Description of the picture of the parting of Petar Zrinski and Katarina:

 Opis slike Petar Zrinski i Katarina na razstanku:

dne 13. travnja god. 1670. u gradu Čakovcu 

naslikao Oton Iveković
opisao Evg. Kumičić, 1903

 

Nakon neizrecivih muka i patnja u borbi za spas otačbine, odputovao je ban Petar Zrinski sa svojim šurjakom knezom Franom Krstom Frankopanom iz Čakovca u Beč na poziv kralja Leopolda I., da izravnaju s njim i s njegovimi ministri sve razmirice, što ih bješe razpirila bečka politika izmedju Hrvatske i Beča. Slika proslavljenoga hrvatskoga umjetnika Otona Ivekovića prikazuje nam pretužni razstanak bana Petra s njegovom premilom ženom Katarinom. Taj razstanak dogodio se u gradu Čakovcu god. 1670, prvu nedjelju poslie Uskrsa, dne 13. travnja. „Bog te čuvao!" bijahu zadnje Petrove rieči Katarini.

Odmah nam je reći, da je sva slika g. Ivekovića oblivena dubokom poezijom, zadahnuta sjetom, gotovo tugom, što izbija iz nježnih boja proljeća. Premda su boje na slici svietle, pune proljetne milote, ipak je ciela slika obavita bolju, te nam se čini, kao da čujemo iz daljine jecanje, udušen plač. Tko znade sve muke, što ih pretrpiše Katarina i Petar do časa svojega zadnjega razstanka, i sve što se je poslie dogodilo, duboko zamislit će se pred slikom, dušu obuzet će mu tuga, jer će se pred njegovim duhom jednim mahom odkriti sva grozna tragedija porodica Zrinske i Frankopanske.

Koliko se znade, prvi od Petrova roda zvao se Budislav; bio je župan komornik na dvoru hrvatskoga kralja Zvonimira. Budislav je bio nasliedni župan bribirski kao i njegovi prvi potomci, knezovi Šubići. To je jedno od onih šest plemena, iz kojih su se birali kraljevi hrvatske krvi. Šubići sklapahu ugovore s kraljevi. Okrunjene glave nazivlju ih „svojimi dragimi rodjaci". Šubići nisu slavni samo mačem, nego pobožnošću i umom: grade veličanstvene crkve, darivaju samostane, brinu se za naobrazbu svoga naroda. Neki su od njih neograničeno vladali u Hrvatskoj, kao banovi, pošto je izumrla loza kraljeva hrvatske krvi. Šubić Stjepan I bio je, ne samo naslovom, ban Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Godine 1320 oženio se Šubić Pavao II knjeginjicom Jelisavom, kćeri Miroslava kneza Krčkoga. Tako dodjoše u rod dvie porodice, koje se malo kasnije nazivlju Zrinski i Frankopani. Šubić Juraj IV, sin Jelisave Krčke, prvi se je od svoga roda nazvao: Knez Zrinski. On je dao god. 1347 ugarskomu kralju Ljudevitu svoj grad Ostrvicu, u Dalmaciji, u zamjenu za grad Zrin, koji je na rieci Uni, sjeverno Kostajnici. Dogodilo se to u burno vrieme. Jelisavin sin preselio se tada u grad Zrin, pa se od tada zove njegov rod: Šubići Zrinski, ili samo: Zrinski. Ovi Šubići u Zrinu brzo su razširili svoju vlast, podigli su se bogatstvom i slavom. Spomenut ćemo samo glasovitije knezove. Nikola III oženio se bogatom knjeginjicom Jelenom, sestrom slavnoga krbavskoga kneza Ivana Torkvata Karlovića. Njihov je sin slavni Nikola, koji je pao pod Sigetom. Nikola Sigetski pradjed je banu Petru, koga vidimo na Ivekovićevoj slici. Petrov djed zvao se Juraj. I otac zvao mu se Juraj. Ovoga hrvatskoga bana otrovao je rotkvom Wallenstein, pri svojem stolu, da mu se osveti. Petar bio je diete, kad mu je Wallenstein otrovao otca. Jedini Petrov brat zvao se Nikola. Bio je jednu godinu stariji od Petra. Ovaj se rodio g. 1622. u Vrbovcu, blizu Zagreba.

Već početkom dvanaestoga stoljeća pozna poviest vitežki rod knezova Krčkih. Knez Dujmić bio je gospodar samo otoka Krka, a njegovi potomci razširiše svoju vlast na kopnu, uzvisiše svoje ime, povećaše svoje bogatstvo. Potomci kneza Dujmića poznati su do g. 1406. samo kao knezovi Krčki, Senjski i Modruški. Knez Nikola, hrvatski ban, prvi je poprimio ime Frankopan. On je, kako pišu neki povjestničari, bio pošao g. 1406. u Rim, gdje se je sprijateljio s rimskom kneževskom porodicom Frangepana, te je poprimio njezino ime, a goneta se, da je to učinio, jer je mislio, da mu je ta porodica u rodu. Taj isti ban Nikola ostavio je sedam sinova, a ovi podieliše g. 1449. sav ogromni imetak s jednim bratićem na osam jednakih dielova. Svaka je grana mogla kneževski živiti. Neki su Frankopani nasliedni župani, neki biskupi, nadbiskupi, mnogi glasoviti junaci, banovi, a u rodu su im Šubići Zrinski, knezovi od Gorice i Koruške, knezovi vladari d' Este, Sforza, vojvode Mantuanski, Aragonci napuljski, kralj Matija Korvin, Brandenburgi, i drugi velikaši i vladari. Frankopani su podpisivali ugovore mira medju prvimi vladari. U njihove se dvorove svraćahu okrunjene glave. Otac Katarine bio je od Tržačke loze. Zvao se Vuk Krsto. Stanovao je na gradu Ozlju. Tri je puta bio oženjen. Od druge žene imao je Katarinu, ženu Petra Zrinskoga, a od treće žene Frana Krstu, hrvatskoga pjesnika, koji je takodjer na Ivekovićevoj slici. Katarina rodila se na Ozlju god. 1625., a god. 1641. udala se za Petra Zrinskoga. Njihova su djeca: Jelena, Ivan, Judita i Zora Veronika. Jelena udala se za kneza Rakocija. Judita mlada je pošla u samostan, u Zagrebu. Knez Fran Krsto Frankopan bio je oženjen groficom Julijom de Naro, rodom iz Rima. Nije imao djece.

Zrinski i Frankopani, najslavnije kneževske porodice u hrvatskoj povjesti, gotovo dinastičke porodice, kroz više stoljeća branile su svoju otačbinu od raznih neprijatelja. Hrvatska je sve to dublje padala. Vladari sve to više krnjili su njezin ustav, ponizivali bansku čast, zatirali starinske pravice. Još je veće zlo snašlo Hrvatsku, kad su u njezine zemlje stale provaljivati turske čete. Neprestano se ratovalo. Napokon bi Hrvatska raztrgana. Slavonija, Bosna, Hercegovina, Lika i Krbava i dio Dalmacije sve je to izdisalo pod turskim kopitom, a ostalo je stenjalo pod pandžami mletačkoga lava i njemačkim nasiljem. I sami ostani ostanaka hrvatskoga kraljevstva bijahu razsječeni u jednom dielu vladao je ban, a u drugom njemački generali. Ovi su imali svoje sjedište u Karlovcu i Varaždinu. Grozno je njihova vojska postupala. Bečki ministri sve su pokušali, da Hrvatsku, a tako i Ugarsku, posve izjednače nasliednim austrijskim zemljam.

Zrinski i Frankopani i još neki velikaši odbijali su sa svojimi četami turske navale i branili su ustav kraljevstva od bečke politike. Ta politika nije htjela, da se Hrvatska i Ugarska oslobode od turskoga kopita. Ta je politika mislila, da ne će nikako skučiti pod svoj jaram Hrvatsku i Ugarsku, ako se ove oslobode od turskoga kopita, ako se ojačaju. U Beču se ovako umovalo: kad budu Hrvatska i Ugarska posve oslabljene od Turske, onda ćemo pozvati u pomoć sve kršćanske vladare proti Turkom, njihovom pomoći protjerat ćemo Turke iz Hrvatske i Ugarske, a tada će te zemlje biti naše pokrajine kao što su i nasliedne austrijske zemlje. Tko da kaže, koliko je krvi proteklo radi te kobne bečke politike?

Dne 1 kolovoza g. 1664 kršćansko je oružje sjajno porazilo veliku tursku vojsku kod sv. Gotarda. Sav se je kršćanski sviet radovao. Već sto godina nije bilo takove pobjede nad Turci. Francezki kralj Ljudevit XIV bijaše poslao u pomoć liepu vojsku, koja se je lavski borila. Tako se je borila i hrvatska vojska pod slavnim banom Nikolom Zrinskim, Petrovim bratom. Deset dana iza one sjajne pobjede sklopio je Beč s velikim vezirom Ćuprilijem vašvarski mir na dvadeset godina. Hrvatski i ugarski velikaši bili su, njih većina, biesni na Beč poradi vašvarskoga mira. Pošto su onako razbili glavnu tursku vojsku, veselili su se, da će do malo osloboditi svoje zemlje od turskoga kopita. Hrvati pod knezom Petrom Zrinskim bili su došli na Savu da provale u Bosnu, a tad kao grom iz vedra neba puče glas, da je sklopljen onaj kobni mir. I u Budimu vijao se turski konjski rep.

Odmah poslie vašvarskoga mira sakupilo se hrvatskih i ugarskih velikaša kod bana Nikole u Čakovcu, da ih on povede u Beč pred kralja, da prosvjeduju proti onomu miru, koji je bio sklopljen samo proti slobodi Hrvatske i Ugarske. Ban Nikola, Petrov brat, bio je na čelu pokreta u Hrvatskoj i u Ugarskoj. Sve je u njega upiralo svoje oči. Bio se proslavio u mnogih navalah na tursku vojsku. Sve se klanjalo njegovu umu i junačtvu. Ugri ma nudjahu svoju krunu. On je odbio njihovu ponudu.

Kada su se velikaši s njim spremali u Beč, eto goleme nesreće: ban Nikola poginu u lovu. Reklo se, da ga je usmrtio vepar. Ta se nesreća dogodila dne 18. studenoga 1664. Sav je kršćanski sviet slavio velikoga bana.

U siečnju g. 1665. imenovan bi banom njegov brat Petar, ali ne bi „uveden" u bansku čast sve do g. 1668. Zrinski i Frankopani bijahu suvereni na svojih posjedih, a velik dio Hrvatske bijaše njihov. Znade se, da su Zrinski i Frankopani bili stasiti i liepi ljudi. Katarina, Petar i knez Fran Krsto Frankopan bijahu plemenite duše. Znade se, da su ljubili svoj narod i njegov jezik, hrvatski. Ban Petar je „stumačil na naš horvatski jezik" glasovito djelo svoga brata Nikole „Sirenu mora jadranskoga". Katarina je napisala hrvatski molitvenik, izdan u Mletcih god. 1660. Od njezinog brata Frana Krsta ima čitava knjiga pjesama: „Vrtić". Grad Ozalj bijaše jedno ognjište hrvatske književnosti.

Kada je Petar Zrinski postao banom, prva mu je briga bila, da oslobodi Krajinu od njemačke vojske, pa da ju dovede pod svestranu bansku vlast. Druga mu je briga bila, da što prije oslobodi sve hrvatske zemlje od turskoga kopita. On samo na to misli, samo za to živi. Bečki ga generali uviek tuže kralju. On se brani, i neprestano radi, muči se, putuje, ratuje s Turci, opet putuje, trážeć savez s francezkim kraljem, s mletačkom republikom, s njemačkimi izbornimi knezovi, te s poljačkim kraljem. Svima opisuje grozote, koje će snaći kršćanske države, ako Turci slome Hrvatsku. Ugri, potlačeni od bečkih generala, obraću se na Petra; prvi velikaši sklapaju s njim savez, palatin i kraljevski sudac. Ministri u Beču užasno spletkare proti Petru; snuju, kako bi ga uništili, kako bi se dočepali njegovog ogromnog bogatstva, te zagospodovali Hrvatskom. Ban Petar, velik junak, ali predobar čovjek, ne vidi sve, što snuju neprijatelji Hrvatske. On neumorno radi, neopisivi su njegovi napori, da spasi otačbinu. Njegova Katarina pomaže mu, ona putuje sad u Beč, sad u Mletke, u Poljačku, u Ugarsku, da se porazgovori sa poslanici, sa velikaši, sa svimi za koje misli, da bi mogli priskočiti u pomoć raztrganom hrvatskom kraljevstvu. Njezin brat Fran Krsto ako ne putuje s njom, pismeno razlaže tužno stanje Hrvatske europejskim vladarom. Franjo Rakoci, zet bana Petra, sokoli velikaše i plemiće u Ugarskoj. To radi i njegova žena Jelena, oduševljena braniteljica slobode. Niemci sve to bezobzirnije tlače Hrvatsku i Ugarsku. Turci provaljuju u Hrvatsku, stanje je nesnosno, užasno. Ban Petar ne smije na Turke, Beč mu se svakojako grozi, ako na nje navali. Petrovi se saveznici nemiču, a Ugri, u nevolji, svadjaju se medjusobno.

Ban Petar preselio se s porodicom sa Ozlja u tvrdi Čakovac. Odatle putuje u Beč, kaže kralju, što rade njegovi generali u Hrvatskoj. Govori s ovim i s onim ministrom, a sve uzalud. Prvi kraljevi savjetnici uviek mu laskaju, jer se boje, da bi on mogao proniknuti u njihove tajne osnove.

Ministar Rottal razložio mu, kako bi dobro bilo, da on, ban Petar, piše Sultanu, da ga zamoli za savez proti Beču, te kako bi još najbolje bilo, da nekoga od svojih ljudi pošalje u Carigrad. Ministar je govorio, da Beč želi navaliti na Tursku, ali ne smije po vašvarskom miru. Ako se Sultan odazove banovu pozivu, to će Beč smatrati za prekršenje mira, te naviestiti rat nevjernom Sultanu. U tom ratu oslobodit će se hrvatske zemlje od turskoga kopita. Potanko, sve promišljeno, oprezno i mudro govorilo se o tome Petru Zrinskomu u Beču. Rottal mu je kazao, da mu to govori u kraljevo ime, i dao mu pismo, kako neka piše Sultanu.

Petar Zrinski pisao je u Carigrad i poslao svoga kapetana Bukovačkoga k velikom veziru. Tako su radili i prijašnji Zrinski i Frankopani, i drugi velmože, koji su imali velikih posjeda na granici; nagadjali su se s veziri i pašami, te nastojali, dok su s njima ugovarali, da proniknu u njihove namjere, da dobiju vremena, kako bi se što bolje spremili za navalu, ili obranu.

Bukovački a s njim kapetani Pogledić i Berislavić krenuše put Soluna, gdje je onda bio dvor, polovicom studenoga 1669. Početkom siečnja 1670 pronio se glas o tom poslanstvu, te su bečki ministri i njihovi ljudi razširili lažni glas, da je Petar Zrinski izdao sav kršćanski sviet, da je sklopio savez sa Turskom. Hrvati su to vjerovali, i stali proklinjati Zrinske i Frankopane. Veći dio banove vojske utekao je iz Čakovca. Silan je strah zavladao u kršćanskih zemljah. Bečki ministri znali su, da je savez Zrinskoga s Turskom bajka, plod njihove spletke, ali su sve to više širili grozne viesti o budućoj silnoj turskoj navali, da omraze Zrinskoga pred kršćanskimi vladari.

Kada su se Pogledić i Berislavić povratili iz Turske Bukovački je u njoj ostao pripovjedili su, što je Bukovački utanačio s velikim vezirom, samo usmeno. Ban Petar odmah je sve javio kralju u Beč. Nadao se, da će Beč razpršiti lažne glasine o savezu, te umiriti kršćanske vladare. U to vrieme njemačka je vojska pustošila neke banove posjede. U Beču sastajahu se ministri kod kneza Lobkovica, te viećahu, kako bi prevarom domamili u Beč Petra Zrinskoga i njegova šurjaka Frana Kr. Frankopana. Zapisnike tih ministarskih sjednica izdala je naša akademija. Paklenska spletka. Odlučiše domamiti ih u Beč pomoću zagrebačkoga biskupa Borkovića, te kako treba što potajnije „in höchster Geheimb“ poslati vojsku na Zrinskoga, skinuti ga s banske časti, kako ga treba „bona fide decipiren".

Biskup Borković, koga bijaše poslao u Beč sam Petar Zrinski, nije znao, što snuju ministri.

Biskup Borković povratio se u Čakovac dne 25. ožujka god. 1670., donesavši banu Petru salvum conductum od Lobkovica, prvoga ministra, te vlastoručno kraljevo pismo. Petar bješe poslao u Beč pismene uvjete izmirenja, pa mu se poručilo, neka slobodno dodje u Beč sa svojim šurjakom, siguran može doći, jer ga štiti ono pismo. Kralj je nazivao Petra „svojim rodjakom".

Petar još nije htio u Beč Njemačka vojska sve to bjesnije pustošila je njegove posjede. Petar bješe poslao u Beč i svoga izpovjednika Marka Forstalla sa uvjeti izmirenja. Kada se je Forstall povratio u Čakovac, usrdno je molio i zaklinjao bana Petra, neka se požuri u Beč, jer se kralj želi s njim pomiriti. Forstall bješe prisegao ministrom, da će Petra nagovoriti, da podje u Beč. Kada je Forstall kazao banu Petru, da se kralj boji, da će Petar navaliti na kraljeve posjede, odluči Petar da će poslati svoga sina Ivana u Beč, neka im bude jamstvo da neće navaliti.

Dok su svakojako ljubezno zvali Petra u Beč, već je bio natiskan proglas, kojim skida kralj Petra Zrinskoga s banske časti, proglas, u kojem se čita, da je Petar Zrinski „nevernik postal naše krune, proti njoj podignul se, pod svoju oblast kraljestvo naše horvatsko, slovensko i dalmatinsko i bližnje orsage (zemlje) podegnati kanil..." „i njegovu personu proskribujemo, dajući oblast svim na njutak, da ga slobodno umori, ili uhiti; i još k tomu svemu obećajemo cesarski i kraljevski dar deset jezer talirov onomu, ki njega živoga ili mrtvoga nam v ruke da. Imanje pako njegovo i blago, da se oberne za našu komoru kraljevsku, hoćemo i zapovedamo".

Za ovaj proglas saznao je Petar Zrinski dne 13 travnja 1670. Nije vjerovao svojim očima. Da sazna, zašto se je takav proglas izdao proti njemu, isti je dan odputovao u Beč sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Pratio ih je kapetan Caldi sa četrdeset konjanika. Dne 17. travnja dojahali su u Beč. Odmah su ih odveli u zatvor. Pod krvničkim mačem pale su njihove glave dne 30. travnja g. 1671. Tada je banica Katarina sa svojom kćerkom Zorom gladovala u zatvoru u štajerskom Gracu. Zoru su zatim odtrgnuli od njezine majke i odveli ju u Celovac, u samostan, gdje je stradala do svoje smrti. Banica Katarina umrla je u zatvoru u Gracu g. 1673., u groznoj biedi. Njezin sin Ivan tamnovao je dvadeset godina na Schlossbergu u Gradcu, gdje je umro god. 1703., lud od užasnih patnja. Svi Zrinski i Frankopani morali su se uništiti. Sve njihovo bi razgrabljeno.

Krasna slika g. Otona Ivekovića prikazuje nam jedan tužni prizor iz velike tragedije Zrinsko-Frankopanske. Taj prizor sjeća nas na svu potresnu tragediju, na mukotrpni život slavnih hrvatskih mučenika. Groza nas hvata, kada pomislimo na njihovu strahovitu sudbinu. G. Iveković majstorskimi potezi i s dubokim čuvstvom prikazao je rečeni tužni prizor. Na slici vidi se jedan dio dvorišta u gradu Čakovcu. Iza bedema sjaji se nebo na jednoj strani, a na drugoj vidi se nešto kule. Otvorena su jedna vratašca, kuda se izlazi iz dvorišta. Čini se, da duva povjetarce. Iznutra uz bedem tek se zazelenilo drvo. Proljeće je, prva nedjelja po Uskrsu. Niz stube silazi sied i pognut upravitelj grada, da još jednom pozdravi bana Petra. Bliže bedemu dva paža sedlaju konja, a u sredini stoji u velikaškom odielu knez Fran Krsto Frankopan, naslonjen na svoga konja, zamišljen, tužan, kao da sluti, taj hrvatski pjesnik i junak, da za uviek odlazi iz svoje otačbine. Amo bliže kamenim stepenicama stoje ban i banica, oboje stasiti i krasni. Ona u tamno-modrom odielu, a on u crvenom. Banica se naslonila na banovo desno rame, ali joj se vidi desno lice. Visoka je i vitka, prava slika tuge i boli. Kao da se čuje njezino bolno jecanje. Petar tužno gleda svoju dragu Katarinu, tješi ju i prigiblje svoje lice k njezinom. Sad će ju zadnji put u svojem životu poljubiti, odtrgnut će mu se od srca: „Bog te čuvao!", pa će odjahati iz svoga grada, ni ne sluteći, da će na stratište sa bratom svoje ljubljene Katarine...

U Zagrebu na Uzkrs 1903.

Evg. Kumičić.