Matija Gubec i „mužka puntarija.”

  Source: “Pučki Prijatelj: Poučan i zabavan časopis za puk trojedne kraljevine.” (People's Friend: An informative and entertaining magazine for the people of the triune kingdom), edited by Dragutin Jagić, Zagreb, 1874.  Printed in three parts.  Part 1: Aug. 7, Part 2: Aug. 21, Part 3: Sept. 5.

Život u šestnajstom vieku (1550–1650) kod nas Hrvata, bio je takav, da već sam po sebi, kakav je bio otegoćivao je svako sdruženje i obćenje. O seljaku nebi tada niti govora, jer on bijaše u pravom smislu rieči biedni rob, neimajući nikoga svoga do jedinoga Boga, pa je u toj svojoj biedi valjda izumio onu poslovicu, što ju čovjek osobito u našem Zagorju često čuje: „kam ću siromak, gore je visoko, a dole je tvrdo.“. – Gradjani po varoših bijahu kamo veće kukavice, nego li su i sada, oni se ponosiše samo imenom gradjana, nipošto pako duhom i činom, iz njih mogao je velikaš načiniti sve, što je hotio, pače nije mu trebalo niti obećavanja niti mite, već oštra rieč i leskova batina. – Plemstvo bijaše nesložno medju sobom, poput ondašnjeg višeg i nižeg sveštenstva, jedan se gradio gospodarom onoga, što je drugi jur posiedovao; najvećom pako zaslugom smatrao bi plemić to, kada je mogao sa svojom družinom na grad ili imanje drugoga navaliti, njega porobiti, te se tako tudjim blagom okoristiti, a to bi jim posvema i moguće, buduć biahu varoši, a i gradovi plemićki poradi zlih ili bolje rekuć nikakovih drumova bez ikakova medjusobna saveza, sela bijahu takodjer raztrešena, te namještena kojekuda po zabitnih strana medju gustimi šumami ili u klancih medju gorami.

Uslied svega toga, sasvim je naravno, da zakoni i točno njihovo izvršivanje, pravda i obća sjegurnost, sve same takove želje bijahu, što ih je sviet poznavao samo po imenu, u istinu pako vladalo je bezzakonje i s njime skopčano nepravedno načelo: „tko je jaći, taj kvaći.“ To pako kvačenje prouzročilo je i onu bunu, u kojoj se borila seoska prostodušnost proti vlasteoskoj i plemićkoj bahatosti, u kojoj se borila pravica i naravski zakom, proti nasilju i bezzakonju.

Da tu „mužku puntariju“ bolje shvate čitatelji, navesti ću ovdje uzroke, koji su ju proizveli: Uzrok cieloj toj „mužkoj puntariji“ pada jur u godinu 1565., kada su se i ostali kmetovi onoga vremena, a naročito kranjski i štajerski proti plemićem i svojoj vlasteli dizali, a zametnula ju najprije svadja i razpra izmedju Franje Tahi-a i Gregorianca Medvedgradskog, podbana hrvatskog i vlastnika mnogih velilikih dobara. 

Godine naime 1564. umre Andrija Henig, vlastnik polovice Susedgrada i Stubice, a izza sebe ostavi svoju ženu udovu Uršulu sa 4 kćeri; tu svoju polovicu istih dobara predao je on jur za života svoga prije pomenutomu Gregoriancu Medvedgradskomu, a udovica Uršula nezadovoljna time, odluči tu polovicu silom od istoga Gregorianca oteti, pa to i učini. Medjutiem kupi u isto doba drugu polovicu Susedgrada i Stubice Franjo Tahi od Andrije Batora za 50.000 fr. Udova pako Uršula podignu se i proti toj kupnji, nu tu se podignu i stari Gregorianec tvrdeći obje strane, da je ova kupnja proti njihovomu pravu učinjena. S toga htjede udova Uršula sa svojimi prijatelji protjerati Tahi-a iz njegove polovice, pa kad joj to za rukom nepodje, otme ona po svom kastelanu Franji Puhakovečkom gornju Stubicu, koje je imanje stari Gregorianec darovao bio Ivanu i Petru Petričeviću.

Medjutim poče Tahi takodjer i drugu polovicu Susedgrada i Stubice zahtjevati, pa isto tako od Gregorianca i Medvedgrad tvrdeći, da je taj grad njegov po ženi mu Jeleni Zrinskovoj. Nu i to sve nebi dosta, već se u tu cielu smiesu pravda umieša jošte i kr. fiskus, tražeći Heningovu polovicu za sebe, s toga što je Hening bez mužke djece umro, dakle, da nije imao pravo sa svojom polovicom niti razpolagati. Buduć pako, da su sve te stranke mnogo prijatelja, rodjaka i privrženika imale, to se doskora i cielo susjedno plemstvo u tu razpru zaplete. Nu stari Gregorianec bio Vam mudra glava, te se on drugomu načinu domisli, kako će si moći ta imanja osjegurati, pa zaruči svoga mladoga sina, liepoga momka Stjepana sa kćerju udove Uršule, pa ovaj, sjediniv se sa ostalimi zetovi Uršulinimi, opre se snažno i proti Tahi-u i proti kr. fisku. – Vidiv kraljevski fiskus, da bi mu se po takovu načinu mogao iz ruku lahko mastan zalogaj izmaknuti, umoli Petra Erdödy-a, bana hrvatskoga, da udari u družtvu sa Tahi-om na udovu Uršulu, stolujuću u Susjedgradu, te da joj isti ujedno sa Stubicom  otme. Ban sklonu se na prošnje kr. fiska, te podje god. 1565. sa svojom banskom ćetom i s kraljevskimi ljudmi proti udovi Uršuli. Uršula, žena dobre ćudi i mekana srdca, postupala je sa svojimi kmetovi sa neobičnom za ono doba blagošću, podupirajućih svagdje, gdje je samo mogla, pa tako isto radio je i njezin zet mladi Stjepan Gregorianec, s toga bi i ovi od svojih kmetova veoma obljubljeni i čašćeni. Jeli dakle bilo čudo, što su njihovi kmetovi, dočuv, da se ban sa svojom malenom vojskom na njihovu vlastelu digao, dohrlili jatomice pred Susjedgrad, da ondje stolujuću svoju vlastelinku udovu Uršulu čuvaju i brane od banovog napadaja. – Tim pako kmetovom a i četam udovičkim stavi se na čelo mladi Stjepan Gregorianec, te upravo pred Susjedgradom kod Zagreba udari na bana, proćera ga i razbi mu čete, te tako ostade više spomenuta polovica Susjedgrada i Stubice u rukuh udove Uršule barma za neko vrieme; jer ju i onako poslje kratka vremena ipak morade na prietnje kraljeve u kraljevske ruke predati, te po tom dodje i Tahi u suživanje te polovice. Vidiv Tahi, da mu je tako u očitoj nepravdi ipak kralj na ruku, osmjeli se jošte večma, nego li je dosele bio, te postade do mala pravim krvopijom svojih kmetová ; nu ujedno bi tim svojim činom, što je sa banom Erdödy-em proti udovi Uršuli, mladomu Gregoriancu i njihovim kmetovom vojevao, omražen od svih okoličnih kmetova, na toliko, da si je za svoju osobnu sjegurnost morao u Stubici, gdje je od sele stolovao, urediti tjelesnu stražu. Tu se dakle zametnu ona strašna mržnja izmedju Tahi-a i njegovih sada kmetová, koja je kasnije za sobom povukla „mužku puntariju.“ Buduć pako, da je Tahi glavni poticatelj bezzakonja bio, te glavna osoba, oko koje se sve silničtvo tadašnjih zagorskih plemića i vlastela sakupljalo, to si ga promotrimo malko potanje. Franjo Tahi, sin bana Ivana Tahi-a, oženjen sa Jelenom rodjenom Zrinskovom, bijaše kraljevski savjetnik, meštar kraljevskih konjušnikâ i kapetan kanižkih konjanikâ. Čovjek visok, krupan, podmajna i podmurena pogleda i namrgodjena lica, a od naravi svoje veoma okrutan, ohol, nepravedan, te osobito lakom za bogatstvom Jedva što je bio kupio polovicu Susjedgrada i Stubice, to je počeo ljude, bez razlike stališa i plemena, zlostavljati, mučiti, zatvarati, pače i ubijati, negledeć na to, jesu li to plemići ili svještenici; seljake pako i svoje kmetove nije niti smatrao ljudima, već ih upotrebljavao za živinsku radnju, uprežuć ih pod plug, da mu oru, prikopčujuć ih na lanac poput pseta, da mu tobože dvor čuvaju. Pa s toga i počme od njih zahtjevati nezakonite daće i tlake, stade jih tjerati iz svojih selišta, te napokon svadjati se sa istimi kraljevskimi častnici, što su od fiska bili poslani, da upravljaju sa polovicom Susjedgrada i Stubice. 

Proti toj dakle aždaji diže se sada i sam kraljevski poslanik,–te izradi nastojanjem ostalih takovih neprijatelja, a osobito pripomoćju mladoga Gregorianca to, da se je proti Tahi-u iztraga povela, radi tih neprestanih nasilja i bezzakonja; a za iztražitelje stavljeni bi neki Gašpar Drušković i kanonik Franjo Filipović, (onaj isti koj se kasnije u bitki kod Ivanića god. 1573. od Turaka zarobljen, iznevjeri kršćanstvu, te poturčiv se, učini kao poturica silnu štetu svojoj domovini, osobito pako u Dubici, imanju zagrebačkog kaptola, zagrozivši se tom prilikom, da će za tri dana osvojiti Zagreb.) Ta dakle dva čovjeka odpute se sada u Stubicu, da proti Tahi-u iztragu vode, pa da čitatelji vide, što je sve okrutnost Tahova kadra bila počiniti, navesti ću ovdje nekoja pitanja, na koja su imali svjedoci odgovarati: Tako n. pr. : 

Dali je Tahi zaista mnoge kmete iz svojih selišta protjerao, a drugiem vinograde i pokretni imutak pootimao, nagradjivajuć s otetimi stvarmi svoje sluge? Dali je podkastelana Batorievog u Brdovcu, stavivši ga poradi nekih izmišljenih pogriešaka pred go spodski sud, poslije kako ga sud za nevina proglasi, ipak zatvoriti i pogubiti dao? Dalje, da li je doista pl. Ivana Sabo-a, slugu udove Uršule, dao uhvatiti i najprije u Stubici zatvoriti, a zatim od ovuda po zimi gola i bosa u Susjedgrad tjerati, te u ledvenicu baciti, gdje je napokon od gladi i zime umro, pa dali je istomu kada je već umro, obadvie noge odsjeći, pa tek onda s njih gvozdene verige skinuti dao? Zatim, da li je Stjepana Vamoša, kmeta kraljevskog na obćinskom trgu zagrebačkom, prilikom držanoga sabora, uhvatiti i bez svake krivnje zatvoriti dao, naumiv ga i ubiti, da se nije novcem izkupio i da nije banica za njega molila. itd. Čovjek, čujuć takove stvari, težko bi povjerovao, da se mogu tolike okrutnosti, a nekažnjene, dogoditi, pa je ipak tako bilo, jer usuprot svemu tomu, što je pet sto i osam svjedoka suglasno proti Tahu svjedočilo, te usuprot tomu, što su ta iztraživanja na oriaškoj listini 6 hvati dugačkoj popisana bila, ipak ostade Tahi bez svake kazni, pače budu već sliedeće godine mladi Gregorianec, udova Uršula i još neki njihovi prijatelji pred kraljevski sud u Požun pozvani radi toga, što su se bili usudili Tahi-a s gospodstva susedgradskog i stu bičkog protjerati; a Tahi sam bude time nagradjen, što mu je od strane kraljevske komore i druga polovica upitnih imanja u najam dana, i to za godišnjih samo 4000 for. To čudnovato podupiranje, pače i nagradjivanje toli silnih bezzakonja i nasilja, što ih je Tahi proti svojim kmetovom poduzimao, od strane kraljeve, potakne njega na još veće surovosti i progone, a njegove pako protivnike, a naročito mladoga Gregorianca toli silno razjari, da je odlučio osvietiti se Tahiu, pa bilo to na koji mu drago način. Nu znajući da će kod plemstva stranom radi rodbine, a stranom i radi straha pred tolikim silnikom malo podpore naći, obrati se on na i onako nezadovoljne i pod težkom mukom i teretom ste njajuće kmetove stubičke i susedgradske.

Po Gregoriančevoj dakle tajnoj radnji pobune se ponajprije god. 1571 kmetovi Tahievi, te se odreknu svake poslušnosti i odvisnosti prema svome gospodaru. Taj ustanak akoprem je bio sam po sebi veoma neznatne naravi, ipak pobudi u ono doba, kada su Turci po cieloj Hrvatskoj pa ćak do Zagreba provaljivali, veliku pozornost kod kralja Maksimilijana, na toliko, da oduzme Tahi-u komorsku polovicu imanja Stubice i Susedgrada, a samim kmetom i seoskim sudcem pismeno naloži, da imadu od svake bune i neposlušnosti odustati.

Medjutiem taj pismeni nalog dodje prekasno, kmeti ostanu neposlušni pače u svojoj se buni sve večma širili, jer i sam Tahi s druge strane opeta nehtjede slušati kralja, te se opirao predati komorsku polovicu imanja u ruke kraljevskoga poklisara, već napisa list na samoga kralja, moleć ga u tom listu, da ga bar tako dugo u uživanju pusti, dok najmovno vrieme prodje, da mu se nebudu staromu i bolestnomu njegovi protivnici rugali, da je morao kmetovom popustiti. Medjutim razgranjivala se buna orijaškimi koraci sve dalje i dalje po varaždinskoj i zagrebačkoj županiji. Stubica to leglo i priestolje svih tako tadašnjih kao i kasnijih da nereknem sadanjih zala, najednoć čudnom živahnošću oživi, te se mjesto u gospodskom gradu pomoli u priprostoj seljačkoj kolibici iskrica pravde i poštenja, nu i strašne osvete nad okrutnikom, koja kasnije toli silnim plamenom zabukti, da je trebalo vruće krvce od hiljade i hiljade ljudi da taj plamen pogase. Državni sabor u Zagrebu g. 1572. vidiv, da mu nije moguće više s dobra umiriti kmetove i nezadovoljni narod, koj poput spavajućeg lava, probudiv se, skoči na branik svoje pravice i svoga poštenja, pošalje u Beč kralju dva poslanika, da traže pomoć proti pobunjenim kmetovom, nu Maksimilijan kralj, u mjesto da pošalje žudno očekivanu pomoć, pošalje svoje povjerenike u Hrvatsku, da razvide, nebi li se tobože dala ta seljačka buna s dobra utišati, kao da će dva švabska čovjeka kod hrvatskog naroda više moći opraviti, nego li cieli hrvatski državni sabor. Vidiv napokon i uvjeriv se i ovi, da će morati Tahi u svojoj strani buru žeti, kad ju je toliko godina sijao, predložiše, da se buntovnici kazne strogo u ime stališa, pa to isto zaključi i sam sabor u Zagrebu. Nu lahko je bilo zaključiti, ali težko zaključak izvesti, seljaci bo nisu više slušali niti svoga zemaljskoga gospodina, niti sudce, a niti državni sabor, u slučaju prietnje pako, odvratili bi oni isto tako sa prietnjom, da ih imade što pieska u moru i lista u šumi; jedini mladi Gregorianec imao bi kod njih jošte za neko vrieme štovanje, što se iz toga vidi, što su istomu pomagali kod osvojivanja imanja Stubice i Susjedgrada.

Dok su se sada razpre izmedju vlastela provadjale i uredjivale, odvratio se po nješto pozor od seljačke začete bune, pa se je ova sve večma i neopažana razgranjivala te svoja gromonosna krila pružala već ćak i preko granice naše domovine, daleko u Štajersku i Kranjsku dočim je u samoj domovini uz nju pristala sva Posavina, i cielo Zagorje. U Zagorju samom dakako bilo je glavno sjedište iste; tu bo pristadoše uz nju ne samo svi kmetovi, već i mnogi prosti plemići, pače i neki odličniji vlastelini, što biahu neprijatelji ili Tahi-u ili Keglevićem ili Erdödy-om. Na čelu tieh plemića i vlastelina bili su u varaždinskoj županiji Sekelji i Zabočki, koji su opet u savezu stojali sa Gregoriancem i Konjskim u zagrebačkoj županiji. Nu ta sva buna priličila je do sada jošte uvieke mirnomu šumskomu potoku, koj romoneć uzbijao bi svoje talase o gorsko kamenje, sada pako tekar uzdigla se bura i oluja, koja iz dosada tiha potoka stvori silnu i neodoljivu bujicu, koja valjajuć se sa brda povuče sa sobom kamenite pečine, te uništi kraj svojieh obala vite jele i zelene omorike.

Sluči bo se slučaj, koj dosele tinjajuću vatru, pod juri u silni plamen, o tom pako pripovieda nam narod i poviest sliedeće: Grad Bistru posiedovao je za ono doba grof Krištof Oršić, u koga službi kao špan stojao čovjek imenom „Matija Gubec“, rodom prosti seljak, ali inače muž pošten, bistra uma, pravedan, pa s toga upravo i veoma obljubljen od ostalih seljaka. Taj dakle Matija Gubec imao je, kako se pripovjeda, krasnu kćer, imenom Stanu, koja bi zaručena za Iliju Gregorića jed noga od znamenitijih seljaka, Tahovih kmetova. U tu Stanu zagleda se Vladko Plovdin zapoviednik Tahovih konjanika, čovjek inače što se srdca tiče takav, kao što i Tahi sam; te se iste Stane htjede jednom dočepati, kada se je iz Stubičkog dvora od knjeginje Jelene kroz gustu šumu vraćala, nu slučaj i udes je htio, da mu nedodje u šake Stana Gubčeva već Mara Pozebćeva, zaručnica Pasančeva. U isti čas dok se to sa Marom Pozebćevom dogadjalo, izašalje Tahi opeta svoje sluge, da pliene njegove kmetove, što nisu zaostale daće jošte platili, te tom prilikom otmu sve u selu, do česa su doći mogli, a Pozebca Nikolu, otca ugrabljene Mare i Gregorića Iliju zaručnika Stane Gubčeve, uhvate, metnu jim na ruke lisičine, a o vrat lanceve, te ih tako tjeraše sapete u lancevih, u grad Stubicu, te ih na veliku radost i nasladu staroga Tahi-a baciše u najdublju gradsku tamnicu. „Dovlje ali dalje ne“! kliknu sada Matija Gubec kad je vidio, da mu je budući njegov zet utamničen, a od tog uzklika odjeknu sva stubička i zagrebačka gora. Seljaci pohrle jatomice k Matiji Gubcu, a taj ih u družtvu sa Andrijom Pasancem i Vinkom Lepoićem povede u dvor stubički, te pošto jim Tahi nehtjede s dobra uhvaćenike na slobodu pustiti, provale oni silomice u tamnicu, spase si svoje drugove, te popale Stubicu. Na taj glas, o navali Gubčevoj na Tahiev grad Stubicu, sakupi se u kratak čas i to u početku mjeseca veljače god. 1573 oko Stubice i Susedgrada do 20 hiljada seljaka, oružanieh puškama, sabljama, sekirama i koječiem.

Gubec vidiv toliku silu oko sebe sakupljenu, te poznavajući seljake kao takove, koji na svetinji narodnog običaja i zakonu mnogo pače i sve osnivaše, sazove sabor. „Kud će suza neg na oko“, kaže naš narod, koga dakle da si do zla Boga oguljeni i uništeni seljaci za vodju izaberu, nego onoga, koj ih je dosele uviek i sborom i tvorom od samosilja i bezzakonja plemenitaša branio i čuvao. Matija Gubec izabran bi na tom saboru jednodušnim uzklikom za kralja seljačkoga, ujedno pako zaključeno bi na grad Stubicu navaliti, te predobiv ga, u njem stolicu kralja seljačkoga namiestiti. Namišljeno, izvedeno, te moj Tahi, sa svojimi pristaši sedni na konja, te bježi brže bolje preko zagrebačkog sliemena u glavni grad Zagreb.

Znajući Gubec, da neima ništa bez saveznika, pošalje svoje izvanredne punomoćnike k slovenskim kmetom u Štajersku i Kranjsku Andriju Pasanca, Nikolu Pozebca i Vinka Lepoića, kojim do mala za rukom podje množinu slovenske braće na oružje podići. Za svoga prvoga adjutanta postavi svoga budućega zeta mladoga Iliju Gregorića, vojsku pako oruža si sa 30 dugih lumbarda i sa više topova na kolih, koje je sve bio pooteo stranom u samom gradu Stubici, stranom pako u drugih vlastelinskih mjestih. Razrediv si tako Gubec svoju vojsku, te dobiv sa svijuh strana dobre glasove ob uspjehu svojieh poslanika, razdieli svoju vojsku na tri odjela. Prvi odiel pošalje u Posavinu, koj razoriv grad Samobor i ubiv okrutnim načinom ondešnjega vlastelina Puneka, provali poput silne bujice nad Kerestinec, Okić i Susjedgrad te posvuda kuda bi prolazio popali i razori sve, što je samo plemenitaško ili vlastelinsko bilo. Drugi odiel, što je bio nad Brežce poslan u Štajersku popali Erdödiev Cesargrad, zarobi tu množinu oružja i lumbarda, podje napred naumiv se sastati sa onim trećim odielom, što ga je sam prvi adjutant Gubčev, Ilija Gregorić u Kranjsku vodio, te odanle htjedoše tako sjedinjenimi silami provaliti i udariti na Varaždin, za tada Erdödy-ev grad, u nadi, da će se tu na varaždinskom polju sraziti sa plemenitaškom vojskom. Nu kao što se iz svega vidi taj Gubčev adjutant slabo je imao vojvodskog znanja; jer dodje barun Josip Turn sa nješto preko pet sto svojih konjanika, te navaliv. 5. veljače na nepripravne seljake razbije ih i pro cera preko Krškoga do Save, gdje ih se mnogo potopi, dočim se drugi kojekuda po gorah i šumah razbjegoše. Malko zatim, potučen bi isti Gregorić sa odjelom svojim od 3000 seljaka u Štajerskoj, ne daleko od Beilensteina, na što Ilija prema sv. Petru kod Kunsberga krenu, nu i tu bude napokon od Juraja Srottenbacha razbijen, do 500 seljaka bi uhvaćeno, a sam Ilija jedva živu glavu u hrvatske gore iznese.

Sretniji, nego li u susjednoj Sloveniji bili su se ljaci u našem Zagorju, gdje pod vojvodstvom samih vlastelinskih činovnika porobiše Keglevićev dvor kod Krapine, razoriše ga do temelja, pooteše vino, žito, blago, počiniv tako Kegleviću štete od preko 10.000 forinti u zlatu. U to doba, dok se je sve to sbivalo u našem Zagorju, stojao je na kormilu naše domaće vlade, čovjek vele ugledan i štovan od sviju, starina ban Juraj Drašković, ujedno biskup Zagrebački. Taj dakle vidiv kolika je opasnost čitavoj domovini, od toli silne bune seljačke zaprietila, sazove državni sabor u Zagreb, razloži tu veliko zlo, u koje stranom vlasteosko nehajstvo, stranom pako Tahovo i njegovieh prijatelja bezzakonje i nasilje cielu domovinu baci, te ih nagovori na odvažnu i što skoriju radnju; u tu svrhu obrati se sabor na gjenerale u krajini, Niemce Auersperga i Haleka, moleć za pomoć u njih, ali ovi jim odvratiše, da moraju na ordinancije iz Beča čekati, nu buduć se nije mogao sabor nikako tieh ordinancia dočekati, s toga zaključi oružanom rukom podići se proti buni, te se tako pouzdati u se i u svoje kljuse. Sakupi se dakle na brzu ruku do 800 plemića i 1000 haramiá (t. j. zemaljskih vojnika) iz prekokupskih gradova, te pod vojvodstvom Gašpara Alapića i Juraja Zrinskoga navale god. 1573, 6. veljače kod Kerestinca na seljake, te ih tu u prvoj bitci do 800 potukoše.

Kad su tako najprije Posavinu očistili, krenu oba sa svojima četama preko Save, te se kod Zaprešića i Bistre sastanu sa vojskom, što ju je Matija Keglević vodio, pa tako sjedinjenimi silami podju pred Matiju Gubca.

Matija Gubec, komu su sve nade propale, da bi mogao svoje sile kod Varaždina sjediniti, te dosietiv se svome jadu, razporeda straže prednje onako, kako je to najbolje znao, dočim je sa glavnom vojskom i svojim štabom u onoj prekrasnoj dolini što je zatvorena s jedne strane od visokih zagrebačkih gora, a s druge strane od liepih stubičkih bregova, ne daleko od stubičkih toplica stojao. Vojska pako brojila mu do 10.000 seljaka. Vidiv plemići, da jim se sa tolikom množinom nije šaliti, izašalju ponajprije uhode svoje u seljačku vojsku, koje su imale pregledati, tako svu snagu seljačke vojske, kao što i njezin položaj, pa medju tima uhodima, bilježimo osobito jednoga i to špana Tahovoga: Vida Škanjca, koj svojima škanjčevima očima namah razgleda cieli položaj vojske, te o tom plemičku vojsku izviesti.

Vojska bila je na sliedeći način razredjena: u sriedini biahu pješaci oružani dugimi puškami, a s oba krila konjanici, topove ponamjestiše kraj Stubice grada, prestolnice Matije Gubca. Bilo je u večer 13 veljače 1573. noć je bila jur nastala, a mrak se sve to guštji hvatao; jer se nebo sa svijuh strana tako naoblačilo, da nebješe izpod oblaka viditi niti jedne jedine zviezde. Vjetar s prva tihan, osilio je po malo, te duvajuć sve to jače, za čas u hrpe savijao oblake, za čas ih opet razvijao i razstavljao, te pred sobom tjerao baš kao vuk što tjera stado strašivih ovaca. 

U zagrebačkoj gori stade sve to veći šum, sve to silnija lomjava staroga drveća, dočim se s dolina i jaruga gorskih plaha jeka neprestano oglašivala silnoj toj huki i buki. Rek bi ista narav slutila je, da se nješta strašna i krvava, u inače toli miroljubivom kraju sprema. Od nikuda nebješe čuti glasa pitomoga ili u obće živućega stvora, divlja zverad i ptice sakriše se kud koje bolje mogaše, da se uklone, jedino tužni i biedni hrvatski seljak, natjeran okrutnosću i nasilji do najskrajnjega, ostao je na kiši i buri nezaklonjen, vieran pazioc na braniku svojieh pravica i svoje slobode. U porušenom na pol Stubici gradu biaše sve mirnio akoprem je i tamo vjetar kroz pukotine starih hrastovih vrata i visokih nu uzkih prozora zviždajuć propuhivao, te limenimi pogorjelinami na krovu škripajuć kretao. Dá, mirno biaše u gradu, ali nije tako u grudih kralja Matije. On nije nikako mogo da spava, pa je zato stojao kod prozora, te gledao napolje s njekim reč bi zadovoljstvom, buduć da je divlja ta borba živalja ponješto priličila silnoj borbi, što mu toliko puta uzdrma srce u velikih nevoljah što ih njegovi sudrugovi seljaci propatiti moradoše. Gledajuć dugo i nepomično bjegajuće pred vetrom oblake, duboko se Matija zamislio. Budućnost mu se prikazivala isto tako studena, pusta i tavna, kao god i sadašnjost, te kao da je slutio, što će mu sutranji dan donieti, težko uzdahne zaželiv gorsku vilu, da mu dade muža, koj će svojom snažnom mišicom, kriepkom voljom i bistrim duhom razkinuti okove kojimi su kmetovi sapeti bili.

U taj čas udari na kuli gradskoj 5 sati, Gubec prenuv se iz svoga razmišljanja otvori prozor, da mu se ohladi vruće čelo i lice, medjutiem bura prestade, a rujna zora razsvietlila je svojimi krvavimi traci cjelu okolicu, kao da je navješćivala dan pokolja i pomora. Seljačke straže što su po briegovih razredjene bile, opaze u ranu zoru 14. veljače 1573. plemićku vojsku, koja se poče doskora naprama seljačkoj razvijati. Vodje plemićke vojske, vidiv, da porad množine seljaka, njihovoj vojski duh malakše ohrabriše ju time, što su vojnike sjetili na one silne pobiede, što su ih nad Turci toli često puti stekli, sjetili bi ih na neukost seljaka, koji ostavivši plug i ralo, pograbiše bez svakoga reda oružje, pa uzamši još k tomu u svoje krilo toli prezirane Kranjce, oslabiše tako svoju hrvatsku hrabrost.

Gubec doznav, da se plemićka vojska jur primiče, sazove na brzu ruku sve poglavice svoje oko sebe, te ih ohrabri vatrenim govorom, sjetiv ih kako je jedva jedanput došlo vrieme, da se osvete svojoj gospodi kojoj su kroz stoleća težkim trudom kmetovali, tlaku jim i daću davali, te ih svojim znojem svojimi žuljevi hranili i odievali. „Pomislite“ reče on, „šta će biti iz Vas, te iz Vaše djece, ako Vas plemići pobjede. Neima muke koje tad podniete, neima tereta koji Vam se nametnuti neće, sad valja pobiediti ili umrieti, te ili oružjem steći staru pravicu i staru slobodu, ili sramotno pasti u novo robstvo i u poznate težke verige. Pomislite napokon, koliko na s ima naprama oniem, koji su proti Vam, te da se broji deset naših na jednoga od njih.“ Ohrabriv tako Gubec svoju istinabog mnogobrojnu mu neuvježbanu i neurednu vojsku, dočeka plemićku vojsku, koja se jur sa prednjimi stražami zakvači. Tu se zametnu žestoki boj, koj je više sati trajao, nu napokon prodre plemićka vojska sa sriedine i sa krila odvažno u tabor seljački, razbije čitavu vojsku, pohvata množinu seljaka, a s njimi i samoga Gubca, pa i njegova drugoga pobočnika i poslanika Andriju Pasanca. Od strane pako plemića, osim mnogih ostalih pade i vodja konjanika Vladko Plovdin, poznati od prije ugrabitelj Mare Pozebćeve.

Sad je došao onaj čas osvete, koga si plemići već odavna želiše, te koga se na hajokrutniji i najgrozovitij način užiše, što si čovjek samo pomisliti mogaše. Mato Keglević sa Gašparom Alapićem i sa još nekimi drugimi plemići, držaše namah na ratištu bojni sud, te obsudiše odmah uhvaćenike, te ih dadoše veću stranu što maćem pogubiti, što na bližnjem drveću i seljačkih kućah povješati. Njihovoj krvožednosti nebi dosta, što je na jednoj samotnoj kraj druma stojećoj kruški visilo preko 16 ljudi, dočim je na svakom drugom drvetu visio barma jedan čovjek, već njihovi konjanici tjeraše seljačke bjegunce preko brda, polja i sela, poubijaše u toj potjeri mnoge, a još ih više pohvataše.

Ovršiv tako taj čin svoje krvne osviete, vrati se plemićka vojska sa slavjem u Zagreb, te povede sa sobom medju ostalimi zarobljenici i svezana Gubca i Pasanca. Tu načiniše kratak ali toli grozovit sud sa Gubcem, da se čovjeku koža ježi, kada na to pomisli; buduć su naime znali, da su seljaci Matiju Gubca za svoga kralja razvikali, odlučiše ga prije njegove smrti jošte kruniti. Odvedoše ga dakle na dan njegove smrti na trg sv. Marka u Zagrebu, te tu pred njegovima očima odsjekoše najprije glavu Andriji Pasancu, a onda postaviše na pet kamena koja se još danas pred banskimi dvorovi u zemlju zakopana vide, jedan veliki željezni stolac, te naložiše silnu vatru, pa kada bi već i kruna i stolac razbielen bio, postave Gubca na isti, ovjenčav mu glavu sa razbieljenom krunom. Nu i to jim nebi dosta, divlja plemenitaška okrutnost išla je jošte dalje, oni ga počeše na sveobću uzrujanost i preziranje sakupljenoga svieta, usievaniem klieštima derati, zatim pako odsiekoše mu vienčanu glavu razciepaše njegovo tielo na četiri komada, te pobacaše ih na četiri strane svieta. Jednu godinu zatim uhvaćeni bi: Ilija Gregorić, Gregor Gozetić, Nikola Pozebec i Vinko Lepoić, te smrću kažnjeni. I tako svrši se konačno seljačka buna, ili kako ju narod prozva: mužka puntarija, koja i opeta jedan listak naše poviesti izpunjuje krvlju, te kojoj dade povod s jedne strane okrutnost i oholost Franje Taha susedgradskog, a s druge strane mržnja i koristoljublje Stjepana Gregorianca medvedgradskog. Od to doba prestalo je u hrvatskom našem Zagorju svako veselje i kretanje, pjesme umuknuše, a koje se pojaviše to se s nova pojaviše u samih žalostnih i turobnih napjevih, pak se isti napjevi i do danas u našem narodu uzdržaše. 

Vriedno je medjutiem znati, kako narod sam misli i sudi o kralju Matiji Gubcu; on naime pripovieda, da kralj Matija nije pogubljen, već da je samo kod kamenitog stola zadriemao, te da se vrhu njega dvie pečine zaklopiše i njega spavajućega u špilju zatvoriše. Tu da će Matija tako dugo spavati, dok mu se njegova brada devet puta oko kamenitoga stola, kod kojega sjedi, neobavije. A kad će mu brada deveti put stol obaviti, tada će se i opeta kralj Matija probuditi, pećine će se razstvoriti, te će on hrvatskomu narodu opeta staru slobodu i pravicu izvojštiti. 

Dragi čitatelju ! Tko je godjer, pa makar i površno prevraćao listine, gdje se napominju dogodjaji raznih naroda, biti će opazio, da neima gotovo nijedne dobe, gdje nebi bila krv našega naroda rekom tekla i to stranom u izvanjskih bojevih, što ih naši predji vodiše ponajviše proti Turkom, a stranom pako u domaćih borbah, što pronikoše iz razdora nesložnih sinova naše domovine, zadajući joj time težkih i krvavih rana. Tko god bezpristrano o tom razmišlja, zaista se nemože čudu - dočuditi, kako je moguće bilo, da se pod težkimi timi udarci naš narod sasvim nedotamani, već preboljev vazda sretno ljute rane svoje, opet se oporavi i pridigne, pa jedva što mu desna ruka zasili, već mu i britka sablja krvce zaželi, te skočiv na noge lagane, na novo pohrli u krvavi boj! 

S kamena bi suza udarila, kad rodoljub pomisli na sve što je prepatio taj naš biedni narod, gledali su a i gledaju sada njegovi dušmani na svakojaki način da ga zamame, prevare, da oglobiv i izmučiv ga do zla boga svoj džep omaste, svoje interesse obogate, al opeta rodoljubu od puke radosti srce mora da zaigra u grudih, kada vidi, da je uzprkos svemu zlu što je taj hrvatski narod snašlo tečajem vremena, ipak narod taj još svedj onakav, kakav je bio prije više vjekova: čil, zdrav i veseo, da može spokojno jošte na ono vrieme čekati, dok mu se Matija probudi, koj će mu pribaviti staru pravicu i slobodu zlatnu!