Seljačka buna godine (Peasant Revolt) 1573 by Rudolf Horvat

 By Rudolf Horvat, Sarajevo, 1897

Source: Google Books - Google Translate to English

Povod ovoj seljačkoj buni dadoše imanja Susjedgrad i Donja Stubica.  Velika i plodna bijahu to imanja.  Zapremahu skoro sav prostor od Stenjevca na zapad do Sutle, pa od Stupnika preko Save na sjever do blizu Bistrice.  Na velikom tome prostoru bilo je mnogo oranica, livada, vinograda, šuma, pašnjaka, majura, klijeti, kuća i mlinova, velik broj radnih kmetova, a uz to dva tvrda grada: Donja Stubica i Susjedgrad.  Još u XV vijeku pripade sav taj posjed obitelji Heninga.  Oko polovice pak XVI vijeka gospodovahu tu potomci Ivana Heninga, i to: Andrija Hening Teufenbach po Ivanovoj kćeri Katarini, te grof Andrija Bator „judex curiae” po Ivanovoj kćeri Uršuli.  Ova dva velikaša zamoliše god. 1559 kralja Ferdinanda I, neka im novom darovnicom potvrdi njihovo vlasništvo Donje Stubice i Susjedgrada.  Kralj usliša njihovu molbu, pa im 3 septembra 1559 u Augsburgu izda povelju, kojom čitavo imanje susjedgradsko i donjostubičko daruje Andriji Batoru i Andriji Heningu Teufenbachu, te njihovim potomcima obojega spola.  Iste ove godine založi Andrija Hening svoj dio donjostubički Ambrozu Gregorijancu za 2.133 ugarskih forinti.  Polovicu svoga dijela susjedgradskog založi iza toga Andrija Hening svojoj ženi Uršuli Meknicer za 7.000 forinti, a drugu polovinu toga dijela svomu rogjaku Andriji Batoru.  Tako je bilo sve do god. 1564, kad je umro Andrija Hening Teufenbach.  Imao je mnogo djece.  Dvije kćeri: Katarina i Anastazija i sin mu Juraj umriješe još prije njegove smrti.  Na životu ostadoše uz udovicu njegovu jošte četiri kćeri: Kunigunda, Ana, Marta i Sofija.  Kunigunda bijaše udata za bogatoga vlastelina Matiju Kerečenja, Ana pak za Mihajla Konjskoga.  Mlagje dvije kćeri bijahu zaručene i to Marta za Stjepana Gregorijanca, a Sofija za Tomu Milića.  Sretna bijaše Uršula, što je ovako prije smrti svoga supruga opskrbila svoje kćeri.  Time je stekla moćne zetove, koji će braniti njezin imetak protiv nasilne gospode.

Malo nakon smrti Andrije Heninga uvukao se u posjed Donje Stubice i Susjedgrada Franjo Tahi, kraljevski savjetnik, meštar kraljevskih konjušnika („agazonum magister”) i kapetan kaniških konjanika, a sin nekadanjeg bana Ivana Taha.  Njemu bijaše naime iznenada prodao Andrija Bator za 44.000 forinti svoju polovinu Donje Stubice i Susjedgrada, a za drugih 6.000 forinti založio mu svoj zalog drugoga dijela Heningove polovine Susjedgrada.  U posjed uveo je Tahoga zagrebački kaptol po svome kanoniku Gjuri Svesvetičkomu i po kraljevskom čovjeku Mojsiji Humskom od Huma.  Ali se to obavilo protiv svih pravila, po tamnoj noći, sasvim potajno i sakriveno, da nije za to saznala Uršula Heningova niti koji susjedni vlastelin.  Tim veća graja nastade u susjednom plemstvu, kad se saznalo, da će od sada gospodariti u Stubici i Susjedgradu Franjo Tahi, na glasu kao čovjek veoma okrutan, ohol, nepravedan i lakom za bogastvom.  Brzo je došlo do svagje i pravde.  Protiv prodaje Stubice i Susjedgrada prva ustade Uršula Hening, koja nije nikako htjela, da se sada na jedanput dijeli veliko to imanje.  Protiv Franje Taha prosvjedovaše i Ambroz Gregorijanac, koji je od godine 1559 imao u zalogu Heningovu polovicu Stubice.  Ambroz bijaše već prije u pravdi s Tahijem radi Medvedgrada.  Franjo Tahi naime imao je za ženu Jelenu Zrinjsku, kćer junačkoga i slavnoga bana Nikole Sigetskoga; po Jeleni tražio je Tahi za sebe Medvedgrad.  Nekada pripadaše doduše Medvedgrad Zrinjskima, ali ga ženidbom dobio Alapić kao miraz od Zrinjskih, pa ga opet kao miraz dao svojoj kćeri Barbari, kad je pošla za udovca bana Petra Erdöda.  Godine 1559 pak zamijenio je Erdödi Medvedgrad s Ambrozom Gregorijancem za njegov grad Rakovec.  Po tome nije Franjo Tahi imao prava na Medvedgrad, nego ga tražio lih zbog lakomosti.  — Tako je i sada zbog lakomosti počeo tražiti cijelu Stubicu i Susjedgrad.  Pri tom se pouzdavao u moćne svoje prijatelje i rogjake.  Ban Petar Erdödi bijaše naime prvi put oženjen s Margaretom, kćeri Franje Taha.  Imajući na svojoj strani tako moćna zeta, imao je Franjo Tahi uza se i sve prijatelje Petra Erdöda, naročito Gašpara Alapića.  Nego time se nije dala zastrašiti odvažna Uršula Heningova.  Kad se jednom god. 1565 Franjo Tahi kao kaniški kapetan desio u Ugarskoj na vojni protiv Turaka, sakupila je Uršula do 800 ljudi, najviše susjedgradskih i donjostubičkih kmetova, koji bijahu silno ogorčeni na krvoloka Taha, te ih naoružala za provalu u Susjedgrad, gdje je stanovala Tahova obitelj.  Pod vodstvom Ivana Gušića provališe ovi ljudi zajedno s Uršulom u Susjedgrad, protjeraše odanle Tahovu obitelj, te oplijeniše sav njegov pokretni imetak, što mu vrijednost bijaše procijenjena na 25.000 forinti.  Iza toga nastanila se sama Uršula u Susjedgradu.

Eto, početak nasilja bijaše učinjen.  Tahi se potužio u kralja, te ga zamolio, neka Heningovce protjera iz Susjedgrada.  Kralj zbilja naloži Uršuli Heningovoj, da predade Tahu njegovu polovicu Stubice i Susjedgrada.  Kada to ne htjede učiniti Uršula, zapovijedi banu Petru Erdödu, neka silom protjera Uršulu iz Susjedgrada.  Ban sakupi na to u junu god. 1565 kraljevske i zemaljske oružane čete, te s lumbardama i vojničkim spravama ode pod kraljevskom zastavom pod grad Susjed.  Proti takovome pokušaju upotrebi i Uršula svaku silu, da obrani svoje pravo.  Od svojih kmetova sastavi vojsku, a priskočiše joj u pomoć i zetovi: Matija Kerečenj, Mihajlo Konjski i Stjepan Gregorijanac, pak onda njezini prijatelji: Ambroz Gregorijanac, Kristofor Praškoci i drugi neki plemići.  Pod Susjedgradom dočekala je Uršula bana Petra Erdöda, a u zasjedi kmetovi susjedgradski i donjostubički.  Banska vojska bijaše razbijena, ban natjeran u bijeg, a pod Susjedgradom ostadoše vojničke sprave i lumbarde s kraljevim barjakom.  Tahi i Erdödi podigoše sada opet tužbu protiv Uršule Heningove.  Kralj joj stade prijetiti, te preplašena Uršula s dobra pusti sada Tahomu njegovu polovicu Stubice i Susjedgrada, a svoju polovicu predade u kraljeve ruke.  Tako bijaše god. 1566 po drugi put Tahi uveden u posjed polovice Stubice i Susjedgrada.  Heningovu pak polovicu predadoše kralj.  povjerenici Gjuro Svesvetički i Vladislav Bukovački, u ime kr. fiska za upravljanje, bivšemu susjedgradskom providniku Stjepanu Grdaku.

Franjo Tahi stade se osvećivati svim ljudima, koji pomagahu Uršuli, kad je išla osvajati Susjedgrad.  Bivšeg Batorova podkastelana Stjepana u Brdovcu okrivio je Tahi, da protiv njega buni seljake.  No kad ga staviše pred sud, proglašen bi nevinim.  Ipak mu dade sam Tahi odsjeći glavu.  Plemića Ivana Sabova uhvati Tahi, pa ga zatvori u Stubicu.  Poslije ga je po zimi gola i bosa tjerao u Susjedgrad, gdje je umro od gladi i zime.  Krvolok Tahi dao mu je jošte mrtvomu odsjeći obadvije noge.  Svojim kmetovima otimao je blago i hranu, tjerao ih neprestano u vojnike; zahtijevao od njih nezakonite daće i tlake.  Napokon se stao svagjati i s komorskim upraviteljem Grdakom, koji nije mogao gledati toliku nepravdu.  Mjesto da s njime dijeli Susjedgrad na polovicu, zauzeo je Tahi za sebe skoro cijeli grad, a Grdaku i njegovim ljudima ostavio samo dvije sobice.  Sebi je prisvajao bolje kmetove, polja i vinograde, a i druge dohotke nije htio jednako dijeliti s kraljevskom komorom.  Protiv nepravda Tahovim dizao je Grdak tužbe na sve strane.  Ali teško je bilo ukrotiti ovog krvoloka, koji imagjaše silnih prijatelja na kraljevu dvoru, a u Hrvatskoj mu sve povlagjivala velika stranka velikaša, na čelu im ban Petar Erdödi.  Tekar kad je god. 1566 umro ban Petar Erdödi, moglo se Tahoga povući pred sud.  Hrvatska je dobila dva bana: zagrebačkoga biskupa Gjuru Draškovića pro civilibus, a kneza Franju Frankopana Slunjskoga pro militaribus.  Franjo Tahi nije dakle više imao zagovornika.  Znade se dapače, da junački Frankopan pripadaše njemu protivnoj stranci.  Radi svakojakih zločinstva pozvan bi Franjo Tahi pred kraljevski sud.  Ovu mu je poparu skuhao Stjepan Grdak zajedno s Gregorijancem i Konjskijem, a pomagao im i ban Frankopan.  Godine 1567 bijaše odregjena komisija, koja je imala zakonitim putem istraživati protiv Taha.  Zagrebačkomu kaptolu bilo je od kraljevskog nadzorništva naloženo, neka izabere u tu svrhu dva čovjeka: jednoga izmegju sebe, a jednoga od kraljevskih ljudi.  Pokorivši se kraljevoj zapovijedi, odabere kaptol od svoje strane kanonika Franju Filipovića, a od kraljeve strane podžupana Gašpara Druškovečkoga.  Vodila se silna parnica protiv Franje Tahoga.  Redomice obigjoše sva mjesta stubičkoga i susjedgradskog imanja.  Preslušaše 508 svjedoka, a svi suglasno svjedočiše protiv Tahoga.  Tako se saznali svi njegovi zločini, a bijaše ih toliko, da se od toga sastavila cijela knjiga.

Ipak ostade Tahi nekažnjen.  Dapače optužena bi Uršula Heningova, što je god. 1565 sa svojim zetovima: Mihajlom Kerečenjem, Matijom Konjskijem i Stjepanom Gregorijancem otjerala Tahoga s gospodstva susjedgradskog i stubičkog, a banovoj se vojsci oružanom rukom oprla.  I dok je ova pravda tekla dalje, pogje lukavome Franji Tahomu za rukom, te je god. 1569 dobio u najam i drugu polovicu Stubice i Susjedgrada za 4.500 godišnjih forinti.  Imajući tako potpunu vlast u svojim rukama, nastavi krvolok Tahi svoje okrutnosti i progone siromašnih kmetova mnogo strašnije, nego li prije toga.

Sada poče protiv Taha kopati Stjepan Gregorijanac, pošto je umro njegov otac Ambroz.  Stao je buniti kmetove, koji spadahu pod Stubicu i Susjedgrad.  Nije mu to bilo baš teško.  Siromašni kmetovi trpili su svakojakih nevolja od svoga gospodara Taha.  Za to se zbilja pobune god. 1571 i odreknu svaku pokornost i odvisnost svome gospodaru.  Prva ova pobuna seljaka zbila se baš u kritično vrijeme, kad su Turci prešli Kupu i harali po Posavini sve do kranjskih megja.  Za to se i pobojali ljudi ove seljačke pobune.  Kraljevska komora odmah zapovijedi Tahu, da Uršulin dio Stubice i Susjedgrada predade kraljevskim povjerenicima.  U isto vrijeme pismeno zapovijedi sam kralj Maksimilijan seoskim sudcima i kmetovima kotara susjedgradskog i stubičkog, neka se primire i neka se pokore kraljevskim povjerenicima, koji će komorsku polovicu preuzeti od Taha.

Ipak se nijesu izvršile ove kraljevske zapovijedi.  Tahi ne htjede kraljevskim povjerenicima predati Uršulinu polovicu Stubice i Susjedgrada.  Pismeno zamolio je kralja Maksimilijana, neka mu pusti i na dalje uživanje cijeloga imanja u smislu učinjene pogodbe, jer nije nikada propustio slušati kraljevske zapovijedi, nego je vjerno služio kralja.  Još se tuži kralju, da je sada star, nemoćan i bolestan (a bolovao je od kostobolje), te bi mu bilo vrlo teško, kad bi opet morao podnašati one sramote, što ih je prije nekoliko godina sa svojom pokojnom suprugom morao podnašati od komorskoga upravitelja Stjepana Grdaka.

Seljaci pak nijesu se htjeli nipošto primiriti.  Stališi hrvatski bojahu se, da se ne bi ova seljačka buna raširila takogjer po ostalim krajevima.  Za to na svom saboru u Zagrebu 2 juna 1572 odabraše dva poslanika: Šimuna Keglevića i Ivana Berzeja, da mole kralja, neka kazni buntovne seljake u opsegu gospoštije Stubice i Susjedgrada.  Ali na tom istom saboru zaključuju, da ovi buntovni kmetovi imaju ići popravljati tvrgju Ivanić, koja je slučajno one godine izgorjila.

Kralj Maksimilijan poslao je na to u Hrvatsku svoje povjerenike, da izvide, zašto se bune kmetovi u Stubici i Susjedgradu.  No Franjo Tahi ustade u saboru od 11 augusta 1572 protiv toga, tvrdeći, da je on gospodar, pa će kazniti buntovne svoje kmetove po svojoj volji.  Time izazove na tom saboru Stjepana Gregorijanca (stari Ambroz Gregorijanac u to je vrijeme bio već mrtav).  U ime svoje i u ime svoje punice Uršule Heningove, te njezinih kćeri, stade zahtijevati Stjepan Gregorijanac, neka se poduzme dioba imanja stubičkog i susjedgradskog izmegju Tahoga i Heningovih, pa istom onda, kad se bude točno znalo, koji kmetovi pod koga spadaju, neka Tahi kazni svoje kmetove.  Pošto se pak nije tu na saboru mogla riješiti stara ova pravda radi Stubice i Susjedgrada, osta sve pri starome.  Kmetovi pobunjeni nijesu se mogli kazniti.  Samo je naloženo Matiji Ratkaju i Tomi Mikuliću, sudcima kotara susjedgradskog i stubičkog, neka prisile pobunjene kmetove, da idu popravljati Ivanić.

Nego pobunjeni kmetovi ne poslušaše ni sabor ni sudce, kao što ne slušahu zemaljskoga svoga gospodara Tahoga.  To se vidjelo i na saboru 7 decembra 1572 kad su stališi zaključili, neka sudci susjedgradskog i stubičkog kotara sklone seljake, da idu popravljati barem Božjakovinu, koja spada pod njihovog gospodara Tahoga.

U to doba stigla je napokon odluka kraljeva, da se Heningovima ima predati njihova polovica Stubice i Susjedgrada.  Zagrebačkomu kaptolu bijaše naloženo, da Heningove uvede u njihov posjed.  Tahi se opirao tome.  Ali Stjepan Gregorijanac predobi za sebe pobunjene kmetove, koji poštivahu još jedino njega.  Oružanom rukom provali Heningova obitelj u Susjedgrad i nastani se tu uz bolesnog silnika Tahoga.  Pri ovom osvojenju bijahu prisutni i oni kraljevski povjerenici, koji su bili god. 1571 odregjeni, da preuzmu komorsku polovicu od Taha.  Protiv ovog nasilja prosvjedovao je Tahi na saboru 18 januara 1573.  Ali na tom saboru ustane protiv njega Stjepan Gregorijanac u ime svih potomaka Heningovih.  Ovaj put ne opravi Tahi ništa; polovica Stubice i Susjedgrada ostade u rukama njegovih krvnih neprijatelja.  Nu pravda o Stubicu i Susjedgradu tekla je i nadalje.

Megjutim se stala sve dalje širiti seljačka buna.  A nije ni čudo, što su se već stali buniti kmetovi hrvatske gospode.  Neprestani ratovi s Turcima zahtijevahu silne žrtve od hrvatskih velikaša; ali te žrtve podnosio je hrvatski kmet.  Ako je trebalo ići u rat, dizao je zemaljski gospodar od svake kmetske kuće po jednoga momka.  Kad je pak trebalo popravljati porušene, spaljene ili oštećene gradove, onda je sabor nalagao kotarskim sudcima, neka na taj posao tjeraju kmetove.  Dakako da se tako moralo raditi, jer od Hrvatske ne ostadoše nego „reliquiae reliquiarum”, pa ih trebalo cijelim nizom tvrgjava braniti od neprestanih provala turskih.

Nu nije siromašnomu kmetu bilo bolje ni u mirno doba.  Ostrogonski nadbiskup Antun Vrančić piše kralju, da se s marvom bolje i poštenije postupa, nego li postupaju zemaljski gospodari s hrvatskim kmetovima.   Kad je trebalo na polju orati, kopati, sijati, žeti i t. d., onda je kmet morao najprije ove poslove obavljati svomu vlastelinu, a tekar poslije liko mu preostani vremena tinji.  Ako je pak štogod privrijedio, morao je davati svakojake danke svomu gospodaru, plaćati desetinu crkvi, a porez kralju.  Tako je sve živilo od muke siromašnog kmeta, koji ipak nije imao slobode ni pravice.

Nego sve bi se to još nekako podnijelo, da je bilo srca u gospode hrvatske.  Kmet se već priučio nevoljnomu svomu stanju, pa trpio kao što su trpjeli i djedovi mu.  Ali neka vlastela postadoše upravo okrutna prema bijedniku-kmetu.  Spomenuto je već, kakav tiranin bijaše n. pr.  Franjo Tahi.  Povedena istraga sa seljacima, koje uhvatiše u vrijeme bune, iznijela je na vidjelo pravih strahota, što ih je počinio Tahi.  Nije se on zadovoljio običnim podavanjima kmetova, nego udario nove namete.  Tako se na jedanput sjetio, pa stao od svakoga kmeta zahtijevati po 22 pinte vina više, nego li prije davahu svomu gospodaru.   Ako mu je ostario konj, pozvao je k sebi kojeg bogatijeg kmeta, te ga prisilio, da konja kupi pod prvašnju cijenu.  Jedanput se Tahu pokvarilo 1.000 vedara vina.  Bezdušnik ovaj dade to vino razdijeliti megju svoje kmetove, pa ih prisilio, da ga kupe kao dobro vino.  Tko nije htio, tomu je Tahi jednostavno oteo konja ili kravu.

Tahi je imao mnogo lovskih pasa, ali ih moradoše hraniti njegovi kmetovi i to upravo gospodski.  Ako bi se koji pas izgubio ili poginuo, morao je kmet u zamjenu dati cijela vola.  I stoku svoju ne htjede Tahi sam da hrani, nego ju slao na hranu k siromašnim kmetovima.  Ako je nestalo kojeg konja ili krave, tada se Tahi nije zadovoljio time, što bi mu seljaci za naknadu dali drugoga konja ili kravu, nego je po volji procijenio nestanula konja ili kravu, te prisilio seljake, da to plate gotovim novcem.  Kako pak bijaše u ono vrijeme teško seljaku doći do novca, najbolje se vidi otuda, što su i gospoda, dapače i kraljevi, osjećali veliku nestašicu novaca.  Nečovječni Tahi pošao je u svojoj bezdušnosti još i dalje.  Otkako mu je umrla žena Jelena Zrinjska, postade Tahi silan bludnik.  Stao naime oskvrnjivati seljačke lijepe žene i djevojke.  Iz Susjedgrada običavaše izjašiti u polje, da vidi žene, kako rade.  Ako mu se koja svidi, dao bi je odmah po svojim slugama otpremiti u grad.  Ondje bi je svukli do gola, za tim okupali, a onda je oskvrni Tahi.  To je Tahi često činio.  Kad je došla spomenuta komisija, da ispituje njegova nedjela, mogli su kmetovi pokazati 40 djevojaka, koje bijaše Tahi silovao.  Time je Tahi dirnuo i u porodični život siromašnih kmetova, pa je sasvim naravno, da seljaci nijesu mogli podnašati takova bogumrska djela.  To i bijaše glavni povod, što se na njega digoše kmetovi.

I neki drugi zemaljski gospodari nijesu baš mnogo bolje postupali sa svojim kmetovima.  Udovica pokojnoga bana Petra Erdöda osobito se odlikovala u zatiranju kmetova.  Imala je u Hrvatskoj više imanja; megju ostalima Cesargrad u Zagorju kod Klanjca, pa Samobor, Okić, Kerestinec i Jastrebarsko izmegju Save i Kupe.  Nemilosrdna ova banica tražila je od svojih kmetova, da joj pet tjedana neprestano oru, a ne bi im dala ništa jesti, van što sami od kuće sa sobom ponesoše.  Kraj velike tlake nijesu kmetovi mogli gotovo ništa raditi za sebe, te propadahu danomice materijalno i tjelesno.  Uz to im je banica otimala vino, blago i ono malo dobra, što bi im dala slabo obragjena zemlja.  Rad velikih poreza, tlake i danaka nestalo je na primjer stanovnika u trgovištu Okiću, a propadahu i ostala mjesta.

Ovakovi gospodari držali su nalik sebi činovnike i sluge.  Upravitelji vlastelinskih gradova bijahu pravi krvoloci.  Mogli su pak raditi što su htjeli, jer je gospodar radije vjerovao njima, nego prezrenim kmetovima.  Osobito se pak isticahu oni vlastelinski ljudi, koji pobirahu podavanja u naravi od kmetova za svoje gospodare.  Takovi stvorovi nanosili su velike krivice siromašnim seljacima.  Silom se u njih opijahu, dadoše se sa svojim slugama gospodski hraniti, a u bezdušnosti htjedoše natkriliti i same svoje gospodare.  Narod je silno mrzio upravo ove ljude, pa im se ljuto osvećivao u vrijeme bune.

U nevolji svojoj tražio je narod pravicu na svim stranama, ali je nigdje nije dobio.  „Bog visoko, kralj daleko”! No kmetovi potražiše pravicu i u samoga kralja.  Tečajem god. 1572 triput pogjoše kmetovi Franje Taha do kralja u Beč, da mu otkriju svoje bijede, nevolje i krivice.  Brdovački župnik sastavljao je seljacima molbe na kralja, a kmetovi izmegju sebe birahu poslanike, koji će stupiti pred samoga kralja, da ga mole za pravice i polakšice.  Znademo, da je jedna takova deputacija došla pred kralja o Gjurgjevu god. 1572, a druga o Ivanju.  Deputacije sastaviše tako, da je svako selo Gospoštije, Susjedgrada i Stubice dalo po jednog zastupnika, te mu platilo i putni trošak do Beča i natrag.  Pred kraljem tužiše Franju Taha radi njegovih nedjela.  Mora da su bile teške tužbe bijednih kmetova, kad se sam kralj Maksimilijan odlučio da ukroti Taha.  U Hrvatsku je naime poslao vesprimskoga biskupa s još nekoliko kr.  povjerenika, da urede odnošaje izmegju Taha i njegovih kmetova.  Nego kraljevski ovi povjerenici nijesu se držali kraljeve instrukcije.  Mjesto da po izričitoj želji kralja Maksimilijana pogju u Susjedgrad, pa da ondje na licu mjesta čine pravdu izmegju Taha i njegovih kmetova, dogjoše u Zagreb, gdje se baš mjesecu januaru 1573 držao sabor, što ga radi nekih stvari sazvao ban Drašković.  Stvar se dakle predala u kompetenciju sabora, te onamo pozvaše kr. povjerenici kmetove Franje Taha.  Iskusni i ozlovoljeni kmetovi ne htjedoše doći pred sabor, nego poslaše pismo.  U tom pismu spominju kmetovi, kako su oni svoje tužbe već prije podnesli kralju, a i komisija da je uvidila njihovu istinitost, pa ipak ne dobiše nikakve pravice.  Zato oni očituju, da više ne smatraju Taha i njegove potomke za svoje gospodare; ali će se rado pokoriti kralju i služiti svakomu, komu ih kralj podloži, izuzevši Taha.  Na takav odgovor stade vikati i prosvjedovati Franjo Tahi.  Neko bijaše iznio predlog, neka se buntovni kmetovi proglase za izdajice.  Sabor prihvati ovaj predlog, te proskribira sve seljake.

Kmetovi bijahu i onako silno ogorčeni, što ne nagjoše baš nigdje pravice.  Ovaj pak odgovor hrvatskoga sabora i kraljevskih povjerenika posve ih iznenadi.  Preplašeni stadoše misliti na javni ustanak protiv krvoloka Franje Taha i protiv ostale preuzetne gospode.  Na takav odlučni korak poticala ih takogjer velika svagja hrvatskoga plemstva, koje se megjusobno silno mrzilo.

Od nekoliko godina vodila se u hrvatskom saboru velika pravda.  Na jednoj strani stajahu hrvatski velikaši, na drugoj pak hrvatski plemići i manji vlastelini.  Prvu stranku vodio je Franjo Tahi.  Uz njega čvrsto prianjahu grofovi braća Matija i Šimun Keglevići, bogata i moćna obitelj Erdöda, podban Ivan Torčić od Botinovca, Mojsija Homski od Huma, Matija Zalathnoki od Zalathnoka i Baltazar Prelovski.  No protiv Taha stajahu Gregorijanci, Matija Konjski, Mihajlo Kerečen, uz mnoge druge manje plemiće.  Pošto pak braća Keglevići pristadoše uz Taha u stvari pravde radi Stubice i Susjedgrada, digoše se protiv Taha skoro svi zagorski plemići, kojima na čelu bijahu braća Luka i Mihajlo Sekelji, baruni od Ormužda.  Sekelji naime bijahu s Keglevićima ljuto zavagjeni radi grada Krapine; da pak budu jači protiv silovitih grofova Keglevića, složiše Sekelji protiv njih cijelu stranku zagorskih plemića.  U toj se stranci spominju ovi plemići: Gašpar Zabočki, Mihajlo Pernar, Stjepan Drenovečki, Petar Drenovečki, Jelena Balag, Krsto Kunović, Pavao Patačić, Ivan Zakmardy, Stjepan Mirkovečki, Ivan Gubašovečki mlagji i stariji, Petar Fodroczy, Ivan Gregorovečki, Ladislav Zabočki, Ivan Šuberay, Nikola Dugoversky, Pavao Puhakovečki, Ivan Zabočki, Petar Radoić, Stjepan Radoić i Gjuro Zabočki.  Stranku neprijatelja Franje Taha ojačala je porodica Zrinjskih.  Ovi ustadoše protiv Tahu s dva razloga.  Najprvo za to, što se s njime posvadiše radi Božjakovine, koju uze sebi Tahi kao miraz svoje žene Jelene Zrinjske, na što opet Zrinjski oteše Tahu imanje Otok i počiniše mu svakojakih drugih šteta.  Osim toga pridružiše se Zrinjski neprijateljima Franje Taha već za to, što uz njega pristadoše njihovi krvni neprijatelji grofovi Erdödy.  Ovo neprijateljstvo povlači se još od vremena sigetskoga junaka Nikole Zrinjskoga, koji je za svoga sina Gjuru snubio kćer bana Petra Erdöda, pa ju poslije ostavio.  Prava sreća bijaše za Hrvatsku, što je u to vrijeme imala za bana zagrebačkoga biskupa a izabranoga kaločkog nadbiskupa Gjuru Draškovića.  Takav ban umio je da ostane do kraja nepristran, te je pomogao barem u toliko, da nijesu u teškim onim vremenima zapinjali državni poslovi, te barem staleže složio u obrani domovine.  Ali ne bijaše tako nepristran Gašpar Alapić, poslije smrti bana Franje Slunjskoga namjesnik banski u vojničkim poslovima.  Znao je doduše i Alapić biti pravedan, ali je u toj pravdi za Stubicu i Susjedgrad pristajao uz Franju Taha valjda za to, što je uz Taha pristajala i Alapićeva sestra, udovica pokojnoga bana Petra Erdöda.

Takove bijahu prilike, kad se podigoše kmetovi na svoju gospodu.  Nije bio to onako trenutačni, nego dugo pripravljani ustanak.  Ta kmetovi se Stubice i Susjedgrada buniše već nekoliko godina, a od proljeća g. 1572 stadoše spremati pravi ustanak na svoga gospodara Franju Taha.  Kod ovoga ih posla podupirao Stjepan Gregorijanac, jer je mislio ovakim načinom doći do prava svoje punice Uršule Heningove na cijelu Stubicu i Susjedgrad.  Kmetovi se kod brdovačkog župnika sastajahu na dogovor.  Glavnu su riječ vodili Ivan Turković, Pavao Prečić i Ivan Matkalić.  Ovdje bijaše odlučeno, da ne će kmetovi ostati pod svojim gospodarom Franjom Tahom.  Glavni pokretači bune bijahu seljaci iz Stubice.  Oni se već tri godine opirahu Tahu, buneći i druge seljake.  Brzo se nagjoše na okupu svi kmetovi Taha, jer se vanredno agitiralo.  Tako je već o Gjurgjevu g. 1572 došlo iz Brdovca i Stubice do 40 seljaka u Stupnik, koji je spadao pod imanje banice Erdödy.  Ovdje nagovarahu seljake, neka se bune protiv Taha.  Seljaci iz Stupnika stupiše u savez, te obećahu od svake kuće dati po jednog momka, kad bude planula općenita buna.  Tako se radilo bez dvojbe i u nekim drugim selima.  No prava buna nastade tekar koncem januara 1573, kad seljaci saznadoše za odluku hrvatskoga sabora i kraljevskih povjerenika.  Ovu odluku mogli su kmetovi saznati od Ivana Glatkoga, upravitelja Susjedgrada, koji je bio u dogovoru sa seljacima i bunio ih protiv Franje Taha, te obećao svome pobratimu Iliji Gregoriću, da će ga obavijestiti o svemu, štogod bude saznao u Susjedgradu.

Sprva je niže plemstvo išlo na ruku pobunjenim seljacima, već zbog mržnje protiv Taha, Erdödy-ja i Keglevića.  Tako naročito znamo, da je Stjepan Gregorijanac s Uršulom Heningovom stupio u dogovore s buntovnim kmetovima Franje Taha.  Gregorijanac podjarivaše seljake protiv Taha i obećavaše im pomoć.  Po kmetu Šajnoviću poslao je buntovnicima četiri talira, da nabave puščanog praha; obrekao je i više slati, ali samo po Šajnoviću.  Isto tako pomagala ih Uršula Heningova.  Nego tako su radili Gregorijanac i Uršula zato, jer mišljahu, da je cijeli taj pokret naperen jedino protiv Franje Taha.  Kada je pak Gregorijanac doznao, da buntovnici prelaze granice imanja Stubice i Susjedgrada, pa dapače i kmetove njegova imanja Mokrice nagovaraju na ustanak, onda je prestao podupirati seljake, te stao raditi protiv njih.

Ovdje nam se namiče pitanje, kakvu su svrhu željeli postići seljaci svojom bunom?  Dok je trajala sama buna, čuli su se povici, da seljaci vojuju „za staru pravdu”.  Pod ovim razumijevahu isprva pravedno postupanje zemaljskih gospodara s kmetovima svojim.  No kad se uslijed sve većeg broja odvažiše i na veća djela, onda se izdalo geslo: „dolje s gospodarom!”  Na istragama, koje su se vodile poslije seljačke bune, priznadoše uhvaćeni seljaci, da su željeli odstraniti svu gospodu, njihove upravitelje i pobirače podavanja, uništiti njihove dvorce i kuće, te se ovako domoći slobode, koju uživaju i drugi ljudi.  Uz to su imali na umu, da otvore trgovini put k moru.  Pošto su pak toj trgovini smetale razne carine i maltarine, odlučiše pobunjeni seljaci, da ukinu carine i maltarine, te svakomu otvore ceste do mora.  Da se vidi, kako su to seljaci zamišljali, navešćemo mnijenje Ivana Svrača, jednoga od prvaka čitavoga pokreta.  „Da smo pobijedili gospodu, osnovali bismo za sve slovjenske krajeve posebnu carsku vladu u Zagrebu.  Ovdje bismo sami pobirali poreze i daće, pa se i sami brinuli za čuvanje granica od provala turskih.”  Ipak odlučiše seljaci, da ostanu vjerni kralju Maksimilijanu.  Seljaci dapače htjedoše silom učiniti red, pa onda pokorno služiti kralju Maksimilijanu i vojvodi Karlu, ali nikomu drugomu.

Buntovni kmetovi urediše odmah privremenu vladu.  Kao što su Stubičani prvi započeli bunu, tako oni i nadalje ostadoše pokretači cijele bune.  U Stubici pak glavnu su riječ vodili Matija Gubec, Ivan Pasanec i Ivan Mogaić.  Ova trojica vršila su sud nad svima buntovnicima.  Ako je naime koji kmet bilo u kojem selu štogod pogriješio, vodili ga ljudi u Stubicu, da mu sude Gubec, Pasanec i Mogaić.  Da bude reda i rada po svim selima, imenovahu spomenuta trojica seljačke kapetane, koji će ujedno voditi i seljačku vojsku.  Takovih kapetana bijaše 12 na broju.  U Brdovcu bijahu kapetani Ilija Gregorić, Mihajlo Gušetić i Šajnović, u Zaprešiću Ivan Turković, na Pušči Šantalić i Matija Miličević, u Podgori Gjuro Sorko i Ivan Strelač, u Stenjevcu Ivan Karlovan, u Stupniku Fratrić, u Novakima Juraj Kovač, u Susjedgradu Nikola Kupinić.  Osim ovih spominju se jošte kao seljački kapetani Matija Bistrić, Ivan Svrač i Gjuro Sodić.

Trebalo je seljacima da biraju i vrhovnog vojvodu svoga u ratovima s gospodom.  Po općenitom priznanju vrhovni seljački vojvoda bijaše Ilija Gregorić.  Za takovog izabraše Iliju još pred 3 godine, kad se prvi put pobuniše Stubičani protiv Taha.  Ilija Gregorić rodio se u Ribniku, gdje bijaše podanik grofa Stjepana Frankopana.  Kad su prije 20 godina Turci provalili u Kranjsku, zarobiše na putu Iliju Gregorića i odvedoše ga sa sobom u ropstvo.  No on se sretno izbavio iz turskih ruku i nastanio se u Brdovcu kao podanik susjedgradske gospoštije.  Pošto je pribjegao u te strane, dadoše mu seljaci pridjevak „Pribjeg”.  Kad je prije 5 godina sastavila žena Franje Taha posebnu četu od svojih kmetova, da provale u turske krajeve, dade joj za vogju Iliju Gregorića.  Po nesreći zarobiše Turci Iliju i cijelu njegovu četu, pa je prodadoše za 100 dukata u ropstvo.  Ipak se nekako oslobodio Ilija i pobjegao kući.  U Brdovcu je Ilija sobom uredio dosta lijepo gospodarstvo.  Imao je kuću, vinograd, polje, konje, krave i t. d.  Osim toga se bavio četovanjem, služeći u vojsci Franje Lenkovića, nekadašnjega kapetana hrvatske i slavonske krajine.  Tako se Ilija veoma dobro izvježbao u vojničkim stvarima.  To su i znali ostali seljaci.  Za to ga izabraše za svoga vrhovnoga vojskovogju, makar se je on tomu opirao.  Ali je on i imao razloga, da ustane protiv Franje Taha, koji mu je oteo vinograd, konje i krave u vrijednosti od 200 dukata.

Kako se vidi, buntovni se kmetovi stadoše organizirati.  Seljačka buna širila se sve dalje, a broj buntovnika bivao je sve veći.  Savez kmetova širio se bud dobrovoljnim pristupom, bud vlastitom korišću, bud opet silom.  Tako se na pr.  kmetovi banice Barbare Erdödy u u Cesargradu dragovoljno pridružiše buntovnicima, jer su vrlo mnogo trpjeli.  Isto tako ustadoše listom baničini kmetovi u Draganiću kod Jastrebarskoga, gdje se pobunilo do 400 kuća.  Ovi potonji poslaše dapače dva poslanstva u Sichelburg k uskocima, nagovarajući ih na bunu.  U nekim krajevima pristadoše uz buntovnike neki ljudi, koji bijahu skloni na kragju, otimanje i buran život.  Dakako da bijaše opet i takovih ljudi, koji htjedoše upotrebiti seljačku bunu u tu svrhu, da se osvete svojim gospodarima ili njihovim službenicima zbog budkoje nepravde.  Nego nema dvojbe o tome, da su buntovnici prisilili mnoge seljake na bunu.  To se najbolje vidi iz preslušavanja mnogih uhvaćenih seljaka, koji se izgovarahu na silovito postupanje buntovnih kmetova, uz koje moradoše pristati već zbog straha.  Seljački govornici opijahu kmetove po krčmama, pa ih nagovarahu na pristup u kolo buntovnika.  Na nekim mjestima pokazivahu dapače kmetovima i neko lažno pismo, u kojem se kmetovi potiču na bunu.

Za malo dana silno se razgranala seljačka buna.  Stala se sakupljati seljačka vojska.  Pojedina sela dadoše po 20, 30, 50, neka dapače i po 100 ljudi.  Tako se koncem mjeseca januara oko Stubice, Susjedgrada, Jastrebarskoga i Cesargrada sakupilo oko 20.000 buntovnika.  Dakako da se neda baš tačno reći, koliko bijaše naoružanih seljaka.  Upravitelj Sevnice u svome pismu računa, da ima tih buntovnika do 40.000.  No to je bez dvojbe pretjeran broj.  Prije možemo vjerovati biskupu Ivanu Listhy-u, koji veli, da ima do 16.000 buntovnika.  S njime se slaže i štajerska vlada, koja je dobila pouzdanu vijest, da imade 16.000 hrvatskih buntovnika, što kane provaliti u slovenske zemlje.  Nego ako i jest ova seljačka vojska bila brojna, nije ipak bila odviše opasna.  Kako je naime i naravno, nijesu se seljaci mogli oružati poput prave vojske.  Mnogi imagjahu tek mlat, kijaču i ostalo kućno orugje.  Drugi pak smogoše negdje puške i mačeve.  Iz nekih dvoraca oteše t.  zv.  dvopuške, kojih je bilo do 100, a bilo je samo nekoliko topova na kotačima.  Mnogo municije oteše u Cesargradu.

Ilija Gregorić, kao vrhovni vojvoda ove seljačke vojske, složio je ratnu osnovu ovako.  Glavna njihova sila ostaće kod Stubice, gdje im je bila i privremena vlada.  Nekoliko hiljada seljaka povešće Ilija u štajersku Posavinu, te ondje sklonuti kmetove gospoštije i trgovišta Brešca na bunu.  Za tim će razdijeliti svoju povećanu vojsku na dva dijela.  Jedan dio poslaće na Krško, Kostanjevicu, Novomjesto i Metliku, neka bune kranjske kmetove, pa se onda povećani duž Kupe vrate prema Jastrebarskomu, Okiću i Samoboru, gdje će do toga vremena dozrijeti potpuna buna.  Drugi pak dio svoje čete povešće Ilija na Sevnicu, Radiče, Laško i Celj, te ovako pobuniti štajerske kmetove; iza toga će se pojačan preko Rokića vratiti do Cesargrada.

Ilija se požurio s pripremama, ne bi li svoj cilj postigao prije, nego li gospoda sakupe vojsku.  Već 29 januara 1573 stajala je cijela seljačka vojska u spremi, da provali u ŠtajerIsku i Kranjsku.  Od Susjedgrada i Stubice do Klanjca, Pišeca, Zaboka i Cesargrada sve je vrvjelo od pobunjenih kmetova.

Sada se tek preplašila hrvatska gospoda.  Ban Gjuro Drašković javlja kralju Maksimilijanu, da je planula seljačka buna, koja prijeti većom pogibelji, nego li provala turska.  Seljaka je vrlo mnogo, daleko više nego li gospode, a bijesni su i ratoborni, te u vojničkim stvarima dosta izvježbani.  Lako bi se dogodilo, da radi blizine stanu šurovati s Turcima, pošto su zdvojni i ne znadu što čine.  Sumnja se, da su ovoj seljačkoj buni krivi oni plemići, koji na saboru čine stranku protivnu Franji Tahu.  Glasa se naime, da su oni protiv Taha pobunili susjedgradske i stubičke kmetove, a sada se buna sve dalje širi.  Ban moli od kralja brzu pomoć.  Nego najviše se uzbrinuo upravo Stjepan Gregorijanac, koji je bez dvojbe imao.  svoje prste pri početku bune.  Iz Mokrica, gdje je na svome imanju boravio, javlja Gregorijanac uskočkomu kapetanu barunu Jobstu Josipu Thurnu, da se pobuniše kmetovi Franje Taha i banice Barbare Erdödy, te se spremaju na Brešce i Krško.  Njega je strah, da bi buntovnici mogli preko Save provaliti do Mokrica.  Za to moli Thurna, neka mu pošalje u pomoć jedno 400 ili 500 vojnika, ako je moguće Uskoka.  Malo iza toga zbilja stadoše buntovnici u svoje kolo pozivati kmetove Stjepana Gregorijanca.  Silom oteše mu prevozne brodove kod sela Jasenice, te kmetovi njegovog imanja Mokrica prijegjoše u tabor buntovnih seljaka.  Za to se prestrašeni Gregorijanac obraća s molbom na kranjsku vladu, neka mu pošalje pomoći ili bar neka zapovijedi Thurnu, da u Mokrice pošalje 500-600 Uskoka.  „Pomogao nam svemogući Bog!” uzdiše na koncu lista Stjepan Gregorijanac.  Štajerska pak gospoda dadoše se u bijeg, čim začuše, da će hrvatski seljaci preko Sutle provaliti u Štajersku.  Sve je očekivalo, da će buntovnici već 2 ili 3 februara provaliti u Brešce, oplijeniti ih, te poći dalje.

Ilijina četa zbilja je 2 februara 1573 prešla Sutlu i stupila na štajersko zemljište.  Tabor svoj udariše seljaci kod neke crkve blizu Dobrave, s ove strane Brežaca, a četvrt milje sjevernije od Mokrica, koje se nalaze preko Save u Kranjskoj.  Jedva hrvatski seljaci prijegjoše zemaljsku megju, stadoše se oko njih kupiti i štajerski kmeti.  Slovenski kmetovi uopće su mnogo trpili od svojih gospodara, većinom Nijemaca.  Proti njima često dizahu bune i razvijahu barjak slobode.  Tako je poznato, da su se štajerski i kranjski kmetovi pobunili god. 1503, 1513, 1515, 1516, 1517, 1525, 1526.  Prošle godine 1572 dogjoše u Brešce hrvatski seljaci Nikola Bartolić, Andrija Vlašić i Grgor Drvodilić, da bune slovenske seljake.  No tada nijesu uspjeli, jer se slovenski kmetovi ne usudiše sami dići na svoju gospodu.  Trebalo im je dati pravi i odlučni znak, da se dignu na svoju gospodu, a za „staru pravdu”.  Vidi se dakle, da su hrvatski kmetovi dobro poznavali slovenske svoje drugove.  Isto tako pokazuje se izvrsno promišljenim vojnički plan Ilije Gregorića.

Drugi dan 3 februara pogjoše buntovni seljaci naprijed na Brešce.  Bez zapreke ugjoše u trgovište, gdje svi stanovnici pristadoše uz njih, te ih gostoljubivo primiše i okrijepiše.  Samo se gradski upravitelj Gašpar Posinger zatvorio u svoj tvrdi grad.  Još je istoga dana javio svome gospodaru Krištofu Gallu u Celje, da se buna širi po cijeloj okolici, ali da bi on rastjerao sve buntovnike, kad bi imao pri ruci oko 200 vojnika.  Na grad nije niko navaljivao, jer je on dao triput pucati iz topa, da preplaši buntovnike.  No ipak pozvaše Posingera, neka se s dobra predade i neka stupi u njihovo kolo, što je on megjutim odlučno odbio.

Združeni hrvatski i slovenski kmetovi pogjoše duž štajerske Posavine.  Da sebi osiguraju prijelaz u Kranjsku, stadoše na putu otimati sve prevozne brodove.  Dakako da su se kmetovi odmah stali osvećivati raznim gradskim upraviteljima i pobiračima danaka, koji ih prije bezobzirno mučiše na sve načine.  Ivan Svrač, jedan od kapetana hrvatskih seljaka, uhvatio je u Brešcima nekoga špana pa ga tako dugo mučio i tukao, dok mu nije dao novaca.  Malo iza toga umro je taj špan od pretrpljenih muka.

Jedna seljačka četa od 2.000 ljudi pade u okolicu Pilštajna.  Ondje digoše na noge sve kmetove, te upisaše u svoje redove; koji su se opirali, izgubiše svoj imetak, jer im ga oplijeniše ostali buntovnici.

Kad su o tome doprli glasi nadvojvodi Karlu u Gradac, brzo se on požuri, da utiša seljački ustanak.  Odmah je uvidio nadvojvoda, da je pogibelj velika.  Za to odluči postići milom ono, što bi se u drugim okolnostima imalo ugušiti silom.  Već 3 februara 1573 javlja nadvojvoda kranjskoj vladi, što se dogagja u južnoj Štajerskoj.  Upozoruje kranjsku gospodu, neka dobro pripaze na svoje kmetove, neka im nedaju doći bilo u kakav dogovor s hrvatskim ili štajerskim buntovnicima.  Ako bi se pak stali buniti i kranjski kmetovi, onda ih treba primiriti.  Silu ne valja upotrebiti, nego samo oprez i savjet.  - Ipak se sam nadvojvoda Karlo odmah seli iz Graca u Maribor, da bude bliže buntovnicima, te će lakše sve saznati i zapovjedi izdavati.  Na 4 februara već ga nalazimo u Mariboru, odakle piše barunu Herbartu Auerspergu, kranjskomu zemaljskomu kapetanu, a vrhovnomu zapovjedniku hrvatske krajine.  Zapovijeda mu, neka odmah iz Ljubljane prema Brešcima šalje 20 dvopušaka, praha, olova i ostale municije.  Isto tako neka šalje svoja 24 vojnika za posadu u Brešce.  Sve ostalo javiće nadvojvoda kasnije.  Nalaže osim toga Auerspergu, neka bdije neprestano nad svakim korakom buntovnika.  Od njega očekuje obavijest o svemu, štogod se dogodi gdje po danu i po noći.  Pismo je popraćeno sedamput napisanim „cito”.

Mora se priznati, da su vlade u Štajerskoj i Kranjskoj zamjernom brzinom poradile oko toga, ne bi li se buna ugušila odmah u početku.  Štajerska vlada izdala je već 4 februara općeniti poziv na vojsku, da se uguši buna.  Osim toga stala je oružati 1.500 strijelaca i veliki broj konjanika, da ih pošalje u Maribor, gdje je boravio nadvojvoda Karlo.  Uz to se jošte štajerski staleži posebnim pismom obratiše na kralja Maksimilijana.  Javljaju mu, što se dogodilo, pa mole u njega pomoći.  Kranjska vlada takogjer je izdala opći poziv na vojnu.  Saznala je, da će se pobuniti kmetovi u Istri i na Krašu.  Za to je zapitala Linharda Attimisa, kapetana grofovije Mittelburg u Istri, i Gjuru Barbo-a, kapetana na Krašu, je li ondješnji kmetovi stoje u kakovom sporazumku s buntovnicima.

U to se vrijeme Ilija Gregorić sa seljačkom vojskom primaknuo Videmu, te ondje naprotiv Krškoga udario svoj tabor.  Cijeli dan vodila su se različita dogovaranja izmegju buntovnika i kranjskih kmetova na drugoj strani Save.  Nego buntovnici moradoše na svoju stranu predobiti gragjane Krškoga, da uzmognu preko njihovoga od lagja učinjenoga mosta prijeći na kranjsku stranu.  Pri tom poslu uspješno je radio Ilija.  On je sam nekoliko puta pošao na drugu stranu, da ugovara s gragjanima.  Iz Krškoga pak dolažahu preko u Videm dva triput, valjda kao poslanici, postolar Jure Planinec i neki Osvald.  Ugovoreno bijaše, da će gragjani pomoći hranom i zairom buntovnike.  Mora da je i sam upravitelj grada Krškoga bio u dogovoru s buntovnicima.  Seljaci barem iskazaše, da im on nije htio dati zaklona u gradu, kad su se bojali hrvatskih buntovnika.  I barun Thurn označio je gradskoga upravitelja kao glavnoga krivca, što se gragjani Krškoga staviše u sporazum s buntovnicima.

Ovdje u Videmu trebalo je sada, da se prema svome planu razdijeli Ilijina vojska.  Na večer 4 februara vratio se Ilija iz Krškoga u Videm.  Tu je u sučevoj sobi sjedio za stolom sa svojim kapetanima.  Pošto je sve sretno obavio, javio je svojim kapetanima, da će sutra u jutro jedna četa prijeći preko mosta u Krško, a s drugom četom krenuće sam Ilija prema Sevnici.  Da olakša put onoj četi, koja će morati poći preko Krškog, Kostanjevice i Metlike naokolo do Jaske, trebalo je predobiti Uskoke.  Spomenuto je već, da su Draganičanci vabili Uskoke u svoje buntovno kolo.  No u Ilijinoj četi desio se od početka neki Uskok, po imenu Marko Nožina.  Ovaj zamoli Iliju, neka po njemu pošalje pismo na Uskoke, ne bi li se i oni pridružili onoj četi, koja će krenuti u Krško.  Ilija ga posluša i zapovijedi svome pisaru Drmačiću, neka piše pismo.  Odmah za tim otišao je Marko Nožina s tim pismom.

Drugi dan 5 februara 1573 u jutro dijelila se Ilijina četa u dva dijela.  Veći dio, po prilici 2.000 hrvatskih seljaka, poslao je u Krško, a za vogju im dao kapetana Nikolu Kupinića.  S manjim pak dijelom nekoliko stotina hrvatskih i slovenskih seljaka krenuo je sam Ilija prema Sevnici, da po svojoj osnovi dopre do Celja, te pobuni sav slovenski narod u Štajerskoj izmegju Save i Drave.

Odmah poslije toga prijegje Kupinić sa svojom vojskom most.  Gragjani iz Krškog dobre volje im dadoše prijelaz, te ih primiše i u grad.  Sad se stadoše oko Hrvata kupiti i kranjski kmetovi iz okolice grada Krškoga.  Da se osvete pobiračima kmetskih podavanja, navališe na njihove kuće, sve porušiše i oplijeniše.  Pri tom je nastradalo i nekoliko života.

Nego ovdje u Krškome najprije postradaše buntovni seljaci.  Na njih je naime budnim okom pazio barun Josip Thurn iz Kostanjevice.  Težak bijaše njegov položaj.  Sva gospoda koja su imala svoje imanje u kranjskoj Posavini, klonuše duhom, te iz straha pred buntovnicima pobjegoše u nutarnju Kranjsku.  Time se osmjeliše njihovi kmetovi; sve je samo čekalo dolazak Hrvata, pa će se dići protiv svoje nesnosljive gospode.  Jedini spas mogao je kranjskoj gospodi pružiti barun Thurn, kao kapetan Uskoka i kao zamjenik baruna Ausperga, vrhovnoga zamjenika hrvatske krajine.  No upravo s Uskocima imao je Thurn silne brige.  Spomenuto je već, kako su buntovni seljaci računali na Uskoke.  Znalo se, da je život Uskoka pun brige i jada.  Za to pregnuše hrvatski butovnici, da Uskoke namame u svoje kolo.  Već 1 februara bijaše barun Thurn zabrinut radi Uskoka.  Došao je k njima i ozbiljno ih opomenuo, neka budu pokorni i neka se ne druže s buntovnicima.  Ali ipak Thurn nije bio siguran, ne će li se pobuniti Uskoci.  Prema njihovome naime broju išle su dvije buntovničke vojske: jedna od Jastrebarskog, a druga od Krškoga.  Dogju li tako buntovnici u doticaj s Uskocima, moglo bi se dogoditi, da ih premame.  Time bi se pak seljaci veoma osilili i Bog zna, bili ih onda tko mogao svladati.  Thurn stade opominjati vladu, neka umah pošalje u Novo Mjesto svu vojsku, a naročito njemačke vojnike.  Ovako naime on je bez vojske, a uoči velike pogibli.  Tekar sutra 5 februara stići će mu do 100 Uskoka u Kostanjevicu.  Trebalo bi da mu vlada pošalje vojsku pučkoga ustanka i mnogo novaca.  Ako ne slomi buntovnike u prvom početku, moglo bi biti prekasno.  Megjutim je preko noći još većma porasla briga baruna Thurna.  Od nikoga nije dobio nikakve pomoći, dapače niti odgovora.  Još nijesu stigli strijelci.  A pogibao raste za cijelu Kranjsku.  Odasvuda lete kmetovi do Krškoga i stupaju u redove buntovnika.  Već se miču i kmetovi na Krašu.  Odasvuda opasnost, ni od koga pomoći.  Uskoci moraju ići u pomoć banici Barbari Erdödy u Jastrebarsko i u Ozalj k upravitelju Zrinjskova imanja.  Tako Thurn uza se nema još nikoga, osim nešto plemićske vojske.  Ako skoro ne dogje iz Ljubljane vojska, novac i municija, moglo bi sve propasti.

Ipak je barunu Thurnu pošlo za rukom, da posve odstrani pogibao od Kranjske.  Jošte istoga dana 5 februara do 11 sati prije podne sastavi Thurn dosta lijepu četu.  Nadošli strijelci, dogjoše i Uskoci u dosta velikom broju, a naoružao Thurn i neke mirnije kmetove.  Sabravši tako do 500 ljudi, odmah krene prema Krškomu.  Čim su seljaci oko Krškoga spazili Thurnovu vojsku, pobjegoše u Krško.  No Thurn se odvažio, da sa svojom vojskom provali i u samo trgovište.  Navalio je sa dvije strane: s jedne strane s konjanicima, s druge strane s pješacima.  Prestrašeni i slabo naoružani buntovnici nijesu se mogli dugo braniti.  Dosta ih pogibe u boju, a drugi udariše u bijeg.  Ali i ovi nastradaše ljuto.  Uskoci ih naime stadoše proganjati ljuto, te ih natjeraše u Savu, gdje se mnogi potopiše.  Thurn misli, da je u tom okršaju poginulo do 300 seljaka.  Od njegove pak vojske nije poginulo mnogo ljudi.  Ipak oplakuje viteza Danijela Lassera, bihaćkoga kapetana, kojega je ustrijelio neki Nikola, sin brdovačkoga kovača, iz nekoga tornja, u koji se za vrijeme boja zaklonilo do 15 seljaka.  Radi toga strašno stadoše poslije boja bjesniti Uskoci u Krškom.  Oplijeniše sve kuće osim 4, a poklaše mnogo ljudi, žena i djece; jedva ih je primirio Thurn.

Odmah iza toga sretnoga boja išao je Thurn za tim, da slomi otpor kranjskih kmetova i da pomogne uništiti hrvatsku seljačku bunu.  Već sutradan u jutro sprema se Thurn, da pokupi 800-1.000 Uskoka, s kojima će poći do Jastrebarskoga, ondje se združiti s plemićskom vojskom i s konjaništvom Jurja Zrinjskoga, te navaliti na pobunjene kmetove oko Jastrebarskoga i Okića.  Doznao je naime Thurn, da je četa ovih buntovnika narasla na 4.000-5.000 ljudi, te se kreće prema Sichelbergu, da sebi pripoji Uskoke i da onda s njima krene prema Metlici, gdje već za buntovnike radi gragjanin Doročić, brat onoga buntovnoga kapetana Doročića.  O svemu tome izvješćuje Thurn kranjsku vladu.  Ujedno ju svjetuje, neka ozbiljno opomene gragjane u Metlici, da se čuvaju svakog doticaja s buntovnicima.

Nego nije trebalo Thurnove pomoći u Hrvatskoj.  Gašpar Alapić, namjesnik bana Draškovića u vojničkim stvarima, upro je sve sile, da slomi otpor kmetova svoje sestre banice Barbare Erdödy.  Odmah prvih dana mjeseca februara 1573 složi on svoju vojsku od Zrinjskovih konjanika i baničinih vojnika, te ju pojača lijepim brojem turopoljskih seoskih plemića.  S tom tom vojskom potražio je Alapić buntovnike izmegju Save i Kupe.  Ovi se buntovnici poglavito sastojahu od kmetova Barbare Erdödy, dakle iz okolice Jastrebarskoga, Draganića, Samobora, Okića i Kravarskoga.  Bijaše ih oko 3.000, a veoma su bjesnili.  Najprije navališe na dvor plemića Gjure Puneka kod Samobora.  Punek se tek nedavno vratio iz turskoga ropstva.  Buntovnici ga okrutnim načinom ubiše, dvor mu razoriše i oplijeniše sav pokretni imetak.  Poslije toga spališe i porušiše lijepi dvorac Kerčin, koji spadaše pod banicu Barbaru Erdödy, pa se onda spremahu, da će navaliti i na Gregorijančev dvor pod Okićem.  Jednako postupahu buntovni kmetovi i s drugim dvorovima i zgradama svojih neprijateljâ.  Napokon se zaustaviše buntovnici pred gradom Kerestincem.  Tu ih je 6 februara stigao Gašpar Alapić sa svojom vojskom.  Zametnula se krvava bitka, u kojoj je prevladao Alapić.  Seljaka pogibe u boju veoma mnogo; neki računaju njihov gubitak na 1.000 ljudi.  Osim toga bijahu uhvaćeni mnogi seljaci, megju njima i glavni kolovogje.  Ove otpremiše u Zagreb k banu Draškoviću.  Ostali seljaci raspršiše se po cijeloj okolici, te se sakriše većinom po šumama.  Poslije boja stade Alapić nesmiljeno proganjati svladane buntovnike.  Ali još većma postradaše oni od Uskoka.  Kad se Uskocima dade prilika, znadu oni bjesniti poput divljaka.  Tako se i sada zaputiše u buntovnička sela.  Palili su njihove kuće, klali i ubijali, štogod uhvatiše, a oplijenili sve, što nagjoše.  Isto tako počiniše buntovnicima mnogo jada konjanici grofa Gjure Zrinjskoga i kmetovi iz Steničnjaka.  Osobito postradaše Draganičanci.  Štogod su imali, sve im porobiše i oteše neprijatelji.

Tako se dakle izjalovila ratna osnova Ilije Gregorića.  Postradalo je kod Krškoga njegovo odjeljenje pod Kupinićem; a da je i prodrlo naprijed preko Kostanjevice i Novoga Mjesta, ne bi se moglo sdružiti s pokupskim buntovnicima, pošto je ove smlavio Alapić.  Ali bolje ne progje niti sam Ilija Gregorić sa svojim odjelom buntovnih kmetova.

Spomenuto je već, da je Ilija Gregorić mislio na noge dići sve štajerske kmetove izmegju Save i Drave.  Isprva mu je ta osnova počela uspijevati.  Pobunili se kmetovi oko Brežaca i poduprli Ilijinu vojsku.  Ilija na to pogje u jutro 5 februara iz Videma dalje uzduž Save na zapad prema Sevnici.  Sa sobom je imao samo 500 slabo oboružanih ljudi, ali se nadao, da će mu vojska veoma ponarasti putem do Celja.

Dok je Ilija Gregorić sa svojom četom kretao savskom dolinom prema Sevnici, dozrio je kmetski ustanak u štajerskim gorama.  Glavni mu začetnik bijaše Pavao Šterc, bravar ispod Kunšperga.  S kmetom Filipom Kukečom stigao je on najprije u okolicu grada Herburga.  Ovdje stade poticati kmetove na bunu.  Nije ih trebao dugo nagovarati.  Svi se pobuniše, a za kapetana svoga izabraše Jurja Zupena.  Pobunjene kmetove odveo je na to Pavao Šterc preko Frackenburga i Pilštajna do Planine.  Putem dakako pobuniše i digoše ostale kmetove, te im četa narasla.  U isto vrijeme digoše se kmetovi oko Bizelja i Pišeca.  Na čelu im stade njihov kapetan Krištof Pustak, a kad je ovaj obolio, onda izabraše dva kapetana: Petra Zupana iz Reichenburga i Filipa Višerića iz Pišeca.  Njihove čete ostadoše kod kuće, da čekaju Iliju, dok se bude vraćao.  Bijahu pak u savezu s buntovnicima u Zagorju.

Tako je dakle sretno počeo Ilija Gregorić u Štajerskoj.  Napredujući sa svojom četom prema Sevnici, zaustavi se kod Reichenburga.  Posjednik ovoga grada, Welczer Niedewelcz, prestraši se silno.  Nego Ilija mu ne htjede praviti štete.  Pogodiše se tako, da je Welczer seljacima dao ispeći debela vola, pa ih još pogostio sa dvije bačve vina, a buntovnici ga pustiše na miru.  

Isti jošte dan 5 februara stiže Ilija u Sevnicu, koja mu se odmah predala.  Svi kmetovi pridružiše se njegovoj vojsci.  Iz Sevnice poručiše buntovnici Ivanu Grediću, upravitelju Radeča, neka se veseli, jer će k njemu doći u goste.  Pred Ilijom stigao je u Radeče gragjanin Andrija Hribar, koji onamo donese pijetlovo pero kao znak buntovnika.  Odmah se ondje pobuniše svi kmetovi grofa Lamberga zajedno sa svojim španom.  No Ilija ne dogje u Radeče, nego prenoći na na imanju gospogje Klobner kod Leisberga, zapadno od Planine.  Ovdje saznade, da je toga dana potučena seljačka vojska, koju je pod Kupinićem poslao u Krško.  Ova ga je vijest silno preplašila.  Bojao se, da će ga tu u dolini savskoj iznenada napasti Uskoci i štajerska vojska iz Celja.  Za to se odluči, da iz doline pogje u štajerske gore, gdje će svoju vojsku združiti sa četama štajerskih kmetova pod Pavlom Štercem.  Za to sutradan 6 februara 1573 u jutro krene sa svojih 600 ljudi prema Planini.  Samo jedno odjeljenje njegove vojske potrči do štajerske Loke na Savi.  Tu provališe u župni dvor Jakoba Kekela na Slapu.  Oplijeniše mu sav imetak, pa onda s pobunjenim kmetovima iz Loki i malih Radeča ispiše sve vino, što ga je župnik imao u dvije pivnice.

Cijeli taj dan 6 februara — bijaše veoma živo po štajerskim gorama; središte onamošnjih buntovnika bijaše u Planini.  Ali je kipilo po cijelom kraju od Pilštajna do Planine i do Gora.  U Gorama bijaše samostan.  Gladna seljačka vojska oko 120 ljudi zatraži od redovnika, da im dadu jesti i piti, jer sada sviće njihov dan.  „Prestati će daće i ropstvo, doći će sloboda! Ima nas već 60.000 u društvu.”  Na čelu ovih buntovnika stajaše Pavao Šterc, a uz njega kapetani Gašpar Martun i Joža Skomin.  Druga seljačka četa 600 do 700 ljudi smjesti se u Planini.  Onamo stigne neki vjesnik iz Pilštajna i javi, da su u te krajeve provalili Turci, pa se već nalaze kod Drachenburga.  Buntovni kmetovi silno se prestrašiše radi te vijesti.  Raštrkaše se na sve strane.  Ostadoše na okupu sami Planinci, na broju njih 60.  Saznao to Pavao Šterc, pa dojuri iz Gora, da utiša prestrašene seljake.  No kad stigne u Planinu, uhvatiše ga vlastiti njegovi ljudi i planinski gragjani, pa ga predadoše Stjepanu Sibenaicheru, upravitelju grada u Planini.

Popodne istoga dana 6 februara 1573 stiže Ilija sa svojom vojskom u Gore.  Ovdje mu je samostanski poglavar na zahtjev pročitao pismo, što ga je malo prije dobio od Sibenaichera iz Planine.  Kad je Ilija iz pisma saznao, da se Turci približavaju, nije se niti najmanje preplašio, nego je dapače rekao, da se ne treba bojati Turaka, jer ima na imanju Ratkaya i Keglevića 3.000 seljačke vojske, koja će ih sigurno zaustaviti.  Ali se vrlo prestrašio Ilija, kad je iz daljnjega sadržaja pisma saznao, što se malo prije dogodilo u Planini.  U brizi radi sudbine Pavla Šterca zaputi se odmah sa svojom vojskom u Planinu, da ga spase iz zatvora.  Pod večer stigne Ilija u Planinu.  Njegovi ljudi stadoše opominjati upravitelja Sibenaichera, neka pusti Pavla Šterca, ali on ih ne htjede poslušati.  Ovu noć prenoćio Ilija sa svojom četom kod župnoga dvora u Planini.  No odmah drugi dan u jutro zaputi se Ilija sa 40 ljudi do grada.  Pred grad je poslao trojicu svojih ljudi, po kojima poruči Sibenaicheru, neka na njegovo poštenje i vjeru izagje iz grada na dogovor.  Ali Sibenaicher nije se odvažio izaći iza grada.  Za to se Ilija ne htjede dulje zadržavati u Planini, nego krene s vojskom svojom prema Pilštajnu.

Dok je jošte Ilija bio u Planini, stigla mu ponovna vijest, da su seljaci pod Kupinićem ametom potučeni i raspršeni.  Kad je tu vijest dočula Ilijina vojska, prevladao ju strah.  Svi stadoše vikati, neka ih Ilija povede natrag u Zagorje, gdje još ima mnogo buntovnika.  I sam Ilija bijaše istoga mnijenja.  Uvidio je naime, da se više ne može ispuniti ratna njegova osnova.  Štajerci se razbjegoše na sve strane, njihov vogja Pavao Šterc već je uhvaćen.  U Štajerskoj dakle ne bi mogao Ilija mnogo postići.  Da imade veliku vojsku, onda bi jošte mogao dići kmetove na noge, jer bi se i oni odvažili.  Ali ovako sa svojih 600 ljudi samo je u opasnosti, da nastrada od Uskoka ili od plemićske vojske.  Ilija je naime tvrdo vjerovao, da je onu seljačku četu pod Kupinićem izdao Marko Nožina, koji je poznavao sve seljačke prilike; mjesto da Uskoke predobije za seljake, Marko ih je jošte poslao na njih, da ih kolju.  Za to se i bojao Ilija sada Uskoka, te im nastojao izmaći bijegom u Zagorje.

Kratki su zimski dani, neda se baš lako ići po snijegu.  Ovaj dan 7 februara Ilija sa svojom vojskom jedva stiže do Pilštajna.  Tu je prenoćio, te u jutro 8 februara krenuo prama Drachenburgu, da što prije pregje preko Sutle.  Ovdje odmah kod Cesargrada naći će sigurno zaklonište kod buntovnika.  No bijaše već prekasno.  Kad je štajerska vlada proglasila narodni ustanak, onda je bilo doduše naregjeno, da se zemaljska obrana izmegju Mure i Drave sakupi u Marburgu, a onaj četvrt oko Celja dakle izmegju Save i Drave u Celju 12 februara 1573.  No Gjuro pl.  Schrattenbach, kapetan celjskoga četvrta, saznao je valjda u kakovom se položaju nalazi Ilija Gregorić.  Za to odmah u jutro 8 februara pojuri sa svojim konjanicima prema Pilštajnu.  S njim je pošao i grof Ditrichstein sa svojim oklopnicima.  Kada stigoše do Drachenburga, pridružio im se sa svojim konjaništvom Makso Ruepp, posjednik grada.  Brzo okupiše pod svoju zastavu kmetove oko Kunšperga i Bizelja, te stigoše izmučenu Ilijinu vojsku kod sv. Petra pod Kunšpergom.  Dakako da su brzo bili gotovi s malom i slabo naoružanom Ilijinom vojskom.  Mnogo seljaka bijaše poginulo na polju, više njih uhvaćeno i otpremljeno u Celje.  Samo Ilija Gregorić s kapetanom Mihajlom Gušetićem sretno pobjegoše u gore.

Još se ipak održao centrum seljačke vojske.  U Zagorju bijaše početak i svršetak seljačke bune.  Pod vodstvom Matije Gupca čekali su Zagorci na dolazak Ilije s Uskocima, Kranjcima i Štajercima.  U Zagorju im je krasno uspijevala stvar.  Najprije dakako udariše na Tahova imanja.  Osvojiše njegov grad Dônju Stubicu, te ondje udariše glavni svoj tabor.  Kad se pobuniše kmetovi banice Barbare Erdödy, navališe na Cesargrad, pa ga osvojiše i Klanjac - onda malo mjesto pod Cesargradom - postradao je od pobunjenih seljaka.  U toj okolici uopće strašno su bjesnili kmetovi.  Popališe i porušiše sve, što je spadalo pod gospoštiju Erdöda.  Vatra se vidjela čak iz Brežaca.  Španu u Cesargradu odsjekoše glavu, a dakako da postradaše i ostali krvopije kmetski.  Zagorski mali plemići stadoše i sami pomagati buntovne kmetove.  Stalo im je bilo do toga, da što više pretrpe njihovi veliki i jaki protivnici.  Zato uspirivahu osobito kmetove Petra Ratkaya, te Šimuna i Matije Keglevića.  Da budu jači, pošiljahu im plemići i vlastite svoje kmetove u pomoć.  Tako su na pr.  činovnici Mihajla Sekelja u Krapini upravo zapovjedili svojim kmetovima, da idu s drugim kmetovima paliti dvorove Keglevića, Ratkaya, Erdöda i Taha.  Imamo za to i jedan markantni primjer.  Blizu Krapine stajaše dvorac Matije Keglevića.  Dvorac bijaše tvrdo ogragjen, kako to već bijaše običaj u XVI vijeku; u njemu čuvao je Keglević vino, žito, stoku i t. d.  Nego je taj dvorac smetao Mihajlu Sekelju gospodaru Krapine, koji je već odavna vodio pravdu s Keglevićima radi Krapine.  Kad se dakle sada pobuniše kmetovi, zapovjedi Mihajlo Sekelj svojim gradskim činovnicima: konjušniku Gašparu Kunciću i računovogji Ivanu Dolovčaku, neka sruše Keglevićev dvorac.  Brzo sabraše spomenuti činovnici do 500 seljaka, većinom kmetova Sekelja i njegovih plemićkih pristaša, te navališe s njima na Keglevićev dvorac.  Pobraše najprije sve, što su našli u dvorcu, a zatim ga do temelja razoriše.  Time počiniše Kegleviću štete do 10.000 forinti u zlatu.

Tako se oko Matije Gupca u Donjoj Stubici kupilo sve više i više buntovnih kmetova.  Sa svih imanja Franje Taha, Petra Ratkaya, banice Barbare Erdödy, Šimuna i Matije Keglevića dolažahu oružani kmetovi do Stubice, nakon što su prije popalili i opljačkali zgrade i dvorove svojih zemaljskih gospodara.  Tako se sakupilo do 16.000 seljaka izmegju Stubice i Zlatara.  Bijahu pak dosta dobro naoružani ovi kmetovi, svakako bolje od onih, koje bijaše Ilija Gregorić poveo preko Sutle.  U Zagorju naime kako je već spomenuto osvojiše buntovnici nekoliko plemićskih gradova.  U njima nagjoše dosta oružja i municije, jer se to u ono vrijeme čuvalo u svakom gradu.  Naročito se spominje, da su kmetovi našli nekoliko dvopušaka (lumbarda) i topova na kotačima u Stubici i Cesargradu.  Spomenuto je već, da je središte ove seljačke bune bilo u Stubici.  Ondje se nalazila i privremena seljačka vlada, na čelu koje stajahu Matija Gubec, Ivan Mogaić i Andrija Pasanec.  No svima poslovima zapravo je ravnao Matija Gubec.  Nije nam dosta jasno poznata njegova povjest, jerbo se izgubiše spisi istrage protiv njega.  Znademo tek to, da bijaše iz Stubice, dakle kmet Franje Taha.  Da je pak i on morao dosta pretrpiti od svoga gospodara-silnika, možemo tumačiti već otuda, što Matiju Gupca nalazimo kao svjedoka proti Taba, kad se god 1567 na zahtjev Stjepana Grdaka povela istraga protiv Taha radi njegovih nasilja.  Tahi se osvećivao svim seljacima, koji su svjedočili protiv njega, pa sigurno nije štedio ni Gupca.  Nego mora da je Gubec bio pametan i mio čovjek, kad ga svi seljaci jednodušno priznaše za svoga glavara.  Seljaci dadoše Gupcu pridjevak „beg”.  Valjda je to dalo povoda hrvatskoj gospodi, što razglasiše, da su seljaci izabrali Matiju Gupca za svoga kralja.  Ovo nije istina.  Da je bio Gubec proglašen za seljačkoga kralja, znali bi sigurno za to Ilija Gregorić i Mihajlo Gušetić.  No upravo ova dvojica na istragama, koje se proti njima povedoše, odlučno poriču, da bi Gubec bio izabran za seljačkoga kralja.  Samo je Gušetić izjavio, da se pripovijedalo, kako će Gupca izabrati za seljačkoga kralja.

Ban Gjuro Drašković svakako se ozbiljno zabrinuo radi dogogjaja u Zagorju.  Kad je ono jošte prošle godine sabor hrvatski poslao u Beč poslanike Šimuna Keglevića i Ivana Berzeja, neka od kralja izmole mandat, da se silom slomi otpor kmetova Franje Taha, nije stigao nikakav odgovor.  Kralj je poslao samo svoje povjerenike u Hrvatsku, da istražuju krivce, a to je rodilo općenitom seljačkom bunom.  Sada pak kad je opasnost narasla zamolio je ban Drašković krajiške zapovjednike Herbarta Auersperga i Vida Halleba, neka mu pomognu navaliti sa svojom vojskom na buntovne seljake.  No obadvojica odgovoriše, da ne smiju ići u boj bez naročite dozvole kralja Maksimilijana.  Tako dakle ne preostade banu Draškoviću drugo, nego da s plemićskom i svojom vojskom slomi seljačku bunu, jer se nije moglo u općoj opasnosti čekati na dozvolu kraljevu.

Po svojoj moći pozvao je na to ban Drašković sveukupno hrvatsko plemstvo na oružje, da se njihovom silom uništi seljačka buna.  Plemići dovedoše do 800 konjanika u najkraće vrijeme.  Bilo bi se sakupilo i više plemićske vojske, da se nije apstinirao veći dio zagorskoga plemstva.  Keglević u tužbi na kralja okrivljuje te plemiće, da su hotimice ostali kod kuće, jer ne htjedoše poći na svoje saveznike — buntovne seljake.  Biće ipak ispravnije, ako reknemo, da se ovi zagorski plemići nijesu mogli udaljiti od kuće upravo radi same seljačke bune.  Nego ovih 800 konjanika ne bi bilo dovoljno, da se rastepe seljačka vojska.  Zato je ban Drašković pozvao i bansku vojsku, koja je stojala kao posada u tvrgjavama krajiškim.  To je učinio uprkos vijesti, da Turci kupe svoje pješake i konjanike, s kojima će provaliti u hrvatsku krajinu, kako su to javili turski zarobljenici.  Ban Drašković je ovdje posve korektno postupao, jer je kod kuće bila veća pogibao od buntovnih kmetova i jer se morala prije ugušiti seljačka buna, ako se hoće uspješno suzbiti turska provala.  Tako se 8 februara sabralo u Zagrebu do 5.000 vojnika, koji će krenuti na buntovnike.  Pitalo se, tko će voditi vojsku?  Po zakonu imao bi ju voditi vrhovni kapetan kraljevstva mjesto bana.  Nego u Zagreb nije mogao stići vrhovni kapetan grof Šimun Keglević, koga buntovni kmetovi podsijedahu u njegovome gradu Loboru.  Zato ban Drašković naredi, da ovu vojsku vodi Gašpar Alapić, kao namjesnik banski u vojničkim stvarima.  Jošte isti dan krenula je banska vojska prema Stubici, gdje bijaše glavni tabor buntovnih kmetova.

U onoj ugodnoj dolini, što ju s jedne strane zatvara visoka zagrebačka gora, a s druge strane stubički brežuljci, imala se odlučiti pošljednja nada buntovnika.  Nedaleko od Sutinskih toplica stajaše utaboren Matija Gubec sa 8.000-10.000 seljaka.  Znao je, da će na njega navaliti plemićka vojska.  Zato je nekoliko puta slao kapetana Matiju Bistrića, neka izvidi, gdje se nalazi konjaništvo grofa Gjure Zrinjskoga; ovoga se naime konjaništva najviše bojao Gubec poslije seljačkoga poraza kod Kerestinca.  No ovo konjaništvo nije išlo samo proganjati seljake.  I ono se našlo 8 febr. u Zagrebu, te pošlo s ostalom plemićskom vojskom.  Već drugoga dana 9 februara 1573  sukobio se Alapić s Gupcem.  Znalo se, da će to biti krvavi boj; zato nastojahu vogje na jednoj i drugoj strani, da vatrenim govorima priprave svoje vojnike.  Gubec je podsjetio svoje seljake, da je sada svanuo dan, koji treba da odluči njihovu sudbinu.  Pobijede li seljaci, granuće sunce slobode i na njihova vrata.  Pobijedi li pak plemićska vojska, onda će slijediti nove muke za seljake.  Alapić pak s ostalim vogjama ohrabrio je svoju vojsku.  Neka se ne plaše množine i velikoga broja seljaka, jer to su ljudi, koji tek ostaviše plug i ralo te pograbiše oružje.  Nevješti su i bez svakoga reda, te će brzo biti natjerani na bijeg.

Odmah iza toga započe boj.  Alapić je kao vješt vojvoda zgodno razredio svoju vojsku.  U sredinu postavio je pješake i strijelce, a sa strane brojno konjaništvo.  S velikom vikom navalila je plemićska vojska na seljački tabor.  Seljaci brzo postradaše od plemićkih konjanika, koji ih napadoše s obadva boka.  Nego borilo se vrlo žestoko.  Od strane plemića pogibe u boju Vladislav Plovdin, vogja konjanika, a uz njega i mnogi drugi.  Tekar poslije borbe od četiri sata pošlo je za rukom plemićskoj vojsci, da prodre u seljački tabor.  U boju pogibe sva sila seljaka; cijela im je vojska bila potpuno rastepena, a Matija Gubec uhvaćen uz ostale vogje seljačke: Andriju Pasanca, Vinka Leporića i Nikolu Pozepca.

Gašpar Alapić i Matija Keglević stadoše se odmah strašno osvećivati pobijegjenim kmetovima.  Konjanici tjerahu seljačke bjegunce, te ubiše u potjeri na stotine kmetova, a još više ih pohvataše.  Uhvaćene seljake osudiše odmah na smrt, te ih stadoše vješati po obližnjem drveću.  Na svakom drvetu uz cestu visio je po jedan kmet.  Vidjela se dapače i pretjerana okrutnost plemića.  Uz cestu samotno stajaše divlja kruška; na nju objesiše plemići 16 kmetova, da budu strah i trepet prolaznika, a hrana divljim pticama.  Samo nekim uhvaćenim seljacima poštediše život, no i tima odrezaše uši i nosove, da budu uspomena na tu gospodsku slavnu pobjedu, a seljački sramotni poraz.

Nego nije se plemićska vojska osvećivala samo pobijegjenim kmetovima.  Na čelu pobjedonosne vojske stajaše Matija Keglević.  Imajući u svojoj ruci veliku silu, naumi Keglević, da se sada osveti onim zagorskim plemićima, koji potajno držahu s buntovnim kmetovima.  „S razvitim barjacima, a uz zaglušnu jeku trubalja” stade Keglević navaljivati na dvorove i zgrade onih vlastelina i plemića, koji mu bijahu osobni neprijatelji.  Da sebi srce nasladi radi štete, koju pretrpi na dvorcu kod Krajine, plijenio je i palio sela na imanjima svojih neprijatelja: Sekelja, Zaboka, Patačića, Gubašoca, Puhakoca, Zalathuoka, Drenoca, Gregoroca i t. d.  Matiji se pridružio i brat mu Šimun Keglević, koji se sada oslobodio opsade.  Svi plemići pretrpiše mnogo.  Keglevićeva vojska otela im konje i blago, pojela i popila sve, što se našlo u kurijama i klijetima.  Osim toga živjeli su nekoliko dana u smrtnome strahu za svoj život, jer je vojska takogjer ubijala njihove mirne kmetove.  Oni sami procijeniše štetu svoju na nekoliko hiljada forinti.  Radi ovih nasilja potužiše se plemići najprije kod redovitog suda, onda kod župana i podžupana varaždinske županije, pa kod bana i napokon kod kralja.  Kralju vele, da u Hrvatskoj nema nikoga, tko bi mogao ukratiti bijes i silu Matije Keglevića.  Pravda ova potraja cijelu godinu, jer je Matija Keglević stao pred banom i kraljem tužiti spomenute plemiće radi njihovog pristajanja uz buntovne kmetove.  Zanimivo je što veli za svoje najveće neprijatelje: Mihajla i Luku Sekelja.  Kad su se bunili kmetovi, onda im Sekelji davahu hranu i potrebite stvari.  Poslije pak boja kod Stubice, da se opravdaju pred ljudima, stadoše Sekelji iz Krajine topovima pucati na seljake, koji su hrpimice bježali kraj grada.  No ovi topovi ne bijahu napunjeni tanetima, nego zemljom i slamom.

Tako eto u pet dana postradaše četiri seljačke vojske.  Može se reći, da je poslije bitke kod Stubice ugušena seljačka buna.  To ističe i sami ban Drašković u svome pismu kralju Maksimilijanu, kad ga izvješćuje o bitci kod Stubice, pa veli, da više niko ne stoji pod oružjem, već ako se kogod jošte i buni, to biva samo u svome srcu.  Mjesto bune zaredao zagorskim selima plač žena i djece, jer izgubiše sav imetak, pošto im plemićska vojska sve popalila, a njihovi muževi nastradali u bojevima.  Osim toga stadoše se sada poslije boja zemaljski gospodari ljuto osvećivati pobijegjenim kmetovima.  Tahi je najstrašnije bjesnio.  Mnogim seljacima dao je rezati uši, nos i t. d.; druge opet tjerao je sa svoga zemljišta i sve im oteo.  Jednako se kao krvolok istaknuo Petar Ratkay i Dornnberg.  Svi su ovi bjesnili kao zvijeri protiv jadnih kmetova.  Postupali su s njima tako okrutno, da se zgraža njemački vojskovogja Ljudevit Unguard, te zazivlje Boga, neka kazni hrvatsku gospodu, a pozivlje štajersku vladu, neka posreduje u kralja.

Žalost morala je biti velika, kad se ganulo i srce njemačkoga časnika, koji za svu tu nesreću krivi Franju Taha, a nagoviješta i druge krivce, o kojima se ipak ne usugjuje pisati.  Da je zbilja veoma postradalo seljaštvo, vidi se već otuda, što je u tim bojevima poginulo do 4.000 kmetova!

Nego u slovenskim zemljama bojahu se još neko vrijeme gospoda seljačke bune.  Vlade u Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i Gorici činile su sve, što se moglo činiti, da uguše svaki kmetski ustanak odmah u početku.  Osobito se mnogo radilo u Kranjskoj.  Iz tečaja seljačke bune znademo, da se pobuniše seljaci tek oko Krškoga i gragjani u tome mjestu.  No potajno se buna širila i dalje po dônjoj Kranjskoj, prema Krašu i moru.  Kranjska se vlada veoma mnogo pouzdavala u Thurna, koji je onako sretno odbio prvu navalu hrvatskih i kranjskih pobunjenih kmetova.  No znalo se, da za ratne stvari treba novaca.  Zato i šalje kranjska vlada Thurnu 1000 ranjskih forinti za ratne potrebe, a ujedno odregjuje, da se i zemaljski maršal Ivan Auersperg otputi u Novo Mjesto, gdje će biti na pomoć Thurnu.  Već 9 februara može Thurn javiti kranjskoj vladi, da su se pokorili kmetovi u donjoj Kranjskoj, pa dolaze moliti Thurna, neka ih poštedi od novih muka, jer će i nadalje vjerno služiti svojim zemaljskim gospodarima.  Nego izriče bojazan, da se buna ne bi pojavila na Krašu u nekim mjestima, koja podržavaju savez s ostalim buntovnicima.  Isti Isti strah ćuti i kranjska vlada.  Ona takogjer 9 februara javlja štajerskoj vladi, da je velika pogibao na Krašu, gdje se javlja buna.  Po svoj prilici moraće se na noge dići opet ustanak svih podanika u cijeloj Kranjskoj.  Bojati se naime, da će buntovni kmetovi zaposjesti sve ceste i prelaze u Korušku, Goricu i Kraš.  Ako im to pogje za rukom, onda će se lako boriti protiv svake vojske.  U brizi, da ne dogju kranjski kmetovi u doticaj s hrvatskima, koji bi ih lako uzbunili, izdala je kranjska vlada na nedjeljnom sajmu u Ljubljani 7 februara veoma strog proglas.  Niko ne smije iz Kranjske poći u Hrvatsku radi žita, soli i ostale trgovine.  Tko bi ipak onamo pošao, ima se odmah na najbližem drvetu objesiti.  Nijesu bili sigurni niti u Koruškoj niti u Gorici.  U Koruškoj izdan bje takogjer poziv na zemaljsku obranu.  Nadvojvoda Karlo naložio je koruškoj vladi, neka drži u pripravi svoju vojsku, da ju pošalje, gdje će je trebati.  Trebala je pak korušku vojsku kranjska vlada, koja moli 400 pješaka, i štajerska vlada, koja traži koruške strijelce.  No ova pomoć nije trebala ići u boj sa seljačkom vojskom.  I u Gorici digla sę zemaljska obrana.  Ali vojske nijesu nikamo slali od kuće, jer se i tamo počeli gibati kmetovi.  Zato je vlada u Gorici odbila molbu kranjske vlade, koja je zatražila 200 izvježbanih strijelaca.  U Štajerskoj takogjer se radilo iz svih sila, da se onemogući širenje bune.  Pučki ustanak proglašen je bio već 6 februara.  Čitavu Štajersku razdijeliše u četiri dijela.  Ona četvrt oko Vorana ima sakupiti svoju vojsku u Optuju, četvrt oko Judenburga u Leibnitzu, četvrt izmegju Drave i Mure u Mariboru, a četvrt oko Celja u samome Celju.  Termin sastanka bijaše odregjen za 12 februara.  Pošto je Ilija bio potučen kod sv. Petra 8 februara, nije trebalo, da se baš digne cijeli ustanak.  Zato je vlada napustila opći ustanak u četvrti oko Judenburga.  No ostale četvrti digoše zbilja na noge zemaljsku obranu.  Zapovjedništvo i vježbanje u Marburgu podijeljeno bijaše Ludvigu Ungnadu, u Celju Helfenbergeru, a u Optuju Eraznu Saurau i Sigmundu Welzeru.  Istodobno bijahu izdane dvije instrukcije barunu Herberstajnu, kao zapovjedniku carskih pješaka.  I kralj Maksimilijan priskočio je u pomoć štajerskoj vladi, koja bijaše doista u opasnosti radi blizine Zagorja.  Kralj iz Beča šalje svomu bratu nadvojvodi Karlu četu od 400-500 njemačkih vojnika prema Radgoni.  Vlada je znala, da za ratne potrebe mora imati prije svega dosta novaca.  Zato se u oskudici novca obraća štajerska vlada na austrijsku, moleći ju, neka joj na pola godine beskamatno posudi 20.000 forinti.  Isto tako traži štajerska vlada u Salzburgu 50.000 forinti.  Tako se štajerska vlada opskrbila svim potrebitim stvarima, da uguši seljačku bunu.  No kad je bilo sve gotovo, onda već i nije trebalo rata na kmetove.  Štajerska naime vlada javlja 12 februara iz Graca kranjskoj vladi, da je sve pripravno za svaki slučaj, ali da opasnosti zbog kmetskog ustanka nema više nikakove.

Seljačka dakle buna bijaše ugušena.  Glavni razlog tomu bijaše pomanjkanje discipline te slabo oružje seljaka.  Osim toga nijesu oni bili ni tako vješti vojničkim stvarima, kao gospoda, koja uvijek ratovahu s Turcima, te stekoše neobičnu vojničku sposobnost.

Tako je nestalo pogibelji za gospodu.  No sada je trebalo suditi uhvaćenim kmetovima.

Hrvatska gospoda pohvataše svu silu buntovnih kmetova.  Poslije bitke kod Keretinca, uhvatiše Alapićevi ljudi mnogo buntovnika, pa ih povedoše u Zagreb banu Draškoviću, da im sudi.  Jednako pohvataše i u Zagorju mnogo seljaka, pa ih spremiše u Zagreb na sud.  Ipak ne možemo pratiti njihovu sudbinu, jer nemamo istražnih spisa i presuda proti krivcima.  Znademo tek za sudbinu nekih seljačkih vogja.  Matiju Gupca i Andriju Pasanca osudiše na smrt.  Dovedoše ih istodobno na stratište.  Gubec je morao gledati, kad su pogubili Pasanca, iza koga dogje on na red.  Najprije ga okrutno izmučiše razbijeljenim kliještima.  Zatijem ga okruniše razbijeljenom krunom od željeza.  Napokon ga poput razbojnika rasjekoše na četiri strane.  Sretnije progjoše Gupčevi drugovi Vinko Lepoić i Nikola Pozebec.  Pred sudom se izgovarahu, da su nevini, jer ih ostali seljaci prisiliše na bunu.  Zato ih sud nije osudio, nego ban u njihovo ime moli kralja Maksimilijana, neka im milost udijeli i pokloni život.

Bolje nam je poznata sudbina onih buntovnika, koje pohvataše kranjska i štajerska gospoda.  Mnoge pohvataše Uskoci, pa Thurn i Gregorijanec odmah poslije boja kod Krškoga.  Thurn naročito javlja kranjskoj vladi, da su njegovi ljudi kod Haselbacha uhvatili tri hrvatska kmeta, megju njima i seljačkoga kapetana Šajnovića.  On ih je dao zatvoriti u neku kulu, no neki sluga ubije Šajnovića, zatjeravši mu triput nož u srce.  Sluge Vilima Lamberga takogjer uhvatiše pet seljaka, te ih Lamberg otpremio u Ljubljanu.  Mnogo je seljaka pohvatao Krištof Gall, vlasnik grada u Brešcima.  Megju ostalima uhvatio je Šimuna, brata Ilije Gregorića.  Dugo ga je preslušavao, te mu je Šimun pripovijedao cijeli tijek seljačke bune.  Napokon ga osudio na smrt i dao ga pogubiti.  Od poznatijih kolovogja seljačke bune bijahu uhvaćeni ovi: Matija Bistrić, Ivan Svrač, Grgur Drvodilić, Marko Nožina i Nikola Bartolić.  Osim tih nalazili su se u ljubljanskoj tamnici ovi buntovnici: Grgur Pavlić, Gašpar Bendeković, Mihajlo Solinković, Valentin Pikač, Matija Gulić, Ivan Tacman, Pavao Virković, Ivan Marković, Juraj Hošević, Dragutin Maršanić, Juraj Gršačić, Luka Šumarić, Ladislav Trenčić, Stjepan Stobenčić, Fabijan Primpši, Stjepan Bogišić, Ulrik Vernak, Lovro Tacman, Ivan Gubec, Luka Duloš, Stjepan Šaferić, Luka Lebeč, Ivan Pikač, Benedikt Šimunković, Krištof Tišić, Nikola Krabot, Lovro Marković, Baltazar Tolnač, Lovro Felster, Juraj Molko, Andrija Glović, Petar Kopel i Mihajlo Knežić.  Svi ovi nalazili su se u ljubljanskoj tamnici.  Proti njima stao je kranjski namjesnik J.  baron Eck voditi istrage.  Eto nekoliko glavnih pitanja, oko kojih se ponajviše vrtila istraga: Kako dugo i kako se spremahu kmetovi na bunu?  Je li ih na bunu poticao koji plemić, budi činom, novcem ili savjetom?  Tko je uz njih pristao u Štajerskoj ili Kranjskoj?  Što su htjeli postići svojom bunom?  Kakova im bijaše vlada?  Kakovo su imali oružje?  Koliko li topova i dvopušaka ?  Od koga su dobili cijelu svoju municiju?  Tko bijaše vrhovni vogja, koji li kapetani?  Osim tih pitanja bijaše i drugih, koja su se stavljala na pojedine uhvaćenike.  — Seljaci su na istragi sve tajili.  Skoro nijednomu ne bijaše ništa poznato.  Samo Ivan Svrač i Matija Bistrić priznadoše neke stvari, jer ovi bijahu takogjer kapetani buntovnika, pa se ne mogahu izgovarati, da ništa ne znaju.  No istražni sudci bijahu veoma nemilosrdni.  Po običajima svojega vremena staviše mnoge uhvaćenike na muke, ne bi li ih prisilili, da priznadu sve, što znadu.  Naročito doznajemo iz sačuvanih spisa, da su mnogo puta na muke stavili Svrača i Bistrića, od kojih htjedoše saznati tijek cijele bune.  Osim ove dvojice mnogo su preslušavali Nikolu Bartolića, Matka Turčića, Andriju Vlašića, Jurja Frančića, Jakova Fratrića i Grgura Drvodilića.  Pošljednjega okriviše, da je ubio bihaćskoga kapetana Lassera, jer se i on nalazio u onome tornju, iz kojega je neko ustrijelio Lassera u Krškome.  No svi spomenuti odbacivahu sa sebe svaku krivnju.  Barun Eck pobrinuo se i drugdje, ne bi li štogod saznao o uhvaćenim seljacima.  Zamolio je Krištofa Galla u Celju, neka svoje uhvaćene seljake presluša, znadu li možda štogod o krivnji Svrača, Bistrića i Drvodilića i ostalih uhvaćenika.  Mjesto Galla odgovorio je kranjskoj vladi Ivan pl.  Helfenberg.  U tom odgovoru veli on, da je u celjskim tamnicama zasužnjeno mnogo buntovnika - 41 prosti i jedan kapetan (valjda Pavao Šterc), te da ih je on ispitivao prema naputku baruna Ecka.  Nijedan seljak nije znao ništa kazati, osim Ladislava Tračića.  Ovaj poznaje Nikolu Bartolića iz Brdovca, Grgura Drvodilića iz Zaprešića, te njegovog susjeda Ivana Turkovića, koji bijaše kapetan buntovnika.  Sva ta trojica sudjelovala su u bitci kod Krškoga.  U Zagreb pisao je barun Eck banu Gjuri Draškoviću.  Molio ga, neka pita svoje zarobljenike, je li štogod znadu o Bistriću, Svraču i ostalim uhvaćenicima, kojih imena takogjer prilaže u pismu.  Ban Drašković odgovorio je na to, da jošte nije ispitivao svoje zarobljenike, megju kojima se nalaze i neke kolovogje ustanka, nego je o njima tek pisao kralju.  Isto tako ne će ih staviti na muke, dok ne stigne privola i zapovijed od kralja.  Na puke pak riječi ne htjedoše ništa odgovoriti zarobljeni buntovnici.  Zato će počekati na odluku kraljevu, te onda izvijestiti kranjsku vladu o svemu, što bude saznao.  Ne znamo, što je kasnije bilo od toga, jer nam manjkaju daljna dopisivanja.

Kranjska pak vlada nastavila je istraživanja.  Do 25 aprila uvjerila se valjda o nevinosti Nikole Bartolića, Matka Turčića, Andrije Vlašića i Jurja Frantića, jer ove na preporuku vlade - oslobagja nadvojvoda Karlo iz tamnice.  Nadalje pak ostadoše u tamnici Marko Nožina, Ivan Svrač i Jakob Fratrić, uz ostale zarobljenike.  Nego ovi se spasoše bijegom.  Zadnjih dana mjeseca juna nestade ih iz tamnice ljubljanske; pobjegoše na glavna vrata.  Kad je za to saznao nadvojvoda Karlo, silno se razljutio.  Zapovjedio je baronu Ecku, neka sada u tamnicu zatvori tamničara i njegove sluge, s kojima će se onda postupati prema daljnim zapovijedima.  Ne možemo pratiti sudbinu u ona 42 zarobljenika u Celju.  Znademo tek to, da ih je Helfenberg 21 februara poslao na istragu k nadvojvodi Karlu u Gradac.  Kod sebe je zadržao samo onoga kapetana, koji je po svoj prilici bunu platio svojom glavom.

Spomenuto je već, kako je Ilija Gregorić s Mihajlom Gušetićem sretno utekao poslije poraza kod sv. Petra u Štajerskoj.  Gospodi bijaše veoma žao, što je utekao baš Ilija, taj vrhovni vogja seljačke vojske.  Bojala se gospoda, da ne će biti mira megju kmetovima dotle, dok bude na slobodi Ilija Gregorić.  Zato izdadoše tjeralicu protiv njega.  Baron Josip Thurn, raspisao je dapače 500 forinti nagradu onomu, tko uhvati Iliju Gregorića.  No to je i onako slutio Ilija Gregorić.  Za to odluči po što po to pobjeći daleko iz Zagorja.  Odmah u sv. Petru silom je oteo dva konja iz župnoga dvora, da može laglje bježati sa svojim drugom Gušetićem.  Bježao je prema Križevcu i Ivaniću.  Svratio se ipak k plemiću Matiji Rozaliću kod Graca.  Odavle odlučio je Ilija, da pogje u Koprivnicu, ne bi li ondje našao kakovu službu.  Bojao se pak jašiti na konju, jer se nije mogao tako sakrivati kao idući pješice.  Kod Rozalića ostavio je konje u hrani, obe ćavši da će po njih doći, kad se bude stvar malo zaboravila.  No na putu izmegju Ivanića i Križevca kod sela Jasenovca ́ uhvatiše haramije Iliju Gregorića i druga mu Mihajla Gušetića, koji htjede uskočiti u Tursku.  To se moralo dogoditi odmah prvih dana iza bitke kod sv. Petra, jer već 15 februara 1573 doznaje veselu ovu vijest Thurn od Stjepana Gregorijanca i javlja ju kranjskoj vladi.

Kao velike krivce otpremiše Iliju Gregorića i Mihajla Gušetića u Beč na istragu i sud.  Pošto jo naime Ilija bio upućen u sve tajne seljačke bune, nadali su se, da će on sve otkriti i vjerno pripovijedati.  Već 11 aprila 1573 bilo je prvo preslušanje Ilije Gregorića.  Kao kraljevi povjerenici fungirali su: Ivan Huetstockher, bečki sudac gradski, Bernhard Ritler, vladin podmaršal i Mihajlo Stünzl; za prisežnike odrediše bečke gragjane Marka Reschera i Ivana Schlahera, a kao tumač služio je neki Matija Pičin.  Pitali su pak Iliju poglavito o tome, koji su bili glavni začetnici i kolovogje bune, zašto su se bunili, je li tko izmegju plemića i gospode pristajao uz njih, jesu li štogod plijenili i robili, kakav je savez postojao megju buntovnicima i jesu li možda bili u dogovoru s Turcima?  Ilija je na sva ta pitanja odgovarao jasno.  Ipak se ne zadovoljiše s njegovim odgovorima, već ga staviše na muke.  Sada je odao sve, što je znao o Gregorijancu i Uršuli Heningovoj.  Drugo povjerenstvo sastalo se 4 maja 1573, da s nova ispituje Iliju Gregorića.  Staviše ga na muke, pa ga osobito ispitivahu za uzroke i povode seljačke bune.  Ilija je vrlo zorno pripovijedao o svim patnjama, što ih kmetovi moradoše pretrpjeti od Franje Taha.  Niti s tim odgovorima nije se zadovoljilo istražno povjerenstvo.  Tjedan dana iza toga 11 maja - iznova povukoše Iliju na preslušanje.  Ovaj put ga mirno ispitivahu o svim prilikama prošle seljačke bune, te je Ilija sasvim otvoreno pripovijedao, tako da upravo na temelju njegovih odgovora možemo najbolje predstaviti sliku seljačke bune.  I Gutešića vodiše na sud.  Prviput ga preslušaše 4 maja, a drugi put 11 maja 1573.  Staviše ga na muke, te je morao reći sve, štogod je znao o Gregoriću, uz koga bijaše na cijeloj vojni.  Na istragi ponio se Gušetić dosta kukavno.  Svu krivnju bacio je na ostale seljake, naročito na Iliju, koji da ga prisiliše na bunu.

U Beču zadržaše Gregorića i Gušetića preko godinu dana.  Ne znamo, što su s njima radili u to vrijeme.  Tekar 1 juna 1574 otpraviše ih u Zagreb.  Kralj je odlučio, neka se Gregoriću i Gušetiću sudi tamo, gdje su sagriješili.  Tako se dakle ova dvojica vratiše u Zagreb, da im sudi ban Drašković.  Gregorić je molio za svoga druga i svu krivnju uzimao s njega.  Zato se ban Drašković zauzeo kod kralja za Mihajla Gušetića.  Po svoj prilici pušten je bio Gušetić na slobodu.  No Ilija Gregorić bez dvojbe je platio glavom svoje vodstvo seljačke bune.