Seljački pokreti u Slavoniji (1565.-1572.) by Vjekoslav Klaić,

 “Povjest Hrvata: Od najstarijih vremena do svrsetka XIX stoljeca”, by Vjekoslav Klaić, svezak treci, dio prvi, Zagreb, 1911.

Seljački pokreti u Slavoniji (1565.-1572.);
velika seljačka buna u Slavoniji i susjedniin slovenskim zemljama_(29. siječnja do 9. veljače 1573.); smrt Matije Gubca i parnica protiv ostalih seljačkih vodja (1573.—1574.). 

Translation to Engligh

Nakon grozne seljačke bune, koju bijaše godine 1514. u Ugarskoj pokrenuo Juraj Doža, kao i nakon ugušene bune seljačke u Kranjskoj god. 1515., stanje se je kmetova ne samo u tima zemljama, nego i u hrvatskom kraljevstvu znatno pogoršalo. Zaključci ugarskoga sabora od 18. listopada 1514., kojima bi uz ino seljačkim kmetovima zabranjeno slobodno selenje s posjeda jednoga gospodara plemića na imanje drugoga, biše provedeni i u hrvatskom kraljevstvu, naročito u Slavomji. Baš tom zabranom prometnuli su se kmetovi u prave robove svoje zemaljske gospode. Grozno to stanje kmetova seljaka postalo je još groznije, kad su nakon boja na Muhačkom polju i nakon pada jajačke banovine učestale turske provale. Te nesnosne prilike urodile su dvojakim zlom; u jednu su ruku kmetovi jatomice bježali iz domovine i zaklanjali se u susjedne austrijske zemlje; u drugu opet predavali su se Turcima bez odpora, čim bi se potonji pojavili. Tako su baš zdvojni kmetovi najviše skrivili, da je godine 1536. požežka županija došla u turske ruke.

Pad Požege i čitave požežke županije jamačno je mnogo doprinio, te su hrvatska i slavonska gospoda i plemići stali razmišljati, kako da stanje svojih kmetova ublaže. No još više ih je na to prinudila nedaća Kocijanove vojske kod Osijeka i Gorjana god. 1537. Na saboru, koji se je sastao u Križevcima na samo Bogojavljenje 1538., dozvoljeno bi člankom XXI opet selenje kmetova (traductio colonorum, quae hactenus demeritis quidem rusticorum exigentibus inhibita erat, ... omnium dominorum ac nobilium et regnicolarum uno voto et consensu admissa et concessă est), a daljim člancima (XXII—XXIV) ustanovljeno bi potanko, kako se mora postupati, kad se kmet seli iz jednoga vlastelinstva k drugomu. Jednake ili slične odredbe nalaze se u člancima potonjih ugarskih sabora od godine 1547, 1548 i 1556, kao i slavonskih sabora od 1539 i 1557.  Obnovljenom dozvolom selenja kmetova od jednoga zemaljskoga gospodara k drugomu unutar kraljevstva umaljena bi bar velika opasnost, da hrvatsko kraljevstvo budi posve opusti, budi da dobrovoljnom predajom zdvojnih kmetova postane turskim pašalukom.

Ali dozvolom slobodnoga selenja ublažena bi tek jedna velika nevolja kmetova seljaka. Ostalo je toga još toliko, da su bijednici gotovo skapavali. Nada sve zatirala ih je materijalna bijeda. Onim prirodom, što im je ostao nakon nerodice, turskoga pustošenja ili otimačine krajiških vojnika, morali su namirivati najrazličitije daće: i za državu (ratnu daću) i za kraljevstvo (dimnicu), za crkvu (desetinu), i napokon za svoju zemaljsku gospodu. Sami su poveljeni staleži hrvatski i slavonski gotovo u svakom saboru živim riječima prikazivali skrajnju bijedu svojih kmetova ili podanika; a nadbiskup ostrogonski i namjestnik Antun Vrančić izjadao se je u pismu na kralja Maksimilijana 23. veljače 1573. iz Požuna ovako: »Jer kod nas se goveda drže bolje i častnije od svoje gospode, nego ta vrsta podanika. Kad ih od turskoga bijesa ne mogu zaštititi, oni ih istim načinom izsisavaju i u sužanjstvo turaju, kao i sam i Turci.« 

Kmetovi seljaci imali su u nevolji za drugove male plemiće, a naročito plemiće jednoselce. Ti su potonji podnosili sve terete državne, zemaljske i crkvene, jedino što nijesu podavali daća svojoj zemaljskoj gospodi, jer su bili sami gospodari na svojoj baštinjenoj zemlji. Ali mnogi su kraj turskih provala i vječitog ratovanja tako osiromašili, da su se sami nudili za kmetove visokim plemićima ili knezovima. A koji put su ti knezovi i sami otimali plemićima jednoselcima imanja i slobodu, te ih pretvarali u svoje podanike. I sama plemićka obćina u Turopolju oslobodila se je sile velikaške tek nakon žestokih borba od više nego pol stoljeća.

Baš to visoko plemstvo, velikaši i knezovi bijahu se osobito osilili u ono vrijeme. Već za Jagelovića skupiše neki rodovi njihovi ogromna imanja. Još se više pomogoše za krvavih borba izmedju Ferdinanda i Ivana Zapolje, pristajući sad uz jednoga kralja, a sad uz drugoga. Tako se naročito u Slavoniji podigoše porodice Erdeda, Keglevića, Ratkaja, Sekelja, Tahija i Alapića, a uz njih razširiše svoju vlast iz južne Hrvatske u Slavoniju takodjer knezovi Zrinski. Ali i medju tima rodovima bilo je žestokih borba radi posjeda, koji su brzo prelazili iz jednih ruku u druge. Sad bi oba protukralja jedno te isto imanje darivali svojim privrženicima, svaki svojemu; sad je opet jedan kralj podijelio nekomu v podpunu svojinu neko posjedovanje, koje bijaše nedavno dao drugomu budi u zalog za primljeni zajam, budi na uživanje za vjernu službu. Sve te prilike urodile su nekim bezpravnim stanjem, tako te je ugarski sabor u više navrata zaključio, da se sve nakon boja na Muhačkom polju izdane darovnice za imanja imadu ništetnima proglasiti, te sva za to vrijeme darovana imanja prvašnjim vlastnicima povratiti.

Oko god. 1543 bili su osim duhovnih imanja najveći veleposjedi medju Dravom i Kupom Cesargrad u varaždinskoj županiji i Moslavina u križevačkoj. Cesargrad brojio je 856 kmetovskih dimova, a Moslavina 440. Oba su pripadala Erdedima, koji su povrh toga držali još Okić (306 dimova), Jastrebarsko (282 dima) i Želin (250 dim.) u zagrebačkoj županiji. Keglevići i Sekelji držali su po utanačenoj pogodbi imanja Kostel (300 dim.) i Krapinu (180 dim.) zajednički, tako da su zemlje, pripadajuće tima gradovima, uživali polovinom, dok su Sekelji stolovali u gradu Krapini, a Keglevići u Kostelu. Ali Keglevići su za svoju polovicu krapinskih zemalja podigli baš nasuprot grada Krapine plemićki dvorac Šabac, koji su poslije i utvrdili kao malu tvrdinju, pa je radi toga dolazilo i do sukoba izmedju njih i Sekelja. Suviše posjedovali su Keglevići još i grad Lobor (126 dimova). Ratkaji držali su Veliki Tabor sa 160 dimova, Gjulaji Trakošćan (184 dimova), Bradači grad Oštrc (104 dima), a Pethewi grad Belu (100 dim.).  Zrinski Nikola posjedovao je Božjakovinu sa 324 dima.

Najznatniji veleposjed iza Cesargrada i Moslavine bio je tada onaj, koji je pripadao Susjedgrad u. Brojio je 350 dimova, a obuhvatao je sedam sudčija (iudicatus), po imenu Stenjevec, Stupnik, Novaki, Podgorje, Pušća, Zaprešić (Zapreszechye) i Brdovec. U starije vrijeme bio je još prostraniji, jer mu je pripadala Bistra i Stubica; no u šestnaestom stoljeću bile su Bistra i Doljna Stubica zasebne gospoštije, dok je u Gornjoj Stubici bilo nekih petnaest manjih plemićkih posjeda, koje su držali Stubički, Gregorijanci, Petričevići, Britvići, Šafarići, Mihanovići, Berojevići, Skropilovići i drugi. Svi ti mali plemićki posjedi u Gornjoj Stubici imali su zajedno tek 104 dima, dok je imanje Doljna Stubica sama brojila 152 dima.

Susjedgradsku gospoštiju držali su Arlandovići ili Totovci od plemena Aka gotovo kroz dva i pol stoljeća. Posljednji mužki potomak te porodice, po imenu Ivan, župan zagrebački, bijaše umro god. 1440. Poslije smrti njegove nijesu Susjedgrad i Doljna Stubica pripali kraljevskoj komori kao ošastna imanja, nego je njima obladala Ivanova kći Doroteja, kojoj bijaše kralj Albrecht još 28. kolovoza 1439. oba posjeda podijelio sa svima pravima mužkoga nasljedstva. Kako se je Doroteja udala za Andriju Heninga Czernyna, zagospodovaše Susjedgradom i Doljnom Stubicom rečeni Heningi, kojih je mužko koljeno izumrlo god. 1502. Poslije su ta imanja svojatale sestre posljednjega Heninga (Katarina, Margareta i Ursula), po kojima su ih tražili i njihovi muževi, sinovi i unuci. Rodilo se medjutim pitanje, da li vrijedi ovako žensko nasljedstvo, ili je kruni slobodno po starom zakonu podijeljivati imanja, kojih su gospodari u mužkom koljenu izumrli? Iza dugih razprava i parničenja riješenc bi pitanje napokon tako, da je kralj Ferdinand potvrdio godine 1559. jednu polovicu Susiedgrada i Doljne Stubice štajerskomu plemiću Andriji Teuffenbachu, koji bijaše po majci svojoj Katarini primio ime Hening, a drugu polovicu tih imanja ugarskomu velikašu Andriji Batoru, koji je jednako po ženskoj lozi bio potomak Heningovaca. Još iste godine 1559. založio je Andrija Teuffenbach svoju polovicu imanja Stubice tadaniemu banovcu i medvedgradskomu vlastelinu Ainbroziju Gregorijancu, kojega se je sin Stjepan poslije oženio njegovom kćeriu Martom; jednako je Teuffenbach založio svoju polovicu Susjedgrada, i to četvrtinu Andriji Batoru, a četvrtinu svojoj ženi Uršuli Meknitzer.

Godine 1563 umro je Andrija Teuffenbach-Hening, ne ostavivši za sobom mužkoga poroda. Preživjela ga je žena Uršula Meknitzer sa četiri kćeri, koje su bile udate ili se poslije poudale za susjedne plemiće hrvatske: Kunigunda za Matu Kerečenja, Sofija za Tomu Milića. Ana za Mihajla Konjskoga, i spomenuta već Marta za Stjepana Gregorijanca. Baš otac potonjega, banovac Ambrozije, bio je glavni savjetnik i pomoćnik udovi Uršuli, njezinim kćerima i zetovima.

Andrija Bator, suvlastnik Susjedgrada, nije valjda nikad dolazio u Hrvatsku, jer je vršio službu kraljevskoga dvorskoga sudca u Ugarskoj. S toga je on god. 1564 sva svoja prava na Susjedgrad i Stubicu za 50.000 forinti prodao Franji Tahu, meštru kraljevskih konjušnika i konjaničkomu kapitanu u Kaniži. Ali budući da se je nagadjalo, da bi ta prodaja mogla biti nepoćudna udovi Uršuli Meknitzer, njezinim kćerima, zetovima i prijateljima Heningovaca, udešeno bi, da su kraljevski povjerenik Mojsija Humski i zastupnik zagrebačkoga kaptola, kanonik Stjepan od Sesveta, novoga gospodara protiv običaja iznenada i potajno po noći, a sve bez svjedočanstva susjeda i suvlastnika u posjed uveli. Baš taj posve neobični postupak silno je uzrujao ne samo udovu Uršulu Meknitzer, nego i svu njezinu svojtu i prijatelje. Franju Taha proglasili su nametnikom, koji se je ušuljao medju njih, pa stali prosvjedovati protiv prodaje i protiv uvoda njegova.

Ali Franjo Tahi nije bio muž, koji bi tako brzo uzmaknuo, ta najveći dio je svoga vijeka probavio u krvavim borbama. K tomu je bio pažen na kraljevskom dvoru, a po svojoj ženi Jeleni bio je Šurjak kneza Nikole Zrinskoga. Po tankoj krvi bio je opet u svojti s tadanjim banom Petrom Erdedom, kao i s Alapićima. I tako je planula nakon zaludnih prosvjeda izmedju njega i udove Uršule žestoka borba za gospodstvo u Susjedgradu. Domala se je čitava zapadna Slavonija razdvojila na dva tabora: uz Taha pristali su ne samo ban Erdedi i Alapići, nego i Keglevići, a uz Uršulu i njezinu svojtu (Heningovce) banovac Ambroz Gregorijanec sa svojim sinom Stjepanom, Sekelji u Krapini, a poslije i sam knez Nikola Zrinski, koji se je sa svojim šurjakom zavadio radi posjeda Otoka u Medjumurju. Poput velikaša razdvojilo se je i niže piemstvo na Tahijevce i Heningovce. Jedni su udarali na druge sa svojim kmetovima, a u za to su jedni bunili k me tọ ve drugih. I tako su baš smutnje medju plemstvom bile prvi povod seljačkim pokretima.

Negdje u prvoj polovici godine 1565, baš kad je Franjo Tahi ratovao s Turcima u Ugarskoj, udova je Uršula skupila nekih 800 ljudi, većinom susjedgradskih i stubičkih kmetova, pa je iz Susjedgrada protjerala porodicu Franje Taha, razgrabivši mu čitavo pokretno blago, vrijedno 25.000 forinti. Kad je na to ban Petar Erdedi podigao svoju četu, da Uršulu kazni i Taha vrati u Susjedgrad, zetovi su njezini zajedno s banovcem Ambrozijem Gregorijancem skupili ponovo 3000 kmetova, te 3. srpnja 1565. pod Susjedgradom posve razpršili bansku vojsku, pače joj oteli i tri topa.

Radi toga nasilja bi banovac Ambroz Gregorijanec na saboru u Zagrebu 25. srpnja skinut sa svoje časti, a protiv udove Uršule povedena bi parnica. Franjo Tahi uveden bi na to god. 1566. ponovo u svoju polovicu Susjedgrada i Stubice, a drugu je polovicu tih imanja preuzela kraljevska komora, dok se parnica protiv Uršule ne dovrši. Sad je stao Tahi nemilo progoniti sve svoje protivnike, a pogotovo zatirati kmetove, koji se bijahu protiv njega borili. Ali ni protivnici nijesu mirovali, već su iznosili svoje tužbe na njega pred kralja. Njima se je pridružio i Stjepan Grdak, upravitelj onoga dijela Susjedgrada i Stubice, koji bijaše preuzela kraljevska komora. Napokon je ugarski namjestnik povjerio plemiću Gašparu od Druškovca, da kao kraljevski povjerenik zajedno sa izaslanikom zagrebačkoga kaptola, kanonikom Franjom Filipovićem, sasluša svjedoke o zulumu susjedgradskoga gospodara. Bilo je to prvih dana srpnja godine 1567.  Povjereniku bilo je ustanoviti: 

1. Da li je Tahi zaista mnoge kmetove s njihovih selišta protjerao, a drugima opet vinograde i pokretni imetak otimao, te svoje službenike ovim otetim stvarima nagradjivao? 

2. Da li je nekadanjega Batorova podkastelana u Brdovcu, premda ga je sud proglasio nevinim, ipak dao zatvoriti i pogubiti? 

3. Da li je plemića Ivana Sabova, službenika udove Uršule, dao uhvatiti i najprije u Stubici zatvoriti, a zatim odanle po zimi gola i bosa u Susjedgrad goniti, te u ledenu tamnicu baciti, gdje je od gladi i zime umro; da li je nadalje istomu poslije smrti dao obje noge odsjeći, te onda tek s njih gvozdene verige skinuti? 

4. Da li je kraljevskoga kmeta Stjepana Vamoša prigodom sabora u Zagrebu dao na trgu uhvatiti i bez svake krivnje zatvoriti, nakanivši ga i ubiti, da se nije novcem izkupio i da nije sama banica za nj molila?

5. Da li je zaista veći dio soba u Susjedgradu protiv kraljeve odredbe za sebe zapremio, a kraljevskim ljudima (upravitelju Stjepanu Grdaku) samo dvije sobice ostavio ? 

6. Da li je od dohodaka kraljevske (komorske) polovice u Susjedgradu i Stubici zaista što za sebe uzimao ?

Gašpar od Druškovca i kanonik Franjo Filipović preslušali su 508 svjedoka. Svi su svjedoci na izložena pitanja izkazivali nepovoljno za Taha; pače mnogi bijedili su ga i s takovih zuluma, za koje se nije prije ni znalo. Povjerenici sastavili su o toj svojoj iztrazi ogroman spis od 6% metra duljine. Ali tom iztragom još bi jače uzpiren pokret izmedju seljačtva (kmetova) na tromedji Slavonije, Štajerske i Kranjske. Na prvom saboru, što su ga novi bani Juraj Drašković i Franjo Frankapan Slunjski 21. rujna 1567. obdržavali, vijećalo se je i o tom kmetskom pokretu. Na tužbu nekih saborskih članova (certorum regnicolarum), »da kmetovi stanovitih velikaša i plemića, koji drže posjedovanja u toj kraljevini Slavoniji, uzkraćuju svojoj gospodi prihode i dužne službe (proventus et debita servitia), pače da se hrpimice (catervatim) protiv svoje zemaljske gospode bune« --odlučili su staleži, »da se u buduće s va gdje, gdje bi se o va ki odmetnici kmetovi zatekli, moraju s mjesta i činom po gospodi banim a, ž u panima i pod ž u pa nima ka z niti« (decretum est, ubicunque locorum tales rebellantes coloni quorumcunque dominorum vel nobilium de caetero reperti fuerint, tales statim et de facto per dominos banos et comites ac vicecomites comitatuum puniantur). Ako pak zemaljska gospoda ne bi htjela svojim kmetovima održati stare slobode (in veteranis libertatibus), onda se potonji smiju preseliti k drugim (gospodarima) prema javnim odredbama i člancima. Čini se, da ovaj zaključak saborski nije mnogo vrijedio, jer se na saboru od 24 lipnja 1568 u Zagrebu izdaju kud i kamo oštrije odredbe. Tu se već mnogi velikaši i plemići strašno tuže (terribilis que rela) na bune i ustanke svojih kmetova, a sabor na to obnavlja dekret kralja Vladislava od god. 1514, koji radi o kaznama za kmetove, kad se dižu na svoju gospodu. Ako se odmetni seljaci (rebelles rustici) na zapovijed gospode banova ne pokore svojoj zemaljskoj gospodi, onda neka bani podignu svu gospodu i plemiće na noge, pa da kazne i pogube (ad puniendos et capite plectendos) te buntovne seljake i rušitelje javnoga mira. Ako se pak koji velikaši ili plemići ne bi o da z v ali bans komu pozivu, neka prema dekretu po ž uns kom u od godine 1547 bani za posjed nu njihova imanja, te od njih duž i u svotu iznude.

Zaključci saborski očito pokazuju ne samo, da se je već god. 1568. seljački puk javno bunio protiv svoje gospode, nego da je bilo takodjer velikaša i plemića, koji nijesu htjeli bane pomagati pri gušenju takih pokreta. Nema sumnje, da su se kmetovi dizali poglavito protiv Franje Taha u vladanju gradova Susjedgrada i Stubice; ali bit će da je bilo ustanaka i protiv ostale gospode, kao na imanjima obudovljele banice Barbare Erdedi oko Jastrebarskoga, Okića i Cesargrada, zatim na posjedima Keglevića kod Sabca, Kostela i Lobora. Po primjeru slavonskih kmetova stao se puk buniti i po susjednoj Kranjskoj i Štajerskoj, to više, što još uvijek nijesu bili točno odredjeni medjaši izmedju Slavonije i austrijskih pokrajina. K tomu su mnogi hrvatski velikaši držali imanja u tima zemljama, te su kmetovi njihovi s obje strane Save i Sutle bili u živom dodiru. Tako su Gregorijanci držali grad Mokrice u Kraniskoj, Franjo Tahi grad Stattenberg blizu Slovenske Bistrice u Štajerskoj, a Sekelji grad Ormuž na Dravi u Štajerskoj. Obratno su opet štajerska i kranjska gospoda (kao Ungnadi) bili posjednici u Slavoniji. Pa kako su gospoda i plemići tako Slavonije kao i Štajerske i Kranjske zajednički branili svoje zemlje od turskih provala, tako je i medju njihovim podanicima postojalo neko pobratimstvo, podržavano još i pribjezima iz hrvatskih zemalja.

Baš takav pribjeg hrvatski, iztaknuo se je poslije kao glavni vojvoda seljačke bune. Zvao se je Ilija Gregorić s nadimkom »Pribjeg«. Starinom i rodom bio je iz krajeva pokupskih, gdje no stajaše grad Ribnik blizu kranjskoga Podbrižja i Metlike. Rodjen je oko god. 1520., te je bio kmet kneza Stjepana Frankapana Ozaljskoga. Oko god. 1553., kad su Turci provalili u Kranjsku, te robili po polju sv. Bartolomeja (Jerneja), zarobili su i Gregorića, te su ga poveli sa sobom u sužanjstvo. Ali Ilija je srećno umakao iz robstva, pa se je onda naselio u Brdovcu na kmetskom selištu, koje je spadalo pod Susjedgrad. Tu je imao kuću i dvor, vinograd i oranice; a uz to je služio i za plaću na hrvatskoj krajini pod hrvatskim kapitanom Lenkovićem i kapitanom Semenićem. Godine 1564. postao je kmetom Franje Taha i žene mu Jelene Zrinske. Kneginja Jelena poslala ga je oko godine 1567. s družinom na četovanje, ali on bi s drugovima na putu od Turaka zarobljen i u Carigrad odveden, gdje ga okovaše u gvozdene verige. Nekom prigodom zadobavio se sjekire, razsjekao okove, pa drugi put srećno umakao iz sužanjstva. Vratio se kući baš u čas, kad su se kmetovi susjedgradski i stubički stali dizati na svoga gospodara Taha.

Uz Uršulu Meknitzer i njezinu svoju stajali su na strani kmetova takodjer neki duhovnici, kao župnik u Brdovcu Ivan Babić, zatim župnik Antun Knežić iz Pušće. No najviše je neposredno kmetovima pomagao Stjepan Grdak, upravitelj komorske polovice u Susjedgradu i Stubici, koji je neprekidno kraljevskomu dvoru dojavljivao sve Tahove zulume. S toga je Tahi svima silama radio, da se Grdaka riješi. Napokon je Tahu uspjelo, te je izradio, da je njemu ugarska komora u srpnju 1569. i kraljevsku polovicu dala u zakup za 4500 forinti na godinu. Grdak je tako izgubio svoju službu, a Tahi je postao jedini gospodar Susjedgrada i kaštela u Doljnoj Stubici, a tim i jedini zemaljski gospodin svima kmetovima obiju gospoštija. Udova Uršula zajedno sa svojim kćerima došla je u kolovozu 1569. pred ugarski sabor u Požun, pa je ondje zaklinjala (miserabiliter deprecans) staleže, neka izmole u kralja, da povrati njoj i njezinoj djeci njezin dio Susjedgrada i Stubice, koji je njoj mimo svako pravo oduzet. Ali staleži su predložili, da se protiv Uršule najprije dovrši parnica, što se bijaše pred četiri godine s oružjem oprla hrvatskomu banu. Ako je kriva, neka se kazni; ako je pak nedužna, neka prime od kralja, što se za pravo pronadje.

Odkad je Franjo Tahi zagospodovao čitavim Susjedgradom i Doljnom Stubicom, ljuto se je osvećivao kmetovima, koji su doslije bili pod vlašću komorskih upravitelja, te bunili podanike njegove polovice. Bijes njegov postao je još žešći, kad ga je stala moriti ljuta bolest od uloga, i kad mu je umrla žena Jelena Zrinska, ostavivši mu više sinova (Gabrijela, Stjepana, Mihajla, Ivana) i više kćeri. Šta je sve Tahi sa svojim kmetovima radio godina 1570. i 1571., potanko je poslije Ilija Gregorić izložio pred sudom u Beču. Možda je štogod i pretjeravao; ali uza sve to prikazuje Gregorićevo pričanje strašnu sliku o zulumu susjedgradskoga vlastelina.

»Kad je Tahi«, ovako je pričao Gregorić, »imao staroga konja, koji nije ništa vrijedio, predao ga je kojemu od svojih kmetova, za kojega je znao, da je imućan. Taj ga je morao kupiti za cijenu, koju je Tahi odredio; ako se je otimao, onda ga je silom prinudio. ---Drugi put pokvarilo se Tahu 1000 vedara vina. On ga je razdijelio medju svoje podanike, udarivši mu cijenu po svojoj volji. Ako mu nijesu vino platili, oteo im je konje i goveda. - Kmetovi morali su Tahovo blago o svom trošku hraniti; ako je koje govedo poginulo, morali su ga prema njegovoj ucjeni gotovim novcem platiti, jer nije drugo primao u zamjenu. – Još su kmetovi morali hraniti i čuvati njegove lovačke pse; pa ako bi koji pas izginuo ili lipsao, morali su za nj dati vola. – No sve to još bili bi kmetovi strpljivo podnosili, da nije Franjo Tahi dublje zabrazdio, te nekršćanski i tiranski njihove kćeri i djevojke obezčašćivao i oskvrnjivao. A to je činio osobito po smrti svoje žene. Pošiljao bi svoga slugu kmetovima, da mu dodju rabotati, pa kad koji kmet radi drugih posala svojih ne bi mogao sam doći, već bi poslao svoju kćer ili služkinju, onda bi Tahi iz svoga grada izjašio na polje, djevojke ogledao, pa onu, koja se je njemu svidjela, po svome slugi dao odvesti u grad, gdje se morala do gola svući. Ako je bila pristala, dao bi ju okupati, a onda bi svojoj pohoti ugadjao. Takovih silom oskvrnutih djevojaka doveli su podanici četrnaest, kad su komesari vodili iztragu protiv Taha. Napokon je Tahi i samomu Iliji Gregoriću ugrabio sav imetak, poimence vinograd, konje i goveda, što je sve vrijedilo do 200 dukata.« I Mihajlo Gušetić tužio se je pred sudom u Beču, da je Taha služio kroz osam godina, a da mu nije dao ni prebite pare za plaću.

Nasilja Franje Taha i njegovih sinova uzbuniše god. 1571. ponovo veliku čest njegovih podanika. Ugarska je komora na to odredila, da se kraljevska polovica Susjedgrada i Stubice Tahu opet oduzme, te zasebnim kraljevskim upraviteljima predade. Podjedno je sam kralj Maksimilijan pismom zapovjedio seoskim sudcima, kmetovima i svima stanovnicima susjedgradskoga i stubičkoga kotara, da se kane svake bune, već da pokorno slušaju kraljevske povjerenike, koje je poslao, da od Taha preuzmu komorsku polovicu tih imanja.

Ali odpor kmetova protiv Taha bio je na koncu god. 1571. već tako odlučan, da su sve opomene i kraljeve i hrvatskih banova ostale uzaludne. Pobunjeni kmetovi nijesu htjeli ni čuti, da se izmire ili pogode sa svojim zemaljskim gospodarom. Dne 6. kolovoza 1572. došao je sam Franjo Tahi pred kaptol zagrebački, pa je tu u zapisnik“ kazivao u obliku tužbe ili prosvjeda sve, što je od buntovnih kmetova prepatio. Po njegovu kazivanju započela je buna na sam Božić 1571., kad su kmetovi u Doljnoj Stubici ubili njegova vratara Mihajla Horvata, dok je od njih pobirao kraljevsku ratnu daću. Mrtvoga Horvata ostavili su na polju ležati kroz dva dana, dok su mu psi nos i uši oglodali, a onda su tek treći dan dopustili, da se iznakaženo truplo sahrani. Istoga dana ranili su i podprovisora Nikolu Stanka, koji je takodjer ubirao kraljevsku daću.

Kad je nadalje Tahi u ožujku i travnju 1572. po kraljevu nalogu boravio na saboru u Požunu, planula je obća buna susjedgradskih kmetova. Razjareni kmetovi iztjerali su iz Susjedgrada Tahove sinove i službenike, kojom su prigodom ranili jednoga vlastelinskoga vratara iz puške. Iza toga zauzeli su jedan mlin pod Susjedgradom kao i mitnicu u Brdovcu, što je sve Tahi držao zajedno s kraljevskom komorom. Još su s alodija izpod Susjedgrada oteli goveda i svinje Tahove, te ih po miloj volji razgrabili. Suviše su i brod na Savi zauzeli, premjestili ga po svojoj želji na drugo mjesto, pak stali sami prevozninu pobirati. Napokon su navalili i na vlastelinske dvore u Brdovcu, gdje su sila vina popili i nekoliko velikih pušaka zaplijenili. Ovom zgodom zarobili su i dvije stare žene, koje su Taha u bolesti dvorile i od podagre ga liječile; te su žene bez ikakva suda kao vještice spalili.

Sve to dogodilo se je po kazivanju Tahovu mjeseca travnja i svibnja 1572. Sam Tahi zapovjedio je na to sinu Gabrijelu, da pokuša buntovne kmetove razpršiti i opet u Susjedgrad unići. Mladi Gabrijel skupio je oko sebe više gospode i prijatelja, zatim nešto službenika svojih, te je 7. lipnja 1572. pokušao prodrijeti u Susjedgrad. Kako su sve ceste i putove do grada s lijeve strane Save držali kmetovi u svojim rukama, pokušao je Gabrijel primaknuti se gradu s desne strane obale Save, od Stupnika i Novaka. No kad se je prikučio brodu na Savi, dočekali su ga seljaci s vikom i pogrdama. Mladi Gabrijel skočio je na to s konjem u Savu, da ju prepliva, te se gradu prikuči. Ali seljaci podigoše urnebesnu viku, tako da se je njegov konj usred rijeke poplašio, te gospodara sa sebe zbacio, koji bi se bio utopio, da ga nije Bog i jedan sluga njegov spasio. Ali tom zgodom poginuo je njegov oružonoša (armiger) Andrija Nemec zajedno s najboljim oklopom, kacigom i štitom, što je sve u rijeci potonulo. Napokon bi Gabrijel Tahi suzbijen, te su ga onda bijesni seljaci progonili sve do posjeda Alapićeva u Turopolju. Na putu oteli su mu silom dva konja, vrijedna 100 forinti.

Bijesni seljaci, tako tuži Franjo Tahi dalje, udarili su iza toga na kašteo u Doljnoj Stubici, u kojem je boravio drugi sin njegov Stjepan sa tri svoje sestre, još djevojke. U kaštelu bio je i upravitelj kraljevske (komorske) polovice, po imenu Ivan Bakšaj. Zgodilo se to baš 21. lipnja 1572. Buntovni kmetovi nijesu marili ni za opomene kraljeve, kao ni za opomene biskupa i bana Jurja Draškovića, već su stali udarati na kašteo, kojom su prigodom iz puške nesmiljeno ubili jednoga njegova konjušnika. Napokon su Stjepana Taha i sestre njegove gladom prinudili, da izadju iz kaštela i da se drugamo sklone. Seljaci navalili su zatim na gospoštijski vrt, pogazili sve sočivice, te posjekli loze i ruže u ružičnjaku. Poslije toga navalili su kod Brezovice na javnom drumu poput razbojnika na Uskoke, te su jednoga ubili i četvoricu zarobili, koje su onda zasužnjene držali, dok im se je svidjelo. Suviše su razgrabili sve konje Tahijevih sinova i službenika, te ih još i sada kod sebe drže. Za sva ta nasilja čini Franjo Tahi odgovornim oba kraljevska (komorska) upravitelja: Mihajla literata Herbinovića u Susjedgradu i Ivana Bakšaja u Stubici.

Iz tužbe ili prosvjeda Franje Taha razabiremo, da je odpor kmetova protiv njega trajao već od Božića 1571. kroz sedam mjeseci. Za to su se vrijeme pobunjeni seljaci i drugim načinom borili protiv svoga zemaljskoga gospodara. U drugoj polovici travnja, oko blagdana sv. Jurja, skupili su se vodje seljaka u Brdovcu kod župnika Ivana Babića, koji im je sastavio tužbu na kralja. Tužbu ponijeli su u Beč odaslanici seljački, iz svake sudčije ili obćine po jedan, kojemu je čitava občina platila putni trošak. Medju poslanicima spominju se izrijekom Ivan Svrač iz Pušće i Matija Bistrić iz Trstenika na Sutli. Malo zatim sastao se je sabor kraljevina Hrvatske i Slavonije 6. lipnja u Zagrebu. Gospoda i plemići, skupljeni na tom saboru slutili su opasnost seljačkoga pokreta; ali budući da su sudili, da se protiv pobunjenih kmetova bez izričite zapovijedi kraljeve ništa preduzeti ne može (item quia rebellio colonorum Szomszedvarensium et Ztubicensium sine expresso mandato caesareae maiestatis sedari non potest), izabrali su takodjer dva poslanika kraljevstva, po imenu Simuna Keglevića i Ivana Berzeja, kojima su odredili putni trošak od 150 talira, da ponesu kralju pismo, u kojem su izložili sve prilike i tražili, da se smutnje izmedju Taha i njegovih podanika jednom već dokrajče. Ali ni seljaci nijesu mirovali, već su namah na Ivanje (24. lipnja) poslali pred kralja drugo svoje poslanstvo, u kojem je opet bio spomenuti već Matija Bistrić.

Ne zna se, šta su poslanstva plemićka i kmetovska pred kraljem izvršila. Očito se je na kraljevskom dvoru nastojalo, da se čitav spor mirnim putem riješi. Baš to krzmanje bijaše Franju Taha sklonilo, da je 6. kolovoza 1572. predao pred zagrebačkim kaptolom svoju tužbu ili prosvjed protiv zuluma svojih kmetova. Jamačno je on tu pismenu tužbu donio i pred hrvatski sabor, koji se je namah zatim sastao u Zagrebu, i na koji bijahu takodjer stigli kraljevski komisari, kojima bijaše povjerena zadaća, da mirnim načinom nastoje seljački pokret smiriti (componi et sedari). Ali kmetovi nijesu htjeli ni čuti, da se ikad više povrate pod vlast Tahovu. Sada je Franjo Tahi odlučno od staleža i redova na saboru zahtijevao, neka se njemu samome prepusti, da svoje nepokorne podanike kazni i na posluh prinudi. Ali protiv toga zahtjeva podigao se je mladi Stjepan Gregorijanec, te je u ime svoje punice Uršule Meknitzer i njezinih kćeri tražio, da se najprije izluče kmetovi Heningovaca, a onda tek neka Franjo Tahi progoni i kazni preostale svoje kmetove radi bune i počinjenih zločina (pro rebellione et delictis). Staleži medjutim nijesu prihvatili ni jedno ni drugo, već su poklisarima, koje bijahu izabrali za krunitbeni sabor u Požunu, dali naputak, neka porade kod kralja i kod ugarskih staleža, »da buntovni kmetovi, koji su se ogriješili ne samo o Franju Taha, nego i o njegovo veličanstvo, ne izbjegnu zasluženoj kazni« (ut praefati coloni rebelles, qui non tantum contra ipsum dominum Thahy, sed etiam contra suam maiestatem et libertatem totius regni deliquerunt, meritam punitionem ne evadant). Baš posredovanjem hrvatskih poklisara obratio se je i ugarski sabor 5. listopada 1572. na kralja s ovom molbom: »Nadalje je carsko veličanstvo milostivo spomenulo, da su se kmetovi gospodina Franje Taha, spadajući pod grad Susjed i kašteo Stubicu, nedavno odmetnuli, kašteo (Stubicu) prevarom zauzeli, te djecu gospodina Taha odanle izbacili, a takodjer i grad (Susjed) kroz nekoliko mjeseci tako opasali, da nije nikomu bilo slobodno u nj unići ni iz njega izaći. Budući da ta stvar podaje vrlo zao primjer, a tako se isto protivi dekretima i plemićkoj slobodi staleža i redova kraljevstva ugarskoga, to su se ovi priklonili zahtjevu braće svoje državljana Hrvatske i Slavonije kao i samoga gospodina Taha, pak pokorno mole njegovo posvereno carsko i kraljevsko veličanstvo, da se to seljacima ne ostavi neosvećeno, nego da milostivo dopusti rečenomu gospodinu Tahu, da svoje kmetove radi te pobune po običaju i pravu kraljevine Ungarije, nakon prije obavljena suda i po dobrim i zakonu vještim muževima izrečenoj osudi, prema zasluzi smije kazniti; podjedno da mu se milostivo povrati obveznica (litteras obligatorias), koju bijaše izdao, da ih neće ni malo kazniti, a koju su komisariposlali carskomu veličanstvu. U poslu pak rečenoga grada (Susjeda) i kaštela (Stubice) izmedju rečenoga gospodina Taha i gospodje udove Andrije Heninga i njezinih zetova neka ili odredi reviziju parnice (iuris summariam revisionem) ili upotrebi takav način, da se dalje ne goji medju njima žestoka mržnja i ljuto neprijateljstvo«. Kralj je namah 10. listopada odgovorio, da je o tužbama Franje Taha na kmetove već s ugarskim savjetnicima vijećao, pa da će učiniti, što je pravedno i pravo (se iustitiae et aequitati non defuturum). Jednako će se pobrinuti, da se smire opreke izmedju Taha i udove Heningove.

Dok su staleži tako hrvatsko-slavonski kao i ugarski zahtijevali od kralja, da se silom svlada pokret podanika susjedgradskih i stubičkih, nijesu ni kmetovi stajali skrštenih ruku. U jednu su ruku nastojali da pred kraljem opravdaju svoje dosadanje postupanje, a u drugu ruku stali su se pripravljati na osudni odpor, ako bi ih kralj prepustio osveti plemićkoj. Da poluče prvo, poslali su i oni svoje treće poslanstvo pred kralja u Požun. Ne zna se medjutim, tko je to poslanstvo vodio, i da li je ono što na kraljevskom dvoru izradilo.

Kao da nijesu mnogo od poslanstva izčekivali, stali su se kmetovi u posljednjoj četvrti 1572. organizirati. Sastavili su izmedju sebe neku vladu od tri lica, sve samih stubičkih kmetova. Glava vlade bio je Matija Gubec, kojega su seljaci prozvali bego m. Uza nj bili su Ivan Pas a nec, kojega potomci još i danas žive u Pasanskoj gori kod Gornje Stubice, zatim Ivan Moga ić. I danas još stoji u Gornjoj Stubici kod župne crkve stara lipa, gdje su se ta tri glavara s ostalim kolovodjama sastajali, naloge izdavali i sud sudili.

Uz vladu trebalo je urediti i vojsku. Vrhovnim kapitanom ili vojvodom proglasili su Iliju Gregorića, a uza nj izabrali su još jedanaest kapitana: iz svake sudčije susjedgradske gospoštije po jednoga ili dva. Tako se spominju kao kapitani Mihajlo Gušetić i Petar Šainović iz Brdovca, Ivan Turković iz Zaprešića, Santalić i Matija Miličević iz Fušće, Gjurko Sorko i Ivan Strelac iz Podgorja, Ivan Karlovan iz Stenjevca, Juraj Kovač iz Novaka i Fratrić iz Stupnika. Napokon još i Matija Fištrić (Bistrić) iz Trstenika na Sutli. Ilija Gregorić se je poslije branio, da nije dobre volje pristao uz buntovnike, već da su Gubec, Pasanec i Fištrić sa petdeset kmetova iz Stubice došli u Brdovec, ulovili ga u njegovu skrovištu i svezali, pa ga onda prisilili, da prisegom pristupi u njihovo kolo. Uz spomenute vojvode ili kapitane izticali su se poslije još i drugi kmetovi, kao Ivan Svrač iz Pušće, Grgur Drivodilić iz Brdovca, Mikulica Kupinić iz Susjeda, Mikula Bartolić i Andre Vlašić iz Brdovca. Tko je god pristao uz pobunjene kmetove, okitio si je klobuk zimzelenom, kao znakom, da je član »mužke punte«.

Vodje su nastojali, da se »mužka punta« razširi i dalje od Susjedgrada i Stubice, i to najprije po veleposjedima obudovljele banice Barbare Erdedi, rodjene Alapić, koja je držala Okić i Jastrebarsko izmedju Save i Kupe, pa onda Cesargrad na Sutli. Trebalo je nadalje predobiti kmetove Mate Keglevića i braće njegove po Zagorju, naročito oko Sabca kod Krapine, oko Lobora i Kostela, pa onda podanike Ratkajeve oko Velikoga i Maloga Tabora. Za »mužku puntu« radilo se predobiti i seljačtvo južne Štajerske u nekadanjim oblastima celjskih knezova izmedju Save, Savine i Sutle, a naročito podanike gradova uza Sutlu, kao što su Kunsperg, Bizelj i Pišece. Pače i po Kranjskoj zajedno s Istrom širio se je seljački savez, a osobito se je nastojalo predobiti Uskoke u Žumberku. Tu je posredovao uskok Marko Nožina, kum vrhovnoga kapitana Ilije Gregorića, koji je poruke i pisma nosio svojim drugovima u Žumberak.

Značajno je, kako su buntovni kmetovi privrženike medju seljacima skupljali. Manje čete obilazile su noću seoske krčme susjednih mjesta, pa bi ondje seljake u svoje kolo pozivali. Tko se ne bi drage volje pridružio, njega bi konopom svezali, te ga tako prinudili, da im se zakune. Pričalo se pače, da su davali neko piće iz zemljanog pehara, kojim bi se ljudi tako razigrali, da su oduševljeno savezu pristupali. Koji put pozivali su čitave obćine i sela, da se pridruže, poslavši im u to ime kokotovo per o. Ako se selo nije namah dalo skloniti, provalila bi u nj veća četa, te bi kmetove prinudila, da od svake kuće obećaju po jednoga momka.

Ovim i drugim načinom širila se je svedjer »mužka punta« na medjama Slavonije, Štajerske i Kranjske. U to su dva dogadjaja doprinijela, da je najednom sred ciče zime planula o bca seljačka buna. Najprije se je svršila koncem godine 1572. kaznena parnica protiv udove Uršule Meknitzer i njezinih zetova. Heningovci dobiše opet svoju polovicu Susjedgrada i Stubice, te biše u svoj posjed uvedeni. Sada promijeniše i svoj postupak prema kmetovima. Dok su ih prije podticali protiv Taha, stadoše ih sada miriti, pače im prijetiti, ako se ne pokore. Stjepan Gregorijanec naročito prepao se je seljačkoga pokreta, koji je dosad sam izravno i neizravno podpirivao. Iz grada Mokrica u Kranjskoj poslao je svoga kmeta Ivana Svrača Iliji Gregoriću i Mihajlu Gušetiću, pozvavši ih »kao neprijatelje rimskoga cara i čitavoga kršćanstva«, da se za dobe obrate, jer će ih inače žive peći, ako ih uhvati. S tolike nevjere bili si kmetovi tako ogorčeni, da su glasnika Svrača htjeli objesiti. Jedva se je namolio, da su ga poštedjeli.

Malo zatim, nekako na početku godine 1573. stigli su kraljevski komesari, da po kraljevu nalogu pokušaju Franju Taha izravno nagoditi s njegovim kmetovima. Na čelu komesara bio je vesprimski biskup Stjepan od Bijele Stijene (Fejerkövy). Po kraljevskoj instrukciji bilo je komesarima poći u Susjedgrad, pa ondje samima bez ičije pomoći miriti odmetne kmetove s njihovim gospodarom. Ali komesari toga ne učiniše, možda zato, što su smatrali, da je već minulo vrijeme za svako pogadjanje i mirenje. A možda su ih odvraćala i gospoda, koja su se već spremala na odmazdu.

Biskup i ban Juraj Drašković bijaše od godinu dana natrag više puta izvijestio kralja Maksimilijana o pokretu kmetova susjedgradskih i stubičkih. Predvidjajući, da će se od njega roditi velika buna tvrdio je podjedno, da se pokret ne može blagim mirenjem kraljevskih komesara utišati (per commissariorum placidam tractationem nihil effici posse, satis manifeste affirmavi). Ali kako je kralj bio čitavu stvar primio u svoje ruke, smatrao je ban za nedopušteno, da se dalje pača u taj posao bez naročitog poziva kraljeva. Sada se je medịutim seljački pokret prometnuo u otvorenu bunu, koja je sve dalje mah otimala, te se je ban živo zabrinuo, to jače, što mu je baš u to osudno vrijeme umro drug u baniji, mladi knez Franjo Frankapan Slunjski, a namah za njim i dosadanji banovac Ivan Forčić od Butine vasi. Drašković bijaše doduše namah obavijestio kralja o smrti svoga druga, te podjedno zamolio, da mu imenuje nasljednika; ali kralj nije mogao s mjesta popuniti izpražnjeno mjesto, pa je s toga još 16. prosinca 1572. zapovjedio dosadanjim četama pokojnoga Slunjskoga, da se pokoravaju preživjelomu banu. Podjedno je kralj 4. siječnja 1573. povjerio Draškoviću, da do dalje odredbe sam kao jedini ban vrši poslove kraljevstva.

Juraj Drašković sazvao je na to sabor kraljevina Hrvatske i Slavonije za 18 siječnja 1573 u Zagreb, i da se staležima kao jedini ban prikaže, i da se s njima u ono osudno doba posavjetuje. Staleži primiše Draškovića po nalogu kraljevu za bana »s punom vlasti« (cum plena authoritate), na što je potonji izjavio, da radi stanovitih potežkoća (ex certis difficultatibus) ne može u taj čas imenovati banovca. Na saboru našli su se Franjo Tahi, a i Stjepan Gregorijanec sa svojim mladjim polubratom Baltazarom. Osobito se je izticao Tahi. On je tražio od staleža, neka pišu za nj preporučno pismo na nadvojvodu. Karla, da mu povrati njegov grad Stattenberg u Štajerskoj; a onda je uložio prosvjed, što su kraljevski komesari uveli udovu Uršulu i Stjepana Gregorijanca u posjed njihove polovine Susjedgrada i Stubice. Saboru su pribivali kraljevski komesari, na čelu im vesprimski biskup, pa tako se sve protiv kraljevske odredbe iznijelo pitanje, kako da se »mužka punta« smiri. Po želji staleža pozvali su komesari susjedgradske kmetove pred sabor. Ali ovi odgovorili su pismom, da su svoje tužbe već prije kralju podnijeli, da se o njima iztraživalo i istinitost njihova utvrdila, pa ipak da nijesu još pravice dobili. Oni nikako ne će više Taha ni potomaka njegovih za gospodare; ali će se pokoriti i služiti kralja i svakoga drugoga, koga im njegovo veličanstvo odredi.  Na to pismo stao je Tahi rogoboriti i prosvjedovati, a sabrani su plemići i velikaši, ne zna se po čijem predlogu, izrekli osudu, kojom su seljake proglasili veleizdajnicima, te ih sve zajedno proskribovali (regnicolae ... tulerunt sententiam, qua rusticos condemnarunt in nota perpetuae infidelitatis, et simul omnes proscripserunt).

Vijest o osudi saborskoj potresla je seljačtvo (consternati rustici) na tromedji Slavonije, Štajerske i Kranjske tako, da se je s mjesta podiglo, te pograbilo za oružje. Ban Juraj Drašković pregnuo je svom snagom, da u posljednji čas zapriječi prolijevanje krvi. Vesprimskoga biskupa poslao je brzo u Beč po dalje naputke; u isti je mah šiljao duhovnike i svjetovnjake k pobunjenim kmetovima, da ih opominju, neka odlože oružje. Obećavao je ban kmetovima, da će za njih posredovati kod njihove zemaljske gospode, da ih mimo pravo i pravednost preko mjere ne izrabljuju (ne super modum praeter ius et aequum gravarentur); ban će nadalje moliti veličanstvo kralja, neka ne dopusti gospodi svoje podanike tako slobodno tlačiti. A da mu kmetovi vjeruju, zadao je ban seljacima vjeru i slobodno pismo (data fide et salvo conductu), da smiju slobodno k njemu dolaziti i od njega odilaziti, dok će s njime ugovarati. Ali sva naprezanja banova bila su zaludna: seljačka se je buna sve dalje širila, a bijes seljački preotimao je sve više maha.

Pobunjeni kmetovi odkazaše posluh ne samo Franji Tahu, nego u obće svoj gospodi i plemićima. Pokoravat će se samo kralju Maksimilijanu i bratu mu, na dvojvodi Karlu. Čim svu gospodu i plemiće smrve, osnovat će u Zagrebu carsku (kraljevsk u) vlad u. Daće i poreze pobirat će sa mi, a tako isto branit će sami i krajinu, za koju su se gospod a slabo brinula. Vrhovni kapitan Ilija Gregorić sastavio je i ratnu osnovu. Po njoj imali su seljaci, okupljeni oko Gubca i Pasanca, ostati u okolišu Stubice kao glavna vojska, koja će štititi kretanje ostalih četa, a i domovinu braniti, ako bi Turci provalili. Sam Gregorić vodit će čete, koje se bijahu skupile izmedju Cesargrada na Sutli i Zaboka. S tima četama podići će na noge jugoiztočnu Štajersku izmedju Sutle, Save i Savine. Preko Bizelja i Pišeca prodrijet će do Brežaca, gdje će seljake podići i gospoštiju zauzeti. Iz Brežaca poslat će jedan dio vojske na Krško; ta će vojska osvojiti Krško, pa će onda dolinom Krke provaliti do Kostanjevice i Novoga mjesta, zatim preko Žumberka krenuti prema Jastrebarskom, Okiću i Samoboru, gdje će se sjediniti s ustavšim kmetovima udove Erdedijeve. Sam pak Gregorić udarit će uza Savu kraj Sevnice do utoka Savine u Savu, a onda će dolinom Savine preko Laškoga trga doprijeti do Celja.* Tu iz Celja poslat će jedan odio na jug preko Ljubljane sve do mora i Istre; taj će zauzeti sve klance, ukinuti carine i ctvoriti tako putove slobodnoj trgovini. Sam pak Gregorić poći će iz Celja u Rogatac, pa će se dolinom Sutle vratiti k Cesargradu i Kunšpergu. Napokon će i on kao i kmetovi iz Jastrebarskoga sjediniti se s Matijom Gubcem, pa će onda svi zajedno navaliti na Zagreb.

Obća buna seljačka započela je u četvrtak 29. siječnja 1573. Krvavo kolo zaigrali su kmetovi Cesargrada, koji su taj grad osvojili, lumbarde i puške u njemu razgrabili, te dvorskomu glavu odrubili. Njima su se pridružili namah slovenski seljaci južne Štajerske, naročito podanici gradova Bizelja i Pišeca, kojima su stali na čelo Krsto Pustak iz Bizelja, Filip Vičerić i Petar Župan. Najviše se je te bune prepao Stjepan Gregorijanec, koji je nedavno sam kmetove protiv Taha podjarivao. Već 1. veljače javlja Stjepan Gregorijanec iz svoga grada Mokrica u Kranjskoj kapitanu žumberačkih uskoka Joštu Josipu Thurnu, kako se pobunjeni seljaci spremaju udariti na Brežce i Krško; tuži se na hrvatskoga bana i na hrvatsku gospodu, što još nijesu ništa protiv buntovnika preduzeli, pa moli Thurna, da dodje sa 400—500 Uskoka u pomoć. I ban Drašković piše 1. veljače kralju Maksimilijanu, kako su se po primjeru susjedgradskih podanika podigli kmetovi i druge gospode (etiam aliorum dominorum) pa da se je bojati sveobćega seljačkoga ustanka, kako je onaj bio pod Jurjem Dožom. To bi bilo opasnije nego što su Turci, jer seljaci ovih krajeva jesu kršni (robusti), ratoborni, oružani, izvježbani na krajini i hrabri, a k tomu imade ih tolika sila, da je prema njima posve malo baruna i plemića u kraljevstvu.  Seljaci kud i kamo brojem nadmašuju svoju gospodu, koja bi imala njihov bijes svladati. S toga mogu seljaci lako naći sebi put, da se sporazume s Turcima; pa nema sumnje, da će oni, kako su zdvojni i bijesni, to i učiniti. Vesprimski biskup obavijestit će njegovo veličanstvo o svemu još obilatije. Ban se napokon boji, da će prije, nego što od njegovog veličanstva pomoć primi, »velike štete i nevolje i ovo kraljevstvo (Slavonije) i susjedne pokrajine pretrpjeti«.

 

Velika opasnost od seljačke bune nagnala je ipak bana Jurja Draškovića, da i bez posebnih kraljevskih naloga udesi sve, da pokret što prije svlada. Kako nije imao druga svjetovnjaka u banstvu, a ni banovca, bilo bi Simunu Kegleviću, kao vrhovnomu kapitanu kraljevstva podići kraljevsku četu i zemaljsku vojsku, pa udariti na proskribovane seljake. Ali Simuna Keglevića bijahu već njegovi vlastiti kmetovi zatvorili u njegovu gradu Loboru, pa nije mogao nikud nikamo. S toga imenova ban Gašpara Alapića svojim namjestnikom (locumtenens meus), te mu zapovjedi, da se sa svojom četom i sa četama svoje sestre (udovice Erdedijeve), kao i sa plemićima iz Turopolja najprije obori na pobunjene kmetove oko Jastrebarskoga i Okića, gdje su bili vodje ustanka Matko Turčić i Jure Frančić.

Glasi o sveobćoj seljačkoj buni prenerazili su takodjer gospodu u Kranjskoj i Štajerskoj, te su oblasti obiju pokrajina pohitale da ustanak u zametku uguše. Zemaljski kapitani obiju pokrajina, staleži i razni zapovjednici u pograničnim mjestima pojagmili su se. da se što prije dovoljno vojske okupi. Sam nadvojvoda Karlo preselio se je iz Gradca u Maribor, da bude što bliže pozorištu bune. A bile su potrebite što izdašnije pripreme, jer se je domala pročulo, da se slovenski puk buni na kranjskom Krasu i u Istri, pače i u Koruškoj, Gorici i Gradiškoj. Baš ta vanredna gorljivost, kojom su nadvojvoda Karlo i oblasti austrijskih pokrajina zapriječile dalje širenje bune po alpinskim zemljama, doprinijela je mnogo, da je ustanak ostao ograničen na slavonsko Zagorje i Prigorje, pa na štajerske krajeve oko doljne Sutle. Pače ni Uskoci nijesu se pridružili buntovnicima, kako su ovi očekivali, i tako je sudbina seljačkoga ustanka bila već prije riješena, nego što je došlo do krvavog razboja.

Ilija Gregorić bijaše od Cesargrada i Bizelja sa svojim četama dopro do ušća Sutle u Savu izmedju štajerskih Brežaca i kranjskih Mokrica. Bilo je to 2. veljače na pokladni ponedjeljak, kojega je dana bio one godine i veliki blagdan Svijećnice. Ustaše zauzele su Gregorijančeve brodove na Savi; u isti mah pobunili su se i kmetovi njegovi u kotaru grada Mokrice. Stjepan Gregorijanec živo se je pobojao, da će udariti i na sam grad Mokrice, pa je 3. veljače pisao kranjskim staležima, neka zapovjede uskočkomu kapitanu Thurnu u Novom mjestu, da mu što prije pošlje 500–600 Uskoka u pomoć.  Ali Gregorić nije udario na Mokrice, već je 3. veljače na pokladni utorak nastojao predobiti grad i trgovište u Brežcima. Navalu na grad odbio je upravitelj Gašpar Possinger, izpalivši tri hitca iz najvećega topa u gradu.  No zato su seljaci zahtijevali od gradjana u trgovištu, da im se predadu ili zavjere, da ne će ništa protiv njih učiniti, pa da ih u to ime puste u trg. Kad su to gradjani odbili, stadoše seljaci udarati na trgovište, te se osvećivati pojedinim žiteljima. Sutradan 4. veljače, na čistu srijedu, stajala je seljačka vojska već kod Videma nasuprot Krškoga, gdje je Gregorić ugovarao s žiteljima potonjega grada o predaji. Zapovjednik grada u Krškom, zatim sudac varoški i gradjani bijahu se tako prepali, da su predali grad i brod na Savi seljačkim ustašama. Na to je zorom 5. veljače veći odio vojske od nekih 2000 ljudi pod kapitanom Nikolom Kupinićem prešao na jug Save u Krško, da odanle podje dalje u Kranjsku prema Kostanjevici i Novom mjestu, da podigne na noge Uskoke u Žumberku i oko Metlike, te da razširi pokret po čitavoj Kranjskoj. Ilija Gregorić opet s drugim, manjim odjelom od 500—600 ljudi nastavio je svoj put uz lijevu obalu Save prema Sevnici, Radečemu, i onda dolinom Savine prema Celju, izčekujući da će mu se putem pridružiti sila puka iz Štajerske, gdje bijaše u dolini Bistrice (pritoka Sutlina) izmedju Planine i Kunšperga bravar Pavao Šterc kmetove pobunio.

Medjutim stiže 5. veljače seljačku vojsku prvi poraz kod Krškoga. Primivši novaca iz Ljubljane, zatim konjanika i pješaka, podigao se je uskočki kapitan Thurn sa svojim Uskocima u sve 500 momaka pa je toga dana u 11 sati prije podne ostavio Kostanjevicu i udario prema Krškomu. Tu mu je pošlo za rukom vojsku Nikole Kupinića razbiti i razpršiti. On sam piše istoga dana u tri sata po noći iz Kostanjevice staležima Kranjske o svojoj pobjedi ovako: »U brzini javljam gospodi, da sam se s nešto seljaka, Uskoka i podanika, u svem nekih 500 momaka u 11 sati prije podne odavle podigao protiv buntovnika. Kad su me (bilo ih je oko 2000) spazili, nagnuli su u bijeg i zaklonili su se u mjesto Krško. Na to sam odredio, da pješadija s gornjega kraja udje u grad, a konjica da provali s druge strane. I tako smo s pomoću Božjom mnogo tih seljaka poubijali; no mnogo više njih potopilo se je u Savi. U sve poginulo je do 300 momaka. Uskoci su bjesnili i haračili tako, da mi se je samome na žao dalo«.

U pismu javlja Thurn nadalje, kako su mu stigli glasi, da su kmetovi oko Jastrebarskoga i Okića, njih 4000 do 5000, namjerili navaliti na Uskoke, pa ih prisiliti, da se njima pridruže. S toga će on namah sutradan sa 800 do 1000 Uskoka poći u one strane, te se sjediniti s konjanicima kneza Jurja Zrinskoga, zatim četama banice udovice i ostaloga slavonskoga plemstva. I zaista je sutradan 6. siječnja bjesnila borba izmedju seljačke i plemićke vojske kod Kerestinca izpod gradova Okića i Samobora. Plemićku vojsku vodio je banski namjestnik Gašpar Alapić, koji je nemilo razbio i razpršio seljake tako kod Kerestinca, kao još istoga dana kod Mokrica. Dva sata nakon njegove pobjede stigao je na bojište izpod Mokrica Thurn sa svojim Uskocima, pa je sutradan (7. veljače) u devet sati u jutro obavijestio brata svoga Vuka o toj pobjedi ovako: » Javljam u brzini, da je gospodin Alapić s konjanicima grofa Zrinskoga i s drugim četama poubijao, kako se ovdje govori, do tisuću seljaka. Ako i taj broj nije izpravan, bit će svakako nekoliko stotina. Uskoci pale redom kuće tih seljaka poput Turaka, te grabe imanje i blago; jednako radi i gospodin Alapić.«

U bojevima kod Krškoga, Kerestinca i Mokrica stradalo je toliko puka, da o daljem odporu kmetova na jugu Save nije bilo više ni spomena. Mnoge vodje bijahu ili poginuli ili dopanuli sužanjstva, a preostali puk stao je vapiti za milost. Thurn piše već 9. veljače iz Kostanjevice, kako su se kmetovi od pet gospoštija pokorili, i kako redom dolaze k njemu moliti, da ih pomiluje.

Vrhovni kapitan Ilija Gregorić bijaše još 5. veljače u Sevnici doznao za poraz svojih drugova kod Krškoga. Da mu se čete ne razbjegnu, zataji on njima nedaću, te podje dalje do Radeča. No tu promijeni svoju prvobitnu osnovu. On ne krenu dolinom Savine prema Celju, već udari prema Planini, da odanle dolinom Bistrice što prije dodje do Cesargrada i hrvatskoga. Zagorja. No prije nego što je stigao u Planinu, bijahu se štajerski buntovnici na lažnu vijest, da su Turci provalili do susjednoga Kozja, na sve strane razbjegli, dok su njihovog kapitana Pavla Šterca gradjani u Planini zarobili i predali upravitelju grada Stjepanu Siebenaicheru. Gregorić htjeo je u Planini osloboditi svoga druga Šterca, ali mu to nije pošlo za rukom. Sada je Gregorić 7 veljače udario prema Pilštajnu, da se što brže prikuči Sutli.  No u Pilštajnu doznala je njegova četa za razsulo Kupinićeve vojske kod Krškoga. Da se i ona od straha ne razbjegne, podižeju 8 veljače u ranu zoru i nastavi put kraj Kozja i Podsrede prema Kunšpergu (Königsbergu). Ali izpod toga grada, kod Svetoga Petra pod svetim gorama, blizu utoka Bistrice u Sutlu, namjerio se je na vojsku štajerske gospode, koju je vodio celjski okružni kapitan Juraj Schrattenbach. Seljačka četa nije mogla odoljeti dobro oružanoj gospodskoj vojsci, te bi posve razbijena i razpršena. Mnogo kmetova bi zarobljeno i u Celje u tamnice odvedeno; spasao se je jedino Ilija Gregorić sa svojim drugom Mihajlom Gušetićem. Sluteći Gregorić, da je sve propalo, nije sa svojim drugom pošao Matiji Gubcu u Stubicu, nego je najprije lutao po štajerskim gorama, a onda je preko slavonske krajine htjeo umaknuti Bosnu. Ali kad je iz Gradca, gdje je kod nekoga plemića zajedno s Gusetićem ostavio konje, pješke nastavio svoj put, uhvatili su ga haramije izmedju Križevaca i Ivanića, prije nego mu je pošlo za rukom, skloniti se u turski tada Jasenovac. Već 25. veljače znao je Ljudevit Ungnad, da su Gregorić i Gušetić od haramija zarobljeni. Krajiški kapitani poslali su ih na to u Beč, gdje su u polovici travnja bili prvi put na sudu preslušani.

Iza krvavoga poraza na sutoku Bistrice i Sutle došao je red na glavnu vojsku seljačku u Zagorju. Dne 9. veljače javlja biskup i ban Juraj Drašković nadvojvodi Karlu, da je Gašpara Alapića, koji je netom svladao seljake izmedju Save i Kupe, jučerašnjega dana (hesterno die, 8. veljače) ponovno poslao sa nekih 5000 konjanika i pješaka u zagorske strane izmedju Varaždina i Zagreba. U toj su vojsci na prvom mjestu banske čete, koje je on ne bez veliko ga straha iz krajine doz va o, da se odmetni seljaci, koji u zagorskim stranama bjesne, svladaju i kazne. Ban se pouzdaje u Boga, da će za tri ili četiri dana primiti dobre glase o porazu seljačkom. Pa što god Bog dade, ban će s mjesta vjerno obznaniti. I zaista nije ban ni tako dugo čekao. Već 11. veljače javlja on kralju Maksimilijanu, kako je 8. veljače poslao svoga zamjenika Gašpara Alapića sa 5000 pješaka i konjanika prema Stubici i Zlataru, gdje je velika vojska seljačka bila utaborena. Dne 9. istoga mjeseca oborio se je kod Stubičkih toplica (ad thermas Zthubicenses) na seljake Gašpar Alapić, te ih je s Božjom pomoći posve porazio i svladao (magna ipsis illata clade prostravit). Još ih ni danas ne prestaje progoniti ognjem i mačem kao izdajice, tako te nikoga više nema, koji bi se vojsci njegova veličanstva usudio otvoreno oprijeti. Mnogo je buntovnika poginulo, budući da ih je malo umaklo; mnogo ih je zasužnjeno, a medju njima i više kolovodja, koje su nazivali kapitanima. Po njima moći će se doznati, tko je za pravo bio začetnik tolike bune i tko je prouzročio toliko krvoproliće u kraljevini njegova veličanstva. Nije s toga potrebno, da kralj pošlje pomoć ili razmišlja o tom, kako da se buni doskoči. Ban završuje svoje pismo: »Jednoga od njih, kojega zovu Gubec beg, i kojega su nedavno (noviter) kraljem proglasili, okrunit ćemo ostalima za primjer usijanom gvozdenom krunom, ako vaše veličanstvo na to privoli«. Slično pismo upravlja istoga dana Drašković i na nadvojvodu Karla; samo dodaje i ovo: »Stvar se čini umirena, a buntovnici su tako kažnjeni, da se više u ovom kraljevstvu nema bojati seljačke bune. Ne shvaćam (s toga), koja bi još razbojstva i zloće buntovnika ostale nekažnjene? Ne bih se usudio posve nijekati, da je krvoločtvo gospode (tyranidem dominorum) dalo kmetovima neki povod za ustan a k. Ali ja o tome ne mogu drugo reći, nego mislim, da bi se i stari službenici morali saslušati, koji su imali izvrstnoga učitelja, preblage naime uspomene cara Ferdinanda, koji je znao premilo i premudro upućivati svoje podanike«.

Glavna i osudna bitka bila je dakle 9. veljače kod Stubičkih toplica, ili točnije u prostranoj dolini, koja se stere izmedju tih toplica i mjesta Doljne Stubice. Još i danas umije puk u toj dolini pokazivati mjesta, gdje je bilo žestokih okršaja. Po kazivanju suvremenika Krste Winklera, tridesetničara na medji slavonsko-štajerskoj, poginulo je u tom boju 5000 seljaka, po čemu sudimo, da ih je najmanje još jedanput toliko bilo na okupu. Drugi savremenici javljaju, da je boj trajao četiri sata, te da je pobjeda naginjala već seljacima, kad je u posljednji čas došla na bojište četa haramija, te pomogla plemićkoj vojsci razbiti zdvojne kmetove. Potonji pisci znadu još neke potankosti o boju. Isthuanfi priča, da je uz Gašpara Alapića vodio kraljevinsku vojsku još i Mato Keglević. U vojsci da je bilo oko 900 konjanika, zatim kraljevska ili banska četa, koja je čuvala gradove na krajini kod Kupe. Kad je Matija Gubec, kojega bijahu seljaci proglasili svojim kraljem, doznao, da se primiče kraljevska vojska, smjestio je svoje čete u bojne redove, te ih s nekoliko riječi ohrabrio za borbu. »Ovaj dan i ovaj boj pribavit će im čast i slobodu, ako pobijede; ako pak pobijedjeni nagnu u bijeg, ne bi se mogle izreći sve vrsti okrutnosti i muke, kojima će ih zatirati nemilosrdni i obijestni plemići. Zato neka se ponesu kao muževi i hrabro bore, jer im je ili slavno pobijediti ili propasti.« 

Kraljevinska vojska razmjestila se je tako, da je u središtu stajala pješadija, a na oba krila konjanici. Boj je započeo uz veliku viku i galamu. Kmetovi su se izprva mimo svako očekivanje hrabro borili, te su neki plemići poginuli, medju njima i Vladislav od Plovdina, vodja konjanika. No napokon biše seljaci ipak ovdje od pješaka, a ondie od konjanika potisnuti u bijeg. Mnogi na bijegu padoše, mnogi dopanuše sužanjstva; tek malo njih umače u šume i gore. Plemići pobjednici bjesnili su strašno protiv svladanih kmetova. Vješali su ih na kuće i stabla; na jednoj jeditoj divljoj kruški uza glavnu cestu visjelo je šestnaest nesrećnih seljaka.

Od kolovodja Mogaić pogibe na bojnom polju; Gubec i Pasanec biše zarobljeni, te s drugima u Zagreb dovedeni. Da li se je protiv njih vodila parnica ili nije, ne znamo, jer spisa nema; samo nam javljaju potonji izvori, da su 15. veljače Pasanec i Gubec strašnim načinom pogubljeni. Najprije bi Pasanec na očigled Gubcu uz grozne muke ubijen; onda su samomu Gubcu zažarenim kliještama sa živa tijela meso kidali, onda mu glavu usijanom gvozdenom krunom ovjenčali, i napokon mu tijelo poput kakovu razbojniku razčetvorili. Najnovija predaja dodaje još, da su Gubca prije krunisanja na Markovom trgu na zažareno željezno prijestolje posadili, a prijestolje da je bilo namješteno ondje, gdje se na rečenom trgu vidi i danas još pet bijelih, u sredini probušenih kamenih ploča. Puk opet u Zagorju priča, da Gubec nije umro, nego da su se nad njim i nad njegovom vojskom sklopila dva brijega. Sam Gubec sjedi s kapitanima za kamenim stolom, na kojemu su pune čaše vina. Gubcu se brada vije oko stola, pa kad se devet puta oko njega omota, tad će se brda opet raztvoriti i Gubec sa svojom vojskom ponovo osvanuti.

Ban Juraj Drašković bijaše pravo uztvrdio u pismima na kralja i nadvojvodu Karla, da je buna seljačka porazom kod Stubice posve svladana, i da se nema više bojati novih pokreta u kraljevini Slavoniji. Ali gospoda i plemići, tako u Slavoniji, kao u Kranjskoj i Štajerskoj, koji su se kmetovima nemilo osvećivali, pa ih u obće još jače ugnjetavali, strepili su svedjer od straha pred novom bunom. Mučila ih je zla savjest. Sam kralj Maksimilijan spoticao je banu Draškoviću, što ne bijaše sve udesio u zgodan čas, da ne plane obći ustanak. Ban se je 15. veljače 1573. vješto opravdao, pa onda dodao: »Priznajem svoju krivnju, što nijesam dovoljno jak nositi tolik teret, koji je vaše veličanstvo na moja ledja naprtilo, pa sam s toga prečesto molio, da me vaše veličanstvo budi posve budi bar djelomice oslobodi. Pa tako i sada prepokorno molim, jer vidim, da se ta služba (banska) ne podudara s mojim zvaniem (hanc functionem vocationi meae non satis quadrare), te mi je s toga pretežka«.

Protiv zarobljenih kapitana i vodja seljačkoga ustanka vodile su se dugotrajne iztrage u Beču, Gradcu, Ljubljani i Zagrebu. Ilija Gregorić preslušan bi u Beču 11. travnja, zatim 4. i 11. svibnja 1573. Jednako i Mihajlo Gušetić. Uza sve to ostadoše oni u Beču sve do 1. lipnja 1574., kad ih je kralj Maksimilijan poslao banu Draškoviću u Zagreb, da »na onom mjestu prime kaznu, gdje su je skrivili« (ut eo in loco poenam accipiant, in quo eam promeriti sunt). Medjutim ban Drašković krzmao je da ovrši osudu, pa stoga kralj još 19. studenoga 1574. zahtijeva od bana, neka mu javi, da li su rečena dvojica kažnjena i kojom kaznom; i šta se je u obće dogodilo s njihovim ortacima, koji su bili u Zagrebu zasužnjeni. Kako se vidi, plemeniti je ban i biskup oklijevao, te radio, da spase seljačke nesrećnike. Tek na opetovane opomene javlja Drašković u prosincu 1574., da je Iliju Gregorića dao pogubiti. No zato je nastojao da bar ostalima pomogne. Razabira se to takodjer iz njegova pisma na kralja od 21. rujna 1574., gdje no piše, da po izjavi mnogih žitelja, pa i samoga Ilije Gregorića nije Gušetić »mnogo kriv« (non esse valde culpabilem); podjedno moli kralja, da pokloni život i učini milost Vinku Lepoiću i Nikoli Pozebcu, za koje se obćenito tvrdi, da su nedužni, jer su se tek prinudjeni pridružili seljačkoj vojsci.

Seljačka buna bila je već više mjeseci ugušena, kad je stari i bolestni Franjo Tahi, kojega je čitava Slavonija kao začetnika bune proklinjala (»tota Sclavonia maledicit Tahio«, piše gjurski biskup Antunu Vrančiću 28. veljače 1575.), iz Susjedgrada 6. rujna 1573. upravio na kralja i cara Maksimilijana pis:no, u kojem uz ino piše i ovo: »Napokon i pokojno carsko veličanstvo kao i vaše veličanstvo davalo mi je u mojoj mladosti i zdravom vijeku plaću za moje službe i poslove. Sada sam lišen snage, nogu i ruku ... Molim stoga prepokorno vaše veličanstvo,neka po prirodjenoj milosti zapovjedi vrhovnomu tridesetničaru kraljevine Slavonije, da mi svake godine, dokle živem, i zplaćuje i izbroji po tisuću rajnskih forinti... Očekujem od vašega veličanstva milostivi odgovor«. Ali Tahi jamačno nije dočekao odgovora, a kamo li zatraženu mirovinu. Neposredno iza toga je umro (vjerojatno 3 listopada), te su ga djeca sahranila u župnoj crkvi sv. Trojstva u Doljnoj Stubici uz ženu mu Jelenu, rodjenu kneginju Zrinsku. Poslije mu je netko na grobnici podigao spomenik od kamena s likom, koji bi morao prikazivati njega sama. Značajno je, da se tom prigodom nije više znalo točno ni za dan, kad je umro, jer je na kamenu uklesan kao dan smrti 4. kolovoza 1573.* Kad navali mnogo puka u crkvu, kamen se znoji i voda curkom curi sa spomenika. Puk naklapa, da je to smrtni znoj seljačkoga krvnika Franje Taha.

Za seljačke bune izginulo je najmanje 6000 ljudi, kojih su krepke mišice bile kruto potrebite i za obradjivanje zemlje i za obranu od Turaka. A u krajevima, gdje je bilo sijelo bune, ostala su brojna kmetska selišta pusta, razvaljena ili spaljena. Iz popisa ratne daće za godinu 1573 doznajemo, da je u samoj gospoštiji Doljne Stubice bilo te godine spaljenih, opustošenih i oplijenjenih (combusti, devastati et depredati) dimova 45, a posve uništenih (totaliter devastati) 25. U gospoštiji Susiedgrada nabrojili su osiromašenih, poharanih i spaljenih dimova 87.

Značajno je, kako je savremeni Antun Vramec posve kratko i suhoparno u svojoj kronici zapisao dogadjaje seljačke bune. On piše: »1573 Kmeti na Slovenieh vstali i zdignuli su se proti svoje gospode i plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše«.