenčao 27 oktobra 1641 u Karlovcu.  

Ana Katarina Frank opanka rodila se oko godine 1625, po svoj prilici u Bosiljevu, gdje joj je otac tada ponajradije boravio.  Od matere Njemice Uršule grofice Inhoferove naučila je pored očinskoga hrvatskoga još u djetinjstvu njemački jezik, a docnije magjarski, latinski i talijanski.  Kad francuski poslanik u Veneciji Petar de Bonzy, biskup beziereski, javlja Ludoviku XIV godine 1664, da Katarina Frankopanka ne zna nego isključivo hrvatski, onda to čini uslijed krive informacije, koju mu je ona sama dala; teško se danas domisliti, kaki je diplomatski razlog naveo duhovitu ženu, da ne kaže istine.  

Već mjesec dana prije vjenčanja slao je Petar Zrinski pozivnice na sve strane, kojima pozivaše kićene svatove za 27 oktobra na ručak na grad Ozalj, a na večeru istoga dana i objed drugoga dana u Karlovac u kuću Vuka Frankopana.  Vjenčanje bje održano neobičnim sjajem pomenutoga dana u Karlovcu.  Od sada se obje porodice, Zrinska i Frankopanska, još većma zbliže, vojujući na Krajini s Turčinom, ali i Nijemcima i njemačkim časnicima, koji su hrvatskom plemstvu pravili teških neprilika.  Tako izrade Nijemci 1642, da je kralj Ferdinand III izdao 22 augusta nalog senjskom kapetanu Ivanu Herbersteinu, da otme silom neki mlin i neka zemljišta kod Martinščice nedaleko Rijeke, što ih je Petar Zrinski navodno sebi nezakonito prisvojio, skinuvši s njih austrijske znakove i grbove.  Herberstein pokuša sreću, ali bez uspjeha, jer morade umaći.  Poradi toga bi Petar koncem iste godine tužen s veleizdaje.  Medjutim stvar bi doskora izgladjena i zaboravljena, a naročito s toga, što je Ferdinand III trebao braću Zrinske u 30-godišnjem ratu.  Na poziv kraljev pridruži se g.  1646 banskoj hrvatskoj vojsci s trista medjumurskih svojih podanika Nikola Zrinski, koji se nedavno dne 17 septembra 1645 vjenčao s Euzebijom, kćerkom grofa Gašpara Draškovića.  Četu svoju odjevenu u svili i baršunu dovede u Skalice (u sjev.-zapad.  Ugarskoj) pred kralja, pa se do brza odlikova u boju sa Švedima i saveznikom njihovim Jurjem I Rákóczyjem, razbivši mu vojsku i zaplijenivši mnogo oružja i jedan barjak.  Za nagradu odlikova ga kralj tako, da ga je u dvadeset i šestoj godini imenovao generalom hrvatskih četa (Croatarum omnium generalis).  Slijedeće godine 1647 dodje na bojište Petar Zrinski, mladić orijaške snage i lavovske hrabosti.  

Još prije nego li je pošao na bojište, desio se jednom zgodom u lovu u okolici požunskoj s kraljem Ferdinandom III.  Za vrijeme lova doleti ujedared sedmogodišnji vepar, no Petar mu sa svojim mačem u kraljevoj nazočnosti jednim udarcem odrubi glavu.  Nato zaište kralj od Petra mač, zamahne njime, a onda mu ga umoran vrati, jer ga nije pravo ni držati mogao, a kamo li njime slobodno mahati.  

Petar Zrinski bijaše nekako početkom iste ove godine imenovan kapetanom žumberačkih uskoka, i to uz uvjet, da ima kralja služiti u ratu kroz tri mjeseca sa šest stotina momaka, dok je još prije toga imenovanja obnašao čast kapetana slunjskoga i velemeričkoga.  U ratu vojevao je Petar Zrinski na češkom bojištu pod neposrednom komandom kraljevom s velikim uspjehom, dapače jednom je prilikom spasao Ferdinanda III kod Budjejovica od švedskoga ropstva.  Docnije još se odlikovao u Thiiringiji kod Erfurta, a onda se vratio natrag u Hrvatsku.  

Još 23 septembra 1646 bi ban Ivan Drašković izabran na požunskom saboru palatinom, našto kralj imenova 27 decembra 1647 njegovim nasljednikom Nikolu Zrinskoga.  Prisegu položio je novo imenovani ban na ruke kralju Ferdinandu III dne 16 marta 1648 u Pragu, no kad je trebalo da dodje do instalacije, bez kojeg se svečanog čina u Hrvatskoj nije nitko smatrao zakonitim banom, stadoše neki dušmani porodice Zrinskih, a medju njima poglavito bivši skrbnik Nikole i Petra, kraljevski personal Toma Mikulić od Brokunovca, praviti poteškoća, govoreći, da je veoma opasno jednoj istoj porodici podijeliti tolike časti, naime Nikoli banstvo, a Petru žumberačko uskočki kapetanat.  

Ipak bi konačno i to svladano, te dvadeset i osam godišnji Nikola Zrinski dne 14 januara 1649 po biskupu zagrebačkom Petru Petretiću i grofu Nikoli Erdodyju kao kraljevskim povjerenicima na saboru hrvatskom u Varaždinu uveden u vlast; prisegu položio je novi ban pred stališima u franjevačkoj crkvi sv.  Ivana izrekavši tom prilikom kratku besjedu u kojoj je naglasio, da se vrlo nerado prima u to teško doba ove časti, jer niti vlada mir, niti bjesni otvoreni rat, a ipak je sva Evropa pod oružjem; on će sve učiniti i žrtvovati za ljubljenu domovinu, samo moli stališe i redove hrvatske, da budu složni.  

Još iste godine 1649, dne 19 jula, ražvrgnu braća Nikola i Petar dotadanje zajedničko gospodarstvo svoje, pa ga pred kaptolom zagrebačkim podijele.  Nikola je tom diobom preuzeo Medjumurje s Čakovcem, porodične posjede u zaladskoj, šomogjskoj i baranjskoj županiji, onda Vrbovec i Rakovec u križevačkoj županiji, te konačno jednu kuću u Beču.  Petar opet pridrža sve hrvatske posjede porodice Zrinskih, a naročito Božjakovinu, Ribnik, Ozalj, i sva primorska i vinodolska imanja.  Odsada je redovito Čakovac središte Nikolino, a Ozalj Petrovo, premda se braća uza sve to obvezaše na zajedničku obranu i pomoć.  

Poslije banske instalacije vidjamo Nikolu gdje drži sabor hrvatski čas u Varaždinu, čas u Zagrebu, ah i gdje se bije s Turcima.  Za banovanja njegova stvoren je 11 januara 1655 u Zagrebu važan zaključak, kojim plemstvo hrvatsko jasno izjavi, da pošto kraljevina Hrvatska i Slavonija živi s Ugarskom u slobodi, da se imadu hrvatski poslanici na ugarskom saboru pobrinuti, da nestane izraza „podjarmljene strane” (partes subiectae), već da se ima u buduće upotrebljavati jedino zakoniti izraz: kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.  U to doba pada i drugi brak Nikolin, pošto je Euzebija Draškovićeva umrla već 1651 ne rodivši djece.  Po kanoniku Jurj u Rattkayu upoznao se Nikola Zrinski u Beču s barunicom Marijom Sofijom Loblovom, kćerkom baruna Ivana Krste Lobla i Ane Rattkayeve, te se ondje i vjenčao s njome 30 aprila 1652 Sada nastade i opet pomladjen život u Čakovcu, koji je prečesto prekidalo srećno četovanje s Turcima, „a r — piše sam Nikola — gusto krat gospodin Bog da nam se turske sramote nagledat i.“ Ipak kraj svega toga Nikola dospijeva, da se bavi pjesništvom i ratnom znanošću pišući magjarske i latinske knjige.  U tu je svrhu proučavao ratnu prošlost svoje domovine i svega svijeta.  Počeo je s klasičkim piscima, a onda je proučio sva djela i sve promjene u ratnoj znanosti sve do Gustava Adolfa (dakle do svoga vremena) nastojeći, da sonim, što mu se činilo najboljim, upozna Hrvate i Magjare.  Kod toga bio mu je cilj, da se uredi stalna dobro disciplinovana vojska, s kojom će se onda moći započeti raditi na oslobodjenju od turskoga jarma, i to bez austrijske pomoći, jer je Nikola duboko uvjeren bio, da su složni Hrvati i Magjari bez obzira na vjeru dosta jaki, da to veliko djelo sami srećno kraju privedu.  

Ali ban Nikola nije bio samo teoretik, nego i praktik.  Kaniškim je Turcima zadavao toliko neprilika, da su konačno sklopili posebni mir s njime, a onda se baci ljeti 1652 na jug prema Kostajnici s namjerom, da kazni Turke radi njihovog provaljivanja i pljačkanja na hrvatskom zemljištu unatoč svega, što je bio mir.  Nikola Zrinski slavno pobije dušmana pod Kostajnicom, pa se onda vrati natrag u banovinu, gdje ga doskora dočeka teška neprilika, kad je slijedeće godine 1653 planula seljačka buna na dobrima Emerika Erdodyja i kaptola zagrebačkoga.  Ban sazove sabor, da se posavjetuje s ostalim plemstvom, kako da uguše opasnu bunu; on preporuči blagost, a tek onda ako to ne bi koristilo, nesmiljenu strogost.  Na te se riječi raspali Emerik Erdody govoreći, da nitko nema prava miriti njegovih kmetova niti istraživati njegov postupak s njima, pak zatraži štoviše vojske.  Uslijed ovog dogodjaja porodi se neugasiva mržnja izmedju Zrinskih i Erdodyja, koja dapače baci Erdodyje u naručaj dušmana Zrinskovih pomažući im oko propasti njihove.  

Naličan život provodio je i brat mu Petar na Ozlju.  Žena njegova rodila mu medjutim već i sina Ivana Antuna, te tri kćeri: Jelenu, Juditu i Auroru.  Petar bijaše, kako za nj reče brat mu Nikola: „Strah i trepet Bosne i Hercegovine,” a podjedno u vječnoj kavgi s njemačkim krajiškim časnicima, a naročito otkad mu je tast Vuk Frankopan 1652 umro, te karlovačkim generalom postao Nijemac grof Herbard Auersperg.  Kavge su ove nastale iz neobuzdane želje Petrove, da vodi rat s Turčinom.  To je išlo tako daleko, da se Petar nije više zadovoljavao samo četovanjem po hrvatskoj krajini, već je stao 1653 kupiti vojsku, da podje u pomoć Veneciji na Kandiju, a kad mu taj vojni pohod iz Beča zabraniše, dade se 1654 na ratovanje po moru i kopnu u Dalmaciji kao mletački saveznik; Petar učini Turkom teške štete, dok ga Kotorani nagradiše dragocjenim mačem.  Vrativši se u domovinu, napade i opet Turke, tako u julu 1655 kod Visibabe blizu Perušića, uslijed čega bi imenovan 1658 velikim kapetanom ogulinskim, senjskim i svega primorja.  Kroz sve to vrijeme imao je Petar neprestano okapanja s njemačkim časnicima, koji su ga jednako tužakali ili u Beč ili u Grac, tako da ga je dvorsko ratno vijeće (za onda vrhovna vojnička oblast) višeputa lišilo kapetanske časti, vraćajući mu je uvijek, kad se pojavila turska pogibao.  

Godine 1659 podjoše oba brata u Beč, gdje nadjoše pored novoga kralja Leopolda I.  sve novo i izmijenjeno, a u prvom redu nove ministre i nove državnike.  Pošto su te prilike u tijesnoj vezi sa ZrinskoFrankopanskom katastrofom, potrebno je, da se malo izbliže upoznamo s ličnošću i značajem Leopolda I.  i njegovih glavnih savjetnika, a onda sa političkim smjerovima bečkoga dvora spram Hrvata i Magjara, jer baš u tome imamo tražiti glavne razloge tužnoga dana 30 aprila 1671.  

Leopold I (1657—1705) nije imao još ni 17 godina, kad mu je 2 aprila 1657 umr’o otac Ferdinand III i tako naslijedio krunu.  Budući da je još 16 juna 1655 bio okrunjen ugarsko-hrvatskim kraljem, odluči ministarsko vijeće dne 6 aprila, da ima pored sve mladosti svoje preuzeti vladalačke dužnosti kao punoljetnik, dakle bez regencije.  Novi vladar bijaše sitna rasta, osobito mršav i tako slabašnog organizma„ da se općenito držalo, da ne će ostarjeti.  U svojim kretnjama bio je neobično nespretan, a uz to još i nesigurna hoda, dok muliće bijaše duguljasto, blijedo i potmulo bez znaka uzvišenosti i bez ičega, što bi se svidjalo.  

Razlog tome treba tražiti u tome, što su ga usta s prekomjerno spuštenom „habsburškom” donjom usnicom upravo nagrdjivala, tako da se uopće teško bilo priučiti na njegovo lice.  U jednakoj mjeri odbijao je čovjeka i njegov ozbiljni, mračni i mrki pogled.  Leopold bijaše četvrti sin Ferdinandov i dok su mu živjela starija braća, odrediše ga za svećenika, te je prema tome dobio i odgovarajući odgoj; za nj su opredijelili nadbiskupiju salzburšku ili passausku.  Držali su ga strogo, a učiti morao je mnogo.  Kad je 9 jula 1654 umr’o i treći mu brat Ferdinand, još 16 juna 1647 izabran i okrunjen kao Ferdinand IV za kralja ugarsko-hrvatskoga, postade on nasljednik prijestola.  Sada se donekle promijenio način njegova odgoja, jer su ga stali upućivati u vojničke i političke znanosti, no uza sve to Leopold je vazda ostao više kaludjer, nego li vladar, koji je zvan, da ravna velikim carstvom.  Mnogogodišnjim učenjem stekao je doduše mnogo znanja; poznavao je više jezika, a naročito njemački, latinski, talijanski i španjolski, onda historiju i algebru, ali sve to znanje ipak nije bilo dosta jako, da u njemu uništi praznovjerje onoga doba: ne samo da je vjerovao u čudesa i proročanstva, nego i u alkimiju i pravljenje zlata.  Razumijevao se nadalje u slikanje i rezbarstvo, ali najvolio se baviti glazbom, koja mu bijaše uz lov i jašenje glavna strast.  Inače bijaše način njegova života pravilan kao ura, tako, da su mu dani (dašto, ako nijesu nenadani dogodjaji pomutili taj red,) prolazili jedan kao drugi.  U saobraćaju s drugima bio je udvoran i ljubazan, a isto je tako vrlo rado dijelio milostinje, kadikad dapače i na stotine dukata.  Konačno volio je davati i audijencije, na kojima bi odgovarao tek općenitim frazama.  Kroz cio život resila ga iskrena nabožnost: ispovijedao se svake nedjelje, pričešćivao svake druge, a osim toga još i svakog sve tka; pred svakim, pa i najnižim svećenikom skidao bi šešir, a za korizmenog posta polazio je tri puta nedjelno crkvu.  Pored ove crte još se Leopold odlikovao trajnom čistoćom u obiteljskom životu, jer je bio ljubeći muž i dobar otac.  

No kao što se njegove krijeposti nijesu mijenjale, tako su i njegove slabe strane ostale vazda iste.  Uslijed svećeničkoga odgoja zgodilo se, da je još u početku svoga vladanja miješao vjeru s politikom, pa je sa svojim zemljama vladao kao kaki gorljivi biskup u svojoj biskupiji.  Tomu se pridružiše apsolutistički nazori o načinu vladanja, onda nepobjediva antipatija spram staliških sloboština, velika manjkavost poznavanja ljudi, kao što i bojazan od svake vlastite samostalne odluke.  U svakom času svoga života ostao je u potpunom smislu robom svoje okoline i ministara, premda je bio u njihovom izboru redovito nesrećan.  Cim je koga učinio svojim savjetnikom, pouzdavao bi se u nj bezuvjetno, te bi mu bio sklon do skrajnosti, ma da i jest nesposobnost dotičnika, a vrlo često i nevaljalost njegova bila poznata cijelom svijetu.  Nije tek jednog „milog savjetnika” morao otpustiti, kad je njegovo ponašanje postalo već općom sablazni.  Razlozi toj pojavi imađu se osim u njegovom ličnom značaju tražiti još i u činjenici, što je to slijepo pouzdanje u savjetnike postalo nastojanjem ježovita u neku ruku obiteljsko načelo kuće austrijske: vladari su naime pomno pazili, da ne opterete savjesti svoje odgovornošću pred božjim prijestolom za kakovo rgjavo djelo; osim toga Leopolda samog još su u doba njegova nastupa na prijesto spriječavale u samostalnom vršenju vladanja njegova mladost, slab fizički organizam i neverziranost u državnim poslovima, pa tako njegova vladarska individualnost u prvim godinama uopće nije ni došla do izražaja.  Mjesto njega su i bez regencije vladali savjetnici i udvornici, koji su pred svijetom u velike hvalili um mladoga vladara, njegove sposobnosti i osjećaje, „ali, pisao je kući mletački poslanik Giustiniani, dosada se od svega toga još ništa ne opaža.” Ni kasnije nije se od toga ništa opažalo, naročito u izboru savjetnika i pouzdanika, kojih je značaje i sposobnosti redovito prosudjivao s vrlo naivnoga gledišta.  Njegovi političari i diplomati, te nosioci najviših časti bili su za vrijeme dugotrajne mu vladavine bez iznimke talenti trećega i četvrtoga reda, često ljudi bez ikakih sposobnosti i značaja, koji su svoj položaj stavili u službu ne općoj stvari, već radili direktno na štetu svoga vladara, a na korist svoje lične taštine i grješne sebičnosti.  Leopold nije nikad imao državnika, jer državnike radja narodna politika, koja ih jedina može uzdići.  Bečkom pak dvoru manjkala je u to doba svaka narodna boja, te je nosio većma vjerski karakter.  

Naprotiv Leopold je uvijek imao vrsnog, dapače genialnog vojskovodju.  Ugled bečkoga dvora i medjunarodna važnost borbe s Turčinom iz svih je strana Evrope privlačila mnogobrojne viteške, hrabre i na rat i smrt pripravne muževe.  Došli su i nepozvani odasvuda, da na pozornici vječnih ratova zadobiju službu, promaknuća, slavu i imetak.  Bilo je dašto, medju njima mnogo pustolova i lovaca sreće, no bilo je i ozbiljnih ljudi, svjesnih i ambicioznih vojnika, dapače svjetskih talenata.  Osim slučaju, Leopold ima da zahvali ponajviše njima one vanjske uspjehe, koje je za svoga ladanja postigao i za čije posvemašno iscrpljenje jedino su mu manjkali državnici.  Svojim je vojnicima zahvaljivao sve, premda nije bio vojničke naravi, dapače u početku vodila ga je najodlučnija težnja za mirom.  Prijateljem mira učiniše ga mladost, odgoj i slabo tjelesno zdravlje, a u tom ga je podupirao stric nadvojvoda Leopold Wilhelm († 1662), ugledni vojskovodja vladajuće obitelji, koji je već u to doba bio bolešću skršen starac, a pošto sam nije mogao stajati na čelu vojske, protivio se svakoj ratobornoj politici.  

Leopoldovo dvorsko kućanstvo i privatni život karakteriše jednostavnost.  Na tom polju nije slijedio primjer „kralj a sunca” (le roi soleil) Ludovika XIV, s kojim je inače na polju medjunarodne politike za čitavoga vladanja živio u neprekidnoj utakmici i borbi.  Leopoldovo dvorsko kućanstvo ipak je samo spoljašnošću svojom bilo jednostavno, u istinu pako bilo je spram općih prihoda i previše rastrošno.  Leopold nije znao gospodariti, pa je i bez rastrošnih žena i sjajnih svečanosti više trošio nego li bi smio.  Čitava vojska trutova i čankoliza svakoga stališa i reda hranila se od njega.  Dvorska je glazba dva puta toliko stojala koliko dvorska komora, tadašnja vrhovna financijalna oblast, nešto nalično današnjemu ministarstvu zajedničkih financija, čiji se djelokrug protezao na sve habsburške zemlje.  Leopold je od svoga oca naslijedio nepovoljne financijalne prilike: ukupne prihode cijenili su početkom njegova vladanja na šest, godine 1670 na devet milijuna talira, a na koncu XVII vijeka na dvanaest milijuna forinti.  I s tom se kukavnom svotom gospodarilo nevjerojatnom nesavjesnošću.  Svaki se činovnik obogatio, samo vladar ostao je siromah i to onaj štedljivi Leopold, koji je običavao dnevno ubilježiti, koliko je potura na kartama dobio ili zigubio.  Već su njegovom ocu Ferdinandu III jednom zgodom, kad se razljutio, što jedan konj unatoč dobre hrane nikako nije udebljao, u šali dobacili: „Veličanstvo! Učinite ga predsjednikom komore, već će udebljati.”  Ni politički mu savjetnici nijesu uživali bolji glas, a nekoje su držali čak beznačajnim i podlim ljudma.  

Prvim svojim glavnim ministrom imenovao je Leopold već u junu 1657 bivšega svoga odgojitelja grofa Ivana Porciju, starca bez svake državničke spreme.  Bio je doduše dobroćudan muž, koji je svoga gospodara u istinu ljubio, ali time mu nije mnogo pomogao, jer „mudrost njegova, kako kaže savremeni jedan izvještaj, bila je faktična nemoć.” Grof Porcija, od godine 1662 knez, bijaše mlitav, lijen i nestalan čovjek, koji se nikad nije znao ni na što odlučiti; čitava mu se politika sastojala u zavlačenju, čekajući, da dogodjaji riješe pitanja, koja on nije znao riješiti, a drugima ih nije htio povjeriti.  

Nije bio dušmanin Magjara i Hrvata, dapače sa Zrinskima vezala ga je neka stara simpatija, no turski je rat, za kojim su Magjari i Hrvati toliko težili, vazda nastojao da odgodi što je dalje mogao.  Podjedno je knez Porcija vazda pazio na svoje materijalne interese, pa kad je umro (1665), ostavio je više od milijun for., premda nije kao dvorski paž upravo ničim počeo.  

Smrću Porcijinom postao je knez Ivan Auersperg, potomak stare kranjske porodice (Turjaških) i stariji brat karlovačkoga generala Herbarta, prvi tajni savjetnik, dakle u jednoj ličnosti ono, što su danas ministar predsjednik i ministar vanjskih posala.  Medjutim on je još za života nesposobnoga Porcije vršio odlučan upliv na dvoru, premda nije mnogo više vrijedio od kneza odgojitelja.  Auersperg bijaše muž doduše finih manira i bistra duha, marljiv u poslu, spretan za raspravljanje sa stranim vlastima, ali radi svoje surevnjivosti, taštine i bezumnog slavohleplja općenito omražen.  Te su ga mane dovele izravno do izdajstva interesa Leopoldovih.  Premda je imao ženu i djecu, ipak mu je pod starost palo u pamet, da se dade imenovati kardinalom.  Tu je svoju čudnu namjeru nastojao provesti u Rimu ne pomoću Leopolda, već pomoću Ludovika XIV, glavnog dušmana svoga gospodara.  Da pak Ludovika predobije za sebe, bacio je na kocku najhitnije interese Habsburgovaca stavivši Leopolda (1666/7) ravno u službu francuske politike.  Izdajstvo je njegovo otkrio papa, koji je prigodom imenovanja kardinala jednako mimoišao i Leopoldove i Ludovikove kandidate, pa kad se Leopold za to našao uvrijedjen, predočio mu je pravo stanje stvari.  Sada je Leopold saznao kako je Auersperg htio pomoću francuskom postati kardinalom, pa ga je s toga koncem 1669 doduše otjerao s dvora, no nije dozvolio, da se protiv izdajnika povede parnica, premda su to mnogi požurivali, naročito nasljednik njegov knez Lobkowicz, jer su ga htjeli lišiti silnih dobara što ih se zadobavio za vrijeme svoga „službovanja”.  

Od Porcije i Auersperga na svaki je način više vrijedio nasljednik njihov knez Većeslav Lobkovic (Václav Eusebius Lobkowicz).  Otac njegov Zdenko bio ]e potomak stare i ugledne češke porodice iz Popelske grane Lobkowicz-a, te upravo u najtežim danima kraljevstva češkoga njegov kancelar.  Kao takav on je bio jedan od najstrastvenijih pristaša kuće austrijske, a kroz to i jedan od glavnih grobara slobode svoje domovine.  Sin njegov Većeslav rodio se 30 januara 1609 U mladim danima za tridesetgodišnjega rata vodio je jednu konjaničku regimentu, te godine 1647 postao feldmaršal.  Poslije mira dao se na diplomatsko polje, nakon što ga je Ferdinand III imenovao drugim tajnim savjetnikom i predsjednikom dvorskog ratnog vijeća, u kojoj su se službi tada sastajali ne samo vojnički poslovi, već i diplomatski pregovori i saobraćaji s carigradskom portom.  Lobkowicz bijaše iskusan i verziran čovjek, premda ne osobit um.  

Kad je stupio na čelo vlasti, bio je već stariji muž, no muž vrlo simpatičan, odličnoga držanja i vanjštine, koji je živio vrlo raskošno žrtvujući i u starosti mnogo vremena društvenim uživanjima.  Bio je duhovit i dosjetljiv, te upravo glasovit sa svojih pecavih i porugljivih primjetaba, što ih je miješao medju najozbiljnije poslove; kod toga pak nije nikoga štedio, niti moćnih ježovita, koje uopće nije volio, niti svojih drugova ministara, šta više, niti samoga Leopolda.  Taj postupak, koji ga je u očima stranih diplomata činio čudakom, gotovo lakrdijašem, učinio ga je neugodnim i uvredljivim spram onih, koji su bili primorani, da se u teškim stvarima na nj obraćaju molbama, kao što su to baš bili Magjari i Hrvati.  Inače je Lobkowicz sačuvao veseo temperamenat svoj sve do starosti; rado .je plesao, udvarao i zabavljao se.  Pored toga još je bilo u njega neograničene taštine i slavohleplja, koje je mane francuska diplomacija znala upravo majstorski izrabljivati.  Kao političar bio je i odviše pun samoga sebe, nemilosrdan, nasilan, bez ikakvog pravnog ih moralnog osjećaja; u svojim činima imao je vazda pred očima u prvom redu svoje, a onda tek gospodareve interese.  Još kao predsjednik ratnoga vijeća mnogo je dolazio u dodir s Magjarima i Hrvatima, koji su ga poradi njegove „tiranizirajuće” naravi ubrzo ljuto zamrzili.  Naprotiv Leopold ga je veoma zavolio, pa ga je prigodom smrti Porcijine imenovao majordomom, a prigodom pada Auerspergova prvim i glavnim ministrom, dakle vrhovnim organom vanjske i unutarnje politike kuće austrijske.  Pouzdavao se u nj bezuvjetno, pa ga je ponovno uvjeravao, da ga voli od srca i da će njegovo povjerenje ne samo riječju, nego i djelom pred čitavim svijetom dokazati.  No Lobkowicz je carevo povjerenje isto tako zlorabio kao i Auersperg.  Kašnje je službena istraga dokazala, da je riječima i djelima počinio nevjeru i izdajstvo spram svoga gospodara, našto ga je doduše (god.  r674) protjerao, no nije dozvolio, da se stavi pred sud.  

Kad su „vodeći ministri” bili takovi ljudi, razumljivo je, da ni ostali nijesu stajali na višem stepenu moralne ili umne snage.  Najdulje ostao je uz Leopolda ministar financija grof Gjuro Ludovik Sinzendorf, predsjednik dvorske komore od godine 1656 do 1679 On je medju svima nesumnjivo bio najnedostojniji: nadut, neuk, ne imajući pojma .0 financijalnim zakučastim poslovima, išao je samo za tim, da što bolje okrpi svoj nezasitni džep.  Počeo je s imetkom vrijednim oko 20.000 talira, a sabrao je, unatoč onjaške rasipnosti, do kraja svoje „službe” — dvadeset tona zlata, dakle više milijuna! Premda su u tajnom vijeću ponovno ustajali protiv njegova gospodarenja i upozorili Leopolda na njegove prljavštine, on ga je ipak ostavio u njegovom položaju do godine 1679, jer je Sinzendorf znao naći uplivnih sukrivaca, da ga brane.  Ni malo nije zazirao od krive prisege, kradje ili prevare.  Napokon pade godine 1679 pod istragu, pošto su njegova nečuvena pronevjerenja djelomično istragom, a djelomično uslijed vlastitoga priznanja izišla na javu.  Odsudiše ga da nadoknadi milijun i 970.000 talira, od koje je svote isplatio oko po drug milijuna prepustivši eraru jedan dio svojih ogromnih posjeda.  

Grof Adolf Schwarzenberg, od godine 1670 knez, bijaše od 1662 državni dvorski savjetnik.  Schwarzenberg je bio dosta obrazovan muž, „ali, kako kaže jedan savremeni francuski diplomata, protuslovna i nestalna duha; ne što bi bio neznalica ili slaba karaktera, već stoga što voli kritiku, u kojoj pokazuje neobičnu vještinu.  On vidi u isti mah sasvim jasno „pro” i „contra” jedne stvari, pa prodire tako daleko u sve njezine detalje, da je konačno u najvećoj neprilici izreći svoj vlastiti sud.” Mrzio je Švede i Francuze uza sve to.  što je u Parizu odgojen.  Ostali ministri vazda su na nj gledali s nepovjerenjem, što ga je zacijelo navelo na to, da se i odviše približio carevim i caričinim ispovjednicima.  

Grofovi Ivan Lamberg vrhovni komomik, Leopold Königsegg, podkancelar njemački, Ivan Hartvig Nostic, vrhovni češki kancelar, Ferdinand Dietrichstein, vrhovni dvorski meštar kraljičin, kao i podpredsjednik dvorskoga ratnoga vijeća knez Hanibal Gonzaga bijahu ljudi slabih umnih sposobnosti, povodljivi, a neki od njih dapače i pristupni mitu, kao Lamberg, Königsegg i Nostic, koga još označuju strastvenim kartašem.  Uz ove tajne savjetnike sjede još u vijeću poštenjak grof Ivan Trautsohn i hladni u sebe povučeni predsjednik dvorskoga vijeća grof Ernest Ottingen, koji su manje važili.  No stoga bijaše važnija ličnost grof RajmundMontecuccoli.  On se rodio 21 februara 1609 na gradu Montecuccoli kod Modene u Italiji, od stare kondotijerske porodice.  Već u ranoj mladosti umr’o mu 

je otac, kroz što je sa brojnom braćom svojom pao u nevolju.  Godine 1625..ode u Šlesku i stupi u carsku vojsku kao podčasnik.  Već godine 1629 dotjerao je hrabrošću svojom do kapetana, a kod Lützena (1632) sastajemo se s njime kao potpukovnikom, kod Nordlingena (1634) kao pukovnikom, a pod kraj tridesetgodišnjega rata kao generalom.  Kao takav ostade u carskoj službi i poslije mira (1648), dapače on postade vrhovnim vojskovodjom bečkoga dvora, a godine 1668 predsjednikom dvorskoga ratnoga vijeća.  Montecuccoli bijaše hrabar, razborit i znanstveno obrazovan muž, no suviše pedantan i spor u svojim zaključcima i odlukama.  Poradi toga prekomjernog opreza njegova došao je u sukob s Magjarima i Hrvatima, a naročito sa Zrinskima, koje je iz dna duše mrzio želeći im propast; vazda je govorio, da se nad Magjarima i Hrvatima može i mora samo željeznom batinom vladati.  

Pored ovih muževa okruživali su mladoga vladara još i mnogi drugi i to s naslovom tajnoga savjetnika; svi su oni sačinjavali tajno vijeće.  Tajno vijeće bila je korporacija, koja je u najvažnijim državnim pitanjima izražavala svoje mnijenje, dok se u stručnim pitanjima dijelila na pododbore.  Kako dvor nije škrtario s tajnim savjetništvom, došli su u vijeće najrazličniji, neiskusni, samo na svoje lične interese gledajući elementi.  „Savjetnici — kaže godine 1658 bečki mletački poslanik Nani — ne služe državi, već pojedinim strankama i to s tako bijesnom strašću, da se većma običavaju sastajati, da jedan drugome osujećuje spletkarenje, nego li da služe svomu gospodaru.  Nekoji su od njih tako „praznoglavi”, da se s njima ne možeš ni razgovarati o javnim poslovima, a da se ne nasmiješ, ili da ne ostaneš začudjen”.  Kasnije se po mogućnosti moralo obilaziti ovo tajno vijeće, pa je Leopold običavao sazivati tako zvane tajne konferencije najpouzdanijih, dakle ono, što je danas ministarsko vijeće.  U svemu svjetovni članovi njegove okoline podstrekavali su u mladoga vladara apsolutistički nagon, a crkveni vjersku gorljivost, tešu neprekidno podržavali u njemu onaj duh, što njegovo vladanje onako osebujno karakteriše.  

Dašto, posebnih savjetnika izabranih izmedju Magjara i Hrvata nije bilo u njegovoj okolini, a to nam najjasnije pokazuje, koje su mjesto Ugarska i Hrvatska zapremale u dvorskoj politici toga vremena.  Zapravo ne bi to bila velika nevolja, jer su zakoni pomno čuvali posvemašnju neodvisnost i samostalnost Ugarske i Hrvatske.  U krunidbenoj zavjernici, koju je Leopold pred licem božjim prisegom potvrdio (1655) i koju su stališi po običaju na prvom saboru 1659 uzakonili, uprava Ugarske i Hrvatske prikazuje se u to doba kao što je odista prema postojećim zakonima i bila.  Zavjernica sastavljena od 17 točaka naime kaže, da se Ugarska i Hrvatska imadu upravljati u smislu svojih vlastitih zakona i da se ima najmanje svake treće godine obdržavati zajednički sabor; nadalje se kaže, da će se kralj u ugarskim poslovima oslanjati samo na Magjare, a u hrvatskim na Hrvate, dok će u krajiškim gradovima isključivo ugarski, odnosno hrvatski časnici zapovijedati; za pravosudje pak kaže se, da će se vršiti po domaćim zakonima, a kr.  slob.  gradovi da će se održati u svojim pravima; napokon da se „sveta kruna" nikad ne smije iz zemlje odnijeti.  Osobito je jasno odmah u prvim točkama zavjernica uredila ugarsko vjersko pitanje, jer ne samo, da je jasno potvrdjivala ugarske zakone od 1608 i linački mir od 1645, već napose još obećaj e, da će kralj nepovrijedjeno čuvati slobodu obih vjeroispovješti (katol.  i protest).  Slobodne i neodvisne dakle bile su Ugarska i Hrvatska, pa stoga se i ne bi osjećala tako jako potreba, da bude i naših ljudi na bečkom dvoru.  No zapravo je sve drugačije bilo: ono pravno stanje, kako ga iznosi kraljevska zavjernica, bilo je samo na papiru, u zakoniku, dok su faktični odnošaji bili u direktnoj i jasnoj protimbi sa zakonom.  

Kad je Leopold stupio na prijestolje, nastavio je vladanje u onom duhu, kaki je naslijedio od oca svoga.  Još uvijek su doduše opstojale stare vrhovne oblasti u oba kraljevstva, kao što su palatin, u taj čas Franjo grof Wesselény i, vrstan i hrabar vojnik, političar obrazovanoga i rodoljubnoga osjećaja, onda vrhovni državni sudac, tada Franjo grof Nádasdy, jedan od najumnijih muževa tadašnje generacije, pak već nam poznati ban hrvatski Nikola grof Zrinski; a i na čelu ostalih ureda stajali su takodjer Magjari i Hrvati.  Ali nijednomu od njih nije ostao pravi djelokrug, pa tako nijesu oni, već strani kraljevski savjetnici zapravo upravljali Ugarskom i Hrvatskom smatrajući ih naprosto pograničnim provincijalnim teritorijem sa zadaćom, da drži tursku pogibao daleko od nasljednih zemalja.  Usljed toga opet se zgodi, da je bečki dvor Ugarsku i Hrvatsku, ako i ne pravno, ali ono faktički predao Turcima samo za to, da odvrati ratnu nevolju od sebe.  Premda je evropsko javno mnijenje cara i kralja smatralo u borbi protiv Turčina glavnim zastupnikom, dvor je sam tu zastavu davno odbacio, pa se kroz pedeset godina neprestano mučio, da sklopi sa sultanom na svaki način mir.  Svoj je cilj postigao, pa je od ugovora na ušću rijeke Žitve nedaleko Komorana (11 novembra 1606) s portom neprekidno živio u miru.  

No nijesu Ugarska i Hrvatska, jer je Turčin rekao, da se nije „vjenčao s Magjarima i Hrvatima, nego s Nijemcem”, pa da tako nije dužan štediti Ugarske i Hrvatske.  Dvor ne samo da nije branio ni Magjara ni Hrvata, već da portu ne razdražuje, naprosto im je zabranjivao samoobranu i odmazdu na turske napadaje.  Turčin je dakle neprestano smetao mir Hrvatske i Ugarske sa svojim pljačkaškim napadajima i zulumima.  Savremenici cijene godišnje na hiljadu duša kao poprječni gubitak, što su ih Ugarska i Hrvatska pretrpjele uslijed turskih napadaja.  Samo na ropskom remenu otjerali su kroz po stoljeća „mira” preko 50.000 ljudi u roblje.  Gubitkom ljudi dašto u najtješnjoj je svezi i propast imetka njihova, osiromašenje puka, otegoćenje mirnog i nesmetanog rada, te brzi pad svih narodnih sila.  

Poradi toga Hrvatska i Ugarska nijesu više imale samostalnog životnog cilja: one nijesu više živjele za sebe, već tek za to, da pruže obrane nasljednim austrijskim zemljama i da odbijaju turske navale.  Smatrali su ih, kako već cekosmo, jednostavnom krajinom i prema tome njima upravljali bez obzira na njihove potrebe i interese.  Njihova zakonom zajamčena prava nijesu u Beču uzimali u obzir, dapače u to su doba imali kao cilj, da dokinu pravo slobodnog izbora kralja, premda je tada to pravo imalo više moralne vrijednosti, nego faktične sadržine.  Evropa je doduše poznavala Ugarsku s Hrvatskom kao izborno kraljevstvo, no to je u to vrijeme bilo tek prividno.  Ugri i Hrvati naime birali su vazda svojim kraljem habsburškoga prijestolonasljednika, a ako je to kadikad i išlo malo teže, kao za izbora Leopoldova godine 1655, našlo se ipak konačno sredstava za odstranjenje zaprjeka; i tako je pravo izbora kralja ponajviše tek pojedincima nosilo koristi.  

Vladajuća porodica medjutim ipak je željela ugarskohrvatsko kraljevstvo učiniti nasljednim, i to stoga, da svoj medjunarodni ugled uveća, pa su pristaše te ideje naglašivali, da, ovrše li Magjari i Hrvati tu kraljevu želju, on će zato svu snagu upotrijebiti na oslobodjenje Ugarske i Hrvatske.  Na tu poruku pak odgovarahu Magjari i Hrvati, neka dvor najprije oslobodi zemlju, a onda će oni austrijsku kuću izabrati vječnim gospodarom.  Dašto, poslije gorkih iskustava od pet generacija (od 1527 dalje) teško su mogli vjerovati, da će kraljevska vlast prekinuti s tradicijonalnom svojom politikom i izvršiti od Ferdinanda I.  nebrojno puta ponovljena obećanja o oslobodjenju Ugarske i Hrvatske.  Na ugarskoj i hrvatskoj strani često se opet naglašivalo, kako bi vladaj uća obitelj stekla zamjernu snagu i moć, kad bi doista iskupila svoju riječ.  Ali toga nije dvor nikad htio da razumije, dapače on je pošao upravo protivnim pravcem: on se jedino interesovao za zapad, gdje je nastojao svoju moć uvećati, dok je pravi svoj poziv, naime da bude kao prirodni vodj u borbi i obrani protiv Islama, shvaćao tek tako, da je vodjom samo onda, kad ga sultan napadne, a inače da ima kojim god načinom nastojati, da s portom bude na miru.  Da postigne svoj cilj, izručio joj je (kako već rekosmo) Ugarsku i Hrvatsku, protiv čega su Magjari i Hrvati protestovali i jurišali na nj neprekidnim tužbama, a nekad i prijetnjama.  Ali dvor ne samo da nije tih tužaba uvažio, već se sve više otudjivao od Magjara i Hrvata, jer da tobože „ne cijene žrtava, što za njih kralj čini".  Zvali su ih razuzdancima, te konačno većma zamrzili od Turčina.  Govorili su: „U Magjare (i Hrvate) ne možemo se pouzdavati" i: „Nije dobro, da Ugarska (i Hrvatska) osile", ili: „Ako si Magjar (ili Hrvat) i želiš dugo živjeti, nemoj biti pametan, nemoj biti hrabar i nemoj imati mnogo novaca".  U tim riječima o Magjarima (i Hrvatima) skupljeno je čitavo mišljenje dvorsko o njima.  U Beču su dapače još mislili — i to sasvim ozbiljno — da kad ne bi Ugarska bila raskidana na tri dijela, kao i Hrvatska, pa kad bi carska moć te zemlje oslobodila, odnosno sjedinila, tako da se one ne bi trebale više bojati Turčina, da ih više nitko ne bi mogao držati na uzdi, jer bi mjesto tudjega kralja koga god izmedju sebe stavili na prijestolje.  Dapače, prema tvrdnji Franje Frankopana, jedan je ugledni savjetnik Leopoldov otvoreno izjavio: „Bolje je da bude i Beč turski, nego da Budim opet dodje u ruke Magjara!" 

Pored ove glavne politike bečkoga dvora još je bilo nekih starih spornih pitanja izmedju Hrvatske, Ugarske i Austrije.  U prvom je to redu krajina, koju je dvor sebi prisvojio kao svoj carski teritorij, izuzevši je ispod banske vlasti.  Da je sebi većma osigura, namještao je u njoj kao časnike („cifrake", kako su ih Hrvati zvali) ponajviše Nijemce, dapače bilo je i dosta njemačke momčadi.  Kako dvor ovih četa nije uredno plaćao, stale su one krasti i otimati, a pored toga još su (naročito časnici) nemoralan život provodile.  Nadalje bilo je neprilika sa doseljenim u krajinu Srbima (Vlasima), naročito na Zrinsko-Frankopanskim imanjima; grofovi su tražili, da im došljaci budu kmetovi, jer stanuju na njihovoj zemlji, a oni opet nijesu htjeli da to budu, jer su došli da služe kao krajiški vojnici.  Razumije se, u tom su svom otimanju Srbi nalazili glavnu potporu u njemačkim krajiškim časnicima i na dvoru.  

Posljedica toga bješe zbbženje Hrvata Magjarima, i to na štetu hrvatskoga državnoga prava.  „Hrvati na primjer, — kaže Smičiklas, — nijesu imali pravo birati palatina ugarskoga do ovoga vijeka (oko 1630); sada sami mole, neka im se to pravo dade.  Srećni su bili, kad su ga dobili, nadajući se u zaštitu palatinovu i „braće ugarske".  Srećni su bili, kad je njihov podban dobio (1625) uz bana glas i sijelo u velikaškoj kući Ugarske.  Mnogi velikaši hrvatski počimali su Ugarsku smatrati svojom prvom, a Hrvatsku drugom domovinom, a na sve je to vodila jedna pomisao: da se zajednički obrane od nasilja njemačkoga".  

Uslijed svega toga pukao je golem jaz izmedju glavnih ugarskih i hrvatskih velikaša te kraljevskoga dvora, koji je uvećavala neodoljiva mržnja s obiju strana.  Mržnja se ova samo poveća, kad je poradi erdeljskih smutnja 1663 godine napokon planuo veliki turski rat, za kojim su toli željno vapili magjarski i hrvatski plemići.  

Još prije pravoga sukoba, krajem juna 1660, kad je u Kaniži prigodom nekoga požara poletjela u zrak barutana, čime su utvrde gradske bile znatno oštećene, udari ban Nikola Zrinski na grad, te ga stade podsjedati.  Na taj glas odmah izdade (17 jula) grof Porcija, glavni ministar bečki, strogi nalog banu, da se okani toga posla, pošto car nije nikako voljan, da se s Turčinom upusti u rat.  Ta je zapovijed toliko razjedila Nikolu, da je u srdžbi bacio mač na zemlju, a onda se ojadjelim srcem vratio u Čakovac.  No duboko uvjeren, da je sukob s Turskom samo pitanje kratkoga vremena, odluči se nakon obavljena posla na hrvatskom saboru, koji se krajem aprila 1661 sastao u Varaždinu, da sagradi nov grad na obranu kraljevstva hrvatskoga i Štajerske, a bio bi naperen u prvom redu protiv turske Kaniže.  Ne zatraživši ni od koga dozvole za svoj naum, ban se odmah dade na posao, a besplatnu radnju dale su mu županije križevačka i varaždinska.  Novi grad bi sagradjen na sastavcima Mure i Drave, te prozvan: Novi Zrin.  Bojazan Nikole Zrinskoga pokaza se doskora opravdanom.  

Glavni povod ratu bješe sudjelovanje erdeljskoga kneza Gjure II Rakoczvja protiv izrične volje sultanove i careve u poljsko-švedskom ratu.  Napušten od Šveda, a sramotno pobijen od Poljaka, morade se Rakoczv vratiti kući, gdje bi od porte prisiljen odreći se kneževske časti, našto zaredaše na erdeljskom prijestolu neki turski štićenici, a napokon Mihajlo Apafy (1661.—1690).  Kako se Rákóczy ne htjede pokoriti zapovijedi sultanovoj, niti priznati drugoga u Erdelju kao kneza, došlo je do sukoba, za kojih Rákóczy pogibe (7 juna 1660), ostavivši udovicu Sofiju Báthory, gorljivu katolikinju, i sina Franju I.  Rákóczyja, budućega zeta Petra Zrinskoga.  Smrt Gjure Rákóczyja i njegovo opiranje dadoše Turcima prilike, da se jače upletu u erdeljske poslove s jasnom tendencijom, da zemlju konačno pretvore u svoj pašaluk.  

U tu su svrhu zauzeli i ravno svojoj vlasti priklopili neke važnije gradove, a medju njima i Veliki Varadin (27 augusta 1660).  Međjutim je ovo 4 napredovanje Turaka izazvalo reakciju bečkoga dvora, koji je Erdelj smatrao svojim vlasništvom.  Rat je planuo 1663, a vodio se u Hrvatskoj i Ugarskoj, no ovdje krivnjom vrhovnoga generala austrijske vojske Rajmunda Montecuccolija ne samo da nije ništa učinjeno, već izgubljeno više utvrdjenih i važnijih mjesta, medju njima i Novi Zamki (Neuhausel), dok je istodobno carski rezidenta kod porte Simon Reniger moljakao za mir na osnovu punktacija od godine 1606.

Spram poraza na ugarskom bojištu tim slavnije odsijeva djelovanje braće Zrinskih.  Ban Nikola ponajprije provali iz Medjumurja s 3.000 momaka nekako sve do blizu Budima, a onda vrativši se natrag potuče ametom kaniškoga pašu pod Novim Zrinom.  Poslije ove pobjede on se opet dade put sjeverne Ugarske htijući u pomoć doći Novim Zamkima, ali vrhovni vojskovodja Montecuccoli otpremi ga natrag, jer da nema hrane za njegovu vojsku.  Nakon pada Novih Zamaka nasta opće nezadovoljstvo s njemačkom „pomoćnom vojskom", te se sve oborilo na Montecuccolij a, a slavilo bana Nikolu.  Uopće treba naglasiti, da se u ovoj dvojici muževa inkarnirala izoštrena protimba izmedju dvora i naroda.  Montecuccoli naime pokazao se sposobnim za ratnog naučen jaka u sobi, za teoretičara, ali nipošto ne na bojnom polju, gdje se htjelo više praktičnosti; austrijski je general bio pedantan jednako umujući i kombinirajući, šta da čini, ali tako, da zapravo nije učinio ništa plašeći se krize; šta više, on nije shvaćao svoju zadaću, kao da ima protiv Turčina što odlučna učiniti, već da neprijatelja što jače umori.  Ova pak taktika nije imala nikake vrijednosti u boju s Turčinom, jer je taj bio osobito brz i odlučan.  Junačke opet navale Nikole Zrinskoga posmatrao bi s porugljivim posmjehom, kao nešto, što nema nikake trajne vrijednosti.  Odatle i neodoljiva mržnja, što je dijelila oba ova muža.  Da se opravda, izdade Montecuccoli jedan anonimni pamflet, u kojem je pad Erdelj a i uopće svu nedaću iste ratne godine 1663 pripisao „kukavnim i nepouzdanim Magjarima", a što se nije pobio s Turčinom, tumačio je tobože uzmakom njegovim.  Na to je Nikola Zrinski, ljuto uvrijedjen i razjedjen, izdao anonimni odgovor, u kojem je „triumfatoru" skinuo bršljan s glave svjetujući mu krvavom ironijom: „Ako ti je mač kratak, skoči korak bliže! Iz tvojih riječi sikće mržnja — navedi što drugo, ako znaš.  Cijeli narod ne diraj optužbom kukavičluka, ti kukavno pseto!“ 

Istodobno odlikovao se i Petar Zrinski.  Ljeti 1663 provali on duboko u tursku zemlju, gdje je popalio više utvrda te se dobavio bogatoga plijena.  Plijen je poslao naprijed s glavnom četom od 1.200 momaka, a sam je zaostao u dušmanskom kraju s trista konjanika.  No na povratku (početkom augusta) zakrči mu kod Rakovice izmedju Slunja i Drežnika put turska četa od 1.300 ljudi pod vodstvom krupskog kapetana Deli paše Badanj kovića, koji Petra Zrinskoga pozove na dvoboj.  Petar primi poziv; mejdandžije stadoše medju obje vojske, te se pobiše.  Paša navalio je kopljem velikim bijesom na Petra, no taj ga je sa svoga konja još prije nego li je koplje promašilo ustrijelio.  Kad to vidješe ostali Turci, uplašiše se utoliko, da su stali bježati, ali Petar za njima; do dvjesta ih sasiječe, a stotinu zarobi, pa se onda s pašinom glavom i robljem vrati u Karlovac.  Na jesen uze se spremati, da podje za bratom Nikolom u sjevernu Ugarsku do Novih Zamaka, kad li stiže glas, da je Ali paša Čengić provalio iz Bosne s 10.000 ljudi u Hrvatsku, da zauzme Otočac i Brlog, a potom da podje na Kranjsku te je prisili, da mu plaća danak.  Kad se saznalo za tursku provalu, pobježe čuvar hrvatske krajine karlovački general Herbart Auersperg u Ljubljanu, dok se Petar Zrinski s 2.500 ljudi požuri pred pašu.  Do boja je došlo dne 16 oktobra 1663 kod Jurjevih Stijena nedaleko od Otočca, a sudjelovao je u njem i šurjak Petrov mladi Franjo Frankopan.  Iznenadjene prve turske čete biše podno gore rastjerane, no jezgra vojske čekala je napadaj s one strane u bojnom redu.  Prvi napadaj Hrvata bi odbijen.  Kad Petar Zrinski, stigavši sa 40 konjanika na vrhunac gore vidje gdje uzmiču njegovi ljudi, odmah se zaleti medju bjegunce, te ih stade lijepim i ružnim riječima tjerati natrag.  Sada se razvi žestoka bitka, a kad je neki Turčin, koji je nekoć bio u ropstvu Petrovom, njega prepoznao i to dojavio paši rekavši: „Sada nam je kraj, bježmo!“, Turci se preplaše, redovi se njihovi pomiješaše, te se konačno dadu u bijeg.  Sam Petar okupao je za potjere ruke u krvi do lakata; 2000 njih, a medju njima i pašin sin, pak hercegovački i udbinski sandžak-begovi ostadoše mrtvi, 800 konja i 15 zastava bi zaplijenjeno, a 80 odličnih Turaka, medju njima i sam Ali paša Čengić zarobljeno.  Gubitak Petrov nije bio gotovo nikaki.  Koliko god je ova slavna pobjeda proslavila Petra po cijelom svijetu, toliko mu je i neprilika donijela.  Uza sve to, što se onako kukavno i sramotno ponio, karlovački general Herbart Auersperg ipak je imao obraza, da sebi prisvoji Ali pašu Čengića, dašto radi velike otkupnine, te da podjedno u Beč tuži grofa Petra s neposlušnosti! 

Skoro po tom zaključi hrvatski sabor u Varaždinu (12 decembra), da se ima odmah sazvati opći ustanak protiv Turčina, a na to se dade ban Nikola početkom 1664 na svoju glasovitu zimsku vojn u, kojoj se svrha bila razoriti turski most preko Drave kod Osijeka.  Zrinskomu se pridruži jošte jedan dio njemačkih i magjarskih četa, tako, da se u svemu našlo na okupu oko 25.000 ljudi.  Redom padoše Brezovica, Baboča i Barč, a onda skrene ban na Siget i Pečuh, kojim uništi predgradja, dok tvrdjave same ne zauze.  Od Pečuha podje s jednim dijelom konjaništva na Dravu kod Osijeka, te tuđe spali od Sulejmana jošte sagradjeni glasoviti turski most.  Poslije toga povrati se ban Nikola natrag i uzme u aprilu podsjedati Kanižu, ali kad se uvjeri, da je ipak preslab, da grad osvoji i kad se već pročulo, da dolazi gradu u pomoć sam veliki vezir s ogromnom vojskom, napusti svaki posao.  

Pobjeda Petrova kod Otočca i srećne vojne Nikoline neobično proslaviše braću po cijelom kršćanstvu.  Hrvatska, Štajerska i Kranjska, koje su oni branili, ostale su poštedjene od turskoga bijesa, dok su iz Austrije i Moravske, koje su bile povjerene obrani njemačkih četa, Tatari odvukli u roblje oko 100.000 ljudi! U Čakovac su dolazila pisma puna priznanja i hrabrenja od saskoga i bavarskoga kneza, mantovskoga i toskanskoga hercega, pak španjolskoga i francuskoga kralja, te pape rimskoga.  Zrinske pomagati riječima i novcem bilo je toliko, koliko činiti uslugu cijelom kršćanstvu.  Osobito Ludovik XIV na svaki je način iskazivao poštovanje spram Nikole Zrinskoga darovavši mu 10.000 talira gotova novca i odlikovavši ga naslovom francuskoga paire-a.  Braća Zrinski bila su u početku godine 1664 na vrhuncu svoje slave, što je prirodjeni im ponos samo još većma podizalo, a neodoljivu mržnju spram Nijemaca još bolje raspirilo.  Ali i Hrvati gledali su na njih s velikim pouzdanjem nadajući se spasu, a naročito od bana, dapače medju narodom nastalo je vjerovanje, da će se banu pridružiti i turski kršćani.  Eto što piše vladika Gavro Mijakić u jednom hrvatskom pismu zagrebačkom biskupu Petru Petretiću dne 4 juna 1664: „Kažu, da su Turci na po mrtvi bojeći se obadviju Zrinskih.  Ufanje božje dobit će sada kristjani, naš presvetli car i gospodin ban.  I tako kažu: ako izide doli (t.  j.  u Bosnu) ban, pristati će k njemu sto jezer kristjana, Vlaha i Bošnjaci, i hoće se biti s Turčinom, a nami su u pomoć.  A zemlja je turska većma gladna nego li naša.“ 

Znajući, da će se iste godine 1664 odlučni megdan dijeliti, bečki je dvor zatražio pomoći od svega kršćanstva.  Odazvaše mu se u prvom redu carstvo njemačko i Ludovik XIV, koji posla na ljeto 1664 Leopoldu 6.000 hrabre momčadi pod vodstvom hercega de la Feuillade, grofa Colignyja, markiza Guitryja i još nekih drugih.  I odista, u maju započe veliki vezir Ahmed Koproli rat i to tako, da se odlučio ponajprije kazniti braću Zrinske.  Početkom juna pade pod Novi Zrin te ga stade podsjedati.  Doskora se ovdje nadje čitava Leopoldova vojska pod komandom Montecuccolijevom, a taj mjesto da grad brani, kako su to zahtijevali Hrvati i Magjari, odluči se predati ga Turčinu kao „nepotrebnu točku'*.  Novi Zrin pade u turske ruke 30 juna; još istoga dana dojavio je o tom kobnom dogodjaju Nikola Zrinski gradačkom ratnom vijeću ovako: „Teškom žalošću imam vam, blagorodna gospodo, javiti nečuven čin, kojemu nema u historiji premca.  Jutros zauzeo je dušmanin Novi Zrin, komu su temelji i zidovi bili neozledjeni, pred očima naše velike vojske, tako reći samo jednim udarcem sablje ...  a gospodin Montecuccoli nije na njegovu obranu ni sablje povukao." Osvojivši Novi Zrin veliki ga vezir razruši, te krene na sjever prema Rabi, a Montecuccoli za njim.  

Teško uvrijedjen podje sada Nikola Zrinski u Beč, kralju, da se potuži, dok je Petar preuzeo obranu Medjumurja.  Stigavši onamo zatraži audijenciju, no kralj pod dojmom svojih njemačkih doglavnika dade pravo Montecuccoliju, na što se Nikola odreče ogorčenom zlovoljom zapovjedništva nad svojim četama.  Dvor je primio vrlo ravnodušno njegovo odreknuće; ta upravo u taj mah stigla je u Beč radosna vijest, da je kršćanska vojska dne 1 augusta 1664 slavno potukla velikoga vezira Ahmeda Koprolija za prelaza preko Rabe kod Sv.  Gottharda.  To je jedna od najsjajnijih pobjeda kršćanskih i početak onoga niza srećnih vojna, koje upropastiše osmanlijsko carstvo.  

Uza sve to Montecuccoli nije imao ni volje ni srca da izrabi uspjeh svoj i da se dade u potjeru za velikim vezirom, već je jedino mislio na to, kako će Leopoldu poslati u znak pobjede jednu dragocjenu sablju, te svoje zasluge što sjajnije prikazati.  Veliki vezir Ahmed Koproli mogao je uslijed toga pribrati svoju vojsku, dati joj malo odmora, te se onda nesmetano povući preko Kormenda do Vasvara, gdje je s carskim rezidentom Simonom Renigerom, koji je već prije iz Beograda došao u njegov tabor, tajno sklopio mir na veliko veselje Montecuccolijevo.  Glede uvjeta složiše se veliki vezir i carski rezident 10 augusta, 11 ih potpisaše, a 15 otpremiše u Beč.  Isprava o miru sastojala se od deset članaka, kojim je jezgra ova: Carska i turska vojska ostavljaju Erdelj, a Mihajla Apafyja priznaju i car i sultan knezom erdeljskim; po njegovoj smrti Erdelj će sebi slobodno izabrati novoga kneza.  Turci pridržaju sve, što su osvojili tekom godine 1660—1663, naročito Veliki Varadin i Nove Zamke; naprotiv, s ugarske i hrvatske strane ima se porušiti tvrdjava Szekelyhid blizu Velikog Varadina, dok se od Turčina nedavno porušeni Novi Zrin ne smije više podići.  U znak prijateljstva Leopold će iza četiri mjeseca počastiti sultana jedan put za uvijek darom (a ne gotovim novcem) u vrijednosti od 200.000 for., koji će mu sultan uzvratiti.  Mir se sklapa na dvadeset godina, a ima ostati tajnom sve dok ga Leopold javno ne oglasi.  Poradi toga ne će se neprijateljstva odmah prekinuti, nego na’oko još kroz neko vrijeme dalje voditi.  

I odista, poslije ovih pregovora veliki je vezir sa svojom vojskom pošao prama Ostrogonu, a Montecuccoli za njim spremajući se udariti na grad, ali napustivši tobože tu osnovu utabori se kod Glogovca na Njitri, a veliki se vezir smjesti u susjednim Novim Zamkima.  Već se mislilo, da će i opet doći do krvava boja, kadno stiže glasnik, koji protiv svakoga očekivanja javi obim vojskama, da je sklopljen mir.  Nakon potpisa Leopoldova naime predade dne 27 septembra rezident Reniger ispravu velikom veziru Ahmedu Koproliju.  Tim je činom turski rat iznenada svršio.  

Ovaj je sramotni mir iza sjajne Sv.  Gotthardske pobjede upravo presenetio sav svijet.  U Njemačkoj se vikalo na sva usta, da ga je Leopold samo za to brže bolje sklopio, da se može nesmetano vjenčati sa španjolskom princesom Margaretom Terezijom; stoga treba da stališi odsada budu oprezniji u votiranju pomoći na saboru, a pored toga još im je krivo bilo i to, da ga je Leopold potajno sklopio bez njihova sudjelovanja.  U Francuskoj držao je Ludovik XIV, da je mir naperen protiv njega, jer će tako Leopold imati slobodne ruke na zapadu.  Venecija, koja je još od 1645 s Turskom bila u „kandijskom" ratu, takodjer se uskomešala, jer je znala, da će porta sada okrenuti svu svoju silu protiv nje.  

Ali kud i kamo je gore raspoloženje bilo u Hrvatskoj i Ugarskoj, gdje je primljena vijest o vasvarskom miru gnjušanjem i užasnim ogorčenjem, jer je javno mnijenje kroz više godina željelo i glasno tražilo rat iščekujući jedino od njega izliječenje narodnih nevolja.  A sada eto nakon slavnih vojnih djela braće Zrinskih i nakon pobjede kod Sv.  Gottharda, nenadano su uništene sve nade! Ogorčenje pak pogoršalo je širenje dviju lažnih glasina o dvjema tajnim klauzulama u ispravi, naime da Turci ne će pomagati Magjara, ma radio dvor s njima što mu drago, i drugo, da je Turcima dan slobodan prolaz kroz Hrvatsku u Italiju na mletačko zemljište.  

Prema tome rat sam ne samo da nije ništa popravio, nego je stanje pučanstva učinio upravo neizdrživim uza sve to, što upravo nema riječi, koje bi mogle opisati, što su sve kroz vrijeme dvogodišnjega rata prepatile Ugarska i Hrvatska, a naročito Ugarska.  Ta zdvojnost naroda bila je tolika, da su mnogi prešli na tursko zemljište, ne bi li se tako obranili od turskih napadaja.  Pa tako je sada svak osjećao, da je Turčin gospodar; dosele se mislilo, da bečki dvor ne može da oslobodi zemlje, vasvarski je mir pokazao, da je ne će.  Dvor je doduše za izgovor iznio protiv nastavka rata umor vojske i pomanjkanje hrane, ali svi su znali, da su pravi razlozi sasvim drugi, usljed čega se mržnja protiv Nijemaca samo još jače raspirila: sukob izmedju naroda i dvora, odnosno hrvatstva i magjarstva te Nijemaca, bijaše neizbježiv.  

Dvor je dobro poznavao raspoloženje u Hrvatskoj 1 Ugarskoj, ali je slabo za nj mario, dapače glavni ministar, knez Porcija, priznao je malo poslije sklopljena mira francuskom poslaniku u Beču, generalu Gremonville-u, otvoreno konačne ciljeve dvorske politike; pod dojmom toga razgovora javio je poslanik u Pariz: „Sve u svem, svrha je careva, da u Ugarskoj i Hrvatskoj provede najabsolutističnije vladanje.”  Osjećajući se sami preslabima za uspješan otpor, Magjari i Hrvati uzeše pomišljati na tudju pomoć.  

U prvi mah pomišljalo se na poljsku i švedsku pomoć, ali kad se doskora uvidjelo, da se na te države ne može računati, onda se javno mnijenje okrenulo Veneciji i Francuskoj.  Kako je Venecija istodobno bila u teškom ratu s Turskom, razjasnilo se ubrzo, da se ni na nju ne može misliti, pa tako je ostala samo Francuska.  Već kakih sto i pedeset godina bijaše ona u borbi s Habsburgovcima s težnjom, da uskoleba njihov svjetski položaj.  Ludovik XIV bio je jedan od najsposobnijih zastupnika ove tradicionalne politike, no nije se služio samo ubojnim oružjem, već i pameću, spretnošću i diplomatskom vještinom.  Još u aprilu 1663 ja.vio je mletački poslanik Petar de Bonzy, biskup bezierski, svome kralju, kako su Hrvati, Erdeljci i Magjari do skrajnosti ogorčeni s Leopoldova postupka i turskih nevolja, pa s toga svjetova: „Vaše bi se Veličanstvo moglo tim nezadovoljstvom okoristiti već i za to, da Vas Austrija ne smeta u španjolskim poslovima.  Trebalo bi naći ljudi, koji će znati točno vršiti naputke Francuske i unaprijediti njezine interese." Ludovik XIV poslušao je savjet svoga pouzdanika.  Pozivu Leopoldovu za pomoć odazvao se vrlo rado, ali ne toliko za to, da se pokaže pomirljiv spram bečkoga dvora, koliko da stupi u dodir s nezadovoljnim Magjarima i Hrvatima.  

Na glas o sjajnoj „zimskoj vojni" Ludovik XIV obasuo je bana hrvatskoga, kako vidjesmo, pozdravnim pismom i častima, dapače poslao mu je i gotova novca, „da i nadalje čini usluge kršćanstvu".  To je bilo baš za podsade kaniške, kad je ban imao neprilika sNijemcima, koji ga ne htjedoše valjano pomoći, da uzmogne grad osvojiti.  Sa začudjenjem primi Nikola Zrinski novac, te se potom toplim riječima zahvali kralju.  No umni ban brzo se domisli, da su Ludovika XIV mogli voditi i dublji razlozi, pa stoga se odluči na dalji korak.  U sporazumu sa bratom poslao je dne 12 maja 1664 Petar Zrinski iz Graca baruna Reifenberga, opunomoćenika mainckoga kneza izbornika, Ludoviku XIV s uljudnim pismom, u kojem mu ponudi svoju i bratovu službu u svrhu tajnog saveza.  No kralj se ne htjede taj puta jasnije izjaviti, jer dne 25 jula odgovori braći sasvim općenito, ističući, kako nitko bolje od njega ne cijeni zasluga njihovih u obrani kršćanstva, pa da će stoga uvijek rado prihvatiti zgodu, da im uzmogne iskazati svoje poštovanje spram njih.  Malo zatim upozna se Nikola Zrinski lično s nekim odličnim Francuzima, koji su došli u Ugarsku s pomoćnom vojskom; to je bilo poslije Sv.  Gotthardske bitke u Beču, kad je uvrijedjeni ban uzalud tražio zadovoljštinu.  Francuzima se osobito dopao stasiti i zanosni junak, o čijim su djelima toliko čuli i u kojem su našli još i rijetko obrazovana muža.  „Vi ste bili naš vodja u pobjedi, rekoše mu, jer nas je baš vaš primjer oduševljavao!“ Doskora se razvi izmedju njih razgovor o tužnom stanju Ugarske i Hrvatske; Francuzi ne propustiše uvjeravati Nikolu Zrinskoga o zaštiti Ludovika XIV, a naročito je markiz Guitry, jedan od dvorjanika kraljevih, izjavio, da bi najbolje bilo, da Magjari i Hrvati izaberu Ludovika XIV svojim kraljem, a Nikola Zrinski, da mu bude namjesnikom; kad se to zbude, onda će Magjari i Hrvati lako opet od Turčina natrag osvojiti izgubljene dijelove svoje domovine.  Ovo je druženje s Francuzima bilo od odsudne važnosti po oba brata.  

Tek-što se ban povratio u Čakovac, pošalje Petar sredinom septembra 1664 umnu svoju ženu Katarinu u Veneciju, da ondje stupi u dodir s francuskim poslanikom, biskupom Petrom de Bonzy.  Grofica nije lično došla k njemu, tobože jer je znala samo hrvatski, već ga je dala potražiti po nekom francuskom kapucinu, vještom hrvatskom jeziku.  Preko njega predložila je poslaniku ponudu, da su braća Zrinski, pošto Leopold i njegovi doglavnici s njima vrlo nedolično postupaju, spremni staviti se pod pokroviteljstvo Ludovika XIV; ako ih kralj primi, voljni su podići u Ugarskoj i Hrvatskoj bunu, jer je plemstvo jako ogorčeno i jedva čeka da izabere drugoga kralja; grof Petar upravo gori od želje, da uzmogne biti Ludoviku XIV na službu i da se za nj bori; imanja su njegova u Hrvatskoj ogromna, on posjeduje i jednu luku imenom Bakar, koja može primiti u se čitavu vojsku ili obratno ukrcati je za prevoz preko mora u Italiju, ako bi to trebalo Njegovom Veličanstvu.  I Nikola Zrinski ima svoje posjede i vojsku, a obojica zapovijedaju svojim četama sasvim nezavisno.  Ako bi Ludovik XIV njih pronašao dostojnim svoje milosti i vrsnima za svoju službu, žele stupiti s njime u tajni savez.  

Da se uglave potankosti ugovora, poći će obojica u Bakar, gdje bi se sporazumjeli s njegovim opunomoćenikom, ili ako kralj drži zgodnijim, poradi bojazni pred bečkim uhodama, poslat će pouzdana svoga čovjeka u Veneciju na dogovor.  U znak pouzdanja pak pripravni su kao taoce dati kralju oba svoja jedinca pod izlikom studija u Parizu.  Grofica će dočekati odgovor u Veneciji ili Padovi, ili gdje drugdje u okolici.  

Biskup de Bonzy poslao je taj izvještaj kralju 27 septembra s izjavom, da ponudu grofova Zrinskih smatra važnom, jer je uvjeren, da bi ona mogla lišiti austrijsku kuću na njenu štetu i sramotu krune ugarske, no ipak da kod toga treba vrlo mudro postupati.  Kraljev opširni odgovor otposlan je po ministru vanjskih posala Lionne-u iz Pariza dne 17 oktobra.  Odmah u početku ističe se, da je „sramotni” vasvarski mir okrenuo sve prilike, pošto je očito naperen protiv Ludoviko vih interesa u Nizozemskoj.  Stoga on prihvaća s radošću ponudu Zrinskih i nalaže svom mletačkom poslaniku, da po onom kapucinu poruči Katarini Frankopanki, da je pripravan primiti njenog muža i djevera pod pokroviteljstvo uz uvjet, da se oni stave u posvemašnju zaštitu njegovu i da njegovim interesima odlučno služe stavljajući mu na raspolaganje ugled, položaj i prijatelje i to bilo u kojoj god stvari i bilo kad mu drago; dašto, sve to ima ostati tajna.  Stoga razloga ne drži kralj zgodnim, da bi grofovi došli u Bakar, jer bi se to moglo pričiniti neobičnim, već neka pošalju opunomoćenika u Veneciju njegovom poslaniku s točnom uputom glede svojih želja, a onda će im kralj odrediti dužnosti.  Kad ugovor bude gotov, mogu grofovi doći u Bakar, da ga potpišu, a-tako isto mogu i svoje sinove poslati u Francusku, da vide zemlju ili da ondje uče.  Medjutim neka poslanik Zrinske nagovara, da dignu bunu u Ugarskoj i Hrvatskoj, jer bez toga Ludovik XIV ne daje mnogo za čitavu stvar, pošto želi da ima takovo sredstvo u svojim rukama, kojim će dovesti Leopolda u nepriliku još prije, nego li bi mu on mogao pokvariti račune.  Buntovnike nipošto ne smiju pomagati Turci, već samo kršćani.  No prije svega treba da se poslanik svakako dobro informira, da li grofovi u istinu imadu potrebnu moć i upliv, da dignu bunu bilo pod izlikom izbora novoga kralja, bilo s kojih mu drago inih razloga, a onda šta namjeravaju u takovu slučaju Magjari i Hrvati učiniti, na koga misle i kakova bi uloga u toj glumi zapala Ludovika XIV.  Tek nakon toga može se poslanik upustiti u dalje pregovore.  

Biskup Bonzy nastavio je potom prema uputi kraljevoj raspravljanja.  Uslijed toga saznao je od onog kapucina, da su i braća Zrinski poslije vasvarskoga mira neobično ogorčena i kivna, te da jedva čekaju kraljev odgovor.  Dapače Petar Zrinski izjavio se spremnim doći u Veneciju, da lično povede dalje pregovore.  No na to se poslanik prema želji Ludovikovoj požurio, da objavi Katarini Frankopanki, neka joj muž ne dodje u Veneciju, jer bi to moglo kome u oči pasti, već neka k njemu pošalje jednu pouzdanu ličnost, a to tim više, što je i dosadanji posrednik, onaj kapucin, zbog „umirenja savjesti", uz obećanje vječne šutnje, odstupio od daljeg posredovanja.  Sada je k Bonzyju došao u ime grofova Zrinskih neki ugledni i imućni hrvatski plemić, rodjak njihov, čije nam se ime na žalost nije sačuvalo, a za koga Francuz kaže, da je bio glavni pouzdanik i pristaša Petrov.  Ovaj je pouzdanik braće Zrinskih u prvoj polovini novembra podastr'o biskupu Bonzyju pismeni sastavak, u kojem je izjavio, kako Ugarska i Hrvatska pod njemačkom upravom propadaju, pa da stoga obje zemlje poradi spasa i oslobodjenja svoga žele birati novoga kralja; krunu sv.  Stjepana nude Ljudoviku XIV.  Da se ta namjera braće Zrinskih uzmogne ostvariti, neka pošalje kralj u Bakar svoje ratno brodovlje i novaca za opskrbu kopnene vojske, jer su se Zrinski u dugim ratovima izmoždili.  Oni inače ne bi tražili materijalne potpore ni od koga, te su u interesu uspjeha spremni na svaku žrtvu.  Samo zato i jeste Petar pridržao podgeneralat u hrvatskoj krajini, da može čete upotrijebiti za svoju osnovu.  Sa sjedinjenom Francuskom, onda plaćeničkom i njegovom krajiškom vojskom, ukupno sa kakih 40.000 momaka, provalili bi Zrinski na tursko zemljište, te tako izazvali i započeli rat za oslobodjenje.  Za toga rata skinuli bi Leopolda s ugarsko-hrvatskoga prijestola, te izabrali Ludovika XIV.  Kad osnova uspije, Zrinski traže za sebe ugledne i njih dolične službe.  

Bonzy je na sve ove konkretne predloge odgovarao samo općenitim frazama.  Glede budućnosti Zrinskih primijetio je, da će samo od njih zavisiti, koju li će službu sebi izabrati, a glede rata protiv Turčina izjavi, da bi bolje bilo samo bunu podići protiv Leopolda, tobože poradi bojazni, da bi rat mogao za njih i rdjavo ispasti, a onda bi ih Leopold zacijelo prepustio bijesu i osveti turskoj.  S hrvatskim je plemićem konačno tako dovršio, da mu je kazao, neka se za tri tjedna opet vrati u Veneciju s potpunom punomoći braće Zrinskih i potankim zahtjevima.  Onda će mu poslanik kazati, šta Ludovik XIV drži o ispražnjenju i popunjenju ugar.-hrvatskog prijestola.  U Pariz opet javio je Bonzy, da je ugled Zrinskih prema dobivenim informacijama velik i općenit, a to bi možda mogli potvrditi i oni francuski časnici, koji su nedavno bili u ugarskom ratu.  Malo potom (22 novembra) dopuni izvještaj time, da je moć Zrinskih u jugozapadnoj Ugarskoj i Hrvatskoj tolika, da bi samo od svojih kmetova mogli do 8000 momaka podići na noge, a po okolišnim od Turčina podjarmljenim krajevima, da bi im se dapače pridružilo 20 do 25.000 konjanika.  Podjedno javi poslanik, da mu je grofica Katarina prije odlaska iz Venecije (14 novembra) poručila, da će i Gornja Ugarska poduprijeti njihove težnje, jer da najmožniji velikaš onoga kraja, Franjo Rákóczy, hoće da uzme njezinu kćer Jelenu, dok će joj se sin Ivan zaručiti Franjinom sestrom.  

Time su dovršena raspravljanja u Veneciji.  Ludovik XIV brzo je uvidio, da je gotovo nemoguće, ili bar beskorisno, da ga Magjari i Hrvati izaberu svojim kraljem i to poglavito stoga, što je došao do uvjerenja, da će mnogo bolje učiniti, ostane li još neko vrijeme u prijateljstvu s Leopoldom, nego li da primi dvojbene usluge pojedinih ugarskih i hrvatskih nezadovoljnih velikaša.  Osim toga trebao je biskupa Bonzyja drugdje, jer ga je 28 novembra premjestio u Varšavu u Poljsku.  Time je Venecija prestala biti središtem rasprava.  Od sada biti će to Beč, kuda je Ludovik XIV još u augustu imenovao poslanikom svojim jednoga od najlukavijih diplomata, svojih, chevalier de Gremonville-a.  To je bio muž rijetkog uma, lukav, pun krijeposti i grijeha svoga doba.  U Beču je svakomu udvarao, poznavao slabosti muških i ženskih, te ih izrabljivao.  U brzo ga svi zavolješe, a naročito sam Leopold, koji se njegovim šalama uvijek znao od srca nasmijati.  Sve mu je to mnogo pomoglo, da je mogao u obilnoj mjeri zadovoljavati svojoj dužnosti, naime, da posveti svemu, što se zgadja u zemljama Leopoldovim budnu pažnju.  U tu svrhu tražio je i on dodira s nezadovoljnim Mag jarima i Hrvatima ne znajući inače ništa za pregovaranja Bonzyjeva, a naročito s Nikolom Zrinskim.  

U doba pregovora s Bonzyjem, što su ih vodili Petar Zrinski i Katarina, stajao je Nikola mudro i oprezno u pozadini, dapače kao da se uopće ničim drugim ne bavi, već jedino svojim banskim poslovima, sazvao je za 23 oktobra sabor hrvatski u Varaždin.  Sabor se kroz više dana pod Nikolinim predsjedanjem pozabavio odredjenjem dvogodišnjega poreza, utjeranjem zaostaloga, plaćama časnika i vojnika, uspostavom opće sigurnosti i još nekim drugim zemaljskim poslovima.  Poslije sabora vrati se ban u Čakovac, a onda stupi u dodir s nadbiskupom ostrogonskim, Gjurom Lippayem, koji je poradi narodne nevolje i vasvarskoga mira postao od ponizna popa ljut i odrješit oporbenjak i pristaša Nikolin.  No još se više družio s glavnim svojim magjarskim pouzdanikom, šopronskim odvjetnikom Stjepanom Vitnyédyjem, protestantom, oduševljenim magjarskim rodoljubom i iskrenim prijateljem Francuza.  Ni palatin Franjo Wesselényi nije bio s mirom zadovoljan, ali u taj mah nije ništa mogao da radi, jer mu toga kostobolja nije dala.  Konačno ni državni sudac Franjo Nádasdy nije se oduševljavao za mir, samo se za sada još držao po strani.  Svi su ti glavni velikaši državni, a uz njih i ostalo plemstvo, jednoglasno smatrali vasvarski mir očitom povrjedom ustava, pošto kod sklapanja nijesu bili nazočni ni ugarski ni hrvatski velikaši, kao što je to bilo godine 1606, kad se utanačivao mir s Turčinom na ušću rijeke Žitve.  Usljed toga zatražiše od dvora, da sazove što prije zajednički sabor u Požun, a osim toga, da povuče iz Ugarske zaostale njemačke čete, koje su ondje bile u prvom redu samo za to, da paze na Magjare.  Medjutim dvor se slabo obazirao na sve te tužbe, već se jedino odlučio sazvati za 25 novembra u Beč konferenciju glavnih ugarskih i hrvatskih velikaša, da pred njima opravda vasvarski mir i da umiri razljućenu gospodu.  

Duševni i prirodni vodja nezadovoljnika bijaše Nikola Zrinski, oko kojega se skupi še ne samo katolici, već i protestanti.  To je brzo opazio i Gremonville; on javi u Pariz, da bi se Ludovik XIV upravo sada najbolje mogao okoristiti nezadovoljstvom u Ugarskoj i Hrvatskoj, ali samo za taj slučaj, ako dade brzu i znatnu pomoć.  Vodja i provodič velike osnove mogao bi biti jedini Nikola Zrinski sa velike popularnosti i čestitosti svoje.  Poradi toga francuski je poslanik gledao kako bi došao u dodir s banom hrvatskim; želja mu se djelomično skoro ispunila.  Početkom novembra posjetio ga je u Beču mladi erdeljski velikaš Nikola Bethlen, što je Francuza osobito obradovalo.  Da se što bolje informira o ugarskim prilikama, sastajao se često s njime, tobože pod izlikom, da kani od njega kupiti konja.  Konačno nagovori Gremonville mladog Erdeljca, da ode do Čakovca, te da ondje sazna misli i nakane banove.  I odista, Bethlen je otputovao 6 novembra iz Beča, te 13 stigao u Čakovac, gdje je našao Nikolu Gusića, plemića hrvatskoga, i Pavla Zichyja, plemića magjarskoga.  Erdeljac odmah po dolasku svom povjerljivo ubavijesti bana o simpatijama Gremonvilleovim, što ga je veoma obradovalo, jer je kroz sve vrijeme nestrpljivo čekao odgovor Ludovika XIV preko biskupa Bonzyja.  Stoga zamoli Bethlena, neka javi poslaniku u Beč, da će ga po dolasku svom posjetiti.  Malo poslije Bethlena došao je u Čakovac i Vitnyédy, te donese banu glas, da se u Beču na dvoru saznalo, da su on i brat mu Petar u Veneciji pregovarali s francuskim poslanikom; stoga neka ne ide u Beč na konferenciju, jer je lična sigurnost njegova u opasnosti.  Ali Nikola Zrinski ne dade se nagovoriti, pa odlučno zaključi, da će ipak poći: „Ako se pošteno i nedužno borim za istinu i narod, nijesam još ništa zgriješio, reče ban, a nijesam jedini, koji ovaj sramotni mir s Turčinom ne odobravam".  Za dan odlaska odredio je 20 novembra; no sudbina odredila je drugčije.  

Bilo je lijepo jesensko vrijeme.  Da pozabavi sebe i goste, odilazio bi Nikola Zrinski svaki dan poslije ručka u lov.  Na 18 novembra izišli su takodjer u susjedni Koršenečki lug na kočijama.  U prvoj sjedio je uz bana Bethlen, asučelno njima Vitnyédy.  Čitav dogodjaj opisuje isti Bethlen u svojim memoarima ovako: „Otišli smo u lov.  Zrinski skinuvši velike čižme ušao je s puškom u šumu, te je sam uhodareći za zvjeri ustrijelio velikog vepra, a isto tako još i njegova pješačka družina; tim je lov za taj dan svršio.  Već smo se sastali kod kočije, a kad je došao i ban, htjedosmo poći kući.  Bilo je pred noć.  Medjutim nanese onamo kob nekoga lovca imenom Stjepana Paku, koji reče hrvatskim jezikom: „Nastrijelio sam jednog vepra i išao za njegovom krvi; kad bi za njim pošli, mogli bi ga ubiti." Čuvši to Nikola Zrinski, odmah nam reče, videći, da se i mi spremamo: „Djeco, samo ostanite ovdje", a Vitnyédyju i Gusiću: „Razgovarajte samo s gospodom, da vidim što to govori ova bena, — odmah ću se vratiti." 

Uzjašio je konja s kratkom puškom u ruci, pa je potjerao za Pakom; za banom pošla su još dva dvorjanika, Mailani i ljubamac njegov Angelini, pa onda konjušnik.  Mi smo ostali kod kočije i razgovarali.  Najednom naglo dojaše jedan banov pratilac, pa reče: „Brzo kočiju, tamo je gospodar!" Odjurismo, što brže mogosmo, a ja sam onda pješke potrčao u guštaru, gdje vidjeh bana tamo ležati i kako mi se činilo, žila kucavica još mu je na lijevoj ruci slabo kucala, no oči mu bijahu zatvorene i nije govorio.  Mailani je onda pripovijedao, kako je ban pošao za Pakom za krvavim tragom u šumu, i dok su oni vezali konje, začu se iznenada zapomaganje; bješe to glas Pakin.  Mailani je najprije stigao i vidje, kako se Paka popeo na jedno drvo, dok je Nikola Zrinski ležao licem na zemlji, a vepar na njegovim ledjima.  Mailani je na to u nj pucao, našto je vepar pobjegao.  Sada stigoše Gusić i Angelini, dok je ban ustao i kazao: „Zlo je postupao sa mnom vepar, ali evo jedno drvo (koje je i u boju sobom nosio u džepu), kojim ćete zaustaviti krv rane; to je vrlo dobro.“ No uzalud su sve pokušali; krv je samo curila.  Najprije je ban.  sjedio, onda je legao, napokon je morao umrijeti, jer su mu na glavi bile tri rane: jedna je išla s lijeva iznad uha na kosti glave, a zub veprov gadno je prorezao kožu do polovice čela; druga je bila ispod lijevog uha na licu spram oka, isto gadno izmrcvarena; no to nije ništa: treća je rana išla s desna uha ispod vratnog kralježnjaka, te se širila naprijed spram grkljana raskinuvši sve vratne tetive.  Ova je rana bana usmrtila, jer je iz nje najviše krvi izteklo.  Još je imao na ruci malu ogrebinu bez veće važnosti.  Kad izdahnu ban, nasta u šumi užasan plač, kao dječji.  Htjedoše, da ja odnesem banici vijest, ali kao nov i nepoznat čovjek ne primih se toga, već sam to kazao Pavlu Zichyju.  Potom uzeo sam tijelo, položio na kočiju izbacivši prije sjedala, da se može ispružiti.  Ja sam bio kod prozora i do kuće držao sam banovu glavu i prsa.  Kod kuće obukoše ga u bijelu baršunastu dolamu, a onda pustiše k nijemu banicu, koja malo da nije izgubila pamet od tuge.  Tako je umro Nikola Zrinski.  Čudno je, da taki junak nije ni pucao, ni sjekao, premda je imao pušku i mač kod sebe.” 

Tada su se u Beču već nervozno spremali na konferenciju.  Svaki čas očekivali, su nadbiskupa, palatina i ostale velikaše, a osobito Nikolu Zrinskoga, o čijoj smrti donese teklić vijest 24 novembra.  Na dvoru nijesu 0 drugom ni govorili, a poslanici stranih država požuriše se, da taj tužni glas dojave svojim vladarima ističući jednoglasno znamenitost pokojnikovu.  Kaniški Turci nasuprot dali su na taj glas od veselja pucati, a nekoji od bečkih ministara nijesu tajili, da osjećaju isto kao i Turčin.  U Ugarskoj i Hrvatskoj djelovala je vijest o banovoj smrti ne izrecivo porazno; sve je bilo od tuge prestravljeno.  Karakteristično je za javno mnijenje onoga vremena, da je u smrti banovoj vidjelo njemačku zamku i umorstvo iz zasjede: nije bilo toga zla.  što ga ne bi naprtili na dvor.  

Medjutim ležalo je tijelo pokojnikovo u smislu njegove oporuke preko mjesec dana na odru, a onda ga staviše u lijes od mjedi.  Pogreb obavio je uz svečane obrede zagrebački biskup Petar Petretić dne 21 decembra, a pogrebni govor držao je nad otvorenom rakom u sv.  Jeleni lepoglavski pavlinac Ivan Kery; nazvao je bana „utjehom Ugarske, svjetlošću Slavonije, očinjim vidom Hrvatske, potporom Dalmacije, srcem Evrope, kumirstvom države, slavom kršćanstva, štitom carevine, užitkom papinskim, te najjačim zaštitnikom općeg dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja.”

Istodobno služile su se svečane zadušnice u Beču, Miinchenu, Parizu, Madridu i Rimu, dok su tiskom objelodanjene razne prigodne pjesme i slike u njegovu slavu.  Tek poslije po vijeka stavi mu knjeginja Pignatelli na onomu mjestu gdje je izdahnuo kameni spomenik s latinskim natpisom, koji se još i danas ondje nalazi.  

2.  Očajna borba

Smrt Nikole Zrinskoga bio je prvi, a može se reći i najteži udarac po hrvatske i magjarske nezadovoljnike, jer je čitavoj akciji još u zametku oduzela najpozvanijega vodju.  Hrvati i Magjari nijesu u njemu oplakivali samo viteškoga bana i prvoga svoga vojnika, odličnog književnika i osobito popularnoga rodoljuba, već su s njime izgubili jedinog muža, koji bi bio mogao unatoč društvenih, vjerskih i gospodarskih protivština okupiti oko sebe bar velik dio Hrvata, a naročito zavadjenih Magjara.  Njegovom smrću svršava prvi čin tragedije hrvatsko-magjarskoga pokreta protiv Beča.  Nezadovoljstvo je doduše ostalo, ali pokret je izgubio prirodno središta svoje, i tako se sav raštrkao.  Mjesto Nikole Zrinskoga stupiše u prve redove druga gospoda, od kojih se doduše svaki mogao pohvaliti lijepim vrlinama i velikim patriotizmom, ali kako je svaki radio na svoju ruku, nestalo je toliko potrebne jedinstvene radnje na štetu i konačnu propast čitavoga pokreta.  Ove glavne ličnosti bijahu pored Petra Zrinskoga nadbiskup ostrogonski Gjuro Lippay, palatin Franjo Wesselényi i vrhovni državni sudac Franjo Nádasdy.  

Gjuro Lippay sjedio je već 22 godine na nadbiskupskoj stolici ostrogonskoj kao primas ugarski, vazda u oštrom boju s protestantizmom, a vjeran pristaša bečkoga dvora.  Kao i svi drugi, tako je i on velikim oduševljenjem pozdravio turski rat od 1663 gledajući u njemu spas domovine i oslobodjenje njezino.  Ali tečaj rata, a pogotovo mir sasvim ga razočaraše.  Osim iskrenog rodoljubnog bijesa, tjerala je nadbiskupa na nezadovoljstvo još i velika materijalna šteta: predajom Novih Zamaka i okolice izgubio je oko 50.000 talira godišnjega prihoda, a dvor ga je badava nastojao umiriti s 5.000 talira godišnje stalne rente i kardinalskim klobukom.  Nadbiskup bijaše toliko ogorčen na vasvarski mir, da je javno izjavio, da će sebi prije dati kožu svući, nego li pristati na nj.  

Drugi je muž bio Franjo Wesselényi.  Gotovo čitav mu je život protekao u službi austrijske kuće, dapače njegova vjerna privrženost bečkomu dvoru bila je u očima mnogih patriota prava sramota.  Wesselényi nije bio potomak kake stare i velike porodice, no sreća i spretnost učiniše ga bogatim i moćnim.  Još od mladosti bio je vojnik sudjelujući u tridesetgodišnjem ratu protiv Šveda i Francuza; godine 1644 uspjelo mu je zadobiti ljubav Marije Szechy i njezin grad Murány u sjevernoj Ugarskoj, a 1655 postade konačno palatinom.  Rat s Turčinom pozdravio je i on velikim veseljem, ali još prije nego li je u njemu mogao aktivno sudjelovati, sklopi dvor na tešku srdžbu njegovu mir.  Napokon nam valja istaknuti umnog Franju Nádasdyja, komu je sada u doba vasvirskoga mira bilo četrdeset godina.  Nádasdy bijaše potomak stare i ugledne porodice, vrlo obrazovan i učen muž, te krvni dušmanin protestanata.  Značajem bio je čudna mješavina nenadanog usplamćenja i hladnog razmišljanja.  U njegovim grudima stolovalo je neizmjerno slavohlepje, pa mu je bilo kao ideal postići što veću moć.  Ovu želju svoju temeljio je osim na svojem talentu još i na tom, što je bio najimućniji velikaš u Ugarskoj.  I odista ga na tom putu pratila sreća: već u osmoj godini (1633) postade velikim županom željezne županije, 1645 kraljevskim savjetnikom, 1646 vrhovnim komorskim meštrom, a 1655 kao mladić od trideset godina državnim sucem (iudex curiae regiae).  Kako je palatin bio bolestan, to je sada stao težiti za tim, da se po njegovoj smrti, kojoj se skoro nadao, dočepa palatinske časti.  U tu se svrhu tijesno pridružio dvoru: dok su drugi željeli rat s Turčinom, on je bio za mir, i dok su Wesselenvi i drugi Magjari prijekim okom gledali njemačke čete u svojoj zemlji, Nádasdy ne samo da ih je srdačno dočikao, već i bolesnike njihove uzimao k sebi na njegu.  Dašto, uslijed toga postade on omražena ličnost, ali on se u taj čas nije brinuo za sud magjarske gospode, te jedva da je imao prijatelja, dapače s palatinom Wesselényijem i banom Nikolom Zrinskim živio je kroz dulji niz godina u otvorenom neprijateljstvu.  

Kako rekosmo, dvor je sazvao za 25 novembra u Beču konferenciju glavnih ugarskih i hrvatskih državnih dostojanstvenika, da im predloži na potvrdu vasvarski mir.  I odista, velikaši počeli su se koncem novembra skupljati u Beču; došli su primas Gjuro Lippay, palatin Franjo Wesselényi, državni sudac Franjo Nádasdy i još neki drugi, dok je Petra Zrinskoga spriječila nenadana smrt bratova, da i on bude ondje nazočan.  Svi, osim jedinoga Nádasdyja, izjavili su se jednoglasno protiv vašvarskoga mira ističući njegove štetne strane po Ugarsku i Hrvatsku.  No Lobkowicz je nastojao, da rasprši bojazan velikaša, dapače on je naglasio, da je kralj sklopio mir baš u interesu Ugarske i Hrvatske, pa stoga neka ga prihvate.  Ali velikaši odgovoriše, da se oni o miru ne mogu očitovati; mir je pravo naroda, pravo stališa i redova, to jest sabora, pa stoga bez njegove privole oni ne mogu i ne smiju ništa kazati.  Ipak u oštroj spomenici (od 9 decembra) prikazaše teške nevolje i bijedu narodnu uslijed rata, a i uslijed zulumčarenja njemačkih četa, koje ne dobivahu iz Beča novaca za podmirivanje svojih potreba.  Kad je na to Lobkowicz odgovorio obećavanjima, ostadoše velikaši na svom stanovištu i vratiše se ogorčeni svojim kućama, dapače palatin Franjo Wesselényi uloži 5 januara 1665 pred požunskim kaptolom svečani protest protiv krnjenja ugarskoga ustava.  No doskora se uvidjelo, da se samim protestom ne postizava ništa, pa da treba prijeći na konkretni rad.  

Prvi se maknuo nadbiskup Lippay, koji je stupio, a da nije ništa znao o naličnim koracima braće Zrinskih, još koncem 1664 u dodir s francuskim poslanikom Gremonvilleom, izjavivši se pripravnim u interesu Francuske u Ugarskoj osnovati stranku.  Malo potom došao je u dodir s Gremonvilleom i palatin Wesselényi, no on se tek tužio ne tražeći pomoći.  Medjutim stiže početkom januara 1665 u Beč poslije bratova pogreba Petar Zrinski.  Odmah se vrlo ogorčeno izjavio protiv vasvarskoga mira, rekavši, da je on samo turska zamka, kojom se ima snaga kršćanstva razcjepkati, a onda će sultan na proljeće započeti nov rat.  Istodobno stupio je i u dodir s Gremonvilleom ispričavši mu svoje odnose s biskupom Bonzyjem i ponudivši ponovno Ludoviku XIV krunu sv.  Stjepana.  No poslanik ga je upozorio, da je uslijed tadašnjega medjunarodnoga položaja ova osnova neprovediva, pa da treba čekati.  Petar se time zadovoljio, no zatražio je, da mu Ludovik XIV dade novčane pomoći, da uzmogne podići vojsku na noge i onda započeti na novo rat.  Da to lakše postigne, Petar Zrinski nastojao je, da ga zapane hrvatsko bansko dostojanstvo, a kako se svak čas moglo zgoditi, da umre bolesni karlovački general Herbert Auersperg, gledao je podjedno, da sebi osigura ovo velevažno mjesto.  Ali dvor je s banskim imenovanjem nekako oklijevao, dok o karlovačkom generalatu ne htjede ništa ni da čuje.  Petrovo nastojanje podupirali su Gremonville i mletački bečki poslanik Gjorgje Cornaro, jer se nadao, da će Petar zabaviti Turke na hrvatskoj granici i tako ih daleko držati od mletačkog dalmatinskog posjeda i otoka Krete.  

Konačno imenova Leopold dne 24 januara 1665 Petra Zrinskoga banom hrvatskim, ali ne odredi ujedno i svečane inštalacije.  U diplomi, koja se danas čuva u kr.  zem.  arkivu, uporedjuje se novi ban sa starim hrvatskim junacima Želimirom, Zvonimirom i Krešimirom, spominju se zasluge i viteštva njegovih djedova, brata Nikole i vlastita, kojima je 1663 spasao Štajersku, Korušku i Kranjsku od propasti potukavši veliku tursku vojsku kod Jurjevih Stijena; tom je pobjedom učinio ime Zrinskih „štitom kršćanstva, a strašilom Turaka.” Kad je imenovanje uslijedilo, polaska stari knez Porcija novomu banu rekavši, da će mu i hrvatsku krajinu povjeriti, jer da tobože na dvoru dobro znadu, da mir s Turčinom ne će biti duga vijeka.  „Ne znam, reče potom Petar mletačkom poslaniku, nije li me time htio samo da umiri, no to je sigurno, da Hrvati i Magjari ne će nikad privoljeti na vasvarski mir".  

Imenovanje banom hrvatskim nije Petra Zrinskoga učinilo slijepim za narodne nevolje i ustavne povrede, dapače ono ga nije ni s dvorom izmirilo.  Ljutio se, što je toliko vremena morao u Beču prodangubiti čekanjem, a koncem januara pošao je s tom namjerom kući, da izvede kaki važniji napadaj na Turke, po čem bi možda planuo nov rat.  Ta sam knez Porcija, prvi ministar, odgovori mu na pitanje, što da radi, ako Turčin ushtije pokoriti Medjumurje, — „Oduprite se", — pa je tu osnovu priopćio i Gremonvilleu, koji ju je posve odobrio.  No u tom kao da ga je Turčin htio da preteče.  Tek što je Petar Zrinski došao kući, već je bilo nemira na hrvatskoj granici, što je bečki dvor upravo prenerazilo.  Pročulo se naime, a možda i ne bez razloga, da se oko Rakovice skupilo do 18.000 Turaka s nakanom, da udari na grad Plaški, koji je Petar sagradio na obranu Hrvatske nekako u martu 1664 Za tu je novost ban saznao u Karlovcu, pa je odmah stao kupiti vojsku i spremati se na vojnu.  No kad Turci saznaše za priprave Petrove, preplašiše se u toliko, da su se okanili osnove svoje; do boja uopće nije došlo.  

Medjuto stanje se Hrvatske i Ugarske u glavnom nije poboljšalo uza sve to, što je Petar pored Francuza pokušao stupiti u dodire i s rajnskim knezovima i Venecijom.  Još je od najveće utjehe bio saobraćaj s Ludovikom XIV.  Stoga i šalje u junu svoju ženu u Beč, da raspravlja s Gremonvilleom i da požuri pomoć francuskoga kralja.  Katarina Frankopanka isporučila je poslaniku, kako njezin muž jedva čeka zapovijedi Ludovika XIV, da ih uzmogne slijepo provesti, a da mu u zalog vjernosti svoje nudi kao taoca jedinca sina, 13-godišnjega Ivana, koga će pod izlikom učenja poslati u Pariz.  No Gremonville odgovori vrlo rezervirano, opominjući na čekanje, a Katarinu samu na oprez, što je kod nje kao pametne žene bilo izlišno, jer je vrlo dobro znala, da u toj smionoj igri stavlja na kocku sreću svoje obitelji.  Da Zrinski ne izgubi volje, izradi poslanik kod svoga kralja za nj 4000 talira stalne godišnje potpore, pošto se uvjerio iz dosadanjega pregovaranja o iskrenosti njegovoj.  U augustu došao je u Beč sam Petar, pa je saopćio Gremonvilleu, kako njegovu Jelenu prose knez Franjo Rákóczy i češkomoravski veleposjednik Ivan grof Rottal, koji je inače bio i ugarski indigena, te jedan od povjerljivijih dvorskih ljudi, a naročito glavni savjetnik u ugarskim i hrvatskim poslovima.  Petar je htio jedno vrijeme dati prednost Rottalu, 110 na nagovor Gremonvilleov konačno se odluči za Rákóczyja, pa tako bjehu u oktobru službeno proglašene i proslavljene zaruke mladoženja u Trenčinskim Toplicama.  

Ali istodobno još je jedna stvar osobito zanimala francusku diplomaciju.  Ivan Kazimir, kralj poljski, posljednji potomak dinastije Wasa, a još više njegova žena, francuska spletkarica Marija Lujza, knjeginja Neverska, simpatizovali su s francuskom strankom; ova je pak htjela, da poljsku krunu, koja je već davno dodijala Ivanu Kazimiru, pribavi na izboru sinu princa Condeea Velikoga, mladomu Juliju Henriku Condeeu.  Najljući dušmanin ove osnove bio je maršal poljske vojske, knez Gjuro Ljubom i r s k i, koji se istaknuo u ratu protiv Kozaka i Šveda, a poslije poljske vojne Gjure II.  Rákóczyja provalio pustošeći u Ugarsku, čime je stekao austrijske simpatije; taj pak knez Ljubomirski bio je za kandidata, što će ga odrediti austrijski dvor, to jest vodja austrijske stranke.  Uslijed toga nastale su u kraljevini Poljskoj teške smutnje i neredi, koje je Ivan Kazimir pripisivao njemu, pa stoga i jest na varšavskom saboru početkom 1665 proveo, da je knez Ljubomirski žigosan kao izdajica i odsudjen na gubitak glave i imetka.  Sada pobježe Ljubomirski na austrijsko zemljište u Slesku, u Bresslau, gdje mu se doskora pridruži toliki broj pristaša, da je već ljeti 1665 naumio vratiti se u Poljsku s vojskom i to preko Moravske i sjeverne Ugarske.  Prema tome dakle bio je knez Ljubomirski kamen smutnje za francuske interese u Poljskoj, a pošto su se nezadovoljni Hrvati i Magjari najviše pouzdavali u Ludovika XIV, šta više, pošto su se od francuskog princa na susjednom poljskom prijestolu mogli nadati obilnoj i brzoj pomoći, bio je knez Ljubomirski i za njih znamenita zaprijeka.  Tako se zgodi, da je žestoki Stjepan Vitnyédy odlučio maknuti kneza s puta; početkom maja 1665 došao je Gremonvilleu i ponudio se, da će kneza Ljubomirskoga s nekoliko u poljsko odijelo preobučenih Magjara ili silom ili varkom živa ili mrtva uhvatiti.  Ako mu osnova uspije, o čem on nije sumnjao, jer je imao (kao što reče) mnogo imućnih prijatelja u sjevernoj Ugarskoj, kuda je knez Ljubomirski imao proći, držat će ga u Karpatima zatvorena sve dotle, dok 0 sudbini njegovoj ne odluči poljski kralj Ivan Kazimir.  Gremonville saopćio je tu ponudu varšavskom poslaniku biskupu Bonzyju, a taj poljskomu kralju, koji joj se veoma po veselio.  Istodobno javi Gremonville namjeru Vitnyédyjevu i u Pariz, našto Ludovik XIV odmah odredi za trošak 12.000 livara, od koje je svote šopronskom odvjetniku predbježno uručeno 2.000 for.  Ali od svega ne bude ništa; knez Ljubomirski nije uopće došao u Ugarsku, već ravno udario na Poljsku, potukao kraljevu vojsku, te konačno Ivana Kazimira prisilio, da se odrekao podupiranja francuske stranke.  Ljubomirski se potom opet povuče u Bresslau, gdje je umro od kapi 31 januara godine 1667.  

U to zadesi početkom 1666 nezadovoljnike drugi teški udarac, kad je dne 3 januara umro nadbiskup Gjuro Lippay u 66 godini, nakon što je već cijelu prošlu godinu pobolijevao.  Udarac bio je s tim teži, što se dvor požurio već za nekoliko dana imenovati njegovim nasljednikom svoga bezuvjetnoga pristašu, ugarskoga kancelara i titularnoga nadbiskupa kaločkoga Gjuru Szelepcsenyja, čovjeka beznačajna, prekomjerno odana piću i rijetko pohlepna za novcem.  Sam gorljivi katolik i miljenik ježovita Franjo Nádasdy napisao je o njemu još za njegova života ovo: „Nema te podlosti, koje u njega ne bi mogao novcem kupiti.” I odista, novac mu bijaše bogom, jer su za nj mogli od njega i protestanti kupiti toleranciju; a da ne mora ništa od toga na gadni način stečenog blaga žrtvovati za potrebe zemlje i kralja, umirivao je svakoga smrću svojom i oporukom.  

Medjutim se spremio Petar Zrinski na svadbu svoje kćeri Jelene.  Još 28 decembra napisao je na Ozlju gradu svom budućem zetu Franji Rákóczyju pismo na magjarskom jeziku, u kojem mu javi, da će se vjenčanje obaviti 1 marta 1666, a onda krene s velikom pratnjom polovicom februara na put.  Vjenčanju se ovom osobito radovala palatinova žena Marija Szechy, bliža rodjakinja Petrova po materi njegovoj Magdaleni Szechy.  Ali nju nije samo obiteljska sreća okupila, već i politički zapletaji, jer ono, što je bila Katarina Frankopanka Petru Zrinskomu, bila je Marija Szechy Franji Wesselényju.  Marija Szechy pošla je Petru u susret do Ziline, pa ga odvela bolesnom svom mužu u Banjsku Bistricu, gdje se oba glavna državnika dogovoriše, da će se poslije svadbe sastati u Stubničkim Toplicama.  Vjenčanje obavljeno je upravo kraljevskim sjajem na Rákóczyjevom gradu Makovicama u ponedjeljak dne 1 marta.  Skupila se čitava vojska najodličnijih gostiju: nadbiskup Szelepcseny zastupao je kralja i vjenčao mladi par, onda je bilo na gradu poslanika iz Poljske, Italije, Francuske i Španije, dok su skupocjenim darovima obdarili rajsku vjerenicu Ludovik XIV, papa Aleksander VII.  i dužd mletački, koga je Franjo Frankulin u ime banovo lično pozvao na svadbu.  Državni sudac Franjo Nádasdy nije došao, dok je Mihajlo Bory zamjenjivao bolesnoga palatina.  Petar Zrinski bio je vrlo dobre volje; plesao je, utrkivao se i na konjskoj trci iznio pobjedu, ali uza sve to ipak nije zaboravio obećanja dana palatinu.  

Početkom aprila, polazeći kući u Hrvatsku, potražio je Franju Wesselényju u Stubničkim Toplicama, gdje je uza nj našao još i više magjarske gospode.  Svi su govorili 0 žalosnoj sudbini domovine i o pogibli, a za izliječen je toga svak je smatrao potrebnim tijesan savez i slogu svih patriota.  Na to je palatin sklopio s banom pod prisegom i rukovanjem dne 5 aprila savez, o kojem izmijeniše obojica po običaju onoga vremena zavjernice na latinskom jeziku s potpisom svojih imena i pečatom.  U njima se oba velikaša medjusobno obvezuju, da će „u smislu zakona i ustava kraljevine, te uvjeta kraljevskih zavjernica” zajedničkom silom nastojati, da otklone prijeteću pogibao „od kraljevine Ugarske premile domovine naše i njoj pridruženih kraljevina”; ujedno se zakleše, da ne će „u tim tužnim prilikama kraljevine ni u sreći ni u nesreći jedan drugoga ostaviti, nego se uzajamno braniti do posljednje kapi krvi.” Nadalje se dogovoriše i glede sredstava, koja žele upotrijebiti u interesu istaknutoga cilja.  Petar Zrinski naravno navrnuo je čitavu stvar u sferu francuskih interesa, pa tako se još istoga dana 5 aprila sporazumješe.  da će se dati pod zaštitu Ludovika XIV, no poradi ojačanja svoje stranke i nabave oružja trebala im je bezuvjetno što veća svota gotova novca, kojom, dašto, niti je Raspolagao ban niti palatin, šta više, Franjo Wesselény bio je poradi mnogobrojnih dugova u vječnim financijalnim neprilikama.  Stoga bi povjereno Petru Zrinskomu, da izjavi Gremonvilleu, da palatin i još neka druga magjarska gospoda žele stupiti u savez s Francuskom, te da zatraži u svrhu predpriprava za pokret novčanu potporu od 100.000 for.  U tu svrhu izdao je palatin banu posebnu punomoć, kojom ga opunovlasti zatražiti i podignuti novac, a kao druga i svoga zamjenika dodijeli mu starog vojnika Ladislava Feketea, jednoga od najpouzdanijih svojih ljudi.  Konačno odlučiše još, da će u svrhu očuvanja tajne upotrebljavati u korespondenciji lažna imena: Wesselény neka bude — Oswald, a Zrinski — Ferdinand.  

Poslije toga zaputi se Petar Zrinski u Beč, da ondje potraži francuskoga poslanika.  Gremonville je doduše pratio najbudnijom pažnjom ugarske i hrvatske dogodjaje, no to nije bila jedina zadaća njegova.  Ludovik XIV poslao ga je na carski dvor poglavito stoga, da zadobije povjerenje Leopoldovo i da ga drži u bludnji gledom na prave ciljeve francuske politike.  Dok je Gremonville jednako uvjeravao Leopoldove ministre, da Francuska želi mir, kralj Ludovik XIV spremao se nakon smrti španjolskoga kralja Filipa IV (17 sept.  1665), iza kojega ostade četir-godišnji sin slabićak Karlo II, na vojnu protiv Belgije, koja je u ono doba pripadala španjolskim Habsburgovcima.  I doista, Gremonville je tako vješto radio, da su u Beču bezuvjetno vjerovali njegovom uvjeravanju o miru, a o gore spomenutom napadaju doznaše tek onda, kad se već zbio, pa je Gremonville o njemu izvijestio Leopolda (26 maja 1667).  Cara je ova vijest našla sasvim nepripravna; u prvi mah kazao je, da ga poštenje i savjest vežu da pomogne svom rodu, no baš da se to spriječi, imao je Gremonville potpirivati nezadovoljstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj.  Kraj toga ipak ne htjede, da bukne ustanak, dok to ne ustreba interes Francuske, jer niti su Gremonvillea niti Ludovika XIV vodile simpatije i ljubav, a još ih je manje spriječavala savijest.  

Magjari i Hrvati imali su im poslužiti kao sredstvo za njihove ciljeve, pa stoga su ih već prema političkim prilikama sada poticali na djelo, sada opominjali na čekanje, sada im opet svjetovali mir.  I tako se zgodi, kad je 15 aprila stigao Petar Zrinski u Beč s Ladislavom Feketeom, da francuski poslanik izjavi, kako Ludovik XIV sada ništa ne može učiniti za Magjare i Hrvate, jer da živi s Leopoldom u miru.  Osim toga reče Gremonville Petru, neka se ne pouzdaje previše u palatina, te neka mu ništa ne kaže o svojoj korespondenciji s njime i Ludovikom XIV; konačno je zatražio jasan nezadovoljnički plan ne davši nikakva novca.  Razgovor izmedju Gremonvillea i Petra trajao je preko jedan sat, a za čitavo ovo vrijeme sjedio je starac Fekete kao nijemi svjedok mirno na svom stolcu, pošto nije ni riječi francuski razumijevao.  Iza toga pozove Petar Zrinski Stjepana Vitnyédyja u Beč, te mu reče, neka za Gremonvillea formulira želje Magjara.  Šopronski odvjetnik sastavio je potom čitav sistematski ugovor u smislu onih uvjeta, koje je (kako reče) bio pripravan Ludovik XIV primiti od Nikole Zrinskoga.  

„Ugarska, piše Vitnyédy, treba da poslije Boga jedino Francuzima zahvali, što još živi i što nije propala.  Nadajmo se, da Francuska ni odsada ne će ostaviti naroda, koji je bio predzidjem kršćanskoga svijeta (antemurale Christianitatis).” Po Vitnyédyjevoj vrlo zanimljivoj osnovi treba da Ugarska sklopi savez s Hrvatskom, Slavonijom, i Dalmacijom, te Erdeljem, Vlaškom i Moldavskom.  Tomu savezu ima Ludovik XIV pribaviti mjesto medju članovima rimskoga carstva, tako da ima glas na državnom saboru i da bude pod zaštitom njegovom, ah ipak s tom ogradom, da ustav njegov ostane nepovrijedjen.  Ako je ikako možno, dobro bi bilo, da se tomu savezu pridruži još i Poljska.  Poradi sigurnosti od Turčina trebalo bi plaćati neki godišnji porez, a francuski i holandijski poslanici kod porte imali bi nastojati, da taj teret bude što manji.  No Vitnyédy je dobro znao, da se taj savez ne može ostvariti bez rata protiv Austrije.  Ovoga pak ne samo da se nije plašio, nego je u njemu gledao upravo pravednu samoobranu na osnovu „Zlatne bule” kralja Andrije II od godine 1222 jer otkad je na ugarsko-hrvatski prijesto sjela kuća austrijska, nit je poštivala ustava, nit branila zemlje protiv Turčina, dapače ona mu je Ugarsku i Hrvatsku dobacila za plijen.  Stoga treba, da se što tješnji savez sklopi s francuskim kraljem i to budi na nekoliko godina, budi za „vječna vremena.” Za slučaj, da Ludovik XIV nipošto ne bi mogao da prekine mira s Leopoldom, treba da Magjari i Hrvati sami započnu rat dignuvši na noge 15.000 konjanika i toliko pješaka, kojim će francuski kralj odrediti i isplaćivati plaću, poslati spremnih časnika za vodje, te mjernika i artilerista.  Za pokriće predbježnih troškova svakako je potrebno, da Ludovik XIV odmah dade 100.000 talira, koja se svota ima donijeti u Bakar, ili ako drugčije ne može biti, u Beč.  Upusti li se francuski kralj kasnije sam u rat s Leopoldom, tada neka ne sklapa mira bez Magjara i Hrvata i njihovih drugova, pa neka se još i pobrine, da se izgubljene zemlje povrate Ugarskoj i Hrvatskoj, a sadanje ne otudje i da se podigne potrebni broj tvrdjava po zemlji na njezinu obranu.  Kao protuuslugu nudi Vitnyédy jednom sinu Ludovika XIV ili kojem drugom princu, kojega će kralj odrediti, krunu sv.  Stjepana.  No taj će princ zasjesti ugarsko-hrvatski prijesto tek nakon slobodnog izbora stališa, a prije krunisanja izdat će zavjemicu, da će uščuvati stare slobode i prava.  Osim toga kaže Vitnyédy, da će Magjari i Hrvati vazda pomagati nastojanje francuskoga kralja, da postigne rimsko carsko dostojanstvo, da će mu više četa staviti na raspolaganje, a tako bi trebalo da bude i francuske vojske u Ugarskoj i Hrvatskoj.  Čete pak dužne su pokoravati se zakonima one zemlje, gdje se nalaze.  Kao jamstvo za ispunjenje svih tih uvjeta daje Ludovik XIV svoju kraljevsku riječ, koja treba da ostane sveta i nepovrediva, a uopće neka za trideset dana dade definitivan i jasan odgovor, jer Magjari i Hrvati u svom bijednom stanju ne mogu čekati.” 

Gremonville nije osnove Vitnyédyjeve smatrao prešnom, a ni palatin, kad je za nju saznao, nije je odobravao, naročito se nipošto ne htjede složiti s pomisli, da jedan francuski princ zasjedne ugarsko-hrvatski prijesto.  Franjo Wesselény poznavao je doduše lično Gremonvillea, no uza sve to ipak nije mnogo očekivao od daleke Francuske.  On i njegova okolina nikad se ni jesu oduševljavali za one velike osnove, što su uzdizale Petra Zrinskoga, pa tako, kad se odlučio da istupi protiv Austrije, oko je njegovo odmah palo na onaj redoviti put, na kojem je magjarska opozicija još od vremena kralja Ivana Zapoljskoga stupala: skoro više od vijeka i po Magjari su se protiv Nijemaca oslanjali na Turčina, jer je bio bliži, a možda i jači od Francuza, te čiji je interes tražio stalno oslabljenje kuće austrijske.  Pitanje je samo bilo.  po kome da palatin stupi u dodir s portom; nekoji su pomišljali na uglednog jegarskog Turčina Kara Ibrahima, no većina je držala, da se uspješno daje stvar pokrenuti jedino po erdeljskom knezu.  I odista, knez Mihajlo Apafy tek što je primio vijest o nezadovoljstvu magjarske gospode, odmah pošalje u maju dva poslanika u svrhu opširnije informacije i sondiranja terena u sjevernu Ugarsku i to već nam poznatoga Nikolu Bethlena i nećaka svoje žene Mihajla Telekija.  

Medjutim se zgodi pristupom Franje Nádasdyja nezadovoljnicima vrlo važna promjena.  Državni sudac pratio je vrlo pozorno pokret nezadovoljnički u Ugarskoj, a kako je dobro znao, da je Wesselény star i bolestan čovjek, pa da će se palatinat doskora isprazniti, stao je razmišljati, kako da steče pouzdanje i sklonost naroda.  Već iz toga egoističkoga razloga jasno je, da nije mogao mimo motriti narodni pokret, niti ostati izvan njega, jer je bilo očevidno, da će složiti glavne muževe u jednu jaku stranku.  No koja je konačno svrha saveza i kojim je sredstvima žele nezadovoljnici postići, toga Nádasdy nije znao, a nije ga ni osobito zanimalo, jer je u prvom redu pomišljao na to, kako će pridruživši se nezadovoljnicima tek onako općenito preuzeti neke dužnosti na sebe, ali podjedno i podržavati intimni odnošaj s dvorom, a to s tim više, jer promatrajući ugarske prilike bez zanosa i ogorčenja, nije vjerovao, da će narod štogod postići bez pomoći inozemstva.  Nastanu li opet smutnje, on je mogao samo dobiti, jer se nadao, da će se u zgodnom času kod dvora pojaviti kao spašavajući angjeo, na koga će onda prijeći sva slava i moć.  Nádasdy se dakle odlučio na dvoličnu i smionu igru pouzdavajući se kod toga u svoju spretnost, svak čas spreman izdati ili zavjeru dvoru, ili dvor zavjerenicima, ako bude od potrebe po njegove lične interese.  No to mu je bilo kao skrajnje sredstvo, redovita pak politika, da zadobije sklonost Magjara i Hrvata za slučaj, da pobjeda ostane na njihovoj strani, u protivnom pak slučaju naumio je dvor upozoriti na pogibao, što se sprema u Ugarskoj i Hrvatskoj, te da je za umirenje najbolje sredstvo — grof Franjo Nádasdy.  

Nádasdy je već u drugoj polovici juna 1666 tako daleko došao, da je napisao savezničko pismo za Wesselényja, ali u Murány poslao ga je po svom tajniku Valentinu Szenteuu tekar u drugoj poli jula.  Već prema svojoj opreznoj naravi Nádasdy je osobito naglasio, da palatin nikomu ne oda saveza s njime, što je bilo izlišno.  Wesselény je velikim zadovoljstvom primio pristup državnoga sudca u nezadovoljnički savez do znanja, „da ih kasnije potomstvo po njihovoj smrti ne optužuje kao stupove domovine s propasti njezine i da im ne bude crna uspomena.” Dne 29 jula potpisao je palatin oba primjerka ugovora, u kojima se medjusobno zakleše, da će sve, štogod će činiti u korist naroda i domovine, zajednički izvršavati, dapače, ako bi kakve korake poduzimali kod kralja i dvora, i onda da će raditi sporazumno.  U jednom pak privatnom pismu pisao je palatin još istoga dana 29 jula novom svom savezniku ovo: „Nadam se, da milostivi Bog ražalivši se nad nevoljom našega naroda želi po milosti, koja je sašla u naša srca, preporodjenje njegovo.  Kako sam rado primio Vašu preuzvišenu i božanstvenu oblaciju (t.  j.  predložene uvjete), kazat će vam pošteni vjerom tajnika obvezani narodni gospodin Valentin Szente.  Prema tome, dragi moj preuzvišeni gospodine, moleći dragoga Boga i postojano radeći na korist domovine, ljubimo i razumijmo jedan drugoga.  Vjerujte, u meni ćete naći stalno i dobro nastojanje i uvjerenje pravoga Vašeg sluge i oca.” 

Pristupom Franje Nádasdyja palatin shvati stvar već toliko dozrelom, da je za drugu polovinu augusta sazvao konferenciju nezadovoljnika u Murány pod izlikom, da se želi izmiriti sa svojim sinom Ladislavom, s kojim bijaše u svadji radi baštine.  Pozvanici skupiše se na Murányu u velikom broju, a medju njima i Apafyjevi poslanici, no došlo je i takvih plemića, pred kojima se imala zavjera tajiti.  Dok se palatin gore na gradu s tom gospodom kartao i zabavljao, držali su nezadovoljnici svoje tajne konferencije pod gradom u jednoj kolibi.  Većina ih se izjavila za savez s Turčinom, no ipak ne stvoriše definitivnoga zaključka bez palatin a, već se samo jedan drugom zakleše, da će biti složni i primiše ime „interesat i,” dakle kao ljudi zainteresovani u započetoj stvari.  I Petar Zrinski je bio pozvan na konferenciju, ali spriječen lično doći u sjevernu Ugarsku, poslao je 15 augusta iz Čakovca palatinu pismo, u kojem mu javi, da čini, što drži za potrebno, dakako sve uz najveći oprez; u Apafyja neka se odviše ne pouzdaje.  Ovo pismo Petrovo možda još nije ni u rukama palatinovim bilo, kad je palatin dne 27 augusta s Nikolom Bethlenom i Ladislavom Feketeom utanačio uvjete, pod kojima bi se Magjari mogli pokoriti sultanu.  U uputi onom poslaniku, koga će Apafy poslati k porti, kaže se, da su Magjari spremni i prema prilikama plaćati počasni godišnji danak od 50—100.000 talira.  Za to mole sultana, da ih brani; ali u njihove nutarnje poslove da se ne upliće i neka dozvoli, da sebi slobodno biraju kralja.  Kad su potpisali ovu uputu, magjarska su gospoda osjećala neku tjeskobu duše.  „Moramo se pokoriti,” reče potišteno palatin, a Nikola Bethlen: „Čitav kršćanski svijet čudit će se, što se otkinusmo od okrunjena nam kralja i što učinismo najkletijeg nam dušmana svojim gospodarom; no drugoga načina nema, moramo se pokoriti, pa neka dodje, što doći mora.” Da stvar sigurnije uspije i da Austrija ništa ne saznade, bilo je od potrebe najveće čuvanje tajne.  Stoga je Wesselény htio čitav posao kod porte tako započeti, da isprva istupi sam Apafy, koji će stvar pokazati kao svoju ideju u svrhu izmirenja izmedju Magjara i Turčina.  Pokaže li se potom Turčin sklonim Apafyjevoj osnovi, te zapitali, kako da se ona provede, onda neka erdeljski knez odgovori, da ima mnogo privrženika te misli u Ugarskoj, ali imena njihova ne smije nikako iznijeti.  Ta je opreznost bila poradi toga umjesna, što su Magjari dobro znali, da je glavni tumač na porti Grk Atanasije Panajotti u plaći austriskoj i da svaku važniju stvar odmah dojavljuje carskom rezidentu Ivanu Casanovi.  Potom se vrate erdeljski poslanici kući, na što Erdeljci izaberu Lađi slava Ballóa kao onoga, koji će poći na portu, jer je već često ondje bio i dobro poznavao onamošnje prilike.  Balló se veoma pouzdavao u uspjeh, no kao verziran diplomata na porti dobro je znao, da bez novaca nema ništa, pa je s toga držao za potrebno, da mu se stavi na raspolaganje 40.000 talira u svrhu mićenja i darova.  Ali Magjari nijesu poslali ni pet šest stotina potrebnih za putni trošak.  U Erdelju, dašto, ne htjede nitko za ovo poduzeće dati novaca, pa tako javi palatinu jedan „interesat”, GavroKende, desivši se u to doba u Erdelju, da bez 3.000 for.  Balló uopće ne može poći na put; Kende je medjutim znao, da Wesselényi nema novaca, zato je odmah dodao, da ih treba uzajmiti.  Palatin je to i učinio, no podjedno je poručio i Zrinskomu, da kod Francuza urgira novaca.  Sada je Balló nekako mogao u novembru poći na put, te je i.  decembra stigao u Drenopolje, gdje se tada nalazio sultan Mehmed IV.  

Medjutim se bavio Zrinski mišlju, kako da što bolje utvrdi Čakovac i kako da okupi oko sebe glavnu hrvatsku gospodu, a i doseljene krajiške Srbe (Vlahe), medju kojima se nadao malim troškom podići na noge do 10.000 momaka.  Ove je osnove svoje javio sredinom augusta Gremonvilleu i upozorio ga podjedno, da će mu za provedenje njihovo trebati novaca.  Uto se sastala Murányska konferencija, u kojoj (kako znamo) zaključiše nazočni Magjari tražiti pomoći u Turskoj.  Kad je Petar Zrinski saznao za taj zaključak, vrlo se ozlovoljio, dapače kao da je htio da još jasnije istakne svoje nezadovoljstvo, provali u septembru sve do Kaniže i ondje ubije pašinog sina; to je bila odmazda za tursko haranje po njegovim posjedima.  Istodobno još se tješnje prisloni Francuskoj napisavši negdje početkom septembra jasno i bistro svoje zahtjeve: ponajprije treba mu novaca za uzdržavanje vojske i za nabavu pušaka, onda poželi, da bi Ludovik XIV poslao u Hrvatsku 2.000 vojnika s jednim maršalom, više mjernika, te artilerista i nekoliko topova; potom zatraži od francuskoga kralja pismeno očitovanje, da će privilegija, sloboštine i ustav ostaviti netaknute.  Za sebe zahtijeva sva imanja i posjede, što ih je ikad imala porodica Zrinskih te izgubila budi silom budi po nepravdi, napokon zaištežasebe i svoje nasljednike upravu nad Kranjskom.  Bude li od potrebe, on će doći u pomoć Ludoviku XIV, te mu staviti na raspolaganje sva svoja imanja na hrvatskom primorju, a da iskreno misli, spreman je poslati jedinca sina u Pariz kao taoca.  Pismo ovo stiglo je u Pariz krajem septembra, a malo po tom i.  oktobra odgovori Ludovik XIV na nj: on pristaje na sve zahtjeve Petrove, samo vojske francuske da ne može poslati u Hrvatsku, jer tobože ne zna, gdje da je iskrca i kojim bi krajevima imala proći.  

Dok se ovo zgadjalo, borila se smiona i domišljata pamet Vitnyédyjeva još smionijom ili barem pustolovni j om osnovom, koja da je uspjela, učinila bi po njegovom mnijenju Magjare i Hrvate gospodarima situacije.  Opće je poznato bilo, da je kralj Leopold kao strastven lovac često običavao s malom pratnjom odlutati u bečki Prater, Laxenburg ili šumovitu okolicu Ebersdorfa, tako da ga je nekoliko smionijih ljudi moglo iznenaditi, pratnju mu lako potući, a njega sama ih živa ih mrtva uhvatiti.  Eto na to se sada spremao Vitnyédy, a za slučaj, da mu atentat uspije, naumio je zarobljena kralja odvesti u grad Kaszu na Vagu i ondje ga tako dugo držati zatvorena, dok ne ispuni Magjarima i Hrvatima svaku želju.  Vitnyédy je bio uvjeren, da kroz duže vremena nitko živ ne će znati, kud se kralj djeo, a u najgorem slučaju, ako bi ih progonila carska vojska i uzela podsjedati Kaszu, da bi mu kraljev život bio u ruci i tako mogao služiti kao obrambeni štit protiv svake pogibli.  Zamislivši ovu osnovu, Vitnyeđy je dojavi Wesselényiju s molbom, da bi na nju privolio, no palatin ne htjede o tom ništa ni da čuje, smatrajući atentat podlim djelom, jer da je kralj dobar, samo ministri da su rdjavi ljudi.  Uza sve to Vitnyédy nije svoje osnove napustio, dapače za njezino provedenje pružila mu se nova povoljna prilika.  Leopold se ženio; nevjesta njegova španjolska princesa Margareta pribhžavala se polaganim korakom kroz Italiju i nutarnju Austriju Beču.  U novembru putovala je Štajerskom i prema programu imao joj je Leopold s malom pratnjom poći u susret do semerinškoga Schottwiena.  Vitnyédy je dakle naumio na tom putu uhvatiti kralja, pa je poslao Petru Zrinskomu u Čakovac glasnika s molbom, da mu u tu svrhu pošalje 40 do 50 hrvatskih husara.  No Zrinskomu se osnova Vitnyédyjeva toliko zgadila, da je oštrim riječima otjerao Vitnyédyjeva čovjeka.  Potom ode taj u Legrad, te od ondašnjeg kapetana zatraži tobože po banovoj zapovjedi one konjanike.  Kapetan, ne vjerujući Vitnyédyjevom glasniku, pošalje Petru konjušnika, pa kad je izišla laž na vidjelo, Zrinski ljutito naloži, da toga čovjeka ili okuju ili bace u Dravu.  Medjutim glasnik, ne sluteći ništa dobra, pobježe netragom iz Medjumurja.  Kad je Wesselényi doznao u Požunu za Vitnyédyjeve majstorije, neobično se razljuti, te zamoli Zrinskoga, da bi šopronskoga odvjetnika, dodje h mu u Čakovac, dao smaknuti, što je ban i obećao, premda nije ni na kraj pameti imao dirati u prijatelja pokojnoga brata.  

Kraljevski pir, što ga je Vitnyédy tako nemilosrdno namislio da o'sujeti, bješe povodom, da su se u Beču sakupila brojna magjarska i hrvatska gospoda, koja su u zlatnim i srebrenim odijelima, oklopima, sjajnim banderijama i bogatim konjskim nakitom u velike uvećah sjaj ulaza španjolske princese i same svadbe (5 decembra).  Ovamo je došao i palatin sa ženom, onda Petar Zrinski i Franjo Nádasdy, koji se tom prilikom prvi puta javno približio palatinu, što nije izbjeglo oku pažljivih dvorjanika i pobudilo neku sumnju.  Medjutim niti Nádasdy, a niti dvor nijesu znah, da je Wesselényi sada nastojanjem Petra Zrinskoga iznova stupio u dodir s francuskim poslanikom, jer mu je trebalo novaca, pa je u jednom zajedničkom pismu od 16 decembra s banom zamolio Gremonvillea, da piše Ludoviku XIV, dakako tobože kao vlastitu misao, da Magjari i Hrvati dulje ne mogu čekati.  Budući da se pak Ludovik XIV još uvijek ne misli zaratiti s Leopoldom, neka im pošalje sto ih barem 60 do 70.000 talira, a za ostalo već će se sami pobrinuti.  Odgovor mole najkašnje za četrdeset dana.  

U to se doba Ludovik XIV već ozbiljno spremao, da doskora navali na Nizozemsku, pa stoga je Gremonville, dakako poznavajući namjere svoga gospodara, gledao da stvari udesi prema probicima Francuske.  Kod toga smetalo ga ipak to, što nije imao povjerenja u palatina; Gremonville bješe uvjeren, da Wesselényi, ako i dobije novaca, ipak ne će biti onako vjeran pristaša Ludovika XIV, kaki je bio Petar Zrinski, nego da će kod zgode sve odati Leopoldu.  S toga ga je, prije nego li se upusti s njime u pregovore, htio u tolikoj mjeri obvezati, da se više ne će moći natrag povući, pa je ovu svoju namjeru otvoreno i povjerio banu.  Na pismo Wesselényijevo i Zrinskovo Gremonville je dakle odgovorio, neka jasno i bistro napišu, i to vlastoručno, što zapravo žele, a onda će on to pismo poslati u Pariz.  No još prije nego h je dobio odgovor, podje oko 19 decembra kasno u veče sam u stan palatinov.  Wesselényi upravo je raspravljao sa svoja dva pouzdanika, Mihajlom Boryjem i Franjom Nagyom, kad je u sobu ušao nenadani gost i odmah prešao na samu stvar.  Iznio je elaborat Vitnyédyjev i upitao, da li ga Magjari odobravaju i da li su svi spremni odreći se pokornosti Leopoldu.  Na ovo jasno pitanje uze palatin nekako izbjegavajući odgovarati, a naročito kad se upoznao s djelom Vitnyédyijevim u cijelosti, odmah izjavi, da on šopronskoga odvjetnika nikad nije na takovo što opunomoćio.  Potom uze Gremonville raščinjavati palatinu i njegovim drugovima političku situaciju: njegov kralj — reče on — zasada ne može da prekine s Leopoldom mira, no dodje li do saveza izmedju Engleske i Austrije, što je bilo vrlo vjerojatno, planut će rat.  Tada mogu nezadovoljnici pouzdano računati na francusku pomoć, a dotle treba da su na oprezu i da se spremaju.  Gremonvilleu je uspjelo konačno palatina predobiti za sebe, našto je on u sporazumu s Petrom Zrinskim napisao Ludoviku XIV pismo, u kojem je spominjao, kako se rad Gremonvilleov dosele sastojao samo u obećanjima, pa da je poradi toga neprestanog odgadjanja zavladala medju nezadovoljnicima velika nestrpljivost, dapače neki da su i posumnjali u iskrenost Ludovika XIV i izjavili, da im daleka Francuska ne može pružiti valjane obrane niti protiv Turčina, niti protiv Nijemaca, pa stoga žele mnogi, a u prvom redu žitelji sjeverne Ugarske, da se priključe Turčinu.  No on (palatin) nastoji, da to svom snagom spriječi znajući, ako se Ugarska prikloni Turčinu, da se više nikad od njega ne će osloboditi, pa tako nije kod Turčina ništa učinjeno.  Stoga se nezadovoljnici ponovno obraćaju Ludoviku XIV, te ga mole, da im dade ili bar obeća već sada za slučaj neuspjeha svakom pojedincu negdje oko Rajne imanja vrijedna 40.000 do 50.000 talira, a za slučaj uspjeha neka im već sada odredi nagradu.  U njegovim je rukama njihov život, pa su oni još izim toga spremni položiti prisegu, dati svoje sinove za taoce i njihove vojnike primiti u svoje gradove.  No sve ovo ima da ostane kao najveća tajna, jer bi se inače Austrija mogla pripraviti i njih uništiti.  

Ovo pismo potpisao je još i ban Petar Zrinski te potvrdivši ga zakletvom vjernosti Ludoviku XIV, za slučaj, da rat plane, predadoše ga zajedno Gremonvilleu izjavivši podjedno, da bi im već sada trebalo novaca za podmićenje budimskoga paše, da im ne smeta u započetim poslovima, ali je Gremonville odgovorio, neka nipošto ne miješaju Turaka u stvar, pošto je Francuska tada bila s Turskom u napetim odnošajima, tako da je jedna pomoć drugu isključivala.  Potom se Gremonville malko umiri glede palatina, ali ipak ne sasvim.  „Palatin nije tako iskren — pisao je Ludoviku XIV dne 23 decembra — kao ban, čije prijateljstvo treba darovima i godišnjom potporom održati, da se s tim lakše mogu i drugi predobiti, dok bi novac, što bi ga eventualno primio palatin, malo koristi donio, dapače moglo bi se i to dogoditi, da bi ga Wesselényi zadržao, a podjedno sve odao LeopoJdu”.  

U Beču sastala su se i spora zumjela sva tri glavna državna dostojanstvenika.  Dne 19 decembra sklopili su nov savez i dali jedan drugom novu zavjemicu, koju su potvrdili potpisima, pečatima i zakletvama.  „Mi grof Franjo Wesselényi Haladski palatin ugarski, nadalje grof Franjo Nádasdy Fogarašfoldski, državni sudac ugarski, onda grof Petar Zrinski, ban hrvatski, videći, da su stanje Ugarske i stvar njezina naroda došli u takovu pogibao, da će, ako je mi, koji smo prvi stupovi zemlje, ne spriječimo kojim dozvoljenim putom, doći do konačne propasti tog plemenitog i pod nebom tako glasovitog naroda.  Budući da nalazimo vrlo potrebnim, da se ova zemlja u svojim granicama ne smanji i da naš narod brojem ne spadne — pa napokon da ovo malo preostala naroda u kršćanstvu i u svojoj vrsti i zemlji u ovim tijesnim granicama možemo održati, smatramo potrebitim u prvom redu, da se nas trojica vjerom obvežemo jedan drugomu, da sve ovakove stvari moraju ostati tajnom, a da tako bolje uspiju istaknute dobre namjere, osigurajmo jedan drugoga našom riječi, na vjeru i blaženstvo naših duša, da ovaj naš rad i našu dužnost, a uz to istaknute namjere i nastojanja nikom ni iz kakvog uzroka ne ćemo pokazati ni na koji način, dapače da na nalični način držimo tajnu i pred onima, kojima je ova stvar inače u glavnom poznata.  Drugo, obvežimo se, da šta god možemo u korist opstanka i napretka našega naroda i Ugarske našom pameću pronaći i učiniti, da ćemo sve to marljivo izvršiti, pa ako ustreba, obratit ćemo se i na druge.  Nadalje učinit ćemo u tom bijednom stanju još i to, da jedan bez drugoga ništa ne smije uraditi, već da ćemo u svemu započeti jednakom voljom i sporazumom i raditi stalno do konca.  Dapače, pošto je izlaz svake stvari nestalan, pa stoga ako bi ili mi svi, ili tkogod od nas, ili koji od onih, koji znadu za ovu stvar s našom voljom, pa bilo od koga i ne izuzevši nikoga, bili proganjani, dužni smo perpetuo obligamine na svakom putu i na svaki način svom našom sposobnosti za njih se zauzeti i pomoći iz nevolje.  Poradi toga dali smo jedan drugomu pismo pisano našom rukom i providjeno pečatom, da držeći ga često pred našim očima, ne bacimo s lahkoumnim shvaćanjem ove stvari i dužnosti duše naše u vječno prokletstvo, a da ne povrjedimo javno svoje poštenje i da ga ne izgubimo”.  

Ali ovo pismo kano da nije bilo dostatno jamstvo.  U Požunu, dokuda su državni sudac i ban otpratili palatina, izdali su Nádasdy i Zrinski, pa Nádasdy i Marija Szechy još posebne zavjernice jedno drugome.  Nádasdy i Zrinski zakleše se medjusobno dne 28 decembra, da će ostati u savezu do smrti, da će podupirati u svemu napredak i zajedničke interese, da ne će svojih tajna bez volje drugoga nikom odavati, a ako bi drugačije radili, neka ih Bog kazni kao krivokletnike na užasan primjer svijetu.  „Ako za veću sigurnost ustreba, pisali su Zrinski i Nádasdy, podpisat ću to i svojom krvlju, dapače ja se obvezujem još i na to, da ću stavivši se vazda na njegovu stranu (t.  j.  Zrinski na Nádasdyjevu i obratno) živjeti i umrijeti za nj kao u sreći tako i u nesreći, a ako što čujem na njegovu štetu, upozorit ću ga na to, kao pravi i zaprisegnuti brat; neka mi Bog tako pomogao, kao što ovo od srca želim!” 

U Požunu još se zavjerenici dogovoriše glede dalje radnje; konačno se sporazumješe, da će Wesselényi tobože radi riješenja apelacijonih osuda u smislu saborskog članka XXXIV od godine 1659 sazvati za 28 februara 1667 u Banjsku Bistricu palatinski sud, pod kojom će se krinkom moći „interesati” sigurno sastati i posavjetovati glede toga, što se imade učiniti, a dotle će možda već iz Erdelja, odnosno Turske stići kaki glas.  

Vrativši se poslije ovih pregovora dne 2 januara 1667 u Beč, Zrinski povjeri Gremonvilleu, da im se i Nádasdy priključio.  Ova novost više je poslanika rastužila nego li obradovala, jer je dobro poznavao državnog sudca i odmah prozreo njegove motive; stoga je Zrinskome stavio na dušu, da nipošto ne odade Nádasdyju njihov intimni odnošaj, „jer je Nádasdy nevjeran čovjek, reče Gremonville, koji je u dobroj slogi s Leopoldom, a zahtijeva li egoistički mu interes, kadar je sve izdati bečkom dvoru”.  No uza sve to, kad ga je Zrinski, koji je za to vrijeme bio kod Nádasdyja u Pottendorfu, zamolio za konferenciju s državnim sudcem, poslanik se tome odazvao.  Mjesto sastanka bila je Ahauska krčma blizu Laxenburga, jer ma da je dvor u to doba plesa i sanjkanja počeo da zaboravlja na zle glasine 0 ugarskoj i hrvatskoj gospodi, ipak se nije činilo podesnim, da se sastanu u gradu.  Zrinski i Nádasdy došli su kočijom iz Pottendorfa, a Gremonville opet preobučen kao trgovac iz Beča (14 januara 1667).  

Vjerno svojoj politici, poslanik je odmah zatražio jasan pismeni odgovor na ova pitanja: koji je razlog njihove bune, šta žele od Ludovika XIV, šta mu nude kao protuuslugu, šta mogu učiniti njih trojica (to jest i palatin), te dodade konačno, da će njihovo pismo u originalu zadržati kod sebe, a prijepis poslati u Pariz.  Nádasdy i Zrinski nijesu mogli na ova odlučna pitanja odgovoriti i u palatinovo ime, „jer se o tome moraju još medjusobno posavj eto vati; u ostalom (rekoše) cilj ustanka jeste pogaženu slobodu zemlje uspostaviti, te izgubljene pogranične tvrdjave povratiti.  Za taj pak posao bih bi Magjari i Hrvati i sami dosta jaki, kad bi koja vanjska vlast istodobno Leopolda zabavila”.  

Povrativši se u Pottendorf povedu ban i državni sudac razgovor o svom sastanku s Gremonvilleom, te se napokon sporazume, da će pisati Francuzu, ah tako, ako bi pismo palo kojim slučajem u tudje ruke, da se ne može doznati, od koga je i u kojoj je stvari pisano.  Uvjeta nijesu predlagali, nasuprot pismo se njihovo sastojalo od samih pitanja.  Mogu li se pouzdavati u pomoć Ludovika XIV, ako mu otkriju prave uzroke, šta želi kralj za pomoć,

bi li dao pomoći za slučaj da poljska stvar ne bi pošla, kako on želi i kako će i na kakav način pružiti pomoći Magjarima.  Podjedno pisah su i Wesselényju i zatražili od njega, da što prije ili lično dodje u Beč, ili pošalje svog pouzdanika, ne bi li tako raspršio sumnje Gremonvilleove, jer bude li poslanik samo malo rada opazio, odmah će im dati veću svotu novaca.  Stoga zamoliše palatina, neka mu pošalje uvjete, pod kojima bi Magjari bili pripravni priključiti se Francuskoj, jer dok to ne učini, ne mogu se od Gremonvillea ničemu nadati.  Svakako bi dobro bilo, da se još prije banjsko-bistričke skupštine dodje na čistac s Francuskom.  Gremonville je odmah odgovorio na pismo Zrinskovo i Nádasdyjevo: neka samo pošalju uvjete, pa će onda dobiti odgovor, koji će ih zadovoljiti.  

Medjutim se uzeše koncem marta skupljati ugarska gospoda u Banjskoj Bistrici.  Ovdje su doskora saznah, da je Balló badava pošao u Tursku, te se neobavljena posla vratio kući.  Sada zaključe, da ima još jednom poći k porti, te svakako nastojati, da za svoju osnovu predobije vehkoga vezira Ahmeda Koprohja (22 marta).  Na sastanku bio je i Nádasdy, dok Petra Zrinskoga nije bilo; Nádasdy se izjavio sporazumnim s turskim savezom ne odavši ni jednom riječi veza s francuskim poslanikom.  Potom se učesnici skupštine razidj o še.  

Dok su ovako vijećala magjarska gospoda, borio se palatin Franjo Wesselényi sa smrću.  Dne 16 marta potvrdio je svoju oporuku, a nekoliko dana poslije toga, 27 marta umre.  Tijelo su njegovo na 18 aprila odnijeli na Muranv i ondje pokopali u već za nj odredjenoj kapelici.  Nakon smrti Nikole Zrinskoga i Gjure Lippaya, to je treći teški udarac po zavjeru magjarske i hrvatske gospode! 

Smrt Franje Wesselényija približila je Nádasdyja njegovom cilju, to jest palatinatu, i to s tim više, što je Leopold već 30 aprila imenovao uz nadbiskupa Szelepcsenyja i njega kraljevskim namjesnikom u Ugarskoj, dok se ne popuni ispražnjena stolica.  Nádasdy smatrao je tu novu svoju službu privremenom, tek stepenicom do palatinata, pa pošto je za nj uživao povjerenje naroda, nastojao je sada sve to većma, kako da zadobije još i povjerenje dvora.  On je sam najbolje karakterizovao dvolično svoje vladanje svomu tajniku i pouzdaniku Valentinu Szenteu ovim riječima: „Mi moramo stvar sa „interesatima” nastaviti, i to s dva razloga.  Prvo, da možemo na njih paziti, da ne počine kaku nepromišljenost i ne izazovu srdžbu vladarevu, te ne upropaste zemlje, a drugo, da možemo ostajući s njima u svezi, ubavijestiti dvor o njihovim djelima i da možemo ušavši tako u volju i dvoru i županijama, u stvari palatinata računati na oba faktora”.  Državni se sudac dakle dao na nedostojno douškivanje, htijući time dokazati svoju vjernost i otkloniti svaku sumnju od sebe, jer se je bojao, da bi Gremonville prigodice mogao štogod izlanuti.  Tom je ulogom započeo odmah po povratku iz Banjske Bistrice, kad je predsjedniku dvorskoga ratnoga vijeća Gonzagi nabacio dosta jasnim riječima nešto o planovima Wesselényijevim i 0 zavjeri uopće, a naskoro kazivao je i samom Leopoldu u Laxenburgu i Beču, kako se sjeverno-ugarske županije bave buntovničkim nakanama i kako dopisuju s Turčinom.  Napokon je-i tajnik njegov Valentin Szente po njegovoj uputi podnio u Laxenburgu caru podrobniji izvještaj (u maju).  Nádasdy činio je sve to u nadi, da će se dvor uslijed ovih denuncijacija teško zabrinuti, te sazvati sabor za sanaciju nevolja, a taj mu je trebao što prije poradi palatinskoga izbora.  

No u Beču se ne preplašiše ni najmanje, a niti im se žurilo s popunjenjem palatinske stolice, šta više, oni bi je najradije mimoišli, jer je narod magjarski smatrao palatinsku čast paladijem, a vlada zaprekom.  I odista, velika vlast, koju je zakon stavljao u ruke palatinove i koju je unatoč tolikoga kršenja još uvijek imao, bila je u rukama patriotskoga muža moćno oružje, dapače ona je mogla i u rukama najservilnijega čovjeka biti neprijatnom zaprekom raznim apsolutističkim dvorskim pokušajima.  Šta se opet tiče glasina 0 zavjeri, to nije dvoru ništa novo bilo.  Beč se nije nikad posve pouzdavao u Magjare i Hrvate, no nije ih se ni bojao.  Buntovne glasine nijesu bile rijetkost, dapače kad se polovicom godine 1666 vratio general Leslie iz Carigrada, kuda je odnio sultanu one darove odredjene vasvarskim mirom, pripovijedao je, kako ga je veliki vezir Ahmed Koproli upozorio, da se Magjari s desne obale Dunava i Hrvati hoće da slože s Francuzima i Poljacima u svrhu, da se prekine vasvarski mir, a budimski paša, koji je takodjer o tome nešto znao, poručio je izrijekom dvoru, da dade nekolikim magjarskim i hrvatskim velikašima odrubiti glave, ako hoće da ima mira.  Prema tome dakle denuncijacije Nádasdyjeve ne sadržavahu kaku osobitu novost, pa stoga i nijesu pomaknule dvora iz njegove hladnokrvnosti.  

Dok se državni sudac bavio takim nedostojnim poslom, morile su Petra Zrinskoga teške familijarne brige.  Po smrti svoga brata Nikole preuzeo je mjesto malodobnog Adama Zrinskoga, kojemu je dašto bio jedinim skrbnikom, opet svu vojničku upravu Zrinskih dobara i obranu njihovu, dok je imanjem njegovim samostalno gospodarila mati mu udovica Sofija Lobi.  Ali doskora je došlo do nebrojenih sukoba izmedju naglog Petra i na svoja prava ljubomorne, tvrdoglave matere: sada bi Petar okupirao dijelove imanja, koje je Sofija držala svojima, sada se ona opet uplitala u ratne poslove, taj isključivi djelokrug banov, onda bi opet došlo do boja izmedju Katarine Frankopanke i Nikoline udove, a svaki sporazum i izmirenje bili su tek pauza i priprema za nova trvenja.  Razmirice su ove ostale sve do rasula porodice Zrinskih.  

Uredivši nekako te poslove, Petar Zrinski podje u maju na put, te posjeti oko Duhova (29 maja) Nádasdyja u Pottendorfu, i ponovi tom prilikom s njime savez, kojega su za života palatinova sklopili „vjerom i pismom u stvarima za slobodu domovine”.  Petar je kroz cijelo vrijeme bio u neprekidnom dodiru s Gremonvilleom, kod čega je Nádasdy zapravo vršio ulogu poštara, jer je korespondencija njihova prolazila kroz njegove ruke.  Kod toga posla vazda bi ban hrabrio državnoga sudca, neka uzme k srcu tužnu sudbinu domovine i neka radi, dok živi, „da svojoj djeci ostavi dobru uspomenu iza sebe”.  Gremonville se naprotiv nije pouzdavao u Nádasdyja, niti u njegovu prisegu, jer je bio uvjeren, da čim zadobije palatinat, da će nezadovoljnicima okrenuti ledja; s toga razloga našao je poslanik u interesu saveza za bolje, ako državni sudac ne postigne cilja.  Uza sve to ipak ga je ljubazno susretao, nastavljao s njime pregovore, dapače ga za 13 juna pozvao sa Zrinskim u neku šumicu izmedju Hochaua i Miinckendorfa na požunskoj cesti na tajni razgovor.  U pratnji Nádasdyjevoj bio je i zet njegov grof Ivan Drašković, čija je sestra Ivana Marija bila udata za glavnog dušmana Petrova, grofa Nikolu Erdodyja, no u šumu pošli su sa Francuzom samo ban i državni sudac.  Razgovor je njihov trajao gotovo tri sata.  Upravo tada navalio je iznenada Ludovik XIV na Belgiju, da otme tu lijepu zemlju svom malodobnom šurjaku španjolskom kralju Karlu II, pod izlikom, da ona pripada kćeri Filipa IV, to jest njegovoj ženi, a ne sinu („devoluciono pravo”).  Bilo je vrlo vjerojatno, da će Leopold ustati na obranu svoga rodjaka, pa stoga je Gremonville na tajnom sastanku uvjeravao Zrinskoga i Nádasdyja, da će za taj slučaj Magjari i Hrvati svakako dobiti pomoći od njegova gospodara.  Ali oba velikaša zatraže od poslanika preciznu izjavu, jer da će se inače radije nagoditi s Turčinom, s kojim su i onako već u pregovaranjima.  Gremonville je pomislio, da mu to samo zato rekoše, da ga zastraše i prisile na jasno očitovanje, pa im mimo odgovori, neka se u svom vlastitom interesu okane Turaka, a Ludovikov će jasni odgovor dobiti najdulje za tri mjeseca.  Kad se Zrinski i Nádasdy ni time ne zadovoljiše, reče im Gremonville, i opet samo da ih udobrovolji, da je već otpremio s preporukom na Ludovika XIV njihove zahtjeve, kojima im se za slučaj neuspjeha i progonstva iz domovine zajamčuje godišnji dohodak od 50.000 for.  svakomu.  Iza ovih riječi grofovi se nekako smire i izidju s ostalim zahtjevima: zatražili su, da se na erdeljski kneževski prijesto stavi Petrov zet Franjo Rákóczy, da Ludovik XIV ima kao vrhovni pokrovitelj LTgarske i Hrvatske ostaviti netaknute sve sloboštine i ustav njihov, da ima dati potrebni novac da uzmognu podići na noge 10.000 konjanika i 5.000 pješaka, a onda poslati još najmanje 4.000 Francuza s časnicima, mjernicima i topovima u Ugarsku i Hrvatsku, te napokon da se francuska diplomacija ima kod porte zauzeti, da za vrijeme bune ostavi Ugarsku i Hrvatsku na miru.  U daljem razgovoru natuknu Gremonville Nádasdyju, kako se Ludovik XIV ne može u nj stalno pouzdati, na što državni sudac izjavi, da to ne stoji, dapače da će ostati vjeran Ludoviku XIV i za slučaj, da ga Leopold sutra imenuje palatinom.  Sada ga upozori poslanik na intencije dvora, koji da samo misli Nádasdyja kroz četiri do pet godina praznim obećanjima zavaravati, jer da je njegov pravi kandidat za palatinsku stolicu grof Ivan Rottal.  Iza ove gorke novosti po Nádasdyja grofovi se rastadoše: Zrinski se vrati u Hrvatsku, Nádasdy u svoj Pottendorf, a Gremonville u Beč.  

Malo dana za tim, koncem juna, već stiže Petrovo pismo u Pottendorf, u kojem zamoli Nádasdyja, da bi kod Gremonvillea požurio odlučni odgovor francuskoga kralja, jer da se čitava stvar već dulje odgadjati ne može.  Na to umiri poslanik Nádasdyja lijepim riječima, ali ne za dugo, jer već oko 20 jula, pa 10 augusta i 20 septembra zatraži državni sudac ponovno odgovor.  No Ludovik XIV, istodobno zabavljen ratom u Belgiji, dospije tek 22 septembra, da iz St.  Germain en Layea odgovori Gremonvilleu, poslavši mu podjedno punomoć, da sklopi ugovor sa Zrinskim i Nádasdyjem, jer se nadao, da će ga Leopold slijedećega proljeća 1668 godine napasti, pa mu je stoga od prijeke potrebe bila buna u Ugarskoj i Hrvatskoj.  Kod ugovaranja svjetova kralj Gremonvilleu, da bude oprezan: neka ne obeća ništa drugo osim novaca, a o šiljanju vojske u Hrvatsku da ne može biti ni govora; uopće neka gleda, da stvar otegne koliko više može, jer treba da se najprije vidi, kako će se ostale stvari razviti.  Gremonville doskora primi kraljevo pismo, te 6 oktobra javi, da će se točno držati naložena mu naputka kod skorog sastanka sa Zrinskim i Nádasdyjem, na koji se spremao.  

Medjutim nadje ban novog saveznika, doduše ne u Hrvatskoj, gdje je ipak većina plemstva bila na strani kraljevoj, nego u susjednoj Štajerskoj.  Novi saveznik, grof Erazmo Tattenbach, bio je veoma bogat štajerski velikaš, a posjedovao je još i u Sleskoj, te na podnožju Harz-planine u Njemačkoj prostrana imanja, a osim toga zauzimao je u štajerskom namjesničkom vijeću odlično mjesto.  Taj mladi, za onda jedva 36-godišnji muž, bio je više poznat sa svoga razvratnoga života, nego li sa hrabrosti ili uma, no kao susjed hrvatski često se sastajao sa Zrinskim.  Tako je i bilo koncem augusta 1667, kad se nadjoše zajedno u Lapšćini kod štajerskoga baruna Locatellija, njihovoga zajedničkoga znanca, pa je tom prilikom došla riječ i 0 vijesti, da će Leopold, umre li Karlo II, prijeći u Španjolsku, a u njegovoj odsutnosti da će vladati iz Beča njegova maćuha Eleonora od Mantove i knez Auersperg.  Čuvši ovu novost, Zrinski razjaren skoči i uze se tome protiviti, da bi već i žene zapovijedale zemljom, no (odmah dodade) njemu da ne će.  Opazivši, da se ta izjava ugodno dojmila Tattenbacha, reče mu, neka dodje k njemu u Čakovac, pa će mu nešto pokazati, a ushtjedne li biti njegov pristaša i ako mu obeća, da ga ne će izdati, sklopit će s njime savez, kaki je već s više njih utanačio.  Malo po tom dodje Tattenbach zaista u Čakovac, te se za čestoga razgovora uz vino još bolje sprijatelji s banom: Zrinski mu je darovao lovske pse, a Štajerac kao za uzdarje lijepa konja.  Za ovih prijateljskih razgovora bilo je često riječi i o politici; Zrinski se tužio, da Hrvati i Magjari nemaju nikakva ugleda u Beču, „ali francuski kralj, reče on, taj nam je pravi prijatelj”.  Nadalje mu povjeri, kako su Magjari već složni, pa kako je on još s pokojnim palatinom Wesselényijem i državnim sudcem Nádasdyjem sklopio savez, a samo bi od koristi bilo po nj, po Tattenbacha, ako i on pristupi.  Štajerski je velikaš pozorno slušao bana, do kojega je mnogo držao, jer je znao, kako velik ugled uživa medju državnim knezovima njemačkoga carstva, pa konačno privoljevši na savez, potpiše 9 septembra Zrinskomu zavjernicu, da će biti njegovim vjernim pristašom, da mu tajna ne će nikom izdavati, da će njegovu akciju pomagati i da ga ne će nikad ostaviti, — neka ga Bog tako pomogne, kako će on to obećanje održati.  Zrinski je novom savezniku dao nalično pismo i uvjeravao ga 0 uspjehu.  „Vidjet ćeš, reče mu, dogodit će se čudne stvari i svak će uzeti ono, što može.  Gremonville je moj dobar prijatelj.  Dobijem li kaku vijest, odmah ću ti javiti”.  Uza sve to, ipak su Tattenbacha morile neke sumnje; rado bi bio znao, u koga se najviše pouzdaju nezadovoljnici, ne će li ih Turčin iznenada s ledja napasti, šta će učiniti hrvatska Krajina, šta Slavonija, Koruška, Kranjska i Venecija.  Otkud će uzeti oružja i praha, izvježbanih časnika, pješačkih vodja, dovoljno hrane i što je glavno, novaca.  Koliko su hiljada ljudi nezadovoljnici kadri postaviti na noge, ne samo od prilike, nego točno, da li će biti moguće stvar održati tajnom, dok im se vojska skupi.  Sve to treba prije svega promozgati, inače da će bolje biti čitavu stvar napustiti.  No na sve te primjedbe mirio je ban Tattenbacha, govoreći mu, neka se ne brine; bit će novaca koliko treba i svega ostaloga; ta nijesu oni sami, jer ima još i mnogo drugih saveznika.  

Kad je Zrinski ovako pun pouzdanja u budućnost govorio Tattenbachu, doživjela je stvar nezadovoljnika kod porte potpuni poraz.  

Prošlo je već pet mjeseci od smrti palatinove, a saveznici već su teškom nestrpljivošću čekali glasove iz Turske.  Za čitavo vrijeme čekanja ne učiniše ništa, jedino su poradili oko toga, da stvore onih 40.000 talira, što ih je trebalo Ballóu, kod porte.  Ali ni to nije bila laka stvar, a onaj, koji je najlakše mogao pomoći, naime bogati Nádasdy, pravio je najviše neprilika.  On je doduše već jednom dao sa Zimskim po 5000 talira svaki, no sada se bojao, da će mu ta svota propasti.  Stoga je izjavio Szenteu u svoje i Zrinskovo ime, da će njih dvojica dati dvije trećine do 40.000 talira, uračunavši amo već danih 10.000, a jednu trećinu neka dade udovica palatinova Marija Szechy uz jamstvo, da će im ti novci biti vraćeni; osim toga ima još i netko od njihovih ljudi poći na portu, da vidi, na što će se taj novac potrošiti (u augustu).  Medjutim prije nego li je ta stvar konačno riješena, došao je glas, da je Ladislav Balló bio kod velikoga vezira uzalud.  

Ladislav Balló pošao je na put mjeseca aprila s uputom, da nastoji uz uvjet gubitka glave i imetka doći do velikoga vezira.  Dne 20 aprila stiže u Drenopolje i za pet dana bio je opet na putu do mora.  No ladja, koja ga je trebala da odvede na Kandiju, malo da nije pala u mletačke ruke, a pored toga još se digla i oluja, koja ga je bacila ća do Cipra, tako da se tek nakon šesnaest-dnevnoga lutanja mogao 14 juna iskrcati pred Kandijom u turskom taboru.  Prvi čovjek, na koga se namjerio i s kime je govorio, bio je poznati nam Grk Atanasije Panajotti.  Balló, vjeran uputi svojoj, nišanio je u početku samo onako iz daleka, da bi mu imao nešto važno saopćiti, ako se može u njegovu šutnju pouzdati, pa mu je kao za predbježnu nagradu dao pet stotina talira na dar.  Potom se Panajotti zakleo na evangjelje, da će šutjeti i onda s velikim zanimanjem slušao kazivanje Balló-ovo, te se konačno ponudio kao pomagač Magjarima, da lakše postignu svoju svrhu kod velikoga vezira.  Tajni savjetnik velikoga vezira (nešto kao ministar unutarnjih posala) ćehaja Ibrahim-beg, kojem je sjutradan 15 juna Panajotti s velikom važnošću predstavio Ballóa, primio je na 16 juna poslanika magjarske gospode u tajnu audijenciju i odmah ga upitao, šta je povjerio Grku tumaču.  Ballóu je bilo rečeno, da pred ćehajom govori tako otvoreno, kao da bi govorio sa samim velikim vezirom, pa stoga, pošto ga je zamolio, da stvar održi tajnom, a Turčin to i obećao, poče kazivati, kako erdeljskom knezu Apafyju leži na srcu, da se i Ugarska priklopi turskom posjedu, jer za to da ima sada nekih znakova, koji da zajamčuju uspjeh.  Neka mu dakle ćehaja dozvoli, da tu osnovu iznese velikom veziru s njegovom preporukom.  Cehaja je s velikom pažnjom slušao poslanika do kraja, a onda ga je upitao, po čemu on znade, da su Magjari voljni pokoriti se sultanu.  Balló, pripravan na takovo pitanje, uze onako općenito odgovarati, da to znade „od naših prijatelja”, a kad mu je ćehaja stavio dalje pitanje, što knez Apafy želi da porta učini, reče, da moli, da od strane Magjara može doći poslanik k njoj i dobiti jamstvo, da će za slučaj pokorenja Ugarska ostati u svojoj slobodi.  Napokon zamoli Balló ćehaju, da bi ovu stvar potajno saopćio velikom veziru, našto mu Ibrahim beg to obeća, pohvalivši još i dobru volju Apafyjevu.  

Cehaja je u istinu govorio s velikim vezirom, a taj je onda 19 juna primio Ballóa u svečanu audijenciju, primivši od njega punomoć i darove Apafyjeve.  Potom ga je upitao, ima li mu šta tajna reći, a kad je to Balló potvrdio, otpravi veliki vezir iz sobe sve osim ćehaje i tumača Panajotta.  Sada objasni poslanik svrhu svoga dolaska onako, kako je to već učinio pred ćehajom.  Ahmed Koproli je smješkajući se slušao do kraja kazivanje Balló-ovo i odmah odgovorio, da je o tom bilo govora još pod Novim Zamkima (1663), pa zašto je od onda sve do sada šutio knez Apafy? „Od vremena Sulejmanova, odgovori Balló, nije bilo nalične važne stvari; za dan dva nije se to moglo obaviti, a sve dok nije stvari na sigurnom temelju sagradio, knez Apafy nije mogao govoriti”.  Na to reče veliki vezir: „Nemojmo 0 izlišnim stvarima govoriti.  Otkuda znade Apafy sve to i na koji način drži to provedivim?” Na ovo odlučno pitanje Balló je tek onako u glavnom odgovorio: „Magjari i Hrvati osjećaju se u svojoj vjeri i slobodi povrijedjenima, a u tome da leži jamstvo" ..., no veliki vezir se s tim općenitim razlaganjem ne zadovolji, već uze tražiti jasan i otvoren način, kojim bi se stvar mogla izvesti.  Kad je iz Balló-ova odgovora razabrao, da Magjari računaju na pomoć pograničnih turskih četa, reče u kratko, da poslije sklopljena mira takovo što više nije moguće učiniti.  Tim je odgovorom dašto i cijelo pitanje bilo riješeno, no Balló je učinio još jedan pokušaj, dobivši dozvolu, da može i dalje govoriti.  On započe u smislu danih mu instrukcija kazivati, da je mir sklopljen samo s ugarskohrvatskim kraljem, a ne još i sa Nijemcima, pa da se stoga mogu napasti; porad toga još će čitava stvar izgledati, kao da je Erdelj napao cara, a ne sultan.  „Erdelj je podanik porte, reče veliki vezir, pa bi samo u njezino ime mogao istupiti, dakle bi odium prekršaja mira svakako na nas pao; u ostalom doći će i tome vrijeme”.  Time je audijencija svršila; umirivši još Ballóa, da se ne boji, da će kome tajnu odati i predavši mu pismo na Apafyja, čiju je dobru volju i on pohvalio, oprosti se veliki vezir s njime s riječima, da za sada nema pomoći, jer je nedavno sklopljen s carem mir, a sada da je on zaposlen na Kandiji.  I ćehaja i Panajotti takodjer napisaše pisma Apafyju; Ibrahim beg pohvalio je vjernost kneževu i njegovu veliku osnovu, koju da je samo on u stanju da provede, premda ju je sada zbog važnih razloga trebalo odgoditi.  Panajotti je opet najsladjim riječima osnovu preporučio knezu, tražeći od njega, da je ne napusti.  

No Panajotti glumio je dvoličnu ulogu, a nepouzdanost Magjara spram njega bila s je potpuno opravdana.  Istim onim brodom, koji je Ballóa vozio na kopno, poslao je nesavjesni tumač pismo (24 juna) austrijskom rezidentu kod porte Ivanu Casanovi, u kojem mu je javio, da erdeljski knez nešto mešetari protiy Leopolda kod porte, da je njegov poslanik bio u toj stvari kod velikog vezira, te se samo njemu, Panajottu, ima zahvaliti, što stvar nije uspjela; stoga preporuča Njeg.  Veličanstvu, „da dobro pripazi na Magjare i Hrvate”.  Casanova poslao je ovo pismo odmah u Beč, kud je prispjelo nekako u isto vrijeme, kad je Apafy dojavio magjarskoj gospodi neuspjeh Balló-ov kod porte (krajem augusta).  

Doskora prouzroči veliku stravu medju nezadovoljnicima izdajstvo Panajottovo, za koje doznadoše preko Nádasdyja.  Državni se sudac slučajno desio u Beču, te tako dospio u tajno vijeće baš onda, kad se ondje čitao izvještaj Casanovin.  Čuvši ovo, Nádasdy se veoma uplaši i pomisli u prvi mah, da je uza nj osobita pažnja božja, koja mu je dozvolila, da je tako slučajno doznao za pogibao.  Odmah poslije toga dojavi Franji Nagyu, jednom od glavnih nezadovoljnika, tajnim pismenima, kako je „pas” Panajotti, koji je oduvijek bio dušmanin Magjara, izdao carskom rezidentu svrhu Balló-ova poslanstva, pa ga zamoli, da javi Apafyju, neka bi kako gledao, da se Panajotti ubije još prije nego li se vrati s Kandije i tako spriječi potanji izvještaj njegov rezidentu, ili pak da dojavi izdajstvo njegovo porti, uz molbu, da ga teško kazni.  Nádasdyjevo pismo priopći Nagy ostalim magjarskim nezadovoljnicima i tako nastade medju njima neko plašljivo gibanje, koje još uvećaše glasine, da se u Austriji skuplja vojska.  Jedini izlaz i opet su vidjeli u savezu s Turčinom, pa stoga u oktobru i opet poslaše Apafyju glasnika s molbom „u ime božje”, neka bi ponovno poslao poslanika velikom veziru s porukom, da mir ne zabranjuje primati za saveznike one, koji to čine od svoje volje; magjarski narod, kao slobodan narod, pokorit će se onomu komu hoće, a porta neka ne zaboravi, da ma koliko joj dala austrijska kuća, da joj Ugarska više daje, naime samu sebe, koju Turčin već više od dvjesta godina uzalud nastoji osvojiti.  Apafy se rado odazvao, pa je još u oktobru poslao k porti Petra Inczed y j a, da nastavi djelo Balló-ovo.  Za uputu kazao mu je, da što brže radi, a ne uzmogne li doći pred velikoga vezira, neka stvar predoči njegovom zamjeniku kajmakamu.  Glede Panajotta vijeće je Apafyjevo dugo bilo u neprilici, šta da radi.  Izrijekom ga optužiti s izdaje činilo se vrlo pogibeljno, jer bi moćni Grk svojim uplivom lako znao od sebe odbiti optužbu, te pogibao skrenuti na tužitelja.  Ne dodirnuti se stvari, bilo je opet nemoguće, jer ako Panajotti ne osjeti neprilika zbog svog prvog čina, nastavit će docnije gadno svoje djelo sasvim slobodno.  Konačno se sporazumješe, da će u pismu na velikoga vezira samo spomenuti izdajstvo, ali ne izdajicu, a ako bi veliki vezir upitao, tko je to učinio, onda je Inczedy imao odgovoriti, da on ne sumnja u Panajottovo poštenje, ali magjarska su gospoda pod zakletvom potvrdila, da je baš on izdajica.  

Medjutim se pokazala bojazan Magjara kao pretjerana.  Dvor nije ni pomišljao na nasilja, a onom skupljanju vojske bio je uzrokom španjolsko-francuski rat, za koji je Španija tražila u Beču pomoći, dok je Gremonville istodobno upotrebljavao svu svoju diplomatsku spretnost, da Austrija bude neutralna.  Pa tako je sasvim razumljivo, da se na dvoru u oči eventualnog rata s Francuskom nijesu osobito zabavili Casanovinim izvještajem, već ga naprosto uputili, da nastoji još nekih potankosti saznati.  Jedini grof Ivan Rottal, taj stručnjak u ugarskim i hrvatskim poslovima, svratio je - na ugarski pokret više pozornosti, ali ne iz težnje da učini caru uslugu ili da spase državu od velike pogibli, već naprosto za to, što je težio za palatinatom, a kako je u Nádasdyju vidio najozbiljnijega protivnika, počeo je istraživati, nema li i on udjela kod tih stvari.  Budni pak Nádasdy odmah je primijetio, da ga Rottal drži na oku, pa je jednom zgodom (6 oktobra) dao oplijeniti njegovog tajnika, kad je taj putovao u Erdelj, ne bi li iz otetih pisama saznao, čim si Rottal tare glavu.  No zvedljivi državni sudac nije iz pisama ništa saznao.  

Pošto se bar predbježno izjalovio savez s Turčinom, Nádasdy je uzeo pomišljati na mirna sredstva kako da se dočepa toli žudjena palatinata.  To je dašto u prvom redu bio sabor, samo je trebalo osigurati i sudjelovanje sjevero-ugarskih protestanata na njemu.  U tu je svrhu pisao državni sudac udovici palatinovoj i njezinom tajniku Franji Nagyu, da se u toj stvari zauzmu kod onamošnjih „interesata”, no protestanti su odgovorili, da se ne će pozivu odazvati, jer još ni na jednom saboru nijesu dobili zadovoljštine.  Stoga ako hoće da oni dodju na sabor, treba da se najprije izvan njega riješi pitanje protestantskih povreda.  Javljajući ovo Nađasdyju, Franjo Nagy još je dometnuo, da bi jedini Petar Zrinski bio podoban da izmiri zavadjene katolike i protestante, pa neka ga stoga nagovori, da dodje što prije u sjevernu Ugarsku ili kao komisar ili u goste svojoj djeci.  Nađasdy odista uvaži savjet Nagyov, te pozove Zrinskoga da dodje u Gornju Ugarsku.  Petar se zacijelo ne bi u zimsko doba tom pozivu tako rado odazvao, da nije podjedno bio ubaviješten, da je Gremonville napokon primio odgovor Ludovika XIV i da ga čeka na dogovor.  

Osvojivši na lak način Belgiju, Ludovik XIV bavio se sada novom i smionijom idejom.  Kako rekosmo, Filipa IV.  naslijedio je 17 septembra 1665 na španjolskom prijestolu Karlo II, dječak od četiri godine, a fizički tako slab, da se upravo dnevno očekivala njegova smrt; s njime pak imala je izumrijeti španjolska linija Habsburga.  Za taj slučaj eto želio je Ludovik XIV, da bude na čisto sa španjolskom baštinom, odnosno s glavnim i jedinim zakonitim baštinikom njezinim, naime austrijskim Habsburgovcem Leopoldom, u taj par jedinim muškim potomkom svoje grane.  Još u januaru godine 1667 pokušao je Ludovik XIV, da sklone Beč na diobeni ugovor, no dvor 0 tome ne htjede ništa ni da čuje.  Poslije uspješnog belgijskog rata činilo sc Ludoviku, da je u Beču raspoloženje po nj mnogo zgodnije.  Gremonville je dakle dobio koncem oktobra uputu, da ponovi pregovore, istaknuvši odmah, da Ludovik XIV ne bi nikad navalio na Belgiju, da je sklopljen još u januaru ponudjeni ugovor.  Ali ni na pragu tog teškog rada, u kojem je u potpunom sjaju zasjao diplomatski mu talenat, Gremonville nije puštao s vida nezadovoljnih Magjara i Hrvata, pa tako kad je krajem oktobra Zrinski došao u Pottendorf Nádasdyju, ureče s njima za 1 novembra u istoj šumici kao i 13 juna tajni sastanak.  Sa Zrinskim došao je još i Franjo Bukovački, a s Nádasdyjem njegov paž Mihajlo Kiss, no u šumicu pošli su s Gremonville-om samo oba grofa, te su s njime raspravljali cijelo popodne do kasno u veče.  Poslanik imao je sada na veliku radost obih velikaša punomoć Ludovika XIV, da se s njima pogadja; Gremonville im je pokazao francuski original, a onda im na njihov zahtjev uručio latinski prijevod.  

Prvo je bilo, da je poslanik izjavio grofovima, da ih Ludovik XIV tako dugo, dok Leopold ne započne rata, ne može faktički potpomoći, nego da jedino može uglaviti neki pismeni ugovor.  Na to predadu ban i državni sudac Gremonville-u spis, koji je na latinskom jeziku sadržavao točke takvog ugovora, odnosno njihove zahtjeve i dužnosti spram Ludovika XIV; poslanik ga primi i izjavi, da će ugovor s njima odmah urediti.  No kad se potom razvio razgovor o pojedinim stavkama, reče nakon tri sata Gremonville, da on sam nikako ne smije na svoju ruku utanačiti tako važan posao, već da ga mora poslati kralju u Pariz.  Dašto, poslaniku nije bilo do drugoga, nego da prema uputi svojoj stvari zavuče.  Da ih što bolje obsjeni, stao im je opširno razlagati, kako će Ludovik XIV zacijelo pristati na sve zahtjeve njihove, a i poslati im veću svotu novaca za proširenje saveza.  Grofovi se konačno i time, makar nerado sporazumješe, te se vratiše po užasnoj pljušti kući.  Tri dana po tom, dne 4 novembra, pošalju mu oni posljednju redakciju ugovora i zaiskaše, da im isplati neku svotu novca.  Primivši taj spis koji je sadržavao iste one zahtjeve koje smo već češće spominjali, Gremonville podje lično Nádasdyju u Pottendorf, gdje je našao i bana, pa nastavi s njima pregovaranje do dva sata po ponoći.  Ponajprije zatraži lukavi Francuz od njih, da izmijene neke točke, što mu oni i obećaše učiniti za dva dana, no kad su potom oba velikaša zatražili brzo rješenje stvari putem brzog teklića, Gremonville odgovori, da to ne može biti, jer je posao vrlo ozbiljan, pa stoga treba da se strpe jedno dva mjeseca.  Potom im preporuči neka se svakako okane Turaka, jer bi im oni mogli više zla pribaviti, nego li ga sada podnašaju; izjavio im je, kako se ne može zadovoljiti njihovom ponovnom zahtjevu, da se porta zamoli preko francuskoga poslanstva, da pusti Ugarsku i Hrvatsku u miru za vrijeme bune u korist Ludovika XIV; isto ih je tako ubavijestio, da o šiljanju francuske pomoćne vojske u Ugarsku i Hrvatsku ni na koji način ne može biti govora.  Poslanik se konačno najviše zadržao oko novčanoga pitanja, jer je vidio, da ono i najviše zanima grofove, te im dakako u tom smjeru obećao brzo rješenje.  Nekoliko dana poslije toga, dne 10 novembra, poslao je Gremonville koncept ugovora Zrinskoga i Nádasdyja u Pariz, dometnuvši još i svoj izvještaj, u kojem preporuči kralju, da se nipošto ne upusti ni u kaki ugovor s obim velikašima, sve dok se ne vidi rezultat pregovora s Leopoldom glede španjolske baštine, već neka ih samo novčano što prije podupre, da ne izgube volje.  

Poslije ovih pregovora Zrinski se najprije vrati u Hrvatsku, a onda se sredinom decembra spremi na put u sjevernu Ugarsku, ne bi li ondje izmirio protestante s katolicima, naročito s bogatom i uplivnom Sofijom Bathory, majkom njegova zeta Franje Rákóczyja.  Vijest o dolasku banovom osobito je obradovala udovicu palatinovu Mariju Szechyjevu.  Franjo Wesselényi ostavio je ženu svoju u velikoj novčanoj neprilici.  Njegovi su dugovi u samoj glavnici prelazili 240.000 for., za onda ogromnu svotu, nekako kao danas pet milijuna kruna.  Dužan je bio velikašima, srednjem plemstvu i gradjanima; gradovi Banjska Bistrica, Kremnica, Šćavnica i Levoča, pa kaptoli i požunski ježoviti, sve su to bili njegovi vjerovnici.  Šta više, kao palatin uzajmio je i neke zakladne svote, tako primjerice i glavnicu, što ju je nadbiskup Gjuro Lippay ostavio za pravničku katedru u Trnavi.  Pošto je Marija Szechyjeva još i bolesna bila, sasvim je prirodno, da je njezino stanje bilo vrlo nepovoljno.  Da se nekako oslobodi svojih nevolja, odluči imenovati Petra Zrinskoga, rodjaka svoga, nasljednikom svojim, ali tako, da je u tom položaju imao tek prednost kod kupovanja njezina posjeda, koji se odluči pomalo prodavati.  I odista, Petar Zrinski bio je pripravan dati novaca za Murány i Szendrő (u boršodskoj županiji nedaleko Miskolcza), premda je sam morao podići zajam.  On je posjedu tih gradova i imanja, što se sastojahu od preko dvadeset i šest sela, podavao političku važnost, jer je u kapetanatu Szendrőjskom, koji je sadanji mu kapetan grof Ladislav Wesselényi, sin palatinov, vrlo zanemarivao, vidio stepenicu do košičkoga generalata, a kao glavni kapetan gornje Ugarske nadao se, da će na uzdi održati jegarske Turke i potisnuti ih na jug do rijeke Šaja.  Dapače on je išao u svojim mislima tako daleko, da se nadao, da će kao gornjo-ugarski general u savez složiti protiv Turčina ne samo čitavu Gornju Ugarsku, nego još i Poljsku, Erdelj, Vlašku i Moldavsku i onda na čelu jedne vojske od 20.000 ljudi nešto slavna učiniti za kršćanstvo! Ali još je jedno bilo Petru Zrinskom na srcu prigodom boravka u Gornjoj Ugarskoj; htio je da započne pregovore s francuskom strankom u Poljskoj i to preko krakovskoga kanonika grofa Stanislava Vojenskoga, zakupnika poljskih imanja obitelji Wesselényi, pa stoga ga je Marija Szechy pozvala u Ugarsku u Slovensku Lupču (Lipcse).  Svrha pak bila je, da će u slučaju sporazumka Magjari i Hrvati poduprijeti francuske interese u Poljskoj, a Poljaci opet pomagati će Magjare i Hrvate.  

Do dolaska Vojenskova odluči se Petar na uredjenje vjerskoga pitanja.  Odmah poslije nove godine 1668 pošao je k svom zetu Franji Rákóczyju u Saros Patak.  Na put ga je otpratilo nekoliko magjarskih plemića, a medju njima i Franjo Nagy, sada već pažljivi promatrač banove nemirne duše.  No Zrinski nije puno uradio u Pataku, jer niti je jedna niti druga stranka iskreno težila za mirom.  Tada se prvi puta zgodilo, da je Zrinski pod prisegom nešto natuknuo svom zetu o zavjeri, no mnogo manje nego li Tattenbachu.  Ban je već onda imao s njime velikih namjera, jer je za nj opredijelio erdeljsko kneževstvo, no toga mu nije odao, jer se punim pravom mogao bojati, da će se to doznati, pa bi se u tom slučaju Apafy odmetnuo od nezadovoljnika.  Izmedju tasta i zeta uopće se još nije razvio povjerljivi odnošaj; Zrinski je vidio, da je Rákóczy slabićak, koji je bio posve u vlasti svoje matere, a ta gorljiva katolikinja opet se zgražala nad banovim protestantskim društvom.  Pa tako i jeste razumljivo, što je Zrinski tek nekoliko dana ostao u Pataku, pa se požurio natrag u Murány i Lupču pred Vojenskoga.  Jedini rezultat njegova putovanja u onaj kraj bješe, da su se svi izjavili, da će bana poduprijeti u tom, da steče košički generalat.  Sredinom januara 1668 bio je Zrinski već na putu u Murány; ovdje je sklopio ugovor radi Muránya i Szendrő-a, a onda podje u Lupču, gdje je našao krakovskoga kanonika Vojenskoga.  Poljaku se plan Petra Zrinskoga svidjeo, te se izrijekom izjavio pripravnim zastupati interese nezadovoljnika u Poljskoj, a sjedne li na prijestolje Ivana Kazimira francuski kandidat, onda se mogu stalno nadati poljskoj pomoći, a dotle neka čekaju i neka se pouzdaju u vrijeme i prilike.  

Rastavši se s Vojenskim, Zrinski je obašao još neke sjevero-ugarske gradove, svagdje hrabreći na otpor, a naročito je nagovarao plemstvo, koje se okupilo oko protestanta Stjepana Bocskaya, potomka glasovitoga kneza erdeljskoga, da prekinu s idejom saveza s Turčinom i neka ne zaborave, da su kršćani.  Kod toga bio je pun najbolje nade, spominjao svoje poznanstvo i veze s njemačkim državnim knezovima, te tvrdio, ako dodje do oružja, da će Štajerska, Koruška i Kranjska stati na stranu Hrvata i Magjara, „jer da tamo ima svojih ljudi ’.  Početkom februara pošao je ban preko Beča kući u Hrvatsku, da se onda ljeti opet vrati i donese palatinovoj udovi novce za oba imanja.  

U Beču posjeti mletačkoga poslanika Aleksandra Bernarda, te mu pod veliku tajnu ispripovjedi sve svoje smione os'nove.  Još prošle godine postao je on mletačkim plemićem, ili bolje reći obnovljeno mu je plemstvo, što su ga dobili njegovi predji knezovi Bribirski godine 1314 n doba dužda Ivana Soranza, pa je Petar sada htio da republici sv.  Marka učini neku veliku uslugu protiv Turčina, koji je jednako podsjedao Kandiju.  Magjari i Hrvati, reče Petar, očajni su, jer i Turčin i Nijemac neprestano im rade o propasti, dapače sam ih je kralj njihov ostavio sklopivši vasvarski mir.  Nekoji, naime plemstvo iz gornje Ugarske, obratili su se Turčinu, a veliki im je vezir obećao, da će ih zgodimice već pomoći, no istodobno javio je sve u Beč, da car vidi, kako Turci savjesno drže mir! On, Zrinski, upozorio je Magjare, da su kršćani i da im je Turčin zakleti dušmanin, pa neka radije sve pretrpe, nego li da napuste svoje vjere.  Nadalje reče Zrinski, da je već mnoge predobio i da ima mnogo veza; ali da je i spreman ustati na oružje protiv Turčina, no htio bi ipak prije da zna, čemu se za taj slučaj može nadati od republike, jer sam po vlastitoj snazi ne može bog zna šta učiniti.  Njemu treba oružja, da ga porazdijeli medju svoje ljude, a onda i novaca, da uzmogne šta većeg poduzeti.  Sada je baš na putu u Hrvatsku i ako ga Venecija hoće da pomogne, neka mu to javi po pouzdanom čovjeku.  Na taj govor, mletački je poslanik osobito pohvalio Zrinskoga što skuplja protiv zajedničkoga dušmana Magjare i Hrvate, jer da će to biti na veliku diku i slavu njegovu i njegova naroda.  No pošto je sada republika zabavljena s Kandijom, te mora mnogo trošiti, on mu ne može ništa drugo obećati, nego da će njegovu želju dojaviti svojoj vladi.  „Meni ne treba Bog zna šta, odgovori Zrinski, tek neka mala pomoć, kad sam se već prihvatio oružja”, a onda pridodade, da će i život i krv rado žrtvovati za republiku i da je baš glavni razlog, što je stupio u svezu s Magjarima to, da potpomogne pravednu stvar Venecije.  

Istodobno posjeti Zrinski sa Nádasdyjem i Gremonville-a, te stade energično zahtijevati odlučni odgovor Ludovika XIV, našto im poslanik uze opširno dokazivati, da to poradi općenitih prilika ne ide tako brzo.  Nádasdy se nekako s tim razlaganjem sprijateljio, no Zrinski nikako, naglašujući jednako, da Hrvati i Magjari dulje ne mogu podnašati njemačkog jarma.  Dašto, konačno se morao i on primiriti, a to s tim prije, što nije ni pojma imao, da je Gremonville-u uspjelo novcem i obećanjem zadobiti oba glavna carska ministra, Lobkowicz-a i Auersperga na svoju stranu, te su konačno nagovorili Leopolda, da je 19 januara 1668 pristao na tajni ugovor o diobi španjolske baštine s Ludovikom XIV, te ga i potpisao.  Malo potom izradjen je i potanki ugovor, koga je 2 februara potpisao Ludovik XIV u St.  Germain en Laye-u i poslao u Beč, gdje ga je onda Leopold potpisao 28 februara.  Upravo u to doba bila su oba velikaša kod Gremonville-a, koji je odsada dalje imao zadaću, da na lijepi način sve veze s ugarskim i hrvatskim nezadovoljnicima kao suvišnima po francuske interese po malo započne raspredavati.  

Da osnova Zrinskoga bar donekle uspije i da nezadovoljnici postignu uopće neki uspjeh, bila je prvo i prvo potrebna sloga medju saveznicima, no te nije bilo, dapače same su je poglavite ličnosti naumice potkapale.  

Kad se pročulo, da udova palatinova rasprodaje svoja imanja, Nađasdy je zaželio kupiti krasni grad Lupču, pa stoga zamoli Zrinskoga, da mu bude posrednikom kod kupovanja.  No Marija Szechy i njezin pouzdanik Mihajlo Bory nijesu trpjeli Nádasdyja, pa su Lupču odredili komorskom predsjedniku Stjepanu Zichyju, čovjeku doduše dvorske stranke, ali vrlo susretljivom i prijaznom mužu, naročito spram udovice palatinove.  Pošto je Marija Szechy znala, da je Zrinski s Nádasdyjem dobar prijatelj, upela je sada sve sile da taj odnošaj razbije: ne same da mu je jednako govorila za boravka njegova u Gornjoj Ugarskoj, da se okani nepouzdanog državnog sudca, pošto je i onako sam kadar sve provesti, nego je tobože za pratnju još i poslala s njime Mihajla Boryja do Beča, a taj je cijelim putom banu ulijevao u srce kaplju po kaplju otrova mržnje, tako da kad je Zrinski stigao u Čakovac, nije više mario, da Zichy dobije Lupču, već se neprestano domišljao, kako da ispriča Nádasdyju neuspjelo svoje posredništvo.  

Medjutim nije za Nađasdyja ostalo tajnom što se sprema sa Lupčom.  Sve ga je to tako jedilo, da se poradi palatinata ponovno stao približavati dvoru.  I opet je onako mutno izjavljivao 0 nekoj zavjeri nadajući se, da će ga upitati o potankostima, ali niti Leopold, niti ministri nijesu pokazali nikaka interesa.  U Laxenburgu spomenuo je dapače Leopoldu, da bi znao načina kako da se Apafy skine s erdeljskoga prijestola, što bi bilo od velike koristi i po kralja i po Ugarsku, no Leopold mu odgovori, da će 0 tom već drugi puta povesti razgovor.  S toga se državni sudac cbrati na kraljeva ispovjednika patra Miillera, kad se Leopold nakon požara bečkoga dvora (13 febr.  1668) zadržavao u Ebersdorfu, neka bi vladara upozorio, da mu on ima saopćiti vrlo važnih stvari.  Njegov tajnik Szente pak upozorio je dvor preko košičkoga rektora patra Mihajla Griboczyja, da se spremaju pogibeljne stvari i da Gornja Ugarska dopisuje s Turčinom.  Ali sve to nije Nádasdyju don jelo žudjena ploda; bečki se državnici ni najmanje ne preplašiše i ne sazvaše sabora, dapače dvor se ujedared sasvim nenadano okrenuo od njega.  

U Beču se naime stalo o njemu raznašati strašnih stvari.  Govorilo se, da je on prouzročio požar u dvoru iz osvete spram Leopolda, nadalje, da je cara, kad je jednom zgodom bio u Pottendorfu njegovim gostom htio otrovati i jedino njegova žena, da je spasila Leopolda time, što je sama pojela otrovano jelo, uslijed čega je i umrla, dok je državni sudac kuhara, koji je jelo pripravio, svojom rukom ubio.  Nádasdy je bez sumnje doznao za te klevete, pa se uzbunio u dubini svoje duše.  On, koji se pridružio nezadovoljnicima samo za to, da tajne njihove odade dvoru i koji je faktički u tom pravcu već i nešto učinio, pao je sada u protivan ekstrem: postao je glasnikom krajnih revolucionarnih ideja napisavši na magjarskom jeziku dva spisa, iz kojih upravo sikće mržnja na dvor.  Ova dva spisa „Oratio” i „Razmišljanje” nijesu doduše tada štampom objelodanjena, ali su ih ipak neki povjerljivi prijatelji i drugovi njegovi čitali u rukopisu.  

„Oratio” je govor upravljen na četiri glavna stališa zemlje: na svećenstvo, visoko plemstvo, malo plemstvo i kr.  slob.  gradove.  Nádasdy ih poziva na slogu, ako hoće da uslijed svojih teških mana štogod učine za ugroženu domovinu, a onda složne na oružje protiv,»protektora” to jest Nijemca, pod čijom je vjerolomnom i nasilnom upravom zemlja došla na rub propasti.  „Za to ustani mili moj narode, svršava državni sudac, ustani na junačka djela, da historija ne bude imala prilike, da spominje tvoje krajnje lijenosti i kukavštine.  Nagovori velikaše zemaljske, da podju s tobom, a ako ne će, a ti prioni s ponovljenom snagom, bar ćeš vidjeti koji su neprijatelji domovine.  Traži pomoći gdje godj je nadješ, pa bila kakova mu drago, jer zamalo pa će već i kasno biti.  Uništi nehajnike, koji na tebi leže, zatvori klance svojih planina i otmi natrag izgubljene gradove i tvrdjave.  Ustajte svi, malo i veliko, Bog će pomoći pravednu stvar, a vjerolomci se ne će moći oprijeti!“ 

Drugi je spis manje buntovan, te se poglavito bavi pitanjem s kojim bi narodom trebalo da Ugarska stupi u savez.  Pretresavši Tursku.  Austriju, Češku, Poljsku, Nizozemsku, Francusku, Italiju i Njemačko carstvo, dolazi konačno do rezultata, da se Magjari i Hrvati ne mogu ni u jedan od ovih naroda stalno pouzdati, već samo u svoju slogu i u čuvanje tajne; neka nitko ne žali ni truda ni troška, i neka prione uz posao što prije, „jer docnije će biti nemoguće i ono, što bi sada bilo moguće”.  

Da se Magjari i Hrvati ne mogu pouzdavati u inozemstvo, najbolje je dokazalo samo iskustvo: Inczedy je takodjer uzalud bio kod porte.  Još u decembru 1667 stigao je na Kandiju.  Sobom je poveo magjarskoga tumača i turskim jezikom napisano pismo, u kojem je bilo sve ono napisano, što je već Balló imao da kaže; dašto, to je učinjeno, da se mimoidje Panajotti.  I odista, Inczedyju je uspjelo, da je dobio audijenciju kod velikoga vezira u kojoj nije bio nazočan Panajotti, pa je ponovio poruku Balló-ovu naglasivši izrijekom, kako je sada baš najzgodniji momenat za bunu, pošto jedna Habsburška grana, naime španjolska, vodi nesrećan rat s Francuskom.  Nadalje je Inczedy spomenuo i Panajottovo izdajstvo, čemu se Ahmed Koproli veoma začudio, i onda poslanika otpustio obećavši mu konačni odgovor drugi puta; ali taj nije bio povoljan za Magjare.  Panajotti, koji je još 7 septembra 1667 naknadno o potankostima Balló-ovog poslanstva uputio carskoga rezidenta Casanovu, stajao je na mnogo čvršćem temelju, nego li su to mislili nezadovoljni Magjari.  Njemu je brzo i lako uspjelo uvjeriti velikoga vezira, da Inczedyjeva ponuda nema nikakva osnova kao što mu je uspjelo pomoću velikoga vezira uvjeriti i sultana, kad se ovaj uzeo zanimati za Apafyjevog poslanika, da je Balló bio lažni poslanik s lažnim pismima.  Pa tako kad su poslije trideset i četiri dnevnog čekanja opet pozvali Inczedyja k Ahmedu Koproliju bi on odbijen, jer da se mir sklopljen s Leopoldom nikako ne može prekršiti; inače pak da je zauzimanje Apafyjevo za turske interese hvalevrijedno.  Inczedy krene potom na 23 februara natrag, a već 28 istoga mjeseca ubavi jesti Panajotti o njegovoj misiji i neuspjehu Casanovu.  Kad su magjarski „interesati” saznali za ponovni neuspjeh kod porte, onda se u smislu Zrinskovih razlaganja konačno odluče za Francusku.  

No francuska pomoć bila je mnogo dalje nego li su oni i mislili.  Kako znamo, tajni ugovor izmedju Ludovika XIV i Leopolda bje sklopljen još u februaru, a skoro potom 2 maja utanačen je i mir u Aachenu izmedju Ludovika XIV i Španjolske, po kojemu je francuski kralj sve ono pridržao, što je u navalnom svom nedavnom ratu osvojio.  Sada nije nesavjesnom pobjedniku više trebalo nezadovoljnih Hrvata i Magjara, pa stoga Gremonville i nije više onako odlučno govorio o pomoći, već je nezadovoljnicima stao kazivati, da kako bi trebalo, da sami nešto većega učine; onda možda, bar se nada, mogli bi dobiti kakove pomoći od Ludovika XIV.  Isto je tako bilo i s misijom Vojenskoga.  Sva poljska gospoda na koju se on obratio, htjedoše da prije svega znadu s kim imadu posla, no pošto kanonik nikako nije smio da odade tajne, nije stvar naprosto našla odziva.  Poljaci su pitali na kojem osnovu da dodje do saveza, dok su „interesati” naprotiv htjeli da ponajprije čuju, kakovoj se pomoći mogu nadati od Poljaka.  „Općenit je nazor, pisao je Vojenski Nagvu, da su Magjari siromašni i slabi, da nemaju čovjeka koji ih vodi, te da mnogo lažu; stoga se misli, da prije svega treba s njima učiniti nekaki pokus.” 

Sve je dakle išlo za tim, da Magjari i Hrvati učine nešto sami.  Marija Szechy i njezini ljudi, Nagy i Bory, bili su spremni na to, ali na slogu saveznika nijesu pomišljali: čim su jasnije opažali, da se Nádasdy na njih srdi, tim su više nastojali, da mu potkopaju moć i ugled.  Udovica je naročito poslala Zrinskomu na proljeće 1668 u Hrvatsku nekoga Fabijana Farkaša, koji ga je upozorio, da više ne bude na svoju sramotu „slijepo orudje Nádasdyjevo.” No Zrinskomu se nije dopalo mešetarenje palatinke, jer je sada već jasno vidio, da će razmirice s Nádasdyjem zavjereničkoj stvari samo škoditi, a naročito ako Zichy dobije Lupču.  I zbilja, dvorski je sudac skoro stao udovici vraćati milo za drago, jer je 22 maja uložio protest protiv prodaje Wesselényijevih dobara, dapače Leopold joj je 7 jula izrijekom zabranio prodaju Muránya.  Sve je to navelo Petra Zrinskoga, da je koncem juna opet pošao u Gornju Ugarsku, ali na tešku žalost Marije Szechy bez novaca, jer ih nije nigdje mogao dobiti.  Skoro potom sastanu se 22 jula u Stubničkim Toplicama Zrinski, Nádasdy, Nagy, Bory i ostali sjevero-ugarski „interesati" na dogovor što da rade.  Zaključeno bje, da se svakako što prije započne s oružanim ustankom i to tako, da će malo plemstvo i kmetovi udariti na Moravsku i Šlesku, pa tako onda dati primjer i pobudu cijeloj zemlji i visokom plemstvu; poradi sigurnosti čino sile ipak potrebnim, da se nipošto ne napuste poljske i francuske sveze, već zbog toga, da narod imade negdje oslona za slučaj, da Nijemci novcem predobiju Turčina na svoju stranu, te ga istodobno nahuškaju na Magjare i Hrvate.  

Glede potrebitoga novca pak, prihvaćen bi predlog Boryjev, da treba zaplijeniti onaj novac, što će se do koji dan iz kremničke kovnice slati u Beč, a ima ga oko 200.000 for.  Poslije toga Zrinski je ravno pošao kući.  Prolazeći kroz Beč (27 jula) nije ni zavirio na dvor, već jedino pohodio mletačkoga i francuskoga poslanika.  Prvomu se tužio, kako je,»veli ka sirotinja u zemlji i kako su mnogi bez krova, a nevolja da će još veća biti, ne nadje li joj kralj Lćopold kakva lijeka".  S Gremonvilleom raspravljao je mnogo bučnije.  Potuživši mu se na razne nepravde, povjeri mu, „da ne će ni mjesec dana proći, pa će planuti u Ugarskoj velik ustanak, pa će onda nezadovoljnici u svezi s Poljacima, a možda i Turcima, provaliti u Moravsku i Šlesku." Ova je novost poslanika upravo osupnula, jer je znao, da to nipošto ne bi bilo u interesu Ludovika XIV, pa je stao svakako odgovarati bana od toga koraka, svjetujući mu, da se vrati u Hrvatsku i da ondje sjedi s mirom.  Za slučaj neposluha uskratit će mu Ludovik godišnju novčanu potporu, a na pomoć njegovu neka i onako nikako ne računa, „jer Njeg.  Veličanstvo želi svakako živjeti u najboljem prijateljstvu s carem." Iza toga se ban sasvim smućen vrati kući.  

Iz Stubničkih Toplica pošao je i Nádasdy ravno kući.  Sada je stao razmišljati o svom koraku, te ga doskora uhvatila bojazan od izdaje; ta on se na sastanku javno obvezao pred svima na najsmionije osnove! Oprezni se državni sudac i nije prevario.  Stari njegov dušmanin, beznačajna pijanica Mihajlo Bory, odluči se sada, kad je Nádasdy bar formalno potpuno ušao u ustanak, učiniti nešto na njegovu propast, ali da podjedno i sebe još za vremena spase.  Bory bio je drevni znanac grofa Rottala, pa tako se 11 augusta obrati na nj pismom, u kojem ga zamoli za sastanak sredinom septembra u Holešovu, na dobru grof ovom u Moravskoj; tom će se prilikom uvjeriti, kako je on, Bory, vazda bio iskren privrženik kraljev i njegov.  Zna naime za neku tajnu, o čemu neka nikom ni za Boga ništa ne kaže.  Kod toga je posla i sam Rottal zainteresovan, pa stoga neka nikako ne propusti ove od Boga mu dane jedinstvene prilike.  

Medjutim se sastaše i opet dne 18 augusta magjarski „interesati" u Szendrő-u na sastanak; bana i državnoga sudca zamjenjivao je tom prilikom Franjo Nagy.  Na skupštini ponovi Nagy prijedlog u ime pomenutih velikaša, da treba ustati na oružje, rudarske gradove zauzeti i navaliti na Moravsku; potrebni pak novac za ustanak namaknut će se tako, da će zaplijeniti kremničku pošiljku u Beč.  Nato dodade Fabijan Farkaš, da bi trebalo uhvatiti nadbiskupa Szelepcsenyija i „iz njegove nezasitne popovske kese nešto istresti." No ostali interesati nijesu bili mnijenja ove dvojice, pa uopće nijesu ništa htjeli da čuju o ustanku bez turske pomoći ili bar Apafyjeve.  „Šta su nam skrivili Moravci ili Austrijanci, rekoše, da navaljujemo na njihovu zemlju ?" Pa tako se zgodi, da je većina odlučila pozvati Apafyja, da se pridruži zavjeri i da im najkasnije do Božića dodje u pomoć.  S tim se konačno sporazumi i Franjo Nagy, te reče, kako će onda cijela Ugarska ustati na noge, kako Zrinski već sada imade 40.000 momaka, pa će još i Štajersku, Korušku i Kranjsku pridružiti Ugarskoj.  Da Apafy bude skloniji, Nagy odmah zatraži za nj od Nádasdyja i Zrinskoga zavjernice onako istoga sadržaja kako su ih nekoć izmijenili s pokojnim palatinom i izmedju sebe.  I zbilja Nádasdy potpisao je Apafyju zavjernicu 1 septembra, a onda je poslao Zrinskomu u Čakovac, koji ju je takodjer potpisao i vratio natrag Nádasdyju.  No domišljati državni sudac dosjeti se sada, da ne predade erdeljskom knezu spisa tako dugo, dok ne dobije njegove protu zavjernice u ruke.  I tako nije ta isprava mkad dospjela u Apafyjeve ruke.  

U to se zgodi ono čega se Nádasdy vazda tako bojao: našao se naime izdajica, koji je prvi otkrio čitavu zavjeru — starac Ladislav Fekete.  On je poslije Szendrőjske skupštine pošao u septembru u Požun k nadbiskupu Szelepcsenyiju u poslu nekoga svoga procesa.  Čuvši ovdje, da nadbiskup kani do koji dan otputovati, reče mu neka ne ide na put, jer će stradati.  No dobro nadbiskupovo vino doskora je na nj tako djelovalo, da je starac stao jasnije pripovijedati, kako je oko dvjesta ljudi porazmješteno oko Požuna te da vreba na nj, a konačno odade uplašenom nadbiskupu čitavu zavjeru, makar da se tri puta zakleo, da će čuvati tajnu do groba.  Počeo je s time, kako ga je pokojni palatin poslao sa Zrinskim Gremonville-u, kojemu je Vitnyédy predao neku savezničku osnovu, na koju medjutim palatin ne htjede pristati; nadalje reče, da se Wesselényi putem Erdelja obraćao na Turčina, ali da su Balló i Inczedy uzalud bili kod porte; napokon izbrblja i to, kako su Zrinski i Nádasdy nedavno na sastanku u Stubničkim Toplicama zaključili podići ustanak, ali da Szendrőjska skupština toga nije prihvatila bez pomoći Apafyjeve.  Fekete znao je nešto i o radu kanonika Vojenskoga u Poljskoj, o otimačini Rottalovih pisama po Nai dasdyju, a konačno još je ispričao kako se Vitnyédy spremao, da uhvati Leopolda, ali mu tu osnovu spriječio Wesselényi.  Čuvši sve ovo, nadbiskup podje odmah sa starcem u Ebersdorf gdje se nalazio kralj, pa mu sve ispripovjedi.  Leopold potom odredi istragu, te je povjeri Lobkowiczu, Schwarzenbergu, Montecuccoliju i Szelepcsenyiju, no još prije je Rottal u nazočnosti nadbiskupovoj Fekete-a ponovno preslušao.  

Sada je tek Rottal pravo razumio na što je Bory nišanio u svojem pismu, dok se kraljevi savjetnici opet sjetiše izvještaja Leslieova i Casanovina.  Uza sve to, ipak je na stvari bilo još odviše ame i ništa sigurna.  Ali uplašeni Szelepcsenyi uze zagovarati brze i stroge mjere: svi neka se zatvore bez obzira na ugarsko pravo, koje toga nije dopuštalo bez poziva, preslušanja i istrage, a za Zrinskoga i Nádasdyja reče,'da će biti najbolje, pozvati ih na dvor pod izlikom dogovora o sazivu sabora, a onda — zatvoriti.  No kraljevi savjetnici nijesu stvar držali tako prešnom, niti tako pogibeljnom.  Kad se sastadoše 30 septembra na vijeće, prevladalo je naime mnijenje, da još ne valja nikakih nasilnih mjera poprimati, jer iskazi Fekete-ovi nijesu još ničim jasno dokazani.  Ministri su uopće više očekivali od spretne diplomacije, pa stoga zaključiše, da se imadu rezident Casanova, poljski poslanik i sjevero-ugarski general grof Franjo Csaky pozvati, da po mogućnosti predlože što točnije izvještaje o Fekete-ovim iskazima, a onda da se svakako uznastoji doći do kakih izjava Mihajla Boryja.  Glede Nádasdyja opet držali su, da će mnogo pametnije biti, ako ga se sama pozove u Beč, te mu se pruživši mu nade, da će doskora biti izabran palatinom natukne, da Apafy kako se čuje podržava pogibeljnih sveza u zemlji, pa stoga neka dvoru pruži ruku pomoćnicu, da uzmogne o toj stvari što više saznati; ministri su se nadali, da će Nádasdy onda što od straha, što od nade obuzdati nezadovoljnike i spriječiti svaki oružani ustanak.  

Doskora se nadje još i novih izdajica.  Kad se pročulo, da Apafy nikako ne će da se uplete u ugarske stvari, izgubi Mihajlo Bory svaku nadu u bolju budućnost, pa stoga ugovori s grofom Rottalom za 20 oktobra u Holešovu sastanak.  Bory je medjutim dobro znao, da sam ne može bog zna šta učiniti, jer su ona pisma, kojima bi mogao tvrdnju svoju dokazati, bila sva kod Marije Szechy.  Za to je stvar priopćio njoj i Nagyu.  Udovicu palatinovu posve su uništile brige oko javnih posala.  U pripravi za ustanak posve je zaboravila na svoje nebrojene dugove; na Martinje imala je jednoj stranki isplatiti 30.000 for., a ta nikako nije htjela, da čeka, kako god je grof Zichy nastojao da je nagovori na čekanje.  Ni Franjo Nagy nije spadao medju one, koji se nijesu plašili pogibli, pa tako je rezultat njihova dogovora bio, da Bory otidje Rottalu i kroza nj sve otkrije Leopoldu i to ne samo u svoje ime, nego i u ime Franje Nagya i palatinke, koja mu je u tu svrhu sredinom oktobra izdala posebnu punomoć.  Na sastanku u Holešovu (20 okt) ispripovjedio je Bory Rottalu čitav tadanji tok zavjere i predao mu pismeni izvještaj o svim spisima što se čuvaju kod palatinke, a osobito pako, što je bilo po grofa najvažnije, o zavjernici Nádasdyjevoj, datiranoj u Pottendorfu 24 juna 1666 i o ispravama bistričko-banjskim izmedju njega i ostalih „interesata“.  Potom se dogovoriše, kako će Bory 15 novembra doći u Požun i ondje u ime svoje, Marije Szechy i Franje Nagya pred oltarom položiti na ruke grofove prisegu vjernosti kralju.  Rottal izvijestio je 29 oktobra Leopolda o dogodjajima, a on je postupak njegov posve odobrio.  Stoga i jeste grof mogao uvjeravati Boryja i „sve one, koji će se vratiti k pameti,” da budu u dobroj nadi, ali pismo njegovo nije više Boryja našlo u životu.  Vraćajući se skršena zdravlja iz Holešova oboli teško na putu; kamenac ga tako tištio, da je jedva nekako došao do Bodnica (Bajmocz), gdje je početkom novembra dovršio svoj nepošteni život.  Bory je ostavio ovaj svijet bez nagrade za svoje izdajstvo, kojim je dovršio drugi čin naše tragedije i to baš u doba, kad je i Francuska ostavila nezadovoljnike na cjedilu.  

Na molbu Petra Zrinskoga, da se stvar konačno dovede na čistac, francuski je dvor 24 augusta dao Gremonville-u takovu uputu, koju je za slučaj potrebe mogao pokazati i bečkim ministrima; ta je uputa odlučno i jasnim riječima odbijala svaku pomoć ugarskim i hrvatskim nezadovoljnicima, a u prvom redu banu hrvatskomu.  Kad je početkom septembra Petar stigao u Beč htijući poći u Poljsku, da ondje protura zeta svoga Franju Rákóczyaja kraljem, računajući kod toga na velik imetak njegove matere Sofije Bathory, uze ga Gremonville odvraćati od te nakane, te mu izrijekom izjavi, da se uopće više ne nada od Ludovika XIV nikakovoj pomoći, jer ga kralj ostavlja za uvijek.  Petar posluša doduše Gremonville-a i okani se poljskih planova svojih, ali se podjedno konačno izjavi, da se od Francuza nema više ničemu nadati.  Tako dovrši komedija, koju je Gremonville gotovo četiri godine tjerao s ugarskim i hrvatskim nezadovoljnicima na svoju korist, a na njihovu propast.  Treba naglasiti, da je Petar Zrinski velikim dijelom žrtva neiskrene politike Ludovika XIV.  

Medjutim se u Beču razmišljavalo, što da se dalje radi.  Sada je glavnu riječ u ugarsko-hrvatskim poslovima vodio grof Rottal, pa stoga mu se pričinilo, da je vrijeme osobito zgodno za provedenje stare njegove namjere, naime da postigne palatinat.  Pošto je kod toga bilo nužno Magjare i Hrvate imati za sebe, preporučivao je blaga sredstva i mirni put, a u prvom redu saziv sabora.  Dvor je odobravao ove nazore i dao na veliko veselje hrvatskih stališa Petra Zrinskoga napokon 5, novembra 1668 uvesti u bansku čast u crkvi sv.  Marka, a onda je za 6 decembra pozvao u Beč sve glavne ugarske i hrvatske državne dostojanstvenike na konferenciju, tobože, da kažu svoje mnijenje o sazivu sabora, o izboru palatina i o još nekim drugim javnim poslovima.  Kod toga bili su pored drugih nazočni Petar Zrinski i Franjo Nádasdy, koji je odmah primjetio, kako je grofu Rottalu porasao ugled.  Poradi toga uze se državni sudac opirati sazivu sabora, posluživši se vješto izjavom trinaestero sj evero-ugarskih protestanskih županija, da ne će doći na sabor, sve dok se njihov spor s katolicima ne uredi, a bez njih se opet nije mogao sabor održati.  Kako Leopold nikako nije hotio da protestantima popusti, bi konačno napuštena misao o sazivu sabora.  Konferencija još se bavila i neprestanim pljačkanjem Turaka na hrvatskoj i ugarskoj granici, sve protiv mira, no konačno nije ni u tom ništa učinjeno.  I tako se savjetnici razidjoše sredinom decembra na obavivši ništa.  Nádasdy, ne znajući da mu nad glavom visi Damoklov mač, dade raspoloženju svomu jasnog izražaja.  Kad mu na koncu vijećanja na pitanje: „Šta smo dakle učinili ?“ Rottal nije ništa odlučnoga znao reći, onda se izjavi ovako: Austrija je kao jedna palača u čijoj je jednoj dvorani — u Ugarskoj — pukao zid, pa mjesto da ga su popravili, naprosto su pobijelili pukotinu, a tako rade svaki puta kad se pukotina pojavi, a i radit će sve dok se jednoga dana čitava palača — naime Austrija — ne sruši.  

Na ovoj konferenciji izustio je Petar Zrinski jednu osobito značajnu stvar.  Još od vremena velikoga rata (od 1663-4) imao je ban kod sebe kao zarobljenika nekoga Omer spahiju, konjušnika velikoga vezira, pošto mu nikako nije mogao da isplati 16.000 talira otkupnine.  Moleći se kući da sakupi otkupinu, zarobljeni je Turčin pred svojim čuvarima više puta pohvalio Zrinskoga, govoreći kako sultan veoma poštuje i ljubi bana.  Kad su čuvari Petru dojavili ove izjave Omer-spahijine, pozove ga on iz same radoznalosti k sebi, našto ih je ne samo zanosnim riječima opetovao, nego i pozvao bana, da se sporazumi sa sultanom.  „Pozvao me je — pripovijedaše Zrinski Rottalu, zamolivši ga podjedno, da ovaj razgovor s Turčinom saopći Njegovom Veličanstvu, jer on sam ne će da mu smeta, a sa izvještajem svojim hoće, da dokaže vjernost svoju spram kralja, naroda i kršćanstva — u ime sultana i velikoga vezira, da se s njima sporazumim." „Kako da to učinim — odgovori Petar — na puste riječi jednoga zarobljenika i bez pisma! Zašto sultan ne nastoji, da se sporazumi s Magjarima" ? Na to odvrati Omer-spahija, da će porta s Magjarima lako obračunati, ali se ona boji njega, bana, jer je on s pomoću papinom i sa svojim Hrvatima kadar, da pokaže velik otpor.  Konačno ga uzme uvjeravati, da će se, pusti li ga kući, do Božića opet povratiti s pismom od sultana i velikoga vezira.  Lukavi Turčin, koji po svoj prilici htjede da takovim načinom pomogne svojoj sudbini, zatraži od Petra odgovor, a ovaj nakon kratkog kolebanja pusti ga zbilja kući i isporuči porti svoje poštovanje, preporučivši se podjedno dobrom susjedskom saobraćanju.  

Rottal slušao je Zrinskoga velikom pažnjom.  Hvalio je njegovu vjernost, no ipak se nije posve u nj pouzdavao.  Stoga ga zapita, šta misli dalje da čini, našto mu Zrinski odgovori, da će pisma koja će možda Turčin sobom donijeti, poslati Leopoldu.  No na to Rottal primijeti, da to po njegovom skromnom mnijenju nije dosta, već da bi trebalo nekoga tko zna turski poslati k Turčinu, i to tajno, da sasluša njihove razgovore, a tek onda da se pismo pošalje.  On će u ostalom caru stvar ispripovjediti, koga će u velike obradovati vjernost njegova, a iz Beča već će mu javiti, što da pita Turčina.  Zrinski se time zadovoljio, jer — kako reče — ne želi drugo, nego vjerno služiti caru i (a to je dobro kazao) — izazvati rat izmedju Leopolda i Mehmeda IV.  Ovo Zrinskovo kazivanje prijavio je Rottal tajnom vijeću 17 decembra kao osobito važnu stvar.  Lobkowicz, Auersperg, Montecuccoli i njihovi drugovi takodjer se nijesu posve pouzdavali u bana, te odredi še nekoga Podestu, turskoga tumača u ratnom vijeću kao najzgodniju ličnost, da podje do Petra i da onda Turčinu (ako se vrati) stavi ova pitanja: kako je sultanu, je li donio od njega i od velikoga vezira kakvo pismo, gdje je sultan sada, što kani veliki vezir učiniti, ako ne uspije na Kandiji, kuda će krenuti i s kolikom silom, da li su Turci u stanju pored kandijskoga rata još gdjegod voditi drugi rat, da li je Turčin u savezu s Magjarima, je li kod porte vidio kojeg Magjara iz Erdelja, a ako jest, otkuda i od koga su došli.  Zrinskom pak bi naredjeno da kaže, da je sporazum s Turcima velika stvar, pa da će stoga ponajprije razgovarati sa svojim prijateljima, a za to da treba najmanje četrnaest dana.  Za sastanka ima Podesta biti nazočan, a onda neka sastavi izvještaj koji ima i Zrinski potpisati, no osim ovoga neka sastavi još jedan tajni izvještaj o svemu što je opazio na Zrinskovom dvoru, a naročito neka budno pazi, da li se ban potajno ne sastaje s Turčinom.  

Ni Zrinski ni Nádasdy nijesu znali, da su u taj čas svi spisi njihove urote već bili u rukama grofa Rottala i dvora.  Poslije smrti Boryjeve naime, grof je ozbiljno podsjetio Mariju Szechy i Franju Nagya na obećanja pokojnikova, to jest, da će on doći u Požun.  Stoga ih je upozorio, da imadu sobom donijeti sve spise, jer dvor da i onako poznaje iz drugih izvora cijelu stvar, pa tako ako bi štogodj zatajili, učinili bi se samo sumnjivima.  Neka dakle sve vjerno napišu, svaki svoj čin i svaku svoju osnovu, da kralj uzmogne prosuditi, nema li i u njihovom interesu kake pogibli u oklijevanju.  Marija Szechyjeva svemu se pokorila, pa je u drugoj poli decembra otputovalas FranjomNagyom u Požun noseći sobom sve spise što su se odnosili na zavjeru.  Stigavši u Požun oboli palatinka tako teško, da se nikad više nije oporavila.  Mjesto nje pošao je u Beč Nagy i predao početkom 1669 Rottalu zatražene spise, medju kojima su bile obje zavjernice Nádasdyjeve, što ih je dao Wesselényiju i Zrinskomu, onda jedan primjerak bečkoga trojnoga saveza i zavjernica izdana „interesatima" dne 9 marta 1566, pa banovo pismo, kojim opunovlašćuje palatina, da može i u njegovo ime paktirati s Apafyjem, Zrinskovo i Nádasdyjevo pismo Wesselényiju o njihovom sastanku u Hochau-u s Gremonville-om, nekoliko Nádasdyjevih pisama, koja su dokazivala, da je zemaljski sudac bio upleten u francuski i turski savez, kao što i u stvar maršala Ljubomirskoga, onda pismo Nádasdyjevo Nagyu o izdaji Panajottovoj, pismo Nikole Bethlema o beuzpješnom putu Balló-ovom i sam izvještaj Balló-ov o audijenciji kod velikog vezira, napokon i Nádasdyjeva „Oratio“ na četiri stališa zemlje.  Već 30 januara sve je te spise Rottal predložio u njemačkom prijevodu tajnomu vijeću.  

Dašto, spisi su ovi jasno dokazali istinitost izjava Fekete-ovih, Szelepcsenyijevih i Boryjevih.  No uza sve to dvor se odlučio, da će i nadalje slijediti politiku blagosti, poglavito za to, da se zemlja još,jače ne uzruja, dapače i za to, daše sa zavjerenicima posluži na njezino umirenje.  Jedini Szelepcsenyi se tome protivio, a kad uvidje, da se njegov glas ne uvažuje, osvetio se tako, da odsada nikad više ne htjede Nádasdyja ni pogledati dolazeći na dvor samo onda, kad je znao da njega ondje nema.  Zrinski doduše jedva da je bio manji krivac u očima dvora, no kao čovjek nestalan činio mu se osobito sposobnim orudjem za umirenje protestanata.  Rottal se nadalje naročito zauzeo za Mariju Szechyjevu i Franju Nagya, govoreći, da im svakako treba ugled podići pred Magjarima, to jest, izdajstvo je njihovo imalo ostati najdublja tajna.  Upravo poradi toga vrati Rottal palatinki neke važnije spise i to baš one za koje se moglo u prvom redu držati, da će ih tkogod u Murányu tražiti; stoga je palatinka dala 3 marta u Požunu očitovanje, da su ti spisi kod nje i ako ih kralj zatraži, da će mu ih odmah pokazati.  Konačno izradi Rottal, da je Leopold Mariji Szechyjevoj dao kao nagradu zaštitni list protiv njezinih vjerovnika (protectionalis) i odredio trogodišnji moratorij uz uvjet, da za to vrijeme isplati vjerovnike (13 januara 1669), a da to može učiniti, dobila je od komore 30.000 for.  za kojom svotom je već odavna težila.  

Dvor se doskora dao na posao umirenja.  Dne 14 marta izdao je Leopold proglas, kojim se za 28 aprila saziva u Prešov (Eperjes) skupština trinaestero sjevero-ugarskih županija, da se konačno urede vjerske razmirice, a s Apafyjevim poslanicima neke erdeljsko-ugarske pogranične svadje.  Kraljevskim komesarima biše imenovani grof Ivan Rottal, kancelar Franjo Szegedi, potkapetan gornjo-ugarski Žigmund Petho i ban Petar Zrinski, kao muž opće poštovan u onom kraju.  U isto taku svrhu, naime, da se uspješnije dovrše pregovori i da dodje do toli željena mira, zamolio je Rottal i Franju Magya da dodje i da posreduje, no glavnu je pažnju grof ipak posvetio banu.  

Odnošaj Rottalov spram Zrinskoga bio je osebujan.  Rottal je doduše znao, da ima posla s urotnikom, dok ban nije ni na kraj pameti imao kaku sumnju o izdajstvu Nagyovom i njegovih ortaka, ali grof našao je više točaka u kojima je simpatizovao s banom.  Obojica bijahu dušmani Nádasdyjevi, jer se konačno Murányska huškan ja u tolikoj mjeri primi še Zrinskoga, da je još u oktobru jednom prilikom u srdžbi htio da oružanom rukom provali na posjede državnoga sudca, do nedavno još svoga prijatelja; nadalje je Petar isto tako želio vjerski mir u sjevernoj Ugarskoj kao i Rottal, ako i ne s istih razloga, a napokon je iskrenost banova, kojom je ponovno ispripovjedio kako se Omer-spahija povratio iz Turske s velikim obećanjima kao bajagi u ime kamajkama, ali bez punomoći, u Rottala budila povjerenje.  Tako se i zgodi, da je grof na putu za Prešov Zrinskomu dao jedno magjarsko pisamce s uputom, da ga prevede na hrvatski i pošalje na portu javljajući joj tobože, da ove godine (1669) ne može da zadovolji želji Turaka, jer je car sklopio savez s dvim kršćanskim vlastima, a i onako da je već stvar zakasnila, jer ljeti ne će biti kod kuće; inače pako, da im je vazda spreman stajati na službu, te da će im pisati.  

No uza sve to, ako je Rottal možda i mislio, da je Zrinski postao po bečkom shvaćanju „mirnim podanikom”, veoma se prevario: ban je ostao onaj stari, a turski je rat još uvijek bio glavni cilj njegova razmišljanja i bivstvovanja.  Ta odmah početkom 1669 udario je na neku veću četu bosanskoga paše, te sasjekao četirista ljudi, a malo kasnije, u rano proljeće, jedva su ga mogli u Beču suzdržati, da ne udari na tursku zemlju, jer je smatrao, daše ima njena onovremena slabost što prije i što bolje izrabiti.  Šta više, njegova čežnja za turskim ratom išla je tako daleko, da se izjavio pripravnim djelovati medju plemstvom, da Ugarska i Hrvatska postanu nasljedne kraljevine, kad bi bio siguran, da će kuća austrijska za taj slučaj ući u boj s Turčinom.  Ali poznavajući dobro nazore dvorske u tom pitanju, znao je, da od toga ne može ništa da bude.  Stoga se i jeste poradi ostvarenja svojih ideja i opet vraćao na Francuze i Poljake.  Unatoč Gremonville-ova odgovora početkom septembra prošle godine, kojim je bio „zauvijek” odbijen, on ipak nikako nije mogao vjerovati, da bi Ludovik XIV tako lako napustio Hrvata i Magjara, tobože kao beskorisne saveznike, pa se stoga i opet obratio na varšavskoga poslanika, staroga znanca svoga biskupa Petra Bonzvja, koji je zaista i radio u francuskom interesu u Poljskoj, gdje je bio za 2 maja urečen u Varšavi sabor, da bira novoga kralja.  Zrinski se mnogo nadao cd poljskih promjena, naročito ako bude izabran francuski kandidat, za kojega se u prvom redu zanimao prvi maršal poljske vojske Ivan Sobjeski, docnije junački kralj; Sobjeski pak bio je u tijesnoj svezi s Vojenskim, a kroz ovoga i sa Zrinskim.  

Rottal, Zrinski i Szegedi ostaviše ladjom Beč 3 aprila, te stigoše još isti dan u Požun.  Malo kasnije rastaše se, jer je Rottal izravne otputovao u Prešov, kuda je stigao na veliki četvrtak 18 aprila, dok je Zrinski pošao na poziv Marije Szechy u Lupču, a onda s Franjom Nagyom, koji je još uvijek posjedovao njegovo povjerenje i upućen bio u svaku njegovu osnovu, u Saros-Patak svome zetu Franji Rákóczyju.  Rákóczy bio je sada već posve samostalan što se ticalo imetka; podijelio se s materom, pa imao u posjedu Gorgeny i Balasfalvu u Erdelju, a u Ugarskoj djedovska imanja Makovice, Saros-Patak, Szerenese, Onod, Vadaszi i djelomično madski i zomborski posjed.  Mati mu bila je daleko u Munkacsu, a nestalni mladić, inače u potpunoj vlasti svoje žene Jelene Zrinske, nije se mogao oduprijeti nagovorima, svoga tasta, koji se vrlo malo brinuo za ono što se dopada ili ne dopada staroj knjeginji.  Ponajprije ga je nagovorio, da se s njime zajedno obratio za pomoć na Ludovika XIV.  Zrinski je u tu svrhu zamolio kanonika Vojenskoga za zgodna čovjeka koga bi mogao poslati u Francusku, a taj mu je poslao mladog poljskog plemića Kazimira Gichu, koji je bio u svezi s poljačkim prvacima francuske stranke.  

Zet i tast dali su mu punomoći što ih je sastavio Franjo Nagy, a Rákóczy prepisao.  Osim toga još je palatinkin tajnik (inače izdajica) napisao i uputu za Kazimira Gichu, koju će predložiti Ludoviku XIV.  U ovoj se uputi ponajprije kaže, da Ugarskoj, kojom zulumćari Turčin i koja je s mirom sklopljenim bez njezine privole i znanja teško povrijedjena u svojoj starodrevnoj slobodi, ne može dulje podnašati ropstva.  S toga da su prinudjeni obratiti se na francuskoga kralja, čiju dojakošnju dobru volju s toplom zahvalom priznaju.  Ako kralj nikako ne može Ugarske (i Hrvatske) pomoći u onom smislu, kako se dosada od njega tražilo, onda neka pošalje bar 60.000 do 70.000 talira u gotovom novcu, da uzmognu podržavati nešto vojske protiv Turčina, te da uzmognu i njemu biti od pomoći, ako se pokaže potreba.  Ne učini li Ludovik XIV toga, onda će oni, pošto dulje već čekati ne mogu, potražiti pomoći negdje drugdje, a dodje li ikad do preloma izmedju Austrije i Francuske, neka na njih ne računa (25 aprila).  S tom je uputom potom Gicha otputovao, javivši se prije Sobjeskom i ostaloj poljačkoj gospodi.  Za putni trošak dobio je od Rákóczyja hiljadu talira, kod koje je svote Zrinski sudjelovao (a to je značajno za njegove imućstvene prilike) sa dvadeset i osam dukata.  

Ali od mnogo većeg znamenovanja bio je sporazum, što ga je Rákóczy pod uplivom tastovim sklopio s protestantima i tako učinio kraj davnim razmiricama.  Koncem aprila sastali su se u SarosPataku na poziv Petrov prvaci protestantski iz Potisja pod vodstvom Stjepana Bocskaya.  Oni su odmah izjavili, da su pripravni s njime raspravljati, ali s Rottalom kao s dvorskim čovjekom nipošto, dapače oni su njegovo izaslanje smatrali nezakonitim.  Dva su se dana nagadjali sa Zrinskim i Nagyom ne propustivši naglasiti, od kolike će koristi biti po bana i po kuću Rákóczy, ako ih udovolje.  No medjutim je i mati Rákóczyjeva, Sofija Bathory saznala o čemu se u Pataku radi, pa je brže bolje onamo poslala svoga upravitelja imanja Pavla Černeja, ne bi li joj sina odgovorio od sporazuma.  Ali Rákóczy mu reče: „Sada sam već u nutri, sprijeda vatra, straga voda, a sa strane oštri mač; ovi se ovdje prijete, a ja ne znam, šta da radim s njima”.  U taj čas stupi u sobu Zrinski, našto Franjo zašuti.  Poslanik Sofije Bathory nije više ništa mogao učiniti, a sporazum bje na to 26 aprila zbilja i postignut, dašto poglavito posredovanjem Petra Zrinskoga.  

Rákóczy vratio je protestantskim popovima i školama prihode, a za naknadu izostale plaće položio je patačkim profesorima 4.000 for., te na svojim posjedima zajamčio slobodu protestatskoj vjeri.  Ugovor potpisali su Petar Zrinski i Franjo Nagy kao svjedoci.  Time je ban postigao svoj cilj, a jedna od najvažnijih tegoba gornjo-ugarskih protestanata bješe izliječena i to upravo onako kako su to u Beču želili, naime čisto privatnim putem, bez uplitanja dvora.  Sada se promijeni i položaj Rakoczvjev u Gornjoj Ugarskoj.  Dosadan je se mržnje zaboraviše, a protestanti su izrijekom kazali, da je ovim izmirenjem Franjo Rákóczy sebi opasao uz bedro 20.000 sabalja.  No stoga je Sofija Bathory primila ovaj korak svoga sina s velikom tugom do znanja, pa je upela, da bar dvor sklone na to, da ne potvrdi „djelo nepromišljena čovjeka”.  Rottala pak iznenadio je brzi uspjeh banov, ali jer je stvar i onako baš njemu bila povjerena, nije ništa našao, što bi povrijedilo katoličke crkve, a to s tim više, što se Zrinski nije ni na što obvezao.  Šta više, zadovoljni Rottal nadao se od banove revnosti još mnogom uspjehu s obzirom na dalje dogodjaje.  

Nekoliko dana kasnije, 29 aprila, započele su rasprave prešovske skupštine, koja je bila vrlo brojno posjećena; trinaest županija i osam kr.  slob.  gradova sudjelovalo je na njoj, a i Apafy je poslao svoje poslanike, koji su pored uredjenja pograničnih povrijeda imali još i tajnu uputu, da s Rottalom započnu raspravljanje o tajnom savezu izmedju Erdelja i dvora.  Medjutim nazočni skupštinari bili su već od početka tako uzbudjeni, da se odmah vidjelo, da nema mnogo izgleda u uspjeh.  Tako je i bilo; rasprave, kod kojih je i Petar Zrinski mnogo sudjelovao, otegnuše se do konca maja, ali konačno rezultat nije postignut.  Pun bijesa, kao potučen vojskovodja, vraćao se Rottal kući, duboko uvjeren u duši, da je cijelom neuspjehu bio kriv Nádasdy, jer je na skupštini vidio i nekoliko njegovih ljudi.  Da mu se osveti, potražio je i našao u Zrinskomu saveznika.  Ban nije već odavna toliko učinio za austrijsku kuću, koliko ovih dana, a znajući to, nekako je osjećao, kao da bi se mogao posve žrtvovati kraljevoj službi i to s uspjehom.  Stoga je držao da može potpunim pravom kao za nagradu tražiti karlovački generalat, čiji je vlasnik Herbard Auersperg već odavna bio bolestan, a napokon 28 aprila i umro.  Već na prvi glas 0 njegovim posljednjim časovima, Zrinski se iz Prešova obratio na I.obkovica, koji je ministra predsjednika Auersperga, brata generalova, već pomalo s vlade odgurnuo, te tražio njegov zagovor.  „Bit će ih doduše mnogo", pisao mu je 4 maja „koji će vam reći, da je ta služba inkopatibilna s banskom časti, ali prošlost dokazuje protivno”.  I u Hrvatskoj bilo je javno mnijenje za njega, a tako i u Ugarskoj, dapače Katarina Frankopanka požurila se u Beč, da pripomogne imenovanju svoga muža.  Medjutim dvor, poznavajući banove urotničke sveze, nipošto nije htio, da ovu važnu vojničku čast predade u njegove ruke, pa se stoga požurio, da još za boravka Petrova u sjevernoj Ugarskoj popuni to mjesto s jednim štićenikom kneza Auersperga, grofom Josipom Herbersteinom, malteškim vitezom, dosadanjim upraviteljm varaždinske krajine (9 juna).  Ovo imenovanje veoma je razjedilo prijatelje Zrinskove, koji nijesu bez razloga govorili, da kad je kralj već nekoga drugoga imenovao karlovačkim generalom, trebao je bar izabrati muža sposobnijega od bana.  Razumije se, da je Zrinski povrativši se u drugoj polovici juna s Rottalom u Beč, osobito uzrujan bio.  Uza sve to ipak je Rottalu uspjelo, da ga je umio upotrijebiti kao sredstvo protiv Nádasdyja.  

Da uveća vrijednost svoje tužbe, naumi Rottal Zrinskoga upotrijebiti kao svjedoka protiv državnoga sudca; svrhu svoju pak postigao je na vrlo lukav način.  Vraćajući se naime iz Prešova u Beč, pripovijedao je Rottal Zrinskomu 0 uroti onako u glavnom, a kad su prolazili pored grada Kasze, ispriča grof začudjenom banu svu osnovu Vitnyédyjevu, to jest kako je šopronski odvjetnik mislio u taj grad zatvoriti zarobljena kralja; pripovijedajući ovo Rottal ipak nije kazao od kuda on sve to znade.  Ove su izjave grofove toliko djelovale na Zrinskoga, da je po tom priznao Rottalu ono što je ovaj i onako već ponajvećim dijelom znao; Petar mu je prokazao svoj savez s palatinom i tako potvrdio, odnosno popunio iskaze Fekete-ove i Nagyove, a naročito je ispripovjedio sve ono, što je znao o Vitnyédyjevom atentatu.  Šiljak iskaza njegova pak bio je okrenut protiv Nádasdyja, no optužujući njega nije ni sebe štedio, jer je i 0 sebi priznao stvari, koje je dvor smatrao teškim grijehom.  Rottal postignuvši svrhu svoju, uze ga sada uvjeravati o carevoj milosti, dapače kad su stigli u Beč, donio mu je poruku od Leopolda, da je sve zaboravljeno, samo neka se u buduće čuva naličnih stvari, te neka dojakošnju nevjeru popravi vjernošću i poslušnošću.  Sada je Zrinski iznova položio prisegu vjernosti, te pred Leopoldom lično požalio tajne svoje saveze.  

U svrhu saslušanja Rottalovog izvještaja, bolje reći optužbe, Leopold je odredio Lobkowicz-a i Montecuccolija, koji se 21 juna u četiri sata popodne potajno sastadoše u stanu kneževom s Rottalom i Zrinskim.  Osim ovih ličnosti bješe nazočan još jedino tajnik ratnoga vijeća Dorsch.  Kako izvještaj o prešo vskoj skupštini nije još gotov bio, prešli su na drugi tema.  Sada iznese Rottal „da se tinjajući oganj još bolje ne rasplamti,“ sve ono protiv Nádasdyja, što je već kroz više godina opažao, dapače i ono, što se temeljilo lih na razgovoru.  Rottal odmah proglasi Nádasdyja glavnim krivcem, jer on da je taj, koji je nastojao da okupi u savez ugarsku gospodu, no oni se odvrgoše od njega kad opaziše, da ruje protiv cara.  

Već od 1659 godine snuje o raznim izdajničkim nastojanjima, a u posljednje se doba obratio i na Francuza htijući za to i Wesselényija predobiti; nadalje je sudjelovao kod osnova naperenih protiv Ljubomirskoga, često se sastajao s Gremonville-om i bio u savezu s Poljacima.  U Szendrő-u je predložio ustanak i provalu u Moravsku i Austriju, ali Magjari uvjerivši se, da ga vode tek sebični ciljevi, odvrgoše se od njega.  Konačno nastojao je Nádasdy da netom minulu prešovsku skupštinu omete po svojim ljudima koji su skupštinare nagovarali, da se ne pouzdaju u Rottala i Zrinskoga, nego samo u njega (ta u rukama svojim imadu njegovu zavjemicu!).  Nanizavši još razne anekdote iz kojih je izlazilo, da je i kraljeva ličnost u opasnosti, zaključi Rottal konačno s predlogom, da se Nádasdy ima uhvatiti baciti u zatvor.  No knez Lobkowicz i dvor ostadoše kod stare politike, to jest, da se ne valja prenagliti, već čekati dok se dogodjaji bolje ne razviju; u ostalom sve ono što je Nádasdy dosele učinio, još uvijek ne opravdava nasilnih mjera, dapače ima mnogo znakova koji dokazuju možda i potpunu nevinost njegovu.  I tako je Lobkowicz spasio Nádasdyja na veliku srdžbu Rottalovu, koji se već osjećao nekako blizu svoga cilja.  Ali kud i kamo snažnije se taj dogodjaj dojmio nestalne duše Petra Zrinskoga: videći kako je Rottal odbijen sa svojom lukavom i djavolski zamišljenom tužbom, kod koje je i on morao sudjelovati, obuze ga neko kajanje.  Sada se ban i opet zaželi prijateljstva državnoga sudca, dapače, on se izjavi spremnim ponovno s njime sklopiti savez, a onda ga zapečatiti ženidbom svoje djece: Ivan Antun Zrinski imao bi naime uzeti jednu kćer Nádasdyjevu.  Ali ta misao ne nadj'e odziva kod uvrijedjenog Nádasdyja, ma da on nije ništa ni slutio 0 svemu što se snjime zgadjalo.  

Medjutim okupiše pažnju Petra Zrinskoga poljski dogodjaji u tolikoj mjeri, da je brzo zaboravio nedavno položenu prisegu vjernosti Leopoldu, dapače njime je opet potpuno obladala misao saveza s jednom kršćanskom državom protiv Turaka u svrhu oslobodjenja Ugarske i Hrvatske.  Dne 19 juna obavljen je u Varšavi izbor novoga kralja; Poljaci izabraše mladog Mihajla Wišniowieckoga, koji ne bijaše ni francuski ni austrijski kandidat.  Novi kralj bio je potomak stare ali siromašne kneževske obitelji, a uz to još 1 neoženjen.  S toga se sada požuriše u Beču, da Mihajla ožene sestrom Leopoldovorn nadvojvodkinjom Eleonorom, nadajući se, da će tim brakom učvrstiti austro-poljsko prijateljstvo.  Zrinskomu se opet, u čijoj je ratnoj politici Poljska vazda veliku ulogu igrala, dašto nikako nije svidjalo ovo zbliženje, pa zato se odluči da će učiniti sve moguće, da spriječi zasnovanu ženidbu svrativši pozornost kraljevu na kćer danskoga kralja, u čem se slagao s banom i bečki danski poslanik.  Upravo u to je vrijeme doputovao u Beč šurjak Petrov, brat žene mu Katarine, mladi dvadeset i šest godišnji markez Franjo Krsto Frankopan, posljednji potomak ove slavne hrvatske obitelji.  Kako već spomenusmo, u prošlom se ratu borio s banom zajedno kod Jurjevih Stijena (1663), a poslije sklopljena mira ustao je žestoko protiv austrijske kuće u jednoj spomenici na mainckoga kneza izbornika, ali o uroti nije uopće još ništa znao, dapače ban je još nedavno izravno svojim pristašama naložio, da mu nemaju ništa 0 cijeloj stvari kazati.  Razlog tome bile su neke porodične razmirice.  Medjutim Franjo Krsto Frankopan pošao je na put, a njegova odsutnost izgladi doskora sve oprijeke.  Putujući većinom po Italiji, oženi se s nećakinjom glasovitoga kardinala Barberinija Julijom de Naro, s kojom je osim ljubljene žene dobio još i mnogo smisla za romansku kulturu, — naročito za lirsku poeziju: Franjo Krsto Frankopan pjevao je na hrvatskom i talijanskom jeziku, a osim toga još i preveo na hrvatski nekoliko prizora iz Moliere-ovog „Georges Dandin-a”.  Bješe uopće čovjek potpuno vješt ne samo hrvatskom i latinskom, već naročito i talijanskom jeziku.  Baš taki je muž sada trebao Petru Zrinskomu, da mu prevede u korektnu talijanštinu hrvatski sastavljenu uputu za poslanika koga je mislio otpremiti u Poljsku.  Poradi toga, tek što je saznao, da se šurjak njegov nalazi u Beču, brže bolje ga je potražio u stanu, te se snjime izmirio.  Rekao mu je, da ga je vazda smatrao zakletim dušmanom svojim, no sada da mu se pruža prilika, da pokaže bratske osjećaje, na što mu Franjo Krsto odgovori, da je opazio tu sumnju kod Petra, no da zato nije imao nikaka razloga, što je spreman i dokazati.  Opazivši da bi mu ban imao nešto tajna reći, uze ga uvjeravati da će šutjeti.  Na to Zrinski reče, da možda Gospod želi, da poljski kralj bude i kralj ugarsko-hrvatski, a onda da će doći do toliko im potrebna rata s Turcima.  Iza ovih riječi izvadi iz džepa hrvatskim jezikom sastavljenu uputu, u kojoj je najoštrijim riječima ustao protiv austrijske kuće, ne bi li time mladom kralju Mihajlu oduzeo svaku volju za savez s njome.  Ovu je uputu sada Franjo Krsto preveo na talijanski jezik.  

Sadržaj njezin, nakon što je ban ponajprije čestitao mladom kralju na izboru, jeste ovaj: „Carski dvor hoće da Poljsku uvuče u isti vrtlog nesreće u kojem se i sam nalazi, i to pomoću zasnovane ženidbe, jer je njezina prirodna posljedica savez austro-poljski.  Uza sve to ima u Beču ministara, koji se toj ženidbi opiru jer drže, da je ispod časti carskoga dvora udati jednu nadvojvodkinju za kralja, te je još nedavno bio privatan čovjek živio za svoga učenja u Pragu od milosti bečkoga dvora.  Po mišljenju te stranke moglo bi se očekivati, da će poljski kralj moljakati za spomenutu ženidbu i preuzeti važnih obveza u znak zahvalnosti”.  Poslije ovih pecavih primjedaba, prešao je ban na općenitije stanovište.  

„Premda bi se dalo mnogo toga iznijeti protiv saveza s Austrijom, ograničit ćemo se tek na jedno.  Kakovoj se prednosti ili olakšici može Poljska nadati od slaboumna vladara, odana samo plesovima i lakrdiijama, a koji ni trenutka ne posvećuje junačkim djelima ili uopće važnijim poslovima, a onda još se daje voditi strašću ili privatnim interesima svojih ministara, pošto nikad ništa sam ne odlučuje; od vladara čija je blagajna prazna, koji nema kredita, koga susjedi preziru, prijatelji ne poštuju, a podanici mrze? K tomu dolazi još i ukorjenjena mržnja protiv Ugarske (i Hrvatske), koje bi htjeli uništiti, premda su vazda bile bedemom obrane nasljednim pokrajinama.  Šta ima da Poljska očekuje od takove države, a to s tim više, što se carski dvor opirao izboru kralja Mihajla želeći da bude izabran koji neuburški princ.  Pa tako je eto austrijska vlada samo na oko toliko zauzeta za katoličku vjeru, jer je ona u istinu jedna bazilička vlada, to jest šarena kao bazilisk, koja samo u nemiru drugih nalazi svoj mir, u nesreći drugih vreba svoju sreću, te u zatiranju slobode i u posvemašnjem podjarmljen ju Ugarske (i Hrvatske) traži svoju veličinu i slavu.  Nema vlade na svijetu koja bi bila tako pokvarena i koja bi tako bestijalnih osjećaja gojila protiv Boga i medjunarodnoga prava kao što austrijska, a kod svega najgore je to, što nema nade, da će se to ikad promijeniti ili popraviti.  Vlada austrijska srta u susret propasti svojoj; sve pokrajine njezine, a naročito Ugarska (i Hrvatska) vape za osvetom”.  — Konačno svršava ban s predlogom, neka se Poljska složi s Ugarskom (i Hrvatskom), onda neka se namjesti kod poljskog kraljevskog dvora jedan Ugrin, koji će u poljskoj službi rješavati ugarske poslove, te konačno opominje kralja Mihajla, da se nipošto ne oženi Austrijankom, već neka se složi s Rusijom, što će od jednake koristi biti koli po Poljsku, toli i po Ugarsku (i Hrvatsku).  

Kao poslanika koji će poći u Poljsku izabrao je ban Franju Mariju Bargiglija, talijanskog dominikanca, koji je kroz mnogo godina služio u Moravskoj kod olomuckoga nadbiskupa grofa Nostica, a sada došavši u Beč s preporučnim pismom nadbiskupovim, stupio u službu Franje Krste Frankopana.  Glatki i lukavi Talijan, bijaše jednako spretan diplomat kao i gospodin, pa je stoga brzo začarao Zrinskoga u tolikoj mjeri, da ga je sebi od Frankopana izmolio, odlučivši, čim se vrati iz Poljske, da će ga sobom povesti u Hrvatsku i učiniti upraviteljem svojih imanja.  Medjutim ga je uputio u poljskoj stvari na Vojenskoga, te mu osim one gore iznesene upute dao još i jedno pismo u kojem pozdravivši kralja Mihajla na prijestolu, zamoli ga za njegovu zaštitu i da ga kao iskrena i stara prijatelja naroda poljačkoga odlikuje poljskim plemstvom.  Kod toga imao je ban na umu, da kupi poljska imanja palatinkina, pošto se pogodba Murányska razbila, a zato mu je bilo neophodno nužno poljsko plemstvo.  

Bargigli već je bio u Poljskoj kad su se dne 16 jula sastali ugarski kraljevski savjetnici u Beču, da se posavjetuju glede prešovskih posala.  Skupštini predsjedao je Rottal, čija je skrb bila, da nije nazočno bilo prijatelja Nádasdyjevih.  Medju savjetnicima nalazio se i Franjo Nagy, kojemu je Rottal obećao, da će njegove teške, vjerne i korisne usluge prikazati kralju.  Nádasdy je takodjer došao na skupštinu, no osobitog interesa nije pokazivao.  U to je doba državni sudac već bio upućen, da Rottal „gazi po njegovom poštenju” i da „u smeću pobire prezrene budalaštine”, koje njegova „lupeška pamet dotjeruje s hiljadu laži”.  Rottalu pak pomagao je i Szelepcsenyi, dapače na sjednicama poče odjedared razvlačiti pitanje o zavjeri i atentatu spram cara i njegova vlastita života; kod toga nije upozoravao samo na Nádasdyja, nego na Zrinskog i još neke druge kao sukrivce.  Medjutim miroljubivo raspoloženje Leopoldovo nije podnašalo ovih osobnosti, a ni ugarski kraljevi savjetnici najvećim dijelom sasvim neupućeni u zavjeru, nijesu mnogo davali do riječi plašljivog nadbiskupa gledajući u njegovim djelima tragove sebičnosti, a u njegovim riječima pretjerane klevete.  Prešavši na dnevni red i konstatovavši potpuni neuspjeh Rottalov u sjevernoj Ugarskoj, uzeše ugarski savjetnici zahtijevati, da se što prije sazove sabor, no dvor i njegova stranka se tome oprješe, jer da tobože vrijeme nije podesno za to, a inače nitko i ne može zajamčiti, da će sabor ostati u granicama poslušnosti i trijeznosti.  Szelepcsenyi pak imao je poseban svoj razlog; ne htjede se naime tako brzo raskrstiti s namjesničkom časti, koja mu je dosta nosila.  I tako se doskora skupština ugarskih savjetnika kraljevih razidje ne obavivši u glavnom ništa, poradi čega bijahu skupštinari vrlo zlovoljni.  No jedno je ipak bilo nakon skupštine jasno: dosadanji veliki upliv Rottalov u ugarskim stvarima pretrpio je teški poraz, tako da grof već nije imao velikih nada u budućnost; vodstvo mu je na veliku radost Nádasdyjevu za koga to dakako nije moglo ostati tajna, ispalo iz ruku, ali ipak tako, da zasada još ni na koga nije prešlo.  

Medjutim nitko nije ljući ostavio Beča od Petra Zrinskoga.  Osim poljskih briga, vrlo ga se neugodno dojmio odgovor Ludovika XIV na njegovo i Rákóczyjevo pismo (od 25 aprila); francuski kralj izjavi 7 jula iz St.  Germain en Laye-a, da pošto hoće s Leopoldom da živi u miru i prijateljstvu, neka budu Zrinski i Rákóczy poslušni svom zakonitom vladaru i neka s većom sigurnošću očekuju kraj svojim patnjama od njegove pravednosti, „nego li da bunom izazovu pravedno nebo na osvetu, od čega bi jedino zajednički dušmanin kršćanstva imao koristi”.  U prvi mah nestalni je ban i opet uzeo promišljati, kako da se približi dvoru, no bečki se državnici ne htjedoše u nj pouzdati.  Razlog sumnji bila je neka izjava Zrinskova, što ju je učinio za savjetničke skupštine glede tursko-mletačkoga rata.  

Kako znamo, Venecija je već više godina branila Kandiju, a kod toga pomagali su je papa i ostali kršćanski vladari i to netko novcem, a netko opet vojskom.  Tako je baš Francuska u to doba poslala već po drugi puta Veneciji u pomoć nešto vojske pod komandom vojvode Noaillesa.  Čuvši za tu novost reče Petar Zrinski, pred skupštinarima 23 jula ove odista po nj veoma značajne riječi: „Kad bi ta vojska mjesto da se izravno na Kandiji iskrca udarila na Turke s boka, sa St.  Maure ili iz Dalmacije, mogla bi učiniti snažnu diverziju, pošto bi s malo novca lako mogla k sebi privući čitavo hrvatstvo, koje zakoniti mu kralj što ga je izabralo na svoju obranu, niti brani, niti ga pomaže novcem.  Stoga bi se Francuzima radosno svi priključili, a osobito protiv Turčina; dapače, ja bi se sam takodjer pridružio”.  Razumije se, da mužu takih patriotskih ideja, bečki dvor nije htio da povjeri gornjo-ugarski generalat, koji se upravo ispraznio i koji je ban molio i tražio za sebe.  Uslijed toga je Zrinski samo gutao bijes svoj i srdžbu, ističući, kako dvor vazda na nj znade na prtiti onake dužnosti što iziskuju mnogo troška, a na dobra i unosna mjesta imenuje nevrijedne i nesposobne ljude.  Stoga se sada odluči, da će kod dvora zatražiti 3.000 for., što mu ih je Leopold već jednom obećao kao odštetu.  I odista, dvor je banu taj novac doznačio kod komore, ali ne kao odštetu, nego na račun njegove buduće plaće, što dakako nije bilo isto.  Kad je Zrinski to doznao (koncem jula), oblada ga strašna srdžba.  „Ne znam, planu kunući i prijeteći se pred Nagyom, da li me dvor smatra djetetom ili benom”, a svoj gnijev nije ni u predsoblju Leopoldovom utažio.  „Još ćete me se bojati”, izdere se dvorjanicima u najvećem uzbudjenju, te smjesta ostavi Beč i podje u Hrvatsku.  Žestina Zrinskova pobudila je veliku sablazan, a Katarina Frankopanka koja je u to vrijeme takodjer u Beču bila, nije njkako više mogla, da popravi ono, što joj je muž u naglosti svojoj pokvario.  

No uza sve to, diplomatski je talenat njezin požeo jednu važnu pobjedu: pokazavši naime tobože velik interes za udaju nadvojvotkinje Eleonore i izmolivši od carice matere njezinu sliku, kao bajagi da će je preporučiti kralju poljskom, ona je na dvoru posve raspršila sumnju, kao da bi joj muž bio dušmanin ove ženidbe.  U istinu pako ona je sama putovala kroz Beč u Gornju Ugarsku k Mariji Szechyjevoj i k zetu Rákóczyju, pa da onda odavle podje u Poljsku, gdje je mislila biti na pomoći Bargigliju i Vojenskomu, te kralja Mihajla predobiti za dansku princesu.  Izvještaj, što ga je Bargigli koncem jula poslao kući, pružao je neke nade.  On se u Varšavi pojavio pod imenom opata Palmerinija i u brzo postao predmetom opće pažnje.  Nitko nije znao ni od kuda je došao, ni tko ga je poslao; ponajviše još smatrahu ga emisarom austrijske vlade.  Vojenskoga doduše nije našao, ah je zato za svoju osnovu predobio glavnoga poljskoga blagajnika Andriju Morstina, dapače došao i do kralja Mihajla i u jednoj tajnoj audijenciji razloživši mu misiju svoju, dobio od njega pismo za Zrinskoga, u kojem mu selijepo zahvalio na susretljivosti i obećao da će nastojati, da njegovoj želji zadovolji.  I odista, činilo se kao da se mladi poljski kralj nije tudjio od banove osnove i da hoće Bargiglija poslati u Dansku, no Morstin već se bio pobrinuo za pouzdana poslanika, što je i Bargigliju bilo milo, jer je smatrao da će mnogo bolje biti, ako što prije dovrši svoju misiju i iznikne bez traga još prije, nego li se saznade, da je on banov poslanik, te da su ime Palmerini kao i opatski čin samo zloporabe.  Ali povratkom njegovim izjalovilo se i njegovo poslanstvo.  

Medjutim je Katarina Frankopanka došla u gornju Ugarsku ne samo s potpunom nadom u povoljan uspjeh, nego i s namjerom, da bude 29 septembra nazočna u Krakovu kod krunisanja Mihajlova; u njezinoj pratnji bili su zet joj Rákóczy i Nagy.  No već u Murányu iznenadile su je mnoge promjene; palatinka je neprestano pobolijevala, a ne rijetko se zgadjalo da je mislila, da će izdahnuti.  Osim toga još su je kinile novčane brige, jer dugovi njezini sve su većma rasli, a ne padali.  Konačno od važnosti je i to, da joj je ugled veoma spao, jer su već kolali medju plemstvom glasovi o njenoj i Nagyovoj izdaji, dapače spominjala se i svota koju su kao nagradu dobili od dvora.  Uslijed toga sasvim je razumljivo, da su urotnici počeli izbjegavati nekadašnje vodje svoje.  Sada se dašto sjetiše onih zavjereničkih spisa što su se čuvali u Murányu, te poslaše nekog Pavla Szepessyja, palatinkinog prijatelja na grad, da ih ondje potraži; dašto, hvala promišljenosti Rottalovoj, spisi su nadjeni u redu, što je donekle oslabilo nepouzdan je u Mariju Szechyjevu.  No ipak ih je bilo, kojim to nije bilo dosta; medju ove je spadao i Franjo Rákóczy.  Petrov zet nije nikad volio ni palatinke, ni Nagya, dapače ovomu je jednom dobacio, da je za izdaju svoju dobio od dvora io.ooo, a palatinka 30.000 for.  Medjutim Katarina Frankopanka nije vjerovala, bar iz prva u te glasine, no ljutilo ju je, što Nagy nikako nije htio da ide u Poljsku, pače, on je i Rákóczyja odgovorio od toga puta.  Kad se doskora saznalo, da je austrijska stranka sigurna svoje pobjede u pogledu udaje nadvojvotkinje, napustila je konačno i ona svoju misao, ograničivši se u svom radu samo na Gornju Ugarsku.  U Murányu i Szendrőju tek se kratko vrijeme zadržala, a onda skrene u Saros-Patak k svome zetu, gdje je ostala kroz dulje vremena.  Ovdje je ona dolazila u dodir s glavnim ličnostima te s njima raspravljala.  No ovi još se ni sada pravo ne okaniše pomisli na Turčina; još u junu poslali su Apafyju u Erdelj jednog poslanika s molbom, da bi ponovno nekoga poslao k porti, koji bi ondje za njih intervenirao.  Erdeljski se knez i opet odazove želji Magjara, te u oktobru 1669 pošalje u Tursku mladoga Davida Rosznyaya, čovjeka vješta turskom jeziku, s uputom, da budući nema mira od Magjara i Hrvata, te makar da je već dva puta od porte odbijen, ipak je i opet prinukan podastrijeti izvješće moleći, da bi porta vjerovala riječima poslanikovim i da ga onda izvoli otpustiti s milostivim i povoljnim odgovorom.  S ovim pismom i s 4.000 talira pošao je David Rozsnyay dne 26 oktobra na put, nakon što je već u predhodnim pismima bio preporučen poznatom nam već ćehaji Ibrahim begu i — Panajottu.  

Za Rozsnyayevu misiju saznao je i odlični jegarski TurčinKaralbrahim, pa je na to javio nezadovoljnicima u gornju Ugarsku, da od svega i opet ne će ništa biti, jer je velikog vezira posvema predobilo njemačko zlato, ali zato neka nipošto ne klonu i neka ne vjeruju Nijemcu.  Sve se još može na dobro okrenuti, ali ne valja da propuste zgodne prilike, a naročito neka ne traže saveza preko Apafyja, koga Turci preziru, već preko znamenitog i hrabrog junaka Petra Zrinskoga.  Na taj su se glas „intepati” gornje Ugarske još više uzrujali, jer su dobro znali, da ban zazire od turskoga saveza pouzdavajući se vazda jedino u Francuze i Poljake.  Da promjene taj nazor njegov, zamoliše palatinku i Nagya, da djeluju na bana u tom smislu.  Franjo Nagy je dobro znao, bolje nego iko drugi, prave osjećaje Zrinskove, pa se zbilja obrati na Petra s pismom u kojem mu poruči: „Šta tražite u Poljskoj, tamo ili ne ćete ništa naći, ili vrlo teško, dok mnogi drže, da bi trebalo to isto potražiti kod porte, gdje ima mnogo više izgleda." Razumije se, da su „interesati" istodobno ovako govorili i Katarini Frankopanki, koja se doskora nekako približila toj ideji, dapače ona mu je u tom smislu i pisala u Hrvatsku, jer se još uvijek poradi Jelenine bolesti bavila u sjevernoj Ugarskoj.  

Medjutim bješe Petar Zrinski već u to doba u svezi s Turčinom, no ne u onom smislu, kako su to željeli gomjo-ugarski „interesati".  Jošna proljeće otpremio je ono Rottalovo pismo u Tursku, a kao u znak nekog zbliženja poslao je bosanski paša k njemu, dok se on nalazio u Gornjoj Ugarskoj i u Beču, tri puta uzastopce svoje poslanike, a u oktobru po četvrti put.  U taj se par Zrinski vratio onako ljut iz Beča s punim uvjerenjem, da se od dvora više nema ničemu nadati.  Uza sve to nije napustio nade, da će mu se pružiti prilika, da dokaže čitavom svijetu, da njegov brat Nikola Zrinski — „još nije umro!" Bora već početkom oktobra u svojem primorskom gradu Kraljevici, na koji su Zrinski mnogo potrošili na kipove i mramorne zidove, i koga je Petar volio zvati „Novim Zrinom", jednako se domišljavao šta da učini na korist kršćanstva i Hrvatske.  Junačka obrana Kandije veoma ga se dojimala, tako da je već pomišljao na to, kako da se odreče banske časti, te da lično sudjeluje u onoj gigantskoj borbi.  Nadalje je mnogo očekivao od pape Klimenta IX, koji se unatoč svoje visoke starosti oduševljavao za rat protiv Turčina.  Medjutim dogodjaji podjoše sasvim drugim smjerom.  Dne 6 novembra pala je Kandija u ruke velikom veziru, a malo kasnije sklopila je Venecija mir sa sultanom.  Ovaj je čin bio od upravo nevjerojatnoga dojma po susjede turske carevine, jer su svi nekom zebnjom očekivali, da će sada slavodobitni padišah navaliti na jednoga od njih.  

Uza sve to poslanstvo bosanskoga paše nije mnogo zanimalo bana, što se nikako nije svidjelo Franji Bukovačkomu, koji je bio kad se Omer spahija prvi puta onako izjavljivao tamničar Zrinskovih zarobljenika, pa je vršio u neku ruku ulogu posrednika izmedju bana i Omera.  Bukovački imao je u Lomnici kuriju, a u Zagrebu kuću.  Godine 1667 dobio je na dar Bukovac, Belišće, Lanišće, i Gornje Volavle, a bio je hrabar i odličan vojnik, koga su na granici dobro poznavali, ali i u Beču u ugarskoj kancelariji, jer je često bilo protiv njega tužbe, da je nasilan, da smeta sudačke osude i da je vazda gotov uhvatiti za mač, te da traži zgode, da se s dušmanima pobije.  On se još pod Nikolom Zrinskim borio godine 1663, a kod Hochaua ga vidjesmo u pratnji Petrovoj, dok je 1669 zapremao mjesto kapetana tvrdjave Središča na Kupi.  Taj Bukovački dakle reče poslije četvrtog puta što je bosanski paša poslao svoje ljude Zrinskomu ovako: „Turčin okrenut će nakon zauzeća Kandije svoje oružje protiv kršćanstva, osobito pak protiv Zrinskih, a nema nade, da ćemo se s uspjehom oprijeti.  Nije stoga uputno ovako prezirno postupati s Turskim poslanicima.” Ovakovo shvaćanje dijelili su s njime i drugi časnici banovi, dapače kad je zamolio Zrinskoga, da ga pošalje u Tursku kao poslanika, dva se stara Petrova kapetana Franjo Pogledić i Franjo Berislavić, takodjer turopoljski plemići kao i Bukovački, odmah izjaviše, da će s njime poći.  

Zrinski je sada (u novembru 1669) već vidio, da od Poljske nema ništa, dok je s Francuskom već davno sasvim obračunao.  U njegovoj okolini nije nikoga bilo, tko bi oslabio savjete Bukovačkoga i sjeverougarskih„ interesata”, a konačno ako i pošalje Bukovačkoga, zar da se to ne shvati više kao uhodarstvo, što ga treba, da čini dobar vodja u protivničkom taboru, nego li kao istinsko zbliženje Turčinu ? Pored svih ovih misli, ipak je dugo oklijevao dok je Bukovačkomu dozvolio, da podje u Tursku i dok je bosanskom paši u Banjaluku napisao pismo s porukom, da je pripravan pokoriti se sultanu, te neka mu bude za dobar novac posrednik i pošalje putnice za njegove poslanike.  Bukovačkomu pak dao je za vjerodostojnost punomoć i pečatni prsten, ali inače nikake podrobne upute.  Zrinski je naime sve to smatrao tek pokušajem, no u toliko je ipak bio sam sobom na čisto, da će, ako se sporazumi s Turčinom, Ugarsku i Hrvatsku na svaki način osigurati od njegova zuluma, a u ime danka, da ne će na godinu više plaćati od 12.000 talira.  Bukovački krenuo je potajno na put dne 12 novembra s Pogledićem i Berislavićem, te još s nekoliko manje važnih pratilaca i sedam konja, ali s tom obvezom, da će se do Bogojavljenja (6 januara 1670) vratiti kući.  Došavši u Bosnu, pošao je s jednim drugom, komu imena na žalost ne znamo, te s konjušnikom bosanskoga paše ravno u Solun, dok su ostali njegovi drugovi s Berislavićem i Pogledićem morali prekinuti put u Sarajevu, gdje su se nastanili u jednoj posebnoj kući i govorili, da su mletački poslanici, no kasnije, uz vino, priznaše pred bosanskim kršćanima, da su Zrinskovi ljudi, te uvjeravali, kako je kršćanima mnogo bolje na turskoj zemlji, nego li njima kod kuće, ali svrhu njihova poslanstva ipak nijesu odali.  Za put njihov znali su osim bana još jedino pogranični kapetani Juraj Malenić i Gašpar Čolnić.  Svim drugima se kazalo, da je Bukovački otputovao u gornju Ugarsku.  

Dok su ovako Petar Zrinski i gornjo-ugarski „interesati” nastavljali djelo urote, Nádasdy se posve bacio u naručje dvora i glumio pokajnika, a da ipak nije mogao da zadobije posvemašnje oproštenje.  Kad je naime doznao za optužbe Rottalove i Szelepcsenyijeve, te još dočuo, da ih je podupro i Zrinski, nije više imao mira.  U tom se teškom času sjetio, da kod dvora ima vjernog i pouzdanog čovjeka, nekog augustinca Nikolu Donellana, koji je nekoć bio profesor u Trnavi, a od 1665 pravi dvorski savjetnik u ugarskim poslovima.  Donellan je dobro poznavao Nádasdyja, a spadao je medju one rijetke ljude, koji su mu bili iskreno privrženi.  On je državnom sudcu svjetovao, da svakako dodje na julsku skupštinu, jer to želi Lobkowicz, čije je potpuno povjerenje uživao, a njegovo izbivanje, da bi se moglo rgjavo tumačiti.  Nádasdy je još prije održanja same skupštine kod Leopolda zatražio audijenciju, pa mu je kroz čitav sat razlagao magjarski pokret i svoju nedužnost, udarajući na one, koji su kao Zrinski nastojali, da stvar prikažu tobože kao riješenu, jer da oni hoće da kralja bace samo u nerad, pa im stoga ne valja vjerovati.  Sada se po svoj prilici opet bave s nekom rgjavom osnovom, a njega optužuju i hoće da učine nesrećnim samo za to, da tim sigurnije uzmognu nastaviti svoj „lopovski zanat”.  Leopold primio je tu ispovjest svojom uobičajenom flegmom, te nije ništa učinio.  Medjutim koncem augusta javi zabrinuti Donellan državnom sudcu, da car više u nj nema onog pouzdanja, što ga je prije imao, te da se uzalud za nj zauzeše papinski nuncij, španjolski poslanik i on, dapače i isti Lobkowicz.  

Uslijed toga zaokupiše Nádasdyja ne samo teške brige, nego i vehka ogorčenost; osobito pak ga je shrvala okolnost, što su glavni dušmani njegovi bili baš Magjari, premda ni sam nije bio mnogo bolji.  „Dragi gospodine i brate, pisao je u to doba jednom vjernom prijatelju, istina je, nema naroda koji bi gadniji bio od magjarskoga i koji bi sam tražio u tolikoj mjeri propast svoju, kao to prokleto magjarstvo! Kamo sreće, da nam Bog nije dao doživiti ova vremena, ali „perdito noštra ex nobis”.  Daj Bože, da pred sudom obračuna onaj, koji je sve to skrivio.  Mene će brzo tuga i bol uništiti.” No državni sudac nije samo jadikovao, već i svakojako nastojao oko toga, da se nekako izvuče iz pogibeljna položaja.  U tu je svrhu ubrzo najboljim pronašao, da se posve povjeri patru Donellanu.  I doista nakon poduljeg razgovora s njime u Pottendorfu, predao mu je u originalu i prijepisu neke spise, tako uputu palatinovu za onog poslanika, koji će poći u Tursku, jedno pismo kojim je Zrinski njemu, a on Zrinskomu obećao, da će se svemu što palatin s Apafyjem uredi pokoriti, onda banjsko-bistričko savezničko pismo, latinski prijevod Gremonville-ove punomoći, koju je dobio u Hochau-u (i.  nov.  1667), Muránysku zavjernicu s palatin om i požunsku sa Zrinskim, napokon još i jedan primjerak trosavezničkog bečkog pisma.  Nádasdy predao je ove spise Donellanu, da ih pokaže Leopoldu i tako za nj kao za pokajnika ishodi milost.  No prije nego li je došao pred kralja, Donellan se sastao s Lobkowiczem, koji mu reče, da spise uredi i da onda prema onom, što Nádasdy hoće, napiše spomenicu.  Donellan je toj uputi zadovoljio, pa je spomenicu početkom oktobra predao priloživši joj i originalne isprave; napisao ju je tako, kao da Nádasdy govori.  

U toj se spomenici najprije kaže, kako su Nádasdyja neki njegovi dušmani optužili pred kraljem, pa stoga premda tobože ne zna, koji su to i čime ga optužuju, ipak šalje kralju u svrhu informacije nekoliko isprava u vjernom prijevodu iz magjarskog originala.  Originali su kod njega, no svaki čas ih je pripravan predati Njeg.  Veličanstvu za kontrolu.  Nadalje je pripravan na sve odgovarati, samo neka ga kralj pita, dapače on sam moli, da se odredi istraga, jer voli umrijeti, nego li da na njemu ostane ta sramota.  Potom je nabrojio sve priložene isprave, koje je obilježio brojkama da bude kralju lakše, a onda tek pristupi svojoj samoobrani.  Iz ovih se pisama vidi (tako je napisao Donellan), da je savez s Turčinom prije sklopljen, nego li je Nádasdy ma išta o svemu znao.  On je uopće tek na banjsko-bistričkom sastanku u februaru 1667 doznao za nastojanja urotnička, a poslanik pošao je u Tursku već u augustu 1666, kao što se to jasno vidi iz Wesselényijeve upute.  Nadalje ne mogu početnici urote ni toga zatajiti, da su rasprave s Turčinom još u vrijeme turskoga rata započele i zato Turčin i nije udario na trinaestero sjevero-ugarskih županija.  Onda pak se Nádasdy borio protiv nekrsta, a malo kasnije sklopio je s palatinom Wesselényijem i banom Petrom Zrinskim savez samo za to, da temeljito prouči njihove tajne.  U tom pak položaju mogao je on više koristiti kralju i zemlji, nego da se uopće nije upleo u stvar, jer je nezadovoljnike spriječavao u njihovim izdajničkim osnovama.  Ta iz jednoga se spisa jasno razabire, da ako on i Zrinski ne stvore novaca, od turskoga saveza ne može biti ništa.  On pak, Nádasdy, lako je mogao naći potrebnih 40.000 talira, no nije htio.  Baš poradi toga, jer je time osujetio čitavu zavjeru, digli su se sada njegovi dušmani i hoće da ga klevetama unište.  Suro van je s Francuskom započela su braća Zrinski i to ponajviše Nikola za turskoga rata, a nastavila onda Petrova žena u Veneciji.  Nádasdy je tek 1667 doznao, da se Petar dogovara s Francuzima, kao što to dokazuju priložene isprave.  Nadalje dvor dobro znade, da Nádasdy nije nikad bio prijatelj ili ćak saveznik Nikole Zrinskoga; ta eno još za turskoga rata upozorio je baš on kneza Porciju kroz Donellana, da ban pregovara s Francuzima, iz čega bi se mogla izleći velika nesreća.  Onda upozorava dvor, da je baš on bio jedini medju Magjarima, koji je preporučivao vasvarski mir i spriječio, da nije već 1664 došlo do krupnijih zapletaja.  „Molim Vaše Veličanstvo, kaže onda Donellan, da biste blagoizvolili prisiliti tužitelje da dokažu, da je Nádasdy ugovarao s Turčinom ili Francuzom; on će založiti i glavu i čitav imetak, ako oni zakonitim putem dokažu, da je kaki savez sklopio ili potpisao s Turčinom i Francuzom”.  Što se pak tiče njegova saveza s Wesselényijem i Zrinskim, mora istaknuti, da je u Ugarskoj bio prije i sada još običaj, da su velikaši sklapali saveze na obranu domovine.  No pored toga treba još i to naglasiti, da se iz riječi same savezne isprave vidi, kako se palatin i njegovi drugovi nijesu osobito pouzdavali u Nádasdyja.  On je sve to uopće činio više iz nužde: da se nije složio s njima, bio bi mu isti život u opasnosti, a pogotovo ne bi bio mogao spriječivati nedjela urotnička.  Stranog novca nije primao kao ostali, naročito Zrinski, a ustvrdi li to tkogod, neka ga se prisili, da to i dokaže.  Konačno još je Donellan odgovorio na eventualno pitanje, zašto već prije nije čitavu stvar dojavio dvoru, tako, što se bojao, da bi dvor onda stvar po svom običaju stavio na veliko zvono, te tako njega, Nádasdyja, stavio u pogibao, a djelomično još i zato, što je on u više navrata već onako iz daleka dosta toga natuknuo kralju i ministrima, ali dvor tome nikad nije veće pažnje posvećivao.  Stoga je on sve do sada šutio mirno podnašajući klevete, a koliko mu je uspjelo, da zadovolji svojoj podaničkoj vjernosti neka prosudi kralj, koga da Gospod na mnogo godina poživi.  

Donellan predao je ovaj spis Lobkowiczu, a da ga nije prije dao Nádasdyju na čitanje, no ministar ga ostavi ležati na svom stolu.  Kad je Nádasdy saznao od patra, da je spis predan, veoma se zabrinu pobojavši se, nije li Donellan možda napisao kakih izjava koje bi mu više mogle škoditi, nego li biti od koristi.  Te se brige njegove još i povećaše, kad je kroz dulje vremena uzalud čekao na odgovor, pa tako se odluči koncem oktobra da sam podje u Beč, gdje je pao Leopoldu do nogu.  On je osjećao, da samo od toga ovisi čitava njegova budućnost i palatinat, pa je s osobitom vatrom govorio pred kraljem.  

On da se ćuti nevinim, njegova da je savjest čista, ali mu na srcu leži poštenje, pa stoga neka se odredi sud, koji će njegova djela ispitati, te ga ili odsuditi, ili riješiti.  Isto je tako govorio i ministrima, koji su ga blagim riječima mirili; Leopold ga napokon uputi na Lobkowicz-a.  Ovaj pak tek je koncem novembra predočio stvar u tajnom vijeću, koje se sastojalo od šestorice muževa (24 i 29 nov).  Izim Lobkowicz-a, Auersperga, Lamberga, Rottala, Montecuccolija bio je nazočan još i barun Pavao Hocher, od 1667 donjo-austrijski kancelar, koji je doskora u našoj tragediji došao do velikog upliva.  Hocher bijaše jedan od najglasovitijih pravnika svoga doba, čovjek oštrouman i neizrecivo marljiv, te pun zanosa za apsolutnu vlast svoga gospodara.  Uslijed toga naravna je stvar, da je bio velik dušmanin ugarskoga i hrvatskoga ustava, čija se sredovječna plemićka sloboda nikako nije mogla složiti s njegovim umovanjem.  U kratko, on je bio dušom i tijelom pedantan pravnik XVII.  stoljeća, komu su i spoljašnje kretnje bile salivene u stroge forme: iz njegovih ustiju tekla je riječ samo svečanom sporošću, pa ni u visokom svom činu nije nikada sebi mogao prisvojiti lakoću velikoga gospodina.  Prigovarali su da je u svom radu spor i dugačak, premda su dopuštali, da je vrlo temeljit.  Najveći ugled pribavio je sebi nesebičnim poštenjem, koje ga je nukalo, da unatoč svoje tjelesne slabosti neumorno i danju i noću radi za svoga gospodara.  To je bilo bar opće mnijenje o njemu, no bilo kako bilo, jedno je nesumnjivo istinito, da se on izmedju njegovih razbojničkih i lakomih ministarskih drugova isticao kao muž staro-rimske krjeposti, strog i neumoljiv, kao kaki Cato.  Sada, u novembru 1669, bio je još Lobkowiczov čovjek, ali je za to, kako je bio mnogo razboritiji od svog lakoumnog šefa, držao s ježovitima, a to prijateljstvo (bilo iz iskrene pobožnosti, ili samo lukave proračunanosti) navelo ga je na onaj sigurni put, kojim je došao do toga, da je ubrzo stao drugima zapovijedati.  

Nádasdy teško da bi dobro prošao i pred drugim mnogo blažim sudcima, nego li su bili ovi, pred koje je stvar došla.  I sam je priznao, dakle je bilo izvan svake sumnje, da je potajno radio protiv cara.  On je doduše tvrdio, da ga je u njegovim djelima vodila najčišća dobra volja, ali tko da mu vjeruje, kad je lagao u samoj apologiji svojoj.  Pročitali su naime zapisnike tajnoga vijeća od 30 septembra 1668, 28 januara i 4 juna 1669, to jest iskaze Fekete-ove i Zrinskove, pa isprave predane po Nagyu; da što, odmah se jasno pokazalo, da je na više mjesta u svojoj spomenici lagao.  Vlada je naime kud i kamo više znala, nego li je Nádasdy i slutio; ona je znala za orobljenje Rottalove pošte, onda za doduše propalu osnovu, da se grabežom otme novac oprijedijeljen iz kremničke kovnice za Beč, a izvještaj Balló-ov od 14 juna 1667 sasvim je uništio njegovo domišljavanje, kako tobože nije mogao uplivisati na turski savez, jer da je Balló još 1666 pošao na portu.  No treba odmah reći, da ni najveća iskrenost ne bi ništa koristila Nádasdyju, jer sam fakat saveza, u kojemu je Donellan (očito po uputi Nádasdyjevoj) vidio tek neki dozvoljeni drevni magjarski običaj, bijaše grijeh u očima apsclutiste Hochera: ta trojni savez sa Wesselényijem i Zrinskim jasno ga je obvezivao „protiv svakoga, ne izuzevši nikoga”, — dakle bješe naperen i protiv kralja, to jest Nádasdy je učinio veleizdaju! U vijeću bili su konačno, kad je trebalo izreći odluku, neki da se Nádasdy uhvati i utamniči, neki da ga se liši službe, no napokon je ipak prodrlo većinom glasova mnijenje, da je mnogo umjesnija politika mira i pomirljivosti.  On je doduše krivac, rekoše, ali da uhićenje njegovo ne uzbuni sjeverougarskih županija te ih ne pri tjera u krilo Turčinu, nije nipošto uputno već sada dirati ga, nego je bolje čekati i paziti.  Dašto, time nijesu još kazali, da mu se da milost, šta više, oni su svi jednodušno izrekli, da bi upravo strašno bilo, kad bi „takova lopovština” ostala nekažnjena.  Oni su dakle samo suspendirali konačni udarac, a dalje korake učiniše ovisnim od toga, kako će se državni sudac u buduće vladati spram ugarskog i eventualno turskog pokreta.  Bude li se dobro ponašao, može ga se pomilovati, u protivnom pak slučaju treba ga odmah kazniti, a dotle mu treba odgovoriti, da je kralj primio njegovo pismo i da 0 toj stvari više ne želi govoriti, nego da će najbolje biti, dade li kralju dobrih savjeta i bude li njega i domovinu vjerno služio.  Konačno još primijetiše: dok god će Nádasdy biti u neizvjesnosti glede sudbine svoje, dok god se nada u povoljan izlaz stvari, može se od njega očekivati svako dobro, no bude li se osjećao sigurnim, ne će ništa više činiti u interesu kraljevom.  

U smislu te odluke tajnog vijeća, Lobkowicz je sada milostivo primio Nádasdyja: tješio ga je, da će mu kralj sve oprostiti, samo neka se u buduće dobro vlada.  Nadalje ga uputi, da Leopoldu predade još jednu spomenicu s priloženim prijepisima.  Nádasdy se pokorio, pa je 29 novembra predaG ministru zatraženi spis.  „Milosti vi gospodaru moj! (Tako je glasila ova druga spomenica).  Prije nekoliko mjeseci doznao sam, da su do Vašeg Veličanstva doprle lažne glasine.  S toga sam se pobrinuo, da se Vašem Veličanstvu u moje ime predade molba s više priloga, u kojoj sam priznao, kaki su pregovori tekli izmedju francuskoga kralja i nekih ugarskih velikaša, te erdeljskog kneza i drugih.  Podjedno sam se ponudio, da pomenute isprave predložim na zahtjev Vašem Veličanstvu u originalu, što ovime sada i ponavljam.  Ne bude li Vaše Veličanstvo možda s time zadovoljno, za svaki moj čin, koji se Vašem Veličanstvu ne dopada ili ne može dopadati, padajući k nogama Vašeg Veličanstva molim oproštenje i zaklinjem se na vjernost iz čista srca, kakovu je vjeran podanik dužan da iskazuje svom kralju, te obećaj em, zgriješim li protiv toga, Čega me Bog sačuvao, da Vaše Veličanstvo može onda sasvim slobodno mene za sve što sam već zgriješio i što bi još zgriješio, po pravici kazniti.  Ne sumnjam u to, da me ne će ostaviti milost Vašeg Veličanstva, ona milost koja je poznata po čitavom svijetu, a sada moje jedino utočište”.  

Na ovu molbu, u kojoj je Nádasdy donekle Donellanovu spomenicu priznao kao svoju, Leopold, budući da nije bio potpuno upućen u pravi zaključak tajnog vijeća, naročito u onu „reservatio mentalis”, — odgovorio je i dao Lobkowiczu dne i.  decembra na znanje, da mu je Nádasdy u jednoj poniznoj molbi otkrio dušu svoju, pa stoga neka mu javi u njegovo ime, da }e kralj izraženu pokornost, vjernost i odanost milostivo i s velikim veseljem primilo do znanja, te se posve pouzdava, da će svoje obećanje i održati, ujedno može mu još dometnuti, da će sve one vjerne i korisne službe što će ili Nádasdy sam, ili njegovi učiniti, uvijek s dovoljnom pažnjom primiti i na njima se zahvaliti.  Osim toga neka mu još kaže, da je to izrijekom kralj naložio, da mu se dojavi, što je ministar i učinio.  

No Nádasdy bio je suviše bistra glava, a da ne bi odmah primjetio bio dvoličnost dvorsku.  Mjesto odlučne milosti, dobio je tek riječi koje nijesu u bitnosti svojoj ništa kazivale i u kojima nije mogao ništa da nadje na svoje umirenje.  Premda je od dvorskih ljudi čuo, da bi za nj najbolje bilo da djeluje oko umirenja magjarskoga pokreta, kroz što bi zaslužio milost kraljevu a uništio klevete svojih dušmana, on je nezadovoljan pošao početkom decembra kući obećavši, da ne će ništa propustiti čime bi mogao napretku zemlje i Njegovog Veličanstva koristiti, a svoje poštenje prodičiti.  U istinu pak on se posve povukao na stranu, dok ga pad bana Petra Zrinskoga takodjer ne povuče pred sud i na stratište.  

Bečka vlada nije bez razloga bila tako milostiva spram Nádasdyja, pa je pripisivala veliku važnost onoj ulogi, koju bi on kao posrednik i miritelj mogao glumiti.  Nezadovoljstvo naime u sjevernoj Ugarskoj, otkako je ondje Rottal onako jadno propao sa svojim pomirbenim osnovama, postajalo je sve jače i općenitije.  Sada se posiedovanjem Rákóczyjevim stvori neka sveza izmedju Petra Zrinskoga i sjevero-ugarskih „interesata”, naročito otkad se saznalo, da se ban konačno odlučio za savez s Turskom.  Sjevernim Ugrima pridruže se brzo i oni uzduž austrijske granice, te održe dne 28 novembra u Kremnici skupštinu, na kojoj sastaviše oštru spomenicu, koju je posebno poslanstvo odnijelo u Beč.  Ovo je poslanstvo bilo obvezano, da će na 28 januara 1670 saopćiti izvještaj o svom uspjehu u Breznu, gdje su županije naumile ponovno održati skupštinu, dok su gotovo istodobno dne 24 januara sjevero-ugarske županije sazvale skupštinu u Košiće.  Čuvši za ovo gibanje, dvor se odluči makar i oružjem učiniti red u zemlji, pa tako ni ne odgovorivši na spomenicu proglasi 21 januara jednim kralj, otpisom kremničku skupštinu nezakonitom, dok je jednim drugim od 15 januara već zabranio košičku.  Sada se obje grupe ugarskih županija, zapadne i sjeverne, sastanu na zajedničku skupštinu 28 januara u Breznu, ali se brzo razidju ne stvorivši važnijeg zaključka.  

Vidjevši sve to, dvor se sada odluči, da sazove za 16 marta u Banjsku Bistricu skupštinu ugarskih županija, ne bi li mu uspjelo ovim putem umiriti zemlje.  Za skupštinske komesare imenovala je vlada čitav niz crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika, a medju ostalima i Franju Nádasdyja, dok je Zrinski ponudjenu mu čast odbio.  I ova se skupština konačno 28 marta razišla, ne obavivši ništa, jer se nezadovoljnici ne dadoše ničim umiriti, a komesari sami bili su poprijeko ljudi bez većeg ugleda.  Još je najveći ugled imao državni sudac.  On je već početkom februara nešto čuo, da Zrinski pregovara s kaniškim Turcima i Erdeljem, a malo potom saznao je, kako je Bukovački pošao u Tursku, a Zrinski da će pod sultanovim protektoratom postati kraljem.  Ali Nádasdy nije vjerovao u konačni uspjeh čitave stvari, pa je Franji Nagyu, kad ga je ovaj nagovarao, da se izmiri sa Zrinskim, odgovorio, da se u prijateljstvo banovo ne može pouzdati, a on da mu i onako nikad ne će biti gospodar.  No u sjevernoj Ugarskoj nijesu tako shvaćali Petrov savez s Turčinom, dapače u njemu se općenito gledalo jedino sredstvo spasa, čemu je mnogo doprinjeo glas, da će veliki vezir sada nakon sklopljena mira s Venecijom doista doći u pomoć Magjarima.  „Da je blagosloveno ime božje, reče jedan protestantski pastor s propovjedaonice, što je Kandija pala u turske ruke; neka Gospod i nadalje podijeli pobjedu Turčinu; sada je kucnuo čas oslobodjenja po Ugarsku; na proljeće doći će Turčin i raskinuti ropske lance, po vratit će slobodu, mir i red tužnoj domovini!” Medjutim dok se ovako govorilo i mislilo u Ugarskoj, posve se drugačije razviše stvari u Turskoj i u Hrvatskoj.  

Koncem novembra ostavila je Katarina Frankopanka gornju Ugarsku i vratila se kući.  Rákóczy poslao je s njome tobože kao stražu još i nekoliko oružanih ljudi, zapravo glasnike svoje, koji su imali u Čakovcu dočekati Franju Bukovačkoga i onda se s jasnim sultanovim odgovorom povratiti natrag.  Ali kad se banov kapetan nije dugo vraćao, odu glasnici  Rákóczyjevi na put s Petrovom porukom: „Neka knez samo spreman bude, a Bukovački da će se doskora vratiti”.  No gomjo-ugarski nezadovoljnici se tom porukom ne zadovoljiše,pa stoga pošalju i opet glasnika k Apafyju s molbom, da im kod porte pomogne.  Medjutim ni erdeljski knez nije im ništa znao kazati, jer se ni njegov poslanik David Rozsnyay još nije vratio.  

David Rozsnyay idući ravno na Kandiju, ukrcao se sredinom novembra u Negropontu, a 1 decembra se iskrcao pred razvaljenim gradom.  Tek što je stupio na kopno, pade u ruke Panajottove, koji ga odvede u svoju kuću, gdje ga je kroz nekoliko tjedana zadržao.  U Kandiji se Rozsnyay sastao i s bivšim ćehajom Ibrahimom, sada alepskim pašom, koji ga je upitao, ima li Apafy punomoći i instrukcij a od glavne magj arske i hrvatske gospode, našto mu poslanik odgovori, da ima, premda je dobro znao, da ih nema, jer je mislio, budu li ih zahtijevali, pisat će kući, da mu ih pošalju.  

Medjutim stigao je 19 decembra Bukovački u Solun k samoj porti, kuda je sultana otjeralo s tesalskih lovišta rgjavo vrijeme, te joj stavi u ime Petra Zrinskoga ove ponude: 

1.  Ugarska i Hrvatska dolaze pod pokroviteljstvo sultanovo, te plaćaju godišnji danak od 12.000 talira, koja se svota nikad ne može povećati; u ime sultanovo vladat će Ugarskom i Hrvatskom Petar Zrinski i njegovi potomci.  Po izumrću njegova koljena, Ugarska i Hrvatska izabrat će sebi same novu dinastiju, što ima sultan potvrditi.  

2.  Sultan ima da priznade Ugarskoj i Hrvatskoj staru slobodu i ustav.  

3.  Zrinskoga će pomagati budimski paša sa 30.000 momaka, a ustreba li i čitava turska vojska.  

4.  Gradove koje će turska vojska oteti Nijemcima, predat će Turci Magjarima i Hrvatima.  

5.  Mjesto Apafyja bit će postavljen erdeljskim knezom Franjo Rákóczy, zet Petrov.

Nastup Bukovačkoga kod porte bio je osobito odvažan, tako da se u velike razlikovao od preponiznoga držanja erdeljskog poslanika.  Turcima se to dopalo, pa tako se zgodi, da je divan na sam Badnjak povoljno primio njegovu ponudu.  Paše su sa zadovoljstvom slušale, da se Zrinski, koji je uvijek bio toliki dušmanin turski, sada želi pokoriti.  Neki su, kao kajmakam Kara Mustafa, zapravo u tom gledali tek zamku ili mislili, da se ban na taki korak odlučio uslijed časovitog ne raspoloženja, pa će stoga čim se umiri, opet postati onaj stari; stoga su svjetovali opreznost, a to s tim više, jer primi li sultan Zrinskovu ponudu, doći će do otvorena rata s Austrijom.  Drugi su opet kazivali, da se nipošto ne smije propustiti tako zgodna prilika, koja povećava državu i slabi kršćanstvo.  Prekrši li pak Zrinski riječ svoju, Turčin je dosta jak, da ga prisili na pokornost i vjernost.  

Ovo su mišljenje dijelili i sultanov lični svećenik Wani, te mufti, jer su znali, da tako misli i Mehmed IV.  Wani je izrijekom naglašivao vjerski interes, pošto je sultan dužan, da zakon Muhamedov svuda i svagda širi; pa upravo se stoga i ne protivi miru s Austrijom nekoga primiti koji se dobrovoljno pokorava, dapače protivna tvrdnja bila bi u ravnoj oprjeci s temeljnim načelima vjere prorokove.  Videći sultan pocjepkanost u divanu, odluči, da se čitava stvar povjeri velikom veziru, pa stoga pošalje Bukovačkoga sa svojim tajnikom na Kandiju.  Za svega boravka u Solunu kod porte, Turci su s poslanikom tako časno postupali, da je optimistički taj muž bio prožet najdubljim uvjerenjem, da su sultan i svi ostali rado pristali na ponudjene uvjete, pa da je tako njemu toliko mila porodica Zrinskih sačuvana od propasti.  U svom veselju napisao je stoga banu ovo pismo: „Premilostivi gospodaru! Javljam Vašoj preuzvišenosti, da sam čil i zdrav stigao na ovaj dvor, gdje su me primili s osobitim poštovanjem i prijaznošću.  Kad sam pak saznao od prvih turskih dostojanstvenika, da se namjerava svom turskom silom uništiti Vašu obitelj i cijeli naš narod, smatrao sam za pametno, da osiguramo svoj opstanak za vremena, te sam i polučio tako dobre uvjete za uzveličanje Vašega uzvišenoga doma i za dobro domovine, da se od radosti ne mogu ni izraziti.  Sada treba da podjem po sultanovu nalogu na Kandiju k velikom veziru, a odanle ću se vratiti amo, da sve konačno uglavim.  Dotle neka bude Vaša preuzvišenost vesele duše, a ja ću odmah u domovinu, čim obavim svoje pošlo ve”.  

Bukovački još nije ni krenuo iz Soluna, kad je carski rezident već doznao nešto o Petrovim koracima kod porte.  Isti dan u veće, kad je vijećao divan (24 decembra), došao je Casanovi mladji brat Panajottov Janiki, koji je bio u odsutnosti njegovoj zamjenik tumača kod porte, pa mu je dojavio, da se Zrinski kroz bosanskoga pašu želi pokoriti.  Pisma njegova nije doduše on prevodio, ali je čitavu stvar čuo od jednoga engleskoga tumača; divan medjutim još nije ništa odlučna zaključio, jer hoće da najprije čuje mnijenje velikoga vezira.  Casanovu je ova nenadna vijest upravo osupnula, te u prvi mah nije znao bi li je vjerovao ili ne bi; sabravši se, odgovori stoga tumaču, da je Zrinski vjeran podanik Leopoldov, pa da poradi toga drži, e su one crne glasine samo zlobni mu dušmani mogli izmisliti.  Dakako, to ga nije smetalo, da nije odmah javio u Beč sve što je čuo.  Kad su pak sjutradan reis-effendiji došli u posjete Englezi sir Daniel Harvey i sir William Hedges, odmah im reče, da se nada, da su i oni za to došli k njemu, da postanu pravovjerni muslimani, jer eto veliki se prvak kršćanski Zerin-oglu (t.  j.  Zrinski) pokorio porti, postao njezinim vazalom i dao se pod sultanovo pokroviteljstvo.  Upravo se sinoć zgodilo, nastavi reis-effendija, da su od grofa Zrinskoga i njegovih pristaša došli poslanici k porti s izjavom, da su spremni prihvatiti sultanovu zastavu i plaćati mu danak u svrhu, da ih obrani snagom svoga oružja od njemačkoga cara.  

Uslijed silne bure Bukovački se tek sredinom januara iskrcao na Kandiji, i dok je Rozsnyay samo onako općenito molio savez i dozvolu, da od strane Magjara smije pred velikog vezira stupiti svečano poslanstvo, banov je poslanik izišao sa onim solunskim točkama.  Unatoč toga smionog glasa, a možda i baš za to, našlo se u okolini sultanovoj ljudi, koji su odobravali Zrinskove ponude, no Panajottu nije se dopao „bezobrazluk” Bukovačkoga.  Medjutim veliki je vezir dugo vijećao sa svojim ljudima o banovoj ponudi.  On se nije pouzdavao u Zrinskoga, u tog vječnog i tvrdokornog dušmana turskoga, a onda je i to vrlo dobro znao, da se turska vojska umorila dugotrajnom podsadom Kandije, dok je kršćanska istodobno živjela u miru; konačno još se bilo bojati, da će Austriji za slučaj rata, kao i 1664, doći u pomoć i druge kršćanske vlasti.  Veliki je vezir dakle pisao u Solun, da bi prije svega trebalo tražiti od Zrinskoga jamstvo, primjerice sina, ili predaju kojega grada, a onda bi tek trebalo prilike dobro proučiti, da se vidi, ima li izgleda u uspjeh.  Da pak Zrinski ne izgubi volje, neka ga bosanski i kaniški paša uzmu uvjeravati, da će mu oni za kratko vrijeme doći u pomoć.  I sam sultan neka banu napiše ljubazno pismo, neka ga imenuje „vrhovnim vojskovodjom kršćanskih četa”, neka mu dade one vojničke naslove, za kojima toliko teži i neka razglasi, da će na Dunavu, Savi i Dravi posagraditi mostove, da mu uzmogne lakše u pomoć doći.  Bukovačkoga samog nije primio, već ga je početkom februara poslao natrag u Solun.  Naprotiv Rozsnyayu je rekao nekoliko oholih riječi u pohvalu Apafyjeve vjernosti, te konačno izjavi, da se mir s njemačkim carem nipošto ne smije prekršiti.  Alepski pak paša Ibrahim, povjeri Rozsnyayu sve banove zahtjeve, od kojih ga je dašto najviše zanimao onaj o Rákóczyju kao budućemu erdeljskom knezu.  Rozsnyay otputovao je 15 februara, te dok je stigao u Solun, već je Bukovački bio na povratku u Hrvatsku.  

Sultan primio je u prvi mah velikom srdžbom do znanja mnijenje velikoga vezira, no kajmakam i mufti ga odobravahu, pa tako se zgodi, da su Bukovačkoga poslali kući bez odgovora, jer da će ga Zrinski naknadno dobiti preko bosanskoga paše.  Banov poslanik ostavio je Solun 17 februara, a nekoliko dana za tim otpremio je i Casanova izvještaj svoj u Beč.  I opet mu je Panajotti sve dojavio, a osim njega uputio ga je u solunske stvari i brat mu Janikije.  U izvještaju svom svjetova Casanova bečkoj vladi, da ako i nije porta ovaj puta prihvatila banove ponude, lasno se može zgoditi, da će je u drugoj prilici primiti, pa stoga da bi još najbolje bilo, ako se taj pogibeljni muž za vremena makne i učini neškodljivim.  

No u to se doba već nešto pročulo o dogovaranju banovom s Turcima.  Prvi je tu vijest donio u Beč carski teklić Schonberger dne 15 januara 1670, a čuo ju je u Bataszeku od nekog spahije.  Malo potom pobježe iz Bosne iz turskoga ropstva jedan njemački vojnik; spasivši se srećno na našu stranu, podje ravno do petrinjskoga kapetana grofa Nikole Erđodyja i reče mu, da je Bukovačkoga vidio u Turskoj u Zrinu, gdje se kroz nekoliko dana zadržavao.  Primivši tu vijest, Nikola Erdody, inače velik neprijatelj Zrinskih i Bukovačkoga, s kojim se upravo nedavno zavadio radi jednog turskog zarobljenika, odmah se požuri, da je objavi koprivničkom kapetanu i zapovjedniku slavonske krajine grofu Ferdinandu Emestu Breineru, koji je tu vele važnu vijest odmah dalje dojavio nutarnjo-austrijskom vojnom vijeću u Grac, pod kojim su bile obje naše krajine, hrvatska i slavonska, s primjedbom: „da Bukovački nije mogao biti u Zrinu s dobrom namjerom, pa se stoga treba bojati, da bi iz toga mogla izići velika nevolja, ako se za vremena još ne spriječi”.  Osim toga još se Breiner nada, da će Turke, ako na nj navale, suzbiti, „samo ako mu Srbi (Vlasi) ostanu vjerni”.  Istodobno uzeše se medju njemačkim krajiškim časnicima širiti glasine, da će Turčin u najkraće vrijeme udariti na Hrvatsku, pa stoga oni mole pomoć i kod cara i kod ratnog vijeća.  Tako javlja karlovački general Herberstein ponovno u Beč, da će na proljeće sam sultan povesti na Karlovac 200.000 ljudi, dok su drugi znali pričati 0 tom, kako se veliki vezir već sprema na put za Beograd i kako se Turci jednako skupljaju u manjim četama po pet do šest stotina ljudi, tako da na proljeće budu na okupu i da iznenada navale na nepripravne kršćane.  U početku nije bilo spram Zrinskoga sumnje, pa je i sam Breiner u istom pismu, kojim javlja boravak Bukovačkoga u Zrinu, molio gradačko ratno vijeće, da bi dvor uputio bana, da mu bude na ruku i da ga ubavi jesti o svem, što bi kroz svoje ljude mogao saznati.  Ali doskora se to promijeni, jer su u Zrinskoga stali gledati nepouzdanjem, tako da je general Herberstein već sredinom februara dobio zapovijed, da budno pazi na djelovanje Zrinskoga i Frankopana.  

Ova paska na Frankopana imala je posebni svoj razlog.  Još ljeti 1669 uspjelo je Franji Krsti izraditi u Beču, da ga je Leopold imenovao senjskim kapetanom, koje se mjesto smrću generala Auersperga takodjer ispraznilo, a nosilo do 10.000 for.  godišnjega prihoda, premda su se tom imenovanju protivili neki ministri poglavito stoga, što su Frankopani nekoć bili gospodari Senja, pa se bilo tobože bojati, da bi se koji Frankopan mogao na osnovu starih zahtjeva učiniti nezavisnim gospodarom toga grada; tako se mislilo i u Gracu u nutarnjo-austrijskom vijeću.  Uslijed ovih protivničkih glasova zgodilo se, da dvor nije htio Frankopana uvesti u posjed kapetanije, niti imenovanja njegova objelodaniti otpravivši ga iz Beča lijepim riječima kući.  Konačno su mu stavili kao uvjet, da se odreče vlastelinskih prava na Senj, što on ne htjede učiniti, a istodobno popunili su dosadanju njegovu kapetaniju ogulinsku Žigmundom Paradeizerom dakle još prije, nego li se on nje odrekao i oprostio s krajišnicima.  Uslijed svega toga jasno je, da je Franjo Frankopan bio pun opravdana gnijeva, gledajući u cijelom tom postupku s njime dušmanski posao bečkih ministara, pa stoga kad su mu poslije nove godine 1670 kazali u Zagrebu kapetani Čolnić i Malenić, te sestra Katarina, da je Zrinski k porti poslao poslanstvo, te mu podjedno i pokazali Bukovačkovo radosno pismo iz Soluna, Frankopan se živo prihvatio te ideje, dapače uz nju pristade i Orfej Frankopan, potomak furlanske grane te porodice, koji se u to doba zadržavao na frankopanskim primorskim posjedima.  

Medjutim je ban primijetio, da na nj sumnjaju, pa je sada nastojao, da tu sumnju rasprši.  I sam je nešto čuo o turskim pripravama za koje nije znao, što da o njima misli, pa je držao, da bi se sada mogla ostvariti njegova temeljna i davna ideja, naime natjerati Austriju na rat protiv Turčina.  Počeo se dakle i opet približavati kralju i ministrima, i to tako, da je čestitajući Lobkowiczu prigodom pada Auerspergova, spomenuo i turske svoje odnose.  Rat je — pisao je 16 februara — neizbježiv.  Poganin hoće da njega i zemlju izmedju Drave i Save napadne, a on nema nikakvih sredstava za obranu a zna i to, da pomoći ni od kuda nema.  Ratno mu je vijeće zabranilo, da o svom trošku postavi na noge satniju draguna, dok su njegovi susjedi dobili zapovijed na oružanje.  I on je dosada običavao dobivati ovake zapovjedi, a ovaj puta eto nije.  S tako silnim i uslijed pobjede bahatim dušmanom kao što je Turčin, ne mogu se takmiti ni najmoćniji kršćanski vladari, a kamo li on, Zrinski, koji nije u stanju ni da iz svojih sredstava podmiri kućne potrebe, a pokoriti se Turčinu, plaćati danak, pa i najmanji, te život zamijeniti ropstvom, teže mu je, nego umrijeti.  Ne preostaje mu dakle drugo, a na to je pripravan, nego da svoje obitavalište promijeni, pa da Medjumurje i primorska dobra predade kralju za imanja, što leže u austrijskim pokrajinama.  Neka mu car dade u Kranjskoj Kočevje i pazinsku grofoviju, otkupivši ih od sadanjih posjednika njihovih Vuka, Engelberta i Franje Auersperga, on je zadovoljan.  

Ta osnova Petrova nije bila ništa novo za ono doba, a naročito se to često zgadjalo u prvim decenijima poslije mohačke bitke.  Tako su se grofovi Blagaj ski preselili u Kranjsku, pače i otac Nikole Sigetskoga pomišljao je na to, kako bi zamijenio svoja od turskih napadaja vazda ugrožena hrvatska imanja za sigurnija njemačka.  

Nadalje se Petar obratio pismom na WienerNeustadtskoga biskupa Kolonića, spram kojega je imao mnogo povjerenja, zamolivši ga, do bi mu izradio audijenciju kod dvora, da se očisti od sumnja.  Stjepanu Zichyju pak pisao je, da bi djelovao na Lobkowicz-a, kako da se umirenje sjevero-ugarskih županija njemu povjeri, pošto ga onamošnji narod voli, te će rado za njim poći protiv Turčina, dok sada više naginje na tursku stranu.  On, Zrinski, ne traži vrhovnoga vodstva, pa će se rado i kojem Nijemcu pokoravati, osobito Montecuccoliju; njemu je dosta može li žrtvovati svoj život za Boga, kralja i domovinu, samo neka mu dadu od šest stotina momaka sastojeću dragunsku i jednu hrvatsku pukovniju s plaćom pukovničkom, te neka ga pošalju u gornju Ugarsku za košičkoga generala.  Ne bude li Njeg.  Veličanstvo htjelo započeti rata radi mira, započet će ga on: bolje je prije napasti Turčina, nego li čekati, dok on napadne zemlju.  Erdelj i Moldavsku ne bi teško bilo predobiti za saveznike, a možda bi se priključili i Poljaci, koje dobro pozna, pa bi i ostali kršćanski knezovi slijedili taj primjer.  Početi bi se možda moglo kod Tise, ali Magjari neka ne doznadu, da ta osnova potječe od njega, već neka ona izidje iz kraljevskoga vijeća.  Napokon moli Zichyja, da sve što može učini za tu osnovu, uzevši na srce opće dobro domovine, ali kod toga neka dobro pazi, da o tom ništa ne načuju dvorski kancelar Hocher ili ježoviti, jer će im inače sav trud biti uzaludan (20 februara).  Zichy je odista predao Petrovo pismo Lobkowiczu, no ban nije dobio nikakva odgovora.  

U to se oko 7 marta pojavi Bukovački na hrvatskoj granici, te je sa svojim drugovima stigao u Zrin, gdje mu je ondješnji zapovjednik tvrdjave, beg Zrinlić bio davni prijatelj.  No pred Bukovačkim putovao je iz Soluna u Banjaluku jedan aga, pa tako je paša bosanski znao kako se treba s Bukovačkim vladati.  Kapetan pak bio je uslijed svega što je u Turskoj doživio duboko uvjeren, a to su uvjerenje još i neki drugi s njime dijelili, da je Zrinski došao na čistac s Turčinom: Turčin će, čim zazeleni trava i čim bude hrane doći banu u pomoć, a toj prvotnoj vijesti dodali su neki još i to, da 22.000 Turaka i toliko Tatara već stoji spremno na pomoć, s kojom će onda Zrinski osvojiti cijelu Hrvatsku i Kranjsku, pa Senj, Slovensku Goricu i Štajersku, dapače, da ima nade, da će steći još i ugarsku krunu, a dodavali su dašto još i raznih drugih najnevjerojatnijih „novosti”.  Medjutim je Bukovački ubavijestio bana o svom povratku i o solunskim točkama kroz Pogledića s primjedbom, da će porta u najkraće vrijeme za potvrdu svega toga poslati svečani hatišerif.  Kao protuzahtjev moli porta, tako je kapetan dalje izvijestio, da bi ban svoga sina poslao u Tursku kao taoca na dvije godine.  Pusta i nenaseljena okolica, koja leži izmedju kršćanskih i turskih pograničnih tvrdjava, neka se podijeli na dva dijela izmedju stranaka i neka Zrinski istjera Nijemce iz posada ili neka napadne koju nasljednu pokrajinu, „da Turci imadu, za slučaj, da nas tkogod napadne, razloga, nas, njihove pristaše braniti i tako započeti rat, što se inače ne bi tako lako moglo učiniti”.  Uz ove upute Bukovačkove, još je i bosanski paša banu napisao udvorno pismo, zaželivši mu svaku sreću u nastojanju i davši mu naslov prema uputi sultanovoj: „Petru Zrinskomu, knezu Hrvatske, Ugarske, Erdelja i Moldavije, te vrhovnom vojskovcdji cijele otomanske vojske”.  (Illyriae, Hungariae, Daciae, Moldaviaeque princeps, supremus totius Ottomanici exercitus ductor).  

Zrinski, ako i nije posvema vjerovao Turčinu, ipak je pod dojmom svoje žene došao do uvjerenja, da je došlo vrijeme rada.  Frankopan opet, koji je bio izvan sebe od radosti, javio je čitavu stvai iz Novigrada kraj Karlovca dne 9 marta kapetanu Čolniću u pokupsko Sredičko ovako: „Lipo i drago pozdravljen je moj kapitan knez Colnić! Hvala budi gospodinu Bogu, da naši ljudi s dobrim opravkom došli jesu (naime Bukovački).  Prijel sem od glavara (to jest bana) list, da taki tamo (u Čakovac) šetujem, da volje imamo insurgovat.  Zato dnevom i noćju tamo budem potezal, da s tim prvlje početak učinimo.  Ja sam zavsima (= sasvim) spraven skupa i z mojimi i komaj čekam, da naše kape s čalmami pomešamo, a tako mi Boga, da krilaki budu frkati po zraku.  Vu oveh krajeh vse znaju za prišastje Bukovačkoga i od straha ne znaju, kamo se postaviti.  Ovu noć jesu odpravili z Karlovca kurera vu Gradec, ter potribuju na pomoć regemente, ali ni (= njih) ni (= nije) odkuda vazeti! Medtem toga dojdemo im na vrat.  Meni se groze, ali ne smidu popast; i danas mimo Karlovca hoću projti samo deset za hrptom.  Imam njih 300 dobro oboružanih s kojimi ne bojim se karlovačkih žabarov, ar vredni ljudi ti mi zabaviti ne hte, kramari pako i cifraki ne hte smiti i pokazati se.  Ovoga puta hoćemo dokonjati, kako i kada imamo vdariti, i ako potribno bude, hoću i sam do paše bosanskoga poj ti za bolje govorit i utvrdit dugovanje našem početku.  Ufam se u Boga, da nam na dobro hoće izajti, listor da taki od prvice po glavi udarimo našim suprotivnikom; ni časa ne damo da se plundraši sprave.  Ako me bude glavar hotel posluhnuti, na moju veru, dobro bude i na se hoću vse breme vzeti, ar znam, kako i s kim putem bude potribno z Nimci baratati.  Bil bi iz srca rad se s kapitanom zastati, ali budući takove ordinacije, dobro je včinil, da se je zavrnul.  Ne dvojim, da vaša milost jeste obilno govorili i oznanili od strane moje vemost i službu čestitomu caru (to jest turskomu) i kako marljivo i tvrdo obdrživam naše dokonjanje i da stanovito pomankati ne ću, niti drugomu dati odmaknuti.  Zasada ne znam drugo vašoj milosti obznaniti doklam z glavarom dogovora ne včinimo, nego Bog vašu milost zdravo drži i vam priatel i rad služiti jesam”.  

Kad je Frankopan dne 12 marta prispio u Medjumurje, Zrinski je već bio zapovjedio svojim časnicima, da dadu kmetovima proglasiti kroz popove sa propovjedaonica, da svatko ustane na prvu zapovjed, te da se po mogućnosti naoruža ih kao pješak ili kao konjanik, a za nagradu dokinut će se kmetstvo i robota.  I medjumurski su se plemići naoružali.  Čakovački kaštelan Petar Ošvat, inače zvan „Vrag” (Ordog), razdijelio je medju njih oružja, održao vojničke vježbe i svi su bili svaki čas gotovi sa Zrinskim provaliti u Štajersku, gdje su se nadali bogatom plijenu.  Podjeđno uzeo je ban grad Čakovac u isključivi svoj posjed, poručivši snahi svojoj Sofiji Lobi po vojvodi Gusiću, neka seli, jer joj više ne će ugodno biti u Čakovcu, pošto je on sklopio savez s Turčinom.  Udovica Nikole Zrinskoga otišla je na tu vijest suznim očima odmah iz grada u susjedni Varaždin.  Uz Zrinskoga bili su sada osim Pogledića još Ladislav Črnkoci, Gjuro Gottal i Stjepan Ivanović, krajiški kapetani, te Franjo Krsto Frankopan i Orfej Frankopan, koga je vijest o uspješnom poslanstvu Bukovačkoga razveselila „kao da bi angjeo sišao s nebesa”.  

Kao prvi vojni čin zaključe osvojiti štajerski Optuj i to tako, da ban sa svojim Medjumurcima navali sa istoka od Čakovca, a krajiški kapetani sa svojim četama s juga iz Hrvatske.  Podjedno su pomišljali i na susjednu Koprivnicu, u kojoj je — budući da je Breiner slučajno odsutan bio — zapovijedao potpukovnik Ferdinand Loebenegg, mače banov prijatelj.  Zrinski ga je zamolio kroz legradskoga vojvodu Geczyja, neka radije njemu predade grad, nego li da padne u turske ruke, a onda još je pokušao preko gvardijana koprivničkih fratara, a taj je bio Loebeneggov ispovjednik, da obećanjima podade važnosti svojoj poruci.  No sve bijaše uzalud: Loebenegg ne samo da nije htio predati Koprivnice, nego je čitavu stvar prijavio u Križevce kapetanu grofu Trautmannsdorfu, koji mu je naložio, da se odmah spremi na obranu.  Istodobno pokušali su ban i njegov šurjak, da predobiju za svoju stvar doseljene Srbe (Vlahe) krajišnike u slavonskoj krajini.  Pošto je na njih imalo velik upliv njihovo svećenstvo, pošalje ban Franju Ivanovića, časnika svoga, a Frankopan franjevca Gavru Tomasija, Talijana, k episkopu Ga vri Mijakiću, čije je sijelo bilo u manastiru Marči, nedaleko Čazme.  Mijakić bio je u dobrom prijateljstvu sa Zrinskima; još 1662 imenovan bi on na njihovu preporuku episkopom, a došao je i na pogreb banu Nikoli Zrinskomu.  No pošto se Mijakić ne htjede odreći pravoslavja, te prijeći na uniju, nikako nije mogao da zadobije potrebnog priznanja za svoj čin od zagrebačkoga biskupa, uslijed čega zavlada ne samo njime, nego i svim srpskim doseljenicima veliko nezadovoljstvo.  Baš poradi toga, načinio je Frankopan episkopu u ime banovo svečanu diplomu, izredavši u njoj sve one naslove, što ih je porta dala banu.  No niti ova diploma, niti obećanja Tomasijeva ne bijahu od većega dojma na Mijakića, jer je odgovorio, da sam ne može ništa učiniti bez privole ostalih srpskih starješina.  

Niti Turci nijesu pokazivali one pripravnosti, kojoj su se Zrinski i njegovi drugovi nadali nakon Bukovačkova povratka.  Ban je još zimi, kad su njegovi ljudi po raznim poslovima dolazili u Kanižu, dao kroz Franju Ivanovića na znanje tamošnjem paši Mustafi, da je Bukovačkoga poslao porti, gdje s velikim uspjehom uredjuje stvar; odsada želi on, da u prijateljstvu živi s Turčinom, pa stoga neka mu poruči, da li bi on mogao računati za slučaj potrebe na njegovu pomoć.  Poruci se ovoj Mustafa paša veoma obradovao, premda o stvari do sada još ništa nije čuo, no ipak pomoći mu ne može obećati, sve dok ne dobije zapovjedi od porte.  Kad se potom vrati Bukovački natrag, a vijest o tom došla i u Kanižu, posla paša 14 marta Ahmed agu s nekoliko konjanika banu, javivši mu, da u poznatoj stvari još nije dobio zapovjedi.  Pratnja ostala je u Legradu, jedino je Ahmed aga s Franjom Ivanovićem pošao u Čakovac, odsjeo u gostionici, te drugi dan stupio pred Zrinskoga, koji ga je primio u nazočnosti Franje Ivanovića i Jurja Szechyja, gbmorskog velikog župana i posjednika iz susjedne zaladske županije, pa je preuzeo pismo.  U četiri oka priznao je Turčin Ivanoviću, da je kaniškom paši žao, što je ban pregovore s portom započeo kroz bosanskoga pašu, a ne kroza nj; kaniški bi paša, reče on, već davno čitavu stvar na čistac izveo, a to s tim prije, što je važniji od bosanskoga i što je pun sklonosti spram Zrinskoga, pa je voljan, da ga pomaže.  Na pitanje, zašto još uvijek nema hatišerifa sultanova, svjetovao je, neka se pomoć požuri kod bosanskoga paše, a netko pošalje kajmakamu, jer ako je ovaj obećao hatišerif, on će ga i poslati.  Sada bi na savjet Frankopanov poslan u Banjaluku jedan njegov sluga, neki Tomo Severović, po kojem je ban u pismu zapitao pašu, što znade dalje o namjerama sultanovim, jer je Bukovački poručio, da je sve u redu (14 marta).  Poslije toga otputovao je Frankopan 18 marta u Zagreb, da cvu radosnu vijest raširi diljem Hrvatske, te pučanstvo njezino sebi privuče.  

Istodobno pošao je Orfej Frankopan na primorje, čije je vojničke poslove ban njemu povjerio, davši mu još u pomoć kapetana Frana Frankulina (17 marta).  No i Orfej i Frankulin bjehu podredjeni Bargigliju, upravitelju dobara, kojemu je bilo (15 marta) povjereno, da ode u Veneciju i da dade pado vanskim koludricama, s kojima je Katarina Frankopanka bila u dobrom poznanstvu, sto talira, „da se mole za sreću i uspješni napredak domovine i obitelji Zrinske”.  Istodobno imao je u Veneciji još potražiti i francuskog poslanika, te mu kazati, neka ne žali dati novaca u pomoć za ustanak, ali ne prije, nego li ga vidi na djelu.  Nakon upraviteljeva povratka zače rad za stvar banovu.  Sada lete nalozi na kaštelane pojedinih gradova od Grobnika do Bribira, Liča, Broda na Kupi, Delnica, Moravica i Gerova, da budu pokorni svom kapetanu Frankulinu, čijeg je sina mladog Juricu 26 marta ban imenovao poručnikom u svojoj primorskoj vojsci.  Frankulin pako odmah izdade nalog svim kaštelanima vinodolskim od Hreljina do Bribira, da se za nedjelju, 30 marta nadju na polju driveničkom na vojničkoj vježbi svi zdravi muškarci, lijepo obučeni i valjano oboružani „počamši od gospodara od kuće, do ditića ki ima let dvanaest”, dok su Grobničani imali doći u bliži im Bakar.  I odista, skupilo se do 2.000 ljudi slijepo odanih zapovijedima Petra Zrinskoga i Franje Krste Frankopana.  Istodobno dobili su i žitelji gorskoga kotara zapovijed na oružanje i vojne vježbe, i to svi muškarci od 12 do pedesete godine, kojoj se dakako i odazvaše; ovdje se osobito istaknuo župnik brodski Jure Pipinić, koji se s 800 ljudi spremao, da provali u Kranjsku sve do Kočevja.  

U akciji protiv Štajerske računao je Zrinski i na Tattenbacha.  U južnim dijelovima Štajerske, pa u Kranjskoj do Ljubljane i u primorju ća do Gorice bila je velika strava, a naročito za to, što se onamošnje plemstvo, a s njime suglasno i gradačka vlada bojala, da će se slovensko seljaštvo pridružiti banu.  Gradačka vlada još se i bojala za hrvatsku i slavonsku krajinu, a naročito za Koprivnicu, Varaždin, Križevce i Karlovac, jer je dobro znala, kako su slabo snabdjeveni ovi gradovi ratnom zairom, streljivom, pa i dovoljnim brojem četa.  Isto je tako i u Štajerskoj Koruškoj i Kranjskoj bilo samo malo vojske; bile su to pješačke pukovnije Porcija, Leslie i Kaiserstein, onda Zeissova regimenta oklopnika i Jacquesova dragunska, čiji časnici nijesu osobito skloni bili, da se pokore odredbama ratnog vijeća u Gracu, već su voljeli čekati zapovjedi iz Beča.  Kapetani Breuner iz Koprivnice, Trautmansdorfl iz Križevaca, Wassermann iz Varaždina i general Herberstein iz Karlovca slali su izvještaj za izvještajem, no njihove vijesti bile su čas protuslovne, čas nevjerojatne, čas opet nepotpune ne objašnjavajući nikako banovih osnova i ciljeva.  Ni sam Tattenbach nije mnogo više znao od svojih drugova, vijećnika nutamjo-austrijske vlade; znao je samo to, da je Zrinski poslao Bukovačkoga u Tursku; da vodi pregovore, i da ban možda imade dušmanskih namjera protiv nasljednih pokrajina, pa je njegov položaj bio tek u toliko povoljniji od drugih, u koliko je mogao kao Petrov saveznik očekivati za slučaj ustanka više obzira, a za slučaj pobjede možda i koristi.

Tattenbach proveo je vrlo veselo, dapače upravo raskalašeno poklade (početkom 1670).  Na jednoj maskiranoj zabavi obukao se kao brijač i dijelio stihove, kojim je sadržaj umjesto šale izazvao sveopću sablazan.  No u martu, za korizme, već su ga stale moriti teške brige.  On doduše nije još ni pojma imao, da štajerska vlada već od Božića prošle godine 1669 budno pazi na svaki mu korak, jer je bivši njegov komornik Baltazar Riebbl, koga je zbog jedne kradje dao pritvoriti, iz osvete onda ne samo ctkrio ligu, što ju je sklopio sa Zrinskim, dapače on je i ukrao i pokazao vladi ona pitanja, što ih je on svojedobno stavio na Zrinskoga o uspjehu ustanka.  Toga nije znao, kako rekosmo, ali znao je dobro, da se na Zrinskoga sa sviju strana pazi, a vlada da nastoji uhvatiti sva ona pisma, što su dolazila od bana ili išla njemu kroz Štajersku.  Poradi toga smatrao je nužnim, da se sa Zrinskim, koji ga je i onako zvao, porazgovori, a da to može što sigurnije učiniti, priopćio je namjeru svoju grofu Gottfriedu Breuneru, predsjedniku gradačke komore, rekavši, da bi htio ispipati Zrinskove osnove (13 marta).  Breuner dašto nije imao protiv toga sastanka prigovora i Tattenbach požurivši se u Kranichsfeld na svoja imanja, koja su bila tik ugarske granice, odmah je dojavio Zrinskomu, kako se na njegovu želju potajno izvukao iz Graca, kako je čitavu noć putovao i dobro stigao; on mu ima mnogo vrlo važnih stvari da kaže, što peru povjeriti ne može, pa stoga bi ga rado posjetio, no ne ufa se, jer je Zrinski sumnjiv.  Stoga ga moli, da nadje način, kako bi se negdje na trećem jednom mjestu mogli noću sastati, no što prije.  

Nadalje ga upozorava, da oko njega, bana, ima izdajnika, ako možda i ne medju njegovim najbližim ljudma, tako da se mnogo toga 0 njemu i o Frankopanu znade, što oni zacijelo drže najvećom tajnom.  Već je i na to pomišljao, kako bi se s banom sastao preobučen, no boji se, da i njega vlastiti ljudi ne odadu.  Pošto se dakle ne mogu sastati, a svakako je potrebno, da Zrinski ono saznade, što on zna, neka pošalje pouzdana čovjeka, s kojim će on, Tattenbach, moći otvoreno govoriti i koji bi ga informirao 0 Zrinskovim osnovama radi daljeg vladanja.  „Ligu” njihovu neka ne drži kod sebe, ili neka na nju tako pazi, da je nitko ne nadje.  Sluga njegov pokazat će Zrinskovim ljudma izvan Optuja jednoga seljaka, kod koga će se njihovi glasnici sastajati i pisma izmjenjivati.  Poštom neka ništa važna ne šalje, nego samo šaljivih stvari.  Konačno mu javlja, da se više od tri dana ne može u njegovoj blizini zadržavati, pa ga zaklinje „ljubavlju božjom”, neka mu odmah sva pisma vrati, a tako će i on njegova.  Sve dok nije doznao, što mu ima reći, neka se čuva i od najbližih kao od otrova.  O uskrsu možda će imati prilike, da ga sa ženom pohodi.  

Od Zrinskoga još nije došao odgovor, kad je Tattenbach, u strahu, da se njegova poruka Zrinskomu krivo ne protumači, napisao Breuneru u Grac pismo (18 marta), u kojem mu javlja, da je u Čakovac poslao Zrinskomu jednog svog slugu, koji se medjutim još nije vratio.  No toliko je ipak već doznao, da se Hrvati oružaju i da s Turcima šuruju, ali ipak veći se dio naroda drži daleko od ovog posla.  Stoga bila bi dovoljna i mala četa, da ohrabri klonule, a i on je sam spreman dati Njeg.  Veličanstvu na raspolaganje dvjesta dobre oboružanih ljudi, s nekoliko malih topova, jer njegovi kmetovi više mrze tursko gospodstvo od vraga.  Isti taj dan (18 marta) na veče prispio je banov konjušnik Rudolf Lahn, 24-godišnji westfalski plemić, kojega je Zrinski, kad je 1664 bio u Regensburgu, doveo sobom kao paža bez plaće.  Lahn se još prije večere sastao s Tattenbachom, te mu rekao, da će ban dobiti pomoći od Turčina, a onda će on udariti na Štajersku i Kranjsku, Turci na Beč, a Magjari iz sjeverne Ugarske u Slesku i Moravsku.  Stoga neka se sada izjavi Tattenbach, što može ban od njega očekivati.  Grof na to odgovori, da zasada još ne može ništa učiniti, nego kad se bude na carevu zapovjed Štajerska oružala, skupit će i on svoje ljude, pa će se s njima pridružiti banu.  U ostalom, reče, ako Zrinski želi štogodj učiniti, neka brzo radi, najdulje za 14 dana, jer je sada još lako osvojiti Optuj, gdje ima mnogo ratne spreme, a i Radgonu i sam Grac bez tvrd jave, što će Zrinski kao iskusan vojnik bolje znati, — poslije bit će već i kasno.  Štajerska se vlada oruža, te misli dvije pukovnije poslati u Koprivnicu, dvije u Karlovac, a jednu u Optuj.  Potom je Lahn pripovijedao, kako je Turčin banu obećao svaku pokrajinu, koju osvoji, ali da je ban ipak rekao: „Neka vrag nosi Turčina; da car pokaže samo malo milosti spram mene, okanio bih se Turčina!” 

Tek što je konjušnik sjutra jutrom otišao, Tattenbach je odmah sjeo k stolu i napisao Breuneru pismo, u kojem mu razloži, kako se uvjerio, da Zrinski sve ono, što čini, radi samo iz ogorčenja, fer ga boli umalovažavanje što ga unatoč svojih velikih zasluga iskušava od strane dvora; stoga on drži, da bi se kod čitave stvari dalo još pomoći, kad bi car koga k njemu poslao, koji bi ga od započeta posla odgovorio, te mu za nagradu pokornosti obećao milost (19 marta).  Zrinski pak, primivši poruku Tattenbachovu, smjesta javi 21 marta Frankopanu, da budno pazi, što se zbiva u Kranjskoj i neka nastoji, da se što prije sporazumi sa Srbima, tako da kad dodju njemačke regimente, da se može s njima oprijeti.  Nadalje ga zaklinje „ljubavlju božjom”, da piše Bukovačkomu, da ih ne ostavi, već neka izradi, da Turci što prije udare na hrvatsku i slavonsku krajinu, da čuvari granice ne uzmognu doći u pomoć Nijemcima, a i iz Kaniže bi mu trebalo 4 do 5.000 Turaka, da osvoji Grac, no i to se mora zgoditi najkasnije za 14 dana, jer docnije više ne će biti zgode.  „Bože, kako su Turci spori! Glede vas, šurjače, stigla je na karlovačkoga generala zapovijed, da Vas uhvati.  Stoga se za Boga čuvajte, a Bukovačkomu pišite, da vam dodje u pomoć i neka poruči kaniškim Turcima, da mi se što prije priključe.  Budite za Boga oprezni i pametni.  To bi pismo u ostalom moglo Bukovačkoga stojati glave, a ako ja poradi vaše i njegove sporosti propadnem, onda ste i vi svi sa mnom zajedno propali!” 

Nekako istodobno s ovim pismom, pisao je Zrinski i u Veneciju francuskom poslaniku, onda starom svom protektoru nadbiskupu mainckom (20 marta), kako je birajući izmedju dva zla izabrao manje, te prihvatio sjajne ponude sultanove, koje mu zajamčuju vjeru, tu diku njegove porodice, i slobodu domovine, koju car i njegovi ministri puštaju da sasvim propadne zajedno s vjerom.  Zatim zamoli nadbiskupa, da mu od francuskoga kralja pribavi nešto novca za rat, pa ga je uvjeravao, da iz toga koraka njegova ne može i ne će nikake štete biti po: sveto rimsko carstvo.  

Razumije se, ban nije ni Magjara zaboravio.  Cim mu je dakle Pogledić donio poruku od Bukovačkoga, odmah je pisao na poglavice u sjevernu Ugarsku, da ne slušaju carskih povjerenika na skupštini zakazanoj za 16 marta u Banjskoj Bistrici; neka ostanu kod svoje namjere i neka ne vjeruju medenim riječima dvora, jer došlo je doba, da se zadobije za vjeru i domovinu sve ono, što se dosele nije moglo dobiti.  On, Zrinski, s velikom je mukom isposlovao kod porte, da će sultan uz godišnji danak od 12.000 talira uzeti pod zaštitu Ugarsku i Hrvatsku.  Stoga neka mu što prije pošalju 100.000 talira, da uzmogne dići na noge vojsku i plaćati je, dok će ostali potrebni novac potražiti u stranim državama.  Isto je pisao dne 10 marta i Rákóczyju: „Dragi sine moj i gospodine! Molim Vas u ime božje, poduprite me sada još i novcem”.  Rudarski su gradovi uvijek obećavali, da će kad ustreba dati, pa ako nemaju 100.000, neka bar pošalju 50.000 talira i to kroz tursku zemlju, pod pratnjom, koju će im dati jegarski ili ujvarski paša.  „Ja sam već u vatri, samo još nije udario čas, da se prihvatimo posla.  Počnite! Kako nam je Bog dao junaštva i snage, ne ćemo biti ostavljeni”.  Deset dana kasnije (20 marta) i opet je pisao Rákóczyju, odgovarajući na jedno njegovo ranije pismo, u kojem je spomenuo vijest, što se širi po sjevernoj Ugarskoj, da je Zrinski bolestan i da ga je stigla neka nesreća.  Nije mu ništa, odgovori Zrinski, nego hvala Bogu sve su dobili od sultana, što su tražili.  Tu stojimo svi pripravni, samo čekamo čas, kad će oganj da plane.  Ako još i nije došla, no za nekoliko će dana stići sultanova zapovijed turskim begovima, da pomognu Magjarima.  Rákóczy neka u nj ne sumnja, on ga ne će ostaviti, ali neka ni oni njega ne ostave.  Sve je svoje blago potrošio za domovinu, pa stoga neka sada rudarski gradovi održe svoje obećanje i neka ga podupru sa 50.000 talira; on se stalno nada u Boga, da će ih vratiti.  Prvo pismo nosio je Rákóczyju legradski husar Andrija Siklosy, a tako i sjeverougarskim vodjama, koji su se u to doba malo ne svi skupili na banjsko-bistričkoj skupštini (od 15 do 28 marta).  Nema sumnje, da je na već spomenuti neuspjeh mnogo djelovala poruka Zrinskova, a znade se kao sigurno, da su se skupštinari razišli, veseleći se uspješnoj akciji banovoj i šireći svakud vijesti o tome.  

Medjutim se stala kolebati ona doduše nestalna, ali u temelju svom poštena duša Petra Zrinskoga.  Kolikogod je uradio za ustanak i ozbiljno se spremao na otpor, nekako mu savjest nije dala mirovati, da javno istupi kao saveznik turski, već ga stala obuzimati neodoljiva želja, da čitavu stvar još i bez pogana i oružja postigne mirnim putom.  Već kod prvog koraka, što ga je učinio na vijest o srećno sklopljenom savezu s portom, to jest kad je snahu svoju Sofiju Lobi otpremio iz Čakovca, zamolio je, da bi pošla u Beč i ondje nastojala, da se stvar njegova nekako lijepim načinom izgladi, jer s Turčinom da još nije sklopio pismenoga ugovora.  Ako dakle car nekako nagradi njegovo službovanje, ter se pobrine za obranu Medjumurja protiv Turčina, on bi spreman bio još i sada sve napustiti.  Mirne namjere njegove podupirao je i Marko Forstall, augustinac, doktor teologije, inače rodom Irac, koga je još Nikola Zrinski veoma zavolio.  Forstall bio je obiteljski tajnik s godišnjom plaćom od 150 talira, pa je vodio u prvom redu talijansko dopisivanje i mletačke poslove.  Na želju Sofije Lobi napisao je historiju porodice Zrinskih počevši od doselenja Gota sve do Nikole (f 1664), ali mu djelo ne zaslužuje veće pažnje, ma da mu je bio na raspolaganju bogati porodični arkiv čakovački.  

Kasnije pošao je na put s Pevvovim sinom Ivanom Antunom, bio je i u Kolnu i Lowenu, a 1669 vratio se sa svojim učenikom kući.  Bio je uman i učen muž, te unatoč svoga sveećničkoga zvanja toliko liberalan, da nije ništa zla vidio u tome, što je Petar Zrinski nastojao, da podigne obitelj svoju, ali kad je saznao konačno za ozbiljni savez s Turčinom, onda je već počeo prigovarati.  Rekao je, da nema ništa protiv toga, da ban zauzme Optuj ili koji drugi štajerski grad, no „ako smo kršćani, treba da još za vremena pomislimo na pokajanje’', pa se zavadio s Orfejem Frankopanom, koji mu je odgovorio, da je kasno, „već smo prešli granicu”, a Nijemcu i dvoru ne treba vjerovati, — sila kola lomi”.  No Forstall je kod Petra uspio: ban se odlučio, da zamoli zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića, starca od preko sedamdeset godina, da se primi posredovanja izmedju njega i dvora.  

Pobožni muž nije dugo vjerovao, da se ban složio s Turčinom, no kad mu je to priznao sam Zrinski, onda dakako više nije mogao sumnjati o tom, te se požurio da spriječi eventualni rat i „duševnu pogibao toliko mnogo hiljada ljudi”.  Zrinski je želio, da Borkovićeva misija ostane potpuno tajna, koju osim Forstalla nije nitko smio znati, dapače ni žena mu Katarina, ni brat joj Frankopan, jer se Petar pravom bojao, da će vojska na taj glas izgubiti pouzdanje u nj.  Poradi toga zamolio je Petar biskupa, neka ni on nikom ne kaže o tom ni riječi, a ni putem neka se ne navrati k njemu.  Zabrinuti je biskup u svemu poslušao bana: na 16 marta, baš sjutradan što su kod njega bili kaniški Turci, prošao je kroz Čakovac na kočiji, te odsjeo kod Paulina, a 17 marta na veće već je bio u Beču, te se odmah drugi dan zaputio k Lobkowiczu.  

On je svećenik, reče knezu, pa kao takav ne bi rad da istupi kao tužitelj protiv Zrinskoga.  Dugo nije vjerovao da ban naginje Turčinu, no otkad je Bukovački došao kući, dolaze i odlaze od njega Turci, pa zato mora vjerovati u take glasine.  On dobro zna, da se Zrinski srdi na cara i na dvor, jer ga ne štuju dovoljno, ne promiču, mimoilaze, te Neprestano povrjedjuju ustav i zakone zemaljske, dok karlovački general Herberstein, ne štujući ni Boga ni čovjeka, gazi i plijeni hrvatske kmetove, čega Zrinski, a ni ostali hrvatski vlastelini dulje ne mogu podnašati.  Dapače i on sam imao bi mnogo razloga da se potuži poradi sličnih nepravda, no da je samo iz poštovanja i pokornosti spram kralja vazda šutio.  Potom je uzorni starac prešao na glavnu zadaću svoju.  On dobro zna, reče, da Zrinski duboko žali svoj čin, pa kad bi njemu, biskupu, dalo Njeg.  Veličanstvo ili koji od ministara njegovih pismo za bana, on bi mu ga sam odnio i nastojao na dobro obratiti.  Ima li kralj dosta snage, da Zrinskoga silom pokori, on, biskup, tome zapreka biti ne će, ali ako nema, onda je još najbolje prihvatiti se mirnih sredstava, ali samo brzo.  On, biskup, i nema pred očima drugo, već slavu božju, sreću kraljevu i opstanak domovine, a za sebe ne moli ništa drugo, već da ga se oslobodi biskupske stolice i da se opet može povratiti u pavlinski samostan.  

Nenadani dolazak Borkovićev i njegov izvještaj snažno se dojmiše ministara.  Oni zapravo nijesu sve do toga časa pravo vjerovali, da je ban sklopio savez s Turčinom; posljednji Casanovin izvještaj od 1 februara tek je o tom nešto nagoviještao na osnovu pripovijedanja, kako je Zrinski preko bosanskoga paše poslao svoje ljude u Solun u svrhu pokorenja sultanu.  Izvještaji gradačke vlade iz Hrvatske i Slavonije govorili su doduše već potanje i odlučnije 0 pogibli, no ni oni nijesu ništa sigurna znali o turskim poslovima.  Tekar svjedočanstvo biskupovo pružilo je ministrima odlučan dokaz u čitavoj stvari.  Lobkowicz je s toga za 19 marta po podne pozvao k sebi Hochera, Montecuccolija, Lamberta i Schwarzenberga, pa je s njima prešao sve podatke, koji su dosele dokazivali buntovne namjere banove.  Rezultat bijaše, da, premda ne valja svakom glasu i svakoj vijesti potpuno vjerovati, ipak je u Zrinskovom slučaju nesumnjivo dokazana „rebellio”, a to s tim više što imade sve zakonom odredjene bitne karakteristike: otudjivanje i srdžbu protiv vladara, dopisivanje s dušmaninom, privatni sastanci, oružanje protiv carske zapovijedi i ostalo.” Nadalje rekoše, da ban zacijelo nije sam, već su s njime u svezi i sjeverougarski nezadovoljnici, dapače bojali su se, da bi mu se mogao i isti Nádasdy pridružiti.  S toga treba što brže sa Zrinskim obračunati, da dvor uzima slobodne ruke spram drugih.  U tu dakle svrhu neka nutarnjo-austrijske regimente s mjesta podju na hrvatsku granicu, a slesko konjaništvo do jablonskog prelaza, a češko-moravsko i donjo-austrijsko u dolinu Vaga.  Zrinskoga i Nádasdyja treba medjusobno zavaditi, ako su se izmirili, onda zatražiti pomoći od poljskog kralja Mihajla, mainckoga nadbiskupa, pa brandenburškoga i saskoga kneza izbornika.  Sve to treba što prije učiniti, dok se još Turčin nije upleo u stvar i dok je još veliki vezir, koji i onako prema Casanovinom izvještaju nema pouzdanja ni u Zrinskoga ni u Magjare, na Kandiji.  No kakogod se bečka vlada žurila, ipak nije bilo tako lasno stvoriti preko noći vojske, novaca i strane pomoći, pa stoga je trebalo dobiti vremena, a to je ministarstvo mislilo tako postići, ako se bude prividno sa Zrinskim blago i susretljivo postupalo i njega zavaravalo.  

U tu svrhu neka Leopold pošalje biskupa Borkovića banu, dapače neka mu onako općenito sam i piše, da mu, ako lično dodje u Beč te se pokori, pa iznese svoje tužbe i zahtjeve te ih kako treba obrazloži, vrata kraljevske milosti ne će biti zatvorena, ali o pomilovanju ili izmirenju ne smije car ni riječi spomenuti, jer se u Zrinskoga više pouzdati ne može; ta on se još lani pred odlaskom svojim onako sablažnjivo prijetio u predsoblju carskom, pa je već time zaslužio smrt.  Kod takih ljudi kao što je on, i najmanja uvreda doziva u pamet uspomenu starijih, a osim toga poznato je, da traži za zeta Erdelj, a za sebe Hrvatsku, te da snuje još i druge slične pogibeljne osnove.  On je gori, zločinački j i od Nádasdyja, jer je već jednom dobio potpuno oproštenje i milost, a sada eto opet na novo počinje, dok Nádasdy nije nikad bio u direktnom savezu s Turcima.  Treba dakle Petra Zrinskoga egzemplarno kazniti, a ne obasuti milostima; m ilost neka bude samo zamka.  Doduše izgledno nije, ali bi ipak trebalo pokušati, da ga po pobožnom biskupu Borkoviću domame u Beč; Njeg.  Veličanstvo može poradi dobre svrhe biti spram bana himbeno, jer ga je zlonamjerno tako gadno prevario.  No na pitanje, što da se radi s banom, ako se pokaje i pokori, odgovoriše, da će o tom tek onda razmišljati, kad se to zgodi.  Bude li pak tvrdoglav, trebat će protiv njega postupati najvećom strogošću, te ga se ili živa ili mrtva domoći, jer već je Tacit rekao, padne li vodja, narod nije više opasan, jer se ne usudjuje ništa da učini.  Ova tvrda i neumoljiva odluka neka medjutim ostane najvećom tajnom, a predbježno neka ne diraju ni u Fra.nkopana, ako još nije uhvaćen, ni u Tattenbacha, koji je doduše tuluman (zwar kein grosses subiectum, sondem ein Bufalo ist), ali bi ipak Zrinskomu mogao učiniti dobrih usluga, jer bi u okolici Celja mogao nekako skupiti do 5.000 oružanih seljaka.  Ako medjutim Herberstein, Breuner i nutamjo-austrijske čete napadnu Zrinskoga i Bukovačkoga, neka u isti dan napadnu i Frankopana, tako, da istodobno sva trojica dopadnu ropstva.  

Vijest, da je Zrinski, „čiji su djedovi vazda tako vjerni bili", postao buntovnikom, osobito se dojmila Leopolda.  S ogorčenjem i čudjenjem čitao je pismo, što ga je Sofija Lobi pisala svojoj sestri Feliciti u Beč, o savezu Zrinskovom s Turčinom, a ova ga dala patru Mulleru, da ga pokaže caru.  „Izgleda mi kao san, pisao je grofu Pottingu, svom španjolskom poslaniku u Madrid, ali je istina; ne bi ni vjerovao, kad ne bih svega toga gledao u vlastitoj pogibli.  Medjutim nadam se, da će me Bog pomoći; naučiti ću ih već pameti i tako udariti po prstima, da će im glave otpasti." U tu svrhu odobrio je sve, štosu mu Lobkowicz i njegovi drugovi svjetovali.  Ponajprije povjeri biskupu Borkoviću, da ode k Zrinskomu i da mu kaže „koliko ga car voli" i kako očekuje, da će slijedeći tragove svojih djedova, ispuniti dužnost svoju spram općeg dobra, vjere i domovine.  Neka ga uvjeri, da će, bude li slušao kraljeve opomene, njega i njegove primiti s osobitom carskom milosti, pa da će tu dobru volju i djelima dokazati (21 marta).  Samom Petru takodjer je uobičajenim dvorskim stilom pisao: neka se pouzda u ono, što će mu uz put kazati biskup zagrebački u ime carevo glede javnih posala i neka tako radi, kako mu nalaže primjer njegovih djedova i njegova stalna vjernost (takodjer 2i.  marta).  Lobkowicz pak reče Borkoviću ovo: „Znamo mi ovdje cijeniti Zrinskoga, samo neka dodje.” S ovakim dobrim glasovima požurio se sjutradan čestiti biskup u Čakovac, pun veselja i nade u povoljno riješenje stvari.  

Medjutim Borković još nije stigao u Čakovac, kad je Petar u svojoj nestrpljivosti učinio još jedan nov i odlučan korak u svrhu izmirenja s dvorom; poslao je naime uBeč u svoje ime kao posrednika Marka Forstalla, s potankim uvjetima, ali i opet tako, da toga nitko nije znao, dapače svojima je kazao, da je Forstalla otpustio.  Uvjeti, što ih je ban diktovao Forstallu, bili su ovi: Kralj se ima odlučnim sredstvima pobrinuti za obranu Hrvatske, tako da nitko ne mora iz nje bježati; kralj će Zrinskoga imenovati varaždinskim generalom i dat će mu nasljednim pravom Pazin, Rijeku, Trsat i Kočevje; nadalje riješit će ga plaćanja od 4.500 for., što ih je na godinu dužan davati snahi svojoj Sofiji Lobi, a osim toga još će i podmiriti sve njegove dugove u iznosu od 40.000 for.  i konačno kralj ce mu dati kao pukovniku po jednu dragunsku i jednu lako oružanu konjaničku pukovniju sa po 500 ljudi.  Osim ovoga ban je još zatražio, ako bi imanja obitelji Zrinski Turčin osvojio, da mu kralj dade negdje drugdje razmjernu odštetu, onda da se banska i medjumurska kapetanska plaća odsele točnije isplaćuje, episkop Mijakić i njegovi drugovi pomiluju, a, što je glavno, treba naći način, kako da se osigura ovaj ugovor i to što brže, jer će za kratko vrijeme u Čakovac stići kapidži paša sa svečanim diplomama od sultana.  K ovim aforističkim točkama Zrinski je još vlastoručno dopisao ovo: „Neka bude mjesečna plaća pojedinom momku kod lakih konjanika u tjelesnoj straži, koja se sastoji od 60 momaka, po 8 for., a iooo talira plaće neka se odredi njegovom zamjeniku, kojem će se moći povjeriti vojska; njemu, Zrinskomu, neka bude dozvoljeno tražiti pomoći kod pape i drugih vladara, već kako to bude potrebno, kod čega ga ima Leopold svojom preporukom poduprijeti i konačno neka se Turčinu navijesti rat, u kojem on ne traži vrhovnog zapovjedništva, već jedino, da bude podredjen mužu, koji nije dušmanin njegova naroda.”

Forstall je otputovao 25 marta, a sjutradan prispio je u Čakovac biskup Borković.  Ban je uvjeravao biskupa, da je vazda bio kralju odan i da će takav i ostati, samo neka se za njega i za zemlju brine.  Borković videći Hrvatsku uzbudjenu, a „Turčina pripravna, da pomogne osnove buntovnika", vidio je spas jedino u tom, ako kralj ispuni Petrove želje.  I gradačko ratno vijeće takodjer je izvijestilo, da bi se ban još dao obećanjima umiriti i nagovoriti, da se okani svakog posla, pa tako izbjeći teškoćama rata, jer njega su na tu pogibeljnu stazu prignale jedino želja za osvetom i ogorčenje, pa je stoga Forstalla bez zaprijeke propustilo kroz Grac.  No bečki su ministri drugčije sudili.  Onaj dan, kad se Borković vratio u Hrvatsku, stigao je u Beč grof Nikola Erdody, da izvijesti o hrvatskim prilikama.  U Beču ga ljubezno primiše, te mu dadoše 6.000 for., da se odmah vrati i da kupi vojske protiv bana, koji nije imao, kako je ratno vijeće doznalo, u Medjumurju ni 2.000 ljudi, a ni ti se ne će moći sjediniti s primorskom vojskom.  Medjutim se uzbuni i javno mnijenje, naročito kad se proniješe glasovi o carskim ratnim pripravama.  Pronosili su se najrazličniji glasovi, po pričanju nekih Zrinski već se pokorio sultanu i primio u svoje gradove 3.000 Turaka, drugi su opet tvrdili, da to nije istinito, ter da banu stoji na raspolaganje tek nekoliko pograničnih turskih skitalica.  Nadalje se govorilo, da je već Nikola Zrinski bio u savezu s Francuzima, a Petar samo nastavio njegovo djelo, te se vrlo često potajno sastajao s francuskim poslanikom, dapače i o naumljenom atentatu Vitnyédyjevom pronašale se razne inačice, a neke su prikazivale Zrinskoga kao ubojicu, koji je iz zasjede vrebao na Leopolda.  Konačno se pronio glas, da je ban sve priznao i dobio oproštenje carevo, ali kad ga nije zapala karlovačka generalija, da se iz osvete ponovno urotio i kako se njegova ohola žena Katarina, koja je njegove pohote podstrekavala, javno pred caricom udovicom zaprijetila, da će njezin muž, ne dobije li zadovoljštine i dovoljno obrane, biti prisiljen zatražiti pomoći i obrane ondje, gdje će mu je rado dati.  

Medjutim stiže Forstall u Beč i odmah potraži Lobkowicz-a, te mu reče, da je banova najtoplija želja, da se putem milosti Njeg.  Veličanstva oslobodi iz sadašnjeg položaja.  Istina je, da je tražio pomoć tursku, ali samo zato, da tako osigura svoja imanja i svoju obitelj, jer se govorilo, da se Turčin sprema, da ih uništi; u službi austrijske kuće upao je u(dugove, a ipak nije dobio priznanja, pa tako se u očaju svojem podao obmani, te se upustio u pregovore s portom uz vrlo povoljne uvjete za nj, no on se još nije ni na što obvezao.  Ako ga car pomiluje, vratit će se s mjesta na staru vjernost i pripravan je krv proliti za kralja, kao što su to činili njegovi djedovi i on sam.  Pripravan je nadalje poslati na dvor ono najmilije što ima, — svoga sina, samo neka mu pomognu podići propalo gospodarstvo i neka mu dadu kaki naslov, koji će odgovarati njegovom položaju, viteštvu i zaslugama.  Grofica Katarina bila je ona, dodade Forstall, koja je bana jednako podjarivala i konačno navela na to, da je utvaranjima i sanjama o kruni i vladanju toliko posrnuo, no on, Zrinski, sada je uvidio pogrješku svoju, pa je bez znanja svoje žene njega poslao u Beč, ne bi li kako svrhu svoju postigao pomoću zakonitoga gospodara svoga, mjesto da ide prosjačiti kod tudjih vladara.  Od Lobkowicz-a pošao je Forstall i k ostalim ministrima, a onda k papinskom nunciju, kojega zamoli, da u stvari posreduje.  Nuncij mu je odgovorio, neka uputi Petra Zrinskoga, da se sasvim prepusti milosti i dobroti Njeg.  Veličanstva i neka čeka pomilovanje ne bojeći se kazne.  Dašto, da je nuncij znao osjećaje carskih ministara, koji su imali prvu riječ, ne bi tako govorio.  

Već sama činjenica, da se Zrinski usudjuje pogadjati s carem kao stranka sa strankom, užasno je uzbunila ove teoretske i praktične prvake apsolutne vlasti; ta već poradi očuvanja ugleda Njeg.  Veličanstva, rekoše 27 marta u tajnoj konferenciji, ne treba primiti njegovih uvjeta, koji su samo plod krajne oholosti i slavohleplja.  Pa onda popuštanje ne bi ni koristilo, jer Zrinski bi možda godinu dvije mirno šutio i gledao, a onda opet ustao s novim zahtjevima.  Svaki nezadovoljnik iz nasljednih pokrajina austrijskih našao bi kod njega utočišta, a car samo da uzmogne na nj paziti, morao bi uzdržavati čitavu vojsku.  S kakom malenkosti i onako ga ne bi mogli zadovoljiti, a nešto veće mu se ne može dati.  Dapače ministri izrijekom naglasiše, da mu se i onako ne smije vjerovati, jer Forstalla nije ni rad šta drugoga poslao, nego da dobije vremena, pošto se iz točnih izvještaja znade, da se Turčin ne sprema na rat, a Hrvatska i Srbi su vjerni.  Treba stoga ognjem i mačem poći na Medjumurje, Zrinskoga ili živa ili mrtva uhvatiti, da ne uzmogne pobjeći Turčinu ili Rákóczyju te dok se još nije spremio na otpor.  

Štajerske čete, Breuner, Herberstein i Erdody već će zadaću svoju valjano ispuniti.  Sva je sreća po kralja, da je u Hrvatskoj zbog nemirne i brze, glave Zrmskove buna već sada buknula, prije no što su sjevero-ugarski protestanti štogodj mogli učiniti.  Stoga zaključi ministarsko vijeće, treba da se odmah počne ratnim pripravama, dok je Hocher izradio potrebne naredbe, od kojih je jedna (od 29 marta) davala na znanje stališima i redovima kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a da se nije dotaknuo saveza s Turčinom, i ostalih potankosti, da je Petar Zrinski učinio veleizdaju i vjerolomstvo, pa da se lišava banske i ostalih časti, proglasuje buntovnikom, a na njegovo mjesto, da su imenovani banskim namjesnicima za ratne poslove Nikola Erdody, a za upravne biskup Borković.  No naredba ova nije bila otpravljena, već je mjesto nje 3 aprila izdana druga, koja je donosila imenovanje privremenih banskih namjesnika, no čin taj nije ničim motivirala, a Zrinskoga dapače ni jednom riječu ni spominjala.  Medjutim napisane su još 30 marta dvije druge naredbe hrvatskim jezikom, kao proglas na narod hrvatski, koje predbježno takođjer nijesu bile odredjene za javnost.  Ovim se proglasom javlja, „da je grof Zrinski postal nevernik naše korune, proti njoj puntarskim zakonom podignul se, pod svoju oblast kraljevstva naša horvatska slavonska i dalmatinska i bližne naše orsage podegnati kanil, verne naše pod svoje čalarne i neverne ruke obernuti skušal", pa da je stoga skinut s banske časti i ostalih; dobra su mu zaplijenjena, a na glavu raspisana nagrada od 50.000 for.  Svi oni, koji uza nj pristaju, takođjer su „puntari i neverniki", no onaj, koji se za vremena obrati caru i njegovoj milosti, dobit će „oprošćenje svih grehov." 

Vojskovodjom onih četa, što će poći na Zrinskoga, imenovan bi general Pariš Spankau, šestdesetgodišnji starac, no još uvijek jak i spretan vojnik.  Na raspolaganje dali su mu nutarnje austrijske čete s naputkom, da ne čeka Zrinskove navale, već neka ravno udari na Čakovac, koji nije i onako osobito čvrst, pa će ga lako naprosto topovima osvojiti, a onda na Legrad; Zrinskoga i njegovu ženu ima svakako ili žive ili mrtve uhvatiti.  Čim započne operacije, ima odmah proglasiti proskripciju Petrovu, a dotle neka sve drži u najvećoj tajni; ovo čuvanje tajne dvor je još osobito preporučao i gradačkoj vladi, jer da „Zrinski ima u Gracu mnogo prijatelja, koji bi mu čitavu stvar odmah dojavili.”

Nakon ovih mjera trebalo je odgovoriti na pitanje, što da se radi s Forstallom ? Bilo ih je, koji su svjetovali, da „lopovskog fratra" po zasluzi naprosto vapse, jer da je on bio u svim ovim pogibeljnim osnovama uz ženu glavni pouzdanik Zrinskoga.  Konačno je ipak prevladalo mnijenje, da ga ne diraju, dok se u tom svi složiše, da se pred kralja nipošto ne smije pustiti.  Poradi toga razgovarat će s njime Lobkowicz i Hocher, te nastojati, da ga sklonu, da Zrinskoga umiri.  Da lakše svrhu svoju postignu, mogu mu obećati novaca, više dostojanstvo i ine carske milosti.  Medjutim ministarstvo bilo je samo u jednoj stvari u brigi, a to je bilo uapšenje Tattenbachovo, jer se bojalo, da će ono učiniti Zrinskoga i Forstalla nepovjerljivima prema dvoru.  Gottfried Breuner, predsjednik gradačke vlade, naime, uhvatio je neko sumnjivo Tattenbachovo pismo, pa ga je stoga dao, kad se dne 22 marta povratio iz Kranichsfelda u Grac, bez naloga iz Beča uhititi i zatvoriti u Schlossbergu.  

Bilo se bojati, da će ban možda zatražiti njegovo oslobodjenje, pa stoga su sada ministri Forstalla uvjeravali, da Tattenbach nije zatvoren kao Petrov saveznik, nego poradi svoje čuvene razvratnosti, osobito poradi škandaloznog svog „Faschingsbuchela." Medjutim Forstall nije ni znao, da je Tattenbach banov saveznik, pa stoga nije tome nikake važnosti pripisivao, ali zato ga je više zabrinjavalo odgadjanje ministara s konačnim odgovorom; nije pravo znao, da li se čeka na kaki odgovor Borkovićev ili na rezultat istodobno se sastale banjsko-bistričke skupštine.  Pronicavi je augustinac primijetio, da neki od ministara drže poslanstvo njegovo tek prividnim, dapače nekako je pod tim dojmom posumnjao, ne zlorabi li sam Zrinski njegovu dobru vjeru.  No tu je nisku misao odmah otjerao, pa se onda upeo, da svog učenika Ivana Antuna Zrinskoga izvuče iz svake pogibli.  Stoga je pisao Zrinskomu, da pošalje sina u Beč ili u koju stranu državu, jer ako bi on već morao stradati, neka bar ne strada nedužno dijete.  Lobkowicz i Hocher postupali su s njime vrlo ljubazno; glede uvjeta Zrinskovih rekoše doduše, da ih kralj ne može primiti, jer kud bi to vodilo, kad bi podanici diktovali uvjete svom vladaru, no pored toga ipak ga ni jesu optuživali ili se o njem strogo izražavali, dapače oni su njega, Forstalla, uvjeravali, da ako se Zrinski bezuvjetno pokori i pouzdavajući se u carsku riječ, koja još nikad nije nikoga prevarila, pošalje sina kao taoca u znak poslušnosti i vjernosti, te bijeli list (carta biancha) sa potpisom svojim, — onda ga ne će smatrati buntovnikom, niti će stradati životom ili posjedom svojim, šta viši, dobit će, zahvali li se na banskoj časti, varaždinsku ili karlovačku generaliju, platit će mu se obiteljski dugovi u iznosu od 30.000 do 40.000 for., a porodica njegova imat će pored toga još i veliku zaštitu kod dvora.  Lobkowicz da ne će napustiti „milog svog rodjaka", a korizmeno ga je vrijeme navelo na evangjeosku uporedbu, da kao što je i sv.  Petar, ma da je tri puta pogriješio nakon pokajanja, ipak postao prvakom apoštolskim, tako će se dogoditi i s grofom Petrom.  Lobkowicz je dapače više puta ponavljao, da on još nikad nije nikoga prevario, a milost kuće austrijske da je beskrajna.  Hocher opet, onako na naučenjačku, skupio je silu primjera iz teologije i morala, pa zaključivao, da sadanja zabluda ne će Zrinskomu škoditi; ako se opet umiri, ponovno će oživiti stare zasluge svoje obitelji, a car će s njime tako postupati, kao što Bog postupa s griješnikom, koji se iskreno pokajao.  

Kad su Forstallu ovako napunili uši raznim obećanjima, dapače kad su još i njemu stavili u izgled nagradu, ako se ova ozbiljna stvar srećno riješi, a on sav blažen, obećao, da će sve učiniti, da bana sklone na dobrovoljno pokoravanje, onda ga 3 aprila poslaše kući s vlastoručnim pismom Lobkowiczevim.  Ministar je javio „milom svom nećaku'da će na sve svoje upite dobiti od Forstalla usmeni odgovor, a onda nastavlja: „Uslijed moje nepokolebive sklonosti spram Vas savjetujem Vam, da ne sumnjate u već u naravi našeg kralja ležeću milost, nego da sudbinu svoju prepustite njegovoj milosti, pa ćete vidjeti, da ćete cilj vaš srećno postići.  To pak s tim lakše, ako ne budete nastojali da vaše želje ostvarite putem pregovora i oružja, čime se služiti spram našeg prirodnog gospodara i tako visokog vladara znači počinjati grijeh i sablazan, nego putem dostojne poniznosti i poštene molbe.  Poradi toga poznavajući mudrost Vaše preuzvišenosti, nadam se, da mojih opomena ne ćete zabaciti, već da ćete ih tako uvažiti, kao što to ozbiljnost sadašnjega položaja zahtijeva.  Ja ću se od svoje strane, bude li vaša vjernost zaslužila i budete li nemire (u Hrvatskoj) što prije utišali, zauzeti za Vašu preuzvišenost u tolikoj mjeri, koliko se to može od mene samo očekivati." 

Zrinski je za to vrijeme, ni ne sluteći pogibao, što mu se nadvijavala nad glavom, strpljivo čekao u Čakovcu ne radeći ništa.  Uhićenje Tattenbachovo nije ga se toliko dojmilo, jer je bio uvjeren, da je uslijedilo iz Bog zna kojeg drugog razloga, samo ne poradi „lige" s njime; jedino se bojao, da grof prigodom istrage štogodj ne odade o njihovim stvarima.  Medjutim više su istodobno u smislu zavjereničke osnove učinili Frankopan i Bukovački, dapače oni se javno uhvatiše oružja, po čem je čitavo pitanje Zrinskovo poprimilo sasvim drugi oblik.  

Kad je Franjo Krsto Frankopan pošao iz Medjumurja, bio je opći glas, da Zrinski kani Zagreb ili Varaždin zauzeti i predati Turčinu.  Varaždinci i onako su bili na strani banovoj, a oni, koji su bili protivnici, medju njima i grof Ivan Drašković, ti su iz grada pobjegli.  Uza .sve to ipak treba priznati, da je većina plemstva hrvatskoga, na čelu mu Erdody i Draškovići, lični dušmani porodice Zrinskih, bili protiv osnova banovih, te držali s carem.  Ali pošto su bili preslabi, da se opru Zrinskomu, a naročito za slučaj, ako im se još pridruže Srbi i banska krajina, željeli su mirno rješenje.  

Dne 20 marta stigao je Frankopan u Zagreb s trideset konjanika.  Gradjani, to jest današnji gornji grad, primili su ga vrlo lijepo, a onda im je na Markovom trgu s izvučenom sabljom u ruci držao govor, u kojem ih je pozvao na pokornost i priključak banu Zrinskomu.  Kad se potom sastalo gradsko vijeće, izjavi ono svoju pokornost, jer „hoće da učini ono isto što i ostala zemlja", dok se Kaptol izjavio protivno.  U taj se čas biskup još nije vratio s puta, a govorilo se po Zagrebu, kako je Borković opominjao bana kao sina, da odustane od svojih „djavolskih osnova", no Zrinski da mu je odgovorio: „Već se zbilo, pa puklo kud puklo, ma u vražje ime.  Pozovite kaptol na pokornost!" i ode spavati.  No biskup da je javio kanonicima, da se odriče mitre i vraća u samostan, a oni neka samo budu vjerni kralju.  Medjutim Frankopan se malo obazirao na pričanja, već je ozbiljno shvatio svoj posao.  Pošto mu je mnogo bilo stalo do tako uplivnog faktora, kaki je u narodu bio kler, stao je lijepim načinom 22 marta nagovarati kaptol, pozivajući se na njegovu mudrost, jer da nije probitačno plivati protiv struje; neka ne izvrgnu imanja svoja pogibli, a najbolje će za njih biti, ako s novcem i dobrima svojim pomognu Zrinskoga i njegove ljude, da banovim četama, kad stignu s primorja, dadu konaka i hrane; urade li to, spasit će sebe, svoj imetak i domovinu od propasti.  No kaptol zatraži mjesto odgovora trodnevni rok za promišljanje, što je Frankopan ne htijući se laćati nasilnih sredstava i dao, te onda još isti dan 22 marta prešao u prekosavsku Brezovicu, gdje se nalazio kaštel udovice Nikole Zrinskoga, s kojim se medjutim i Petar služio, pa je stao oko sebe skupljati na sabor okolišno plemstvo.  

Sabor sam otvorio je Frankopan na 24 marta, te u njemu razložio oduljom besjedom stanovište Zrinskoga i njegovih saveznika.  Rekao je, da je Turčin već prošle godine pozvao Zrinskoga, da mu se pokori, a ako to učini, obećao mu je izvršiti svaku želju, dok se u protivnom slučaju zaprijetio njemu i cijeloj Hrvatskoj potpunom propašću.  Nato je Zrinski poručio kralju ponudu tursku i zamolio ga, da se pobrine za obranu zemlje, ali dvor nije te molbe uvažio tvrdeći, da je čitava stvar samo dosjetka banova, da se na više podigne! Isto je tako dvor omalovažio pokret u sjevernoj Ugarskoj, kojoj je Turčin obećao pomoći, čim svrši kandijski rat, kad je naumio s mjesta provaliti u carske zemlje.  Dvor nije unatoč molbe Zrinskoga nikad ništa htio da učini, držeći, da je Turčin dovoljno zaposlen Kandijom, a Turčin, nastavio je Franjo Krsto, kroz cijelo to vrijeme nije prestao da Zrinskoga obmanjuje ili da mu se prijeti kroz bosanskoga pašu, pa je stoga poradi potanjeg dogovora konačno otpravio Bukovačkoga na portu.  Zrinski je dakle bio prisiljen Bukovačkoga poslati u Tursku, no s tom uputom, da ako bi Turčin od njega što tražio, što je protiv domovine, da to odbije, već da se jedino u pošten savez upusti, birajući izmedju dva zla manje, jer će zemlja inače propasti.  Bukovački se s Turčinom tako sporazumio, da će vazda ostaviti netaknutu vjeru, slobodu i ustav zemlje, a sve one koji se pod njegovu zaštitu dadu, obvezao se obraniti protiv svakoga.  To im Zrinski ne javlja, kao da bi htio odstupiti od vjernosti spram kralja, ili da prouzroči smutnje i rat u carskim pokrajinama, već jedino stoga, jer on i njegove pristaše ne znadu drugog načina u tom žalosnom položaju za mirno očuvanje domovine i njezinih sinova, a svakomu stoji slobodno da bira onaj način, koji mu se najbolje svidja.  

Ako medjutim njemačka gospoda ovo pokorenje Turčinu, na koje su prisiljeni i od kojega njima ne može biti štete, shvate kao veleizdaju, onda ima svak pravo da odbije njihov napadaj; nama pak, bude li od potrebe, što ne dao Bog, stajat će na raspolaganje golema turska vojska.  No bude li car kadar i pripravan nas svojom snagom i onom ostalih kršćanskih vladara obraniti, i to ne samo riječju, nego i pismom i djelom, tada ćemo i mi „za Boga, kralja i domovinu" skočiti na noge.  No ako pomoći ne dobijemo, te ne budemo kadri da se odupremo, onda ćemo se pokloniti pred silom okolnosti, a nitko nas nema prava nazivati buntovnicima i vjerolomcima, nitko napasti kao dušmane, jer ćemo za to ipak ostati kršćani, prijatelji i susjedi.  Govor svoj Frankopan je na manjim sastancima još i bolje osvjetljavao.  Spominjao je, koliko li zulumćare i harače Nijemci sa svojim četama u Hrvatskoj, te je pritištu kao da bi bila nasljedna pokrajina, kako svugdje mimoilaze rodoljube, na krajini da ne će Hrvata imenovati časnikom.  Nije konačno isključena mogućnost, da će plemići hrvatski morati plaćati porez kao oni u Štajerskoj i Kranjskoj, a Srbi izgubiti svoja privilegija, dok će im episkopa i svećenike naprosto otjerati.  

Vatrene riječi Franje Krste Frankapona nijesu ostale bez dojma, pa je najveći dio nazočnih obećao vjernost Zrinskomu.  Medjutim poziv upravljen susjednom turopoljskom plemstvu ostao je bezuspješan, poglavito za to, što su imali još od vremena bana Nikole Zrinskoga sigetskoga neke parnice sa Zrinskima, koji bi ih vazda najvolili učiniti kmetovima.  Njihov tadanji comes Stjepan Svastović, koji je podjedno bio i zagrebački podžupan, na poziv Frankopanov „da se promisle kroz osam dana" i ako se dotle ne pokore, „da će on Turopolje popaliti", zatraži brže bolje (24 marta) od kranjske vlade pušaka, baruta, taneta i kremena, da se može oduprijeti, premda se pronašala vijest, da je već osam stotina Turaka s Frankopanom u Brezovici.  No za boravka Franje Krste u tom kaštelu jedna je četa njegova kod „kraljevog broda" na Savi 1 noću naišla na neke splavi, po kojima je gradačka vlada poslala iz Celja za krajišku posadu u Petrinju hrane.  

Kad to saznaše momci, navale pozivajući se na zapovijed banovu na transport i zaplijene četrdeset bačava brašna, te ih pošalju u Zagreb.  Istodobno pošli su neki drugi Frankopanovi vojnici do Susjedgrada, gdje su kod savskog prelaza budno pazili na svakog prolaznika; za koga su znali, da drži s carem, odmah bi ga uhvatili.  Sam Frankopan pak imao je namjeru, da s dvjesta ljudi zaposjedne Za greb, no ipak mu se pričinilo zgodnijim, ako još prije podje u Pokuplje te pregleda onu vojsku, koju je Bukovački ondje skupljao, te podjedno da pozove bansku krajinu na oružje.  

Bukovački ostavio je u drugoj polovici marta s Berislavićem i nekojim krajiškim Turcima, načelu im s agom Zrinlićem Zrin, te prešavši Kupu odsjeo na svom gradu Negoju, u banskoj krajini, izmedju Siska i Karlovca, gdje nijesu Nijemci zapovijedali.  Kapetani na banskoj krajini bili su drugovi i sumišljenici Bukovačkoga, naročito Čolnić, Kamenjan i Zupčić, te su mu odmah došli u susret.  Potom sazove Bukovački za 18 marta u Lomnicu opći sastanak, a inače još kud god je došao, svagdje je zapovijedi Zrinskove snažnim naglasom razglašavao, ljude zaprisizao na vjernost banu, te kazivao, da je sultan Petru već poslao kraljevske znakove, buzdovan i zelenu svilenu zastavu.  Još se govorilo u tim stranama i to, kako će sultan Zrinskoga imenovati karlovačkim generalom, a Bukovačkoga petrinjskim zapovjednikom.  Iz Negoja okrenuo je Bukovački prema Petrinji, te ondje zaplijenio marvu, a vodenice pustio niz Kupu, nadajući se, da će tako grad lišiti svake hrane.  Poslije toga podje na Drenčinu, malu tvrdjavu na Kupi kod Siska, gdje se zadržavao u srhu odmora sa svojom četom (oko 20 marta).

Medjutim sazna general Herberstein u Karlovcu za djelovanje Frankopanovo i Bukovačkovo.  On je već prije nekoliko dana naslutio, da će se nešto zgoditi, pa je stoga zatražio iz Graca pomoći, ali ne samo da je još nije dobio, nego ni odlučne upute, da ima Zrinskoga, Frankopana, Bukovačkoga i njihove pristaše smatrati dušmanima, njih uhititi žive ili mrtve, te im dobra zaplijeniti.  No uza sve to on je ipak smjelo istupio.  Ostavivši potkapetana Nikolu Strassolda s potrebnom posadom u Karlovcu, podje s ostalom vojskom 22 marta noću na sjever, te u zoru kod draganićke šume raspudi jednu četu Zrinskovih ljudi, a onda skrene put Turopolja protiv Frankopana; imao je ukupno do 7.000 ljudi pod svojom komandom.  Kad je mnogo slabiji Frankopan u Brezovici čuo, da mu se primiče karlovački general, poslao mu je 25 marta njemačko pismo, u kojem se potužio, da čuje kako njegove ljude ne samo što ne puštaju u Karlovac, nego da je i zapovijed izdana, da ih, ako ih uhvate, nabiju na kolac; on je kraljev pristaša, te može da svako djelo svoje pred Bogom i svijetom opravda; što su on i Zrinski stupili u sporazum s Turčinom uz uvjet, da će Hrvatskoj vjera i sloboda ostati netaknute, niti je grijeh, niti su se time iznevjerili, a niti su postali dušmanima nasljednih zemalja.  Ako ih pak Herberstein poradi toga progoni, moglo bi još teške nevolje biti, što Bog ne daj, i upravo poradi toga traži on, Frankopan, kao pravi i pošteni plemić, da mu javi, što zapravo hoće.  Ali karlovački general nije se obazreo na to pismo i put svoj nastavio, dok se Frankopan sklonuo u Zagreb.  

Malo kasnije stigla je Herbersteinova četa u Brezovicu i sve do temelja uništila i orobila, a onda u susjednoj Lomnici spalila Bukovačkovu kuću.  Kad su te vijesti stigle u Zagreb, svjetova kapetan Gjuro Malenić Frankopanu, da se požuri u bansku krajinu, ondje skupi krajišnike i sjedini s Bukovačkim, koji će zacijelo dovesti i turske pomoći.  Ali Franjo Krsto očito ne pouzdavajući se u povoljan uspjeh, podje Zrinskomu u Čakovac.  Odlaskom njegovim obuze panični strah sve pristaše banove, dok su kraljeve pristaše, naročito Kaptol i Turopolje, pozdravili Herbersteina kao spasitelja.  Sada se uplaše i banovi kapetani Čolnić, Črnkoci, Gotal, Gereci, Kamenjan, Berislavić i sam Malenić, te se predadu Herbersteinu moleći milost, koju im je i obećao.  Jedini Bukovački ostao je dosljedan, te radje sa ženom i 30 vjernih vojnika umakao preko Kupe na tursko zemljište u Zrin (4 aprila).  Herberstein se nije usudio poći za njim, već je jedino uz rijeku postavio straže i uništio sve prevoze.  

Frankopan je stigao 1 aprila u Čakovac s novostima o navali Herbersteinovoj.  U to se vrijeme vratio i Tomo Severović od bosanskoga paše s porukom, da će Zrinski odgovor dobiti preko kaniškoga paše, premda bi mu i on rado pomogao, jer dobro znade, koliko sultan cijeni njegovo prijateljstvo.  Uslijed toga poslaše Zrinski i Frankopan 2 aprila u Kanižu Franju Ivanovića i fratra Tomasija, da paši dojave Herbersteinovu navalu i da ga upitaju, što misli učiniti; u prazne riječi Zrinski se dalje ne može pouzdati, jer mu eto prijeti krajna pogibao.  No Mustafa paša odgovorio je kao i prvi puta: on žali banovu nevolju i štetu, koju će mu već sultan naknaditi, ali bez zapovijedi ne smije mu pomoći; zaprijeti li medjutim Zrinskomu posljednji čas, onda bi samo pod tim uvjetom nešto za nj učinio, ako mu predade sina za taoca, što je i onako u Bukovačkovim uvjetima.  Ova poruka, pa onda vijest, da se u Štajerskoj skuplja carska četa protiv Medjumurja, strašno su uzbudile Zrinskoga: našao se u pravoj stupici, a još ga u taj čas najviše tištilo to, što se bojao, da će zet njegov, Rákóczy, na njegov poziv skočiti sa sjevernom Ugarskom na oružje i tako ogorčivši dvor uništiti svaku nadu u izmirenje.  U svom bijesu i zdvojnosti gotovo je jadnik zaplakao, te ne znajući u prvi kraj kud kamo, uze se spremati na otpor.  

Na zidine čakovačkoga grada dao je izvući topove, straže je postavio spram kršćanskih strana i ogorčeno Frankopanu kazao: „Prije nego li će na mene ruku staviti, pokušat ću posljednje sredstvo.  Izgubio sam imanja svoja, čast i poštenje, još imam samo glavu, no tu ću skupo prodati, da će me se uvijek sjećati.  Poslat ću paši sina za taoca, a ako treba i sam ću postati Turčinom, da spasim sebe i da pobijedim u boju“.  Frankopan takodjer nije klonuo, već bana hrabrio i nagovarao, da udari na Štajersku, gdje i onako toliki samo čekaju na njihov dolazak.  Ali kad uzeše položaj hladnije prosudjivati, brzo dodjoše do uvjerenja, da im za uspješni otpor ipak ne dostaje snage.  Stoga odlučiše Tomasija poslati budimskom paši, da požuri zapovijed za kaniškoga pašu, da ih pomogne.  Tomasi je pošao na put na veliku subotu 5 aprila, ali nikad se više nije vratio natrag, dapače nestaje mu posve traga.  Zna se samo, da je bio u Budimu kod paše, koji ga je natrag u Kanižu poslao i više ništa.  

Medjutim je Zrinskoga u tim kritičkim časovima opet potpuno obuzela težnja za mirnim izmirenjem s dvorom.  Sjetio se poruke biskupa Borkovića, pa stoga zamoli, da mu pismeno dostavi, što su mu kazali Leopold i Lobkowicz (3 aprila).  Borković je odmah odgovorio: po njegovom mnijenju Zrinski može sigurno poći u Beč, ali neka to odmah učini, pa će tako spasti vjeru i domovinu, a sebe proslaviti (5 aprila).  No prije još nego li je taj odgovor stigao u Petrove ruke, onog dana, kad je Tomasi pošao u Budim, a biskup zagrebački napisao svoj odgovor, vratio se već davno iščekivani Forstall iz Beča, pun nade i hrabren ja.  Riječi su se njegove osobito doimale i Petra i Franje; obojica bijahu pripravni pokoriti se, a Zrinski spreman poslati u Beč sina, koji i onako nije odobravao smionih osnova očevih, te u svemu vidio tek djelo rdjavih savjetnika, koje će samo žalost i nesreću donijeti kući Zrinskih.  Jedino je „carta biancha” u Petra izazivala neko nepouzdanje, jer nikako nije mogao dokučiti, što time dvor za pravo hoće; dapače on se bojao, da će u Beču taj list onda ispuniti njegovom smrtnom odsudom ili bar uništenjem zadanih obećanja.  No Forstall je brzo raspršio i tu sumnju.  „Ne valja se domišljavati koječemu, reče, kad čovjek ima posla s tako milostivim vladarom.  „Carta biancha” traži se samo za potvrdu obećanja”.  Na to dadoše oba velikaša po jednu „cartu bianchu”, te u posebnim pismima izraziše Leopoldu svoje pokorenje.  „Vaše Veličanstvo, milostivi gospodaru,” pisao je Zrinski 7 aprila.  „Od patra Forstalla doznadoh, što su mu rekli u ime vašeg veličanstva knez Lobkowicz i dvorski kancelar Hocher.  Budući da u mojoj porodici još nikoga nikad nije bilo, koji bi se za mnogobrojnih buna magjarskih iznevjerio austrijskoj prejasnoj kući, nego su svi dokazali vjernost svoju čestim lijevanjem krvi svoje, neka je i od mene daleko svaka pomisao, da sam se, odrodivši se od mojih predja, dao na nevjeru.  Nikad mi ne bi palo na pamet, da tražim tursku zaštitu, kad me na to ne bi mnoge, vašem veličanstvu poznate nevolje natjerale, a Bog mi je svjedok i svečano se zaklinjem, da nijesam s Turčinom nikakva saveza ili ugovora niti potpisao, niti odobrio, i premda mi je stavljao u izgled velike nade i obećanja, te me svakojako zamamljivao, nikad nijesam na te ponude privolio onako potpuno i bezuvjetno, nikad nijesam imao ozbiljne namjere, da mu se podvrgnem, a to s tim manje, što bi za slučaj taj za nj morao podići oružje protiv vašeg veličanstva.  Uza sve to ne ću da se ispričajem, dapače ja žalim, što sam tako što i spomenuo.  No pošto me je pismo kneza Lobkowicz-a i Forstallovo izvješće uvjerilo o sklonosti Vašeg Veličanstva spram mene, koju da nikad ne će Vaše Veličanstvo meni i ovom dijelu zemlje (to jest Hrvatskoj) uskratiti, — bacajući se na koljena pred Vašim Veličanstvom, molim milost, pa prepuštam sebe i sve svoje pokorno i bezuvjetno na milost Vašem Veličanstvu.  Turske zaštite i medenih obećanja se odričem, a u zalog moje vjernosti šaljem u Beč moga sina, a ostalo će Vaše Veličanstvo čuti od Forstalla, 0 kome se uvjerih, da je uvijek bio vjeran meni i vama.  Ja ću pako prvom zgodom, a naročito u boju protiv Turčina, sjajno oprati ovu na mene palu ljagu, te krvlju dokazati, da sam najvjerniji podanik Vašeg Veličanstva”.  

Istodobno napisao je i Frankopan svoje pismo.  Spomenuo je, da premda po njegovom najboljem uvjerenju nikad nije ništa učinio, što bi se protivilo potrebnoj vjernosti Njeg.  Veličanstvu, ipak je teškim srcem morao čuti od Forstalla, da se Njegovo Veličanstvo na nj žali; on pako volio bi pretrpjeti i tisuću smrti, nego li da na njemu ostane i tračak kraljeve sumnje.  Stoga pada do nogu Njegovog Veličanstva, i moli oproštenje, obećavajući, da se nikad više ne će ni mišlju, a kamo li riječju i djelom ogriješiti o vjernost spram Njeg.  Veličanstva, pa je pripravan u službi njegovoj žrtvovati svoj život, kao i sve svoje, samo neka bude opet primljen u staru milost.  

Medjutim izišla je na javu jedna okolnost, koja je i Forstalla ozbiljno zabrinula, a to je bilo skupljanje vojske na štajerskoj granici oko Optuja, jer se bilo bojati, da će ovih 8.000 momaka još prije udariti na Zrinskoga, nego li Forstall dovrši svoje pomirbene pregovore.  Stoga je oprezni augustinac pisao Lobkowiczu u Beč, da dolazi sa Ivanom Zrinskim i „bijelim listom”, a podjedno i na zapovijed Zrinskovu grofu Maksimilijanu Herbersteinu, predsjedniku gradačke vlade, „neka bi zaustavio put njemačkim četama prema Medjumurju, da ne pobudi sumnje u Zrinskoga u mimo izravnanje s dvorom i ne prouzroči, da se kaniški Turci, što stoje spremni uz Muru, na zapovijed Zrinskoga, ne vrate kući, kad je i onako kraj svakoj nevolji i sve uredjeno”.  Potom otputova Forstall još isti dan 7 aprila, na uskrsni ponedjeljak, s Ivanom Antunom i pismima obiju velikaša u Beč.  

Tada je već stigao u Optuj i sam Spankau, nakon što je u Gracu s tamošnjim ratnim vijećem ratni plan ovako ustanovio: on će, provalivši iz Štajerske u Medjumurje, prije svega zaposjesti obalu Mure, zauzeti Kotoribu i tako Zrinskomu presjeći put, da ne može pobjeći u Kanižu ili k Rákóczyju u sjevernu Ugarsku.  U isto vrijeme osvojit će Breuner sa slavonskim krajišnicima Legrad, dok će Herberstein udariti ponajprije na pokupske, onda na primorske gradove Zrinskih i Frankopana, na Ozalj, Novigrad, Bakar, Kraljevicu, Novi i druge.  Svagdje će za cara zaplijeniti hranu i strjelivo, te nastojati, da buntovnici ne mogu pobjeći.  Ove su se tri čete smatrale dovoljno jakima, da svladaju Zrinskoga i Frankopana, no ako se još i Turčin uplete u stvar, onda bi bile preslabe.  Stoga treba okupaciju obaviti što prije, dok još Turčin nije istupio, a Zrinskomu ništa ne vjerovati, jer taj će s istoga razloga zavlačiti stvar, dok bude samo mogao.  Zato i jeste poruka Forstallova u očima Spankauovim bila samo zamka banova, u svrhu, da dobije vremena.  Isto je mislio carski general i o Petrovom pismu od 8 aprila, što ga je koncipirao Frankopan talijanskim jezikom.  U tom pismu kaže ban generalu, da se, kako čuje, sprema s carskom vojskom na Medjumurje, ali on, Zrinski, predao je stvar svoju u careve ruke: pokorio se, sina je poslao u Beč, pa je svaki čas pripravan sa Frankopanom i sam poći onamo, čim to iz Beča zatraže.  Ne misli ni iz daleka, da štogodj uradi protiv kralja, pa se nada, dodje li Spankau k njemu, da se ne će sastati kao dušmani.  Neka dobro promisli, kakove bi posljedice mogle nastati, ako bi s njime drugčije postupao, pošto je svak čas spreman, da krv lije za kralja.  Istinitost ovoga pisma potvrdit će konjanički kapetan Gjuro Caldi i konjušnik Rudolf Lahn, koji su generalu lično ovo pismo predali, dovezavši podjedno i kočiju sa šest konja, da Spankaua kao gosta dovezu u Medjumurje.  No njemački je general zadržao kočiju i konje, a poslanike pridržao kod sebe sve do 2 aprila, kad se već posve spremio; Zrinskomu je poručio, da su carske čete odredjene protiv Turčina i da se nada, da će se naskoro lično sastati s banom.  

Istoga dana 2 aprila stiglo je pismo Bukovačkovo (od 5 aprila iz Zrina), u kojem on bana unatoč glasova, da se kralju pokorio, hrabri i nagovara na otpor, dapače pun bijesa nad hrpom pepela svoje lomničke kuće proriče, kako nije daleko vrijeme, kad će mu Erdody morati sagraditi za ot štetu krasnu palaču.  Nadalje ga je zaklinjao, da se ne izmiri s Nijemcem, već da ostane vjeran sultanu, koji će ga učiniti velikim mužem i pomoći velikom vojskom, samo neka mu pošalje pečat i sina kao taoca.  Zrinski mu je odgovorio, da mu prijeti propast: Herberstein da je zauzeo njegova imanja i nanio mu mnogo štete, pa ne zna, što će iz toga biti, jer Nijemci iz dana u dan sve bliže dolaze Medjumurju.  On, Zrinski, uopće je odlučio, da se ne će caru iznevjeriti, već hoće pod njime da živi i umre.  Bog je Bukovačkomu dao pameti, svršava ban, pa neka je upotrijebi: kad je već izgubio zemaljska dobra, neka bar nastoji za sebe spasiti duševno blaženstvo.  Ovim se pismom, koje nam je najbolji svjedok Zrinskove duševne potištenosti, prekidaju za uvijek odnosi izmedju kapetana i bana.  

U taj su par u Beču primili pismo Forstallovo Lobkowiczu, a podjedno i ono, što ga je augustinac pisao Maksimilijanu Herbersteinu u Grac, jer taj ga je odmah otpremio na dvor.  No Lobkowicz i njegovi drugovi ni jesu u tome, što je ban poslao sina u Beč, vidjeli iskreno pokajanje, već samo strah poradi uapšenja Tattenbachova i zdvojnost, što još nije stigla pomoć turska.  I oni su dakle sve to smatrali Zrinskovom dosjetkom, samo da dobije vremena.  Baš poradi toga nastojali su, da stvar što prije kraju privedu.  Oponlenuli su Breunera i Herbersteina, da sa svojim četama ništa ne čine bez Spankaua, jer je „preuzetnost već često sigurnu pobjedu osujetila”.  Što se ticalo samog Forstalla, ministri nijesu znali, što da caru svjetuju.  Sablažnjavali su se nad „fratarskom dr zovi tošću”, kako samo onako na lako hoće da spriječi vojnu protiv Zrinskoga, a na „bijeli list” i dolazak mladog Zrinskog, dašto, kad su ih imah u rukama, nijesu više nikake važnosti polagali.  Šta koristi bijeli list, rekoše, bez punomoći ispuniti, a šta da rade i s Ivanom Zrinskim.  I Ivan Zapoljski predao je nekoć i sina i mater, umovahu sa vrlo slabim poznavanjem historije, pa ipak je ostao buntovnik i lopov zajedno s kardinalom Gjurom Utišenićem.  Stoga bi trebalo boljih garancija, kad bi se već htjelo u susret ići Zrinskomu; najbolje bi bilo, da umre, pa tako bi svemu bio kraj.  No ako se kralju pokori, te na njegovu zapovijed dodje u Beč ili Grac, a Legrad, Čakovac, Bakar, Bakarac i sva imanja predade caru, te u njih primi carsku posadu, napokon ako sobom još dovede ženu, sina i Frankopana, moglo bi mu se oprostiti.  Ali ako se to zgodi, treba ga pod stražom dopremiti gore, jer bi upravo sramotno i pogibeljno bilo, kad bi se u Beču slobodno kretao, dapače vedra čela došao na dvor, kao da i nije ništa zgriješio, te zatražio, da mu se vrati banska čast i ostale milosti.  Stoga je ministarstvo odlučilo, da će od Forstalla zatražiti pokorenje u tom smislu, a Spankaua ubavijestiti, da se za taj slučaj okani nasilnog osvajanja Zrinskovih posjeda (9 aprila).  

Dok se tako spremala uputa za Spankaua, Forstall je 12 aprila u veče stigao s Ivanom Zrinskim u Beč.  U početku odsjeo je izvan grada u augustinskom samostanu na Landstrasse, a kasnije u gradu kod „divljeg čovjeka”, te se odavle odmah požurio k Lobkowiczu, da mu javi pokorenje Zrinskovo: ban više ne diktuje uvjeta, već je spreman doći, samo neka mu za umirenje dadu slobodnu prolaznicu (salvum conductum); ako i jest mnogo zgriješio, veliko je i njegovo kajanje.  Lobkowicz je odgovorio Forstallu vrlo kratko: svidja mu se, reče, „da je dječak došao”, i javivši to Leopoldu, dade ga još isti dan u veče potajno u svojoj kočiji otpremiti u svoj stan.  

Mladi Zrinski odmah je nekako osjetio, da se ne radi o dobrom, pa je više suznim očima, nego li riječima molio milost, uvjeravajući Lobkowicz-a, da do zadnjeg časa nije ništa znao o očevim grijesima, a kad ih je saznao, nije ih odobravao.  Lobkowicz dao je Ivanu ugodan stan bez straže, ali su zato ipak pazili na svaki njegov korak.  Forstallu pak izjavio je glavni ministar, da dvor ne može Zrinskomu dati „slobodne prolaznice”, jer se to ne pristoji, pa stoga neka se grof bezuvjetno predade u milost carevu.  Podjedno priopćio mu je uvjete, što ih je tajno vijeće ustanovilo, te zatražio, da Zrinski ima ovako ispuniti „bijeli list”: „Vaše carsko Veličanstvo, premilostivi gospodaru! Iz priložena pisma ćete izvoljeti vidjeti, s kakovom homagijalnom poniznošću kajem svoje grijehe i prestupke i molim milost, prepuštajući se bezuvjetno i u svemu Vašemu Veličanstvu.  Da pak Vaše Veličanstvo uzima više razloga, da mi oprosti i da me primi u stan milosti, neka se pokaže, kako želim, da molbu svoju za oprošten je poduprem i činom, — dajem ocu Forstallu potpunu punomoć, da sve ono, što Vaše Veličanstvo želi od mene glede odreknuća saveza s Turčinom, nabrajanja mojih sukrivaca, onda predaje mojih gradova Čakovca, Legrada, Kotora, Ozlja, Bakra, Bakarca i ostalih, u ruke Vašeg Veličanstva te moga polaska u Beč, da sve to može u moje ime obećati uvjeravajući Vaše Veličanstvo, da ću sve ono, što obeća u moje ime, ne samo odobriti i potvrditi, nego u svemu i do najtanje tančine održati, te izvršiti, pa u vjernosti spram Vašeg Veličanstva i austrijske kuće vječno ostati”.  

Pročitavši ovo očitovanje, Forstall se ustručavao prihvatiti ga, izjavljujući, da ga Zrinski na takovo što nije opunovlastic, već je pod prisegom od svoje strane dao pismo, da će svim silama nastojati, da Zrinskoga sklone na prihvat i ispunjenje ovih uvjeta (15 aprila).  Glede Frankopana nije ništa obećao, „jer se ne može očekivati, da će se popraviti”.  I kod dvora držali su Frankopana glavnim krivcem, koji da je prvi ulio svojoj sestri „te griješne i ohole misli”, a ona potom svom mužu.  Glavni razlog takovom mišljenju bilo je njegovo pismo kapetanu Čolniću, koji ga je, nakon što se pokorio, predao Herbersteinu, a ovaj opet odmah poslao dvoru, kud je stiglo 6 aprila, te izazvalo golemu sablazan.  Dvor je smjesta dao to pismo prevesti na razne jezike, te razaslao na razne strane, kao nadbiskupu mainckom, izbornim knezovima šaškom i brandenburškom, regenburškom njemačkom državnom saboru, kolegiju rimskih kardinala, koji se upravo sastaše u konklavu, na izbor novog pape, da vide, kakove osjećaje goje hrvatski i magjarski buntovnici spram kršćanstva, kako sklapaju savez s Turčinom i kako grde i psuju Nijemce.  

Uza sve to Lobkowicz je u podlosti svojoj ipak i njemu i Zrinskomu vrlo ljubazno pisao: Raduje se njegovoj vjernosti i ne sumnja, da će to i činom dokazati, pa da će pomoći u utišavanju bune i da će se opet sve u stari mir i red povratiti, jer „kapija kraljeve milosti nikad ni pred kim nije bila zatvorena”, u nju se dakle ne može sumnjati.  On, Lobkowicz, zagovarat će ga po mogućnosti.  Slično pisao je i Zrinskomu (16 aprila).  S ovim pismima pošao je Forstall još isti dan u Čakovac, dok je Spankau, za koga se znalo, da se na 13 aprila odlučio na navalu na Medjumurje, dobio zapovijed, da dade, ako se prilike nijesu posve promijenile, slobodan prolaz augustincu tamo i natrag.  

Medjutim,'kad su ova pisma sastavljali u Beču, kocka je jur pala, a Zrinski i Frankopan ja šili su već Ugarskom na putu spram Beča.  Spankau naime, još prije nego li je dobio dvorske zapovijedi od 13 i 14 aprila, prema kojima je imao Zrinskoga, ako se pokori i izvrši od Lobkowicz-a istaknute uvjete prijateljski primiti, a ako ne, onda napasti kao dušmana, započeo je da izvodi svoju ratnu osnovu.  Dne 12 aprila prošao je sa 600 konjanika kod Sauriča Dravu, noć proveo u Ormužu, a 13 u jutro provalio u Medjumurje, dok je Breuner istodobno s 4000 ljudi pošao protiv Legrada.  Spankau, ostavivši pješadiju s traga, pohrli s konjaništvom do Čakovca.  U prvi mah obuzela je Zrinskoga volja, da se opre i pobije, no jedan ga kapetan od toga nauma odgovori, rekavši mu, da Spankaua šalje car, a ne Breuner ili Herberstein.  Na to naredi ban kapetanu Caldiju, da podje u susret generalu, te da ga pozdravi kao čakovačkoga gosta.  Malo potom dade osedlati konje, jer je pronašao kao bolje, da se s Frankopanom ukloni ličnom sastanku s njemačkim generalom i da podje za Forstallom.  

Na put su pošli 13 aprila u 11 sati noću.  Katarina Frankopanka bila je kod putnih priprava u sobi s mužem i bratom.  „Bog te čuvao!”, rekao joj je Petar, bacio se na konja i odjezdio u noć.  Sa Zrinskim i Frankopanom bili su konjušnik Rudolf Lahn, sluga Tomo Severović i ostali momci, ukupno kakih dvadeset ljudi s nekih dvadeset do dvadeset i pet konja.  Ne sluteći ni na kraj pameti, da se nikad više ne će s mužem sastati, Katarina nije ni suze prolila, već se požurila natrag i spalila sva pisma koja je držala pogibeljnim, medju njima Frankopanovo pismo iz Zagreba, diplomu odredjenu episkopu Mijakiću, pisma bosanskoga i kaniškoga paše, te Tattenbachovu „ligu”.  

Zrinski i Frankopan podjoše s pratnjom na sjever; Muru su kod Turnišća prešli na tri čamca, a konji plivajući.  Drugi dan 0 podne stigli su do Szechyjevog posjeda Szigetha, a na veče u Kormend, gdje prenoćiše kod grofa Batthyanyja.  Medjutim se Zrinski putem zabrinu, te stao sumnjati u to, da je dobro, što idu u Beč.  Najprije htjede ostati u Szigethu, onda u Kormendu preobučen medju Batthyanyjevim ljudma, dok bi Frankopan pošao u Beč, da izvidi, kako njihove stvari stoje.  No Franjo toga nipošto ne htjede da učini, dapače Zrinskomu spočitnu nestalnost; zaprijetio se, da će mu otkazati prijateljstvo i tako ga napokon dalje povukao.  Prvi dan jašili su nekih 10 milja, no drugi, 15 aprila, već su sporije išli i prospavali u Keresztesu kraj rijeke Pinke kod ježovita, 16 aprila pak prošli su kroz Kiseg, gdje je najugledniji i najimućniji senator gradski, inače protestant, razgovarao sa Zrinskim, te ga svakojako nagovarao, da ne ide u Beč, već u Gornju Ugarsku k Rákóczyju.  Na veče istoga dana stigli su do Kabolda (njem.  Kobersdorf), gdje su odsjeli kod grofa Franje Keryja, brata onog lepoglavskog pavlinca Ivana, koji je nekoć držao nadgrobno slovo Nikoli Zrinskomu.  Grof Kery bio je odlučan pristaša carev, pa je već od nekoliko dana javljao u Beč novosti o Zrinsko-Frankopanskom pokretu.  

Stigavši k njemu, oni su mu odmah kazali, da idu u Beč, što im je i odobravao.  Keryja je nenadani dolazak obojice „buntovnika” toliko uzbudio, da je još iste noći, dok su njegovi gosti spavali, javio u Beč, da su Zrinski i Frankopan kod njega.  Pismo njegovo stiglo je 17 aprila na veče u Beč, te je s mjesta u 8 sati grofu Keryju i odgovoreno: ako se još nalaze kod njega, neka ih samo nagovori, da dodju u Beč; no ako bi kud drugud htjeli okrenuti, onda neka ih uhvati.  Za slučaj pak, da su već otišli od njega, neka odmah javi u Beč.  

No Zrinski i Frankopan ni jesu se zadržavali kod Keryja, već sjutradan pošli dalje.  Grof pako od same uzbudjenosti, ne znajući šta da radi, pošao je s njima tobože kao da ih prati.  Na putu sastane se sa svojim slugom, koji mu je nosio odgovor iz Beča, te ga sav smućen pred Zrinskim i Frankopanom upita, ima li pismo za nj, našto je mnogo hladnokrvniji sluga rekao da nema, jer se bojao, da bi sadržaj samog pisma mogao oba velikaša odvratiti od puta u Beč.  I tako jašući čitavu noć, stigoše u jutro 18 aprila u Beč, te odsjedoše u augustinskom manastiru na Landstrasse.  

Dolazak njihov izazvao je veliko iznenadjenje i dvor se požurio, da ih pod plaštem najveće udvornosti što prije dobije u svoje šake.  Lobkowicz poslao je po njih svoju kočiju, koja ih je o podne dovezla u grad do gostionice „k bijelom labudu” na Karntnerstrasse bez svake straže.  Pod veče već su ih odijelili: Zrinskoga smjestiše kod barona Ugarte-a, podpukovnika gradske posade, u čijoj je blizini stanovao i Ivan Zrinski, Frankopana kod majora grofa Trauna, a Rudolfa Lahna kod kapetana Amolda, jer su pied stanovima ovih časnika bile ponamještene straže i time bilo omogućeno na njih paziti, a da se ipak nije činilo, da su u zatvoru.  Dolazak njihov u to je sasvim zbunio javno mnijenje; govorilo se doduše isprva, da ih je Kery doveo kao uhvaćenike, pa je ova priča prešla i u poznija vremena, ali kod dobro upućenih savremenika jedva da se tome i časa vjerovalo.  Neki su dapače znali i to, da su obojica već pomilovani, pa da su samo došli potužiti se protiv Herbersteina, Auersperga i štajerske gospode, koji su njih nevine tako ružno oklevetali.  Drugi opet znah su i to, kako Lobkowicz baš voli, da ustaju protiv Auersperga, napokon bilo je i takih, koji su sve dosadanje pripovijedanje „o strašnoj nekoj uroti i turskoj pomoći” proglasili pretjeranostima, jer se inače ne bi velikaši bez otpora sami predali u ruke careve.  

Medjutim se u Medjumurju i Primorju dogodiše užasne stvari, a glas o zauzeću Čakovca stigao je u Beč još prije Zrinskoga.  Spankau je na 13 aprila došao u blizinu Čakovca, a da nije naišao ni na kaki otpor, ni na pripreme, što bi na nj smjerale.  Uza sve to ipak je kroz noć čekao, a drugi dan’u jutro 14 aprila pojavio se u bojnom redu pred gradom.  Na njegov prvi poziv, da se posada preda, otvoriše se vrata, a jedan časnik baničin iznesao je ključeve s porukom, da je Čakovac vazda otvoren za carske čete.  Kad Spankau nije našao Zrinskoga i Frankopana u gradu, približio se grofici Katarini, koja se spremala sa svojom kćerkom Aurorom na put, te ih zamoli, da ostanu, što su one i poslušale.  Nato se Spankau požuri, da zauzme Kotoribu, ostavivši u Čakovcu kapetana Kanickoga sa sto ljudi kao posadu.  Isti dan našao se i Breuner pod Legradom, koji mu se takodjer bez otpora predade.  

Dok su Breuner i Spankau ispitivali, kud su otišli Zrinski i Frankopan, a Spankau se nadao, da će na njegovo hrabrenje izići preda nj iz svoga skrovišta, jer nikako nije htio da vjeruje, da su odista otišli u Beč, Katarina Frankopanka primila je njemačke časnike kao goste, te ih podvorila divljačinom i vinom, no oni se sa svojim vojnicima gadno zahvališe na toj udvornosti.  Momčad je počela s vinom, pa je trebalo izbiti dno bačava i proliti vino, samo da ih odvuku od zamamnog pića.  Na to je uslijedilo pljačkanje, kod kojega su časnici prednjačili: pokućtvo, oružje, skupocjeni sagovi, kuhinjske sprave, pet pari konja i kočije s opremom, sve je to otpremljeno iz Čakovca.  Spankau je sebi uzeo konje i kočiju, dvije ure, dvanaest srebrnih pehara, sagova, jedan srebrni mač, pukovnici Leslie i Grana konje i oružje, časnik nadzornik ( Quartiermeister) 500 dukata, kapetan Kanicki dvanaest srebrnih tasa i stolnjaka, drugi srebrne svijećnjake, a treći opet nešto drugo.  Poslanik gradačkog ratnog vijeća barun Franjo Ivan Wildenstein, koji je u carevo ime došao da plijeni u Čakovcu, naišao je na ovom „žalosnom mjestu” od strane časničke na sve moguće zaprijeke, pa je samo iz daleka gledao pustošenje.  Kad je na nj red došao, već je sve iole vrednije bilo odneseno.  Katarina Zrinska ostala je s neko šezdeset slugu gotovo bez hrane, pa se punim pravom mogla tužiti kralju, da joj vojnici odnesoše sve, ne ostavivši „ni zdjele, ni ražnja”.  

Slični prizori zbili su se i u prekosavskim i primorskim stranama, kuda je pošao Herberstein.  Nakon što je ponovno primio prisegu vjernosti od gradjana zagrebačkih (7 aprila), okrenuo je najprije na Švarču kod Karlovca, onda na Ozalj, Ribnik, Novigrad, Severin i Bosiljevo, te ih osvoji bez otpora.  Herberstein je svagdje proglašavao proskripciju Zrinskoga i Frankopana, te na glavu banovu udario 10.000, a na Frankopanovu 5.000 talira ucjene.  U zauzetim gradovima karlovački su Nijemci zulumčarili kao i njihovi štajerski drugovi u Čakovcu: na Ozlju ni jesu ni vrata ni prozora ostavili, dapače i brave su poskidali, dok je karlovački zastavnik Saurer odnio onaj kićeni karabin, koji je nekoć bio vlasništvo paše Čengića.  

Na 10 aprila pošao je general u primorje, za koje se austrijska vlada bojala, da lukavi Mlečani pod izlikom, da tamošnje luke ne padnu u turske ruke, štogod ne osvoje i ne zadrže.  Ovdje se nalazio Orfej Frankopan i spremao na otpor.  Vjerujući poruci Bukovačkoga obrati se za pomoć na ličkoga Ali bega na Udbinu, ali poslanik njegov Jurica Bogdanić ne predade pisma Turčinu, nego carskom generalu.  No kad je čuo, da Herberstein skuplja u Karlovcu vojsku, te da njegova pisma i ljude lovi, a pogotovo za nevolju svoga rodjaka u Brezovici i Zagrebu, odmah je pomislio na bijeg.  Još prije nego li se Herberstein i krenuo spram primorja, ukrcao se Orfeo s Julijom Naro, ženom Frankopanovom, u pratnji od 28 osoba na brod, taknuo se Bakra, te otplovio u tršćanski zaljev u Tržić, otkuda su pobjegli u Rossacis u Furlanskoj grofu Valvazonu, svom stricu.  Julija Naro ponijela je sa sobom sve srebro i vrednije stvari u dvadeset kovčega.  

Medjutim se Herberstein požurio s 4.000 ljudi iz Karlovca u primorje.  Već 12 aprila bio je u Bakru, gdje mu se predao kapetan Frankulin, a isto tako mu se predade sva ostala okolica od Grobnika do Novoga i do Broda na Kupi.  Razumije se, i ovdje su njemačke čete sve oplijenile, što su našle; naročito je stradala divna Kraljevica, gdje se njemački vojnici ni jesu smilovali ni mramornim podovima i kipovima, a onda Novi, gdje se nesrećom po Zrinskoga i Frankopana našla spomenica njihova poljskomu kralju Mihajlu.  Ali zrinsko-frankopanska imanja ni jesu ostala ni drugdje poštedjena; tako je u Zagrebu iz Zrinskove kuće odnio grof Nikola Erdody zavjese, tapete, posude od cinka, vina i pšenice, dok je comes turopoljski Stjepan Svaštović dao iz Lomnice odnijeti sto mjerova Bukovačkova žita.  

Onaj dan, kad su Zrinski i Frankopan stigli u Beč, već je čitava Hrvatska bila u vlasti njemačke vojske i njenih generala.  

3.  Mučenička Smrt

Dok je Zrinski pregovore vodio s dvorom i konačno se njemu u ruke bez otpora predao, razviše se dogodjaji u sjevernoj Ugarskoj sasvim drugim smjerom.  

Poslije banjsko-bistričke skupštine, koja se razišla ne obavivši ništa dne 28 marta, uzbudjenost sve je to većma rasla u Gornjoj Ugarskoj; sada se moglo čuti glasova, da kralj ne drži svoje zavjernice, da se ne brine za narodne interese i više toga još i gorega.  Usporedo s ovim javnim izjavama šaputalo se, da je Zrinskomu uspjelo sklopiti povoljan savez sa sultanom, pa tako će Turčin odsada biti prijatelj Magjara i Hrvata; on ne će dirati ni u vjeru ni u ustav njihov, dapače ne će ni poreza pobirati, jer se zadovoljio malim počasnim dankom, koji su jedni s 12.000, a drugi s 30.000 talira odredjivali.  Nadalje se povjerljivo pričalo, da je sultan Zrinskomu već predao svečani atnameh, te ga imenovao kraljem, ali ban da ga je odbio zadovoljivši se samo hrvatskim generalatom, a za kralja da će priznati onoga, koga će narod izabrati, „pa bio baš i čobanin”.  

Rákóczy, koga su glasine podigle na erdeljski kneževski prijesto, ne samo da je u to doba (početkom aprila) znao, da mu se tast složio s Turčinom, već se u smislu njegovih pisama dao na posao.  Sa Stjepanom Bocskayem pozove za 9 aprila u SarosPatak sve one muževe, za koje je držao, da su spremni ustati na oružje.  Pozivu se njegovom odazvaše gotovo svi, pa tom im je prilikom Rákóczy saopćio Zrinskova pisma, koja su primljena velikim oduševljenjem.  Medjutim se zgodi, da je isti dan došao na Patak zapovjednik tokajski grof Riidiger Stahrenberg u pratnji desetorice časnika; grof je bio kum knežev, pa je htio, da s njime u jednoj neznatnoj stvari razgovara.  Rákóczy ga je primio vrlo ljubazno, no već sjutradan 10 aprila javio je svojim drugovima nazočnost njemačkih časnika, našto ovi zaključe, da ih treba uhvatiti i tako započeti ustankom.  Odmah potom podjoše neki „interesati” k Stahrenbergu, te mu najave, da je uhvaćen i neka podjedno preda Tokaj, što je grof odbio, ali mač im je predao; isto učiniše i ostali časnici.  Potom otpremi Rákóczy grofa Stahrenberga s pratnjom na grad svoj Regecz, gdje su bili pridržani u pristojnom zatvoru.  

Uhvaćenjem Stahrenbergovim započe odista sjevero-ugarski ustanak, ah bez većeg uspjeha; nesložni i slabo disciplinovani „interesati” ne uzmogoše zauzeti nijedan grad, premda su to pokušali pod Tokaj em i Szatmárom.  Jedini vojnički čin bješe uspjeli okršaj Magjara s dvim satnijama njemačkim u megješkoj šumi kraj Szatmára (23 aprila).  U to dodje neočekivani glas, da je Zrinski s Frankopanom položio oružje i stigao u Beč, gdje su se predali na milost i nemilost dvoru.  

Kad su Zrinski i Frankopan stigli u Beč, odmah se izjavilo nekoliko ministra, da treba protiv njih strogo postupati i tako opet podići ugled Leopoldov.  Ali lukavi Lobkowicz, koji je bolje poznavao situaciju, uze se tome protiviti veleći, da treba oba velikaša primiti raširenim rukama već stoga, da se Rákóczy i ostali sjevero-ugarski nezadovoljnici još jače ne uzrujaju i sasvim ne bace u naručaj turski i erdeljski; Zrinski imade velik upliv na svoga zeta i cijelu sjevernu Ugarsku, pa stoga ga treba upotrijebiti za umirenje ustanka.  Ovaj predlog Lobkowiczev bi nato prihvaćen i od kralja odobren.  Radi toga dakle nije se u početku ništa takova činilo protiv oba velikaša, što bi ih moglo upozoriti, da su zatvoreni.  Ali pronicavi Zrinski nije o tom ni jednog časa sumnjao; njega nije zaslijepilo udvorno ponašanje, na koje je svagdje naišao, a ni to, što je slobodno primao posjete.  Bio je posve smućen, što su mu odavali lice, govor i držanje; jednako se tužio, da je zarobljenik, premda je svojim dobrovoljnim dolaskom jasno zasvj dočio vjernost svoju.  Skinuo je mač svoj i predao ga Ugarteu, ali ga ovaj ne htjede primiti, naprosto za to, jer mu car nije u tom smislu nikake upute dao.  Raspoloženje Petrovo najbolje karakterišu vlastite mu riječi, što ih je kazao Englezu sir Williamu Hedgesu, kad ga je ovih prvih dana posjetio: „Da su Turci riječ održali, zaista ne bih sada bio zarobljenik”.  

Poradi toga sasvim je razumljivo, da ban nije ništa dobra slutio, kad je dne 20 aprila stala pred njegovim stanom kočija kneza Lobkowicz-a, te ga odvezla do njega.  Petar bješe uvjeren, da će ga ispitivati.  Ali se prevario, jer Lobkowicz ga je vrlo ljubazno primio, požalio njegovu zlu kob i obećao mu svoju pomoć.  Medjutim — pridodade knez — potrebno je, da Zrinski pokaže nesumnjivu vjernost spram cara i to izvanrednom kakom gorljivošću, jednom riječju, neka piše Rákóczyju, da se okani ustaških osnova i smiri, kako to dolikuje vjernomu i pokornomu podaniku.  Zrinski se rado odazvao želji Lobkowiczovoj, jer se time nadao položaj svoj popraviti, te reče, da boljega savjeta zetu svomu ne može dati, već da slijedi njegov primjer; on da je pripravan pisati, što i kako ministri žele, te da moli Boga, da peru njegovom dade onu pravu snagu, koja će zeta njegova obratiti na poslušnost.  I napisao je dva pisma, jedno Rákóczyju, a drugo kćeri Jeleni, oba veoma nježnim i ljubaznim tonom.  Ponajprije je opisao, u kakovu su ga nesreću strovalili rgjavi savjeti i nepromišljene osnove, a onda im uze svjetovati, neka se nipošto ne pouzdaju u nevjernog Turčina, već neka se obrate caru, pa će živjeti u miru.  Njegova je sudbina u njihovim rukama, a oni neka sada pokažu, da ga vole i da su mu djeca.  

Pisao je još i uglednom magjarskom „interesatu" Stjepanu Barkoczyju: „Dao Bog, piše Zrinski, da vam živom riječi uzmognem prikazati tok naših stvari, jer u pismu ne mogu protumačiti onoga, što bi trebalo da kažem …”  U Beču je našao svaku milost, nastavlja, a Turčin je varalica, pa stoga ga nagovara, da podje k Rákóczyju, te da ga zamoli, da na slobodu pusti njemačke časnike.  Isto je tako pisao i Franji Nagyu i zamolio i njega, da podje k Rákóczyju i da mu kaže, neka ne vjeruje Turčinu, koji i onako ne voli njegove kuće, već poradi oca njegova; prevarit će ga, kao što je i njega.  On, Zrinski, piše od svoje slobodne volje, a ne prisiljeno, pa na svoje poštenje i vjeru obećaje, da će se Rákóczyju svaka želja ispuniti, ako se okani oružja; on će mu biti zaštitnikom u Beču preko moćnih svojih prijatelja, a opazi li, da ga dvor samo obmamljuje, onda neka slobodno radi, što hoće.  

Pisma Zrinskova odista su pomogla dvoru, jer su prouzročila toliko ogorčenje i zabunu, da je ustanak jednim mahom kao odrezan prestao.  Dašto uapšeni njemački časnici bjehu odmah pušteni na slobodu.  Apafyja se sudbina Zrinskova toliko dojmila, da je zaplakao, kad je o tom primio pisama iz sjeverne Ugarske, koja se, nadajući se mirnom izlazu stvari, takodjer predala na milost i nemilost dvoru.  Ali se u tome baš tako prevariše kao i Zrinski, kojega se nenadani preokret u sjevernoj Ugarskoj neobično dojmio podavajući mu nade u spas.  No doskora je s Frankopanom zajedno stao opažati, da se s njima strože postupa nego li prije.  Ne samo što im nije više bilo dozvoljeno, da se medjusobno sastaju, već nijesu nikoga drugog ni k njima puštali, jedino Ivan Zrinski mogao je još posjećivati oca.  Kad se u maju raširila naručena vijest, da je Frankopan htio pobjeći, onda upotrijebiše tu laž tako, da su pred njihove sobe postavili vojničku stražu s golim sabljama.  Sada su jasno uvidjeli, da su zarobljenici, protiv čega je Frankopan ljuto planuo.  On ne bi došao u Beč, reče, kad bi se osjećao krivcem, a oni razlozi, koji su ga ovamo doveli, još mu i sada nalažu, da se u svemu povjeri kralju.  Potom skinuše mačeve, da tako od sebe uklone svaku sumnju, a njihovi ih časnici sada primiše.  

Medjutim je dvor po raznim informacijama već mnogo toga saznao o njihovim namjerama i djelima, ma da još nije započela redovita istraga.  Jedino konjušnika banova Rudolfa Lahna preslušao je kancelar Hocher još na23 aprila, pa ga ponajviše ispitivao, kako i s kojom je namjerom Zrinski ostavio Čakovac i u kakovoj je svezi bio s Tattenbachom.  Mladi je Nijemac iz prva vrlo oprezno i rezervirano odgovarao, ali kad mu je Hocher zaprijetio mučilima i vješalima, iskreno je ispričao sastanak i razgovor svoj sa štajerskim grofom u Kranichsfeldu.  No taj izkaz nije mnogo teretio oba velikaša, jer je dvor kud i kamo o tom više znao.  

Doskora biše oba zarobljenika pozvana, da predadu neko pismeno očitovanje o svojoj stvari.  Oni to učiniše 2 maja.  Znajući dobro, da mu je glavna pogreška pregovaranje s Turčinom, Zrinski se dao na dokazivanje, da nikad nije imao ozbiljnih namjera, da se složi s Turčinom, „tako me Bog pomogao u smrtnom času.” Dopisivanje s njime započeo je na ponuku Rottalovu i Njeg.  Veličanstva, a Bukovačkoga je poslao u Tursku samo za to, da ondje uhodari, premda se pred njime izrazio, kao da bi ozbiljno htio sklopiti savez s Turčinom.  Bukovačkomu je pak bio glavni neprijatelj grof Nikola Erdody, pa kad je taj dočuo, da je pošao u Tursku, digao je veliku galamu u Hrvatskoj i kod gradačke gospode, te na sve strane huškao protiv njega i bana, kojemu je takodjer davni neprijatelj.  „Kad sam ja dočuo one izmišljene glasine o meni, nastavi Zrinski, zamolio sam zagrebačkoga biskupa, da ode u Beč i da vjerno prikaže položaj, a kad se on pokazao sporim, poslao sam još i Forstalla.  Za njegova boravka u Beču počeo je Bukovački, predobiven obećanjima turskim, gospodariti na granici,  te počinio stvari, što ih ne bi smio uraditi.  Ja sam ga poradi toga pozvao k sebi, no zapravo, da ga uhvatim.  

Medjutim se uplete u to karlovački general, koji ne samo da je Bukovačkoga prisilio na bijeg, nego je i na mene i moja imanja navalio opustošivši ih ognjem i mačem.  Vidio sam, da moji bečki poslanici kasne, vidio sam upravo očima, kako se sve bliže primiče propast moja, pa sam stoga morao pomisliti na to, da je protiv mene buknula srdžba kraljeva, te da hoće konačnu propast moju i sramotnu smrt.  U tom mišljenju potkrepljivalo me je prošlo iskustvo; došlo mi je u pamet, koliko li je oduvijek bila izložena porodica moja zanovetanju, koliko li me je još od mladosti mrzio knez Auersperg, kako mi je uzaludan bio sav trošak, sva moja vjerna služba što sam je kralju činio s pogibelju života i prolijevanjem krvi, jer nijesam nikad bio dionikom kake polakšice ni nagrade.  Konačno sam vidio, kako se moji zlohotnici rote protiv mene, pa sam pao u očajanje.  Onda sam zamolio moju snahu (Sofiju Lobi), da ode iz Čakovca, ali sam joj podjedno stavio na srce, da se zauzme za moju stvar kod dvora.  Tada sam postavio topove na zidove, izaslao straže na kršćansku stranu, pisao budimskom i kaniškom paši, a magjarskoj sam gospodi pretjerano opisao tobože postignute rezultate po Bukovačkomu (kod porte), no kamo su pisma moja zapala, toga ne znam.  Jednom riječi, učinio sam, što sam mogao, da odbijem one nevolje, što su se skupljale nad mojom glavom; i premda sam lako mogao počiniti zla, ipak nijesam toga uradio, već sam to uvijek odgadjao, uslijed česa grijeh moj nije imao nikakovih posljedic a.“ Medjutim je došao Forstall i donio sa sobom obećanje pomilovanja od strane kneza Lobkowicz-a, čije je sve uvjete izvršio: prekinuo je sve sveze svoje s dušmanima bečkim, pa samo Boga molio, da se opet može povratiti u milost kraljevu.  „Mislio sam, da sam prema s više strane zadanoj riječi u posvemašnjoj sigurnosti, kadno me napade s jedne strane general Spankau, a s druge Breuner s krajišnicima.  Ja sam se lako mogao svima oduprijeti, ali se nijesam htio boriti protiv kralja, o čijoj sume milosti uvjeravali.  Vidio sam, kako pustoše i plijene zauzeto Medjumurje, a iz uhvaćenih pisama naučio sam, da protiv moga Čakovca dolazi njemačka vojska sa spravama za podsjedanje.  Ne htijući se izvrći sramoćenju od strane mojih dušmana, zajašio sam noću konja, preplivao Muru i došao ovamo, da padnem do nogu Vašeg Veličanstva." Sve su mu opustošili, pa tako sada trpi za grijehe svoje više nego li je zaslužio.  „Ali neka bude uza sve to ipak blagosloveno ime Gospodnje!" 

Frankopan, čija je stvar po općem mnijenju mnogo gore stajala od Zrinskove, nije se zadovoljio s jednim pismom.  Od njega su ostala četiri spisa iz prvih dana mjeseca maja (2, 3, 4 i 5 [?]), u kojima je nastojao, da ispriča svoje čine pred Leopoldom i da se uz cijenu iskrenog priznanja spase.  Frankopan kaže: On je tek onda doznao za poslanstvo Bukovačkovo u Tursku, kad je stiglo kapetanovo pismo iz Soluna, a saopćili su mu ga Malenić i Čolnić.  Zrinski je sam pravu misiju Bukovačkovu pred njim tajio, jer mu je kazao na njegovo pitanje, gdje li je kapetan, da je otišao u sjevernu Ugarsku i u Erdelj — poradi ženidbe Ivana Zrinskoga.  Onda nastavlja: On nije imao druge svrhe, nego da dozna osnove banove i njegovih pristaša, te da zadobije njihovo povjerenje.  Ono „ružno pismo na sramotu carevu i njemačkoga naroda" pisao je „samo iz politike" i od nužde, te stoga „klečeći" moli oproštenje od Njeg.  Veličanstva „za tu drskost." 

Došavši u Čakovac doznao je neke potankosti o osnovi banovoj, naime, da treba s Turčinom i njegovom pomoći preplašiti dvor i od njega iznuditi na taj način neke pogodnosti.  On, Frankopan, nije te osnove odobravao, nego preporučio neku drugu, koju je Zrinski prihvatio.  Upravo za to, da dvor vidi, kako su mu s jedne strane vjerne pristaše Zrinski i Frankopan, a s druge kako je nepouzdan Turčin, on, Frankopan, preuzeo je na sebe razglašenje Bukovačkovog uspjeha po cijeloj zemlji i to tako, kao da su oni, naime ban i pristaše njegove, spremni, da ih prihvate.  Znali su dobro, da će se to odmah saznati u Gracu i Beču, pa da će ih onda pozvati na odgovornost.  

Tom pak prilikom nadali su se, da će moći pred kraljem dokazati nepokolebivu vjernost svoju i sve svoje poslove urediti.  Poradi toga govorio je u Zagrebu i okolici, da je Turčin Zrinskomu dao stanoviti rok za pokorenje, a to sada dušmani njegovi tako prikazuju, kao da je on to pokorenje preporučao.  Hranu poslanu Savom u Krajinu samo je za to zaplijenio, da ne padne u ruke Bukovačkomu.  Upravo s istoga razloga htio je i u Zagrebu ostaviti posadu, da tamo pribjeglo mnoštvo obrani od Bukovačkoga.  Da uopće nije išao za oružanim ustankom dokazuje to, što se pred Herbersteinom bez boja povukao i pošao u Čakovac, gdje ga je onda Zrinski uputio u svoje veze s Magjarima i s Tattenbachom, nadalje mu kazao, da je pisao mainckom nadbiskupu i mletačkom francuskom poslaniku, te da se obratio na mletačku republiku, — jednom riječi, Frankopan je mnogo opširnije i podrobnije ispri povije dio ono, što je Zrinski u svom očitovanju prikazao kao čine očajnosti.  

Napokon izjavi, da su glavni zavodnici i pokretači poslanstva u Tursku bili Bukovački, Berislavić, Malenić, Čolnić i Pogledić, a kasnije da im se još pridružiše kapetani Gereci, Črnkoci, Gottal, te braća Stjepan i Franjo Ivanović.  Posljednji bio je dvorski kapetan banov i vrlo pouzdan muž, kojem je svaku, pa i najveću tajnu saopćio.  „Ima još mnogo nižih, ali ih po imenu ne znam označiti; u kratko da se stvar nastavila i da ban nije odustao od  svojih osnova, pridružio bi mu se veći dio Hrvatske”

Ali očitovanja ova nijesu mnogo pomogla zarobljenicima, dapače dvoru su ona bila tek napisana u svrhu, „da uzaludnim isprikama prikriju dobro promišljene spletke.” Isto im je tako malo koristio zagovor papinskog nuncija Spinole i kardinala Barberinija, a sve to zato, što je knez Lobkowicz svakako htio, da ovom „bunom” učvrsti svoj položaj i pokaže svoju državničku spremu.  U tu mu je svrhu dobro dolazio spor razvitak stvari, jer će tako kroz duže vremena biti sve oči u nj uprte.  Poradi toga knez nije nikako htio, da oba velikaša upozna s njihovom crnom budućnošću zavaravajući ih raznim frazama.  Tako je Zrinskomu odmah dojavio uspjeh njegova pisma na Rákóczyja, koji se odista pokorio kralju, ali podjedno od njega zatražio, da nastavi svoju ulogu i da nagovori županije, da se povedu za Rákóczyjem.  Ovo je Zrinskomu ulilo nekih nada u dušu, dapače on je otvoreno izjavio, da je kralju učinio takovu uslugu, koja je svakako vrijedna priznanja i nagrade.  

No samo prebrzo se razočarao, kad su mu mjesto nagrade postavili dvostruku stražu pred vrata, ispričavši se, da je to učinjeno zbog odsutnosti Leopoldove iz Beča.  Od sada Petar nije ni s kim više bez nazočnosti stražareve mogao razgovarati, pa stoga uzbudjen javi to Lobkowiczu s dodatkom, da bi ga trebalo poradi stvari Rakoczvjeve nagraditi, a ne kazniti.  Ali pismo mu ovo ništa nije koristilo, jer je sve ostalo pri starom.  

Koncem juna započe istraga; čast suca istražitelja zapala je Hochera, kojem su kao bilježnika dodali Krstu Abelea, dvorskog tajnika, njemu sličnog činovnika.  Hocher je 26 juna u jutro u 7 sati prvi put dao k sebi dozvati Zrinskoga, te ga opomenuo, da kaže istinu.  Petar je odgovorio, da nije nikad imao običaja nijekati, pa da će kao i dosele, tako i sada kazati golu istinu.  Na to uze Hocher ispitivati bana o stvarima, što ih je on naveo u svom očitovanju od 2 maja; započeo je sa sporednim ličnostima propitkujući se o barunu Locatelliju, koji je kao Tattenbachov prijatelj takodjer dopao tamnice, onda o kapetanu Caldiju, kojeg je Zrinski poslao pred Spankaua, a sada je kao sumnjivac takodjer sjedio u gradačkoj tamnici.  No Zrinski nije ništa iskazao, što bi ovu dvojicu moglo teretiti.  Tada je prešao na Franju Ivanovića, na poslanstva bosanskom, kaniškom i budimskom paši, na koja je pitanja ban otvoreno odgovarao.  Da Petar nije s Rákóczyjem imao nikakva saveza, ne htjede Hocher vjerovati dobacivši mu: „ Postoj i jedno pismo vaše kćeri Jelene, u kojem ona piše, kako je Stahrenberg na vašu zapovjed uhvaćen.”  „Nije istina” plane Zrinski, „ma pisala moja kći što mu drago.  Ja o toj stvari nijesam ništa znao.  Istina je samo to, da sam Rákóczyja nagovarao, da se digne na oružje, ali odgovora od njega nijesam primio.”

Potom je Hocher prešao na inozemstvo; što je pisao nadbiskupu mainckom, u kakovoj je svezi bio s Poljacima i Francuzima, zašto je bio Poljak Gicha u Parizu, koliko je novaca dobio iz Francusko.  Odgovarajući na ova pitanja, Zrinski je već više rezerviran bio, te je vrlo teško priznao, da se kod Francuza tužio na cara, a konačno je ljutit upitao Hochera, šta ga muči s Gichinom stvari, kad ga uhvatiše poradi saveza s Turčinom.  „Njegovo je Veličanstvo i to zapovjedilo,” odgovori Hocher.  Glede hrvatskih stvari Zrinski je naglasio, da je vazda tražio mir i sporazum te opetovao ono, što je još 2 maja očitovao.  Nadalje reče, da nije znao za ono, što je Frankopan radio u Zagrebu'i okolici, a kad je saznao, da nije odobravao, jer je težio za mirom.  Na upit Hocherov, je li on poslao Bargiglia u Poljsku i gdje je taj redovnik sada, odgovori ban, da ga je odista poslao u Poljsku, ali za to, da mu pribavi poljsko plemstvo; gdje je Bargigli sada, toga ne zna.  

Ispitivanje trajalo je do podne, a onda se Zrinski zakleo na poštenu plemićku riječ, da je sve ono, što je kazao, istinito; ujedno je zamolio, damu se dade ljetno odijelo i nekoliko bačava vina iz Čakovca.  Kad se vratio u svoju sobu, jedan mu se odgovor nekako nije dopao.  Za preslušavanja naime Hocher mu je pročitao i ono pismo, što ga je 21 marta pisao Frankopanu i u kojem ga je bodrio na brzi rad.  Medjutim ovo pismo nikad nije došlo markezu u ruke, zašto i kako, to se ne zna, već ga nadjoše kod jednog vojnika, koji ga je htio turiti u pušku nad barut.  Na upit Hocherov Zrinski je tek toliko kazao, „da ga je pisao u najvećoj zdvojnosti i to onda, kad je pisao u Tursku, Budim i sjevernu Ugarsku.”  Sada pak, kad je o tome stao razmišljati, činio mu se taj odgovor veoma pogibeljnim, pa je gledao, kako da to popravi.  Podjedno stala ga je uzrujavati i sumnja (dašto, bez osnova) da je jedino sam Frankopan mogao to pismo predati Hocheru, pa je stoga u srdžbi svojoj stao krivnju bacati na svoga šurjaka, ali ipak ne tako, da bi njemu škodio, već, da se nekako obrani.  Poradi toga zamolio je sjutradan Abelea, da bi došao k njemu, jer je rad nešto da popravi u svom iskazu.  No Abele mu je poručio, da bez Hochera ne može doći, a još manje štogodj promijeniti u zapisniku; medjutim ako ima kaku primjedbu, neka je pismeno saopći, što je ban i učinio.  Juče je, pisao je 27 juna, iz zaboravnosti nešto kazao, što mora sada nakon duljeg razmišljavanja i dozivanja dogodjaja u pamet, promijeniti.  Pisma od 21 marta naime niti je pisao iz zdvojnosti, niti iz proračunana lopovstva, već ga je napisao jedino, da Bukovačkoga domami iz Turske.  Onda nastavlja: „Kad je Bukovački prvi puta pisao, da je sve uspješno obavio, ja sam, umjesto da se odmah uhvatim oružja, poslao zagrebačkoga biskupa kralju, da se pobrine za me, a to za to, da me kralj ne ostavi.  Ostao sam miran još i onda, kad je Bukovački ljutito ponovno pisao Frankopanu, zašto već ne započesmo neprijateljstva.  Ovo je pismo Frankopan meni poslao, a ja preplašivši se pisao sam mu onda ono uzbudjeno pismo, samo da se ne pobune i da Bukovački dodje što prije k meni.  

Slično sam pismo odpremio i na Bukovačkoga, a taj je potom otišao k Frankopanu, dok k meni nije htio da dodje." U to pak doba bila je strašna zima, a visok snijeg ležao je po cijelom kraju, tako da je trebalo za poći i vratiti se iz Turske kaka tri mjeseca.  Pa kako da bi bilo možno zauzimati gradove i zemlje! „Drugi povod pismu bila je želja, da Bukovačkoga uvjerim o mojoj iskrenosti spram Turčina, jer je on o njoj sumnjao, dapače mislio je, da se bojim, da će se on podići protiv mene s Frankopanom, koji se dušom i tijelom pridružio pokretu.  Gdje bi dakle ostalo onih 5.000 Turaka, kad sam baš 11 to dobao slao u Kanižu, da pitam, mogu li pomoći dobiti, ako mi je ustreba, a paša je odgovorio, da bez odlučne zapovjedi portine ne smije ništa učiniti." 

To znadu Frankopan i Ivanović, dok je biskup zagrebački svjedok, da o Frankopanovim zagrebačkim poslovima on nije ništa znao.  Ni u gornju Ugarsku ne bi bio pisao, da ga Frankopan nije upozorio, da Magjari u Banjskoj Bistrici drže skupštinu.  Frankopan mu je pisao, da pobuni Magjare; „nijesam htio, a samo kad su me napali i kad je to Frankopan ponovno zahtijevao, učinio sam, kao što sam se već očitovao.  Ni veziru budimskom ne bi bio pisao, da nije bilo Frankopana, koji je onamo poslao i svoga ispovjednika Tomasija.  Osim toga otpustio sam tri satnije vojnika, a ne bih je bio ni sastavio, da nije Frankopan jadnu moju ženu na to naveo.  To zna i karlovački general, a znadu i ostali.  Jednom riječi, Frankopan je bio svemu kriv, jer ga je.  zanijela mladost njegova, vatra i slavohleplje, ali nadam se, da će se vremenom vratiti k pameti i znati služiti Njegovo Veličanstvo i domovinu." 

Kad je Zrinski to pisao, već je Hocher preslušao i Frankopana.  Pozvao ga je k sebi istoga dana 26 juna u pet sati po podne i stavljao mu pitanja u svezi s njegovim očitovanjima.  Frankopan je ostao u glavnom kod svojih tvrdnja, tek je tamo amo ponešto proširio.  Medjutim i kod njega je Hocher znao udesiti stvar tako, da je i on ujedared u Zrinskomu gledao najvećeg dušmana i opadača svoga, a nema sumnje, da su to već neki drugi i prije učinili, kod čega im je osobito zgodno bilo to, što se oba uznika već od konca aprila nijesu sastala i sporazumjela.  Pa tako se zgodi, da je Frankopan na prigovor Hocherov, da Zrinski nije ništa znao o njegovom djelovanju u Zagrebu i Turopolju, kazao, da tome nije tako, jer da ga je ban posebnim pismom od 24 marta (koje je docnije i predao) opunovlastio, da se s velikašima, plemićima i kapetanima, ili bilo kojim mu drago rodoljubima Hrvatske i Slavonije porazgovori o stvarima u korist domovine, a sve ono, što će on s njima utvrditi i učiniti, priznati kao svoje.  Ostala je pisma Zrinskova, reče, spalio, a uopće nije ništa drugo učinio nego ono, što je s banom prije utanačio.  Odlučno je zanijekao tvrdnju Zrinskovu, kao da bi on bio buntovnik.  „Lako je takova šta reći, ali treba i dokazati.  To je isto takova neistina, kao da sam ja sada na drugom svijetu." 

U uzrujanosti svojoj i usplamćeloj mržnji na šurjaka svoga, dodade na to, Zrinski je još i nakon što je sina poslao u Beč, kazao, da će se Herbersteinu ljuto osvetiti, i da će se, jer se Turčin u nj očito ne pouzdaje, poturčiti.  On, Frankopan, vazda ga je mirio; on ga je upravo doveo u Beč i spriječio, da nije otišao u sjevernu Ugarsku.  Za Bargiglija je priznao, da je pošao u Poljsku, da spriječi ženidbu nadvojvodkinje Eleonore s kraljem Mihajlom, a uputu njegovu da je preveo na talijanski iz Zrinskovog hrvatskog koncepta; njemu se koncept na više mjesta činio preoštrim, pa ga je htio ublažiti, ali Zrinski toga nije htio dozvoliti.  Na pitanje Hocherovo, da li je pripravan na sve ovo, što je izjavio, i prisegu položiti, odgovori, da jest i neka bude Bog s njime onako milostiv, kako.  je u svom očitovanju govorio istinu.  

Medjutim se Zrinski u zatvoru svom jednako grizao i jedio; on, koji se dobrovoljno pokorio i na poziv carev došao u Beč, pa onda takovu uslugu učinio Leopoldu umirenjem Rákóczyjeve bune, on da je sada rob bez nade u oslobodjenje! Osjećao je, da je glavni grijeh što ga tereti, pregovaranje s Turčinom, pa je s toga upeo svu umnu snagu svoju, da dokaže nevinost svoju.  Ta kako bi on, Zrinski, koji je od rane mladosti naučio mrziti Turčina i njegovu podmuklost, mogao ozbiljno na to pomišljati, da da se s njime složi! On je pregovaranja samo kao zamku shvaćao, onako, kako se to čini u boju; na svrhu treba paziti, a ne na sredstva.  To pak najjasnije dokazuje njegovo ponašanje u doba tako zvanog ustanka, jer onaj, koji ima na umu, da štogodj zbilja i učini, taj bi zacijelo drugačije radio.  Što ga ne puštaju na slobodu, pripisivao je opet tomu, da se boje njegove osvete, i zato se u svojoj spomenici što ju je u julu poslao Hocheru i caru izjavio spremnim priseći na oltarski sakramenat, da nikad ne će na nju pomišljati.  Ta što bi mogao caru učiniti on, jedan crv, sve kad bi i htio! Nadalje je spomenuo, da će se Bukovački, ako mu Bog nije pameti uzeo, vratiti iz Turske, samo ga car treba da pomiluje i odšteti.  Frankopan pak davni je njegov dušmanin, koji mu je već više puta o zlu radio, pa stoga ne valja vjerovati, da bi mu se on bio posve povjerio.  Medjutim on se ne čudi njegovim činima, jer ni najveći mudrac nije u mladosti drugčiji.  

Ovu je spomenicu Zrinski predao 24 jula poslije podne Hocheru, kad su ga opet pozvali k njemu.  Tada je dvor imao u rukama oba banova pisma Rákóczyu (od 10 i 23 marta), pa je Hocher o njima započeo preslušavanje.  Zrinski ih dašto nije mogao zanijekati, već je iskazao, da ih je napisao samo zato, da Rákóczya privuče k sebi, dok je sve ono o savezu s Turčinom i o novčanoj pomoći bila laž.  Više se smeo, kad je Hocher prešao na poljske stvari, na Gichu i Bargiglija.  Kod toga se Hocher poslužio varkom rekavši, da su Gicha i Bargigli već sve priznali, te da je prvi izjavio, da je Zrinski zamišljenu bunu saopćio Ludoviku XIV i od njega tražio novaca i vojne pomoći; nije li to istina ? „Nije istina, odgovori ban žestoko; neka ga vrag nosi, Gicha laže".  Medjutim našli su u Novom medju Frankopanovim spisima i koncept njegovog prijevoda udute za Bargiglija, te izvještaj fratrov.  Hocher je sada upitao Zrinskoga, nije li Bargigli imao u Poljskoj i drugog posla, a ne samo da mu pribavi poljsko plemstvo.  Kad je Petar odgovorio, da nije imao, kancelar mu naprooto uruči onu uputu i reče: „Bargigli je sam priznao, da je pošao u Poljsku poradi ženidbe kralja Mihajla".  „To je bila misao danskog poslanika,” odgovori uzrujano Zrinski, „koji me je umolio, da preporučim stvar, ali onda još nije ni govora bilo o udaji nadvojvotkinje Eleonore".  

Onda nastavi: Bargigli se brzo povratio, a uputu je ovu načinio Frankopan; on, Zrinski, molio gaje, neka je ne predade kralju i drži, da je fratar tako i uradio.  Kad mu je Hocher dobacio, da Frankopan njega proglasu je autorom upute, neobično se lecnuo i pun bijesa i ogorčenja uze vikati i dokazivati, da to nije istinito, jer da on za take stvari nema pameti, nego samo Frankopanova talijanska prepredenost.  Zanijekao je i to, da je Tattenbacha nagovorio na savez protiv cara, našto mu Hocher na njegovo gorko iznenadjenje pruži jedno očitovanje štajerskog grofa, što ga je napisao 7 maja u gradačkom zatvoru i u kojem je vjerno prikazao postanak „lige”.  Sva su ta pitanja Zrinskoga tako smela, da je napokon klonuvši rekao, da ne vjeruje, da će ga na sudnjem danu tako teško mučiti, jer nikad nije ni sanjao, da bi ikad imao danas sutra za svaku svoju riječ tako odgovarati.  

Od svega još je najviše briga zadavala Zrinskomu uputa Bargigli ju, za koju je i opet držao, da ju je samo kleti mu dušmanin Frankopan predao dvoru.  Bio je to novi grijeh i to protiv ličnosti Leopoldove, a ne uspije li mu, da ga sa sebe skine, nije se mogao ničem dobrom nadati.  S toga je treći dan nakon preslušanja pisao Hocheru (26 jula), neka mu pošalje Abelea ili neka njega samog primi, jer mu ima nešto važna saopćiti.  Hocher je bio spreman da mu pošalje svoga bilježnika, poglavito stoga, da ga navede na to, da ne niječe svojih jasnih sveza s Tattenbachom.  Ali Abele nije se usudio poći k banu.  „On je bana samo dva puta vidio, reče, i to prilikom obiju preslušanja, a inače nije s njime ni riječi progovorio.  No uza sve to on se, a da ni sam ne zna zašto, boji tog čovjeka.  Tu se i onako radi 0 važnim stvarima, pa za to nikako ne bi htio s njime razgovarati na samu”.  Hocher je uvažio strah Abeleov, pa je stoga Zrinskoga još isti dan pozvao k sebi u dva sata popodne.  Ban mu reče, da je onu uputu načinio Frankopan i njemu je dao, da je pročita.  Koncept je medjutim ležao kod njega na stolu osam dana, a da ga nije ni pogledao, premda je Frankopan jednako požurivao stvar, da Bargigli može što prije poći u Poljsku.  Bargigli pak se dugo nije htio primiti poslanstva, a i vratio se vrlo brzo, jer su nastale razne priče i sumnje o „opatu Palmeriniju”.  

U kratko: Frankopan je koncipirao tu uputu, Frankopan ga je požurivao i pobudjivao da je pošalje, pa stoga je on glavni i jedini krivac.  Ali Hocher i Abele bili su drugog mnijenja.  Iz ovoga priznanja, rekoše, vidi se, kako je Zrinskoga već i Bog ostavio; što se više ispričaje, sve se većma zapliće priznavajući i sam, da je protiv ličnosti careve pcčinio najteži grijeh, jer je ovaj „sramotni spis” držao osam dana kod sebe, čitao ga i napokon predavši ga tako reći odobrio i prihvatio kao svoj.  

Dok je istraga ovako tekla, sve se više glasova čulo iz Ugarske i Hrvatske, da Beč i njemački sudovi nijesu kompetentni, da sude hrvatskim velikašima, nego jedino ugarski i hrvatski sabor.  Za saziv sabora izjavio se i sam kancelar ugarski Toma Palffy.  No njemačkim ministrima nije se taj predlog svidjeo; tko zna, rekoše, kad bi se i mogao sazvati sabor, pošto se zemlja još nije umirila kako treba, a onda da se i umiri, na saboru ne bi većina stališa bila velikašima sudac, nego odvjetnik i zagovornik.  

Da požuri istragu, Hocher jc potom 13 augusta još jednom preslušao Frankopana, nakon što ga je za podne dao zvati k sebi.  Frankopan je ponovno potvrdjivao, da govori istinu i da je svaku riječ kadar dokazati svjedocima i ispravama, a u koliko se štogod zgodilo na samu, spreman je izjavu svoju Zrinskomu u oči kazati.  Glede Zrinskova očitovanja učinjena u julu, da je on autor Bargiglijeve upute, reče: „Vrlo slabo poznajete Zrinskoga, ako ga držite samo hrabrim vojnikom, a inače jednostavnim i za prepredenosti nesposobnim čovjekom.  Zrinski vrlo dobro znade; da ga obično smatraju ovakim, pa sada hoće, da se pomoću toga neispravnog mnijenja opere od krivnje.  Ali Bog n? može dozvoliti, da jedan krivac umakne kazni na račun nevinoga.  

Ni sam Zrinski ne može toga reći, da je s njegovim znanjem poslao Bukovačkoga u Tursku, ili da je on ma išta 0 svemu znao, prije nego li je stiglo Bukovačkovo pismo iz Soluna.  Ako je dakle u toj stvari ustvrdio neistinu, onda je lako sebi zamisliti, koliko treba vjerovati i ostalim njegovim izjavama.  On, Frankopan, nije ništa znao 0 ranijem razvitku zavjere, a nadju li kakovo pismo, što se na to odnosi, sam će sebi suditi.  U najnovijim pak dogadjajima sudjelovao je samo prividno, sa željom, da može služiti Njeg.  Veličanstvu.  U Čakovcu je doduše pristao na Zrinskove osnove, da Turčina prividno upotrijebe u svoju korist, ali to je on učinio samo iz srdžbe, što ga gradačka vlada nije htjela da uvede u senjsku kapetaniju, a i inače još vazda su ga zapostavljali i mimoilazili, tako da od stida nije više mogao ostati na Krajini, već se zadržavao čas kod Erdodyja, čas kod Zrinskoga, čas opet kod Draškovića.  Tekkr kod bana je saznao za njegovu osnovu; istina je, on se njoj pridružio, ali jedino za to, da se osveti Štajercima i da im pokaže, tko je on.  Da su ga instalirali u Senju, nikad ne bi o čitavoj stvari ništa znao, a ni Zrinski mu nikad ne bi ništa kazao, jer je vazda u njega, Frankopana, sumnjao.  Čitava stvar uopće nije bila ozbiljna, što se najbolje vidi po tomu, da je došao banu u Čakovac u jednom odijelu bez ratne opr me, bez vojnika, bez više konja i bez novaca.  Nadalje nije istinito, da je on koncipirao uputu Bargiglijevu, jer ju je samo ispravio, da zadobije banovo povjerenje i da može kralju služiti.  Na to je spreman položiti prisegu, digne Frankopan žestoko glas, i neka ga strijela mahom udari i neka s mjesta propadne u zemlju, ako mu je Zrinski išta kazao o Bargiglievom poslanstvu ili da je on štogod od toga znao.  Neka stoga ne trpaju Zrinskove grijehe na njegova pleća, pa napokon tko da i vjeruje, da će se vodja, — a to je Zrinski spram ostalih zavjerenika i bio — dati voditi od svoga podložnika.  S toga moli Njeg.  Veličanstvo, da mu oprosti počinjene pogrješke, a Bog mu je svjedok, da nikad nije imao prave namjere nešto protiv njega uraditi.  

Nakon ovog dvostrukog preslušanja obih velikaša Hocher je držao, da je njihova krivnja jasno ustanovljena; dapače on je već i prvo njihovo očitovanje od 2 maja smatrao dovoljnim dokazom.  Zrinski je doduše tvrdio, da je tek prividno radio, Frankopan pako, da prouči osnove šurjakove, ali iskaz Lahnov, pregovori s Turčinom, poslanstvo u Poljsku, da ometu udaju nadvojvotkinje Eleonore, onda misao, da u Ugarskoj i Hrvatskoj stave na prijesto novog kralja, konačno spisi upravljeni protiv ličnosti Njeg.  Veličanstva učinili su njihov grijeh nesumnjivim, ter im je dokazan zločin uvrede veličanstva.  S toga treba započeti protiv njih parnicom, da cijeli svijet vidi, šta je na stvari i da bude postupak kraljev opravdan, ali ne pred ugarskim i hrvatskim saborima, nego pred austrijskim sudom.  Zrinski i Frankopan naime uzeti su medju plemiće štajerske i kranjske, dakle su i Austrijanci, te se mogu i u Austriji odsuditi.  Kao vojnički časnici i onako spadaju pred ratni sud, a protiv Austrije zagriješili su u Austriji sklopivši u Beču u doba careve ženidbe savez i ugovarajući u Štajerskoj s Tattenbachom.  Griješili su nadalje i u Njemačkom carstvu i to pismom otpravljenim mainckomu nadbiskupu, a prema mjestu, gdje je inkriminirani čin počinjen, može car kao car i kao austrijski nadvojvoda jednako kompetentno suditi.  

Nema sumnje, da jedan isti čovjek može imati više kompetentnih sudaca, ali onda mu sudi onaj, koji ga je prvi uhvatio.  Zrinski i Frankopan pako bili su uhvaćeni u Beču, a ondje su i griješili.  Iz toga, što bi se moglo postupati protiv njih po ugarskom i hivatskom zakonu, još ne slijedi, da se upravo mora, pa stoga su ministri jednoglasno zaključili, da se ima započeti s parnicom protih obiju velikaša i da se za trajanja njezina stave u zatvor u Wiener-Neustadtu, posebice odijeljeni jedan od drugoga; advokata mogu, ako žele, svaki sebi uzeti.  Ona konferencija, koja je taj postupak ustanovila — Lobkowicz, Schwarzenberg, Montecuccoli, Lamberg i Hocher — nadala se, da će možda još štogodj i protiv Nikole Zrinskoga izaći na vidjelo, „koji je u svom mozgu takodjer kraljevske želje nosio”, pa je 29 augusta izrazila mnijenje, da dok živu Zrinski i Frankopan, te ostali urotnici, ne će biti mira, — a njemačke su garnizone u Ugarskoj i Hrvatskoj banbadava.  

Medjutim bavio se Frankopan u zatvoru uredjenjem svojih hrvatskih pjesama, dok je mnogo ozbiljniji Zrinski dovršio novu spomenicu na Leopolda, u kojoj je u glavnom opetovao sve ono, što je već češće kazao, a težište svega prenio je taj puta na obećano mu pomilovanje.  Pozivao se na Forstalla, s kojim je razgovarao i poslije svoga utamničenja u Beču.  „Forstall je imao, napisao je medju ostalim, punomoć od kneza Lobkowicz-a, kojoj sam morao vjerovati, a ako je on možda bez dozvole prekoračio granice, što ne vjerujem, neka se onda njegova pogrješka ne upisuje meni u grijeh, jer ja sam učinio ono, što sam imao raditi.  Pregovarao sam nadalje s knezom Lobkowiczem i kancelarom Hocherom, kao s javnim zvaničnicima, carskim zastupnicima i njegovim glavnim ministrima.  Njihova riječ dakle za mene je carska riječ.  „Carta biancha ne veže samo mene, nego i njih, jer čemu je onda car dao na njoj napisati one uvjete, a ne drugo, ako se nije s njima zadovoljavao.  „Carski orao ne hvata muhe”! „Riječ velikodušnoga kralja valja i velikodušno tumačiti, a ne cjepidlačariti ili je umanjivati.” Nadalje se Zrinski potužio, kako je već šest mjeseci u zatvoru, a s njime i sin, koji je time otkinut od viteške putanje, a od svega toga niti ima car, niti država ikake koristi.  „Mi trpimo, kliče bolno, protiv prava i zakona domovine, što ih je kralj prisegom svojom potvrdio, a prema kojima nije nikoga slobodno zatvoriti, njegovih ga dobara lišiti i kazniti, prije nego li je zakonito pozvan pred sud, te nakon saslušanja njegove obrane po zakonitom sucu i odsudjen.  Naši zakoni nadalje odredjuju, da nijedna porodica ne smije izgubiti drevnih dobara svojih poradi krivnje jednoga svoga člana, a mi smo medjutim iskusili ono, što je svemu ovomu protivno.  Kod nas se započelo zaplijenom zakoni, koji su drugima uvijek koristili, nijesu više zaštićivali njih, od kojih car ne samo da nikad nije imao vjernijih i drevnijih slugu, nego tek malo njima sličnih.  Neka izvoli Vaše Veličanstvo milostivo promisliti, da se za nas ne mogu upotrebiti carski zakoni ili zakoni druge provincije.  Vaše se Veličanstvo obvezalo na ugarske i hrvatske zakone.  Medjutim puštajući sve to s vida, pozivam se na milost austrijske kuće; kuća se Vašeg Veličanstva rodila milošću, porasla je milošću i postala velikom, te ne može propasti, jedino ako izumre milost.” Potom je Zrinski spomenuo, da nema primjera u povijesti austrijske kuće, da ne bi jednoj velezaslužnoj porodici oprostila „običnu pogrješku, ako je već hoće, da tako zovu”.  Pozivao se na prošlost, koliko li su Zrinski učinili za carsku kuću, pa on i brat njegov Nikola za Štajersku, Korušku i Kranjsku.  Konačno zamoli kralja da vrati sinu njegovu slobodu i da mu dade prilike da uči, a onda da i njega, nakon što će predati obranu svoju, puste iz zatvora (5 septembra).  Ovaj je spis ban predao baronu Ugarteu, kod koga je bio zatvoren, s molbom, da ga pošalje na ruke kraljeve.  

No uspjeh bio je taki, kakvom se ban zacijelo nije nadao.  Sjutradan u jutro došla je najprije po njega, a onda po Frankopana posebna kočija, koje su ih pod paskom konjaničkom odvezle u WienerNeustadt, gdje ih zatvoriše u tamošnjoj tvrdjavi u za njih već pripravljene sobe.  Svakomu od njih dozvoliše po jednoga slugu: Zrinskomu Gjuru Tatrodyja, njegovog paža, a Frankopanu mladog Bernarda Wernera.  Osim toga postaviše u tvrdji stotinu vojnika pod komandom kapetana grofa Franje Henrika Mansfelda.  Potom se dvor pobrinuo za sudište, pred kojim će austrijski komorski državni odvjetnik dr.  Gjuro Frey protiv oba velikaša podići optužbu radi uvrede veličanstva.  Jednom jedinom mužu ili članovima jednog istog zvanja takodjer nijesu htjeli stvar povjeriti, već se odlučiše za tako zvani „iudicium delegatum”, to jest za izvanredno sudište sastavljeno od ljudi raznih staleža, koji će tobože biti nepristrani.  Tako se dakle zgodi, da su se pod predsjedništvom kancelara Pavla Hochera u tom sudištu našle ove ličnosti: grof Gottlieb Windischgratz, baron Hanns Henrik von Herbart, baron Zdenko Caplir, grof Joakim Windhag, baron von Andlern, Julije Bucelini, Justus Briining, Krsto Abele i doktori Ivan Leopold von Lovventhurm, Ivan Molitor i Ivan Krumbach.  U početku nešto se mislilo, pozvati i Adama Forgacha, magjarskog plemića, no doskora se od toga odustalo poradi bojazni, da bi on bio u stanju da posred parnice ujedared počne prigovarati kompetenciji suda, što bi samo smetalo redovitom toku stvari.  Nakon što je sud tako sastavljen bio, bi državnom odvjetniku Freyu dne 20 septembra naloženo, da podigne protiv Petra Zrinskoga i Franje Frankopana redovitu parnicu.  

Sada se dr.  Frey dao na posao, tako da je dne 7 novembra predao pomenutomu sudu optužnicu protiv oba velikaša.  Ponajprije je istaknuo onako općenito, kako je uvreda veličanstva težak grijeh.  Sam zdrav razum kaže, da od blagostanja careva zavisi mir i sreća cijelog svijeta, a tko zgriješi protiv veličanstva, taj počinja najveći grijeh, jer vrijedja Boga, od koga proističe svaka vlast i čiju sliku nose vladari na zemlji; on griješi protiv prirodnog prava, pak je izdajica, podli vjerolomac i ocoubica u jednoj ličnosti, a takav je veleizdajnik Petar Zrinski.  Po vlastitom priznanju, tom nesumnjivom svjedočanstvu je jasno, da je šurovao s Turčinom, a pismo Frankopanovo Čolniću dokazuje isto.  Nadalje je naveo iskaz Rudolfa Lahna, uputu Bargiglijevu, zavjerno pismo s Wesselényijem, sve kao dokaz, kakovim li je opasnim osnovama Zrinski sebi tr’o glavu.  Podsjetio je nadalje sud na Vitnyédyjeve točke, na pregovore s Vojenskim i Gichom kao potvrdu, da se Zrinski izim Turčinu još i na druge neke vlasti obraćao, bez sumnje jedino u interesu svoje grješne osnove.  Pošto se pak u svakom nan du ovako teški zločini kao što su buna i uvreda veličanstva najtežim kaznama kazne, moli sudce, da izvole u tom smislu izreći svoju odsudu.  Protiv Frankopana pak ustao je Frey kao protiv sudionika, koji da je znao za Zrinskovu veleizdaju, ali je nije otkrio, već je riječju i djelom pomagao.  A tko zna za veleizdaju, ali je ne će da otkrije, taj se kazni prema zakonima isto tako kao i sam veleizdajnik.  Da je Frankopan znao za Zrinskove posle, jasno se vidi iz njegovih iskaza, te iz pisma Čolniću i očitovanja banova.  Medju pojedinim njegovim činima optužnica je napose istaknula uputu Bargiglijevu, u kojoj je toliko sramotio cara, te mu se narugao, a veleizdaja može se počiniti ne samo djelom, nego i riječju.  Konačno je Frev stavio predlog, da se oba velikaša odsude na smrt i da im se zaplijene imanja.  Još isti je dan sud obje optužnice riješio tako, da se one imadu u roku od četrdeset i pet dana predati obrane radi obim optuženicima, dopustivši im podjedno, da uzmu sebi branitelje.  

Medjutim je Zrinski postajao „u svojoj sramotnoj tamnici”, kao što reče, sve to nestrpljiviji.  Progoni, što sustigli porodicu njegovu i imanja njegova, ni jesu za nj bili tajna; znao je, da su mu polumrtvu i bolesnu ženu izvukli iz kreveta, bacili je iz njezina Čakovca i odvukli u zatvor u Grac.  I o sinu je dosta toga znao, ali ni iz daleka ne sve.  S toga se obrati pismom na Leopolda, nadajući se jedino od njega pomoći.  „Milostivi gospodaru moj” pisao je 8 oktobra.  „Od odvjetka šugave ovce svak se gadi.  Tko će da se brine za mog sina, kad sam u očima vašeg veličanstva omražen i bez milosti”.  Takovim snažnim izrazima neprestano je jurišao sada na Leopolda, sada na Lobkowicz-a moleći, da mu se smiluju i da se zadovolje dosadanjom njegovom nevoljom i propašću, za što se nikad ne će osvetiti.  Bezuspješne molbe njegove ni jesu ga poništile; još se uvijek nadao, pa je velik dio vremena svoga posvetio sakupljanju data i izraza, što ih je kasnije upotrebljavao u pismima.  Duša mu se vratila u minula ona vremena ratne slave njegove, kad se na obali Mure ili pod stijenama Kapele i Velebita borio s Turcima.  

Sabrao je u bilješkama, koliko je u Lici, Krbavi i Bosni ljudi zarobio i koliko li ovaca dotjerao, sjetio se homerskoga dvoboja svoga, što ga je bio na čelu svojih četa s begom Badanjkovićem, sjetio se zastava, koje je zarobio na razbojištu i od kojih su još i sada njih četrdeset i tri ukrašavale bečke crkve.  Iz onoga pak, što je čitao, povadio je mjesta, što su naglašavala svetost zadane riječi i održanje vjere, no bilo je i slučajeva, kad bi u snatrenju narisao ladju usred vihra, možda sliku budućnosti svoje, ili tužnu glavu s dugim kosama, koja je donekle njemu sličila.  

U tom tužnom i čemernom raspoloženju svom primio je 12 novembra optužnicu državnoga odvjetnika, na koju nije bio spreman.  Odmah je pisao kancelaru Hocheru i zamolio ga, da ga poštedi s parnicom: ta on ne zna čitati njemačkoga pisma, ne zna prava, a ako već mora biti proces, neka ga onda odvedu u Beč, da se sporazumi s odvjetnicima i pravoznancima.  Obratio se dašto i na cara: nakon tog okrutnog zatvora još mu i parnicu stavljaju na vrat! Kad je pročitao optužnicu, zgrozio se; neka ga već jednom puste na slobodu, neka ga ne vucaraju po sudovima, neka ga ne mrcvare parnicama, ta on nije nikad ni ugarskog prava učio, pa kako da tek tudje znade, kako da se bori s odvjetnicima, koji su cio život svoj tom zanatu posvetili! 

No Zrinski se nije samo tužio, već se podjedno odmah dao i na sastavljanje obrane svoje.  Za dva dana bio je s njome gotov, kako je već umio, a onda je i kralju napisao drugo pismo, „premda je znao, da će biti dosadan, ali nijemog djeteta ni mati ne razumije”, a car je njegov otac, gospodar i sve, pa na koga da se drugog onda obrati? „Plašim se pisati, započe pismo Leopoldu, jer nikad ni jesam volio brbljavosti i samohvale.  Bojim se, da će moje pismo izgledati ne samo nepristojnim, nego oholim i preuzetnim, ali nesreća me sili, da govorim, da vičem i da otvorenu istinu kažem.  Tako zvanom grijehu momu zahvaljuje Vaše Veličanstvo najveću slavu, mir svojih zemalja i jakost.  Ma koliko se hvalio, kao drugi što to vole činiti, pravom ipak mogu reći, da Ugarska ima meni da zahvali opstanak svoj.  

Kod sv.  Gottharda smutila je najviše velikog vezira vijest: „Zrinski su nam za ledjima!”, pa uslijed toga nije poslao pomoći onim svojim četama, što su se borile na drugoj strani Rabe”.  Magjare pak vazda je odgovarao od saveza s Turčinom, a osim toga još je i kralju otkrivao svojih osnova tražeći vazda boj s Turcima.  Čitav svijet znade, kako je ime Zrinski strasno kod Turaka, a eto sada je za nagradu vjernosti svoje opkružen paklenskim spletkama, koje ga hoće da upropaste.  „Imam sina, nastavlja ban, koji uživa zaštitu Njeg.  Veličanstva, ženu, koju tako nemilosrdno optužuju, kćeri, glasovite rodjake i sve, što čovjek slične sudbine posjedovati može, pa ipak milost, pravednost i milosrdje, što drugima koriste, Zrinskima su samo na propast.  Svaka se naša zasluga i vjerna usluga prikazuje kao grijeh, a ono, što se drugima oprašta, nama se upisuje u zločin.  Zatvoren sam, da me svijet zaboravi, da propadnem i da se sramota moga imena po svijetu širi”.  

Ono malo dobara u neplodnoj Krajini hrvatskoj pustoše gladne zvijeri, a tako i Medjumurje, koje su Zrinski s toliko krvi i truda očuvali, i to pod izlikom obrane! Njegovu tako glasovitu porodicu, koja je uvijek za austrijsku kuću stavljala na kocku život i imetak, sada sramote i progone, a svemu tomu može velikodušnost i milost kraljeva pomoći i za to se obraća na Njeg.  Veličanstvo.  

Zrinski je ovo pismo poslao Hocheru, da ga preda caru, ali je više nego samo sumnjivo, da li ga je on i primio, kao što uopće sva pisma naših velikaša kroz sve vrijeme njihova tamnovanja, jer nikad nijesu dobili odgovora.  Pored toga pisma ban je predao i svoju obranu, koja je 27 novembra primljena u urudžbeni zapisnik „iudicium delegatum”-a.  I u njoj je Zrinski pošao običajenim dosadanjim putem svojim.  „Magjarska poslovica kaže, tako počinje, da je teško od željeznog čavla načiniti britvu, ali meni je možda još teže biti odvjetnikom, jer niti imam za to pameti, niti iskustva, niti znanja, što ovime svečano izjavljujem, niti znam, zašto moram stupiti pred sud, nakon što je već zapljena mojih dobara potpuno provedena, te mi je ostao samo još ovaj bijedni, dosadni, tamnicom i sramotom izmučeni život”.  On ne će da govori kao pravnik, već će kazati golu istinu, pa se nada, da će kralj imati obzira spram njegovog neiskustva, te da će mu oprostiti, ako se ne bi mogao posve obraniti i tako ostala na imenu njegovu kaka ljaga.  Onda nastavlja: Nikad nije imao ozbiljne nakane složiti se s Turčinom, a ono što je kasnije u aprilu učinio, naime poslao glasnika budimskom paši, čin je tek časovite zdvojnosti.  

Magjarima opet pisao je, da se izvuče iz pogibli, no ta pisma ipak najbolje dokazuju, da se ne može govoriti o promišljenoj i unaprijed pripravljenoj buni, pa ipak svi su Magjari pomilovani, a samo jedino on da bude kažnjen! Dapače, on se odmah pokorio na nalog kraljev, pa zar ga sada zato vuku po sudovima kao prostog zločinca ? Istina je, on je smiono diktovao uvjete kralju, ali to je pogrješka, glupost, a ne uvreda veličanstva; zar nije već dosta radi toga trpio ? U daljem toku Zrinski je priznao svoje dopisivanje sa stranim vlastima i svoj savez s palatinom, ali iz toga ne slijedi još ništa zla.  Pisao je i mainckom knezu izborniku, koji je uvijek bio veliki njegov zaštitnik, no toga ipak ne će nitko vjerovati, da je on njegovim posredovanjem htio, da pregovara s Francuskom.  Istina je, od mletačkog je francuskog poslanika tražio novaca u martu 1670, ali samo protiv Turčina.  On, Zrinski, uvjeren je, „da je pisao Plutonu”, da bi mu i to sada u tim tužnim prilikama zamjerili.  Što je Bukovačld volio Turčinu, nije on kriv, a kad je vidio hrpu pepela mjesto svoje kuće, razumljivo je, da nije mogao kod kuće ostati, gdje ga je samo kolac čekao; što je pisao iz Turske, ono je pisao na zapovijed tursku ili iz nužde.  Potom nastavlja Zrinski ovako: S Wesselényijem sklopio je savez protiv dušmana domovine i njezine slobode, što nipošto ne valja tumačiti kao protiv kralja.  

Kad se on palatinu ne bi bio odazvao, punim pravom moglo ga se smatrati rgjavim rodoljubom.  No kad su Magjari zatražili savez s Turčinom, onda se on tome svom silom opr’o i tek se onda primirio, kad je tu osnovu uništio, što mu može dokazati grof Rottal.  Glede uvjeta pak, pod kojima su se Magjari htjeli složiti s Francuskom, izjavio je, da ih nikad nije vidio, tek sluti, da ih je Vitnyédy složio, koji se osobito oduševljavao za Francuze.  Glede Bargiglijeve upute ostao je kod prijašnjeg iskaza, naime da ju je Frankopan napisao i da se on, Zrinski, nije uplitao u udaju Eleonorinu.  Gichu je poslao na francuski dvor samo radi pomoći protiv Turčina, što se ni najmanje ne kosi s vjernošću spram Leopolda.  Frankopan pak njegov je dušmanin, i to stranom iz zavisti, a stranom poradi nekih porodičnih zahtjeva.  On bi se sada htio sa svojom lukavom pameću miješajući istinu s neistinom na njegovu štetu spasti, pa stoga se hvali, da je on njega u Beč doveo i izmišljava takove stvari, na koje je i samo pomisliti strašno.  U istinu pak krivi su obojica; „zlo je on radio, što je takovo što počinjao, a zlo je, što sam se u nj pouzdavao ili bolje reći, što mu nijesam rekao, da mu ne vjerujem”.  Ako je Orfej Frankopan pisao Ali begu, nije za to on, Zrinski, kriv; u ostalom taj je Ali beg kod Turaka glasovit samo po svojoj gluposti.  Na molbu istoga Orfej a dao je neke zapovijedi svojim kmetovima, koji inače nikako ne mare za oružje, već im je sva briga, kako da sebi pribave koji komadić kruha.  Orfej u u ostalom nikad ne bi bio ništa povjerio, jer nije ni za kaprala, te ne bi niti jedne satnije znao urediti; s njim teško da je više od tri puta u životu govorio.  U kratko: oba su Frankopana ljudi jednake vrste, u koje se nikad nije pouzdavao; vazda je znao, da idu za propašću njegovom, a naročito Franjo.  Rudolfa Lahna pak poslao je Tattenbachu samo za to, jer je u Čakovcu bio jedini trijezan čovjek, a svi ostali pijanice.  Njegov put nije imao druge svrhe, nego da upita Tattenbacha, što se sprema protiv Zrinskoga.  Konačno on nije Tattenbachu nikad ni govorio ni pisao štogod o buni, a da je baš to htio, onda se ne bi poslužio kao poslanikom tako mladim i neiskusnim čovjekom, kao što je, Lahn.  „Ja sam — svršava Zrinski — Vašemu Veličanstvu kroz moje tako zvane grijehe ne samo koristio, već mu i slavu pribavio.  Recimo medjutim, premda nije tako, da me je Turčin sa svojim obećanjima osvojio, — ne mogu li služiti zrcalom mnogima, kad sam na opomenu Vašeg Veličanstva tako sjajna obećanja od sebe odbacio i uništio, te se povratio pokornosti spram kralja; a jesam li mogao pružiti veći dokaz poslušnosti, nego li onda, kad sam pao pred koljena Vašeg Veličanstva ? „Zlo se služi vlašću onaj, kaže Savedra, koji se onomu osvećuje, koji se je već predao”, a i geslo je Vašeg Veličanstva: „Parcere subjectis et debellare superbos”.  Ja se ne mogu posve oprati, a i nemoguće bi bilo, da nijesam u svom duševnom nemiru uslijed nepromišljenosti pogriješio.  Ali zato nijesam nikad zaboravio poštovanja i vjernosti spram Vašeg Veličanstva.  Upravo za to i jesam svojevoljno došao do prijestola milosti Vašeg Veličanstva, da mi pogrješku, ako sam je počinio, oprosti.  Ne raznose pravednici, nego grješnici slavni glas milosrdja.  Oni kažu, da je u naravi austrijske kuće da baca zrake samilosti i susretljivosti kao jutarnja zvijezda ili kao pun mjesec u tamnoj noći.  Dixi, verbum autem domini manet in aeternum.” 

Frankopan se nije tako žurio sa svojom obranom, a i u zatvoru se dosele mnogo mirnije ponašao od Zrinskoga; očito se jadnik nadao povoljnom riješenju.  Kad je čuo, da mu je dozvoljeno uzeti advokata, odmah se tim pravom poslužio, pa tako je za nj napisao obranu na njemačkom jeziku bečki odvjetnik dr.  Ivan Eylers dne 21 decembra.  Taj je spis bio pun pravničkih citata i pun opširnosti onodobnoga kurijalnog stila.  Optužba, kaže obrana, iznenadila je Frankopana, koji se zapravo ne bi ni trebao da brani, već jedino da moli oproštenje, te svu nadu položiti u kraljevsku milost.  On je zapravo onaj, koji je otkrio zavjereničke tajne i tako u smislu rimskog prava vrijedan milosti i oproštenja.  On se uopće nada, da će kod odmjerenja pravde biti više obzira na onu zdjelicu, u kojoj su njegove vlastite zasluge i one njegovih djedova, nego li na onu, u kojoj leži njegov grijeh.  Nadalje mora izjaviti, da nije nikako mogao odmah izdati zavjereničkih osnova banovih, jer onda je imao preslab pojam o njima, a kamo li bi ih mogao dokazati.  Kasnije pak, u Beču, sve je priznao, pa sada to očitovanje ponavlja, tumačeći opširnije neke tvrdnje.  Tako kaže, da je Čolniću pisao ono pismo samo za to, da ga zavara, što se vidi iz onog mjesta u pismu, po kojem će on s trista drugova ispod Karlovca projašiti, čega nikad nije učinio.  Sa Bargiglijem nije nikaka posla imao, a Vojenskoga, kojemu je fratar bio poslan, nije ni poznavao.  Sve se to vidi najbolje iz toga, što Bargiglijev izvještaj ne glasi na njega, nego na Zrinskoga.  Nikad nije ustao protiv kralja, dapače pred Herbersteinom se odmah povukao, čime je na sebe povukao prigovor kukavičluka, a učinio je to jedino iz poštivanja spram carskoga oružja.  Još onda je htio u Beč, ali se bojao, da će Zrinski, ne bude li tkogod uza nj, tko će ga uzdržati, učiniti kaki zdvojni čin.  Samo njemu ima se zahvaliti, što Zrinski nije pošao u sjevernu Ugarsku.  Nadalje je spomenuo, da je već devet mjeseci zatvoren i kroz to živi mrtvac, dok mu se istodobno imetak na strahoviti način plijeni.  

Dosta je dakle trpio, čak i za taj slučaj, kad bi ga Njeg.  Veličanstvo, što ne misli, smatralo krivcem.  Potom je nanizao, ali vrlo netočno nekoliko podataka iz prošlosti familije Frankopanske; kazao je, da su njegovi predji, koji su zajedno s Habsburškim grofovima potekli od rimskih Anicija, učinili neprocjenjivih usluga kralju Beli IV.  za tatarske najezde, pa da su stoga i nagradjeni bili rijetkim sloboštinama i imanjima.  Uslijed toga potpadali su Frankopani jedino pod kraljevski sud, oni su bili oslobodjeni od svakog poreza i tereta, te vršili kraljevskom vlašću „ius gladii”; imah su pravo ulaziti u kraljevsku prijestolnicu i u kr.  slobodne gradove razvitom zastavom i udaranjem u bubnjeve, a za slučaj, da im loza izumre — iznimno od općeg državnog zakona — mogli su oporukom po volji raspolagati svojim imetkom.  

Osim ovih imali su još i inih privilegija, na koja se, pošto kao zarobljenik pisama nema pri ruci, sada ne sjeća.  Potom nastavlja: Obitelj je Frankopanska izgubila do osamnaest imanja samo radi toga, što je pristajala uz austrijsku kuću.  Jedan Frankopan, koji je kao carski general pao u mletačko ropstvo, morao je da iskupi slobodu svoju uz cijenu otoka Krka, jer inače Mlečani ne htjedoše da sklope mira, premda je austrijska kuća bila dužna, da ga oslobodi iz ropstva.  Otac, Vuk Frankopan, borio se od 16 godine do 71 za austrijsku kuću, branio Krajinu i nad Mlečani ma u Furlanskoj (u uskočkom ratu) odnio takovu pobjedu, da plodove njezine austrijska kuća još i sada uživa.  Braća njegova, kako je opće poznato, prečesto su pobjedjivala Turke, a i on sam konačno učestvovao je s pokojnim banom Nikolom Zrinskim u svakoj bitci: bio je (1664) kod opustošenja Moslavine i Sopja, kad je zapaljeno osamnaest sela i 1200 kršćanskog robija oslobodjeno iz ropstva.  U prošlom je ratu izdržavao 400 vojnika o svom trošku, a s Petrom Zrinskim borio se protiv paše Čengića.  U kakovoj je pogibli tada bio, bilo bi dugo pripovijedati, ali cijela Hrvatska, a osobito Krajina znade, šta je sve on učinio u interesu kralja i kršćanstva.  Nada se, da Njeg.  Veličanstvo ne će paziti toliko na tužbe koliko na zasluge njegove i njegovih djedova, pa da će mu u svom poznatom milosrdju bez dalje parnice vratiti slobodu, čast i imanja, što i ponizno moli.  

Obje obrane, Zrinskovu i Frankopanovu, dobio je državni odvjetnik Frey dne 3 januara 1671 Dok je na odgovoru radio, oba su velikaša mogla iskusiti, kako je isprazna njihova nada glede preokreta na bolje.  Božični blagdani, „koje svaki čovjek u veselju i radosti provodi”, žalosno su im prošli „bez nade i u tuzi”, kao što je to Zrinski pisao Hocheru.  Krajem stare godine sudbina se njihova dapače i pogoršala.  Dosada mogli su primati neke posjete, koji ih bar donekle uputiše o onom, što se u svijetu zbivalo, no jednom se dvorskom naredbom od 31 decembra sve to promijeni: nikomu nije više dozvoljeno k njima doći, a mjesto udvornoga grofa Mansfelda bi namješten kao kapetan nad stražom Ivan von der Ehr.  Ova se strogost vrlo neugodno dojmila zarobljenika, dok je bečku famu sasvim bez temelja navela na misao, da se našlo nekoliko ljudi, koji su ih htjeli osloboditi.  Primivši do znanja dvorsku naredbu, Petar „u svemu ostavljeni, u tuzi i žalosti, te ogavnoj sramoti ploveći i ginući rob”, kako sam kaže, uhvati pero, te se potuži grofu Rottalu: „Upravo taj čas stigla je zapovijed, da nas se nikud više ne pušta, pa i razgovor s drugima, kojeg je i dosada malo bilo, sada nam sasvim zabraniše, pa tako ležim sada u toj užasnoj, mračnoj i zadimljenoj rupi kroz cio dan i ne znam kako da sve to ponovljenje strašnih boli mojih shvatim.” I Frankopan se potužio, što „iz svoje rupe, iz ove užasno hladne špilje, koje ni ložiti ne smiješ”, više ne može izlaziti, pa da cio dan mora sam „bez društva i utjehe provoditi”.  No na tužbe se njihove niko ne obazre.  

Medjutim je državni odvjetnik Gjuro Frey spremio odgovor na prigovore i obranu obih velikaša (14 febr).  Sa Zrinskovom obranom bilo mu je dosta lako; ban je gotovo sve priznavao, te samo nastojao, da svoja djela sebi u prilog protumači, ili kako Frey reče: „On je nastojao, da ih uljepša praznim riječima”.  Stoga je ponovio optužbu svoju istaknuvši, da je Zrinski „pogibeljan čovjek, buntovnik i začetnik zločina”.  „Možno je, reče medju ostalim, da je porodica Zrinski u junačkim bitkama protiv Turčina stekla sebi besmrtno ime i velikih zasluga, no takim djelima, kao što ih je počinio Petar Zrinski, one se ne samo ne mogu uvećati, nego će baš protivno sasvim izniknuti”.  Zrinski je mogao u svojim privatnim poslovima pisati, komu je htio, „no u javnim nije se nipošto smio, mimoilazeći Njeg.  Veličanstvo, obratiti na strane vladare i njima koješta otkrivati, od njih tražiti pomoći i savjeta za svoje nezrele osnove, a to s tim manje, što je dobro znao, da i Njag.  Veličanstvo nastoji svom snagom da sačuva mir i blagostanje svojih zemalja i svojih podanika”.  

O obrani Frankopanovoj govorio je Frey s više poštivanja, tobože jer je bila djelo jednoga pravnika.  Priznao je, da je dr.  Eylers radio s velikom marljivošću, ali uza sve to ipak mu nije uspjelo ni djelomično, a kamo li potpuno oboriti optužbe.  Frankopana naime poglavito je teretilo njegovo pismo Čolniću i Zrinskova uputa na bunu od 21 marta.  Dašto, s tim dvim ispravama u ruci, državnomu odvjetniku nije bilo teško pobijati sve izjave Frankopanove o vjernosti.  Uzalud je Franjo tvrdio, da banova pisma nije primio, jer se ono našlo medju njegovim spisima, — „dakle ga je bezuvjetno morao primiti”, reče Frey.  Isto tako nije vrijedio Frankopanov izgovor, da nije urote mogao odati kralju s toga, što je nije potpuno poznavao, jer mu je upravo dužnost bila, da gospodara svoga potajno upozori na prijeteću mu pogibao.  „U ostalom sam je priznao, da ga je stvar senjskoga kapetanata veoma razljutila, dakle je jasno, da se iz osvete pridružio Zrinskomu”.  Prema svemu tome državni odvjetnik potpuno zabacuje obranu Frankopanovu, kao nešto, što je „bez temelja”.  Njegovi djedovi (ako je istinito ono, što o njima iznaša) činili su samo ono, što su bili prema božjem i ljudskom zakonu dužni učiniti.  

Odgovor Freyev bio je već sjutradan u rukama velikaša.  Sada je i Zrinski uvidio, da mu treba branitelj, pošto državni odvjetnik nije htio da uvažineupućenosti njegove u pravnu znanost.  Njegovoj molbi udovolji sud tako, da mu je odredio za branitelja bečkoga odvjetnika dra.  Adama Ignaca Strellea, koji je bana posjetio koncem februara u tamnici.  No Strelle shvatio je dužnost svoju vrlo lakoumno.  On, „ne imajući nikake nade”, nije se nikako trudio oko svoga posla, tako da je promašio zakoniti tridesetdnevni rok, kad se ima obrana predati sudu.  

Frankopanov branitelj dr.  Eylers bio je točan, tako da se njegov posao već 18 marta nalazio u rukama suda.  Obrana kuša u dvadeset i šest točaka da pobije tvrdnje državnoga odvjetnika i da ishodi milost kraljevu.  Ponajprije se tuži na rijetku i besprimjernu strogost, kojom sud postupa prema njemu, i to sud, koji zapravo nije kompetentan, da mu sudi, „jer su Frankopani dužni da odgovaraju jedino pred sudom ugarskoga kralja”.  Potom se Frankopan pozivao na milost Njeg.  Veličanstva, na kraljevu naredbu od 30 marta 1670, kojom bi svakom, koji položi oružje, obećano pomilovanje, a onda nastojao dokazati, da nije počinio uvrede Veličanstva i veleizdaje.  Iz pisma pisana Čolniću to se ne može već radi toga izvesti, jer je ono napisano 9 marta, a on je tek 12, kad je došao u Čakovac, saznao za Zrinskove osnove.  Što u onom pismu Petra nazivlje „glavarom”, to ne znači „glavu zavjere”, već „glavu Hrvatske”, to jest bana.  U ostalom priznaje, da je u tom pismu trebao „pero svoje većma ukrotiti”.  

Što se tiče Zrinskova pisma od 21 marta, upozorava sud na iskaz Petrov, koji je postanak njegov jasno protumačio, pa neka ga je pisar u koju mu drago svrhu napisao, odatle se ipak još nikako ne može okrivljavati on, Frankopan; Zrinski hoće da se ispriča time, što optužuje Frankopana, ali baš zato ne zaslužuje obzira.  Državni odvjetnik traži od njega, Frankopana, da dokaže nevinost svoju, ali „milostivi Bože, kako da pribavim dokaze medju tima dva hvata debelim zidinama, otkinut od svakog ljudskog društva”.  Još jednom je spomenuo zasluge svojih predja, te se posve predao na volju i milost kraljevu, podsjetivši ga, da Caesar nije ništa lakše zaboravljao od uvreda, a Ruđolf Habsburški rekao je: „Već sam se često pokajao, što sam bio strog, ali još nikad što sam bio milosrdan i pomirljiv”.  Ferdinand II pak oprostio je i onima, koji su ga za dugmeta vukli, mjesto da ih je dostojno grijeha njihovoga bacio u vrelo ulje.  On se nada, da će se i njemu, Frankopanu, otvoriti vrata austrijske milosti, i da će ga Njegovo Veličanstvo pustiti iz tamnice povrativši mu podjedno posjede i njegov bivši položaj.  

Parnicu Frankopanovu uzeo je sud u raspravu dne 9 i 10 aprila.  Ponajprije ustanovio je kompetentnost svoju.  Frankopan je doduše stavio protiv toga prigovor — rekoše — ali prekasno i to tek u protuodgovoru; u ostalom on pripada kao član nutamjo-austrijskoga ratnog vijeća, nadalje kao komornik, senjski kapetan i nutarnjo-austrijski plemić takodjer i pod austrijske zakone.  Privilegij njegovog plemena, tobože da mu može tek ugarski i hrvatski kralj suditi, nije ispravama dokazao; no taj je privilegij porodica izgubila uslijed nevjere, a protiv „iudicium delegatum”-a ne može se ni iznašati, jer se taj sud, kao neposredni izljev kraljevske vlasti, ima smatrati kao da sam car i kralj sudi.  Po tom su sudci prešli na Frankopanovu obranu, koja ih, dašto, nije mogla uvjeriti o nevinosti njegovoj.  Sjetiše se njegove spomenice nadbiskupu mainckom, što ju je napisao malo iza vasvarskog mira 1664 i u kojoj je bijesno navalio na vladu i na rečeni mir.  Doduše, rekoše, da se netko pridruži neprijatelju s namjerom, da posluži svojoj domovini, nije ništa neobično; tako eno Judita u starom svetom pismu, ili Zopir u perzijskoj historiji, kad je Darije zauzimao Babilon, pa i mnogi drugi —, no nema nikakva razloga povjerovati, da i Frankopan spada medju ovake uzorne primjere.  Ta i sam se zaletio, te kazao, da se radi senjskog kapetanata ljutio na kralja, a uputa Bargiglijeva, kojoj su sudci pripisivali veću važnost nego li državni odvjetnik dr.  Frey, takodjer je jasno svjedočanstvo dušmanskog osjećanja njegova.  Forstall je za nj rekao, da je „vipera i nepopravljiv”, a što je onda, kad se carska vojska već približavala i svaka buntovna osnova uslijed toga propala, došao u Beč sa Zrinskim, još uvijek ne dokazuje ništa.  Ta oni su u Beč došli samo zato, jer ni jesu nikud drugud mogli pobjeći.  Za ustanak u sjevernoj Ugarskoj još nijesu ništa znali, a Turčina su se bojali, pa tako im je put na istok bio zatvoren.  Sa zapada došao je Spankau, s juga Herberstein i Breuner, koji su im zakrčili put u Italiju, a na sjever spram Požuna takodjer nijesu mogli poći, jer bi ih tamo prepoznali.  Bili su dakle prinudjeni pribjeći pred carske noge.  Manifest od marta prošle godine, dodao je sudac Abele uz odobravanje svojih drugova, ne može Frankopan iznijeti na svoju obranu, jer za nj on nije ni znao, kad je iz Čakovca pobjegao, dakle nije ni oružja položio uslijed toga manifesta.  Što se tiče zasluga njegovih predja, ima pored svjetlih strana još i tamnih, kao primjerice Ivan i Bernardin Frankopani, koji su (prema Bonfiniju, koga citira), u vrijeme Vladislava II bili buntovnici, te se složili s Turčinom.  

Sasvim je prirodno, da je uz ovakovo shvaćanje stvari „iudicium delegatum”, kad se 11 aprila prihvatio sudjenja, Frankopana odsudio na smrt, s razloga, što nije prijavio savez Zrinskoga s Turčinom, što mu se pridružio, što je kapetanu Čolniću napisao pismo, u kojem je carsko oružje i čitav njemački narod opsovao, te iznio buntovničke osnove svoje, što je nastojao, da na svoju stranu premami grad Zagreb, stališe hrvatske i puk, te Srbe, što je hranu poslanu u Petrinju zarobio, što je više puta slao poslanstvo u Tursku, te napokon što je u uputi Bargiglijevoj teško povrijedio ličnost kraljevu.  

Sada je trebalo riješiti parnicu Zrinskovu, no to nije bilo možno, jer je dr.  Strelle svoju zadaću tako olako shvaćao, da je tek 8 aprila pošao u Wiener Neustadt, poradi svoga protuodgovora.  Ovaj nemar bio je i Hocheru zazoran, pa je stoga po Abeleu podijelio odvjetniku strogi ukor i nalog, da ima do 13 aprila svoj posao dovršiti, pa makar radio „dan i noć”.  Tom se nalogu dr.  Strelle odazvao i odista 14 aprila predao svoj protuodgovor, koji u bitnosti nije ništa novo sadržavao.  Obrana ova u glavnom bila je pravničkim frazama razgažen bivši elaborat banov.  Osim toga prigovorio je i Strehe kompetenciji suda, te se pozivao na zlatnu buhu (1222) i još neke druge ugarsko-hrvatske plemićke zakone.  

Sud se sastao 18 aprila i najprije i u toj parnici utvrdio kompetentnost svoju, a onda se oborio na Zrinskoga.  Kod toga je posla Abele uložio svu snagu svoga uma, znanja i mržnje.  Spomenuo je sva njegova djela, te iz njih stvorio zaključak, da je veleizdajnik, dapače da je on „najglavniji, najpogibeljniji i najškodljiviji”, jer nije bilo bune ili buntovne osnove, u kojoj ne bi bio sudjelovao: Šurovao je s Wesselényijem, po njegovoj smrti s Apafyjem i sjevero-ugarskim Magjarima; po vlastitom priznanju poslao je od svoje volje bez znanja Frankopanova i Nádasdyjeva Bukovačkoga u Tursku.  Nádasdy je takodjer šurovao s Gremonvilleom, ali novaca nije nikad primao od njega; Zrinski medjutim dobio je 12.000 for.  Ni Nádasdy ni Frankopan nijesu huškali Rákóczyja na ustanak, niti su Gichu slali u Pariz a Bargiglija Poljacima.  Ako i jest Nádasdy napisao onu sramotnu „Oratio”, Zrinski nije s toga bolji, jer od njega potječe isto tako infamna uputa Bargigliju.  Za preslušavanja nitko nije tako bezočno negirao kao on što je, nitko nije tako oholo pisao iz zatvora kao on što je, nitko nije dobio još 1669 pomilovanje od cara, te opet tako brzo natrag u zlo pao! Jednom riječju: Zrinski je prvi i glavni vjerolomac, buntovnik i lupež, pa ga stoga treba smrću kazniti i to tako, da mu se pored glave odsiječe još i desna ruka, sva imanja zaplijene, a odsječena glava nabije na kolac i istakne u Medjumurju; on je uopće više zgriješio od drugova svojih, jer je htio da bude ono, što je Njeg.  Veličanstvo, naime vladar Hrvatske, pa stoga treba da se njegove glave mjesto krune takne kolac.  

Potom je sud dne 18 aprila izrekao odsudu svoju: Zrinski bi o dsudjen na smrti to da mu se odsiječe glava i desna ruka, dok je nabijanje glave na kolac zabačeno.  Odsuda je motivirana baš onako, kako je Abele predložio, to jest nije drugo, nego opetovanje Abeleovih riječi.  Kad je sud ovu odluku izrekao, upravo se navršilo godinu dana, što je Petar došao sa šurjakom u Beč.  Ova okolnost nije izbjegla Abeleu, pa u tom dobrom raspoloženju s uspjele optužbe još je za trajanja sjednice napisao nekoliko šepavih latinskih distiha kao epitafij živu čovjeku: Nekoć je Zrinski govorio „Sors bona nil aliud” (dobra sreća i ništa drugo), a sada može reći: „Mors bona” (smrt dobra) i ništa drugo.  „Ovdje leži Petar Zrinski, prije junak domovine, kasnije izdajnik njezin.  Putniče, ne hvali stoga dana prije sunčana zalaza!”*

Abeleov „Epitaphium“ glasi u cijelosti ovako u originalu: 

Mirandum! ante annum venisti hac luče Viennam, 

Nunc in ea ad mortem diceris esse reus.  

„Sors bona“ nil aliud quondam proferre solebas, 

Dicere nunc poteris: „Mors bona“ nil aliud.  

Hic iacet in tumulo Petrus cognomine Zrinus, 

Qui fuit ante heros, proditor ast patriae.  

Ergo diem ante occasum non laudare, viator, 

Convenit, est etenim regula falsi, semel 

Qui bonus existit, quod tališ desinat esse.  

Felix perpetuo, qui bonus et pius est.  

Ap.  Rački Acta pg.  526—527

No sud je mogao suditi obim velikašima, kako je htio, javno je mnijenje ipak općenito bilo po cijeloj Evropi, da Zrinski i Frankopan moraju biti pomilovani, jer su na vjeru pošli u Beč i što je Petar svoga sina predao kao taoca kralju.  Ali svi se prevariše, jer su stvari pošle posve drugačije.  

Po zemaljskom sudbenom redu kralja Ferdinanda III imalo se kod važnijih parnica sastati tajno vijeće, koje je prosudjivalo temeljitost sudbene odsude; tako je i sada bilo.  Po kraljevskoj se zapovijedi skupiše u stanu glavnog ministra kneza Lobkowicz-a dne 21 aprila ovi tajni savjetnici: knez Dietrichstein dvorski nadmeštar kraljičin, grof Schwarzenberg predsjednik dvorskog vijeća, grof Lambert nadkomornik, grof Martinitz dvorski nadgrof češki, grof Nostic nadkancelar češki, grof Stahrenberg dvorski nadmaršal, Montecuccoli predsjednik dvorskog ratnog vijeća, grof Auersperg zemaljski kapetan kranjski, grof Stahrenberg kraljevski namjesnik u doljnjoj Austriji, grof Souches general i gradski poglavar, grof Zinzendorf dvorski nadmeštar kraljice Eleonore, grof Trautmannsdorff zemaljski kapetan štajerski, barun Hocher Hohengranski dvorski kancelar, grof Sprinzenstein zemaljski maršal doljnjoaustrijski i državni podkancelar grof Königsegg.  

Ni jednog Hrvata ili Magjara nijesu pozvali, već samo njemačku gospodu, u koju su se pouzdavali.  Vijeću je predsjedao knez Lobkowicz kao prvi tajni savjetnik.  Abele i Molitor imali su da izvijeste o istragi i odsudi.  Vijećanje je dugo trajalo, od sedam sati u jutro do jedan i po po podne, te onda od četiri po podne do devet sati na večer.  Vijećnici se razdvojiše u mnijenju, a bilo ih je, koji su držali, da se Frankopanu ima oprostiti siječenje desne ruke.  Tri su savjetnika bila zato, da se Zrinski ne odsudi na smrt, nego na doživotnu tamnicu i da mu se zaplijeni imetak, jer ga je kralj uvjeravao u vlastoručnom pismu o svojoj milosti i što je sina svoga na vjeru u Beč poslao.  Predsjednik Lobkowicz svjetovaše, da se nikakva razlika ne pravi u odsudi.  „Što će reći pošteni svijet, reče, kad dozna, da su glave buntovničke ostale nekažnjene; pravednost i sigurnost careva i države zahtijevaju smrtnu kazan.  Dok je god Zrinski živ, car nije siguran”.  Nato zaključi vijeće, da je parnica, koju je vodio dvorski kancelar Hocher, sasvim zakonita i u redu, te umoli Njegovo Veličanstvo, da potvrdi smrtnu kazan, baš kao što je Ferdinand II odobrio sudbenu odluku protiv čeških buntovnika iza bjelogorske bitke.  

Dne 25 aprila potvrdi kralj Leopold odluku, a po podne istoga dana sastalo se vijeće, da drži pregovore o izvršenju njenom.  Dva savjetnika, jedan od viteškoga roda, a drugi naučenjak, imali su da obznane urotnike o odsudi.  Treći dan iza toga ima se odsuda izvršiti i to na zatvorenom mjestu.  Narod može da gleda smaknuće, jer je to javni čin.  Sudbeni pisar pročitat će odsudu, a gradski će sudac na to prelomiti štapiće.  U Wiener Neustadtu čuvat će stražu četiri satnije vojnika.  Odsudjenicima je dozvoljeno „samo nabožne govore” držati, a čim bi što počeli o politici, neka im odmah svi bubnji riječ prekinu.  Krvnik ne smije da ih dira; njihove će sluge svući haljine s njih.  

Po želji rodbine i prijatelja može se dozvoliti, da im budu trupla „pošteno” zakopana ili u Hrvatsku prenesena.  Njeg.  Veličanstvo neka na dan smaknuća podje u Laxenburg, te neka vas dan ostane kod kuće; ako bi baš htio da izidje iz kuće, onda neka ga piati tjelesna straža, jer da ima još 40 do 50 ljudi, koji su željni ubiti cara.  Stoga bi dobro bilo, da se urotnici još jednom 0 tom i o sukrivcima ispitaju.  U ponedjeljak dne 27 aprila iza dva sata po podne otputova poštom kraljevski komisar Krsto Abele, a u pet i po poslije podne drugi komisar dr.  Leopold Molitor na privatnoj kočiji put WienerNeustadta.  Čim stigoše onamo, odmah potražiše kapucinskog gvardijana i oca Otona, koji su bili ispovjednici obaju uznika, te im javiše, da su velikaši odsudjeni na smrt, ali toga da im još danas ne kažu.  

Fratri se nijesu tome nadali, jer „poznavajući milost austrijske kuće, nijesu ni pomišljali na to”, veli Italijanac Bontempi.  Iza toga su spomenuti kraljevski komisari i oba fratra stali vijećati s gradskim načelnikom Matijom Eyrl von Eyersperg i gradskim sudcem Ivanom Pavlom Pleyers von Pleyern, kako da se izvrši smrtna kazan i kako da se obim velikašima najavi ono, što ih čeka.  U tom se sporazumješe tako, da će sjutra rano kraljevski komisari oba uznika ispitivati još jednom o sukrivcima, a kad ih ostave, onda neka udju fratri k njima, te će ih upitati, što su nova iz Beča dočuli; tom će ih prilikom nagovoriti, da sve prepuste božjoj volji.  Da su odsudjeni na smrt, to će im komisari tek po podne javiti, a odmah iza toga imadu se Petar i Franjo premjestiti u gradsku oružamicu, gdje će se obaviti smaknuće.  Poslije vijeća podje povjerenstvo u gradsku oružarnicu spremiti sve za izvršenje odsude, te ujedno odrediti mjesto, gdje će ih sahraniti.  

Sjutradan dne 28 aprila dodju komisari u osam sati u jutro k Petru, te ga stanu ispitivati o sukrivcima i o tom, što zna o kakvom atentatu na kralja; to je ispitivanje trajalo do podne.  Za toga preslušanja zaplaka Zrinski češće, premda mu nije bila još doglašena kazan i premda nije očekivao toli stroge; to su povjerenici naslućivali po tom, što je Petar točno bilježio njihova pitanja i svoje odgovore.  Iza toga pozvaše komisari Frankopana preda se, te ga stanu isto ispitivati od podne do dva sata po podne.  Kad su svršili, mladi ih je Franjo zamolio, neka bi ga jednom pustili iz zatvora, jer da je jednogodišnjim tamnovanjem jur dosta pretrpio; jadnik nije ni slutio, što će čuti dva sata kasnije.  Medjutim objedovaše nesrećni mu svak, a poslije objeda udje k njemu otac Oto i stane da vrši svoj program; isto je bilo i s Frankopanom, pošto ga ostaviše povjerenici.  

Oko 4 sata poslije podne uputiše se komisari u carski grad, dadoše zatvoriti troja vrata osim bečkih i pripraviše dvije sobe u oružarnici za oba uznika.  Sada bude poslano 50 momaka pod vodstvom kapetana von der Ehr, da čuva stražu pred tamnicom.  U isto doba podjoše komisari najprije do Zrinskoga.  Abele mu najavi smrtnu kazan i naloži, da podje za pomenutim satnikom u gradsku oružarnicu.  Kad je Petar to čuo, strašno problijedi, pa ne rekavši ni riječi, tek slegne ramenima i podje za kapetanom.  Dok su prolazili kroz tamnicu, pratilo ih je 50 vojnika, te izišavši napolje, udjoše u kočiju, gdje im se pridruži gradski sudac Matija Eyrl.  

Od tamnice vozili su se pod pratnjom vojničkom do oružarnice, gdje su Zrinskoga smjestili u pripravljenoj za njega sobici; na cijelom putu Petar ne progovori ni riječi, mrko gledajući preda se.  Iza toga najaviše Frankopanu smrtnu kaznu, našto on zapanjen htjede da progovori, ali mu Abele zabrani i naloži, da podje na odredjeno mjesto.  Franjo nije bio ni u kočiji šutljiv; tužio se, da je vrijeme do smrti prekratko, tako da se ne može ni čestito ispovjediti, niti išta odrediti za svoju ženu.  Nato mu rekoše, da toga ne može, jer da mu je sav imetak pripao kraljevskom tisku, a ako ima što da odredi za dušu, to neka povjeri kraljevskoj milosti.  Četiri je puta Frankopan ponovio svoju molbu po gradskom sudcu, napokon dodju k njemu oko deset i po noću povjerenici Abele i Molitor, da ga čuju.  Franjo im sada oplaka svoju sudbinu, grijehe svoje odbije na mladost, spomene zasluge svoje porodice, koja će eto s njime da izumre, ako ga ne pomiluju.  Napokon ih zamoli za dozvolu, da se smije pismeno obratiti na kraljevsku milost, da mu se barem odgodi dan smrti.  Ali Abele odgovori Frankopanu, da je kralj odsudu izrekao promotrivši zrelo sve prilike i proučivši svu istragu, pa stoga neka se ne nada pomilovanju; konačno mu obeća, da će kralju predati njegovo pismo.  Zrinski takodjer zaželi, da se porazgovori s komisarima; bilo je jur 12 i po noću, kad su došli k njemu.  Petar im tek preporuči svoga komornika Todora, kojemu da nešto duguje za iskazane mu usluge.  Inače ne reče komisarima ni riječi, dapače gvardijan kapucinski reče komisarima, da mu je Zrinski rekao, da je pripravan i sjutra umrijeti.  Iza toga se ispovijedi, pokazavši se veoma mirnim cijelo vrijeme; istodobno se i Frankopan ispovijedao gvardijanu.  Od sada ostalo je oko oba velikaša neprekidno šest kapucina, koji su ih tješili i pripravljali na smrt.  

Drugi dan, 29 aprila, preuze Ivan Podesta, izaslani povjerenik i tajnik za istočne jezike, medju koje se onda i hrvatski brojio, sve spise i stvari osudjenika, a tajni dvorski pisar Valentin Vogten ih popisa i u zapisnik unese.  Medjutim predade Frankopan spomenicu na kralja, koju je prošle noći oko 11 sati napisao, a u kojoj ga zaklinje i moh, da bi ga pomilovao, „jer, veli, neka se obazre Vaše Veličanstvo svojim milostivim očima na moje cvatuće doba, u koje mi je tako rano umrijeti; promotrite, milostivi care, da sam tužan posljednji član one obitelji, koja toliko i toliko godina služi prejasnoj austrijskoj kući, neoskvrnjenom vjernosti i odanosti”.  

Sav dan 29 aprila prodje Zrinskomu i Frankopanu u jednakoj pripravi za vječnost i smrt.  Petar je oko deset sati u jutro slušao misu, te se i pričestio, a iza toga dodjoše k njemu carski komisari, koji su takodjer misi prisustvovah.  Mladi je Frankopan isto tako sproveo podne u molitvi i u slušanju mise, a poslije toga pozove k sebi povjerenike, te im preporuči osobitoj milosti svoga bratića Orfea, komornika Bemardina Veneria i ženu Juliju, na koju će otpraviti pismo; napokon zaželi, da se sastane sa svakom Petrom.  Sve mu je to bilo obećano i dozvoljeno, samo mu glede žene rekoše, da je sada u Mletačkoj, no inače da se mogu i ona i Orfej nadati carskoj milosti.  

Dok su povjerenici otišli po Petra, napisa Franjo tahjansko pismo svojoj ženi Juliji Naro, rodjenoj Talijanki: 

„Predraga i preljubljena Julijo, moja draga! Pošto mi je voljom neba i božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za božije milosrdje oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka.  Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.  Ja ti sa svoje strane praštam od svega srca i sa svom dušom i zaboravljam na svaki povod nesporazumljenja, što si ga meni prouzročila, ma da i jest bio tek posljedica tvoje čiste i prave ljubavi spram mene.  Opraštam se od svih rodjaka i prijatelja mojih i preporučam ti se za jedne zadušnice za moju dušu.  Nadam se, da će ona za nekoliko sati uživati božanski pogled milošću i pomoću božjom.  Moja draga Julijo! Želio bih iz sve duše, da ti uzmognem ostaviti posljednji spomen svoje najdublje ljubavi, ah sam go i siromah.  No zamolio sam Njegovo Veličanstvo, da se napram tebi iskaže veledušnim po svojoj prirodjenoj dobroti i milosti, kao dokaz moje zahvalnosti prema tvojoj vjernosti, pa s toga ni ne sumnjam, da ćeš osjetiti dokaze slavnoga veledušja.  Opraštam se takodjer s Orfej om i molim ga, da mi oprosti, štogod sam mu na žao učinio, te ga zaklinjem ljubavlju, koju mi je vazda iskazivao, da zamoli oproštenje najponiznijom molbom od Njeg.  Veličanstva cara, ako ga je čim god uvrijedio, što bi dalo povoda srdžbi.  Vrata milosti ne će mu biti zatvorena, a može dapače da bude dionikom koje carske blagodati, za što smjerno zamolih Njeg.  Veličanstvo.  Neka mi ne zamjeri, što mu ne ostavljam nikakove uspomene, jer nemam ništa njega dostojna.  Tijem, draga moja Julijo, s Bogom! Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom biti ću ti najvjerniji posrednik kod Boga.  Ostajem za uvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubij enij i i na vjerniji muž Franjo Frankopan.  U Wiener Neustadtu 29 aprila 1671 P.  S.  Ako bi sluga Bernardin došao k tebi, preporučam ti ga, moja draga Julijo, za ljubav moju i za vjernost, kojom mi je služio.”

Medjutim upita Petar carske povjerenike, e da li još ima nade na milost; kad mu ovi rekoše, da je nema, odgovori Zrinski, da će rado umrijeti, no samo da bi mu bar zadnje želje ispunili.  U to ime predade im dvije cedulje, na kojima je sve zabilježio; na jednoj zapisa ono, što želi, da mu se učini za spas njegove duše, a na drugoj ostavlja svomu binu Ivanu Antunu jednu kuburu i srebren buzdovan.  Oba predmeta bila su od velike vrijednosti i znamenitosti; kubura bijaše nekad svojina velikoga sultana Sulejmana, kašnje poljskog kralja Stjepana Bathoryja, a ovaj je pokloni Petru radi osobitog junaštva; buzdovan oteo je Petrov djed Juraj u boju jednom turskom paši, te se čuvao u Zrinskoj porodici kao amanet.  Jesu li povjerenici ispunili Petrovu želju, ne zna se, no to stoji, da su se još nedavno obje rijetkosti čuvale u bečkoj ambrazerskoj zbirci.  Kad su povjerenici primili cedulje, rekoše, da Petar ne može da raspolaže ničim, jer da mu je sav imetak zaplijenjen.  Čuvši ovo, upita Zrinski, na kaki će se način obaviti smrtna kazan, na što mu povjerenici odgovoriše.  Petar na to tek zamoli, da bi mu se oprostilo siječenje desne ruke, preporuči im sina Ivana Antuna, ženu Katarinu i kćer Zoru Veroniku, te zamoli, da bi mu dali priliku, da se oprosti sa svojim svakom.  Iza kratkog dogovora javiše povjerenici Petru, da mu dozvoljavaju oprost i sastanak s knezom Frankopanom, ali uz taj uvjet, da se oproste u nazočnosti njihovoj i kapetana Ehra, te da razgovaraju njemački.  Tako se i zbude.  Frankopan došao je u Petrovu sobu, te mu prvi reče, da je došao k njemu, da ga prije smrti još jednom vidi i da ga zamoli za oproštenje za sve ono, što je protiv njega zgriješio i da mu se zahvali, što ga je od mladosti naučio ne plašiti se smrti; nada se, da će mu kao učitelj i svak dobrim primjerom to pokazati; on bi rado umro, kad bi time mogao spasti život Zrinskoga.  „S Bogom, reče, nadam se, da ćemo se sutra zagrliti na drugom svijetu i to većom utjehom i mirom nego li ovdje.“ 

Zrinski je s manje kićenosti, ali više mira zahvaljivao Frankopanu, što je k njemu došao.  On se ne boji smrti, reče; često joj je u bojevima gledao u oči, davno je pozna, no boli ga, što i on, Frankopan, mora umrijeti.  Oprašta mu sve, što be zgodilo od njihova rastanka, a neka i on njemu oprosti.  Potom se zagrliše i izljubiše uzevši posljednji s Bogom.  „Dakle samo junački, reče Frankopan, sutra u to doba grlit ćemo se na drugom svijetu", te se vrati u svoju sobu.  To je bio prvi sastanak njihov otkad su ih u Beču zatvorili, ali i posljednji.  

Tako prodje dan 29 aprila do pod veće.  Izmirivšrse Petar s Bogom i sa svojim šurjakom, sjedne za stol i napiše svojoj nesrećnoj ženi Katarini oprostno pismo.  Kao ban hrvatski i pisac hrvatski on je svojoj ženi banici i spisateljici hrvatski pisao.  Evo toga pisma: 

„Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga inoga pisma, niti burkati.  Polag božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu.  Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli.  Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi.  Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo.  Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju božju ostavil." 

Napokon svanu kobni dan 30 aprila.  Još rano u jutro zatvoriše sva gradska vrata, a oboružani gradjani skupljahu se pod četiri zastave na trgu gradskom.  Zrinski i Frankopan slušahu rano u jutro oko šest sati misu i ostaše u molitvi do osam sati.  Za molitve pade Petar jednom u nesvijest sa silne slabosti, jer nije uzeo već tri dana hrane; no doskora se opet osvijesti.  Medjutim priredjivahu carski povjerenici sve, što treba za smaknuće u oružarnici, te onda podjoše do Petra.  Ovaj im uruči pismo na ženu Katarinu, moleći ih, da joj ga predadu.  Potom dodje u sobu vladin izaslanik Gjuro Domhofer, te proglasi, da je Zrinski i njegovo potomstvo brisano iz plemićke listine, jer ga inače ne bi smjeli dovesti na stratište.  Petar i ovu gorku mimo posluša, te jedino umoli milost za svoga nedužnoga sina.  Isto bi na to javljeno i Franji.  Oko devet sati uputiše se povjerenici na stratište pripravljeno u prvom dvorištu oružane, da budu nazočni kod smaknuća.  Za njih je bila pripravljena posebna klupa prekrita dragocjenim turskim sagovima.  Kad je sve bilo pripravljeno, onda uvedoše Petra, i to ovim redom: najprije idjahu oba carska povjerenika, onda četiri strijelca, iza njih Zrinjski sa svojim ispovjednikom, konačno kapetan von der Ehr na čelu svoje satnije.  Kad je Petar stupio na stratište, progovori na kratko gradski sudac Pleyer, cnda pročita bilježnik kaznenog suda Maximilian Hange osudu.  

Razlozi, koji se navadjaju, jesu ovi: Da je Zrinjski naumio otcijepiti Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, te se ovim kraljevinama nametnuti kao slobodan i nezavisan vladar i svoj rod učiniti nasljednim.  Da to postigne, tražio je u inozemstvu pomoći, naročito u Turskoj, te onda nakanio udariti na nasljedne kraljevine i zemlje njegovog carskog veličanstva.  Osuda ovako svršava: „Zrinski je lišen sviju časti, povlastica i dostojanstva, oduzima mu se sav imetak, spomen mu se briše sa svijeta, a njegova se ličnost napokon predaje krvniku, koji mu imade odsjeći desnicu i odrubiti glavu.  Ovo budi njemu za zasluženu kazan, a jednakim na užas i grozotu.” Za čitanja osude Zrinski moljaše Boga držeći raspelo u ruci, a pošto je pročitana, gradski sudac prelomi štap i baci ga iz hodnika na dvor; onda upita Petar, nije li stiglo kakvo pomilovanje, na što mu odgovori gradski sudac, da će pitati povjerenike.  Abele doista pošalje po gradskom bilježniku Mihajlu Steckeru carsko pismo, datirano u Laxenburgu od 29 aprila, kojim car Leopold oprašta siječenje desnice obim osudjenicima.  Čuvši to Petar, nakloni se gradskom sucu u znak zahvalnosti.  

Sada zatvoriše vrata i od drugog dvorišta, te dovedoše Petra na stratište do uzvišenog mjesta, koje je bilo crnim suknom prekrito; kad je Petar opazio, kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: „Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja." Stupiv Zrinski na crno podnožje, sam si skine gornju haljinu, te je predade svomu komorniku Todoru; isto tako sam sebi razgali donju odjeću i izvadi zlatom vezeni rubac za oči, koji mu sveza komornik.  Dignuvši podulju kosu i ne rekavši ni riječi spusti se na koljena i prignu glavu.  Kad je ura odbila deveti sat, zamahne krvnik, dok Petar progovori: „U tvoje ruke, Gospode, predajem duh svoj!“.  Udarac pade na vrat, ali ne odrubi glave, nego tek drugi put.  Četvorica ljudi odnesoše truplo na stranu i pokriše ga crnim suknom.  Nato reče otac gvardijan, neka bi se svi pomolili za pokojnikovu dušu, što svikolici učiniše.  

Iza toga predjoše povjerenici u drugo dvorište; sada uvedoše Franju istim redom, kao što su Petra.  Osuda je naglasila, da je Franjo sukrivac u uroti, a osobito da je važno njegovo pismo od 9 marta 1670 na kapetana Čolnića, jer da je u njemu izrazio mržnju proti caru, vojsci i njemačkom narodu.  Za čitanja osude Frankapan se glasno moljaše Bogu i češće je poljubio krst; doveden u dvorište do stratišta opet je do dvadeset minuta glasno na latinskom jeziku molio.  Iza toga sam skine odijelo i predade ga sluzi Bernardinu, razgali sam sebi vrat i dade po slugi zavezati oči.  Uskliknuvši: „Isuse i Marijo!" primi udarac, ali još nesrećnije od svoga svaka, jer ga krvnik zahvati po desnom ramenu i baci glavom na tle.  Frankopan htjede da ustane, no u tom ga zapriječi drugi udarac, koji mu odrubi glavu.  Puk ne mogaše već gledati toliko mučenja, pa se uzbuni; odmah iza smaknuća bi krvnik zatvoren.  

Tjelesa obaju hrvatskih velmoža smjestiše u lijesove, prekrivene crnim suknom, te onda po osam ljudi nosilo ih je u crkvu, da ih sahrane.  Na samom stratištu i pogrebu bilo je više hiljada ljudi nazočno.  

Oba poginuše u najljepšoj dobi: Petar u pedesetoj godini, potpuni muž i junak, a Krsto u mladenačkoj dobi od trideset godina, pun zanosa vatre i ushita, više pjesnik nego li vojskovodja, nježan i osjetljiv, dok mu je svak bio hrabar, podnošljiv i mukotrpan.  Petar bio je oduševljen Hrvat u misli i u radu.  Samostalnost njegove domovine i naroda bijaše mu glavno načelo i težnja.  

Koliko se Evropa zanimala za sudbinu obih velikaša, toliko je i žalila njihovu kob, kad se pročuo tragični konac od 30 aprila.  Lijepo piše mletački poslanik svojoj vladi, kad joj javlja smrt Zrinskoga i Frankopana: „Ovo je nesrećni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šestnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica." 

Isti dan izgubio je glavu u Beču i grof Franjo Nádasdy.  Znamo, da se državni sudac još koncem 1669 izmirio s dvorom, te od onda živio u miru i daleko od svake političke spletke.  No to nije bilo dosta krvnom dušmaninu njegovom grofu Ivanu Rottalu, jer taj je jednako snovao, kako da ga konačno upropasti, što mu je i uspjelo.  

Kad je Rottal pošao u Levoču u sjevernu Ugarsku kao predsjednik povjerenstva za istraživanje „interesata", odmah pokuša, da u urotu uplete Nádasdyja, nastojeći, da iz iskaza uhvaćenika sabere nove podatke za njegovu krivnju.  Lako ih je dobio, čim su okrivljenici naslutili njegovu svrhu.  Osobito mu je kod toga pomagao Franjo Nagv nadajući se time spasti samoga sebe.  Skupivši tako raznih podataka o krivnji Nádasdyjevoj, Rottal se 22 augusta 1670 obrati na Lobkowicz-a s molbom, da dade državnoga sudca zatvoriti, a ujedno zatraži, da se sudište iz udaljene Levoče premjesti u bližnji Požun.  Vrhovni carski ministar odazove se obim željama grofovim: rano u jutro dne 3 septembra opkoli vojska dvor Pottendorf, uhvati državnoga sudca još u krevetu i otme mu sve, do čega je samo došla; bilo je vojnika, koji su ostavili dvor s plijenom vrijednim do 15.000 for.  

Grofa Nádasdyja otpremiše u Beč, s mjesta staviše pod strogu pasku, a golema imanja zaplijeniše.  Koncem novembra još mu zatvor pooštri še, što ga je nemilo uvrijedilo.  Istragu vodio je protiv njega takodjer Hocher; grof se na nj često obraćao svojim pismima, dok mu sudac istražitelj okrutno ne stavi do znanja, da mu više ne dosadjuje.  Konačno dojavljena je Nádasdyju smrtna odsuda 28 aprila 1671 Još prije toga preslušao ga je Hocher o sukrivcima, a onda dao prenijeti iz dosadan je tamnice u gradsku vijećnicu, gdje je u dvorani bilo postavljeno stratište.  

U devet sati u jutro 30 aprila bi pogubljen.  Iza njega nije ostala udovica, koju bi mogli uništiti, već mnogobrojna djeca, kojim su dali po 15.000 for.  svakomu, ali im je inače sav očev imetak zaplijenjen.  Iza podulje istrage pogubljen je 1 decembra 1671 i grof Erazmo Tattenbach.  Njegova se parnica samo zato tako dugo otezala, jer je bradenburški knez izbornik takodjer naglašavao svoje pravo na njegov imetak.  Pa tako sve dok nijesu baštinu njegovu bečki i berlinski kabineti podijelili, nije se diralo u nj.  Mnogo je bolje prošao knez Franjo Rákóczy.  Za nj se zauzela uplivna mu mati Sofija Bathorv i njeni jezoviti, pa tako oteše zeta Petra Zrinskoga pandžama Hocherovim.  Sofija Bathory osim što je mnoge „pozlatila", morala je pristati na to, da je u sve svoje gradove osim Munkača primila njemačku posadu, a morala je još fisku platiti odštetu od 400.000 for.  i to polovicu u gotovom novcu, a polovicu u prirodninama i imanjima.  Na taj je dakle način Rákóczy izbjegao uapšenju i stratištu (21 febr.  1671).  

I udovica palatinova Marija Szechy nije tako lako prošla.  Iz Muránya dovedoše je pred požunsko sudište (13 febr.  1671), koje je nije odsudilo na smrt, ali joj je zaplijenilo sav imetak i zatvorilo u Beču.  Tek na jesen 1676 pustiše ju na slobodu k rodjacima u Kiseg, gdje je 18 jula 1679 umrla.  

Od banovih glavnih drugova spasio je život Franjo Bukovački, i to tako da je ostao u Turskoj živeći ovdje u velikoj bijedi, jer se nikako nije htio poturčiti.  Godine 1673 spominje se u Drenopolju, a zna se i to, da ga je austrijska vlada jednako zvala da dodje natrag, ali joj se nije odazvao.  

Mnogo gore prošao je episkop Gavro Miakić.  On bude 5 decembra 1670 skinut s časti i uapšen kao banov sukrivac.  Zatvoriše ga u Sleskoj u tvrdjavi Glatz, gdje je skoro potom umro.  Razloge krivnje njegove iz dosada poznatih spisa ne vidimo.  

Najbolje su prošli kapetani Zrinskovi Gašpar Čolnić, Fran Berislavić, Ivan Kamenjan, Stjepan Gereci, Vladislav Črnković, Juraj Gotal, Juraj Malenić, Stjepan Ivanović i Franjo Frankulin, koji biše svi pomilovani, dok je fra Bargigli nestao netragom.  Kaka je sudbina zadesila Katarinu Zrinsku i njezinu djecu, pokazat će nam slijedeći članak.