Hrvatsko-slovenska seljačka buna godine 1573 by Josip Hartinger,

“Hrvatsko-slovenska seljačka buna godine 1573”, by Josip Hartinger, Osijek, 1911. pp 131-180

[Backstory]

Premda se glavni uzrok seljačkoj buni ima tražiti baš u borbi između Heningovaca i Tahija oko imanja susedgradskih i stubičkih, ipak se buna nije utišala sada, kada je teda negda pukao sud, da se Heningovcima predade zakonita njihova rečena polovica imanja.  Premda su Heningovci uvedeni u posjed, ne prestaje buna, nego se ona širi dalje i dalje i to još većom snagom i brzinom nego do sada.

A zašto?

Vidimo, da su Heningovci pomoću seljaštva susedgradskog i stubičkog došli do svoga prava.  Ali seljaci pomagali su Heningovcima zato, da se riješe Tahija, i sva njihova borba sastojala se dosada samo u tomu, da se Tahi makne na ma koji način sa Susedgrada.  A to se nije dogodilo.  Tahi ostaje gospodar svoje od Báthorya kupljene polovice Susedgrada i Stubice, dakle i gospodar buntovnih kmetova.

Da se uspostave dobri odnosi između Tahija i kmetova, pa da se tim slegne buna, odlučeno je još jednom pokušati sreću, te izgladiti opreke.  Stališi hrvatski nemaju više moći nad kmetovima.  Stoga zadaću oko utišanja preuzima kralj.

Vesprimski biskup (Fehérkövy), poslan od kralja, zaputi se, ali nešto kasnije (aliquanto tardius), no što je trebalo, s nekoliko dodijeljenih mu kaljevskih povjerenika u Slavoniju s nalogom kraljevim, da izgladi opreke, što postoje između Tahija i njegovih kmetova.  Došavši do Susedgrada ne držahu se inštrukcije kraljeve, po kojoj bi morali postupati s Tahijem i njegovim kmetovima, nego predadoše povjerenu im zadaću na rješenje saboru, koji je gotovo u isto vrijeme bio sazvan po banu poradi nekih drugih stvari.  Kada se sabor sastao, pozvani su kmetovi susedgradski, te im bude priopćeno, što je kralj zapovjedio.

Ali kmetovi podnesu pismo, u kojemu javljaju, da su već prije kralu podastrli svoje tužbe, da se je o njima povela istraga i da se dokazalo, da su tužbe istinite, ali da ipak nije slijedila csuda; kmetovi izjavljuju, da oni više ne će smatrati za svoga gospodara niti Tahija niti njegove potomke, ali da će se u svemu pokoravati i služiti kralju i svakomu, samo ne Tahiju.

Kada je na ovaj odgovor seljaka graknuo Tahi i prosvjedovao, iznesu članovi sabora, ne znam, na čiju zapovijed, ali sigurno ne na zapovijed kraljevu, prijedlog, kojim se kmetovi proglašuju izdajicama domovine.

Tom odlukom preneraženi kmetovi smjesta se podigoše i pozivahu na oružje.“

Iz svega, što je do sada razloženo, a osobito iz toga pisma, vidimo, da je sav taj pokret seljački í borba bila naperena do sada samo protiv Tahija.  Ziano i to, da su se protiv Tahija u početku digli samo kmetovi susedgradski (nam initio praeter Zomzedwarienses nem rusticorum Sclavoniae insurrexit), po čemu sudimo, da je to bila čisto lokalna raspra, ograničena na prostor Susedgrada i Stubice i na kmetove Tahijeve.  Iz spomenutog pisma doznajemo i to, da bi buna prestala onim časom, kada bi Tahi ostavio Susedgrad i Stubicu, a kmetovi došli pod drugog, covječnog gospodara.  Nu pošto nije bilo uvjeta za takovu pogodbu, pak pošto je uz to sabor proskribirao seljake i proglasio ih izdajicama domovine, znali su kmetovi, što ih čeka.  Stoga su odlučili smrtnu osudu ovršiti nad onima, koji su njima smrtnu osudu proglasili.

Tri dana prije no je otvoreno buknula buna, ugovorio je Stjepk Gregorianec sa Franjom Tahijem u prisutnosti više gospode, da će mu Franjo Tahi prodati svoju polovicu Susedgrada i Stubice.  Tim bi nestalo bilo kamena smutnje.  Kmetovi su susedgradski zaprisegnuli i obrekli poslušnost Gregorianecu i šurjaku mu.  Ali taj čin nije više mogao zaustaviti bujice buntoviska protiv gospode.  Susedgradski kmetovi samo za čas unireni pođoše pod pritiskom pobunjenih kmetova ostalih mjesta strujom, koja sada već hara i ruši.  I od ovoga časa pretvorila se borba proti Tahiju u borbu općeritu, u borbu protiv gospode bez razlike, a za „staru pravdu."

Prije nego li pređemo na sam akt seljačke bune, predočiti nam je napete odnose između gospode.  Već od dulje vremena postoje dvije stranke: stranka velikaša, sklona Tahiju, i stranka nižega plemstva i manje vlastele.

U ovo doba pristaju uz Tahija grofovi Matija i Šimun Keglević, porodica Erdödy, podban Ivo Forčić od Butinovca, spomenuti već Mojsija Humski od Huma, Bolto Prelovskii drugi.

Protiv Tahija rade u prvom redu zetovi Uršule Meknicer: Stjepko Gregorianec, Matija Kerecheny i Mihajlo Konjski sa svojim rođacima i prijateljima, zatim bogata i moćna braća Luka i Mihajlo Sekelj, baruni od Ormužda; ovima se pridružuje čitava četa zagorskih plemića ( „šljivari”).  Među ovima se spominju: 

Gašpar, Ivan, Juraj i Ladislav Zabočki, Mihajlo Pernar, Stjepan i Petar Drenovečki, Jelena Balay, udova Stjepana Gubašovečkoga, Kristofor Kunović, Pavao Patačić, Ivan Zakmardy, Stjepan Mirkovečki, Matija Zalothnoky i supruga mu Magdalena udova Keglević, Ivan Gubašovečki mlađi, Ivan Gubašovečki stariji, Petar Fodroczy, Ivan Gregorovečki mlađi, Ivan Šuberay, Nikola Dugovečki, Pavao Puhakovečki, Petar i Stjepan Radović i dr.

Moćna braća Luka i Mihajlo Sekelj, baruni od Ormužda, povećaše zato stranku Tahijevih neprijatelja, jer bijahu zavađeni s Matijom Keglevićem poradi grada Krapine.  Ivan Keglević, otac Matije Keglevića, kupio je naime s Mihajlom Imreffyem od Jurja, markeza braniborskoga, grad Krapinu s Kostelom za 13.000 zlatnih forinti.  Kupci razdijeliše kupljeno tako, da je grad Kostel uzeo Keglević, a Krapinu Imreffy.  No pošto je Krapina bila i veća i tvrđa, imao je Imreffy' nadoplatiti Kegleviću 500 forinti.  Imreffy za života svoga nije toga učinio, a ne htjede toga učiniti ni Luka Sekelj, muž Katarine, kćeri Imreffya, koja je iza smrti oca svoga dobila u ime miraza Krapinu.

Osim toga počinio je Luka Sekelj Kegleviću u šumama štete u iznosu od 8.000 forinti.

Keglević zahtijevaše od Luke Sekelja, da mu naknadi štetu i da mu predade Krapinu za svotu, koju je Imreffy nekada za nju platio.  Luka Sekelj ne htjede o tomu ni čuti, pa tako ne prestade ni svađa.

Napokon ustade protiv Tahija i porodica Zrinjski u jednu ruku već s razloga, što je uza nj pristajala porodica Erdödy, s kojom su Zrinjski bili ljuto zavađeni, a u drugu, što je Tahi sebi prisvojio bio Božjakovinu, za koju je držao, da imade pravo na nju kao na miraz svoje žene Jelene Zrinjske.  Zrinjski oteše zato Tahiju posjed Otok.

Kraj tolikoga razdora među domaćom gospodom mogla se buna seljačka naglo razgraniti.  Čini se, da su sva gospoda, neprijatelji Tahijevi, odobravali i podupirali seljačku bunu protiv Tahija, Sam ban Juraj Drašković javlja kralju Maksimiljanu II (1 veljače 1573.) ovo: „Non dessunt indicia quaedam coniecturae, quibus suspicari licet, partem domino Tahi adversam rusticos Zomzed varienses ad hujusmodi contumaciam stimulare contra suum adversarium.”  Znademo za Uršulu Meknicer i Stjepka Gregorianeca, da su podupirali kmetove.  No ta je potpora dolazila seljacima samo tako dugo, dok je borba njihova bila naperena isključivo protiv Tahija.  Čim je pak zanijemilo geslo „dolje s Tahijem", a počelo ozvanjati geslo „z a staru pavdu” i „dolje s gospodom” na imanjima svih gospodara bez razlike, dakle i na imanjima Gregoriančevim, poimence na imanju Mokrice, tada se trgne i sam Gregorianec, te stade raditi protiv kmetova.

S drugom gospodom, koja su podupirala seljake, upoznat ćemo se na drugom mjestu.

Otvorena Buna ili „Muška Puntarija”

Prvi čin buntovnih kmetova bija še, da su sebi izabrali vladu u ishodištu bune, u Stubici.  Tu je vrhovno sudište kmetova, sastavljeno od Matije Gupca, Ivana PasancaiIvana Mogaića.  Ako bi koji kmet počinio prestupak, tužen bi po Iliji Gregoriću ovoj trojici, koji bi dotičnom kmetu sudili i kaznili ga.  Zatim izabraše buntovni seljaci 12 kapetana, koji će skupiti i voditi kmetove pojedinih sela.  Za Brdovec bi izabran Mihajlo Gušetić i Petar Šajnović, za Zaprešić Ivan Turković, za Pušću Šantolić i Matija Miličević, za Podgorje Juraj Sorko i Ivan Strelec, za Stenjevec Ivan Karlovan, za Stupnik Fratrić, za Novake Juraj Kovač; Stubicu pridržaše Matija Gubec, Ivan Pasanec i Ivan Mogaić.  Osim sada navedenih spominju se kao kapetani još i Matija Bistrić, Nikola Kupinić, Ivan Svrač, Grgur Žetić i Grgur Sudić.

Na čelo ukupne vojske postaviše buntovni seljaci Iliju Gregorića.

Ovaj vrhovni vođa ili kapetan seljačke vojske rodio se u Ribniku, na imanju grofa Stjepana Frankopana.  Prigodom jedne provale Turaka (g.  1553) u Kranjsku, zarobljen bi Ilija i odveden u ropstvo.  Pobjegavši srećno nastani se u Brdovcu, na imanju Tahijevu.  Godine 1568 bude po drugi put zarobljen od Turaka i određen za Carigrad.  No on se i sada izbavi ropstva i opet srećno pribjegne u Brdovec.  Toga radi nadjenut mu je pridjevak „Prebeg.” Boraveći 20 godina u Brdovcu stekao je lijepo gospodarstvo.  Za to vrijeme služio je i kao vojnik na granici hrvatskoj pod vrhovnim kapetanom krajine Franjom Lenkovićem i Semenićem.

Seljaštvu bilo je poznato, da se Ilija u vojničkoj službi na granici izvježbao, pa ga zato prisili na prisegu, da će se i on odreći poslušnosti prema Tahiju i stupiti u njihov savez.  Učinivši to, bude Ilija od seljaka izabran za vrhovnog kapetana seljačke vojske.  Njemu bijaše Tahi oteo bio sav imutak u vrijednosti od kojih 200 dukata.

Ilija Gregorić kao pravi vojskovođa poče raditi po osnovi, koju je sam zamislio.  Uvjeren možda, da kmetovi hrvatski, koji se malo ne svagdje skupiše pod barjak seljački, nijesu dovoljno jaki i dorasli, da izvedu tu osnovu, potraži sebi saveznika.  Osobitu pozornost svrati na Uskoke, stanovnike Žumberka, poznavajući ih kao odvažne i okretne vojnike, i na susjedne kmetove kranjske i štajerske.  Ove nije bilo teško predobiti, jer je i u Kranjskoj i u Štajerskoj još uvijek pod pepelom tinjala iskra bune od godine 1515.  Onamo odluči Ilija poslati pijetlovo pero znak poziva na bunu, i zimz elen, kojini će se okititi članovi seljačkoga saveza.

Zatim će hrvatski i slovenski kmet pod geslom „za staru pravdu” i „dolje s gospodom” zaći u borbu, da se riješi svojih gospodara, da odstraničinovnike, koji su pobirali daće i poreze, da dokine carine i mitnice, pa da tako otvori trgovini slobodan prolaz do mora.

Bude li uspjeha, us trojit će seljaci u Zagrebu carsku vladu, pobirat će sami poreze i daće i brinuti se sami za oskrbu granice, za koju se gospoda i onako ne brinu.

Tada će se pokoriti samo kralju i nadvojvodiinikom drugomu. 

U tom programu hrvatskih i slovenskih kmetova, po kojemu se imac (kao što i u Njemačkoj i u Ugarskoj) sasvim preurediti socijalno i političko uređenje države „jasno nalazimo zametke idejama XIX.  vijeka; ne samo dokinuće feudalizma, što ga tek velika francuska revolucija i krvava godina 1848 pc Evropi urediše, nego i zametke ideje potpune hrvatske autonomije, koja poznaje samo ličnost vladarevu kao zajedničku.

U kratko vrijeme proširila se seljačka buna po Slavoniji, susjednoj Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj.  Prvi udarac stiže Tahija na njegovu imanju Stattenbergu u Štajerskoj.  Onamošnji kmetovi osvojiše bogati i raskošno uređeni grad Stattenberg, našto ostaviše žene i djecu, te krenuše u južnu Štajersku, gdje se pridružiše ostalim pobunjenim seljacima.  Ubrzo skupilo se oko 16.000 seljaka, oboružanih kijačama, mlatovima, kosama, sjekirama i drugim poljskim i kućnim oruđem, sabljama i puškama, iz osvojenih dvoraca po otetim lumbardama i s nekoliko topova na kotačima.

Poznavajući dobro dušu mase i uzimajući u obzir sve teške prilike, u kojima od vajkada življaše kmet, ne ćemo se čuditi, što je u najkraće vrijeme provalio toliki broj ljudi razjađena srca i uvrijeđena ponosa u borbu za ideju opće slobode i stališke jednakosti.  Ali hrvatski i slovenski kmet nije pohrlio u ovu borbu s namjerom, da se dovire one slobode i jednakosti, koju pred kojih 50 godina propov jedahu u Njemačkoj reformatori i za koju nastrada nahuškani seljački svijet, nego je zašao u borbu, da makne šiju pod teškim udarcima sudbine, da se dovine slobode, koja ga ide kao čovjeka.  Dakako da je i u seljačkoj vojsci u Hrvatskoj, kao i svagdje drugdje, bilo ljudi, kojima je pohlepa za tuđim bila prva briga, a ideja slobode zadnja.  Pohrliše mnogi među patnike seljake ljudi sumnjive prošlosti, da sebi otimačinom napiate nerad ili da se osvete svomu protivniku.

No jezgra seljaštva, nepokvarena, dignuvši se samo zato, da izvojšti u prvom redu najprimitivnija prava i stvori uvjete za bolju budućnost za se i svoje potomstvo, primaše u svoje redove svakoga, pridružio se dotični ili željom, da i on nešto doprinese za spas patničkoga naroda, ili s razloga osobne koristi.  Dobar dio seljaka bio je prijetnjama, kaznama i mukama prisiljen, da se pridruži borbi.  Ggdje to ne bi koristilo, nagovarali bi buntovni seljaci podanike, pokazajući im krivi carski pečat.  Time su mnogi zavedeni, misleći, da sam kralj odabrava takav korak.

Dne 29 siječnja 1573 bila je sva seljačka vojska razdiieliena u tri dijela, na nogama.  Jedan bijaše pod Susedom, a druga dva dijela od Cesargrada do Zaboka.

Cijela će se seljačka vojska kretati po ratnoj osnovi, kako ju je zamislio vrhovni vođa Ilija Gregorić.  Po toj ratnoj osnovi imala bi jezgra seljačke vojske ostati u Stubici u svrhu, da pazi na granicu.  Ilija Gregorić poći će s jednim odjelom na Brešce, ondje prikupiti buntovne kmetove i tim ojačati i povećati svoj odio.  Ovaj ovako povećani odio razdijelio bi u dva manja.  Prvi će odio poslati u Krško, da dolinom riječice Krke (Gurk) pođe u Kostanjevicu (Landstrass), odavde na Novo Mesto (Rudolfswerth, Neustätl), pa da se onda buneći i skupljajući uz put pobunjene kmetove, naročito Us koke, još jači vrati preko Metlike k onomu odjelu vojske, koji se nalazio oko Jastrebarsk og i Samobora.  Ilija Gregorić pak poći će glavom na čelu drugega odjela na Sevnicu (Lichtenwald), Radeče (Ratschach), Laško (Tüffer), Celje (Cilli) do Franza, pak, pobunivši svagdje uz put štajerske kmetove, vratiti se pojačan preko Rogatca do Cesar grada.  U Celju odvojit će se jedan odio do Gregorićeve vojske, krenuti preko Ljubljane sve do mora, dokinuti putem sve carine i tako trgovini otvoriti slobodan prolaz.

1 veljače piše ban biskup Juraj Drašković kralju Maksimilijanu II, da na svoje oči već vidi ono, što je već prije slutio, da će se roditi iz bune susedgradskih kmetova.  Upozoruje kralja, da su se i kmetovi drugih gospodara poveli za njihovim primjerom, pa da su i oni već dali jasan znak sličnoj buni.  Zato se boji „da se ne bi i ostali digli, te obnovili opći seljački križarski rat, kao nekada.  Ovih se treba sigurno mnogo više bojati nego li Turaka, jer su seljaci ovih strana jaki, ratoborni, oboružani, većinom izvježbani na granici, a ima ih toliko, da brojem daleko nadmašuju svoje gospodare, a da bi im ovi mogli obuzdati bijes." Nadalje javlja ban, da nema sumnje, da će seljaci u zdvojnosti i bijesu početi šurovati s Turcima, pak moli kralja, da što brže šalje pomoći,

Ali i Stjepko Gregorianec, kojemu je seljaštvo dugo vremena bilo oružje u borbi protiv Tahija, videći, da seljaci ne čine više razlike među gospodom, i uvidjevši, da je oštrica bune uperena na sve, što predstavlja premoć nad seljacima, prepade se ljuto.  I on napisa (1 veljače) pismo na Jobsta Josipa Thurna, neka mu u pomoć pošalje 400-500 Uskoka, je da ban još ništa nije poduzeo protiv buntovnih kmetova. 

Strah Gregoriančev bješe opravdan.  Kmetovi njegovi na njegovu imanju Mokrice odreknu se svake poslušnosti i pridruže se buntovnim seljacima.  U tili čas bijaše i oko Brežaca sve na nogama.  Pošto se razglasalo bilo, da će seljačka vojska 2 ili 3 veljače provaliti preko Sutle na tlo Štajerske, uplaše se mnoga gospoda, te se dadoše u bijeg.

Međutim je seljačka vojska grozno gospodarila oko Klanjca, Buntovni su seljaci mnoge poubijali.  Osvojiše Cesargrad, zaplijeniše mnogo municije, a španu cesargradskom cdrubiše glavu. 

Osvane 2 veljače.  Seljačka vojska pod vodstvom Ilije Gregorića ostavi Cesargrad, krene, prešavši Sutlu, na Pišece, primakne se Jesenici, zauzme tu na Savi prevozne brodove Gregoriančeve i druge u svrhu, da prvom zgodom može prijeći preko Save na tlo Kranjske.

Gregorianec, bojeći se, da bi seljačka vojska mogla navaliti na njegov grad Mokrice, obrati se sutradan (3 veljače) pismom na stališe Kranjske, da mu pošalju pomoći ili neka se stali obrate što brže na Thurna, da mu ovaj pošalje u pomoć 500-600 Uskoka.  Ujedno moli, da mu za novac pošalju u Mokrice baruta.  Olova i taneta ne treba, jer toga ima.

Jobst Josip Thurn, obavješten pismom Gregoriančevim (od 2 veljače), obraća se (3 veljače) na stališe Kranjske, da mu iz opće kontribucije odmah pošalju 1,500 forinti, da može platiti Uskoke i strijelce kapetana Mori Matijaša, jer da inače ni jedni ni drugi ne će poći protiv seljaka.  Ujedno preporuča stališima, neka se i zemlja spremi na obranu, pa da čete budu pripravne upozorene krijesovima poći u Novomesto i tamo čekati na dalje njegove zapovijedi.

Ilija Gregorić međutim ne navali na Mokrice, nego krene dalje prema sjeveru na tlo Štajerske, te se utabori četvrt milje daleko od Brežaca, kod jedne crkve blizu Dobove između Save i Sutle, namjeravajući odavde prema svojoj ratnoj osnovi poći na Brešce.

U noći 3 veljače krene seljačka vojska kroz jarke i šikarje na trgovište Brešce.  Bez otpora pade ovo mjesto seljacima u ruke.  Kada se vojska seljačka približivala gradu, dade upravitelj grada Gašpar Posinger odapeti tri hica iz velikoga topa, što je seljake odvratilo od navale na grad.  Nato stadoše seljaci zahtijevati od građana, da im se ili predadu i da ih puste u grad, ili neka im se zavjere, da ne će ništa poduzeti protiv njih.  Građani Brežaca ne udovoljiše zahtjevima seljaka.

Ovdje kod Brežaca znatno se povećala vojska seljačka.  Podanicima, koji bijahu u gradu, oteše seljaci i opustošiše sve.  Jednomu podaniku, kojemu je otac također bio u gradu, zaklaše volove i ispiše sve vino.  Ivan Svrač, kapetan seljački, uhvatio je špana brežačkoga, te ga je tako dugo mučio, dok mu nije dao novaca.  Od pretrpljenih muka umre špan poslije 3 dana.

Ne znamo, kolika je bila vojska seljačka pod Brešcima.  Da nije bila osobito jaka, vidi se po tomu, što upravitelj grada javlja Krištofu Gallu, upravitelju Celja, da bi raspršio seljake, kad bi imao barem 200 momaka.

Sa svih strana stižu crni glasi na vladu i stališe Kranjske i Štajerske.  Razvila se silna i živahna korespondencija.  Brzoteče lete na sve strane.  Nadvojvoda Karlo, dočuvši za strahovanje seljačke vojske, pa bojeći se, da buna iz Štajerske ne bi prešla i u druge zemlje austrijske, obrati se (3 veljače) pismom iz Graza na Herbarda Auersperga, zemaljskog kapetana Kranjske i vrhovnog zapovjednika na hrvatskoj granici, na Ivana Josipa Ecka i stališe Kranjske, u kojemu im zapovijeda, da budno paze na granici, da seljaštvo ne bi došlo u bilo kakav osobni ili pismeni saobraćaj sa susedgradskim ili drugiin buntovnicima, da strogo zabrane svako sastajanje, i da mu jave bilo danju ili noću svaku važnu stvar.  Odaslavši pismo, popraćeno sa „cito cito, citissime, cito," preseli se iz Graza u Maribor.

Tek što je nadvojvoda Karlo stigao u Maribor, izdade (4 veljače) na Herbarda Auersperga zapovijed, poprativši je sa 7 „cito”.  U duhu te zapovijedi ima Auersperg iz oružane u Ljubljani otpremiti u Brešce 20 dvopušaka, baruta i olova, 24 momaka od ljubljanske posade, koji imadu ostati tamo do dalje odredbe.  Ove mjere su opravdane, jer se Brešci poradi seljačke bune nalaze u pogibelji.  Stavljajući mu na srce, da pazi na svaki kret seljaka i da zapriječi svaki pokušaj njihov, da prodru u Kranjsku, zapovijeda mu, da ga izvijesti bilo danju ili noću o svakom dogođaju.

Istaknuti nam je već ovdje, da je nadvojvoda Karlo, premda ga vidimo, kako se u velikoj žurbi brine za sve, da stane na put širenju bune, od prvog početka bio toga mnijenja, da bunu valja ugušiti mirnim načinom.

Nadvojvoda je Karlo tek 3 veljače dočuo bio, da se skupljaju kmetovi susedgradski i cesargradski, namjeravajući potražiti Tahija i proti njemu postupati onako, kako je on postupao proti njima.  Da ne dođe do toga sukoba, odasla nadvojvoda Karlo među buntovnike viteza Gašpara Ra ba, da s njima pregovara.  Što je Rab isposlovao, ne znamo.

I dvorski kancelar H. Kobenzel svjetovaše stališima Kranjske, neka protiv kmetova ne upotrijebe silu, da se buntovnici time ne bi zaveli na dalja djela.

Iz daljeg tečaja bune razabrat ćemo, da ni dobra volja nadvojvode, da mirnim načinom riješi spor, pa ni savjeti dvorskoga kancelara ne koristiše naprosto s razloga, što pokret seljaka nije više lokalne naravi, nije više uperen samo proti Tahiju, nego je poprimio karakter opće borbe bespravne mase protiv gospode.

Vlada i stališi i Kranjske i Štajerske, uvjereni, da su alpinske zemlje osobito podesno tlo za širenje bune, jer slovenski kmet nije mnogo manje trpio od hrvatskoga, pak bojeći se opravdano, da bi se moglo povratiti doba, gdje će seljački mlat naći tirane, kao ono pred po stoljeća, dadu se svom ozbiljnošću i najvećom žurbom na posao, da što prije uguše vapaj za „starom pravdom”.

Stališi Kranjske proglasom iz Ljubljane od 4 veljače odrediše, da protiv buntovnika prema zemaljskoj granici ima biti u pripravi konjaništvo, koje će na dalje vijesti krenuti onamo, gdje bude potrebno.

Istoga dana javlja iz Kostanjevice (u 1 sat poslije ponoći) Thurn stališima Kranjske, da Uskoci stoje u pripravi, ali da se kod Jastrebarskog utaborio odio seljačke vojske, koji namjerava navaliti na Uskoke.  Izriče bojazan, da bi se buntovni seljaci mogli sporazumjeti i sjediniti s Uskocima.  Stoga moli stališe, da dignu za obranu zemlje pučki ustanak, da k tomu što brže najme njemačkih vojnika i da mu svu memčad odrede za Novomesto.

Odaslavši ovo pismo, popraćeno sa 7 „cito”, ode Thurn u Fastenberg, odakle odmah javlja stališima Kranjske, da su seljaci s ove strane Save u Kranjskoj uplašeni, da se od straha priključuju buntovnim seljacima, da na čitavom tlu vlada nečuven bijeg.  Javlja nadalje, da je k njemu došao jedan iz Kostanjevice, te ga molio za savjet, što bi učinili.  Sve je malo dušno.  Toga radi podsjeća i opet stališe, da mu pošalju novaca i da dignu vojsku za obranu zemlje.  Ne dogodi li se to, tada će se uzobijestiti buntovni seljaci, a drugi će imati razloga, da se buntovnicima predadu.

Na ovo pismo stigne Thurnu obavijest od stališa Kranjske, da mu se u ratne svrhe doznačuje svota od 1.000 forinti iz zemaljskog novca, koju će mu u Novomesto donijeti Ivan Auersperg.  Nadalje mu se javlja, da su istodobno pitani Leonardo Attimis, kapetan grofovije Pazin (Mittelburg) u Istri, i Juraj Barb o, kapetan na Krašu, da li su kmetovi na Krašu u sporazumku sa buntovnim seljacima.  To su pitanje stališi Kranjske stavili na spomenute kapetane u svrhu, da doznaju, mogu li bur.tovni seljaci iščekivati kakovu pomoć od kmetova kraških.  Napokon se javlja Thurnu, da je u Kranjskoj proglašen pučki ustanak.

I stališi Štajerske u brizi i radu oko utišanja bune ne zaostaše za onima u Kranjskoj.  Da bude navala na seljačku vojsku što jača i jedinstvenija, zamole pismom iz Graza (od 4 veljače) bana hrvatskoga biskupa Jurja Draškovića, da sa vojnicima svojima i četama kraljevine Slavonije pritekne u pomoć protiv buntovnika.  U istoj stvari obrate se stališi Štajerske i na samoga cara Maksimilijana II, a 5 veljače na stališe Kranjske i Koruške.

Isti dan izdade štajerska vlada zapovijed, kojom se određuje pučki ustanak u Maribor.

Dok su se na taj način spremale vlade, da zaustave bujicu pobunjenih seljaka, dotle je seljačka vojska napredovala po ratnoj osnovi Ilije Gregorića.  Ostavivši Brešce, krene seljačka vojska pod vodstvom Nikole Kupinića prema Krškomu, te se utabori kod Videma na lijevoj obali Save naprotiv Krškoga.

U toj vojsci sudjeluju već i kmetovi štajerski iz mjesta Bizelj i Pišece.  Kapetan kmetova bizeljskih bijaše Krištof Pustak do Krškoga.  Tu se gradio bolesnim i vratio se kući.  Od Krškoga postade kapetanom kmetova iz Bizelja i Pišeca Filip Vičerić, podanik bizeljski, i Petar Župan iz Vita vasi (Wittmannsdorf), podanik reichenburški.

Ilija Gregorić, vrhovni vođa, bio je naprijed pošao u Krško, gdje je ugovarao sa stanovnicima Krškoga prije nego li je stigla seljačka vojska.  Ovdje se razviše živahna dogovaranja između građana i buntovnih seljaka.  Građani Krškoga, neki Duro i Osvald, zađoše dva tri puta preko Save u tabor seljačke vojske na dogovor.

Plod tih dogovaranja bijaše, da su stanovnici Krškoga obrekli seljacima, da će im za novac prodavati vina, baruta i sve, što im bude trebalo.  Seljaci odmah kupiše za tri dukata baruta.

Stigavši u Krško, zalijetahu se odavde pojedine čete seseljačke u okolicu, sileći svako mjesto, do kojega bi došle, da im se predade i da im se stanovnici pridruže.  Od svake kuće zahtijevahu, da im se pridruži ili gospodar, ili im ovaj morade dati po jednoga jakoga momka.  Ako im se koje mjesto ne htjede predati, zapalile bi ga i orobile.  Na kolac bi nabile ili ubile svakoga, koji im se ne bi predao.  Onoga dana, kada se utaboriše u Videmu, krene jedna četa pod Reichenburg.

Gospodar toga grada, imenom Welczer, morade se predati, ali mu buntovni seljaci poštede život, jer im je na zahtjev dao ispeći tusta vola i izručio dva bureta vina.

4 veljače dovršili se pregovori između stanovnika Krškoga i buntovnih seljaka.  Građani Krškoga predadoše seljacima prevozne lađe i samo mjesto Krško.  Kod predaje prevoznih lada i Krškoga igrao je veliku ulogu upravitelj grada Krškoga.  Sudimo to iz pisma, što ga Thurn šalje stališima Kranjske (5 veljače), u kojemu veli, neka stališi ne ostave nekažnjen izdajnički čin upravitelja Krškoga, koji je nagovarao građane, da puste seljake u grad i da seljacima predadu prevozne brodove.  Isto tako optužuje Thurn (u pismu iz Kostanjevice od 12 veljače) upravitelja grada, suca i građane Krškoga.  Javlja naime, da su k njemu došli seljaci iz više mjesta, te mu javili, da su se, kada su dočuli bili za bunu, otputili u Krško, da se posavjetuju sa građanima Krškoga, što bi učinili.  Ali ih i građani i upravitelj grada odbiše s izgovorom, da sami ne znaju, što bi počeli.  Sudac pak Krškoga nije se odazvao ponovnom pozivu, da dođe pred Thurna, kad je buna bila već ugušena.

Ilija Gregorić, obavivši sretno vrlo važnu stvar za ostvarenje svoga ratnoga plana, povrati se pod večer (4 veljače) u svoj tabor u Videmu.

Tu on objavi, da će sutra (5 veljače) u jutro jedan odio seljačke vojske pod vodstvom Nikole Kupinića prijeći preko Save u Kranjsku na Krško, odavde na Kostanjevica, Novomesto, pa preko Metlike do odjela vojske, koji leži oko Jastrebarskoga, a sam da će s drugim odjelom vojske krenuti put Sevnice.

Dok su seljaci još ležali oko Videma i Krškoga, javno su ispovijedali, da čekaju samo na Uskoke.  Da privuče Uskoke, dade Ilija po svome tajniku Drmačiću napisati pismo, kojim poziva Uskoke, da se pridruže seljačkoj vojsci.  Pismo to predade Ilija Uskoku Marku Nožini, da ga odnese svojim zemljacima.  Marko Nožina, koji već od prošle godine boravi među pobunjenim kmetovima, te pomagaše pod Cesargradom rušiti i robiti baničine i dvorove drugih plemića, nosi to pismo Uskocima baš onda, kada se ovi pod vodstvom Thurnovim spremaju, da navale na seljačku vojsku kod Krškoga. 

Ranom zorom 5 veljače razdijeli se seljačka vojska u dva odjela.  Prvi, jači odio, po prilici 2.000 momaka, krene pod vodstvom kapetana Nikole Kupinića preko Save na Krško, a drugi pod vodstvom Ilije Gregorića na Sevnicu.

Nikola Kupinić, prešavši Savu, utabori se što izvan, što unutar Krškoga.  Seljaci se tuj stadoše užasno osvećivati svojim tlačiteljima.  Poreznim činovnicima oteše sve, razbiše im peći, prozore i zidove.  Zlostavljahu one, koji im se ne htjedoše pridružiti.

Sada bijaše seljačkoj vojsci otvoren put kroz Kranjska.  Thurn se nalazi u Kostanjevici, kamo ima svaki čas doći seljačka vojska.  Stanovnici Kostanjevice i okolice su malodušni, te već spremni, da se predadu buntovnim seljacima.  Na Thurna, koji kod sebe nije imao nikakovu vojsku, stižu molbe od banice i upravitelja Ozlja, grada grofa Zrinjskoga, da im u pomoć pošalje Uskoke.  S Kraša ne dolaze dobre vijesti.  Ne dolaze strijelci, koje bi mu imao dovesti kapetan Mori Matijaš, Gušić i Semenić.  Nema pomoći ni iz Hrvatske, odakle naprotiv plemstvo, komu se ruše gospoštije, traži u Thurna Uskoke.  Thurn u stisci moli očajno stališe Kranjske, da već jednom uvide ozbiljnost situacije, pak da mu bilo danju ili noću pošalju momčad pučkoga ustanka, jer da inače ne će krivnju uzeti na se. 

Pismo to po svoj prilici ne bijaše još ni stiglo u ruke stališa Kranjske, kad eto nenadano dođe Thurnu vojska od kojih 500 konjanika iz Novoga Mesta, podanika kostanjevičkih i nešto Uskoka.  U 11 sati prije podne 5 veljače krene Thurn s tom vojskom iz Kostanjevice protiv seljačke vojske kod Krškoga.  Seljaci, ugledavši vojsku Thurnovu, povukoše se u Krško.  Thurn razdijeli svoju vojsku u dva dijela: prvi će, pješaci, navaliti s gornje, a drugi, konjanici, s donje strane na grad.  Za kratko vrijeme rasprši Thurn cijelu vojsku seljačka.  U pokolju pade do 300 seljaka.  Najviše ih se utopilo u Savi.  Za vrijeme okršaja pade od Thurnove vojske bihaćki kapetan vitez Danijel Lasser, pogođen u lice hicem iz kule, kamo se bijaše zaklonilo do 15 seljaka.  Ubio ga je po svoj prilici neki Nikola, sin kovača u Brdovcu.  Uskoci su bjesnjeli i robili, da je samomu Thurnu bilo žao. 

Seljaci se zatvoriše u četiri kuće, odakle su se hrabro branili.  Ali im Uskoci zapališe kuće i tako ih istjerali i ubili.  Kada su Uskoci opazili, da je Lasser ubijen, stadoše još jače bjesnjeti.  Oplijeniše sve kuće osim četiri i zaklali ljude i žene i djecu.

Iza sretno izvojevane pobjede vrati se Thurn u Kostanjevicu.  Odatle javlja stališima Kranjske, da će se sa 800--1.000 Uskoka pridružiti konjaništvu grofa Zrinjskoga i četama banice i plemstva, te sutradan (6 veljače) poći na odio seljačke vojske kod Jastrebarskoga, jer je dočuo, da taj odio od 4.000-5.000 momaka namjerava navaliti na Uskoke na tlu Metlike, te ih kao i druge prijevarom primamiti.  Thurn, bojeći se, da bi i Metlika mogla pasti seljacima u ruke kao i Krško, jer je dočuo bio, da tamo jedan građanin, imenom Doročić, brat jednoga kapetana seljačke vojske, mešetari s drugim građanima, odluči poći u susret odjelu seljačke vojske kod Jastrebarskoga i što prije rastepsti ga.  Preporuča stoga stališima Kranjske, da upozore stanovnike Krškoga i Metlike, neka ne stupe ni u kakvu svezu s buntovnim seljacima, nego neka im se odupru.  Još im stavlja na srce, da se zauzmu za Kostanjevicu, koja je sada pusta i prazna, pak bi je buntovni seljaci mogli lako zauzeti, a tim bi im bilo otvoreno polje Krško i sv. Bartola.  Napokon moli stališe, da mu pošalju novaca, jer da bez toga nije u stanju zadržati svoju ratnu momčad niti Uskoke, pa ni strijelce Mori Matijaša.  Nato krene prema Jastrebarskomu.

Iz sačuvanih vijesti možemo zaključiti, da su i kmetovi na Krašu počeli bili dizati glave na svoje gospodare i da su bili u doticaju sa buntovnim seljacima.

Stališi Kranjske htjedoše saznati, da li bi buntovnici mogli računati na kakvu pomoć sa strane kraških kmetova, da prema tomu udese svoj rad.  Dobivši naskoro vijesti, da su kmetovi na Krašu i u Istri doista u savezu sa buntovnicima, pa da buntovni seljaci namjeravaju i u gornju Kranjsku, pak onda preko Kraša do mora, uvidješe stališi Kranjske, da bi zaprijetila velika opasnost, kad bi se to kojom nesrećom dogodilo, jer bi seljačka vojska zauzela sve prijelaze tako, te se čete zemaljske ne bi mogle sastati protiv seljačke vojske, a i Turci mogli bi lako provaliti na granicu i po običaju pustošiti.

Da se tomu doskoči, pa da se što prije riješe opasnosti, odlučiše stališi Kranjske u čitavoj zemlji dići pučki ustanak za zemaljsku obranu. 

7 veljače proglašeno bi na tjednom sajmu u Ljubljani, da nitko za vrijeme bune ne smije trgovine radi zalaziti u dolnju Kranjsku, Slavoniju i Hrvatsku.  Onaj, koji se bude ogriješio o ovu zabranu, bit će obješen o prvo stablo. 

Nadalje upozoriše stališi Kranjske na namjere seljačke vojske i pokneženu grofoviju Goricu,  te je zamoliše za pomoć, ako je bude trebalo.  I doskora su mislili, da je takova pomoć potrebita, pa zatražiše u grofa Jurja Thurna, kapetana Gorice, 200 strijelaca.  No ovaj ih odbije s dodatkom, da bi se i u Gorici mogla poroditi buna, jer da su seljaci ovoga kraja nezadovoljni. 

8 veljače poslaše stališi Kranjske Sebastijana Lamberga s nekoliko konjanika u Novo Mesto, da Thurnu, na za molbu njegovu, za uzdržavanje vojske izruči svotu od 1.000 forinti.  U pismu kore stališi Thurna, što se poslije poraza seljačkoga kod Krškoga dao preko granice zemlje, a da nije zaposio Krško.  Premda su stališi uvjereni, da je Thurn to učinio iz važnih razloga, da naime uništi vojsku seljačku između Kupe i Save, ipak mu savjetuju, da se što prije s vojskom vrati u Kranjsku i to prema Novom Mestu, Kostanjevici i Krškom, da bude na mjestu, gdje će biti najnužnije. 

Da se pak sasvim riješe bojazni, e bi Uskoci mogli stupiti u savez buntovnih seljaka, nalože (11 veljače) stališi Kranjske sucu i vijećniku grada Metlike, da odmah uhvate građanina Nikolu Doročića, za kojega su s vjerodostojne strane čuli, da se vrlo sumnjivo ponaša i da šuruje s buntovnim seljacima.  Sumnja je to opravdanija, što je brat njegov Matija jedan kapetan buntovnika.  Doročić se ima do dalje odredbe pridržati u zatvoru.

No ovaj korak stališa Kranjske ne bijaše opravdan, jer niti je Nikola Doročić šurovao sa seljacima, niti su građani Metlike pomišljali na bunu, što su oni sami nekoliko dana poslije toga (15 veljače) izjavili Thurnu dodavši, da su oni vjerni podanici kuće Habsburg, a takvi žele i ostati.  Mole stoga Thurna, da Doročića pusti na slobodu.

I Gašpar Alapić, banovac hrvatski, čuvši, da je zatvoren Nikola Doročić, jer da mu je brat Matija kapetan seljački, obratio se (13 veljače) molbom na oblast u Metlici, da pusti na slobodu Doročića, jer da mu brat nije bio kapetan buntovnih seljaka, nego da se na strani Alapićevoj borio u svako doba protiv buntovnih seljaka.

12 veljače zapovijedaju stališi Thurnu, da pošalje u Krško 200 strijelaca, koji će čuvati grad i prevozne lade.

Thurn, uvjeren, da će, ako ne baš sudbonosni, a to bar jak udarac zadati napredovanju seljačke vojske, ako se doče pa vrhovnoga vođe Ilije Gregorića, raspisao je nagradu od 500 forinti za onoga, koji Iliju uhvati.

Uporedo sa pripravama i radom stališa i vlade Kranjske oko utišanja bune teku priprave i rad stališa i vlade Štajerske i Koruške.  Doskora bijahu spremne i Gorica i Istra.

Kako je već spomenuto izdala je vlada štajerska već 5 veljače zapovijed, kojom se određuje pučki ustanak.  Čete se imaju skupiti u Mariboru.  Spomenuto je već i to, da se vlada štajerska već 4 veljače obratila molbom na bana hrvatskoga Jurja Draškovića, pa i na samog cara Maksimilijana radi pomoći, a 5 veljače na stališe Kranjske i Koruške.  Isti dan izdade vlada štajerska u stvari ratnih priprava zapovijed na N.  Schifflinger a, kapetana strijelaca, i Krištofa Welschiegera.  Osobitu brigu oko utišanja bune preuzeo je sam nadvojvoda Karlo.

6 veljače javlja on stališima Kranjske, da je u Štajerskoj proglašen ustanak konjanika, koji će se što prije skupiti u Mariboru.  Ujedno pozivlje stališe Kranjske, da i oni što prije dignu pučki ustanak (što su oni međutim već bili učinili), a posebnim pismom i stališe Koruške.

Da bi čete svih triju zemalja postupale protiv seljaka u navali što jedinstvenije, upozoruje stališe, neka bezodvlačno što prije pošalju konjanike na određena mjesta, jer će čete Štajerske po svoj prilici već 12 veljače biti u Mariboru.

Stavlja im na srce, da se buna mora brzo svladati, da ne bi međutim Turčin poduzeo korake, pošto sada imade najljepšu priliku, kao što nikada prije, da navali.

Vlada štajerska izdala je 6 veljače zapovijedi glede pučkog ustanka.  Pučki se ustanak imade dignuti u četiri okružja.  Čete iz okružja Vora u imadu se sastati u Ptuju, čete okružja između Mure i Drave u Mariboru, dok će okružje Celje poslati čete svoje u Celje, a okružje judenburško i enstalsko u Lipnicu.

Sve čete imadu do 12 veljače biti na određenim mjestima.  Pošto je vlada štajerska dočula, da se buna širi prema Celju, pak bojeći se, da čete okružja Celja ne bi mogle bez pogibelji stići u Celje, izdade nalog na okružnog kapetana celjskoga Jurja Schrattenbacha, neka se pobrine za zgodnije mjesto, ali da ipak u svakom slučaju bude uvijek u sporazumku sa upraviteljem Celja.

Vid Hallek je na zapovijed stališa Štajerske smjestio preko 100 Uskoka, koji bijahu u Mrzlom Polju, i 50 haramija sa slavonske granice prema Brešcima.  Pošto je dočuo, da se i oko Zagreba i Podsuseda šuljaju čete seljačke, poslao je i prema Zagrebu 80 haramija s dva vojvode.

7 veljače izdadoše stališi Štajerske naredbu, da se smjesta ima popisati za oružje sposobna momčad u Feldbachu, Radgonji, Poljanama, da se momčad vježba u Mariboru, a na stanovnike Maribora i Ptuja izdadoše naredbu, da u svem imadu podupirati Melkiora Huebera, kojemu bi povjerena briga oko oskrbljivanja četa.

Nadalje se stališi Štajerske pismima obraćaju na kaptol u Lipnici i na biskupa u Seckau-u, da u oskrbljivanju one momčadi, koja je za 15 i 16 veljače određena u Lipnicu, podupiru Melkiora Huebera.

9 veljače opominje Otto Radmannsdorf stališe Štajerske, da pripaze na prevoze, na malene i velike lade duž Mure i Drave, i neka odrede, da ne bude svakomu dozvoljeno prebroditi.  Javlja to zato, jer je čuo, da su zlovoljni kmetovi grofa Zrinjskoga između Mure i Drave.  Izriče bojazan „ da bi i ti kmetovi mogli zaći u bunu, kad bi buntovni seljaci došli s njima u doticaj.  U istoj stvari upozoruju stališe štajerske i Erazmo Saurau, Ferdo Rindscheid i Sigmund Welzer,  kojima bi povjerena zadaća, da vježbaju momčad pučkog ustanka u Mariboru.  Momčad okružja Celja izvježbat će upravitelj grada Celja Helfenberger. 

Na molbu stališa štajerskih poslao je car Maksimiljan iz Beča u Radgonju do 500 njemačkih vojnika pod vodstvom Bartolomeja Fasslera i Ivana Fabija na iz Leipziga.

10 veljače izdane su inštrukcije vitezu Herbersteinu, ratnomu komisaru ces.  pješaštva.

11 veljače javlja Gašpar Rab, da prima ponuđeno mu zapovjedništvo u vježbanju strijelaca, te će u tu svrhu što prije krenuti u Novu Štiftu, Ptuj i Maribor.

Pošto je za uzdržavanje četa trebalo silno novaca, obratiše se stališi Štajerske na stališe gornjo-austrijske molbom, da im poradi teških novčanih neprilika uzajme 20.000 forinti na pol godine bez kamata.

Ta im je svota doznačena, ali samo na 3 mjeseca.  Istodobno obraćaju se stališi i na nadbiskupa salcburškoga za zajam od 50.000 forinti.

I stališi Koruške, primivši poziv i molbu stališa Štajerske i nadvojvode Karla, da se pridruže akciji na obranu zemlje od buntovnih kmetova, proglase 8 veljače pučki ustanak.  Nu pošto se ni oni ne pouzdavahu u seljake, odluče na brzu ruku najmiti što više pješaka, i poslati ih na želju molitelja u Graz.

10 veljače javlja vlada Koruške vladi kranjskoj, da je odredila lijep broj pješaka, koji će se u svrhu izvježbe skupiti 15 veljače u Velikovcu (Völkermarkt u Koruškoj), da onda podu u Štajersku ili onamo, gdje već bude najnužnije.

Tako su na obranu od buntovnih kmetova bile pripravne i Štajerska i Kranjska i Koruška, pa i Gorica i Istra.  Radilo se na sve strane najvećim marom i brzinom, pa kada uzmemo u obzir to, da u ono doba nije bilo prometnih sredstava, kakovih imade danas, moramo se toj neobičnoj brzini u radu upravo diviti.

U radu oko utišanja seljačke bune ne zaosta ni kraljevina Slavonija.  Čim je buknula buna, pošalje ban biskup Juraj Drašković kralju kurira, koji će kralja umoliti za pomoć.  Međutim pokuša ban, ne bi li mirnim putem sklonuo seljake, da polože oružje.  Poslao je među seljake svoje svećenike, koji su ih imali pozvati na mir.  Obećao je seljacima, da će se zauzeti za njih kod njihovih gospodara, a ove nagovoriti, da se ne bi više ogriješili o pravo i pravicu.  Obećao je zamoliti kralja, neka odredi, kako se njihovim gospodarima ne bi prepustila tolika sloboda u zatiranju kmetova.  Da ih umiri lijepim riječima, pozvao ih je pred sebe, davši im vjeru i „salvus conductus”, da mogu slobodno doći i u miru opet otići.

Seljaci ali nijesu vjerovali ni lijepim riječima, niti opomenama, niti zadanoj vjeri, nego su bjesnjeli sve jače i jače, te svakoga bez razlike, koga bi sreli, uz strašne muke prisilili, da im se pridruži.

Ban Drašković ne mogavši iščekati dolazak kurira, kojega bijaše poslao kralju, sakupi vojsku, kojoj na čelo postavi banovca Gašpara Alapića.  Tu vojsku sačinjavahu vojnici banski, konjanici grofa Zrinjskoga, vojnici banice (udove Petra Erdöda), napokon lijep broj turopoljskih plemića.  S tom je vojskom banovac Alapić, kako ćemo odmah vidjeti, krenuo najprije na odio seljačke vojske među Savom i Kupom, a 8 veljače sa povećanom vojskom od 5.000 momaka u Zagorje na vojsku seljačku, koju je vodio Matija Gubec.

8 veljače javlja car i kralj Maksimilijan stališima Štajerske, da je naložio banu hrvatskomu, da sa vojnicima svojima i onima pokojnoga grofa Frankopana Slunjskoga, zatim s pučkim ustankom u Slavoniji i Hrvatskoj, poradi oko utišanja bune.

U tu svrhu izdana je i naredba iz ugarske kancelarije.  No misleći, da te mjere ne bi bile dovoljne, zapovjedio je kralj vrhovnom kapetanu slavonske granice Vidu Halleku, da skupi svoju momčad, navlastito konjaništvo, ali samo tolik, da se ne bi odviše prorijedili redovi na granici, pa da s tom momčadi pođe odmah k banu, koji se već obratio i na vrhovnog kapetana hrvatske granice Herbarda Auersperga.  Nadalje izriče kralj nadu, da će se i čete grofa Zrinjskoga i banice priključiti (što se međutim već bilo dogodilo).

Predimo na odio seljačke vojske, koji se bio utaborio kod Jastrebarskoga, a zatim se razlegao u Posavini oko Kerestinca, Okića i Susedgrada, popalio i razvalio sve Tahijeve zgrade, pa i zgrade drugih gospodara.

Jezgru toga odjela seljačke vojske sačinjavahu kmettovi banice udove Barbare Erdödy.  Najžešći među njima bijahu oni iz Draganića, koji se već više puta bijahu podigli bili na bana, gospodara svoga, i oni iz Jastrebarskoga.  Uz ove nalazimo i kmetove drugih gospodara.

Koliko ih je zapravo bilo, ne možemo točno odsjeći, jer se ni vijesti, koje se odnose na brojnost toga odjela, ne podudaraju.

Toga se odjela bojao Thurn, jer su mu neprestano stizalį glasi, da ovaj odio namjerava navaliti na Uskoke, te ih ili milom ili silom namamiti u svoje kolo.  No te se bojazni riješio Thurn, kako ćemo odmah vidjeti, doskora.

Kako svagdje, tako su i ovdje u Posavini seljaci strahovali plijeneći, robeći i ubijajući plemiće i rušeći njihove dvorove.  Tako navališe pod Samoborom na dvor Jurja Puneka, koji se bješe tek malo prije vratio iz ropstva turskoga.  Buntovni seljaci smaknuše vlasnika na okrutan način, našto mu zaplijeniše sav pokretni imutak i razoriše dvor.  Isto učiniše seljaci i s dvorovima baničinim pod Samoborom, kojom prigodom razoriše i lijepi dvorac baničin Kerčin.  3 veljače odluče buntovni seljaci navaliti na Gregoriančev dvor pod Okićem.

Gregorianec je više puta zamolio Thurna, da mu s Uskocima dođe u pomoć.

I s drugih strana dobio je Thurn vijesti, da su seljaci oko Mokrica do 2.000 momaka jaki.

6 veljače krene Thurn s Uskocima prema Mokricama.  Istoga dana krene i banovac Gašpar Alapić, namjesnik bana Draškovića u vojničkim stvarima, sa vojskom protiv seljaka, koji strahovahu među Kupom i Savom.

Kod Kerestinca sukobi se Alapić sa vojskom seljačkom, te je nemilo razbije.  Sva sila seljaka pokri bojno polje, mnogi dopanuše ropstva, a među njima i neki kapetani i zapovjednici seljačke vojske, koje Alapić odmah otpremi banu Jurju Draškoviću u Zagreb.

No Alapić se nije s tim zadovoljio, nego je velik broj seljaka osakatio i opet ih pustio.  Poslije ove krvave bitke pode Alapić sa vojskom uz Savu prema Mokricama.  Kod jednoga sela nedaleko Mokrica, a kod Sutle, razbije Alapić drugu četu seljaka. 

Dva sata iza toga poraza osvane i Thurn sa svojim Uskocima na bojištu, gdje se mogao uvjeriti, da mu više ne prijeti pogibao, da bi seljaci mogli predobiti Uskoke.

Iza ovoga poraza seljačke vojske natjecahu se vojnici Alapićevi sa vojnicima Thurnovim u divljaštvu.

Poplaviše sela te stadoše „poput Turaka" paliti kuće seljačke, ubijati i razbijati, gdjegod su što dohvatili.  Pod Mokricama dao je Thurn uhvaćenim kmetovima odrezati ruke, nosove i ušesa na „užas i primjer" drugima, „što su i druga slovenska gospoda činila”.

Teška osveta stiže poglavito Draganičance, kojima su konjanici grofa Zrinjskoga oteli i opustošili sve.

Kako vidimo, prošla je tek sedmica, otkako se digoše seljačke vojske, da se po ratnoj osnovi Ilije Gregoriča sastanu te nastave rad za slobodu kmetova do mora, a tih vojska već nema.  Porazom dvaju odjela sveukupne seljačke vojske kod Krškoga, Kerestinca i Mokrica izgubio je seljački pokret svoju snagu, jer su ti porazi porazno djelovali na vojsku Ilijinu i na onu kod Stubice, odvratili do sada još neodlučne seljake od sveze sa buntovnicima, a oduševili klonule duhove gospode.  Da je kojom srećom Ilijina vojska s uspjehom prevalila svoj put do Cesargrada, teško da bi se kmetovi s desne obale Save opet bili podigli.

Ovi su se brzo pokajali.  Poslije spomenutih poraza dođoše Thurnu podanici od pet gospoštija, da isprose milost u njega, obrekavši mu, da će se opet pokoriti svojim gospodarima.

Kmetovi od 19 dvorova poslaše Thurnu pismo, u kojemu ga mole, neka nikomu ne da pomoći protiv njih, jer da su se oni podigli na svoje gospodare samo zato, da ih ostave kod „stare pravde”.

9 veljače došlo je iz sredine seljaštva 18 ljudi Thurnu u Kostanjevicu, da isprose u njega milost.

Ostavimo krvlju nesrećnoga hrvatskoga i slovenskoga neukoga seljaka nakvašena bojišta i podimo za onim seljacima, koji će sada pod vodstvom vrhovnoga vođe Ilije Gregorića plemenitom svojom krvcom nakvasiti zemlju, koju su dosada znojem svojim kvasili.

Ilija Gregorić pošao je istodobno, kad i Nikola Kupinić preko Save, uzduž Save prema Sevnici.  Vojska mu je bila malobrojna i slabo naoružana.  Ilija mogao je doduše kod Videma sebi uzeti veći dio vojske, a manji poslati u Krško i dalje.  Ali on to ne učini, jer je bio uvjeren, da će mu se putem pridružiti kmetovi štajerski, koji će mu povećati vojsku tako, te će njegova vojska biti najveća i najjača.  Štajerski su se kmetovi podigli prije, nego li je Ilija sa svojom vojskom došao u mjesta, koja je po svojoj ratnoj osnovi naumio pohoditi.  Pobunio ili je kapetan seljački Pavao Šterc, bravar iz Kunšperga, i Filip Kukeč, kmet iz Kunšperga.  Agitacijom počeše na tiu trgovišta Podsreda.  U kratko vrijeme pobuniše se tu kmetovi, to krenuše pod vodstvom rečene dvojice preko Kozja i Pilštajna do Planine.  Odavde vratiše se opet natrag u Podsredu, a da putem nijesu počinili nikakove štete.  Samo su sebi prisvojili, kamo bi došli, jela i pića.  Ovi su se kmetovi imali pridružiti Ilijinoj vojsci.

Još istoga dana (5 veljače) stigne seljačka vojska u Sevnicu, koja se odmah predade, jer su stanovnici bili već prip: avni na dolazak seljačke vojske.  Uz put zauzeše buntovni seljaci sve prevozne lade.  Upravitelj grada Radeča, čuvši, da su seljaci već u Sevnici, dade prevozne lade od mjesta Loka otpremiti u Radeče i staviti ih pod stražu.  Iz Sevnice poručiše seljaci upravitelju Radeča, da će mu doći u goste, ali neka se zato ne boji zla, jer oni zahtijevaju od njega samo to, da im se ne opre i da im čuva porezne činovnike.  Čuvši to, upozori upravitelj podanike Radeča, da je njihova sveta dužnost, da kao vjerni podanici čuvaju svojim gospodarima grad.  Ali mu podanici odgovore, da su platili svoje daće, pa da su se tim riješili dužnosti da čuvaju grad.  Neka to čini on sam sa svojim gospodarom (H. Lambergom).  Neki su podanici dapače izrazili želju, da što prije dođu buntovnici, koji ništa drugo i ne traže, nego da se riješe godišnjih daća, nameta i carine.

Teškom mukom ih upravitelj ipak nagovori, da odu u grad.  Ali u to eto od nekuda svećenika Jurja Kunca, koji ih opet sve odvrati.

Upravitelj Radeča silno se bojao, osobito kada je u Radeče stigao građanin Andrija Hribar, koji je u Radeče donio pijetlovo pero - znak buntovnički.  Sam sudac Radeča Sebastijan Koprivić bio je u svezi sa buntovnim seljacima.  I kmetovi obližnjih mjesta Loke i Račice zađoše u bunu.

Podanici Jurkloštra (Gairach) i Laškoga sakriše pred buntovnicima svoje stvari u jednoj crkvici u Mar.  Grazu blizu Krškoga.  Zvonar te crkvice Matija Cvek, namjeravajući po svoj prilici prisvojiti sebi pohranjene stvari, zahtijevaše od jedne familije ključ, pa kad ga nije dobio, zaprijetio se riječima: „Sjećat ćeš se, što mi nijesi povjerio ključ; dao Bog, da stignu ljudi, pred kojima sve bježi; ja bih im pošao u susret i javio im, što se u crkvici nalazi.”

Dok je Ilija Gregorić sa svojom vojskom boravio još u Sevnici, stiže mu vijest, da je seljačka vojska pod vodstvom Nikole Kupinića kod Krškoga razbita.  Ova vijest mora da je silno djelovala na Iliju, jer vidimo, da on svojoj vojsci ne odaje ni riječi o porazu vojske kod Krškoga, pa umjesto da u smislu svoje ratne osnove obavi put preko Celja do Cesar grada, on napušta svoju ratnu osnovu, dopre samo do Radeča, te odmah krene sa vojskom na desno prema Planini.  Jasno je, da je uvidio, da će sada gospoda, ohrabrena prvim porazom seljaka, poći za njim; uvidio je, da bi s vojskom od 600 momaka lako mogao nastradati.  S toga odluči, da preko Planine, Kozja i Pilštajna, gdje je već sve složno za bunu, stigne što prije k rezervi oko Cesargrada i Stubice.  U večer (5 veljače) stigne na tlo Leisberga, gdje je prenoćio na imanju neke gospode imenom Klobner.

Sutradan (6 veljače) krene Ilija s vojskom prema Jurkloštru.  Putem se odijeli od vojske četa od 15 momaka, koja krene, da se nagrabi plijena, do mjesta Loka na Savi.  Tu su u društvu sa domaćim kmetovima, pak s onima iz Račice, oplijenili župni dvor Jakova Kekela i provalili u oba podruma njegova.  Razgrabiše sve, štogod su našli.  Kmetovi domaći i drugih gospoštija počiniše više štete, nego li ljudi Ilijine vojske.

U štajerskim je gorama međutim kapetan Pavao Šterc sakupio bio veću vojsku, nego ju je vodio Ilija.  Još 5 veljače stiže vijest u samostan u Jurkloštru, da buntovnici idu prema Planini i Jurkloštru i da su neprijateljski raspoloženi prema svećenstvu i samostanima.

Dva samostanska podanika, poslana, da se popitaju glede te vijesti, razgovarahu s kapetanom seljačkim Pavom Štercom, koji im je izjavio, da seljaci svakako namjeravaju od Planine poći na Jurklošter, ali da ne će počiniti štete ni podanicima Jurkloštra, niti majurima.

6 veljače stigoše u Planinu dva odjela buntovnih seljaka.  U prvom bijaše oko 120, u drugom 600-700.

Prvi odio prođe kroz Planinu ravno na Jurklošter, a drugi ostade u Planini.

Došavši u Jurklošter pred samostan, otposlaše buntovni seljaci u samostan jednoga svoga kapetana s njemačkim tumačem, da zatraži od redovnika jesti i piti.  Zaprijetiše se predstojniku samostana Krištofu Prunneru, da će zlo proći, ako im zahtjevu ne udovolji.  Kada je Prunner čuo, da seljaci idu za tim, da se riješe daća i poreza i svećenika i da ih ima do 60.000, pa da im se danomice povećava broj, uplaši se, te odluči udovoljiti seljacima i pustiti u samostan samo osmoricu seljaka s kapetanom.  Ali seljačka vojska nije poznavala uvjeta ili ugovora.  Ona sva provali u samostan.  Prunner sa sedam ljudi ne mogaše suzdržati seljake, nego ih morade nahraniti i slušati njihove prijetnje.

Dva tri sata iza dolaska seljačke vojske u Planinu dojuri na konju glasnik iza Pilštajna, te javi, da su Turci provalili sve do Kozja.  Ta lažna vijest pade među seljake kao grom iz vedra neba.  Cijela se vojska Štercova razbježa na sve strane.  Samo kmetovi iz Planine, njih 60, ostadoše na okupu.  Kada je Šterc u Jurkloštru čuo, da mu se vojska razbježala, pohiti na svoju nesreću smjesta u Planinu, da skupi i umiri svoje pristaše.  Došavši onamo nemilo ga dočekaše građani i njegovi vlastiti pristaše.  Uhvate ga i predadu upravitelju Planine Stjepanu Sibenaicheru, koji ga baci u tamnicu.

Cijeli je ovaj događaj odmah javio Stjepan Sibenaicher u pismu Krištofu Prunneru u Jurklošter.

Međutim stigne Ilija sa svojom vojskom u Jurklošter te i on odmah posjeti Prunnera u samostanu.  Od ovoga dozna Ilija lažnu vijest, da su Turci kod Kozja.  Ilija primi ovu vijest sasvim hladnokrvno, izjavivši: „Dao Bog, te je Turčin ovdje.  Imamo na imanju Keglevićevu i Ratkajevu 3.000 momaka.“ Ali je na Iliju porazno djelovala vijest o događaju, koji se netom zbio u Planini.  Ilija odluči smjesta krenuti onamo, da izbavi Šterca, pa da se onda još istoga dana u veče vrati u Jurklošter.  Na odlasku ponese netko od Ilijine vojske Prunneru srebrnu i pozlaćenu čašu i nekoliko kositrenih vrčića.

Ilija brzo stigne sa svojom vojskom u Planinu, te stade zahtijevati od Sibenaichera, da mu izruči Pavla Šterca.  Sibenaicher ga odbije.  Ne isposlovavši ništa, utabori se i prenoći Ilija kod župnoga dvora.  Sutradan rano dođe i opet Ilija sa 40 momaka do grada.  Odavde pošalje upravitelju tri seljaka s porukom, da izađe k njima.  Ali ni to ne htjede upravitelj učiniti, ne obrazre se dapače ni na prijetnje Ilijine, da će zapaliti i uništiti trgovište Planinu, majur i sve podanike, ako mu ne izruči Šterca.

Ilija videći, da ovdje ne može ništa opraviti, pak dobivši po drugi put vijest o porazu seljačke vojske kod Krškoga, koja se sada brzo raširila po čitavoj vojsci njegovoj, digne se naglo i krene (7 veljače) prema Pilštajnu.  Vojsku Ilijinu spopade strah, kad je dočula za poraz kod Krškoga.  Bojeći se da bi mu se vojska mogla razbježati, odluči Ilija što prije prijeći Sutlu i sjediniti se s jezgrom seljačke vojske kod Cesargrada i Stubice.  Došavši u Pilštajn, prenoći ondje, te krene sutradan (8 veljače) ranom zorom dalje.  Isti dan stigne preko Kozja do sv. Petra pod Kunšpergom.

Ovdje navale na seljačku vojsku s dvije strane okružni kapetan celjski Juraj Schrattenbach, gospodar Kozja Makso Ruepp, oba brata Ditrichstein, Erazmo Tumberger, pak podanici Kunšperga i Bizelja, te je do nogu potukoše.  Veliko mnoštvo seljaka pade na bojnom polju, među njima mnogi kapetani.  Mnogo ih je uhvaćeno i otpremljeno u zatvor u Celje.  Ilija Gregorić sa Mihajlom Gušetićem spase se bijegom.  Iza ovoga poraza seljačke vojske počeše strahovati neka gospoda, poimence Petar Ratkaj i Josip Dornberger.  Oba krenuše od Pilštajna na istok, provališe u Slavoniju robeći i plijeneći putem imanja ne samo kmetova, nego i gospode, i hvatajući tuđe kmetove.

To je haračenje njihovo trajalo više dana, a natkriliše u tom i same buntovne kmetove, pače i samoga Turčina.

Dok su dosada rečeni odjeli seljačke vojske nastojali, da po ratnoj osnovi Ilijinoj dođu na određena mjesta, te uz put haračili, ubijali i silili svakoga, da im se pridruži, ali konačno poraženi, razbježali se, dotle je glavna vojska seljačka u Zagorju isto tako strahovala.  Ova je vojska na domaćem ognjištu, na izvoru bune, čekala na povratak umnožanog odjela vojske, koji je pod Ilijom krenuo bio, da se preko Celja i Rogatca povrati.  Međutim je ta vojska, izdašno podupirana od zagorskih plemića, kao bujica poplavila cijelo Zagorje.

Zagorski plemići, na čelu im moćni velikaši braća Mihajlo i Luka Sekelj, ne ustadoše protiv buntovnika, nego naložiše dapače svojim kmetovima, da se pridruže seljačkoj vojsci, što su ovi bilo drage volje, bilo prisiljeni od gospodara svojih, i učinili.

U prvom su redu činovnici Mihajla Sekelja u Krapini slali kmetove svojega gospodara i naložili im, da stupe u kolo buntovnika.  Kmetovi Mihajla Sekelja, jaki do 500 momaka, navališe pod vodstvom Gašpara Kostića, konjušnika, i Ivan Dolovčaka, računovođe Mihajla Sekelja, u društvu s kmetovima drugih plemića na Keglevićev grad Šabac pod Krapinom, koji bijaše tvrdo ograđen, te ga do temelja razoriše.  Nato zaplijeniše vino, žito i sve, štogod su našli.  Ugrabljeni plijen podijeliše činovnici Sekeljevi buntovnim seljacima.  Ne samo u Krapini, nego i na više drugih mjesta naniješe Kegleviću golemu štetu, koju je sam Keglević proračunao na 10.000 zlatnih forinti, što za ono doba čini veliku svotu.

Buntovni seljaci ne poštediše ni dvor priora u Lepoglavi.

Dok su na taj način zagorski seljaci i plemići strahovali protiv svojih neprijatelja i njihovih kmetova, dotle je banovac Gaspar Alapić uništio bio seljačku vojsku među Kupom i Savom, te iza toga bio pozvan od bana Jurja Draškovića, da s vojskom krene na jezgru seljačke vojske u Zagorju.

8 veljače skupila se u Zagrebu vojska od po prilici 5.000 konjanika i pješaka.  Među ovima bijahu i banski vojnici, koje je ban prisiljen bio pozvati iz posada na granici, premda je čuo, da se na granici skupljaju i pješaci i konjanici turski.  Ban je to učinio zato, jer je neprestano bio u strahu, da će se seljaci složiti s Turcima, od čega bi pogibelj po kraljevinu znatno porasla.  Da se pak to ne dogodi, odluči svim silama riješiti se najprije seljačke vojske.

8 veljače krene u Zagrebu sakupljena vojska pod vodstvom Gašpara Alapića prema Stubici i Zlataru, gdje je seljačka vojska udarila svoj tabor.  Vojsku ovu imao je zapravo voditi vrhovni kapetan Šimun Keglević.  Ali ovaj se nije mogao maknuti iz svoga tvrdoga grada Lobora, koji su seljaci podsjedali.

Matija Gubec, obavješten o dolasku banove vojske, utabori se nedaleko Stubičkih toplica sa vojskom od kojih 8.000 ljudi.  Bješe uvjeren, da će skoro doći do bitke.  Čekaše posve pripravan neprijateljsku vojsku.

Banovac Gašpar Alapić i ostali vode banske vojske bijahu uvjereni, da imadu posla s dosta jakim protivnikom.  Postave vojsku u bojne redove, pješake u sredinu, à s oba krila konjaništvo.  Zatim opomenu vojnike, neka u navali na seljake ne klonu, neka se ne boje broja i množine seljaka, jer su to ljudi, koji su ostavili ralo i plug, te će se razbježati, čim opaze mačeve, rane i krv.

Bijaše 9 veljače.  Kod Stubičkih toplica sukobe se obje vojske velikom vikom.  Četiri sata opirahu se seljaci žestoko.  Ali u to navali s dvije strane konjaništvo, te poremeti seljačke redove.  Nastade pokolj, u kojemu užasito nastrada Gupčeva vojska.  Što nije palo pod udarcima mačeva banskih vojnika i kopita konjskih, to bi uhvaćeno.  Tek nješto spasi se bijegom.  Među uhvaćenim seljacima bješe i Matija Gubec i pobočnik njegov Andrija Pasanec.

Na strani Alapićevoj pade uz mnoge druge vođa konjanika Ladislav Plovdin.

Srce banovca Alapića i Matije Keglevića uskipjelo je sada osvetom.  U postupku svom prema uhvaćenim kmetovima pružaju nam primjer prave azijatske okrutnosti.  Još na bojištu dadoše uhvaćene kmetove mačem pogubiti, mnogima poodrezati uši i nosove „da nose vječnu i ružnu uspomenu na bun".  Mnoge vješahu na obližnjem drveću i na seoskim kućama.  Na jednoj visokoj divljoj krušci uz cestu ljuljao je vjetar lešove od 16 i više nesrećnih seljaka.  Još 11 veljače bjesnio je Alapić „mačem i ognjem" protiv kmetova.

Isti dan javlja ban biskup Juraj Drašković kralju, će usijanom željeznom krunom okruniti, ako mu to kralj dozvoli, Matiju Gupca, kojega zovu „b egom“ i koji je imenovan „kraljem”.

To se je i dogodilo.

U nedjelju 15 veljače dovedoše Andriju Pasanca i Matiju Gupca na Markov trg u Zagrebu.  Ovdje bi pogubljen uz grozne muke, a pred očima Gupčevim, najprije Andrija Pasanec.  Tada posadiše Matiju Gupca na usijani željezni prijestol na onomu mjestu, gdje se još danas vide petero bijelih u zemlju usađenih i po srijedi probušenih pločnatih kamena.  Usijanim kliještama otkidahu mu komade mesa, a onda mu na glavu natisnuše razbijeljenu željeznu krunu.

Kako vidimo, izvršena je na Matiji Gupcu ista kazna, kao i na vodi križarske seljačke vojske u Ugarskoj Jurju Dózsi (godine 1514).

„Narod pripovijeda, da Matija Gubec nije umro, već da su se nad njim i njegovom vojskom sastala dva brijega, te ga zaklopila.  Pripovijedaju još i to, da on sa svojim prvim vođama sjedi za kamenitim stolom, na kojem su pune čaše vina.  Kažu, da mu se brada oko stola vije i kad se deveti put omota, tada će se brda nad njim razlomiti, a on i vojska mu opet doći k sebi, te Hrvatima izvojevati slobodu."

Sada, kada je uništena bila i buntovna seljačka vojska u Zagorju, odluče braća Matija i Šimun Keglević Bužimski, da se osvete neprijateljima svojima Sekelju i zagorskim plemićima, koji sada nemaju više oslona u seljačkoj vojsci.

 „Zaboravivši na Boga i pravednost božju, ne bojeći se cara i kralja”, skupio je Matija Keglević vojsku od svojih kmetova i služnika, te oružanom rukom s razvitim barjacima, a uz zaglušnu jeku trubalja" navalio na gradove plemića Gašpara, Ladislava, Ivana i Jurja Zabočkoga, Mihajla Pernara, Stjepana i Petra Drenovečkoga, Jelene Balay, udove Stjepana Gubašovečkoga, Kristofora Kunovića, Pavla Patačića, Ivana Zakmardyja, potomaka Felicijana Suhara, potomaka Jelene Zabok, Mihajla Sekelja, Stjepana Mirkovečkoga, potomaka Franje Matkovića, Matije Zalothnokyja i njegove supruge udove Magdalene Keglević, Ivana Gubašovečkoga mlađega, Petra Fodroczya, Ivana Gubašovečkoga starijega, Ivana Gregorovečkoga mlađega, Ivana Šuberaya, potomaka pokojnoga Vuka Dudića, Nikole Dugoveškoga, potomaka pokojnoga Ivana i Franje Puhakovečkoga, Pavla Puhakovečkoga, potomaka pokojnoga Franje Gregorovečkoga, potomaka Jurja Škarice, Petra i Stjepana Radojića.

No Matija Keglević dade oduška svojoj mržnji i osveti ne samo protiv sada spomenutih plemića, već i protiv siromašnih i sada već i odviše kažnjenih kmetova.  Provalivši u zgrade razbio im je vrata, peći, ormare, te zaplijenio pokućtvo i sav drugi pokretni imutak, kao što i cijelo blago, pa vino, koje je dijelom dao odvesti, dijelom opet izliti.  Počinio je ovim svojim strahovanjem i plemićima i kmetovima štete od više hiljada forinti.

Oštećeni plemići podniješe više puta tužbe banu Draškoviću, podžupanu i županu županije varaždinske, ali badava, „jer u kraljevini Slavoniji nije tada bilo čovjeka, koji bi mogao grabež i strahovanje Matije Keglevića odvrnuti ili bar suzdržati.“ Dapače, što su se plemići više tužili, to jače je bjesnio Matija Keglević tako, te se već nitko nije usudio niti pisnuti.  Gore spomenuti plemići obratiše se zato očajnom molbom na posljednju inštanciju, na kralja.  U toj molbi teškim riječima optužuju Keglevića radi teških nedjela, koja im bijaše počinio.  Težina te optužbe bit će svakomu jasna, kada dozna, da je Keglević počinio više štete nego sam Turčin, i da su zagorski plemići već pomišljali, kako bi se iselili.

Kralj Maksimilijan naložio je pismom iz Beča (30 srpnja 1573.) banu Jurju Draškoviću, da prisili braću Keglevice, da naknade štetu, počinjenu zagorskim plemićima, pa da puste na slobodu sve njihove kmete, koje imadu još po tamnicama.

I ban i kralj imali su još dugo vremena pune ruke posla, da izglade silne opreke između zagorskih plemića i Keglevića.  Ovaj nije nikako htio smatrati se krivcem, nego je svu krivnju poradi napetih odnosa bacao na svoje neprijatelje, poimence na Sekelje, objeđujući ih, da su činovnici njihovi sa znanjem njihovim na seljake u bijegu pucali iz topova nabitih blatom i slamom, i da su - kako je već spomenuto - otvoreno podupirali seljačku bunu.

Porazom seljačke vojske kod Krškoga, Kerestinca, sv. Petra pod Kunšpergom i Stubičkih toplica zapisalo je hrvatsko i slovensko seljaštvo krvavim slovima svoju borbu za opću slobodu i stališku jednakost u povjesnicu.

Nije jadnoga kmeta uništila vojska gospode.  Pučki ustanci u zemljama, gdje se kmet digao za svoja prava, ne naškodiše kmetu, jer su osvanuli post festum.  Ubila ga zima, loše oružje i još lošija disciplina.

Kako se kmetstvo naglo podiglo, tako je naglo i podleglo svojim gospodarima.  Cijela se tragedija odigrala u roku od 10 dana.

Nakon poraza kod Stubičkih toplica zavlada opet mir.  Tek tu i tamo prekida ga stenjanje uhvaćenih seljaka, koji na mučilima priznaju ili ne priznaju svoju krivnju, plač i jauk žena i djece, koja ostadoše bez hranitelja.  Prekidaše mir ponovna okrutnost nekih gospodara, koji stadoše svoje kmetove još jače zatirati nego li prije.

12 veljače javljaju već stališi Štajerske onima Kranjske, da su Štajerci pripravni na svaku pomoć i svaki čas spremni na polazak u Maribor, ali da pogibelj od buntovnih seljaka već jenja.

13 veljače javlja iz Maribora Erazmo Saurau i Ferdo Rindscheid stališima Štajerske, da je zavladao mir, pak da su stoga razloga, a i radi štedljivosti i nepotrebnih izdataka obusta vili vježbe.

Isti dan svjetuju Baltazar Eibeswaldt iz Radgonje stališima, da pošalju kući onih 500 vojnika, koje bijaše car poslao iz Beča.

14 veljače javlja Thurn stališima Kranjske iz Kostanjevice, da vlada svagdje mir, pa da će zato poći na tlo Metlike u Žumberak.  Ali stališi Kranjske, još uvijek u brizi i strahu, mole Thurna, da još počeka par dana u Kostanjevici ili Novom Mestu, dok se ne vrati Herbard Auersperg,  koji još boravi u Grazu kod nadvojvode Karla.

Tek 15 veljače javljaju stališi Kranjske onima Štajerske, da je buna i u Kranjskoj ugušena, ali im priopćuju vijest, koju im je javio Thurn iz Kostanjevice, da se skuplja jaka vojska turska kod Krupe i Kamengrada, da namjerava navaliti na slabo oskrbljenu granicu hrvatsku i kranjsku.  Ujedno javljaju, da se još uvijek boje bune u gornjoj Kranjskoj, na Krašu i u Istri.  Istoga dana obavijeste stališi Thurna, da opremljene čete ustanka imadu do dalje odredbe ostati na okupu, a nadvojvodi Karlu šalju izvještaj o buni i zahvalu za njegovu brigu oko utišanja bune.

Istom 20 veljače javlja Thurn stališima, da je kući poslao konjaništvo, dok je 20 momaka ostavio u Kostanjevici za posadu, a kapetana Mori Matijaša poslao sa 40 momaka u Krško.

Međutim su stališi Kranjske (22 veljače) poručili kapetanu Mori Matijašu, da može sa posadom krenuti kući, jer je buna već posve ugušena.

Poslije poraza glavne seljačke vojske kod Stubičkih toplica nastade i u Slavoniji mir.  11 veljače javlja ban Drašković kralju Maksimilijana, da se više nitko ne buni, osim možda takovih, koji pomisao na bunu nose u grudima svojim.

Savremeni pisac hrvatski Antun Vramec javlja o čitavoj seljačkoj buni tek ovo: „1573 Kmeti na Slovenieh vstali i zdignuli su se proti svoje gospode i plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše”.

Hrvatskih i slovenskih kmetova palo je u svemu oko 4.000.  Uzmemo li u obzir, da je teritorij kraljevine Slavonije u to doba stegnut tek na tri županije (zagrebačku, varaždinsku i križevačku); uzmemo li u obzir, da je granice ovih županija neprestano obasjavao polumjesec, kojemu je kao oporukom nekom dano, da bude vječni neprijatelj sada već „ostacima ostataka” kraljevine Hrvatske; uzmemo li u obzir, da su u bunu zašli većim dijelom jaki i zdravi muževi, onda gore navedeni broj palih kmetova jasno pokazuje, koliki je gubitak zadesio zemlju.  Vidi se, koliko je junaka, koje je domovina trebala za obranu od Turaka, u grob spravila okrutnost gospode.

S ovim brojem palo je u grob 4.000 jakih mišica, koje bi mogle obrađivati svoju grudu zemlje, pa i onu svoje gospode, a najviše onu, kuda kopito tursko još nije zagazilo.  Ali tako ostadoše potleušice kmetova puste i prazne.  Što još bješe u njima, to porobi i odnese osvetljiva vojska, koju ni plač ni jauk nesrećnih žena i djece nije odvratio od otimačine.  Dugo je jošte trebalo, dok je mlađi naraštaj ispunio prazne kolibe kmetske i baštinio udarce otaca.

Tiranin Tahi hvata jednoga kmeta za drugim, počinje strahovati jače nego li prije, otima, gdje što može.  Za njegovim se primjerom povode i druga gospoda kao Josip Dornberg i Petar Ratkaj, otimajući svagdje, štogod mogu, da otetim naknade ono, što su u buni izgubili, i povećaju svoje na račun tuđega.  Matija Keglević u haranju natkriljuje samoga Turčina, dok banica,udova Petra Erdöda, hoće dokazati, da je u nje okrutnost jače razvita nego u zloglasnoga Tahija.  Kroz pet tjedana morahu joj kmetovi neprestano orati, a da nijesu ni kući dospjeli; za cijelo to vrijeme ne bi im ništa davala jesti, nego morahu trošiti ono, što bi sami od kuće ponijeli.  Svaki mjesec zahtijevaše od kmetova daće i tlaku tako, da nijesu dospjeli, da išto rade za sebe.  Osim toga otimala bi im na silu vino, blago i sve, što što su imali.  To je nasilje baničino imalo tu posljedicu, da je njezino imanje Okić posve opustjelo, jer kmetovi, ne mogavši podnositi tolike nepravde, pobjegoše.

Koncem godine 1573 malo te nije ponovo buknula buna na imanjima baničinim.  Za napete i nesnosne odnose između banice i njezinih kmetova dočuli su munjevitom brzinom stališi Štajerske, pa se toga radi obratiše (13 stud.) na nadvojvodu Karla pismom, u kojemu mu javljaju, da im se čini, kao da se kmetovi baničini opet bune poradi silnih muka i kazna, kojima ih banica danomice nagrađuje, pa da i kmetovi Kranjske s njima šuruju.

Nadvojvoda Karlo odmah sjutradan (14 stud.) naloži stališima Kranjske, da se propitaju za sve, da namah poduzmu sve mjere protiv eventualnog ustanka, pa da mu odmah sve jave.

21 studenoga primio je zemaljski kapetan Kranjske, a vrhovni kapetan hrvatske granice Herbard Auersperg nalog od cara, da pripazi na kretanje baničinih kmetova, pa da se stavi u saobraćaj s hrvatskim banom Draškovićem is vrhovnim kapetanom slavonske granice Vidom Hallekom u svrhu, da mogu odmah ugušiti ustanak, ako bi se porodio.

23 studenoga primio je Auersperg ponovo nalog, neka zapovjedi banici, da prestane tlačiti kmetove, jer će inače kralj od nje zahtijevati, da naknadi svaku štetu, koja bi nastala novom bunom.  Isti dan zapovijeda Auersperg stališima Kranjske, da budu pripravni s pučkim ustankom, a Mori Matijašu sa strijelcima; Thurnu naloži, da skupi Uskoke.

5 prosinca javljaju stališi Kranjske nadvojvodi Karlu, da su doznali od Sebastijana Lamberga, kapetana bihaćkoga, kojega su bili poslali u Slavoniju, da se propita za odnose baničinih kmetova, da su se rečeni kmetovi poradi nasilnoga postupanja doista bunili, pak mole nadvojvodu, da ishodi kod cara, da se učini kraj strahovanju slavonskih stališa prema kmetovima.

Čini se, da su se baničini kmetovi ubrzo primirili, a da nije trebalo posegnuti za oštrijim mjerama.

Postupak gospode prema kmetovima mora da je bio grozan, kada sam Ljudevit Ungnad, izvješćujući stališe Štajerske, veli, da ne vjeruje, e Bog ne će kazniti gospodu.  Mnogi te mnogi ne poštedješe ni žene ni djecu kmetsku, popališe im kuće i kućišta, dapače i čitava sela.  Oto Radmannsdorf javlja to sa sažaljenjem stališima Štajerske i veli, bacajući pri tom svu krivnju na Tahija i druge, koje će usmeno imenovati, da se takav postupak ne bi smio očekivati niti od Turčina.  Mnogi kmetovi, pa i mnogi plemići jednoselci, uvjereni, da će im pod čalmom turskom biti bolje, nego li pod gospodom kršćanskom, odluče prebjeći među Turke i poturčiti se, ili pak drugamo seliti.  Toga se bojaše kralj, pa zato zamoli bana, da zapriječi kmetove u njihovoj namjeri „jer je nečuveno, da bi se hrvatskiseljak Turčinu predavao”.

Tako je hrvatski kmet skupo platio svoju borbu za slobodu i stališku jednakost.  Kmetovat će još dugo.  Tek godine 1848 lipnja 7 odobrit će hrvatski sabor dokinuće kmetstva, koje je već zatražila bila narodna skupština od 25 ožujka i koje je već proglasio bio ban Jelačić 27 travnja iste godine.  Da se i gospoda umire „država jamči vlasteli, da će dobiti naknade za sve urbarske službe i daće".

Iza svakoga poraza seljačke vojske pade u ruke gospode mnogo kmetova, koji su odvedeni u tamnice što Ljubljanu, što u Celje, a što opet u Zagreb.  U ovim mjestima stavljeni su uhvaćeni seljaci pred sud, gdje su imali odgovarati na stavljena im pitanja.  Kada suci nemogahu na dobar način od uhvaćenika doznati što su željeli i htjeli doznati, pokušahu torturom.  Stavljali bi seljake na muke: privezali ih uz ljestve i utezima protezali im uda.  Tim načinom doznali bi sve, što su htjeli doznati.  Dakako da su mučili i one, koji nijesu mogli odati, što nijesu znali.  Mi ćemo pratiti sudbinu samo markantnijih lica iz redova seljačkih vojska, jer su znala, zašto su zašla u boj i jer su o njihovim istragama sačuvani spisi.

Iza poraza kod Krškoga uhvaćeno je mnogo seljaka, među njima i neki kapetani.  Na zapovijed kranjske vlade otposlani su u Ljubljanu.  Podanici Vuka Thurna i Valvasora uhvatiše kod Leskovca (na Savi blizu Krškoga) tri buntovna seljaka, među njima kapetana Šajnovića.  Odvedoše ih u Turnsku graščinu u kulu tik do Leskovca.  Tu je jedan Thurnov podanik, kojemu je u buni poginuo sin, ugledavši Šajnovića, navalio na nj velikim nožem i tri puta mu ga zarinuo u prsa.  Ostalu dvojicu poslaše u Ljubljanu.

Podanici Vilima Lamberga uhvatiše kod Boštanja (na Savi blizu Sevnice) osam buntovnih kmetova,  koji su takoder na zapovijed kranjske vlade poslani u zatvor u Ljubljani.  Stjepko Gregorianec uhvatio je dva kapetana: Matiju Bistrića i Ivana Svrača, i poslao ih J.  Thurnu u Kostanjevicu, koji ih je preslušao i onda poslao u Ljubljanu.  Gregorianec, koga su optuživali kao jednoga od uzročnika seljačke bune, zahtijevaše od Thurna, da mu opet natrag pošalje oba kapetana, koje treba u svrhu svoje obrane.  Ali Thurn ih nije vratio.

Krištof Gall zarobio je brata Ilije Gregorića Šimuna, te doznavši od njega u Brešcima sav ratni plan brata mu, dade ga smaknuti.

Znamo, da su u zatvoru u Ljubljani od poznatijih učesnika u seljačkoj buni čamili Matija Bistrić, Ivan Svrač, Grgur Drvodelić, Nikola Bartolić, Matko Turčić i Andrija Vlašić.  Uz to bijahu pritvoreni: Nikola Spiller, Juraj Vrančić, Grgur Pavliša, Gašpar Bendeković, Mihajlo Solinković, Valentin i Ivan Pikac, Matija Gulić, Ivan i Lovro Tacman, Pavao Virković, Ivan Marković, Jurko Hošević, Karlo Maršanić, Jurko Geržačić, Luka Sumarić, Ladislav Ternčić, Stjepan Stobenčić, Fabijan Primpši, Stjepan Bogičić, Ulrik Vernak, Ivan Garbec, Luka Duloš, Stjepan Šaferić, Luka Lebeč, Benedikt Šimunković, Krištof Tišić, Nikola Krabot, Lovro Marković, Baltazar Tolač, Lovro Felster, Juraj Molko, Andrija Glović, Kopel i Mihajlo Knežić.

U Celju bijaše zatvoren jedan kapetan (bez sumnje Pavao Šterc) i 41 buntovni seljak.  Svi su ovi 22 veljače poslani u Graz nadvojvodi Karlu, osim Pavla Šterca, koji je po svoj prilici brzo osuđen i smaknut.  O sudbini ovih ne znamo ništa.

U Zagrebu bilo je također mnogo zatvorenih, a među njima Matija Gubec i Andrija Pasanec.  Sudbinu smo ove dvojice već doznali.

U Ljubljani počeše preslušavanjem u ponedjeljak, dne 16 veljače.  Među prvima bijaše preslušan Grgur Drvodelić.  19 veljače u 2 sata poslije podne preslušani su prvi put Matija Bistrić i Ivan Svrač.  Predmijevalo se, da ova dvojica kao bivši kapetani moraju u tančine znati sav tečaj bune.  Zato su u kratko vrijeme više put predvedeni pred suce iztražitelje i stavljeni na muke, ne bi li se na taj način od njih doznao i najneznatniji podatak o buni.

Grgura Drvodelića okriviše, da je iz kule u Krškom ubio hicem kapetana Danijela Lassera.  Ali Drvodelić to i na mukama poriče.  Uz ovoga i gore spomenutu dvojicu preslušaše i staviše na muke Nikolu Bartolića, Matka Turčića, Andriju Vlašića i Jurja Frančića.  Najviše su priznavali Matija Bistrić i Ivan Svrač, dok su drugi manje više dokazivali svoju nevinost.

Stališi Kranjske, po svoj prilici nezadovoljni s rezultatima istrage, obratiše se prvi put pismom od 17 veljače, a drugi put od 22 veljače na Krištofa Galla, upravitelja grada Celja, neka ispita uhvaćene seljake u Celju onamo, da li im je što poznato o uhvaćenim kmetovima u Ljubljani.  Na prvo pismo stiže odgovor (od 21 veljače) od Ivana Helfenberga, da su redom pitani svi uhvaćenici, da li im je poznat koji od imenovanih seljaka, koji se nalaze u tamnici u Ljubljani, ali da nije ništa doznao.  Jedino neki Ladislav Ternčić priznaje, da mu je poznato ime Nikole Bartolića i Grgura Drvcdelića i kapetan Ivan Turković, i da su sva trojica bila u bici kod Krškoga.

Ne doznavši ništa pozitivno iz Celja, obrati se kranjska vlada molbom s priloženim popisom imena uhvaćenih seljaka u Ljubljani na suca i vijeće grada Zagreba (24 veljače), a barun Eck (25 veljače) na bana hrvatskoga Jurja Draškovića, da ispita u Zagrebu pritvorene kmetove, da li što znadu o buntovnicima, pritvorenima u Ljubljani, a napose o Matiji Bistriću i Ivanu Svraču, zatim o početku, uzroku i svrsi bune.

Na ovo pismo odgovori ban Drašković pismom (od 3 ožujka) iz Hrgovića, gdje je bio zabavljen brigom i poslom oko granice, da još nije ispitivao utamničene kmetove, nego da je tek o njima obavijestio kralja.  Javlja nadalje, da ih ne će staviti ni na muke, dok ne stigne od kralja zapovijed i dozvola, jer da buntovnici ne će ni na blage ni oštre riječi ništa priznati.  Čim pak stigne pismo od kralja i čim budu preslušani, javit će svu ispovijed buntovnika u tančine.  Što se pak dogodilo s kmetovima, utamničenim u Zagrebu, ne znamo, jer nemamo vijesti.  Znademo samo to, da je ban Juraj Draškovic 14 travnja pisao kralju, da bi preslušavanje buntovnih seljaka bila već gotova stvar, da je u Zagreb došao bio Auersperg i koji povjerenik.  Stoga moli kralja, ako uopće želi, da se seljaci preslušaju, neka u Zagreb pošalje Auersperga ili koga drugoga, koji bi Auersperga zamijenio.  Banu je svejedno, dogodilo se to prije ili kasnije.

Kranjska je vlada međutim nastavila s preslušavanjem, te rezultat istrage priopćila 29 ožujka i 25 travnja nadvojvodi Karlu.  Iz priposlanoga izvještaja uvjerio se nadvojvoda o nevinosti Nikole Bartolića, Matka Turčića, Andrije Vlašića i Jurja Frančića, i zapovjedio vladi Kranjskoj otpisom od 8 svibnja, da spomenutu četvoricu pusti na slobodu.  Sudbinu pak Marka Nožine, Jakova Fratrića i Ivana Svrača predaje nadvojvoda u ruke vladi kranjskoj s dodatkom, neka im po pravici sudi.  Koncem svibnja utekoše sedmorica utamničenih kmetova iz ljubljanskoga zatvora, pa je vjerojatno, da su među njima bili i Marko Nožina, Jakov Fratrić i Ivan Svrač.  Čuvši za to nadvojvoda Karlo, zapovjedi barunu Ecku, da smjesta baci u tamnicu tamničara i sluge, koji su tada bili na straži.

Najviše nas zanimaju osobe vrhovnoga vode seljačke vojske Ilije Gregorića i Mihajla Gu še tića, koji su iza poraza kod sv. Petra pod Kunšpergom sretno umakli rukama osvetlive gospode.  Već tada javio je J.  Thurn stališima Kranjske (11 veljače) svoj „ceterum censeo”, da ne će biti mira, dok god Ilija Gregorić ne bude uhvaćen ili pogubljen, pak je u tu svrhu - - kako je već spomenuto raspisao nagradu od 500 forinti onomu, tko uhvati Iliju Gregorića.

Ilija je dobro znao, da više ne smije ni pomisliti na izvedbu svoga ratnoga plana.  Ta već su tri vojske njegove razbite.  Dobro je znao, što bi mu se dogodilo, da kojom nesrećom dopane ruku okrutne gospode.  Bijaše odlučio ostaviti rođenu grudu, na kojoj ne vlada pravica i savjest, već okrutnost, nasilje, bezakonje.

Izgubivši bitku upane u župni dvor u sv. Petru, otme tu na silu dva konja, a jednom momku 6 dukata, te se sa Mihajlom Gušetićem odmah dade u bijeg prema Križevcima.

Uz put navrati se plemiću Matiji Rozaliću u Gradecu.  Ovomu rekoše, da će poći u Koprivnicu, ne bi li tamo našli zaslužbe.  Misleći, da će pješke lakše ostati neopaženi i nepoznati, ostáve konje kod Rozalića, da ih hrani, dok po njih ne pošalju.  Obećali su mu, da će mu poslati novaca za hranu, koju bude potrošio za konje, a ako to ne bi učinili, neka si tada pridrži jednoga konja.  Nato krenuše na put, ali budu uhvaćeni od haramija kod Jasenovca.

Veselje gospode mora da je bilo neopisivo, kada se dočulo, da je uhvaćen Ilija Gregorić.  Otpremiše njega i Mihajla Gušetića u Beč, gdje ih zatvoriše u glavnom zatvoru (haubthauss, Ambthauss).

11 travnja predveden je Ilija Gregorić, Prebeg zvan, rodom iz Ribnika u Hrvatskoj, star oko 50 godina, prvi put na preslušanje pred istražno povjerenstvo, koje su sačinjavali: Dr. Ivan Huetstokher, gradski sudac bečki, Bernhard Ritler (Riedler), podmaršal dolnjo - austrijski, i Mihajlo Stünzl; zatim dva građanina bečka Marko Reschi Ivan Schlacher, a kao tumač Matija Pičin, pisar sa slavonske granice.

Ilija, znajući, da ne može ništa zatajiti, jer se predmijevalo, da on kao vrhovni vođa i pokretač bune mora biti upućen u sve potankosti bune, znajući, da mu nema spasa, odgovorio je na svako pitanje jasno.  No istražno povjerenstvo nije se zadovoljilo tim, što je iskreno ispripovjedio svoj životopis, početak i uzrok bune, imenovao kapetane, koji su bili pod njegovim zapovjedništvom, i druge stvari, koje su nama već poznate, nego ga stavi na muke, i na stroju priznade Ilija, da je pravi uzrok bune bio Tahi.

4 svibnja povukoše po drugi put Iliju Gregorića na preslušanje, a 11 svibnja treći put.

Na te dane bio je preslušan i drug Ilijin Mihajlo Gušetić.  Radi tjelesne slabosti ne staviše ga na muke, jer bi mu bio ugrožen život.

Čini se, da iskrenost nije bila njegovo dobro svojstvo, jer je svu krivnju bacao na druge seljake, a za sebe rekao, da se nije drage volje pridružio buni, nego da je na to batinama bio prisiljen.

Iliju Gregorića i Mihajla Gušetića nalazimo još preko godinu dana u Beču.  1 lipnja 1574 javlja kralj Maksimilijan banu Jurju Draškoviću, da će mu obojicu poslati, da budu kažnjeni tamo, gdje su kaznu zaslužili.

29 rujna javlja ban Drašković kralju, da mnogi tvrde, a osobito Ilija Gregorić, da Mihajlo Gušetić nije mnogo kriv.  Isto tako tvrde svi, da su i Vincent Lepoić i Nikola Pozebec nedužni i da su primorani zašli u bunu.  Ban stoga moli kralja, da im poštedi život.

19 studenoga pita kralj bana Draškovića, da li su i kako su kažnjeni Ilija Gregorić i Mihajlo Gušetić i ostali njihovi ortaci.

Negdje u prosincu 1574 javlja Drašković kralju, da je Iliju Gregorića dao pogubiti.  Što se je s drugima dogodilo, nije nam poznato.

ZAGLAVAK

Negdje u početku druge polovice godine 1573 poslao je kralj Maksimilijan bana Jurja Draškovića sa vjerodajnicom na Susedgrad, da tamo izmiri posjednike Susedgrada i Stubice Heningovce i Tahijevce.

Pošto je Tahi bio odsutan negdje u Štajerskoj, po svoj prilici u Stattenbergu, pozove ban pred sebe njegove sinove i Heningovce, da im priopći savjet i želju kraljevu.  No jer su ovdje obje stranke svaljivale krivnju jedna na drugu, ne htjede ban dugo slušati njihove izlive, nego zapovjedi, da svaka stranka napiše svoje tužbe, koje će on onda predati kralju.  Gregorianec je već treći dan poslao svoje tužbe banu, dok je stranka Tahijeva odgodila to do povratka Tahijeva iz Štajerske.  Kada se Tahi povratio na Susedgrad, podnese i on svoje tužbe banu, koji ih je opet otpravio kralju.  Ban je pregovarao s Tahijem i svjetovao mu, neka za novac ustupi svoja imanja Heningovcima.  No Tahi ne htjede o tom ni čuti, rekavši, da toga nikad ne će učiniti, pa ma s imanjima i novac izgubio.

Dne 6 rujna 1573 piše Tahi iz Susedgrada kralju Maksimilijanu među inim i ovo:

„Napokon i pokojno carsko veličanstvo kao i vaše veličanstvo davalo mi je u mojoj mladosti i zdravom vijeku plaću za moje službe i poslove.  Sa da sam lišen snage, nogu iruku....  Molim stoga prepokorno vaše veličanstvo, neka po prirodjenoj milosti zapovjedi vrhovnomu tridesetničaru kraljevine Slavonije, da mi svake godine, dokle živem, isplaćuje i izbroji po tisuću ranjskihforinti...  Očekujem od vašega veličanstva milostivi odgovor.” 

Tahi bez sumnje nije dočekao rješenje svoje molbe za mirovinu, jer je skoro iza toga Pokopan bi u župnoj crkvi sv. Trojstva u Dolnjoj Stubici, Još danas u njoj mramorna ploča označuje grob Tahijev.  Na ploči uklesan je lik Tahijev koji predstavlja čovjeka staroga sa dugom bradom, s ukočenim očima i naježenom kosom.  Obučen je u oklop, u desnoj ruci držeći buzdovan, a lijevu pritisnuvši na dugački mač.  Od spoda s lijeva leži šlem, a s desna grb njegove žene Jelene od porodice Zrinjski.  Pod grbom dvije ruke prekrštene.  Na čelu i na svrhi kamena izrezan je slijedeći natpis:

        Spes mea XR (= Christus).  

Tribus caesaribus claris regnantibus, orbi 

  Hungariae vitae praemio digna tulit.  

Armis clarus erat, vita praeclarus honesta.  

   Consilio foelix, prosperitate potens.  

Omnibus ex voto conclusis, tempore vitae 

  Rebus conclusit mors inimica diem.  

Ambigua tecum fortassis mente revolves 

 Quem procerum haec monumenta virum 

Franciscum Tahium carae cum coniugis ossis 

  Helenae Zrini marmore tumba tegit.  

     Quarta die mensis Augusti, Anno MDLXXIII.

Ljudevit Ivančan pripovijeda ovo:

 „Promatrajući prije više godina taj spomenik iza službe božje, pristupiše k meni seljaci, te mi rekoše, da je to grob silnika Tahija, koji je svojimi okrutnostmi izazvao seljačku bunu.  Buduć je taj dan bilo proštenje, te crkva dupkom puna svijeta, to je silna vlaga u crkvi bila, pak dočim je crkveni zid vlagu upijao, to je mramorni spomenik sav mokar bio, da je voda curkom curila s njega.  Seljaci mi rekoše, da je ta vlaga smrtni znoj, štono Tahijev lik oblijeva uvijek, kad seljaci u crkvu dolaze, pak da je na to suden radi svojih zločina, počinjenih svojim podanikom.”

Smrću Franje Tahija ne prestade svađa i mržnja između Heningovaca i Tahijevih nasljednika.  Tahi je imao devetoro djece i to pet sinova: Baltazara, Gabrijela, Stjepana, Mihajla i Ivana, i četiri kćeri: Evu, Margitu, Jelenu i Anu.  S ovima nastaviše Heningovci svađu.  No godine 1584 svršila se ta nesrećna i kobna svada tako, da je obitelj Teuffenbach - Hening za svotu od 44.000 forinti kupila Tahijevu polovicu imanja susedgradskihistubičkihitako postala opet jedinim gospodarom na Susedgradu.