Bio: Nikola VII Zrinski

 “Arkiv za povjestnicu jugoslavensku”, Knjiga X, 

edited by Ivan Kukuljević Sakcinski, 1869.

pp. 75-106

Nikola grof Zrinski.

Tuga mora da popadne svakoga rodoljuba, kad u jedno te isto vrieme vidi velike muževe svoga naroda različitom udarati stazom žitja į težnje, mislih i radnje. Težka je muka za pisca domaće povjesti, da jednakim toplim čuvstvom piše o riedkih svojih zemljacih, koji su sav svoj viek žrtvovali svom u narodu, kao naš Križanić; pa odmah zatim o onom, kojemu većom stranom životna težnja bijaše podupirati tudjinstvo, ili koji, pretvorivši se u polutudjinca, sa svom silom svoga duha i uma podupiraše tudji živalj, tudji narod, tudju knjigu, a za svoju se malo ili nikako nebrinu.

Takov biaše, žalibože, naš Nikola Zrinski. Velikd uhom i junačtvom, kao skoro svi od njegova plemena, ali malen i neznatan prema zadaći i zvanju svoga naroda, prema darovom svoga uma.

Susjedni narod magjarski stavlja ga punim pravom u prvi red svojih rodoljubah, kao i svojih narodnih pjesnikah i pisacah, a mi Hrvati u najvećoj smo smetnji, kamo da ga uvrstimo? i da li mu imamo sačuvati u obće ikoje mjestance u poviesti naše knjige? Da li ga imamo staviti u red, bud onih, koji pisahu narodnim svojim jezikom? bud onih, koji ostaviše djelah na jeziku latinskom, tada službenom i obće poznatom u Hrvatskoj? bud onih, koji. su iz rodoljubja pomagali knjigu hrvatsku i narodne težnje?

Nemožemo tajiti, da je Nikola Zrinski, pokraj inih jezikah, dobro umio hrvatski i latinski: jer su sačuvane javne listine i privatna pisma, pisana od njega na obih jezicih; ali književnoga njegovoga djela neimamo, po našem znanju, u tih jezicih nijednoga. S toga bijasmo naumili jur sasvim iz kola naših književnikah izpustiti ga, i uvrstiti ga medju one, koji pisahu jedino magjarski. Nu kad nagazismo na njeka njegova latinska pisma, sadržaja socialnopolitičnoga, koja se i našega naroda tiču, to nas onda ova njekako namamiše, da i Nikoli Zrinskomu neuzkratimo miesto u povjesti naše domaće književnosti, koje častno zauzeše i njegov djed Juraj i brat mu Petar.

Svi dojakošnji životopisci Nikole Zrinskoga, osobito pako magjarski, tvrde: da se je rodio oko ili uprav godine 1616; ali zato neimaju nikakovih dokazah. Mi sljedimo ovdje našega Pavla Vitezovića, koji je još za vrieme njegovo i brata mu Petra živio i ovoga dobro poznavao, te koj zabilježi u svojoj „Kronici aliti Spomeni vsega svieta vikov" da se je Nikola rodio na dan 2 Rožocveta t. j. lipnja 1620 u Čakovom Turnu, t. j. Čakovcu, gradu medjumurskom. Ovaj datum sudara i s onimi, koje priobćiše dva suvremena Talijana: Priorato Gvaldo i Aleksander Capellari od Vičence, koji kažu, da bijaše 44 godinah star kad je g. 1664. umro. Slaže se dapače i s tvrdnjom suvremenoga našega pisca Ratkaja, koj zabilježi: da Nikola nebijaše još dostigo 30. godinu, kad bješe imenovan banom god. 1647, a uveden u čast bansku g. 1649.

Nikoli bijaše dakle 6 godinah, kad mu otac Juraj Zrinski, ban hrvatski, u Požunu dne 18. prosinca 1626. od otrova umre. Njegova mati Katarina Sećijeva) udade se kao udova za Nikolu barona Malakocija Susedgradskoga. Ostavše sirote Nikola i Petar dobiše, kako jur u životopisu Petrovu razložismo, čitavo družtvo skrbnikah, kojim na čelu stojaše ugarski Primas Stjepan Senjej, a kasnije Toma Mikulić personal kraljevski, osobiti neprijatelj porodice Zrinske.

Oba brata bjehu u zrelijoj mladosti poslana na ugarskohrvatski kolegijum u Bolonju, gdje veoma dobro napredovaše u naucih, iza kako su prvo odgojenje dobili od Ježuitah. Tvrde njeki, da se je i mati njihova, kao i očuh Malakoci, revno brinuo za njihovo dobro odgojenje.

Osobito napredova Nikola u svih znanostih i nadkrili svojim umom daleko mladjega brata Petra; nu smiešna je stvar, što njeki ugarski životopisci tvrde, da je već za života svoga otca, hrabro vojevao proti Turkom i Švedom, dočim je onda još malo diete bio, te su ovi pisci valjda ovoga Nikolu mladjega, s njegovim stricem Nikolom starijim izmienili.

Prem da su oba rečena brata Nikola i Petar jur pod svojimi skrbnici imali na sve strane braniti se proti parničkim nasrtavanjem poradi različitih imanjah svoje porodice, to su ipak jedva riešeni skrbničtva, još godine 1635. velike pravde voditi morali s Nikolom i Vukom Frankapanom (kasnije tastom Petrovim) poradi Ozlja, Ribnika, Bakra, Novoga, Bribira itd., koje još njihov pradjed Nikola Sigetski, po svojoj ženi Katarini, sestri Stjepana Frankapana poda se spravi, a Frankapani neprestano natrag trebovahu. Isto tako imali su stare pravde s porodicom Erdödah, poradi ugarskih imanjah Monyorókereka, Vörösvára, Wépa i Ćatara, u željeznoj i saladkoj županiji, koje napokon sud Erdödom dopita, te u zamienu, imanja Verbovec, Rakovec i Medvedgrad na korist Zrinskih dosudi. Ove i slične pravde dovedoše jih često u novčane neprilike, zašto su jur g. 1637. oba brata njeka imanja u Medjumurju, čuvenomu one dobe junaku Ivanu Vojkoviću založiti morali. Isto tako založi Nikola Zrinski Baltazaru Babonošiću njeko imanje pod Noyimgradom g. 1640.

U to doba bijaše mladi Nikola jur imenovan meštrom kraljevskih konjušnikah, (Lovasmeštrom) a malo zatim (g. 1639) kr. komornikom i velikim kapetanom Legradskim (1646). Vodio je često rat s Turci, odbijajući jih od granice Hrvatske, a navlastito medjumurske, i pripravljajući se za budućega velikoga vojskovodju.

Čim god. 1645 pomoćju kralja Ferdinanda III. ljutu pravdu, dovrši, što ju je imao s bivšim svojim skrbnikom Tomom Mikulićem Brokunovečkim, podje prvikrat u vojsku izvan domovine, u Moravsku proti Švedom, kamo ga kralj s vlastitom od Zrinskoga plaćenom četom u pomoć pozva. Kod Skalica, gdje bijaše kraljevski ležaj, napadne Nikola sa svojom hrvatskom četom Švede, i razbivši jih, zasužnji 200 neprijateljah. Malo zatim oslobodi samoga kralja kod Heba (Eger), kad general Wrangel njeku noć iznenada na kraljevski šator napadne, te se kralj samo pomoćju Zrinskoga i njegovih Hrvatah od najveće pogibelji spasi. Ovaj čin proslavi mu dakako ime, i pribavi ljubav kralja, nu ova nebijaše dosmrtna.

Odmah zatim otide s generalom Buheimom proti Jurju Rakociu u Ugarsku i razbi na Tisi ugarsku vojsku, od koje pade do 3000 mrtvih, a sám Nikola ubi svojom rukom dvojicu i ugrabi trećemu neprijateljski barjak iz rukuh, kojim činom poskoči mu još na više slavan glas

Vrativ se kući, oženi se g. 1646 s Eusebijom kćerju Gašpara baruna Draškovića i dobi s njom kao parčiju Trakošćan i Klenovnik, za koje gradove položi 30.000 for.; ujedno imenova ga kralj, za nagradu junačkih djelah, pukovnikom Hrvatah (Colonellus) što je toliko bilo, kao danas general, bivši on jur prije veliki župan saladski i šumedjki. Iste godine 1646 umre udova njegova strica Nikole, Elisabeta Sećijeva, te bratja Zrinski dobiše po njoj imanje Božjakovinu, kao i Vrbovec i Preseku u križevačkoj županiji.

Malo zatim izkaza se Nikola Zrinski u boju s Turci kod Legrada, kad je u družtvu sa svojim bratom Petrom i Vukom Erdödom, Franjem Čikulinom, Adamom Baćanom, Vukom Desićem, Ivanom Bočkajem i Lackom Lackovićem udarivši na Turke, stavio se prvi na čelo svoje čete, poviknuvši svojim ljudem, da ako padne, neka ga junački osvete. Turci biehu tu slavno pobijeni, a od naše strane pade Erdödi i Desić. Godine 1647 prisustvova Zrinski krunitbi kralja Ferdinanda IV. pri kojoj svečanosti nosijaše goli kraljevski mač.

Za velika junačtva nadari ga kralj Ferdinando iste g. 1647 častju banskom i velikoga kapitana hrvatskoga, na miesto prvašnjega bana Ivana Draškovića, kojega Ugri izabraše nadvornikom. Ali ovo naimenovanje nebijaše proglašeno sve do god. 1649, jer je tadašnji kr. personal Toma Mikulić pod rukom znao odvraćati kralja od proglašenja, veleći, da je veoma opasno podieljivati jednoj te istoj porodici tolike časti, pošto je Petar Zrinski jur tada bio kapetan slunjski, velemerički i vojvoda žumberskih uskokah, kao i kr. savjetnik. Nu uz prkos tomu, bude Nikola dne 14. siečnja 1649 po kraljevskih povjerenicih, biskupu Petru Petretiću i grofu Nikoli Erdödu, na saboru u Zagrebu, svečano kao ban uveden i u crkvi franceškanskoj sv. Ivana zaprisežen. Ovom prilikom drža on kratak aii jezgrovit govor na Stališe i Redove, u kojem reče medju ostalim:

„Deliberaveram sane Sacram Majestatem Caesaream, Dominum et Regem nostrum clementisimum suppliciter orare: ut ab ista onerosa dignitate me eximere dignaretur; Genius enim meus, me magis ad tractandum Gladium pro utilitate Patriae, quam ad gestandam togam invitat. Et quis, Domini et Patriotae mei, sola sua prudentia, plurium regnorum gubernationem apprehendere praesumat? in hoc praecipue calamitoso tempore, quo nec pax certa, nec bellum apertum, sed unusquisque angulus insidias, unum quodque Regnum, aut sibi aut aliis Ruinas minatur. Ecce omnia Europae Regna, cum m:rabili fortunae inconstantia, perniciem, ultimasque ruinas inter se miscent. Magna certe sapientiae columna, virtutumque bellicarum fulcris ille inniti debet, qui tam vastae navis, vel potius tam inclyti Regni clavum, in tam procellosis fortunae inconstantiis gubernare desiderat. Ut ut sit, Domini et Patriotae mei! nullam certe fortunae rationem alte pertimesco, quando tot praestantissimorum Procerum, conjunctam benevolentiam cum mea promptitudine animadverto; libenter itaque mea seruitia, fortunas, vitamque meam huic amantissimae Patriae offerro dedicoque, id solum per Deum immortalem vos omnes obtestor, ut et vos, in bene animadvertenda Republica unanimes sitis". (Kakovo li mučno zahtievanje od hrvatskoga naroda!!!")

Odmah iste ove godine razvrgoše zadrugu dva brata Nikola i Petar, podjelivši sva svoja imanja, osobitim pred Kaptolom zagrebačkim dne 19. srpnja 1649 učinjenim ugovorom, na taj način, da je Nikola preuzeo čitavo Medjumurje s gradovi Čakovcem, Tur

nišćem i porušenim Štrigovom, kao i sva imanja u saladskoj šumedjskoj i baranjskoj županiji, zatim Verbovec i Rakovec u križevačkoj županiji, napokon kuću u Beču i ostavštinu Štumbergerovu; naprotiv, ostadoše Petru gradovi: Ozalj, Ribnik, Bož jakovina, i,sva imanja primorska i vinodolska. Osim toga ugovoriše, da je prigodom opasnosti od Turakah, dužan jedan brat drugomu u pomoć priteći, kapelu sv. Jelene i grob porodice Zrinske u istoj kapeli kod Čakovca, na zajedničke troškove uzdržavati, u trgovini svoje robe jedan drugoga bezplatno podpomagati, te ako bi ili od Turakah koje imanje izgubili, ili novim darom koje imanje stekli, kvar i dobitak bratinski dieliti. Ovim dakle ugovorom bijaše presečen put svakomu nesporazumljenju, a s druge strane otvorena prilika boljemu gospodarstvu, ali i većoj razsipnosti, te moramo pohvalno priznati, da je Nikola pripadao uprav k onoj stranci, koja je od toga vremena bolje gospodarila, nego li prije.

Sliedeće godine 1650 načini ban Nikola mir s Turci kanižanskimi u Legradu, kamo bjehu ugledni Turci sa svih stranah došli, da vide onoga krasna i visoka stasa muža, koj jim često mnogo zadavaše straha, te je iste godine držao dva sabora, dne 17. svibnja u Varašdinu, a dne 21. listopada u Zagrebu. G. 1651 sazvà na 2. dan lipnja opet sabor, ali ne pod svojim, nego biskupa Petretića predsjedničtvom, te se je ujedno ljuto zavadio s bivšim svojim tastom Gašparom Draškovićem, koj, iza kako mu kći, a žena Nikolina Eusebija umre, svoja imanja Trakošćan i Klenovnik od Zrinskoga natrag tražijaše, bez da je htio vratiti položenih po Zrinskom 30.000 for., pošto je veću stran svoga imetka potratio bio, što ga bijaše nasljedio po svojoj materi Marijani Alapićevoj Nikola bijaše proti Draškoviću tim više razjaren, što se je ovaj proti njemu veoma neuljudno i osoro ponašao, te kod istoga kralja i domaćih velikašah proti njemu spletke pravio. Napokon sabere Drašković do 4000 ljudih, s kojimi osvoji najprije imanje Ljutomir u Štajerskoj, protjeravši iz grada svoju sestru Saru, ženu Dionisija Sećija, zatim navali na Klenovnik, i pošto ga od ljudih Zrinskoga oteti nemogaše, nasrne na dvor Zrinskoga Lipovnik, pograbi tu što je našao blaga, odvede suprugu nadzornikovu s drugimi ženami, te uljeze napokon i u grad Trakošćan, u kojem nebješe tada banove straže, utvrdivši ga sa njekoliko mužarah. Zrinski bavio se uprav tada u Optuju, i čuvši ove viesti, pošalje zapovjed u grad Čakovac, da se odmah njekoliko stotinah ljudih odpremi pod Trakošćan i da ga natrag otmu. Banova vojska nemogaše sprvine topovi naškoditi gradu, ali kad Niemci, koji takodjer s vojskom ovamo dodjoše, odsjednuvši s konjah, počeše jurišati na zidine gradske, predade Drašković grad Zrinskovim ljudem već radi toga, što nije imao nutri hrane, ni za ljude ni za konje. Mnogo kasnije sakupi on ipak potrebite novce, vrati jih Zrinskomu, a dobi od ovoga rečene gradove natrag.

Još iste godine imao je Zrinski ljutih okršajah s Turci izpod Kostajnice, koju Niemac Šimun Lustaher Turkom predao bijaše. Tu vojevà slavno uz prijatelje svoje Jurja Frankapana, Jurjá Ratkaja povjestnika, Pavla Čolnića, Krsta Delisimunovića i Ladislava od Rakovca, te pokazà opet junačko svoje srce, kad prigodom povratka svoje vojske, ova, napadnuta iz busije od Turakah, uz micati stane, našto on sjahav sa svoga konja, postavivši se na čelo svojih četah, š njimi s nova Turke suzbije.

Odmah druge godine 1652 držao je opet sabor u Varašdinu a vojevao sretno proti Turkom kod maloga Komara i Kaniže, te nastavio svoja neprestano trajuća čarkanja s Turci takodjer godine 1653, koje godine počè mu mnogo posla zadavati buna posavskih seljakah, koji se bijahu oko Siska i Kraljevca podigli proti kaptolu zagrebačkomu i grofu Mirku Erdödu, i to u Sisku, pod vodjenjem tako zvanoga Cesara Petra, Škofača iz Grede, i muž koga kralja Matije Čulića iz Stupna, a u Kraljevcu pod Tomom Kuzmićem i Matiašem Dolenjakom, kojih pisar bijaše Pavao Masnec.

Dočim je kraljevečka buna po banu, tako zvanom vlaškom vojskom, odmah g. 1654 utišana, na što su imenovane poglavice Kuzmić i Dolenjak na kaptolskom trgu u Zagrebu torturom i glavom platili; trajaše naprotiv sisačka i posavska buna više go dinah, stranom s toga, što je, kako se onda glasalo, istu bunu sam ban Nikola poticao, jer je s jedne strane htio prisiliti kaptol, da sisačko imanje i tvrdi grad zamieni s njegovim imanjem Verbovcem; a s druge strane, što je Mirko Erdödi, Zrinskoga glavni neprijatelj bio. A imao se je ban i toga strašiti, da se Posavci, bivši na krajini turskoj, nesjedine s Turci, kako se govorilo, te se počeše već na turski način i nositi. Stoprv poslie šest godinah utiši ban sisačku bunu, grozeći se Sišćanom oružanom vojskom, nu pripovjedaju, da je prigodom nagodbe, učinjene medju Sišćani i kaptolom, Nikola Zrinski mnoge seljake, što nošahu kosu i kitu po turskom običaju, vlastoručno obrio, i pri tom brijanju mnogomu po komad kože na glavi odrezao što medjutim od tako prosviećena uma, kakav bijaše Zrinski, nećemo da vjerujemo. Posavački odpor proti Erdödu trajao je još i godine 1671.

Nastavivši Zrinski svoja četovanja oko Mure i Kaniže, bavio se je medjutim uvjek državnimi poslovi; sazvao godine 1654 i 1655 sabor, prvi u Varašdin, na dan 4. ožujka, drugi u Zagreb na dan 11. siečnja, u kom podadoše Stališi i Redovi svojim poslanikom na ugarski sabor taj naputak: „ako bi se tamo birao novi nadvornik, da svoj glas prvi za personalom po starodavnom pravu podadu, pošto Hrvatskoj na saboru ugarskom prvo miesto ide, zahtjevajući ujedno, da se u krunitbenoj diplomi kralja Ferdinanda IV. miesto naslova: Partes adnexa e, naročito naslov: Regna Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae staviti ima.  Iste godine 1655, držà ban Nikola još dva sabora u Varaždinu, zatim opet g. 1656 u Zagrebu, a g. 1657 u Varaždinu radi pripravah proti Turkom.

Rečene godine 1657 nastavi četovanja proti Turkom, te je njekom prigodom 100 Turakah posjeko, zarobivši trojicu od poglavicah turskih i zaplienivši veoma mnogo blaga.

Od iste godine 1657 do 1659 imamo vrlo zanimive latinske dopise, što jih je pisao ban Nikola svomu prijatelju Ivanu Ručiću, podžupanu zagrebačkomu, kojega godine 1658 kao čovjeka umna i učena, izabraše na saboru hrvatskom za sučlana one provizorne vlade, koja je pod predsjedničtvom bana ili podbana uz grofove Tomu Erdöda i Žigmunda Keglevića, te uz prabilježnika Sakmarda, imala vlast opravljati sve manje javne poslove zemaljske. O tih listovih govoriti ćemo niže, samo nam je priobćiti njeka, koja se protežu na Nikolin život. Tako u jednom od njih govori na kratko o svom tadašnjem životu u Čakovcu, veleći: da mora uzalud vrieme gubiti (ginuti, vehnuti marcescere) ne po svojoj krivnji, nego po zlobi vieka i po sudu drugih. Odmah zatim nastavlja dalje: „Bene hic valemus, mi charissime Domine Ruchich, et hilariter; ar guszto krat goszpodin Bogh dá nam sze Turszke sramote nagledati". Pripovjedajući nadalje, kako su na drugi dan Trojakah njegovi ljudi Kanižancem odagnali 300 glavah marve, a još prije, njekoliko na glasu vodjah (nominatissimos Duces) a medju ovimi i Ibrahim-agu, s koji je odkupio staroga Bočkaja, dodaje: Nu šta će reći na to naš Niemci ?" Na koncu svoga pisma veli: „Zaisto ću ja biti uzrokom rata, proti čemu bi se mnogo govoriti dalo".

U drugom pismu od 28. lipnja (1659) govori o svojoj bolesti, koju je na tugu svojih neprijateljah prepatio; a govoreći o saboru ugarskom, veli da neima volje ići na taj sabor u Požun, jer se uvjek kajao, kad je onamo išao. (Semper enim ibi magno emi poenitere). U trećem pismu tuguje, što je izgubio najdražu kćer i što mu i sin boluje, iz česa doznajemo, da je već tada bio oženjen sa svojom drugom ženom Sofijom, barunicom Löblovom. Znamenito je, što uz tužnu svoju viest pridaje: da neće mnogo žalovati, ako mu ugrabi bog dietcu, jer će tada moći bolje služiti bogu i domovini".  — Tuži se na svoga neprijatelja Mirka Erdöda, o kom veli: „Ustus timet uri, bonus Comes Emericus veretur iterum ako na rozgve nebude puhat". Brani se proti onim, koji ga potvoriše da želi postati generalom varašdinskim, i veli, da nije tako lud, da bi želio poći zdrav medju gubave. Izpričava se, što nije išo na sabor ugarski (1659) poradi svoje nesreće kućne, ali da će na poziv generala karlovačkoga, koj ga moli za pomoć proti Turkom, sám osobno doći sa svojimi viernimi, ako bude od potrebe, a medjutim da će se sa svojimi susjedi (Turci) zabavljati.

Kasnije tuži se opet u jednom pismu na njeke zlobnike i neprijatelje, nu pridaje, da se zato ipak dobro nahodi, na sramotu i na prikor svojih zavidnikah, nu da u ostalom može zahvaliti se providnosti božjoj, što žabe nemogu ujesti, jer bi inače čovjek proti njim u oklopu oružan vojevati morao. Inače, veli, imam dobre uši za slušati i u duši strpljivosti, a u razumu razloga (discretionem) da mogu sve podnieti. Čudi se slaboći Nikole Patačića, što je primio prisiljen njekakovo saborsko poslanstvo do njega, jer ga nebi bio za tako malodušna držao. O njekom Vadiću veli: „ako on i podobni na njega viču, da si za čest drži, jer biti hvaljenim od zlih, znamenuje biti zlim". I o zlobi Mikulićevoj dodaje, da joj ovaj želi do smrti vieran ostati, kao zmija, koja pogaženom glavom i repom jošte otrov sije.

Pod konac godine 1659 putovà Zrinski u Beč, gdi je uz novoga kralja Leopolda našao sve novo pri dvoru; nove ministre, nove ljude, nove misli. Nu liepo ga primiše i častiše kako nikada, zovući ga i u tajna viećanja; ali, kako piše u prosincu mjesecu Ručiću: „ dim ide pred ognjem, a da li će mene ovaj ikada grijati, još je veliko pitanje". - Tuži se ujedno na svoga brata Petrá, kojega toliko ljubi, pa koj ipak na njega hoće da sasvim zaboravi, jer mu neodgovara na nijedno pismo. Na božić obećaje doći u Zagreb, samo bi želio bez larme (sine turbatione) taj put poduzeti.

Medjutim napredovahu Turci silno u Ugarskoj, te se osobito iz tvrdje Kaniže groziše neprestano Hrvatskoj i Zrinskovomu Medjumurju, plieneći i robeći skoro svaki dan. Iz toga naumi Zrinski osvojiti g. 1660 Kanižu, te zamoli u Beču dozvolu zato, podkriepivši svoju molbu tim, što će tvrdju lahko zauzeti, pošto bijaše grom upalio sav grad, te su iste gradske zidine od ognjene vrućine na mnogih miestih popucale bile. Ali Beč nedozvoli obsadu grada, bojeći se od veće navale turske; našto Turci Kanižu s nova i još bolje utvrdiše. Zrinski dobivši zabranu iz Beča, baci gnjevan sablju na zemlju, i otide kući s namierom, da će kanižanskim Turkom, koji njegovu Medjumurju sto jadah zadavaḥu, na drugi način nahuditi. Kratko dakle vrieme zatim, videći kako od kanižke tvrdje ne samo njegovu Medjumurju, nego istoj Štajerskoj najveća opasnost prieti, stane bez ičije dozvole, uzprkos turskomu opiranju, graditi tvrdi grad na utoku Mure u Dravu, upravo naprama Kaniži, i sazidavši tvrdju prilično jaku, podade joj ime Novi Zrin. Radi toga grada podiže se vika iz Carigrada i iz Beča. Car turski dade pašu od Kaniže zadaviti, što je pustio mirno graditi tvrdju, premda je i ovaj dao višekrat pitati Zrinskoga: što da to gradi? Na što mu Zrinski odgovori, da gradi gospodarske kuće i torove za marvu, od strahá, da se na paši nepomieša njegova marva s turskom, i da mu zato savjetuje, neka nedade u napred turskim Kanižancem pasti na polju marvu, jer će u novih zgradah biti mnogo pasah, koji će moći marvi praviti štete.

Na pitanje: Zašto oko tih zgradah topove namiešta? odgovori Zrinski, da će s njimi ubijati vukove i medviede, kojih imade mnogo u susjedstvu. Prigodom zidanja ovoga grada, vozio je, kako se pripovieda, sam ban na tačkah zemlju i piesak, da potakne tim ljude na hitriju radnju, i dovede onamo svoju suprugu, koja je isto tako poticala na radnju.

U ovo doba primi Zrinski mjeseca srpnja g. 1660, u svom gradu Čakovcu, gosta iz daleke Holandije, koj njegovu slavu kod učenih više utvrdi, nego mnogi njegovi bojevi s Turci, te ražanja i paljenja turskih gradovah i selah. Taj gost bijaše holandezki umni pisac Jakov Toll, kojega putne listove (Epistolae Itinerariae) izdade po njegovoj smrti Henrik Kristian Hennin u Amsterdamu god. 1700.

Toll, posjetivši na svom putu god. 1660 njemački Gradac, upozna se tu s našim Zrinskim, o kojem sastanku on ovo napisà:

„Dum hic (Graecii) aliquando commoror, cognitus est mihi Decus illud Hungaricae Gentis, Heros Nicolaus Serinius, cujus crebrae et felices in Turcicam Ditionem eruptiones, id commeruerunt, ut et illarum fama omnem Christianum orbem impleret et ipsum Serinium nomen Turcis terrori esset. Itaque quod de Hunniade factitatum legimus, quodque veteres apud Bavaros, Drusus Tiberii frater evicit, infantium ploratus apud Turcas solo adventantis Serinii nomine comprimuntur".

U Gradcu bieše dakle, gdje Zrinski Tolla k sebi u Čakovac pozvà, kamo ovaj kratko vrieme zatim s grofom Pöttingom, rodjakom (affinis) Zrinskovim dodje, te u svom listu slavnomu Nikoli Witsenu pisanu, ne samo sjajan doček, nego i grad Čakovac opisa. Iz toga opisa vidi se, da je Zrinski iz ovoga grada čitav muzej načinio bio. Tu se vidjaše velika zbirka oružja i vojenih spravah, domaćih i turskih, bogato zlatom, srebrom i dragim kamenjem urešenih. Tu su bile velike slike prikazivajuće razne bojeve, što jih je Zrinski imao s Turci. Tu je čuvana zbirka starih novacah, zlatnih, srebrnih i miedenih, medju inimi od Aleksandra velikoga, od Otonah, Vitellia, Pescennia Nigra, Horacija, Ovidija itd. Tu bijahu podobe ili obrazi kraljevah, knezovah, slavnih ljudib, u raznih formatik, a medju njimi i slike Lutera i Katarine Bore; pošto se je i porodica Zrinska, počam od Jurja sina Sigetskoga Nikole, uvjek naklanjala protestantom. Tu se napokon nalazila veličanstvena knjižnica, kojom se Nikola veoma revno služio, i radi koje ga ugarski pisci s jedinim ugarskim urodjencem Matijom Korvinom sravnjivaju; ali ga Zrinski u tom slavno preteče, što književne dragocienosti nije samo sabirao, ili sabirati dao, kao Korvin, nego se je njimi i sám služio, na korist tadašnje jur razorene države ugarske. K tomu je i sjajna kućna sprava, čistoća, i red u gradu, odgovarala njegovim zbirkam, kao njegovu umu i bogatstvu, a i krasni perivoji pokraj grada, pokazivahu suglasno izobražen duh i ukus, kao što i množtvo dragocienih konjah, ratni živalj gospodara.

Ali u tom zborištu vilah i raja vitežkoga živovanja, u kolikoj opreci stojaše život jadnih sužanjah turskih i okrutno postupanje krštjanskoga gospodara š njimi! Umni Toll, zasliepljen od svih sjajnostih i dragocienostih, što jih vidjaše u Čakovcu, predobljen od Zrinskoga, i tim što ga je pri odlazku bogato nadario, nemogaše ipak zašutiti, da ovo postupanje, što ga je očima na svoj užas gledao, kratkimi riečmi neopiše. Bijaše, veli on, medju ostalimi sužnji i jedan starac Turčin, koj se nemogaše ili nehtiede odkupiti za novce. Ovoga povališe naledjice na zemlju, digoše mu noge u vis i privezaše jih na dugački štap, kojega držaše dva druga sužnja, da nije mogao micati nogama napred ni nazad, te tako vezana, počeše sluge trouglastimi u dimu začadjenimi i utvrdjenimi batinami, siromaha starca po poplatih (stopovih) tući, kao da pšenicu mlate, dok mu nisu odmaknuli 168 udaracah, neslušajući njegov plač, jauk i tužno moljakanje; pa se još hvališe, da su milostivo postupali š njim, jer drugi sužnji običavaju dobivati po 600 udaracah, tako da jim s kožom i prsti s noguh odpadahu. Kad ovako starca izbiše, odtjeraše ga piestnicami u njekakvu šupljinu, da si tamo noge lieči. Ostali sužnji moradoše u verigah popravljati gradske zidine, noseći opeke, zemlju, kreč i kamenje, bivši tjerani od slugah volovskimi žilami (corio bubulo) na djelo. "Plautinum Gymnasium dixisses, veli Toll, ubi vivos homines mortui incursarent boves". Pak uz svu ovu težku radnju nedobivahu sužnji druge hrane, nego vodu i hljeb. Napokon izpričava pisac ovo postupanje tim, što i Turci nepostupahu drugačije s Ugri i Hrvati. Još nam je spomenuti o junačtvih Zrinskoga, da je g. 1661 razbio njekoliko stotinah Turakah, ubivši 4 age i zarobivši trojicu. Isto je tako g. 1662 sa 500 Hrvatah popalio 27 selah i 3 turska grada uz Muru i Dravu, zarobivši 436 Turakah uz 7000 glavah marve; na što mu Alipaša, zapovjednik turske vojske, dne 24. Svibnja, kao svomu rodjaku, ili zemljaku, odvraćajući ga od podobna postupanja, priobći kako je carski poslanik na svom putu izjavio se, da njegov cesar u Beču ništa nezna o tom četovanju Zrinskoga, niti hoće da znade, te da tako mržnju dvajuh carevah na sebe vuče. Nu nepazeći na tu mržnju, podje Zrinski još istoga mjeseca svibnja na ugarski sabor u Požun, kamo bijaše došo i kralj Leopoldo I. Čuvši Ugri u Požunu za banov dolazak, podjoše mu svečano u susret, te je sam ugarski nadvornik Veseljeni na čelu zastupnikah izvan grada pričekao ga, i u svojoj kočiji u grad ga dovezo, što je probudilo veliku senzaciju. Medju ostalimi pokloniše se Zrinskomu i ugarski protestanti, zamolivši ga za podporu, koju jim on blagimi riečmi obeća, što je dakako katolički dvor veoma nerado gledao.

Premda je iste godine 1662 načinjeno primirje s Turci, to nehtiede Zrinski ipak mirovati, tvrdeći, da ni Turci primirja nedrže, te čuvši kako je na putu velika četa turska, što je imala pratiti novoga pašu od Kaniže s njegovim blagom, to sakupi i on hitro 1000 ljudih, što pieške što na konju, napadne jih iz nenada dne 16 rujna u zoru med Kanižom i Sigetom, zarobi 300 ljudih i 100 ženah s dietcom, popali i poplieni predgradje kanižko, te ostavi tom prigodom 20 mrtvih i 40 ranjenih od svojih, vrativ se veselo. u Čakovac. Sliedeće godine 1663 otide Zrinski znamenitom četom od 5000 ljudih na pomoć gornjo-ugarskoj tvrdji Novomu Zamku, (Neuhäusel), koju je veliki vezir turski Mehmed-Cuprili sa 200.000 obsjedao. S njemačke strane bijaše poslan Montecuculi, da oslobodi tvrdju i njegovu posadu pod zapovjedju Adama Forgača. Ali premda njemački general do 50.000 vojske sakupi, neopravi ništa proti Turkom, dočim je Zrinski sa 3000 svojih provalio daleko u tursko-ugarsku zemlju i sve do Budima dopro, paleći sela i tjerajući Turke pred sobom.

Vidivši medjutim, da carska vojska ništa neradi, i čuvši, da se Turci spremaju na njegov grad Novi Zrin, vrati se natrag u Medjumurje, gdje bijaše njegov brat Petar, kao branitelj Novoga Zrinja, sa svojimi Hrvati uprav tada Turke suzbio. Došav Nikola kući i čuvši da se sam vezir sprema na Novi Zrin, zatvori se u grad, da ga brani. Kanižanski Turci, misleći da je Nikola u Ugarskoj, obsiednu grad. Nu Zrinski navali iznenada na obsadu tursku, protjera ju natrag do Kaniže i ubije tom prigodom do 600 Turakah, osvoji tvrdjicu kod Kaniže, i uništi malo kasnije jednu četu od. 300 Turakah, koja bješe naumila radi sigurnosti i od straha pred Zrinskim, da odvede sve blago iz Kaniže u drugu tvrdju, koje blago osvoji Zrinski.

Ova junačtva povise na toliko njegov glas, da ga Ugri načiniše svojim vrhovnim vodjom (Generalissimus). Nu kao takov imao je odmah s početka dosta neprilikah, jer ga mnogi Magjari kao rodjena Hrvata nehtiedoše slušati. 

Medjutim sakupi pokraj svojih Hrvatah nješto Niemacah i plemstva iz ugarskih županijah, te podje po drugiput pod Nove Zamke, premda je admiral Montecuculi protestirao proti njemu i njegovoj vojsci, tvrdeći, da neima dosta hrane za ljude ni za konje. Došav Zrinski do tvrdje, započè odmah okršaje s Turci, te otide s jednim odielom svoje vojske preko novosagradjena mosta na Dunavu kod Komara, napade s četom od 700 vojr kah turski tabor, dočeka Turke, kad ovi istu četu potjeraše, u jednoj busiji, i posieče 400 Turakah, zarobivši jednoga pašu i savjetnika velikoga vezira. Kad zatim veća strana turske vojske s jednim vezirom na Zrinskovu mnogo manju vojsku navali, povuče se on pod tvrdju Komar, dočim je na strani turskoj zapovjednik pao.

Kad je kasnije Turčin, na očigled krštjanske vojske, predobio tvrdju Nove Zamke, i bez ikakova uznemirivanja od strane njemačke vojske natrag se povuko; izdade Montecuculi njekakovo pismeno opravdanje, u kojem se ljuto tužio na Ugre, da medju njimi malo imade ljudih, koji bi umjeli voditi rat, i koji bi znali držati disciplinu. Zrinski uzkipi, istinabog, uslied ovoga pisma, te napiše vrlo oštar odgovor, kojim htiede opravdati Ugre, premda je u svom „Ne bancsd a Magyart skoro isto govorio, a sa svojim okružnim pismom na ugarske županije, pisanom u logoru kod Komara dne 16 listopada 1663, sám priznao, da kod Ugarah nebijaše nikakove discipline. U tom pismu piše on kao totius Nationis Hungarae Dux, medju ostalim: 

"Cum summa intelleximus displicentia, qualiter plurimi, tam ex Praelatis, Baronibus, quam vero Nobilibus, Indigenis et extraneis, ita etiam plebe rustica - in praesenti periculosissima et publica necessitate, ab exercituatione et personali Insurrectione sese absentassent, plurimi ex Castris sub specie veniae discedentes et hactenus non redeuntes, multi clanculariae aufugientes, a publico sese abstraherent necessario servitio, in magnum publicarum Regni Constitutionum derogamen et vilipendium".

Okružnica Zrinskoga pomogla je na toliko, da su ugarske županije poslale svoje pomoćne vojske, premda prekasno, i tako sakupi Zrinski medju Papom i Komarom podosta veliku vojsku sastojeću iz 8000 konjanikah i 12.000 pješakah, a osim toga imao je do 15.000 svojih Hrvatah, što na konju, što pješke. Nu ovu vojsku morao je medjutim pod zimu razpustiti, pošto se i Turci natrag povukoše. S onimi četami, koje mu preostadoše, razbije na rieci Hronu jednu poveću tursku četu, oslobodivši mnoge krštjane. Vrativ se zatim natrag prema Medjumurju, imao je opet ljutih okršajah s Turci, te je u jednom susretu preko 2000 Turakah pobio i 1000 konjah zarobio, a kasnije s njemačkom vojskom i gradačkim strielivom ojačao se, spremajući se za buduću godinu na poveća poduzetja. U drugoj polovini mjeseca studenoga bijaše se jur vratio u Medjumurje, te su ga sakupljeni u logoru i na saboru u varaždinskih Toplicab, hrvatski Stališi i Redovi očekivali na dan 17. studenoga, dočim su dan prije razpustili vojsku kao nepotrebnu. Ali jur dne 12. prosinca sazva Zrinski u Varaždin opet sabor, na kojem zaključiše s nova sazvati obćeniti ustanak proti Turkom.

Posliednja godina Nikole Zrinskoga 1664, bijaše po njega toliko slavna, koliko i nesretna. Odmah početkom ove godine, dne 7. siečnja, sazove u Čakovac njeke hrvatske velikaše i plemiće na dogovor, da li se imade njemačka vojska u Hrvatsku na pomoć pozvati, te bješe zaključeno, četu od 2000 momakah pod generalom Hochenlohom po hrvatskoj granici uz Dravu razporediti. Istu naredbu potvrdi i odobri sabor hrvatski pod biskupom Petretićem dne 11. siečnja. Malo zatim udari Zrinski s Baćanom, Esterhazom i njemačkim generalom grofom Hohenlohom prema Osjeku, s namierom, da razori tamošnji glasoviti most preko Drave. Na putu osvoji utvrdjenu Breznicu uz ugovorenu predaju, kojom prilikom Zrinskoga jedan magjarski ciganin posjeći htiede, radi toga, što nije dozvolio Husarom i slobodnim hajdukom udarati na Turke, koji ostaviše uz zadanu rieč Breznicu. Isto tako predobi Bobovac (Baboču) i popali predgradja Sigetska, uze na juriš varoš Pećuh i tvrdju Segest, te dodje napokon do osječkoga mosta, kojega Turci šest godinah gradiše i veoma umjetno s kulami, tornjevi, galerijami i svakojakimi uresi dogradiše, pošto je imao u duljini 8565 stopah, a u širini 65 stopah, vodeći preko Drave i preko velikih močvarah, što se tu polegoše. Sazgavši Zrinski taj most, koji je dva dana gorio, krene napred i upall do 500 selah i malinah, oplieni Jugovo polje i zarobi množinu Turakah, ali opustoši ujedno onu zemlju, koju dvadeset godinah kasnije naši natrag predobivši, pustu i siromašnu nadjoše, te bog znao, da li neima tomu pustošenju i danas posliedicah. Nemogavši zauzeti tvrdi grad pećuhski ni sigetski, poče sjedinjena vojska njemačka i Zrinskova obsiedati sa svih stranah Kanižu, ali njemački generali Hochenlohe i Strozzi nehtiedoše sporazumieti se sa Zrinskim, već je svaki na svoju ruku radio, i digoše napokon obsadu bez uspieha, na što Zrinski u ljutosti ostavi vojsku, poslie kako za junačka svoja djela od svih stranah nagradah i pohvale, a od naroda ime drugoga Skenderberga" dobije. Kralj Leopoldo htiede ga imenovati principom, ali kad Zrinski ovaj naslov odbije, priskrbi mu od kralja španjolskoga red zlatnoga runa. Papa mu posla svoju sliku u zlatu rezanu. Kralj francezki darovà mu 10 000 talirah, podielivši mu naslov Para od Francezke; kardinal Barberini podupre ga novcem; dvorni knez saksonski, Juraj, pohvali ga izvanrednim načinom; principi bavarski i virtemberžki nazvaše ga svojim otcem. Njemački sabor spomenù ga najvećim štovanjem i pohvalom, a sva skoro Europa zatrubi u njegovu slavu, jer u ono doba bijahu jedini Nikola i Petar Zrinski pobjeditelji Turakah.

Dok je Nikola Zrinski sjedio u Čakovcu, podje veliki vezir preko popravljena mosta osječkoga obsiedati njegov grad Novi Zrin, da mu se od turske strane barem na niečem osveti glede nanešene sramote. Njemačka vojska, koju Montecuculi pod svoju zapovjed primi, stajaše tada uz. Muru i gledaše mirno, kako se je Zrinska posada pod barunom Avancourtom, Tassom i Thurnom s Francezi i Španjolci junački branila proti Turkom. Petar Zrinski, brat Nikole, došav sa 4000 Hrvatah pod Generali Kušenićem i Markom Kapiletom u pomoć bratu si, nagovarao je badava Niemce, da složno udare na Turčina, nu oni ostadoše u miru. Turčin uzme napokon na lahku ruku grad, dignuvši ga s podkopi i prahom u zrak. Taj čin podžeže oba Zrinska na još veću mržnju prema Montecuculu i njegovim Niemcem. U jednom pismu poslanom gradačkim stališem dne 30. lipnja 1664 tužio se Nikola veoma oštrimi izrazi na nečuveno postupanje kršćanskih vojevodah, koji dozvoliše Turčinu ne topovi, nego sabljom u ruci oteti tvrdi grad, koji je štitio veliku stranu Ugarske, Hrvatske i Štajerske, na čiju obranu nije Montecuculi ni sablje povuko. Ali uz sav svoj gnjev nije Zrinski mogao više pomoći gradu, premda je Štajercem ujedno obećao, da će prelaz preko Mure do zadnje kaplje svoje krvi braniti, ako je i od svih ostavljen. („Et dum sanguis in venis fuerit, custodiam Murae, ab omnibus licet desertus ac destitutus, non dimittam. Locus, tempusque, periclitantis Patriae, bono civi, locus, tempusque oppetendae mortis legitimus est"). Ali vruća ova krv, spremna na viećnu borbu, ohladnie do skora sasvim.

Nastojanjem generala Montecucula, načini Leopoldo iza pobiede kod sv. Gotharda, s Turci podpuni mir u Vašvaru, bez dozvole Ugarske i Hrvatske na najveće nezadovoljstvo Ugarah i Hrvatah. Taj sramotni, a za Ugarsku veoma štetni mir, ogorči ponajviše Nikolu Zrinskoga, koj odmah osobno u Beč otide, da se proti njemu potuži, ali trud mu bješe badava, premda ga u Beču osobitim odlikovanjem primiše, i kod dvora njekim nazlobom gledati moradoše, kako mu papinski poslanik u ime pape, za junačko vojevanje proti Turkom predade dragocieni kovčežić sa sv. moći.

Veoma nezadovoljan vrati se Nikola iz Beča u krasan svoj Čakovac, nu očitovà prije mletačkomu poslaniku Sagredinu, da je pripravan u svako doba služiti mletačkoj republici sa 6000 Hrvatah proti Turkom.

Od toga vremena boravio je gnjevan u samotnom Čakovcu, zabavljajući se sa svojimi prijatelji, koji ga od svih stranah pohadjahu, a kadikad bavio se i javnimi banskimi poslovi, radi kojih je još na dan 23. listop. 1664 posliednji sabor u Varašdin sazvao, na kojem su medju ostalim načinjene shodne naredbe proti množini razbojnikah, što se bješe u vrieme mira pojavili na svih stranah u Hrvatskoj, napastujući trgovce, vlastele i svećenike na sve moguće načine. Mjeseca studena g. 1664 dobi poziv od kralja da dodje opet u Beč na viećanje, kamo bješe više velike gospode iz ugarske pozvano. Nu u oči dana svoga odlazka, dne 18. studenoga 1664, zabavljao se Zrinski sa više hrvatskih i ugarskih plemićah lovom oko Čakovca i Nedelišća. Kad bijahu jur pod večer lov dovršili i lovci posiedali na kola da idu kući, dotrči jedan lovac s viestju, da se je pokazao u šumi neobične veličine vepar, kojega jedan lovac ranio bijaše. Ban Zrinski skoči odmah na noge, sjedne na konja i zamoli Zičia, Vitnjedia, Gušića i Nikolu Betlema, koji ga pratiti htjedoše, neka ostanu; te uzme sa sobom samo jednoga svoga lovca, s kojim ode u potjeru za veprom. Našavši vepra, raniše ga dvaputa, ali divjač uteče, i u trku razpori jednomu seljaku trbuh, rani jednoga lovca na obadvie noge, i prevali još jednoga draguna. Zrinski poleti samo s jednim slugom i svojimi kopovi za veprom dalje u šumu Veliki otok, kraj sela Kuršanca, nedaleko od varaždinskoga mosta na Dravi, te nagazi tu na divjač, koja ležaše u jednoj kaluži. Misleć Zrinski da je zvier jur iznemogla, sidje s konja i htiede ju svojim dugim nožem napasti, ali razjareni vepar digne se u tren oka sa svoga ležaja, skoči na Zrinskoga iznenada, povali ga na zemlju i zadade mu na glavi takovih ranah, da jih preboljeti nemogaše. Kad mladi vitez Mailaui iz Savoje dotrči i na divjač pištolj izprazni, izpusti ona svoj plien i odtrči. Tada dodjoše Gušić mladji i Angjelo Talijanac, vierni sluga Zrinskoga, te podigoše bana sa zemlje, koj im reče: da ima u džepu liek što zaustavlja krv, da neteče, i kojega uvjek sa sobom u bojevih nosi. Ali ni ovaj liek nepomognu, jer grozovite i smrtne bijahu rane, i dok Gušić po kola otide, izpusti Zrinski svoju dušu. Plačem i najvećom tugom dovezoše mrtva bana u Čakovac, i sahraniše ga zatim dne 21. prosinca u porodičnoj raci monastira Sv. Jelene kod Čakovca, kojom prigodom čitao je služba božjn zagrebački bisk. Petar Petretić, a hrvatski nadgrobni govor držà mu Jakov Oboštrenec, redovnik sv. Pavla. Poslie pol vieka, stavi mu kneginja Pignatelli, na onom miestu, gdi je umro, kameniti spomenik sa sliedećim napisom:

Hic jacet invictus condam, interfectus ab Apro,
   Zrini, praeda suis hostibus apta magis.
Qui condam ferox omnes superauerat hostes
   Victor, ab immani vincitur ipse fera.
Ille quidem finivit opus, vitaeque labores,
  At Patriae infelix incipit esse labor.
Ille quidem nostros mirabitur aethere casus,
   Flebit et illius nostra ruina necem.
Sors bona nil aliud mediis servavit in armis,
   Eripuit fato sors mala, nil aliud.
Quam sit in humanis sors impia proxima rebus,
   Mortis in hoc speculo quisque videre potest. 

Sveučilište wirtzburgsko u njemačkoj stavi našemu Zrinskomu sliedeći spomenik:

Nicolaus Zrinus Hic est:

Qui animos in pectore, victoriam in nomine,
Fulmen in manu, Serenitatem in vultu,
Prudentiam in Consiliis, Felicitatem in armis,
Quacunque gressus, tulit, circumtulit. 

Virtutis Comes, Dux Fortunae,
Illam sociam semper habuit, hanc Ducem numquam
Passus est, ne caecam sequeretur.
Unde belli tam serius in agendo fuit,
Quam domi in pace serenus,

Ubique Serinius.
Nunquam serus in negotiis;
Quam a fronte occupavit semper occasionem,
Calvam expertus est nunquam.
Prudentiam Fabii habuit sine cunctatione,
Fortunam Alexandri sine temeritate. 

Eum experti sunt
Turcae in igne Sampsonem,
Ad Quinque Ecclesias, et pontem Eszekianum,
Quae flammis domavit.
Tartari in aquis Moysen,
Quos ad Neo-Zrinium in flumen egit,
Hujus illi vorticibus maluerunt perire,
Quam illius fulmen acinacis experiri. 

Canisam virtute sua terruit,
Quam in fatis non fuit vinci,
(Plura hic absorbet dolor)
Virtus supra aemulationem fuit, non supra invidiam,
Cui etiam fortuna aliquando invidit. 

Animi robore securus,
Ne sui timerent, metum in hostes misit,
Ut sequerentur in pericula, praeivit.
Ut vincerent, hostes suis ante consiliis impedivit.
Tantus terror hostium, quantus amor suorum.
Ecclesia suum Machabaeum credidit;
Redivivum Scandarbegum Ottomanus timuit,
Hunc maximum saeculi nostri Heroem,
Aper ignobilis prostravit.
Sic rebus mortalibus illudit Deus,
Ut maximis majorem se ostendat.

Ne dicatur

Adonidis fato periise, qui Hectoris bella gessit,
Confecta Pace obiit,
Ut melius in coelis otia ageret, quam in terris,
Ubi Dei, et Ecclesiae negotium semper egit.

Petar Gvadagni, talijanski suvremeni pjesnik,
načini u slavu Zrinskoga sliedeći, još netiskani Sonet:

Per la morte del signor Niccolò conte de Zrini.

Sonetto.

Ecco estinto il Serino, ecco che giace
L' intrepido campion, l' Eroe guerriero;
Cadde sotto una fiera, un cor si fiero,
Esca un tempo di guerra, oggi di pace. 

Incauta umanità! quanto è fallàce
Tra le sirti del mondo uman pensiero!
Di chi si dolse già l'augusto impero,
Lieto e festante oggi sorride il Trace. 

Oh esultino pur bellici carmi,
Ed i vulgar di lui gli eccelsi onori,
A scorno dell' età parlino i marmi. 

Cosi volgon le stelle i suoi livori!
Quello che si stimò qual Dio dell' armi,
Muor qual Drudo alla Dea degl' amori.

Zrinskoga smrt oplakivaše čitavo krštjanstvo.  Na zapovjed francezkoga kralja Ludovika XIV., obdržavahu u Parizu za njega zadušnice. Sva Njemačka, Španjolska. Italija i Poljska, o kojoj se je pogovaralo, da želi Nikolu za svoga kralja izabrati, tugovà za njim u javnih listovih i knjigah, a Ugarska izgubi u njem učena čovjeka, umna politika, viešta pisca, kakovih je malo imala, premda niti je Ugarska niti Hrvatska znala cieniti i umiela razumieti ovoga izvanrednoga muža, dok je živio. Mi bi pako za naša dva jedina socijalno-politička pisca XVII. vieka, naime za Križanića i Zrinskoga mogli kazati, da je sudbina š njimi, kad je dala prvoga narodu hrvatskomu, a drugoga ugarskomu, uprav takovu ironiju stvorila, kao da je dala Julija Cezara kojemu god selu za seoskoga glavara.

Nikola Zrinski ostavi nakon sebe udovu Mariju Sofiju Löbl (Ljubel), s kojom je imao dvoje djetce 1. Adama, koj kao carski podpukovnik u boju s Turci kod Slankamena god. 1691 odtraga ustrieljen pade. On ostavi nakon sebe udovu Mariju Katarinu groficu Lamberg, s kojom nije imao poroda. 2. Kći Nikole Zrinskoga, koju njeki takodjer Marijom Katarinom krste, umre još mlada, kako sám Nikola u svom pismu na Ručića sviedoči.

Valja nam jošte nješta kazati o Nikolinom književnom djelovanju. Prije svega vriedno je znati, da je Nikola Zrinski umio mnogo jezikah, kako Toll ovimi riečmi sviedoči: „Linguarum quidem complurium ita callens fuit, ut, qui illum ignorantes loquentem audirent, sive ille sensus suos Hungarica, Croatica, Slavonica lingua exprimeret, quae dialecto potissimum variant, sive Germanica, Latina, Italica, Turcica proloqueretur, quaenam ipsi vernacula foret, ambigerent".

Ovo temeljito znanje tudjih jezikah izpričava ponješto Nikolu Zrinskoga, zašto je književna djela pisao na tudjem jeziku, ali ga nemože izpričati, da uprav ništa znamenitijega nije pisao na svom hrvatskom jeziku, premda je u jednom pismu na Ručića ponosom napisao: „Etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio", i premda je rado primio posvetu Petra Fodrocija, kojom mu ovaj g. 1661 drugo izdanje Barna Karnarutića: „Vazetja Sigeta grada" posveti, iz koje pjesme, kako ćemo niže viditi, citirao je Zrinski njeke verse u svojih magjarskih djelih. S druge strane moramo priznati: da bi u ono doba, njegova socijalno-politička djela, na naš narod isto tako malo djelovala bila, kad bi jih bio pisao hrvatski, kao što su na onodobne Magjare djelovala, za koje jih je napisao tolikim uzhićenjem na magjarskom jeziku.

Magjarski pisci povjestnice ugarske književnosti smatraju za glavno djelo Nikole Zrinskoga njegovo pjesničko djelo: „Szigeti veszedelem" (Razsap Sigeta) ili „Adriai tengernek Sirenaja“ (Adrijanskoga mora Sirena), koju je njegov brat Petar Zrinski na svoj hrvatski jezik preveo, i tako svoj narod s pjesničkim proizvodom svoga brata upoznao.

Franjo Toldi, najbolji pisac povjestnice književnosti magjarske, veli u svojoj Povjesti magjarske poezije o tom pjesničkom djelu našega Zrinskoga: da je najbolje i najsavršenije, što ga Magjari od starijega vremena imadu, i da je prvo klasičko djelo magjarske poezije. Da je Zrinski š.njim otvorio novu pjesničku školu i novu dobu, ali bez vriednih nasliednikah, i da se čini, kao da je magjarski duh sa stvorenjem ovoga pjesnika, na toliko se izcrpio, da poldrugi viek u napred njemu slična stvoriti više nemogaše".

Mi Hrvati, što se naše književnosti tiče, nemožemo dakako taj magjarski sud u svem podpisati, jer pogledom na naše starije i onodobne, osobito dalmatinske pjesnike, moramo Zrinskoga "Sigetski poraz" kao piesmu radi vanjske umjetne forme, medju slabije proizvode uvrstiti. Ali ako uzmemo u pretres unutarnju psihologičnu jezgru piesme, pa onda bogatstvo mislih i slikah, te narodni smier čitave piesme, to moramo ovomu piesniku pred mnogimi drugimi prednost dati. Osobito pogledom na veličanstveni, a zajedno i narodni predmet piesme, zaslužuje Nikola Zrinski osobitu pohvalu, te se ni nemože potanko ocieniti polag hrvatskoga prevoda, što nam ga njegov brat Petar ostavi.

Vrlo su za nas, i za našu povjest, kao i za socijalno-političko stanje naše domovine znamenita ona njeka privatna pisma Nikole Zrinskoga, što su slučajno sačuvana. Šest od ovih nadje Karlo Ráth u jednom rukopisu, čuvanom u knjižnici monastira panonskoga brda, koje priobći u časopisu: Györi Történelmi és Régészeti Füzelek. II. kötet. 3 Füzet. Györ 1863. p. 193–213. Nu ista ova pisma nalaze se i kod pisca ove razprave u starom prepisu, medju poslanicami slavnih Hrvatah, (rukopis knjižnice br. LI.) zajedno sa drugih šest pisamah istoga Nikole, pisanih Petru Petretiću, biskupu zagrebačkomu. Osim ovih imamo još njekoliko latinskih izvornih pisamah Nikole, u kojih poziva rečenoga biskupa, grad Zagreb itd. na sabore. Isto tako imamo izvorno hrvatsko pismo, pisano kanoniku Turjaku. Napokon priobći još dva pisma (jedno latinsko, drugo magjarsko) višerečeni g. Ráth u Magyar Törté'nelmi tár VIII. kötet. p. 251–254.“, a u sakupljenih djelih Zrinskoga (Pešt 1852) priobćena su još dva pisma na njekoga Medjerija.

Prvih šest pisamah, tiskom jur priobćenih, pisà naš Nikola jednomu izmedju najpoštenijih tadašnjih Hrvatah, Ivanu Ručiću, podžupanu zagrebačkomu, koj bješe od strane Hrvatske višekrat na ugarski sabor poslan, te je slovio sa svojih naukah, osobito pravoslovnih.  Mi hoćemo da ovdje iz tih pisamah samo njeke izvadke priobćimo.

U drugom povećem pismu, čim govori o poslanici svoga brata Petra, što ju je svojoj snahi (Nurui) pisao, nastavlja Zrinski dalje:

„Non mirum est barbaro crevisse desiderium opprimendi Transylvaniam, nam ad ventis dejectam Arborem, et pueri concurrunt collectum ramos; semel profecto premere felices, Deus, cum coepit, urget. Sed miror, quod duo bella Turca assumat, quod nec Annales ipsorum unquam dicunt, nec Religio permittit, nec bona ratio Status suadet, nisi forte Transylvanicum non vocet bellum, suamque ambitionem ludibunde et sine periculo finire aut speret aut praesumat. Utinam Dano vota non uovissemus, vel promissa reddidissemus, nunc immaculata fidei reputatione fulciremus hanc ruituram Transylvaniae arborem, quae et nos in ruinam trahet. Jam vero quomodo credi nobis desideramus. Succurrat miraculo nobis Divorum aliquis, alias certe actum nobiscum est. Arma nostra valde exigua, forte 5 millia militum, includunt se Danubio, in insula Comaromiensi, et estne hoc Bellum vitare? estne succurrere? Dubito certe quod hac imbecillitatis Confessione aperientur oculi, vanum timorem de nostris viribus inimico habenti. Prudenter certe ille, qui pacem cupienti Bellum ostendendum dixit. Res imperii videbit ex Fratris litteris; illa est substantia. Malta Insula dicitur terrae motu tota conquassata; si verum est, nescio an nostra Theologia attinget, cur rapiant mala fata bonos?Togatorum illorum Censorum, ante Hannibalem Ducem, (Montecuculum ?) judicium facile fero, sicut laudari a laudato laudis est, certe laudari a vituperioso non desiderabile est. Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio. Homo quidem sum, nec sine naevis, verum illorum Judicio illud maximum habeo, quod non Heliotropium, nap után jaro fü, vel Pap utan jaro fü. Utinam audiret et me Rex meus, dicerem certe sibi sine arrogantia illud Aiacis: Denique quid verbis opus est, spectemur agendo”. — etc

U petom pismu veli o zlom uspiehu Rakocijeva rata u Poljskoj (1657):

„Heu quam male a Polonis mulctatus est Princeps, qui nomine. et omine cancrum (rak) egit; quam nationis nostrae contemptus hic crevit, facta est Pax illi infamis, restituta Cracovia. Videtur Fatum fungum procreasse, cum tanta praeparatione, qui et natus et concidit una nocte. Svecus rabiescit contra Danum et putatur praevaliturus, hinc nobis jam timor. Gallus in Belgio triumphat, non utique Mediolani, sed ibi majori momento, cum Germaniae immineat. Utinam istorum antecedentium armorum inundationes, pestes, grandines, non sint portenta magnae alicujus ruinae, quae nobis etiam minetur oppressionem".

Prigodom povratka svoga iz Beča, kad je posjetio prvikrat dvor novoga kralja Leopolda (1659), pisà Zrinski istomu Ručiću: 

„Mihi vero contigit adire Corinthum. Vidi Regem Novum, aulam Novam, Novos ministros, denique omnia, primo obtutui Nova. Sed juxta sapientis Regis aphorismum penitius scrutanti, nil certe sub illo sole apparuit novum; diversi quidem homines, diversa nomina, pallia rerum diversa; at mos idem, cunctatio eadem, pacis etiam ingloriae cupido eadem, imo otii, ut ita dicam, Idolatria eadem ipsa antiqua manet, et facile a prudentibus observatur. Utinam Rex noster  — ministros leoninos haberet; forsan non quereremur nunc cum afflicta Ungaria amisisse Regni brachium, dextram Pannoniae, Scutum, imo murum Christianarum Provinciarum Transylvaniam. Est qui mederi velit si saltem possit, et qui possit, dummodo velit, qui velit ac possit nullus certe.  — — Majus dicam Est qui hac ruina non lamentatur, non luget, in prora sedentem, invisum, ipse in puppi sedens, mergi non horret; dicit se perire postea libenter dummodo alter prius; est qui hoc incendio delectatur, ut calefacere se ad illud possit. Ego certe non loquor somnia, licet paradoxa, nec calamo, alias communicanda. Num itaque impietatis arguerer, si dicerem illud Lucani: Hoc placet o Superi! cum vobis perdere cuncta, propositum est, nostris erroribus addere crimen. Sed quia curae parvae loquuntur, ingentes silent, hic ego obmutes co; vertam materiam et folium. Pudor ringatur, strepat, declamat, honorem non deturpabit; veritas est filia temporis, pudor mendacij, dabit Deus finem vel funem". 

Drugih šest pisamah pisana su biskupu Petretiću iz Čakovca, g. 1649, 1658/9, 1662 i 1664. Dočim prvo samo o sazvanju sabora govori, glasi drugo od 4. studena 1658 ili 1659 medju ostalim ovako: 

„Ingrato servire nefas: ut quid ergo ego pro Comite Emerico (Erdödy) et pro sua familia laboro; ut quid pro illis et corpus labore, et animum moerore et cogitationibus affligo. In fumum sunt ista omnia, et facilius oleum incorporabitur aquae, quam mea sinceritas, meus candidus animus intrare possit in frigidam, vanam et non rationabilem diffidentiam Comitum Erdödi”. — Tuži se nadalje na skupštinu varašdinsku, koju su Erdödiji samo radi toga sazvali, da mogu caru tužiti bana, što nije utišio bunu Posavčanah, kao da on hotimice zapovjedi kraljeve zanemaruje, itd. Magnus ictus profecto", veli, ubi tot vulnera inferuntur, sed armatus optima armatura sum, bona conscientia“.  — Navadja sve miere, koje upotriebi proti buni, te dočim prelazi opět na Erdöde, veli: Quid, si ego suae Mayestati scripsero, sicut certo faciam et scribo veraciter: Quod Rustici isti non sunt Rebelles, nec enim rebellarunt contra Deum, nec Regem, nec Patriam, id est Regnum, nec contra proprium Dominum, dummodo illos teneat Comes in illa justitia, quam unusquisque Christianus tenetur suis subditis administrare, ne sit Tyrannus in illos, ne excoriet, ne deglubat, sed tondeat. Dicunt enim miserrimi illi, quod jugum Judaeorum in Aegypto dulce erat. Minae Jeroboami contra Israëlem nullae erant, respectu illorum, qualibus ipsi cogebantur; comprobabit hoc ille ingens supplex libellus vel potius liber, qui in Regno est praesentatus" etc.

U trećem pismu od 24. veljače 1662, piše Zrinski:

„Quam vane promiseram mihi felicitatem et videndi Vestram Dominationem Reverendissimam et multa in Regni moderna Congregatione agendi.  Disponit Deus aliter et misit rumores magnos in ista Confinia de adventu Turcarum. Ego etsi non facilis sum ad credendum, tamen aquarum decrescentiae cum tales sint, ut merito unusquisque timere possit, nolui per absentiam meam, uxorem meam et omnia mea, imo Regni securitatem in evidens periculum involvere. Rogo itaque Vestram Reverendissimam Dominationem, tamquam Patrem meum colendissimum et confidentissimum, istam meam absentiam ante Regnum excuset et modernae Congregationi loco mei praesit, et de omnibus, quae Regni securitatem concernunt, tractet et concludat. Meam mentem et consilium Domino Capitaneo Gussich concredidi ita ut V. R. D. reportet, inter quae erunt aliqua, quae forte meum privatum commodum concernere videbuntur, sed penitius si considerabuntur, nihil mihi, sed securitati Regni nostri inservient Adiuro te per Deum, mi Reverendissime D. Pater, consideret illa cum attentione, et laboret, ut et Regnum totum intelligat et provideat; prope sumus periculo, sed domus nostra ardet undique. Princeps Transylvanus perdidit se et suos. Germanus vapulavit. Transylvania amissa est. An nunc ita demens sit quis ut credat, hic sistere velle furorem turcicum? Turca, quem non Caucasus, quem non flumina, non maria, non montes terruerunt, non tot Regna, tot floridissimae Provinciae exsaturarunt, an nunc imponet cupiditati suae fraenos, cum portam felicitati suae aperuerit, debellata Transilvania. Regi frenis nequit, et ira et ardens hostis et victoria, gladiusque felix, cuius infecti semel vecors libido est. Dii boni, quid ad haec nos? Dormitur nobis hyems tota, non excitamur. Ego clamo ubique, nec clamare cesso; sed una avicula non potest implere ingentem sylvam cantu. Certe saltem me silente non peribit patria, nec me dormiente, sed nec incolumi. Procedam si videro ruinam; sed jam jam quasi video. Itaque nihil aliud me restat, quam evitare illas minas Ezechielis prius, nempe: „Venientem gladium nisi annuntiaverit speculator, animarum quae periverint, sanguinem de manu ejus requiret Dominus." Ecce mi Rev. Pater, dico quae sentio, et ad Vestros sinus repono, ut provideat Regnum et suae securitati provideat."

U četvrtom pismu od 26. srpnja 1662 veli Zrinski:

„Si Deus miraculose istud miserum nostrum Regnum non conservaret, jam quali spe amici nostrae permansionis non autem inimici potentia immensa, desperare me facit, quia illa non est, sed pusillanimitas, in qua sumus, nec enim audemus nec procidemus. Certe misera Hungaria potest melius dicere quam olim Athenienses: "A missis Deorum immortalium templis et Parentum numentis, quid salute, quid victoria opus habemus?" Angunt. me hae cogitationes extreme, nescio an obvoluto Capite fatum expectem? vel luerem adhuc? Scio enim quod

Mitius ille perit, subita qui mergitur unda,
Quam sua qui liquidis brachia lassat aquis.

Sed non in tali statu collocavit me Deus et fortuna, ut liceat, honore et conscientia salva, dimittere clavum navis in tempestate; itaque liber in armis occubuisse velim, nam ex populis, qui regna tenent, 

Sors alia nostra est,
Quos servire pudet.

Quidquid mihi virium, animi, virtutis est, huc dirigo, Certe post mortem defendere non potero libertatem Patriae, et an erit aliquis mei genii tunc ignoro."

Uprav mjesec danah prije svoje smrti, dne 18. listopada 1664 javlja Zrinski Petretiću, kako car obadva pozivlje u Beč na posliednji dan listopada. Ban moli biskupa da mu javi šta da radi glede sabora, koga je jur razpisao, i da li nebi bolje bilo opozvati ga. Medjutim držan je ipak pod njegovim predsjedničtvom, kako jur spomenusmo, dne 23. listopada sabor u Varašdinu, te je i putovanje u Beč po svoj prilici na mjesec danah odgodjeno, pošto se je Zrinski upravo dan prije svoje smrti spremao u Beč.

Napokon smatramo za shodno, priobćiti ovdje još jedno kratko hrvatsko, od N. Zrinskoga vlastitom rukom pisano pismo na kanonika zagr. i kapetana sisačkoga Turjaka, da iz njega, koliko moguće, čitatelji uče hrvatski slog pisanja N. Zrinskoga, Pismo ovo glasi ovako:

„Pokehdob da nam vnoge fele listi ujih Svetlosti (kralja) dohadjaju, da vu Požun na vugersko spravišće šetuvati imamo, nakanili smo pervo ove naše Banske i orsačke krajine pohoditi i providiti; hoteli smo takajše i Vašu Milost prositi, da bi ste V. M ad diem 6. futuri Mensis Martii, svojim vitežkim ljudem zapovidali, vu Berkiševinu dobro zagoda dojti, koliko bi najveće moglo biti; koju priazan V. Milosti gospode Captolomu hoćemo se tersiti vu vekšem dugovanju zaslužiti. S tim Bog Vašu Milost zdravu derži. Datum in nostra Chaktornya, 27 die Februarii 1649. Admodum Rev. D. V. Servitor et Amicus promptissimus.

C. Nicolaus a Zrin.

Preostaje nam jošte spomenuti štogod o magjarskih djelih Nikole Zrinskoga, o kojih dodajemo ovdje kratku recenziju našega prijatelja i umnoga vieštaka u magjarskom jeziku i literaturi, Ivana Mažuranića, koj ista djela našega Zrinskoga dublje proući. Prije svega zaslužuje socialno političko djelo „Ne bántsd a Magyart" osobito zanimanje, jer se u njem pojavljuje ponajviše duh i narav našega Zrinskoga. O ovom djelu, koje ponajprije grof Šimun Forgač g. 1705 tiskom izdade, posvetivši ga Franji Rakocu, sinu Jelene Zrinske, govori 1. M. ovako:

„Prvo djelo (ili, bolje rekuć, brošura) „Ne bántsd a' Magyart" (Nediraj u Magjara) bieše, kako se u naslovu veli, „iznova" izdano od nepoznata izdavatelja god. 1790 u Maroš-Vašarhelju, u maloj osmini str. 94.

Na str. 4. toga djela stoji „Argumentum totius operis« napisan, kao i sve ostalo djelo, u jeziku madjarskom: „Ezzel az Irással mútattatik-meg: hogy Fegyver kell Országunkban: miképen kelljen azt rendelni; tartani: és más sok párticularitást-is fel találnunk, ha akarjuk. Volenti nihil difficile." To će reći hrvatski: U ovom pismu pokazuje se da u našoj zemlji treba oružja; kako se to ima držati, i kako moremo, ako hoćemo, naći još i mnogo drugih osobitostih. Ništa nije težko onom u koji hoće.

Domorodna ta magjarska brošura dieli se na dva diela: na „Exordium" i na samu bitnu stvar koju pisac ima pred očimą i koju je on sám krstio „Relatio."

U exordiu iliti uvodu, koji počima na str. 5. i nad kojim se nalazi poslovica pisca bana Nikole grofa Zrinskoga „Sors bona, nihil aliud," znameniti i hrabri taj muž, čistim i žarkim domoljubjem magjarskim nadahnut, neobičnom riečitostju i riedkom i upravo vojničkom energijom izraza, nastoji dokazat svojim Magjarom, da jim u žalostnu njihovu položaju tadašnjem, (bijaše tad, kako znamo, s glavnim gradom Budimom velik dio Ugarske i Hrvatske pod Turčinom), da jim, rekoh, u tako žalostnu njihovu položaju neostaje drugo, nego vlastita snaga i vlastiti napor, a od tudje pomoći da se ili neimaju nadat ničemu, ili da joj se smiju nadat onda samo kada se vlastitom snagom Turčinu valjano i junački opru. »Jer, veli pisac na str. 9., i od samoga boga dangubeć prositi pomoći, i grieh je i ludost, kako no niegda reče mudri Demosten: Nam non modo Deus, sed ne amicus quidem rogandus est, ut dormitanti cuiquam aut desidi praesidio sit; to će reći: Driemalo i lienjak nesmije pomoći iskat ni u prijatelja, kamo li u boga."

Za podkrepljenje te svoje teze navodi pisac s jedne strane okrutnost i odvažnost tursku kojoj se samo muževnostju i̇ dobrim redom dade odoljeti, — praestat mori sient Leonem, quam vivere sicut Asinum, t. j. bolje je poginut kao lav, nego li živiet kao magarac", veli energično vitežki Zrinović na str. 13.; --a s druge strane dokazuje da Ugarskoj zemlji od nijednoga njezina susieda neima pomoći, jer: Poljska je oslabljena i nesložna; Niemačka - u koju pisac nerazumie "premilostivoga ima i malo volje podupirat Svoga gospodara i kralja" Magjare, potomke Hunah, i premalo okretnosti u micanju vojenom, tako da Magjari izdienuše rieč, da "Niemac jaše na raku“; Talijan je razkomadan i preko mora; Španjolac je predaleko; Francez je hrabar i dobar vojnik za se, ali ne za Magjara; na Moskova se nevalja naslanjati, premda se nanj naslanjaju njeki veliki ljudi („némelly nagy Emberek"); Inglezka je malne posve drugi sviet. I eto svega krstjanstva, a Magjaru od njega nigdje pomoći! Valja se dakle uzdati samo u samoga sebe, a to je i toga radi najbolje, što se je Magjar stopio sa svojom zemljom; što Magjar ima ćud onu istu koju i zemlja mu. Tudjinci, dapače ni najglasovitiji tudjinci, u Magjarskoj neučiniši nikakova dobra, bud što nerazumieše, bud što jim neposluži, sreća. To pisac pokazuje mnogimi primjeri, pozivljuć se, obilnijega obavieštjenja radi, na Ištvanfija dio XXVIII pod kraj i mnoga ina miesta.

Neima dakle za Magjara drugoga sredstva, nego, kako viče pisac na str. 24., „oružje, oružje, oružje i dobra vitežka odvažnost!” —  „Ili zar da bježimo? Neimamo kamo; Magjarske nećemo naći nigdje na svietu. Nam za ljubav neće nitko izaći iz svoje domovine da u njoj nastani nas; plemenite naše slobode pod nebom neima nigdje nego u Panonii; hic nobis vel vincendum, vel moriendum est." Pobiede pod Hunjadi bijahu slavne, zašto nebi bile i sada? Nikad nijedan mač neproli toliko krvi buslomanske, koliko mač ugarski, pak zašto nebi i sada? „Ali jecajuć i porumenivši moramo, žalibože, priznati, da dedecori est fortuna prior t. j. njegdašnja sreća naša sad nam služi na sramotu. Tako daleko od starih odpadosmo mi sadašnji Magjari da, kad bi se danas vratili s drugoga svieta vitežki naši predci, niti bismo mi poznali njih, niti bi oni poznali nas. Jer, osim jezika našega i govora, u čem smo jim, pitam, slični? Tako da bi nam oni s podpunim pravom mogli reći: Vox quidem vox Jacob, manus autem Esa u. Grlo je Jakovljevo, ali su ruke Esavljeve. Ruglo smo svoga naroda i samih sebe; plien smo svakoga koji se odkudagod pokaže. A zašto? Radi nedržanja discipline; radi pijanstva i dangube; radi mržnje medjusobne i tisuću sličnih porokah. Ja ti se neulagujem, sladki moj narode, lažnimi hvalami, jer, kako veli prorok: Popule mi, qui te beatum praedicant, ipsi te decipiunt. To će reći: Puče moj, koji vele da si srećan, ti te varaju." Nego, ti se, puče moj, popravi; pozovi u pomoć Jehovu; odvaži se, pak u ime božje „da pašemo. mač suprot poganinu.“

I tim se od prilike svršuje taj exordium iliti uvod.
Na str. 32. počima glavni dio brošure nadpisan „Relatio." 

U tom dielu s početka govori pisac o nevaljanstvu vojske ugarske onih vremenah. A kako bi i mogla što vriediti? „Sinovi naši“ — veli on na str. 35.  — “živu dangubeć ili doma kod. otca i matere; ili, ako hoće da što liepa vide i čuju (kako oni vele), podju u službu na dvor kojega ugarskoga gospodina. Tamo što se uče? Piti. A što još? Gizdat se, menten zlatom obrubljivati i kititi, konja igrati, jednom rieči: kleti, lagati i ništa dobra neraditi." Koji neide na dvor gospodski, taj ide ili u advokate ili u popove; ne pravdoljubja, ne sveta zvanja radi, nego, u jednom i u drugom slučaju, puke vlastite koristi radi.

On za obranu Ugarske neće drugoga naroda nego magjarski „jer je najsposobniji, najjači i najbrži i ako hoće, najhrabriji narod."

Pisac dakle predlaže, neka Ugarska drži na nogah gotovu i spravnu t. j. stojeću vojsku od četiri tisuće pješakah i osam tisućah konjikah. Ta vojska treba da bude dobro uredjena i dobro i strogo disciplinirana, u koju svrhu predlaže potrebite naredbe, koje, premda u sebi zanimive, za ovaj naš literarno-istorički posó nijesu od neobhodne vriednosti.

Na kraju opet energičnimi izrazi priporučuje svoje predloge i uzvikuje pod sám kraj svoje knjige: „Ako neotmemo nazad Varadina, ako izgubimo Erdelj, nemojmo više odsad ni ratovati. Ako toga nećemo, bježmo iz ove zemlje. Čujem da u Brasiliji ima dosta pustare; zamolimo tamo od kralja španjolskoga jednu pokrajinu i načinimo koloniu ter postanimo gradjani.“

U istom ovom dielu str. 39. spominje Zrinski da je on prije toga bio napisó jedan mali traktat pod imenom „Vitéz Hadnagy“ t. j. Hrabar vodja.

Iz ovoga djela se vidi da ona njeka neobična grozničava patriotična uznešenost u izrazu, onaj njeki ekstatični, rekbi desperatni i od samoga čemera pieneći se chauvinizam koji se susreta u magjarskoj literaturi i u magjarskom parlamentu, nije plod jučerašnji, i da su u tom specifično-magjarskom genru, u koliko je nam poznato, prvi meštri dva rodjena Slovinca: u vieku XVII. aristokrata Hrvat Nikola grof Zrinski, a u XIX. demokrata Slovak Ludovik Košut.

Sva sabrana djela Nikole grofa Zrinskoga pod naslovom: „Gróf Zrinyi Miklós Munkái," po izvornih rukopisih i izdanjih uredjena, izidoše iz nova g. 1852 u Pešti, trudom Gabriela Kazinczy-a i Frana Toldy-a, u velikoj osmini str. 419.

U tom se svezku nalaze :

I. miešovite piesni;

II. razsap sigetski, epos u 15 pievanjah.  To je izvornik, po kojem je nesrećni Petar grof Zrinski brat Nikolin, sastavio svoju hrvatsku Sirenu mora adrianskoga; ali žalibože, mora se priznati da je Sirena ostala duboko pod svojim magjarskim izvornikom.

III. prozaična djela i to:

1. djelo bez naslova (po svoj prilici Vitéz Hadnagy) sadržaja istorično strategičnoga, razdieljeno u tri diela. U drugom dielu dolaze aforizmi strategički iz Kornelija Tacita.

2. O životu kralja Matie Korvina. Na kraju ove magjarske razprave navodi pisac sliedeće verse Karnarutića u hrvatskom izvornom tekstu:

Tko s poštenjem spravan na ov svit umirą,
Vičnji mu glas slavan do nebes dopira;
A tko žitak svrši noseć se s sramotom,
Vas mu se glas skrši ne spomenut po tom. 

Pak malo dalje:

Tak da već neumru nigdar njim imena
Dokle god rike vru i teku vrimena. 

3. „Ne bántsd a' Magyart“, djelo o kojem smo govorili malo prije. — 

4. „Tábori kis tracta", djelce o uredjenju i platji vojske. Sva ova djela pisana su u jeziku magjarskom i slavan su sviedok neobičnoga poetičkoga dara Nikolina, velike njegove učenosti klasičke, temeljita znanja ratnoga, a nada sve žarkoga njegova patriotizma magjarskoga, tako da ga narod magjarski, kako u istinu i čini, punim pravom i s pravim ponosom more brojiti medju najprve, najdarovitije i najbolje svoje pisce, doćim nam Hrvatom neostaje druge utiehe nego žalostna ona, da ham narav nije maćeha nego prava i rodjena majka, i da, ako narod naš nije na onom stupnju visine na kojem bi trebalo, tomu nam nije kriva blaga majka narav nego mi sami koji drugim gradimo ponosite gospodske dvorove, a sebi ni da bi kolibe. Fiat applicatio!”